Radujete li se danu ujutro kad otvorite oči? Što je to što vas pokreće u životu i zbog čega se s radošću budite svakoga dana? Što je to što biste htjeli od života, a što ono zbog čega ste nezadovoljni i htjeli biste nekako promijeniti?

Život. Nešto što je svima nama zajedničko, a opet svatko od nas ima svoju definiciju onoga što život jest ili bi barem trebao biti. Po mom mišljenju, jedan od najboljih opisa života jest izreka o jajetu koja kaže, ako se jaje razbije silom izvana, život prestaje, ali ako se razbije silom iznutra, život počinje. Sve uistinu počinje iznutra, u doslovnom i prenesenom smislu. Jednom kad to shvatite, počet ćete živjeti na sasvim drugačiji i ispunjeniji način.

Svi mi kročimo kroz život različitim putevima. Nekad smo sami, nekad nam se putanja isprepliće s putanjom drugih ljudi, ali naš put započet i završit možemo jedino mi sami. Putem ćemo nailaziti na zapreke, zamke, ali i na predivne stvari. Uzbuđenje će se izmjenjivati sa strahom, sreća s tugom, ali moramo nastaviti dalje jer, osim što je avantura, život je i škola. Život je prilika za učenje, rast i razvoj.

Da bismo imali sposobnost prihvaćanja i mogućnost mijenjanja stvari, potrebna nam je određena razina zrelosti, a ona će se izroditi iz iskustva. Svi smo mi različiti i svatko od nas svojim tempom prolazi zadane životne lekcije. Trebamo prihvatiti druge kakvi jesu, ali isto tako moramo prihvatiti i sebe kakvi jesmo.

Jeste li vi jedni od onih koji sve žele sami ili ste od onih koji čekaju da ih netko drugi povede? Tražite li motivaciju unutar sebe ili oko sebe? Znate li slušati svoje tijelo ili još radite na tome?

Ako dobro upoznate sami sebe, lakše ćete doći do spoznaje kako si pomoći ili barem gdje tražiti pomoć. Znat ćete što vam treba i kako doći do toga, znat ćete što vas usrećuje i prepoznat ćete gdje leži vaša sreća, ali prvo morate krenuti od sebe, morate se upoznati, raditi na sebi i jednoga dana ćete shvatiti da možete postići sve što želite.

Spoznaja, promjena, prihvaćanje, snaga, emocije, sve to dolazi iznutra. Ako ste spremni raditi na sebi, onda ste na pravom mjestu jer ovaj magazin je namijenjen podizanju svijest o vašoj unutarnjoj snazi. Put vašeg osobnog razvoja upravo je počeo kao jedno čarobno jutro vašeg života. Otvorite svoj um i srce te se pripremite upoznati ovu predivnu osobu koja vi jeste. Vaš život čeka na vas, ali vi nemojte čekati više niti tren da biste uistinu živjeli taj svoj život.

Koliko ste samo puta, kad ste se osjećali loše, instinktivno odlučili prošetati prirodom kako biste udahnuli malo svježeg zraka, opustili se, sabrali misli, nadošli, izbacili iz sebe ono što vas muči, kako biste se jednostavno osjećali bolje? Zašto se u nama javlja potreba za boravkom u prirodi? Zašto znamo da ćemo biti bolje ako provedemo vrijeme u prirodi? Zašto imamo potrebu jednostavno biti u prirodi?

Priroda je dio čovjeka, on je dio nje pa je najbolji lijek za čovjeka upravo povratak samoj prirodi. Zvukovi, boje, mirisi, vizualni i taktilni doživljaji, sve to blagotvorno i iscjeljujuće djeluje na čovjeka i on to zna, on to osjeća duboko u sebi, stoga joj se uporno vraća. Priroda posjeduje to duboko znanje i mudrost te samim promatranjem procesa koji se događaju unutar nje možemo doći do velikih otkrića. Dobro, možda otkrića za naše svjesno poimanje svijeta jer nesvjesno i sami posjedujemo mudrost koju, iako već posjedujemo, tek trebamo 'osvijestiti'.

Priroda i prirodne promjene, prirodni ciklusi, sve to utječe i na samog čovjeka koji je, u konačnici, sastavljen od elemenata iz prirode. Naš organizam koristi prirodu i elemente iz prirode za održavanje svog sustava. Svjetlost, zrak, voda, bilje samo su neki elementi bez kojih ne bi bilo života. Ne samo što nas održava na životu, ne samo što nam omogućava pravilno funkcioniranje, priroda nam pruža i izobilje ljekovitosti. Osim već spomenutog bilja koje nas i prehranjuje i liječi, tu su i stvari poput bosonogog hodanja po zemlji.

Isto kako nam pomaže, priroda nam tako može i naštetiti putem raznih otrova, stoga je iznimno važno učiti o prirodi i od prirode. Sve što nam je potrebno već imamo u prirodi. I znajte, ma koliko bilo teško ili loše, priroda uvijek pronađe svoj put.

Priroda čovjeka funkcionira tako da se automatizmom brine za njegov opstanak. Dišemo bez da o tome razmišljamo, srce nam kuca bez da mu svjesno govorimo 'kucaj', bubrezi izlučuju štetne tvari iz tijela, svi organi rade bez da o tome aktivno razmišljamo, pa čak i mislimo bez da 'mislimo' o tome. Svijest nam se zatvara pred traumama, štitimo se blokirajući bolna sjećanja, zaljubljujemo se iako to možda ne želimo, doživljavamo emocije koje možda ipak ne želimo, primjerima nema kraja.

Naša svjesna uloga je ta da, kad nastane problem u jednom od mehanizama koji bi trebao biti automatiziran i koji bi trebao raditi za našu dobrobit, za dobrobit cijelog organizma, cijelog našeg bića, tad bismo svjesno trebali promotriti problem i učiniti sve što je u našoj moći kako bismo oslobodili to mjesto blokade te omogućili mehanizmu da nastavi raditi uspješno i automatski.

Cijeli naš fizički dio radi prema zadanim programima i potprogramima koji se nalaze čak i u našoj svijesti i prema kojima se ponašamo kako se ponašamo. Kako bismo pomogli fizičkom tijelu u kojem se nalazimo, posežemo za elementima iz prirode koristeći ih kao lijek. Isto tako, kako bismo pomogli svojim 'ne fizičkim' dijelovima, možemo koristiti boravak u prirodi za iscjeljivanje. Priroda kao lijek.

Manifestacijom naše unutarnje stanje postaje vanjsko, postaje vidljivo. Sva zbivanja u našem tijelu, sva naša osjećanja, raspoloženja te fizičke, psihičke, emocionalne i duševne radosti ili tegobe, sve se to manifestira kroz nas i biva vidljivo nama i našoj okolini. Sve što nas podsvjesno muči u jednom trenutku počinje se prikazivati na nama. No

problemi su tu da bi se rješavali i to pravilnom detekcijom, promatranjem, analizom, osmišljavanjem plana, njegovom razradom te ostvarivanjem.

Nisu svi problemi uvijek rješivi ili nisu na nama da ih rješavamo za druge. Treba pronaći mudrost u sebi i prepoznati što i kad treba napraviti. Ali kad već pronađemo ono što nas muči, kad osjetimo da je upravo to ono što želimo promijeniti, tad se možemo obratiti prirodi da nam pomogne pri poduzimanju akcije kojom bismo se pokrenuli i započeli nešto novo, nešto zdravije, nešto čemu težimo tako duboko da se i sama želja već manifestirala na nama. Alatima iz prirode do postizanja ravnoteže, ostvarenja želja, programiranja naše najbolje verzije – do života kakvog želimo.

Razmišljate li ikad, na primjer, o periodnom sustavu elemenata? O kemijskim spojevima, biološkim procesima ili možda stanicama živog organizma? Pitate li se što je bilo na početku, odakle je sve došlo, kako je počelo? Razmišljate li o zraku koji udišete, tlu po kojem hodate, hrani koju jedete, lijekovima koje uzimate? Razmišljate li o vrijednim malim pčelama, o tome kako prave med, o drveću koje nam daje razne jestive plodove, o zemlji iz koje raste trava ili o kiši koja pada s neba? I, ono najvažnije, osjećate li se dio tog prirodnog ciklusa koji se odvija na ovoj planeti?

Činom oplodnje nastaje početna stanica novog organizma, novog čovjeka, koji je na svom početku tek oplođena jajna stanica nastala spajanjem jezgre spermija s jezgrom jajne stanice. Drugim riječima, svoju prvu stanicu 'uzeli' smo od roditelja. Tijekom trudnoće razvijamo se u utrobi majke i preuzimamo potrebne hranjive tvari iz njenog tijela. Po rođenju život započinjemo prvim udahom zraka iz okoline. Do tada smo indirektno unosili tvari iz okoline u tijelo, no udahom po prvi put elemente iz prirode direktno unosimo u svoje tijelo i nastavljamo tako sve do posljednjeg izdaha kojim označavamo kraj ovozemaljskog života.

Nakon što smo se razvili iz stanica svojih roditelja, sve što nam je u životu potrebno za organizam preuzimat ćemo iz prirode na ovaj ili onaj način, bilo da je riječ o izvornim elementima ili umjetnim ljudskim tvorevinama koje su i opet napravljene na ovom svijetu i od elemenata s ovog svijeta. Htjela bih sad dati jednu drugačiju perspektivu života na zemlji.

Zamislite da ste svijest koja se nalazi u svemiru. Došli ste do planete Zemlje, vidjeli s visine da se tu događaju neke zanimljive stvari i odlučili ste doživjeti iskustva koja vam se ovdje mogu pružiti, ali postoji problem. Da biste mogli iskusiti život na površini te planete, morate imati adekvatno 'odijelo' na kojem se nalaze senzori putem kojih će vaša svijest moći 'osjećati' stvari. Nešto kao videoigra. Da biste mogli 'sudjelovati' u igri, morate posjedovati elektronički uređaj na kojem ćete aktivirati igru u kojoj ćete sudjelovati putem avatara. Vaš je avatar apsolutno izgrađen od elemenata te igre i zbog toga može sudjelovati u igri, za razliku od vas koji samo promatrate.

E sad, da biste živjeli na Zemlji, vama treba avatar izgrađen u potpunosti od elemenata koji se na njoj nalaze i koji su s njom kompatibilni, stoga vam Zemlja 'posuđuje' odijelo izgrađeno od elemenata iz njene kolekcije i onih koji se mogu održavati pod njenim uvjetima. Vi živite život u tom odijelu, a zatim ga na kraju vraćate Zemlji, odnosno, kad umrete, tijelo-odijelo ostaje na Zemlji, a svijest odlazi odakle je i došla. Na primjer.

Poanta onoga što želim reći jest da smo mi izgrađeni od prirode i njenih elemenata te smo na taj način neodvojivi dio nje. Neodvojiv u smislu da je priroda utkana u nas. Sve što unosimo u tijelo kao hranu, piće ili zrak, sve je to priroda. Elemente i spojeve iz prirode naše tijelo koristi za vlastitu izgradnju. Isto tako, naše se tijelo u prirodi može i razgraditi. Kako onda možemo sumnjati u činjenicu da se sve što nam je potrebno nalazi u prirodi? Dobro, možda netko i može, možda netko zna nešto što ja ne znam, ali sad u ovom trenutku, gledano iz ove perspektive, ako nam hrana i lijekovi dolaze iz prirode, onda je priroda upravo mjesto u kojem bismo trebali potražiti pomoć za svoje probleme.

Do ovog trenutka vjerojatno ste ušli u fazu života u kojoj osjećate potrebu za novim početkom. Ne nužno zbog toga što je vaš dosadašnji život bio loš, nego možda zato što osjećate da ste spremni za novo poglavlje, za stepenicu više ili ste pak do sada živjeli onako kako ne želite živjeti više niti dana. Koji god vaši razlozi bili, vi osjećate potrebu za promjenom.

Odluku ste donijeli ili ju možda upravo donosite, želite novi početak i sad još samo morate realizirati svoje želje. Započeli ste u svojim mislima, ali pravi početak nastupa tek onda kad se pokrenete i poduzmete akciju, akciju kojom misli pretvarate u riječi, a riječi u djela.

U meni postoji želja, postoji potreba da se povežem s prirodom ove planete. Potreba da provodim vrijeme na svježem zraku, u prirodi, u šumi, u parku, na suncu, u vodi ili uz vodu. Potreba da slušam ptice, da ih gledam kako lete ili sjede na grani, da gledam sve životinje koje su u prirodi jer taj prizor u meni budi osjećaj mira, sreće i blagostanja. Teško mi je odgovoriti zašto, osim da kažem da se ja zbog toga osjećam bolje. Osjećam se sretnije kad sam okružena prirodom, osjećam se dio nje.

Osim potrebe da se povežem s prirodom, otkrila sam da mi boravak u prirodi pomaže da se uravnotežim, da saberem misli i da rješavam probleme. Pomaže mi ne samo da poboljšam zdravlje, već i da povećam kvalitetu svih drugih aspekata u životu. Potiče mi bolju cirkulaciju jednako kao i bolji protok misli. Aktivira me jednako kao što me i smiruje. Pruža mi primjere i uči me o životu te mi na svoj jedinstven način olakšava da razumijem samu sebe.

U trenucima kada nisam u prirodi, volim gledati slike ili videa prirode. Volim dokumentarce o svim onim tajanstvenim krajolicima i živim bićima koje nisam u mogućnosti osobno posjetiti i opet me sve to čini sretnom. Zašto? To je jednostavno tako. I umjesto da razbijam glavu razmišljanjem o razlozima, jednostavno se prepustim prirodi kad god mi se pruži prilika.

Davno sam počela fotografirati prirodu, ali samo posjedovanje tih fotografija nije mi bilo dovoljno. Nije mi bila zadovoljavajuća niti pomisao da su ti magični prizori zarobljeni negdje na memorijskim karticama, iščekujući u mraku znatiželjne poglede, žudeći da budu viđeni. Željela sam ih učiniti pristupačnijim i iskoristiti njihov potencijal. Osjećala sam da sve te fotografije mogu imati puno bolju svrhu kad već imaju moć promijeniti raspoloženje na bolje. Ideja se rađala postupno, ali uvijek je bila vođena istom mišlju –

učiniti prirodu dostupnom i koristiti blagodati njenih prizora, čak i kad nismo u mogućnosti boraviti u njoj.

Upravo zbog toga odlučila sam otvoriti svoje fotografije svijetu kako bi se, osim mene, svi oni koji to žele mogli povezati s prirodom, čak i u mislima, čak i unutar svoja četiri zida, pa čak i onda kada su negdje u gradu daleko od zelenila jer dio čarolije koja izvire iz prirode ostao je sačuvan i u samim slikama. Uvijek nas savjetuju da se okružimo stvarima koje volimo. Zašto se onda ne bismo okružili prizorima iz prirode?

Ovaj magazin umjetnički je izražaj procesa razvoja kroz koji prolazim.

Nastao je iz mojih misli, mojih osjećaja, iskustava, saznanja, iz vlastitih spoznaja. Osoban je i prepun je mene, ali moje je mišljenje da se topla voda ne može izmisliti, već samo otkriti. Stoga ne mislim da sam izmislila nešto novo, već vjerujem da me moj istraživački duh doveo do otkrića onoga što već jest, do spoznaja do kojih su već došli mnogi prije mene.

Ni Kolumbo nije izmislio ili 'otkrio' Ameriku, samo je postao svjestan njenog postojanja kao i postojanja ljudi koji su za nju znali prije njega pa su tamo i živjeli. Sve se na kraju svodi na spoznaju, a ona, ako dođe, dođe iz nas samih. Lampica se ili upali ili ne upali.

Stoga, možete mi se pridružiti u ovoj mojoj pustolovini, ali imajte vrlo bitnu stvar na umu. Ovdje ćete pronaći moja osobna mišljenja i stavove, ali nikako ne bih htjela da pomislite da vam nešto namećem. A ne, ovim vas putem želim potaknuti da tragate, da istražujete, da krenete putem kojim vi želite ići, putem koji već osjećate u sebi. Da se odvažite i imate život kakav vi želite i da budete ono što vi želite biti. Neću vas gurati, već povest svojim primjerom ako to želite. Sve je dalje na vama.

Dakle, ovo je moj, a ako želite i vaš novi početak. Ovdje su moje misli prešle prvo u riječi, a zatim kao pisane riječi u djela. Poduzimanjem akcije započela sam manifestaciju. Pokrenula sam nešto i, iako još ne znam kamo me sve to vodi, znam da me kroz cijeli taj proces vodi strast prema onome što radim. Vama želim to isto, strast prema onome što radite i hrabrost da radite ono što želite. I na kraju, ljubav prema sebi i prema svom životu. Jer strast je ono što nas pokreće, ali ljubav je ono zbog čega ne odustajemo.

Mnogi često smatraju ovaj zemaljski život svojim duhovnim putovanjem. Još češće, samo duhovnim putovanjem. No nemojte zaboraviti jednu bitnu stvar: ovaj zemaljski život proživljavate unutar fizičkog tijela. S razlogom ste tu, s razlogom ste u fizičkom tijelu. S razlogom.

Ovo fizičko tijelo vam omogućava nebrojena iskustva. Ono je tu kao vaše vozilo kroz ovaj fizički svijet i prepuno je senzora preko kojih možete osjećati nevjerojatne stvari. Ono je u vašoj službi i na vama je da brinete o njemu jer unutar i oko tijela nalaze se vaša životna energija, vaše misli, vaše ideje, vaše emocije, vaše želje, vaša duša. U redu je željeti razvijati se duhovno, ali zašto zanemariti fizički razvoj ili fizički doživljaj svijeta oko vas?

Kad se zapitate gdje ste točno u životu, sjetite se prvo da ste u ovom fizičkom tijelu u kojem jeste. Prvo morate biti zadovoljni tijelom u kojem se nalazite, prvo morate biti zahvalni tijelu u kojem ste, surađivati s njim, slušati ga, pomoći mu, raditi na njemu da bude zdravo i sigurno mjesto za vaš boravak. Tek tad ćete moći 'fizički' tijelom ići na mnoga mjesta na svijetu te imati priliku u potpunosti uživati pomoću osjetila koja imate na svom tijelu.

Možda vam je tijelo bolesno, možda je teško oštećeno. Tad je vrlo vjerojatno da u ovom životu imate priliku, ako ne i zadatak, naučiti voljeti svoje tijelo i prihvatiti ga onakvim kakvo jest te ga razviti maksimalno moguće bez obzira na nedostatke koje imate. Voljeti i prihvatiti svoje tijelo jednako je težak koliko i lagan posao. Pronađite način kako ga prihvatiti i voljeti za svoje dobro. Pomozite svom tijelu da ono može pomoći vama. Pomozite mu i osjetit ćete sve blagodati koje vam ono može pružiti.

Isto tako, osim što se nalazite u svom tijelu, nalazite se i u svom umu. Vaš um je mjesto koje, jednako kao i vaše fizičko tijelo, traži brigu, pažnju i ljubav jer, u konačnici, misli su energija koja ima utjecaj na vaše fizičko tijelo. Um, koji može biti jako hladno i mračno mjesto ili pak mjesto prepuno svjetlosti, boja i živosti. I tijelo, vaše prijevozno sredstvo kroz ovaj život percipirano samo i jedino kroz vaš um.

Dakle, vi niste samo um, vi niste samo tijelo. Vi ste cjelina.

Vi ste cijeli jedan svijet koji gledate tijelom, a vidite umom.

Svaki dio vas je važan i svaki dio vas zaslužuje brigu, zdravlje, ljubav, sreću. Vi zaslužujete sve to. Zaslužujete si pružiti sve ono što vam duša želi i imate i tijelo i um kao alate kojima to možete postići. Naučite surađivati sa svojim tijelom i svojim umom te imajte vjeru da će vas voditi putem kojim želite. Vjera, suradnja, partnerstvo, zajedništvo vas sa samim sobom.

I nemojte odbacivati pojedine dijelove sebe. Svaki od njih ima svoju ulogu. Samo zato što još ne razumijete koje su im uloge, ne znači da nisu od velike važnosti. I drvo na prvi pogled samo stoji ukopano i ne radi ništa. Potrebni su znanje i mudrost da bismo spoznali važnost drveća kao što će vam trebati to isto znanje i mudrost da spoznate sami sebe, vaše dijelove i vas kao cjelinu. Vaše fizičko i vaše mentalno. Dvije prirode, dva principa, ograničeno i neograničeno, materija i energija.

Poznato vam je, na primjer, da elektromagnetska zračenja i elementarne čestice tvari pokazuju svojstvo dualnosti, odnosno i valna i čestična svojstva. Zašto mislite da isto svojstvo dualnosti ne bi moglo vrijediti i za čovjeka? Zašto mislite da čovjek nije u stanju istovremeno normalno funkcionirati i kao duhovno i kao fizičko biće? Biće ograničenog fizičkog tijela i neograničene životne energije. Biće beskrajno veliko unutar malog tijela. Biće sposobno kreirati umom, stvarati tijelom. Kompleksno i moćno, kreativno i odlučno, snažno, a obzirno. Biće puno ljubavi.

Mi smo puno više od onoga što mislimo o sebi. Dopustite si slobodu koju donose širom otvoreni um i srce, otvoreni za nepoznato, spremni za napredak i učenje nečeg novog. Zakoračite u nepoznato, mogli biste se oduševiti onime što ćete tamo pronaći, a mogli biste pronaći upravo sebe.

Postoje li u stvarnosti apsolutno dobro i apsolutno loše? Idu li čovjekove karakteristike u krajnost i ostaju li tamo? Ponaša li se čovjek uvijek po istom principu ili se prilagođava situaciji i mijenja ponašanje kako mu paše? Čovjekova priroda trebala bi biti skup svih njegovih karakteristika, no što u slučaju kada čovjek drastično mijenja svoje ponašanje? Znači li to da je u stanju koristiti cijeli spektar karakteristika koje su oprečne, a na raspolaganju su mu ili da jednostavno ima više od jedne prirode? Odgovori na ova pitanja mogu biti jednostavni, ali uvijek se svode na to da treba prihvatiti vlastitu realnost prije nego se krene nešto mijenjati.

Postoje slučajevi kada, na primjer, ljudi imaju poremećaje u strukturi ili kemiji mozga, pa zbog toga njihove promjene u ponašanju trebaju stručnu pomoć. Ovdje medicinske slučajeve stavljam na stranu jer se fokusiram na ljude koji osjećaju da si mogu pomoći promišljanjem i osvješćivanjem problema, odnosno snagom svoje volje.

Ne promoviram gotova rješenja koja treba slijediti, već iznosim stvari koje bismo trebali propitati kako bismo bolje razumjeli sebe i ono što nam se događa te kako bismo znali u kojem smjeru krenuti da bismo si pomogli ili da bismo znali gdje potražiti pomoć.

Dualnost je, kao što sam već u prethodnom tekstu spomenula, definirana kao svojstvo onoga što u sebi sadrži dvije prirode, no ovdje ću se najviše baviti različitim karakteristikama čovjeka koje, iako oprečne, nisu nužno različite prirode, već su više različite nijanse jedne prirode. Dualnost je ovdje samo uvjetno upotrijebljen izraz koji naglašava različitost iako nije uvijek doslovno riječ o suprotnostima, a sve s ciljem jednostavnijeg izražavanja.

Kad promatrate svoje ponašanje, važno je prepoznati radi li se o tome da su vaša različita ponašanja dvije strane jedne medalje ili dvije potpuno različite medalje.

Uz ono kako reagirate na pojedine situacije, uvijek treba promotriti i kako se osjećate u tim situacijama te ponašate li se 'kontrolirano' ili 'nekontrolirano', odnosno birate li svoju reakciju ili odreagirate nesvjesno i prije nego što osvijestite što se sve oko vas događa. Načini na koje reagirate, odnosno kako se ponašate, mogu vam ukazati na probleme, otpore ili pak strahove koji se nalaze unutar vas.

Ono što izlazi iz vas rezultat je onoga što se nalazi u vama. Energija koja se akumulirala našla je način da se prikaže, a na vama je da odlučite jeste li zadovoljni načinom na koji reagirate ili niste. Ako niste zadovoljni, znači da je u vama neki disbalans kojem bi vrijedilo posvetiti pažnju, odnosno trebalo bi se pozabaviti unutarnjom energijom.

U ovim trenucima neću previše naglašavati što su nijanse ili lica jedne stvari, a što su različite prirode. Slobodno dalje sami istražujte ako vas zanima to područje. Ja ću se ovdje koristiti tim izrazom za uvjetne i doslovne primjere kako bih došla do poante koju želim istaknuti.

Da počnem s konkretnijim primjerima, princip muške i ženske energije. Smatra se da je postojalo Jedno koje se podijelilo na dva polariteta – mušku i žensku energiju, stoga one nisu dualne, međusobno suprotstavljene, već su samo dva aspekta Jednog. One su dva lica jedne energije i međusobno se nadopunjuju.

Muška i ženska energija ne odnose se na spol. To su jednostavno principi koji nose naziv kakav nose i nalaze se u svakom čovjeku. Idealno bi bilo da su u balansu jer se tada čovjek prema drugima ponaša isto kako se ponaša i prema sebi, ali kod nekih prevladava jedan princip, a kod drugih drugi princip.

Ako je udio muške energije veći, tada čovjek postaje skloniji agresiji i iskorištavanju drugih. U slučaju kada je veći udio ženske energije, čovjek postaje skloniji strahovima i tome da ga drugi iskorištavaju. Kao što vidite, ovdje se ne radi o tome da je jedan princip bolji od drugoga, već samo o tome da principi imaju svako svoje karakteristike koje treba dovesti u ravnotežu.

Možda se pitate zašto je potrebno izbalansirati te energije? Općenito je dobro biti u ravnoteži, ali ako sad samo uzmemo ove energije kao primjer, vidjet ćemo da je najpovoljnije rješenje za nas upravo ono da iz svakog od ova dva principa izvučemo ono najbolje za sebe. Tako ćemo biti zadovoljniji sobom, odluke koje donosimo bit će u skladu s našim željama, zadovoljniji i sretniji automatski ćemo biti i zdraviji, a prema drugima ćemo se ponašati kao i prema sebi što znači da nećemo činiti drugima štetu zato što ju nećemo činiti niti sebi. Uravnotežena energija dat će uravnoteženu osobu, a uravnotežena osoba moći će još više uživati u životu.

Da bi mogao biti uistinu dobar prema drugima, čovjek prvo mora biti dobar prema sebi pa tako pazeći na vlastito fizičko, mentalno odnosno duševno zdravlje stvara zdravu okolinu i za druga bića oko sebe.

Bez obzira na to što smatrate dobrim ili lošim, u trenucima kada se vaše karakteristike ukažu, ne biste trebali bježati od njih. Bježanje neće riješiti problem. Trebali biste se radije suočiti s njima, promotriti ih, pokušati ih razumjeti. Tek kada ih prigrlite kao mogućnosti, jer one to i jesu - vaše mogućnosti, moći ćete odabrati želite li se ponašati na ovaj ili onaj način.

Nekad nije lako promijeniti ponašanje jer to znači da morate odbaciti neka svoja stara tvrdo ukorijenjena uvjerenja, ali samim time što pokazujete zanimanje za tu opciju, što se otvarate prema mogućoj promjeni, znači da ste spremni za taj korak. Promjena starih navika u novo, zdravije reagiranje puno razumijevanja za nastalu situaciju donijet će vam toliko željeni unutarnji mir. Upravo zbog toga vrijedilo bi pokušati promijeniti nešto što vam više ne služi svrsi.

Zapitate li se ikad koja je svrha učenja? Učimo svakodnevno, ali zašto? Što bismo trebali dalje napraviti s naučenim? Naravno, neke naučene vještine nam pomažu da preživimo, da se prehranimo, zaštitimo, no što je sa svim onim znanjem i vještinama koje nisu od esencijalne važnosti? Znanje koje nam nije od vitalne važnosti da preživimo dan, a opet znanje koje tako žudimo prikupiti, vještine koje apsolutno želimo steći? Što dalje s tim? Što će nam ono? Zašto želimo znati nešto ili pak biti vješti u nečemu samo zato što osjećamo da to želimo?

Ima li nešto u našoj skrivenoj prirodi čemu su nužne te naizgled nevažne vještine, nešto što ovisi o njima, nešto što se njima hrani i zbog njih opstaje? Ima li nešto što ne možemo nikako razumjeti, osim što smo svjesni da to želimo? Očito ima i očito da to nešto još uvijek ne razumijemo. Hoćemo li onda ipak učiti iako ne razumijemo nužnost tog znanja?

Nekada nam naučene stvari pomažu da stvaramo nešto novo, nešto svoje. Ponekad pak stvaramo uspješno iako nemamo službeno stečeno znanje, ali stvaramo na temelju znanja koje se ipak negdje ne-znamo-kako nalazi u nama. Odakle nam to znanje koje nosimo u sebi? Je li ono dio nečega što smo naučili prije ovog života koji sada živimo ili je to pak neki unutarnji program koji nam je usađen, a koji sadrži podatke koje trebamo? Zaista, ovdje je riječ o izboru vjerovanja. Što god da vi smatrate istinitim, s čim god osjećate da se možete poistovjetiti, upravo to je ono što je vaša istina.

Ja vam prva neću doći i reći što jest, a što nije. Reći ću vam kroz što prolazim, kako se nosim s tim, što otkrivam o tome, što otkrivam o sebi, što osjećam i kojoj ideji težim jer se poklapa s mojim unutarnjim osjećajem, težnjama ili željama. Pokazat ću vam sebe na svom putu, a vi se možete poslužiti time kao alatom kojim ćete pronaći sebe i svoj put.

Pitanja na koja naiđete neće nužno biti popraćena odgovorima, ali možda vi na neka od njih poželite pronaći odgovor. Možda se još niste susreli s tim pitanjima, možda shvatite da vas intrigiraju, možda poželite promisliti o njima, možda im posvetiti vrijeme. Što god da odlučite, odluka ja vaša. Ovdje se radi o vašem životu, životu koji vi iz nekih još nerazjašnjenih razloga živite, ali ipak živite. Nemojte uzalud propustiti svoje vrijeme. Pronađite se i pronađite svoje želje. Učite i stvarajte, spoznaja će već jednom doći.

Povezujte energiju koja je u vama, povezujte ju s vašom maštom, izražavajte se na načine na koje se imate potrebu izražavati te stvarajte ono što želite stvoriti. I nemojte zaboraviti da vam priroda u tome može pomoći jer o sebi možete učiti i iz reakcija koje imate na stvari o kojima učite i koje vas okružuju. Priroda vas može inspirirati, motivirati, ali i pružiti vam svoj primjer.

Pogledajte za početak drveće. Drvo kao primarni i osnovni ljudski alat, najefikasniji za očuvanje održivog životnog prostora, odrađuje nevjerojatno bitne i velike stvari na ovoj planeti, a uz to još dolazi u nevjerojatnim, veličanstvenim oblicima i bojama. Iako veoma zauzeto (ako to sad promotrimo poetično), još se uvijek ima vremena i želje izražavati, još se uvijek ima vremena prikazivati u svoj raskoši boja, listati, blistati. Pronalazi vrijeme za sebe i stvara ljepotu koja ostavlja bez daha. Svoju funkciju može odrađivati i na puno monotoniji način, ali ne, drvo blista. Naravno, ovo je moja interpretacija drveća, ali nadam se da vidite što vam želim reći.

(B)listajte kao drveće. Možete odraditi 'svoj posao', ali isto tako možete i blistati pri tome. Blistajte kao da nosite tisuću kapi kiše dok vas sunce obasjava. Blistajte, izražavajte se, tražite znanja za kojim žudite, učite vještine za kojima žudite, povezujte i živite. Živite onako kako vi želite, proživite ono što vi želite.

Energija koja je u nama moćna je kreatorska energija, ali potrebna joj je misao vodilja. Potrebni ste joj vi jer vi jeste ta energija i vi možete sve što poželite. Stoga birajte mudro i iz duše. Učite i stvarajte. Motivirajte se okolinom, ali kreirajte svojom dubinom.

U jednom periodu života bila sam vezana uz ljude od kojih mnogi još nisu bili dosegnuli gotovo nikakav osjećaj odgovornosti niti za svoje postupke niti za druge oko sebe. Razlike među svima nama bile su velike i morali smo se nekako uskladiti kako bismo svi zajedno mogli funkcionirati.

U vrijeme dok smo se svi zajedno školovali, ja sam prolazila još jednu školu u kojoj sam morala naučiti kako se nositi s takvom okolinom, a da šteta koja se odnosila na mene bude svedena na minimum. Naravno, tada još nisam bila svjesna da će moja unutarnja potreba da se sačuvam u toj situaciji biti korisna vještina kojom se ionako već mnogi služe. Radilo se o pretvorbi energije.

Najjednostavnije moguće rečeno, u trenucima kada bi netko napravio toliku glupost ili štetu, najčešće namjerno, još naglasivši da mu se nešto ne da, da to ne želi i da ga baš briga za nas ostale, te još k tome digao ruke od svega što je bio njegov zadatak, obveza ili slično, nešto zbog čega bismo svi opravdano podivljali jer bismo onda morali ili raditi tuđi posao ili popravljati ogromnu štetu da se spasimo, upravo u tim trenucima dolazila bi mi potreba da stanem, sklopim oči, dišem duboko i kružnim pokretima ruku simuliram pretvorbu energije.

Počelo je kao sprdnja, kao izraz bijesa, pokušaj umirenja na sarkastičan, ali i dramatičan način s ciljem prikazivanja poante, s ciljem ukazivanja na to da se uvijek može bolje i da onaj koji je imalo u stanju prebaciti situaciju u svoju korist može čak i profitirati na tuđoj gluposti jer razvija sposobnost preuzimanja inicijative i rješavanja svakog problema.

Doslovno sam energiju dobivenu iz bijesa smirivanjem prebacivala u energiju koju sam koristila za pronalaženje rješenja ili barem za promišljanje što je dobro u toj gluposti, što se može naučiti iz toga i kako spriječiti ponavljanje neželjenih događaja. Počelo je instinktivno, bez puno razmišljanja, ali razvilo se u nešto više.

Razvilo se u sposobnost da u svakoj stresnoj, naizgled bezizlaznoj situaciji, mogu koncentracijom na samo disanje svjesno odbiti stres od sebe te brzom analizom svih činjenica doći do najpovoljnijeg rješenja u danom trenutku.

Postigla sam nevjerojatnu brzinu kojom se mogu smiriti te sam još više ubrzala i inače brzo razmišljanje. Naravno, prošlo je neko vrijeme dok nisam osjetila potrebu da učinim takvo nešto, ali u trenutku kada se u meni nešto prelomilo, u trenutku kada sam jednostavno gotovo nesvjesno počela pretvarati energiju koja bi me obuzela, shvatila sam poantu izražavanja bijesa i boli kroz umjetnost. Možda ne samo poantu, već i nužnost pretvorbe boli u umjetnost. Nužnost samoizražavanja s ciljem očuvanja zdravog razuma, očuvanja vlastitog zdravlja. I tada sam shvatila.

Izražavanje boli kroz umjetnost spašava dušu.

Svaki način na koji se osjetite potrebu izraziti pomoći će vam da se nosite s vlastitim teretom.

Umjetnost je oblik komunikacije na način da umjetnik izražava sebe, svoje emocije, razmišljanja i stavove na način na koji njemu odgovara putem raznih alata. Alati mogu biti pisana riječ, glazba, pjevanje, ples, slikanje, bojanje, oblikovanje materijala, fotografije, videa... Doslovno nema kraja mogućnostima. Umjetnik se izražava na način koji mu pruža zadovoljstvo, olakšanje, mogućnost da priča priču, da izrazi što osjeća, s čim se bori, što ga muči, odnosno da kaže sve što želi, pa čak i da zamoli za pomoć.

S druge strane pak imamo promatrača koji djelo umjetnika interpretira na način na koji njemu odgovora i prema onome što je to djelo probudilo u njemu, što je osjetio, s čim se poistovjetio. Djelo mu nekada otvori oči, pojasni pitanja koja ga muče ili ga pak samo potakne na razmišljanje, pruži mu utjehu, potporu, pa čak mu nudi i ruku spasa. I tako se komunikacija odvija na način da svatko sam za sebe uzme ili pruži ono što mu je potrebno.

Kod izražavanja putem umjetnosti, u trenutku stvaranja nekog umjetničkog djela prisutna je energija stvaraoca, njegova misao i emocije te one zauvijek ostanu utkane u to djelo. Naboj njegovih osjećaja ostaje dijelom zarobljen, materijaliziran na način da ga drugi mogu očitati, osjeti pa čak i u potpunosti doživjeti.

Umjetnost postaje alat kojim umjetnik može svoju bol iskoristiti za stvaranje nečeg dobrog umjesto da dopusti boli da ona na njega djeluje destruktivno.

Umjetnik doslovno uzme što ima, što mu je na duši, i pretvori u nešto drugo. Osvrnete li se oko sebe, vidjet ćete da su mnogi umjetnici stvarali upravo iz vlastite boli i to djela koja su mnogima promijenila život. Na neki način poslužili su se samoinicijativno umjetnošću kao terapijom za svoju bol što nas pak dovodi do zaključka da su osjetili potrebu i pronašli način kako se izliječiti ili se barem pokušati izliječiti.

Pogledamo li dalje, vidjet ćemo da je upravo umjetnost nešto što se koristi pri liječenju psihičkih bolesnika. Očito su i liječnici otkrili dobrobiti koje za pacijente donosi stvaranje i izražavanje kroz umjetnost pa zašto onda zanemarivati taj poriv kada ga osjetite.

Stvarajte ako se u vama javlja potreba za stvaranjem. Oblikujte energiju, izražavajte se ako želite nešto reći, materijalizirajte osjećaje i pustite ih van iz sebe. Stvarajte i učite o sebi, o drugima, o životu.

I nemojte zaboraviti, stvarati se ne mora samo iz osjećaja tuge i boli, to je samo jedan od načina na koji si možete pomoći ili si olakšati. Stvarati se naravno može i iz emocija za koje smatramo da nam ne nanose štetu. Potreba za izražavanjem može biti potaknuta raznim motivima, a na vama je da prepoznate vlastite potrebe i poduzmete nešto u vezi njih.

Umjetnost je sama po sebi toliko apstraktna da je teško reći što umjetnost jest, a što nije jer se, kao i ljepota, nalazi u oku promatrača. Vi sami možete biti i stvaralac i promatrač svog vlastitog djela, možete stvarati kao dio terapije te cijeli proces iskoristiti za svoje iscjeljenje. Možete biti sam svoj psihoterapeut, vi možete sve. Upotrijebite maštu i pronađite način da se izrazite za vlastito dobro. Ne zadržavajte te snažne emocije u sebi, već ih preoblikujte u nešto što će unijeti pozitivnost u vaš život.

Stabilnost je svojstvo nekog sustava da samostalno održava ili uspostavlja ravnotežno stanje nakon prestanka djelovanja uzroka koji je ravnotežu poremetio. Statička stabilnost označava svojstvo održavanja ravnoteže, dok dinamička označava proces vraćanja u ravnotežno stanje. No gdje nastaje naša stabilnost? Ona proizlazi iz snage našeg tijela i našeg uma. A gdje i kako nastaje naša snaga? Dobivamo li snagu iz svijeta ili je ona već sadržana negdje u nama?

Nije svijet taj koji će vas ojačati, već će vas uporno pokušavati izbaciti iz ravnoteže. Svijet će vas sputati, poniziti, probuditi u vama strahove. Svijet će vas baciti na koljena, udarat će vas. Zbog njega ćete se osjećati malo, nevažno, iskompleksirano, nedovoljno, slabo, jadno, sve dok se u vama nešto ne prelomi, sve dok se vaši unutarnji mehanizmi ne pokrenu, sve dok, bez obzira na svijet, ne kažete dosta, probudite snagu u sebi, otkrijete svoju ljepotu i donesete odluku što ćete i kako dalje sa samim sobom. Svijet je tu da vas izazove. Neće vam pružiti snagu, već će vas gurati sve dok tu snagu ne otkrijete u sebi jer

sve već postoji u vama kao potencijal. Sve.

Treba pružiti otpor nedaćama, ali pritom treba zadržati fleksibilnost kako bi se razvila snaga. Pogledajmo malo mudrost prirode i simboliku iza svega toga.

Vjetar je zrak u pokretu. Jak vjetar može uzrokovati pretjerano njihanje biljke te povlačenje njenog korijena što ju ometa da ostane prizemljena unutar tla, smanjuje njenu sposobnost apsorbiranja vode te dovodi do ozbiljnog problema, ali i smrti same biljke. Neke su biljke pak otporne na vjetar jer imaju fleksibilnu stabljiku koja omogućuje njihovo savijanje bez lomljenja.

Drveću je potreban vjetar jer uzrokuje dublji rast njihovog sustava korijena što podupire drvo dok raste. Kad vjetar puše, drvo se savija i ljulja, ne stoji kruto, ne odupire se protoku energije. Drvo prihvaća jak vjetar kao blagoslov koji mu pomaže da raste. Vjetar ne daje doslovno snagu drvetu, već mu pomaže da pod njegovim utjecajem razvije vlastitu snagu.

Drvo se 'odupire' vjetru svojom fleksibilnošću zbog koje gradi snagu duboko se ukorjenjujući. Prisutnost vjetra drvo čini jačim i ono zbog toga ne pada od vlastite težine. Vjetar neprestano pokreće drvo što uzrokuje naprezanje u njegovoj nosivoj strukturi.

Stres koji utječe na drvo čini ga dovoljno snažnim da izdrži poteškoće s kojima će se sresti kasnije u životu.

Simbolika. Električni otpor karakteristika je vodiča da se opire prolasku električne energije. Mjerna jedinica za električni otpor je om, a oznaka je grčko slovo omega. Om je sveti zvuk duhovnog simbola u indijskim religijama. Smatra se prvim zvukom stvaranja svemira te zvukom tišine. Predstavlja najviši nivo božanstva i put ka prosvjetljenju te sadrži sve u univerzumu usklađeno u jedan jedinstveni zvuk.Omega, posljednje slovo grčke abecede simbol je završetka, a može označavati i broj 800. Numerološka simbolika broja 800 – ustrajte, slijedite svoju intuiciju. To je poziv na introspekciju ili samoopažanje - opažanje vlastitih psiholoških procesa, opažanje vlastitih doživljaja, emocija, misli, predodžbi, sjećanja, sadržaja znanja, očekivanja, planova. Možda više ne znate tko ste zapravo jer su vas posljednji događaji u životu toliko promijenili pa je broj 800 poziv na akciju, na pronalaženje sebe. To je glavni broj koji simbolizira veliku energiju kojom treba ovladati riskirajući da vas destabilizira, broj koji vas tjera na razmišljanje i razvoj svijesti kroz vašu podsvijest. Prevladajte svoja iskušenja, poduzmite korak ka ozdravljenju. 800. Om. Omnia mea mecum porto. Sve svoje nosim sa sobom.

Sve ovo možda su samo slučajnosti. Možda su sve te naizgled nepovezane stvari nebitne, možda zaista jesu, a možda... Možda ipak negdje u vama jedna od riječi zazvoni toliko glasno i toliko prodorno te vas navede da shvatite, da vam se upali ona unutarnja žarulja koja pretvara električnu energiju u svjetlost, odnosno da vas jednostavno rečeno – prosvijetli. Možda je samo jedna kap u ovom moru riječi upravo ono što tražite, ono što trebate, upravo ono zbog čega čitate ovaj magazin. Omnia Mea, OM. Magazin za podizanje svijesti o vlastitoj unutarnjoj snazi.

Svaki objekt ima svoju strukturu. Promotrimo li značenje pojma, vidjet ćemo da je struktura način na koji je neka cjelina složena od svojih elemenata (dijelova, članova, pojedinosti). Za učinkovitost nekog sustava zaslužne su specifične funkcije njegovih elemenata i njihova međusobna povezanost. Počnimo od temelja.

Temelj je najniži konstruktivni element koji preuzima cjelokupno opterećenje objekta i prenosi ga na tlo. Gradite li na lošem temelju, morat ćete srušiti građevinu ili će se ona srušiti sama jer nema stabilne građevine bez adekvatno projektiranog i izvedenog temelja.

Filozofski gledano, temelj je izvor ili korijen, odnosno najdublja nutarnjost cjelokupnog bića. Po istom principu, nemate li stabilnu nutrinu svog bića, moguće je da ćete se 'urušavati'. Možda ne potpuno, možda ne odjednom, ali teško ćete održavati svoju stabilnost. Kao što kuću gradite od temelja, i sebe kao osobu morate graditi na isti način.

E sad, ako pretpostavimo da je naš temelj ono s čim smo rođeni, da je temelj nešto od čega smo počeli, postavlja se pitanje kako ćemo graditi nešto što je već došlo kao gotova stvar? Kako svjesno graditi nešto što se smatra „uzrokom svakog bića“ i „uvjetom mogućnosti cjelokupne spoznaje“? Zaista, kako? Je li temelj na kojem je izgrađeno naše biće gotova stvar ili je nešto što tek trebamo graditi? Ali ako tek trebamo graditi, od čega je počelo naše biće ako ne od temelja? Dobro pitanje. Nemam odgovor na njega.

Što zapravo znam? Znam da je temeljenje najvažnija faza u gradnji. Znam i da ispravni temelj znači sigurnost i da na tom dijelu građevine stvarno ne treba štedjeti ni na materijalu ni na vremenu, ali znam i da temelj nikad nije sam sebi svrha. Temelj je tek početak.

Ako prihvatimo činjenicu da smo došli s nekim temeljem, to se poklapa s mojim uvjerenjem da se ljudi ne mijenjaju, odnosno da samo mogu biti bolja ili lošija verzija samih sebe (osim, na primjer, u slučajevima kada se ljudi probude iz kome kao potpuno drugačije osobe, ali to je nešto drugo). Znači, temelj našeg bića jest to što jest i kao takav ima potencijal razvijati se u određenim smjerovima, ali, recimo to tako, u nekim okvirima. Ne da mislim da se nije u mogućnosti jako razviti, ali ću ono što želim reći objasniti na konkretnijem primjeru.

Recimo, ptica ima krila i, ako je sve u redu, ona će ta krila koristiti za letenje koje tek treba savladati, a koliko će dobra biti u tome ovisi o njoj. Kokoš je ptica i ima krila, ali ne leti, što ne znači da se jednoga dana neke kokoši neće odvažiti i razviti u tom smjeru. Slon nema krila i, ma koliko voljeli Dumba, na ovom svijetu i u ovoj verziji Zemlje teško da će slonovi letjeti pomoću ušiju, a kamoli da će im narasti krila (iako nikad ne reci nikad). To bi znači bilo ono o čemu govorim. Mi možemo degradirati ili razvijati tijelo i osobnost, ali kao nadogradnju osnove, dok je suština ta oko koje variramo.

I što možemo zaključiti iz svega toga? Da, mi jesmo došli na ovaj svijet s nekom osnovom, s određenim karakteristikama koje čine neki naš temelj, ali itekako možemo dalje raditi na učvršćivanju našeg temelja, na njegovom proširenju, na njegovoj nadogradnji. Ako imamo interese koje želimo razviti, najvjerojatnije oni već i jesu sadržani negdje u našoj osnovi, a teško da ćemo baš ići razvijati nešto što nas apsolutno nikako ne zanima.

Ako vam sada padne na pamet primjer ljudi koje nešto u životu nije zanimalo, ali su ih roditelji tjerali na to, pa su se razvili u vrhunske, na primjer, glazbenike ili sportaše, i dalje smatram da je to bilo dio njihove osnove iako oni možda nisu ispočetka gajili interese u tom u smjeru. U svakom slučaju, što god svi mi mislili, možemo se složiti da je dobro biti stabilan te da je poželjno imati dobre temelje i funkcionalnu strukturu, samo treba raditi na sebi.

I upravo to je ono što mnogi žele znati – kako raditi na sebi. Mnogi žele da im netko drugi kaže kako, a ono što zapravo trebaju napraviti je pitati sami sebe. I što je važnije, trebaju slušati svoje tijelo i onaj unutarnji glas koji im se obraća na toliko različitih načina. Sve u vama vam govori što vam je potrebno, vi se samo morate otvoriti prema toj ideji i naučiti slušati svoje potrebe. Morate razviti komunikaciju vaše svjesnosti s vašim 'nesvjesnim' dijelom, imajući na umu da vaš 'nesvjesni' dio ionako već komunicira s vama, ili barem to pokušava.

Budete li se gradili na čvrstom temelju vaše ličnosti, bit ćete u stanju mirno stajati usred oluje, znajući da vam ona ne može naštetiti.

Počnete li od vlastite osnove, počnete li od centra svog bića, osnažite li temelj svoje ličnosti, svijet će vas ljuljati, ali vas neće srušiti. Vjetar će puhati u vas, ali ostat ćete cijeli, ostat ćete cjeloviti. Biti cjelovit znači biti u stanju prihvaćanja svih dijelova sebe i svega što je u vašem okruženju. Prihvaćati sve dijelove sebe znači biti u miru sa sobom.

Cijeloga života bila sam u borbi između onoga što sam htjela i onoga što mi se nametalo da moram. Jedna od karakteristika sadržana u srži mog bića jest ta da sam oduvijek osjećala što želim i moram te sam vrlo rano shvatila da je najbitnije biti pomiren s vlastitim odlukama, odnosno biti u miru sa samim sobom.

Dakle, oduvijek slušam od drugih što i kako moram, ali za razliku od mnogih imam izražen unutarnji glas, unutarnje čulo, koje mi ukazuje na ono što je ispravno za mene i što me u biti ne razlikuje toliko od drugih ljudi koliko sama činjenica da ja taj osjećaj slijedim otkako sam ga svjesna.

Ja zaista slušam svoje tijelo, svoje osjećaje i predosjećaje, svoju unutarnju nit vodilju koja me uvijek vodila bez greške. I svatko, tko bi se osjetio ugrožen činjenicom da radije slušam svoj osjećaj nego njih, pokušao mi je na sve moguće načine nametnuti svoj volju, svoj autoritet, svoja uvjerenja i stavove, a kada uvjeravanja ne bi upalila, nastupili bi vrijeđanja, ponižavanja, omalovažavanja.

Najgora stvar u svemu tome je što bi mnogi od njih godinama kasnije doživjeli prosvjetljenje, promijenili način razmišljanja i doživljavanja stvari, te bi mi zatim pokušavali prodati priču kako je ispravno upravo ono što sam ja od samog početka mislila, radila ili prakticirala, ali potpuno bi zanemarili činjenicu da ja to već tako radim i pokušali mi svoju umotvorinu podvaliti kao 'topao prijateljski savjet'. Što god ja na to rekla, opet bi sve završilo vrijeđanjem.

I upravo je zato bitno da je čovjek miran unutar sebe jer kako biste se osjećali da vas netko odgovori od vašeg osjećaja, a onda vam godinama kasnije da do znanje da ste bili u pravu, ali, eto, tko vam je kriv što se niste poslušali? Kako biste se osjećali da uporno podliježete tuđem utjecaju, znajući da sve u vama vrišti kako je to pogrešno, da uporno idete protiv sebe i radite ono što u sebi znate da je krivo ili da propuštate ono što ne biste trebali propustiti? Kako biste se nosili s činjenicom da radite protiv sebe?

Teško je zadržati sebe u ovom svijetu koji nas na sve načine pokušava pokoriti, stoga odlučite li slijediti svoj unutarnji glas, znajte da ćete putem češće ići sami nego u društvu, najčešće omraženi ili osuđivani i to od strane najuže okoline, ali ne dajte se, sve jednom dođe na svoje. Čak i ako pogriješite, pogriješili ste zbog svojih krivih uvjerenja, a ne tuđih, što vam daje priliku da uvjerenja, ako smatrate da su kriva, mijenjate iz temelja.

Mijenjajte uvjerenja koja vam ne služe i rastite s novim odlukama. Ne bojte se vlastitih pogrešaka, iz njih se uči, a čovjek uči dok je živ. Ako se već mijenjate, činite to na temelju vlastite odluke i ne mrzite se zbog drugih, nego se volite zbog sebe.

Kažu da se promjena ne dogodi preko noći i moglo bi se reći da su u pravu. Promjena se dogodi u trenu. Ta promjena, ona ključna promjena, dogodi se u jednom trenu, a s vremenom se ona odražava i na ostale aspekte našeg života pa ju ljudi oko nas također mogu uočiti.

Promjena je trenutna. Promjena je odluka koja je upravo stupila na snagu, a sve ono što ta promjena još mijenja je proces. Ljudi brzinu promjene najbolje uoče kad se dogodi neka tragedija, ali ne vjeruju da je tako brzo moguća i u suprotnom smjeru, onda kad treba biti pozitivna za nas. No događa li se promjena nama ili i kroz nas? Hoće li neka promjena samo utjecati na naš život ili i mi sami možemo biti ta ista promjena koja mijenja sve ostalo?

Odluka da se nešto mijenja uglavnom dolazi iz nezadovoljstva ili zamora stalno istim događanjima. Najčešće se ljudi pitaju zašto su i na što to točno potratili život. Pitaju se to onda kad smatraju da je već kasno da išta mijenjaju. Pitaju se to onda kad smatraju da su došli do samog kraja puta i zato je to pitanje, ako osjećate bilo kakvo nezadovoljstvo, potrebno postaviti upravo sada. Zar ste zaista prešli toliki put samo da biste mogli reći da ste nekamo stigli? Jeste li uživali putem? Jeste li uistinu živjeli taj svoj život? Jeste li?

Želja za promjenom tek je početak puta kojim treba krenuti, ali putem kojim krećete morate uživati, morate osjećati to zadovoljstvo koje život može pružiti. Svima nam se događaju tragedije, svima nam je put trnovit, ali tek će vrijeme pokazati je li ono što nam se dogodilo bilo dobro ili loše za nas. Moglo bi se čak dogoditi da ono što smo u danom trenutku smatrali najgorim događajem života s vremenom vidimo kao najveći blagoslov. Svijet stvara naše životno iskustvo, ali mi smo ti koji ta iskustva prolazimo, doživljavamo, proživljavamo i koja nas na kraju oblikuju.

Lekcije će se nizati, mi ćemo ih ili usvajati ili pak nećemo, ovisi o tome tko kojom brzinom uči, no stvari će vam se događati pa pripazite da vam se i život ne dogodi. Potrudite se aktivno sudjelovati u njemu jer iskustvo će vam pokazati da postoje nevjerojatne stvari vrijedne življenja. Nije sve samo u teškom radu, u teškom odrađivanju života, u spavanju, hranjenju, reprodukciji. Život je puno više od toga. Život je vrt prepun tajanstvenih ljepota koje tek treba pronaći i istražiti.

Zato nađite vremena za igru i zabavu, za nova iskustva. Nađite vremena za sreću, za ljubav. Nađite vremena za sebe. Dopustite da vam se nešto lijepo desi, stvarajte uspomene, doživljavajte nova iskustva. Lijepe uspomene nešto su što će vam u budućnosti grijati srce, stoga koračajte hrabro svijetom. Dopustite si razna iskustva i ispunjenje vaših želja. Jednog dana bit ćete si zahvalni na tome.

Uzmite fotoaparat i fotografirajte stvari u kojima uživate. Uzmite kameru za snimanje videa i snimajte svijet. Slikajte, crtajte, pišite, svirajte, pjevajte, šetajte, maštajte, uživajte. U danima kad vam bude teško, koristite te slike, tekstove, videozapise i fotografije kao podsjetnik, kao inspiraciju, kao mjesto odakle ćete crpiti snagu za dalje.

Stvorite svoj tajanstveni vrt, to magično mjesto koje će biti vaša oaza, vaš mir, vaše mjesto iscjeljenja, izvor svih ljepota za kojima žudite, mjesto u kojem je sve moguće. Promijenite svoj život upravo sad u trenutku kad znate da to želite, kad osjećate svim svojim biće da to morate učiniti.

Nemojte čekati nikoga i ništa. Budite ta promjena koju želite vidjeti sad i ovdje. Sposobni ste, dovoljni ste. Želja je već tu, snaga u vama se budi. Pružite si priliku i vidjet ćete da možete sve.

Sreća nije nešto što se događa drugima. Biti sretan je izbor, ali morate biti dovoljno hrabri da odbacite sve što vas sputava na putu ka sreći, sve ono što vas u vama samima koči da budete sretni. Tek kad shvatite da još samo vi stojite samom sebi na putu kao prepreka, tek vam tad niti nebo neće biti granica.

Ljudi imaju tendenciju dijeliti iskustva na dobra i loša, pozitivna i negativna. Iskustva su samo iskustva. Mi ih doživljavamo kao pozitivna ili negativna ovisno o tome kako se odražavaju na naš život, a ista iskustva na različitim ljudima ostavljaju različit dojam. Sve je stvar percepcije.

Umjesto da dijelite iskustva na pozitivna i negativna, pokušajte ih promotriti na drugačiji način. Promatrajte ih samo kao lekcije, kao priliku za učenje. Svako iskustvo donosi nam nešto u život, daje nam priliku za rast i razvoj, stoga nam ona mogu samo činiti dobro.

Ako vam se neko iskustvo ne sviđa, ono će vas potaknuti da se više nikada ne dovedete u situaciju da to iskusite, što je pak opet dobra stvar jer vas potiče da nešto promijenite na bolje. Loše iskustvo može izroditi nešto dobro. To znači da to iskustvo i nije toliko loše, zar ne?

Kad je riječ o teškim i nasilnim iskustvima, ne namjeravam umanjivati njihovu težinu, ali ako vam se već dogodilo nešto toliko loše, nemojte dopustiti da vas to uništi. Izgradite se u toj boli. Možda nećete moći na to iskustvo gledati pozitivno, ali nađite način da život koji nakon toga slijedi ne bude u sjeni tragedije.

Dajte si vremena za tugovanje, ali nakon toga krenite dalje jer nitko i ništa ne zaslužuje moć upravljanja vašim životom, osim vas samih. Vi sami imate pravo odlučiti što želite i što ne želite i iskoristite to pravo. Neka iskustva će vam sama doći, ona čiju svrhu još ne razumijete, ali ima i onih koje svjesno birate sad i ovdje. Birajte ih onda jer svemu jednom dođe kraj.

Iskoristite priliku dok ju još imate. Iskoristite ju za stvari koje vas privlače i za one koje vam nešto znače. Nemojte samo ustajati ujutro i odraditi dan. Nađite vremena i za zabavu, zadovoljstva, uživanje, igru. Počnite od malih stvari ako već ne znate što je to u što želite uložiti svoje vrijeme. Mala zadovoljstva, ona svakodnevna uživanja, povest će vas na put otkrivanja većih želja. Naučite se kako si ugoditi i priviknite se na pomisao da život može biti dobar i lijep.

Pomaknite se kako biste stvari mogli promotriti i na drugačiji način. Ako to nije pomoglo, pomaknite se opet. Nemojte odustajati na prvim preprekama, zaobiđite ih ili preskočite, ili ih sami maknite, ali nemojte ostati stajati na jednom mjestu, u jednoj točki. Nemojte odbaciti svoj život samo zato što ste dopustili nekome drugome da vas uvjeri kako život ne vrijedi ništa. Vrijedi on itekako, a vrijedite i vi sami. Nađite način da spoznate svoju vrijednost i vrijednost ovog života koji upravo živite.

Igra je sastavni dio dječjeg života. To je djetetu najprirodnija aktivnost proizašla iz njegove unutrašnje potrebe za akcijom i istraživanjem tijekom koje uči te spontano vježba i razvija svoje sposobnosti. Svi prihvaćaju činjenicu da djeca uče kroz igru i jednako tako zaboravljaju da isto pravilo vrijedi i za odrasle. U kojem to trenutku prestajemo biti djeca? Onda kad se prestanemo igrati i postanemo ozbiljni? A što ako se nikad ne prestanemo igrati? Znači li to da nikad nećemo postati odrasli ljudi?

Po meni je takvo razmišljanje pogrešno. Igra je potrebna ljudima svih uzrasta. Biti dijete je faza života i često se vezuje uz čistoću i neiskvarenost, dok, s druge strane, biti djetinjast osobina je čovjeka koja ukazuje na njegovu emocionalnu nezrelost. Biti dijete i biti djetinjast nije isto. Nemojte se nikada prestati igrati. Prigrlite radost igre i učenja kroz igru tijekom cijelog života. Tako ćete biti sretniji, a sreća je ionako nešto čemu svi težimo.

Iako je najvažnije da osoba uživa u igri, sreća nije jedini produkt igre. Igranjem se razvijaju emotivne, kognitivne, motoričke, socijalne te komunikacijske i jezične sposobnosti. Potiče se razvoj mozga, neuronskih veza, sposobnost fleksibilnog, kreativnog i inovativnog mišljenja. Usvajaju se i usavršavaju verbalna i neverbalna komunikacija, kompleksnije mišljenje te timski rad. Uz sve to, igra u prirodnom okruženju pomaže jačanju imunološkog sustava te tjelesnom razvoju.

Koordinacija pokreta, fina i gruba motorika, kritičko razmišljanje, zaključivanje, povezivanje uzroka i posljedice, samopouzdanje, poticanje mašte, rješavanje problema, povezivanje s drugima, suradnja, dijeljenje, osjećaj zadovoljstva... Recite mi da sve to nije nešto što nedostaje mnogim odraslim ljudima! Ako dijete sve to razvija kroz igru, kako onda mnogi ljudi nemaju razvijene te sposobnosti? I vi ste primijetili, zar ne?

Mnogima je bila uskraćena igra. Mnogima je bio uskraćen taj najprirodniji način učenja i razvijanja. Ne samo najprirodniji, već i najdostupniji način učenja jer igra nije vezana samo uz 'gotove igračke'.

Igra se uvelike pogrešno smatra kao nešto djetinjasto te se često podcijeni njena iznimna važnost za razvoj čovjeka. Možda će se vaš način igranja mijenjati s godinama, ali ono što nikako ne biste trebali jest isključiti igru iz svog života. Gradite se kroz igru, razvijajte se i uživajte. Radite to na najprirodniji, intuitivni način, baš kao i kad ste bili djeca.

„Jednog dana ćeš shvatiti. Jednom će ti postati jasno.“ Sjećate li se tih riječi koje su vam u mladosti govorili stariji? „Shvatit ćeš kad budeš u mojim godinama!“ Što su to stariji znali, a što je nama u mladosti bilo teško pojmiti? I zašto je njima bilo jasno, a nama nije?

Ovdje nije toliko riječ o godinama života, već o proživljenom iskustvu. Svatko od njih u različitoj dobi došao je do spoznaje. Nekima je trebalo duže, nekima kraće da shvate, a neki pak još nisu shvatili. Oni koji su shvatili, do spoznaje su došli na temelju iskustva iz kojeg su imali priliku učiti i koji su tu priliku i iskoristili. U životu ćemo doživjeti neke stvari jednom, dvaput, više puta, doživjet ćemo koliko god puta treba i onda će se u nama dogoditi jedan 'klik' i shvatit ćemo. Nakon toga više ništa neće biti isto niti ćemo mi biti isti.

Banalan primjer koji smo svi mi doživjeli u djetinjstvu – prve simpatije. Sviđao mi se netko, ali ja sam bila djevojčica i on mene nije ni primjećivao. Mama ja govorila da on nije jedini na svijetu. Govorila je i da me on sad ne primjećuje, ali da će letjeti za mnom za koju godinu kad odrastem, kad više ne budem imala interes za njega. Ja sam znala da je mama u pravu, znala sam da on nije jedini dečko na svijetu, znala sam što mi ona govori, ali nisam mogla promijeniti svoje emocije. Nisam se mogla natjerati da mi bude lakše, da me ne boli. Znala sam, ali nisam mogla osjećati emocije u skladu s tim znanjem.

Godine su prošle, pretvorila sam se u mladu ženu, on me napokon primijetio, ali do tad sam ja već toliko krenula dalje sa životom da sam ga i zaboravila. Ta se situacija ponavljala mnogo puta, ne samo sa simpatijama nego i s drugim stvarima u životu. Ono kad znate da je mama u pravu, ali i dalje vas boli. Sve dok jednoga dana više ne prestane boljeti.

Bol ima svoje faze. Ispočetka zapnete u jednoj fazi, nikako da se izvučete iz nje, onda krenete u drugu, pa treću fazu i tako dalje. Na kraju nekog vremena oslobodite se te boli i spremni ste za novu. Drugi put faze su vam već poznate, više se ne zadržavate u njima i one nekako traju kraće.

Nakon nekog vremena i mnogo boli, vi ste se sada sposobni oporaviti u vrlo kratkom roku jer znate da si morate dopustiti bol, ali i da se nema razloga nepotrebno zadržavati u njoj. Iskustvo vam je pomoglo da napokon u potpunosti razumijete ono što su vam drugi govorili, ali isto tako, iskustvo vam je pomoglo da se vi sami naučite nositi sa svojim emocijama, da ih prepoznate, prigrlite i pomirite se s njima.

I što nam to govori? Neka znanja, neke spoznaje dolaze jedino kroz iskustvo. Dok god ih nismo osjetili na vlastitoj koži, nećemo ih moći u potpunosti razumjeti. Naše emocije su također nešto s čime se moramo pozabaviti sami. Da bismo ih razumjeli i da bismo ovladali njima, moramo si dopustiti da ih osjetimo. Ne smijemo ih na silu zadržavati u sebi, nego im moramo dopustiti da proteku kroz nas. Samo tako ćemo se naučiti ponašati u skladu sa svojim osjećajima.

Sve to nas upućuje da moramo biti sam svoj učenik i sam svoj učitelj. Mi sami moramo iskusiti svoje lekcije, sami moramo učiti iz njih, povezivati stare s novima, razlikovati ih, razdvojiti i na kraju nešto dokučiti jer neka spoznaja iz svega toga mora proizaći. Na kraju krajeva, učimo da bismo i naučili.

Iskustvo je u doslovnom smislu neprenosivo i teško objašnjivo, a lekcije nam dolaze kako bismo učili iz njih. Na nama je, stoga, da sami otvorenog uma povežemo znanje stečeno vlastitim iskustvom kako bismo usvojili životne lekcije koje nam se nude.

Naše spoznaje neće uvijek biti iste kao i kod drugih ljudi, ali imajte na umu da svi mi svojim tempom prolazimo kroz različite faze učenja. Iskoristite život za učenje, ali i uživajte u životu jer uživanje je isto nešto što treba naučiti i to najbolje vlastitim iskustvom.

Dogodi mi se tako da nekad do mene dopre informacija, izjava, činjenica, nešto takvo, nešto o čemu ne razmišljam, ali me u trenutku obuzmu suze i koža mi se naježi. Tijelom mi prođe energija prepoznavanja i slaganja s tom izjavom, a da svjesnim umom uopće ne mogu pojmiti kako bih ja to mogla znati ili kakve to veze ima sa mnom. Kao da moje tijelo reagira i na misli nesvjesnog uma, pa čak i u trenucima kada moj svjesni dio nikako ne može doprijeti do znanja i spoznaja koje sadrži moja nesvjesnost. Teško mi se oduprijeti ideji da ja 'znam' čak i kada 'ne znam'.

Budući da sve takve pojave koje ću opisivati na ovim stranicama osjećam, odnosno proživljavam od najranije dobi, mogla bih reći da sam se od svojih samih početaka ovog života pripremala na to da ću jednog dana progovoriti o svemu kako bih sebi omogućila da rastem, ali i kako bih i onima koji osjećaju potrebu za tim pružila podršku u njihovom rastu jer osjećam da ista ova životna energija koja prolazi mojim tijelom prolazi i tijelima drugih. Da nas veže neraskidivo i da smo dio cjeline koju svjesno ne mogu u potpunosti pojmiti, ali moje nesvjesno mi šalje potvrdu putem fizičkih senzacija u mome tijelu.

Ne usuđujem se još reći da znam nešto sa sigurnošću, ali priznajem da osjećam veliku privrženost nekim idejama koje su u skladu s mojim unutarnjim osjećanjima. Osjećam veliku potrebu za osobnim razvojem, za otkrivanjem novog te neprestanu težnju za balansom unutar sebe. Osjećam potrebu disati u ritmu vibracije planete, odnosno prirode koje sam dio. U sebi također osjećam nešto poput onog što nazivaju starom dušom, a ipak istovremeno osjećam nevjerojatnu količinu vitalne energije koju povezuju s mladošću.

Cijeli mi se život vrti oko balansa tih spoznaja, vrti se oko pitanja jesam li stara ili mlada, već 'utemeljena' ili tek u 'izgradnji'. Dio sam ovog zemaljskog svijeta, ali neprestano me vuče i onaj duhovni svijet. Vječno balansiranje, ali istovremeno i beskrajno uživanje u ljepoti svega što me okružuje i što me uvijek iznova vraća u ravnotežu.

U meni se često javi potreba da dignem pogled i osvrnem se oko sebe. Priroda nudi pregršt iscjeljujućih i inspirirajućih prizora, a ja jednostavno volim dopustiti toj čaroliji da me obuzme. Gledam ju, slušam, doživljavam i proživljavam. Ljepota prirode kao lijek. Mudrost prirode kao učitelj. Ja kao dio nje, ona kao dio mene.

Ne postoji jedinstveno objašnjenje ljepote, no vi ju ipak prepoznate kad ju vidite. Kako to? Zašto? Je li to zato što je ono što vidite u skladu s vašim unutarnjim osjećajem poimanja ljepote? Je li to zato što ljepotu osjećate unutar sebe kao zadovoljstvo, kao osjećaj ugode, smirenosti, ravnoteže? Ljepota kao uzrok senzacija u tijelu i na tijelu. Nije li tako i sa svim drugim stvarima? S pravdom i nepravdom, dobrim i lošim, privlačnim i odbojnim, prihvatljivim i neprihvatljivim? Sve osjećate kao da jest ili nije u skladu s vama. Prvo osjetite, a tek onda i svjesno obratite pažnju na to. Nešto u vama već reagira, nešto u vama vam se obraća. Vi već u sebi znate i prije nego što ste toga svjesni.

Tijelo vam teži balansu i pokušava vas upozoriti na ono što nije u skladu s vama. Radi li to vaše tijelo samo od sebe ili ste pak to nesvjesni vi koji pazite sami na sebe? Duboka ste vi rijeka, možda nesvjesni svoje dubine, svog toka, ali i dalje ste rijeka, more, šuma, svemir. Veliki ste i nevjerojatno je puno toga već sadržano u vama, a na vama samima je da krenete putem kojim osjećate da trebate ići i radite ono što osjećate da trebate raditi.

A ako na znate odakle krenuti, krenite od sebe. Ako ne znate kako dalje, pogledajte u sebe i krenite od stvari koje vas najviše usrećuju. Unutar vas postoji cijeli jedan svemir. Možda znakove za koje mislite da vam ih šalje svemir iznad vas zapravo šaljete vi sami sebi svojom energijom kojom upravlja vaša podsvijest. Možda da pokušate razmisliti malo o toj ideji. Toliko je još toga u vama skriveno, neotkriveno i samo čeka da se otvorite za nove spoznaje, zato otvorite um za sve ono što vam tek treba doći u život, ali i za ono što je već pred vama.

Oduvijek nas uče da smo jedinstveni, da ne postoje dvije potpuno iste osobe i da, iako dijelimo karakteristike s ostalim pripadnicima naše vrste, ne postoji još netko tko je potpuno isti kao mi. Pa odakle onda dolaze gluposti o idealnom savršenstvu, o nečemu svima tako apsolutno nedostižnim, a opet nečemu s čim se ljudi toliko vole poistovjećivati?

„Ah, nitko nije savršen“, nabacuju se ljudi važno tom ispraznom generičkom floskulom. „Nitko nema savršenu kosu, savršen oblik tijela, lica. Nitko nije idealan!“ Imalo bi više smisla reći da čovjek nije slon. Ta bi mi izjava bila pomalo upitna, ali i dalje smislenija jer znam kako slon izgleda, ali da nitko nije savršen? Kako znate da nije? Ako nitko drugi nije savršen, kako onda znate da vi niste savršeni? S čim se to uspoređujete da biste mogli reći da vi to niste? Kako možete tvrditi da niste savršeni ako uopće ne znate što je to savršeno?

Ljudi apsolutno pogrešno tumače pojam savršenstva. Kakva je to savršena kosa? Što to znači? Kakve je boje, dužine, gustoće? Kakve? A opet vi 'znate' da nemate savršenu kosu ili bilo koji drugi dio tijela, nije bitno sad. Ne znate što je to savršeno, ali znate da vi to niste. Reći ćete, nečija je kosa zdrava, zato je savršena. Znači li to da onda poistovjećujete savršenstvo sa zdravljem? Znači li to da ljudi koji su 'nezdravi' na nekoj razini nikako ne mogu biti savršeni?

Ne znate što je savršenstvo, ali uporno mu težite, tom savršenom idealu, iako znate da ga nikad nećete postići. Nabacujete se opravdanjima kako nitko nije savršen pa se to onda ne može očekivati niti od vas. Ne može se očekivati, ali, evo, bitno je napomenuti očito. A svi smo različiti, pa kako onda da budemo savršeni u odnosu na druge?

Savršenstvo je uvijek bilo i uvijek će biti svojstvena karakteristika koja opisuje ispunjenje vlastitog potencijala, a koju čovjek doživljava kao zadovoljstvo kad je ono u skladu s njegovim unutarnjim osjećajem.

Možete biti savršeni ako ispunite sve svoje potencijale, ako se razvijete koliko god možete, ako ste sretni, zadovoljni i ako zbog svega toga ne činite loše drugima. Zaista možete biti savršeni, ali samo ako uvidite što to savršenstvo jest i ono još bitnije, što savršenstvo nije.

Zapitajte se, što je to zbog čega smatrate da niste savršeni? Zašto se uporno uspoređujete s nečim što ne postoji samo da biste zvučali skromno? To doslovno zvuči kao hipnotiziranje mase lažnom skromnošću s ciljem skupljanja bodova za moralne bitke. Doslovno tako zvuči. Jer zašto se zamarati nečim takvim ako znate da ne možete to i ostvariti?

„Nitko nije savršen!“ Je li to vaše opravdanje za ponašanje za koje 'znate' da nije ispravno, ali mislite da će vam, eto, biti progledano kroz prste jer priznajete te neke svoje nedostatke? „Savršeni u svojoj nesavršenost!“ Bljuv. Sve to u rangu je s izjavom kako je ljepota prolazna.

Onaj tko tvrdi da je ljepota prolazna ne razumije što ljepota uistinu jest.

Ljudi ljepotu, kao i savršenstvo, redovito miješaju sa simetrijom koja je definirana kao proporcionalnost elemenata neke cjeline. Znači li to da niste proporcionalni kada kažete da niste lijepi ili savršeni? Ah, ljepota i savršenstvo su puno više od toga, puno su dubljeg značenja i nisu nedostižni. Kako li ćete samo uživati u ljepoti kad ju promotrite na ispravniji način.

Nemojte se ograničavati i nemojte zatvarati oči pred ljepotom. Pronađite ju, prepustite joj se, dopustite joj da uđe u vaš život. Dopustite si postati savršeni. Ispunjavajte svoje želje i potencijale, oslobađajte se tereta na duši i pronađite sreću. Uživajte u životu.

I jedino s čime se trebate uspoređivati na tom putu je sa samim sobom. S onim što ste bili prije, s onim što ste sad i s onim što želite biti. To je jedino s čime se trebate usporediti kad već ne postoji nitko na svijetu tko je identičan vama. Pa ni vi sami niste identični svom prošlom ja, kako to možete onda očekivati od drugih?

Perspektiva je ono što vam u ovom trenutku može pomoći. Promatrajte se iz različitih uglova. Vi ste višedimenzionalno biće i nema smisla gledati sebe samo kao jedan dio ili samo iz jedne točke. Balansirajte među dimenzijama, među raznim perspektivama sve dok u sebi ne osjetite zadovoljstvo, ugodu, smirenost. Pronaći ćete ljepotu jer ona je već tu. Dostići ćete savršenost, ono vam je već na dohvat ruke. Bez bespotrebnih opravdanja, bez usporedbe s imaginarnim idealima, bez gluposti.

Koliko ste samo puta šetali prirodom i pomislili kako je predivna, kako je savršena? Osjećali ste mir u sebi, dodir ljepote na vlastitoj koži. To isto možete pomisliti i o sebi, to isto zadovoljstvo možete osjetiti i zbog sebe.

Ako vam treba inspiracija, pronađite ju u prirodi. Promatrajte prirodu onako kako želite promatrati sebe. Pronaći ćete stvari koje će probuditi nešto u vama, nešto što će vas goniti da idete dalje, da želite bolje, da postižete više. Pronaći ćete smisao, prepoznat ćete nešto što nosite u sebi i tad, tad ćete biti na dobrom putu da budete ono što ste još jučer mislili da nikad nećete biti - predivni, savršeni i sebi svojstveni. Baš onakvi kakvi trebate biti.

Zastanete li ikad kako biste pogledali nebo? Osjetite li potrebu samo onako stati pored puta, vinuti pogled uvis i promatrati?

Bila je kasna jesen. Noć se već bila spustila na grad, a ja sam pješice išla u goste. Dok sam prolazila dijelom puta na kojem je svjetlost dopirala tek iz pokoje kuće u daljini, shvatila sam da s lakoćom vidim ispred sebe. Po prvi put te večeri pogledala sam u nebo posuto zvijezdama, osjetivši kako ono mene već promatra. Prizor je bio spektakularan, gusto prošaran malim svijetlim točkicama pored kojih je mjesec izgledao poput pastira među ovčicama.

Nisam znala što bih prije pogledala pa mi je pogled samo lutao s jedne na drugu stranu duž čitavog neba. Neopisiva količina sreće prolazila mi je čitavim tijelom, a hladnoću vanjskog zraka gotovo uopće nisam osjećala na koži.

Ni sama ne znam koliko je vremena bilo prošlo, ali nisam mogla prestati gledati, nisam htjela prestati uživati. Kroz glavu mi je prošlo koliko sam do tad puta u životu bila u društvu članova obitelji, prijatelja ili partnera koji su u situacijama poput ove rekli nešto poput „nemamo sad vremena, budemo drugi put stali i pogledali“, a da taj drugi put nikada nije došao. Prošlo mi je kroz glavu koliko puta smo žurili samo da bismo stigli, propuštajući uživati putem kojim idemo. Kroz srce mi je prošla i bol koju bih osjetila svaki put kada mi nije bilo dopušteno da zastanem u trenutku i priuštim srcu ono što želi jer sam vječno morala žuriti po tuđem rasporedu.

Mnogo mi se puta, otkako idem sama, dogodilo upravo to - pogledala bih u nebo i jednostavno ostala stajati tako neko vrijeme, dajući si priliku uživati u prizoru sadašnjeg trenutka. To je neobjašnjiva potreba koju osjećam cijelim svojim biće, potreba koja me u sekundi u potpunosti osnaži. Svaki put kad ne utažim glad za tom potrebom, tijelo mi se ispunjava dubokom tugom. Kao da idem protiv sebe iako znam da ne bih trebala.

Ti su trenuci za mene dragocjeni. Trenuci kad pogledam u nebo, u daljinu, oko sebe, u prirodu. Trenuci koji mi tijelo podsjećaju na nešto čega se um ne može sjetiti, ali nikako ne želi propustiti. Nešto tako tajanstveno, ali ipak poznato. Nešto neobjašnjivo, a opet logično.

Bila sam u višim razredima osnovne škole kada sam prvi put nebo pogledala drugačije. Ono više nije bilo platno kojim šeću sunce i mjesec, već je odjednom imalo beskonačnu dubinu. Nebo više nije bilo samo nebo, već prozor u svemir.

Tada su se neizostavno javila pitanja o veličini svemira, o njegovoj starosti, o nastanku čovjeka, o životu i smrti, o upornim tvrdnjama okoline kako živiš dok živiš, zatim umreš i nema te nikad više, a svemir i dalje ostaje tu. O tome kako smo nevažni u svemiru, kako smo sami u svemiru i kako trajemo kraće od jednog udaha. Tvrdnje koje su bile opće prihvaćene, o kojima se učilo, a koje nikako nisu bile u skladu s onim što sam osjećala da je istina.

Rečeno mi je u školi da samo iz straha od smrti postavljam tako glupa pitanja koja nisu baš u skladu s religijom mog naroda. Ali kako je moguće, pitala sam se tada, da dođeš niotkud, budeš ovdje kratko i onda umreš kako više nikad ne bi postojao?

Znala sam sjediti u svojoj sobi drhteći od straha, ali i od tuge što je svemir toliko velik, a ja ga nikad neću vidjeti i što će svemir postojati i nakon što ja umrem, nakon što nestanem, nakon što prestanem postojati i nikada me više neće biti.

Trebalo mi je vremena da prevladam strah od takvog razmišljanja zato što mi je uvijek nametana krivica što propitujem 'istinu' i što se kao nekakav 'indijski jogi' bavim stvarima koje nisu primjerene. Kao da sam ja znala što indijski jogi radi i čime se bavi. Sve što sam o njima znala u to vrijeme (u doba prije interneta) je da stavljaju vlastito tijelo u neke čudne, nemoguće položaje i to je sve.

„Kako možeš sumnjati u Boga koji te stvorio“, pitanje je na koje sam u školi odgovorila izjavom da mi je mutna religija koja strahom porobljava ljude. Upala sam u probleme jer mi je rečeno da netko mojih godina nije u stanju sam nešto tako smisliti i da mora da sam to čula od svojih roditelja.

Da bih se izvukla iz svega, pravila sam se da je religija divna i krasna samo da me puste na miru, a unutar zidova svoje sobe nastavila bih razmišljati o svim pitanjima koja su se svakim danom gomilala, još uvijek osjećajući krivnju što želim nastaviti živjeti na neki drugi način, čak i kada umrem na ovom svijetu jer svemir ne bi bio toliko velik ako smo sami i ako umremo, pa nas više nema.

Nikad više nebo nisam gledala istim očima niti sam ikad prije vidjela toliko ljepote na njemu. Nisam znala hoće li mi ono dati odgovore na moja pitanja, ali sam osjećala potrebu da ga i dalje gledam.

Ono što sam naučila tijekom odrastanja je da će svakim danom sve više ljudi ulaziti u moj život te da ću sresti sve više onih koji razmišljaju poput mene i, iako će neki od njih tvrditi da znaju istinu, to me neće spriječiti da tražim svoju.

Niti u jednom trenutku svog života nisam pomislila da znam apsolutnu istinu, čak mogu reći i da u potpunosti prihvaćam da ju neću spoznati za ovog života, ali osjećam da sam joj sa svakim novim pitanjem sve bliža, ako to još nekome ima smisla kao što ima meni.

Tražila sam način kako da se nosim s pitanjima koja me muče, pogotovo zato što mi se činilo da dolaze pitanja, ali ne i odgovori. Kao da je sve oko mene odjednom bilo nelogično, nedosljedno, kao da stvari više nisu imale smisla. Sve to plus, naravno, nametanje krivnje što preispitujem, a ne slijedim slijepo općeprihvaćena vjerovanja.

Bilo je nevjerojatno mnogo situacija u kojima su mi se vlastiti vršnjaci činili miljama daleko, kada sam puno lakše uspostavljala komunikaciju sa starijim osobama nego s djecom, no to me nije otuđilo u potpunosti od onih moje dobi. Po prirodi sam vrlo društvena i sa svakime sam mogla naći zajednički jezik, samo što su me više ispunjavali sve zreliji razgovori.

Od malena sam uživala sjediti u društvu odraslih i slušati njihove priče, uživala sam slušati o njihovim životima, običajima, uviđala razlike među njima, ali i probleme s kojima se suočavaju. Zbog toga sam kod svojih vršnjaka lakše razumijevala njihove probleme i stavove koje su donosili iz vlastite kuće.

Upijala sam sve što se oko mene događalo i sve sam više shvaćala da ne trebam ljude samo slušati kad govore, već ih trebam i promatrati kako se ponašaju dok govore da bih čula ono što prešute.

Osim kod kuće ili u školi, sve sam više vremena provodila u prirodi. S društvom sam se cijeli dan znala voziti biciklom, a onda bismo uvečer nastavili šetati. Htjela sam vidjeti još više i više i više. Uživala sam promatrati životinje, dodirivati koru drveća, brati cvijeće, valjati se po travi i onda gledati oblake. O, koliko smo samo vremena proveli promatrajući oblake i gledajući oblike koji su se izmjenjivali na nebu kao nekakav crtić. Sve me uporno vuklo u prirodu dok se škola činila sve dosadnijom i besmislenijom.

Bila sam odlikaš, ali osjećala sam da sve više odrađujem stvari, a sve manje uživam u njima. Kao da smo uporno propuštali učiti o svim onim divnim stvarima o kojima smo mogli i koje bi nam koristile u životu, a sve više smo se bavili zatucanim ponavljanjem jer su nam kao uzor nametali učenike koji su napamet i bez razumijevanja bubali lekcije kao što piju vodu.

Dovodila sam se često u probleme jer bih postavljala pitanja. Sukobi su bili neizbježni jer sam stvarala sve veći otpor prema mnogim učiteljima, ali ne zbog toga što mi je smetao njihov autoritet, već zato što su mi smetali nepravda, nelogičnost i njihovo iživljavanje na nama.

S vremenom sam se naučila prilagoditi svim situacijama kako bih se što prije provukla i kako bih imala vremena za stvari kojem me uistinu zanimaju, ali s godinama su izazovi bili sve veći. Brzo sam shvatila da za sve što me uistinu zanima moram sama pronaći način kako doći do informacija i da ne smijem odustati od svojih težnji.

Put nije bio nimalo lagan, ali sam se sa svakom godinom života sve lakše nosila s izazovima, uvijek se oslanjajući na jedinu osobu koja je uvijek prisutna u mom životu – na samu sebe. U tome su mi najviše pomogle vještine i principi s kojima sam, usuđujem se reći, rođena jer sam svjesna njihove prisutnosti od najranijih dana, odnosno od onda kada dijete počinje biti svjesno sebe i svoje okoline, a koje sam također svjesno dalje razvijala od samih početaka.

Neke od njih su intuicija, lucidno sanjanje, brzo usvajanje lekcija, sposobnost dubljeg promatranja stvari i situacija, dobra komunikacija s okolinom, izražen osjećaj za pravdu, duboka empatija, odlučna upornost, dobro snalaženje u prostoru te potreba za postavljanjem pravih pitanja i neprekidno traganje za odgovorima.

Tu je uvijek bila prisutna i potreba za dubljim povezivanjem s prirodom i sa samom sobom. Možda mi je najviše pomoglo to što nikad nisam smatrala da samo ja posjedujem navedeno, nego činjenica da sam svjesna prisutnosti alata koje imam i želja da ih izbrusim i iskoristim do maksimuma.

Svaki put kad bih u drugima prepoznala neku od kvaliteta koje nisu svjesni, ukazala bih im na nju i poticala ih da ju razvijaju jer sam iz vlastitog iskustva osjećala kako je bitno, ako ne i nužno, da otkrivamo i razvijamo svoje vlastite sposobnosti. A svi ih imamo, iako ih možda ispočetka nismo svjesni.

Znači, svaki put kad me nešto novo zanimalo, morala sam se sama baciti na istraživanje toga. Jednom mi je rečeno, da bih se mogla baviti istraživanjem, prvo moram studirati i tamo se usmjeriti na istraživački rad. Budući da me je još dosta godina dijelilo od studija, pitala sam nije li istraživač osoba koja se bavi istraživanjem, a ne osoba koja studira da bi mogla istraživati? Odgovor je bio da previše pametujem i da to nije dobra osobina. Iskreno se nadam da se školstvo promijenilo otkako sam ja tamo bila zadnji put.

Ono što sa sigurnošću mogu reći jest da je istraživač onaj koji istražuje i proučava radi stjecanja novih znanja i spoznaja. I točka.

Dakle, ono što je slijedilo bilo je to da sam neprestano imala potrebu za istraživanjem i izražavanjem. Istraživala sam kako bih došla do novih spoznaja, a umjetnost sam koristila kako bih izrazila svoje misli, osjećaje i stavove. No ono što je za moje poimanje bila novost je to što pri proučavanju nečega nisam bila onaj koji bi pročitao svu moguću literaturu o nečemu, već sam osjećala potrebu promatrati to nešto te promatrati „energetski“ ono što primam od tog nečeg - upoznavanje energije koja se emitira i proučavanje njenih djelovanja na mene i sve ostalo.

Zanimljivo je to što tek sad mogu izraziti riječima ono što sam tad instinktivno radila, ali to što se nisam znala točno izraziti nije me sprečavalo da istražujem. Osjećala sam da je puno toga preda mnom, da me čeka puno posla, ali i da mi se pruža mogućnost da napravim velike stvari. Možda ne nužno velike na globalnoj razini, ali svakako velike u mom životu. Znala sam da će moj put biti zanimljiv i izazovan te sam mu se iskreno veselila.

Stoga svakim danom nastavljam biti ono što jesam otkrivajući sve više o sebi, ali i o svijetu oko sebe i to tako da se sve više povezujem s prirodom oko sebe i unutar sebe. Svakim danom otkrivam znanja koja su duboko sadržana u meni i stječem nove vještine za koje osjećam neopisivu potrebu prikupiti ih. Kao pravi mali istraživač, kročim ovim svijetom promatrajući nebo kao svoju utjehu i ne prestajem uživati u ljepotama koje pruža ovaj život dajući mi priliku za učenje, daljnji razvoj te vlastitu nadogradnju.

Mi smo moćna bića sposobna manifestirati u svom životu sve što želimo, bilo da je riječ o pozitivnom ili negativnom. Sve što mislimo, govorimo ili radimo ima utjecaj na nas i našu okolinu. Takva moć traži veliku odgovornost od nas.

Odgovornost bismo mogli definirati kao savjesno, valjano obavljanje dužnosti prema sebi i drugima čime potvrđujemo i slobodnu volju te sposobnost utjecanja na vlastiti život (tu ne treba miješati osjećaj odgovornosti za vlastiti život s potrebom kontrole vlastitog života).

Nismo uvijek odgovorni za nepovoljne situacije u kojima smo se našli, no odgovorni smo za to hoćemo li naučiti lekciju te poduzeti nešto kako bismo, unatoč nekim nepovoljnim prirodnim okolnostima, preokrenuli svoj život na bolje.

Iz toga proizlazi da pravo značenje preuzimanja odgovornosti ne leži u preuzimanju krivice za nedaću u kojoj smo se našli, već u preokretu, preporodu, transformaciji.

Oni koji ustanu protiv onoga što im smeta ili im ne odgovara, oni koji poduzmu potrebne korake preuzimajući svoj dio odgovornosti za vlastiti život, u stanju su prebroditi razne zapreke i postići velike stvari. Upravo zato pomno birajte misli kojima ćete hraniti svoju pažnju.

Najbitnije pitanje koje si morate postaviti jest što želim biti. Možda nećete imati konkretan odgovor na to pitanje, ali sigurno već osjećate ono što vas zanima ili kamo vas srce vuče. Najvažnije je biti iskren prema sebi i stvari će se sve više razrješavati. Krenut ćete putem koji ne razumijete u potpunosti, koji vjerojatno ni ne poznajete dovoljno, ali to i jest ljepota putovanja: istraživanje, učenje, sazrijevanje, rast.

U trenucima kad ste spremni, dočekat će vas izazovi koji će vam pomoći da otkrijete ono što vas zanima, ali prvo morate odlučiti da nešto želite, pa makar odlučili da želite otkriti što to točno želite. Donošenje odluka, odgovornost za vlastite odluke te mali, ali sigurni koraci prema naprijed – to je početak pustolovine vašeg života.

I zapamtite, sve što dajete drugima, dajete sebi! Ovdje ne mislim na onu 'dobro se dobrim vraća'. Ne govorim o tome da će vama netko nešto dati ako vi nekome nešto date prvi. Ovdje govorim da ćete sebi pružiti ono što dajete drugima.

Ako nekome oprostite, sebi dajete mir. Ako nekoga usrećite, sebi pružate zadovoljstvo što ste drugoga usrećili. Ako se osmjehnete, povećava se vaša razina sreće. Ako udomite životinju, sebi pružate predivnog životnog suputnika. Ako posadite drvo, možda ćete jednog dana upravo pod njegovom krošnjom moći tražiti hladovinu. Ne činite dobra djela iz sebičnih razloga, ali opet činite dobro i sebi i drugome u isto vrijeme.

Želite li nekomu nešto dati, dajte bez da tražite ili očekujete nešto zauzvrat jer se inače taj čin davanje pretvara u posao, trgovanje, u razmjenu. Dati iskreno možete jedino kad ništa ne očekujete zauzvrat i kad ste pomireni s tim. Možda će vam ta osoba poželjeti uzvratiti dobro djelo, ali ako i ne uzvrati, bitno je da ste dali jer ste vi to zaista htjeli.

Beskonačno je mnogo ideja kojima se možemo pozabaviti, beskonačno mnogo onih koje možemo realizirati, beskonačno mnogo je onoga što možemo pružiti sebi i drugima, ali ograničeno je vrijeme u kojem u ovom životu to možemo i učiniti.

U filozofiji, beskonačno je ono što je neograničeno, ono čemu granice nisu utvrđene i zato je teško zapravo reći postoji li beskonačnost ili samo njezina konačnost još nije utvrđena. U jednu ruku, recimo to tako, naš je ovozemaljski život pun beskonačnosti sve dok jednoga dana ne pronađemo granicu života.

I zato, manifestirajte svoje želje odgovorno, dajući i sebi i drugima nesebično. Manifestirajte s ciljem da na kraju puta odete u beskonačnost svemira zadovoljni, uzvišeni i bez trunke žaljenja za propuštenim prilikama.

Koliko vremena u danu provedete razmišljajući? Koliko vremena provedete na korisne, a koliko na beskorisne misli? Kad vam u misli dođu štetne stvari, posvetite li svoje vrijeme takvim mislima ili ih svjesno zaustavite i počnete razmišljati o nečem boljem? Možete li upravljati mislima ili smatrate da one upravljaju vama?

Ono o čemu razmišljate utječe na vas. Ono čemu posvetite svoje misli oblikuje vas na način na koji možda niste niti svjesni. Osvijestite to, birajte čemu ćete posvetiti sebe i svoje misli. Možda će vam trebati vremena da ovladate tom vještinom, ali to je vrijeme korisno utrošeno na vaš boljitak, stoga za početak dobro razmislite što biste od ovog trenutka na dalje htjeli postići u životu i svakog se dana u mislima posvetite svojim željama. Stvari će se odjednom početi mijenjati na bolje. Vi ćete se početi mijenjati na bolje.

Ako ste poput mene, ako i u vama ovi nevjerojatni prizori iz prirode bude sreću i zadovoljstvo, počnite od toga. Promatrajte ove čarobne fotografije i prepustite se mašti. Zamišljajte vjetar koji njiše grane, cvrkut ptica i miris kiše, a zatim zamišljajte što vas još usrećuje i opušta osim prirode i oblikujte svoje misli oko svojih unutarnjih težnji. Počnite s vizualizacijom kako biste mogli nastaviti s manifestacijom.

Do sad ste u životu sigurno već mnogo toga iskusili i naučili, ali jednu stvar biste trebali imati na umu - ne treba se slijepo i apsolutno držati naučenog, već uvijek treba ostaviti malo prostora i za nove mogućnosti. U životu će vam se pružiti prilika da nadogradite znanje, a nekad ćete morati i promijeniti naučeno. Prihvatite to kao faze učenja. Ono što ste sad naučili služi vam u ovoj fazi života, ali možda ćete jednog dana morati ostaviti ta znanja iza sebe kako biste se nadogradili novim, boljim i točnijim informacijama koje vode do novih spoznaja.

Nemojte se bojati odbaciti staro uvjerenje. Lijepo mu se zahvalite, oprostite se od njega i krenite dalje. Nemojte vječno kročiti putem koji ne služi svrsi, tako ćete propustiti sve ono dobro što ste mogli imati i ostvariti. Živite taj svoj život jer on i jest tu da biste ga proživjeli.

I što uvijek stoji na kraju, nego novi početak. Završili ste jedno poglavlje samo da biste mogli započeti sljedeće. U ovom trenutku i sama sam završila stari život samo kako bih započela novi. Avantura je već počela i radujem se nastavku cijelim svojim bićem. Ne žalim za onim što je završilo jer sam naučila uživati dok traje. Svemu u životu ionako dođe kraj, ali samo kako bi se napravilo mjesto za nešto drugo. Da bi novo moglo početi, staro mora završiti. Stoga ne budite tužni jer kraj nije nužno samo kraj. On je uistinu tek neki novi početak.