Jednom me prilikom dečko pitao kako je moguće da jedno određeno jelo baš svaki put skuham odlično. Nisu uvijek identične namirnice, nije uvijek niti kvaliteta namirnica na istoj razini i, ono najvažnije, ne kuham po receptu nego 'od oka'. Pa kako je onda moguće da je baš uvijek toliko ukusno? Odgovor je jednostavan – jelo pripremam s ljubavlju i namjerom. Ljubav i namjera, to su najvažnija dva sastojka svega što radim, svega što stvaram.
Prema svim namirnicama koje koristim osjećam zahvalnost što će me 'fino i zdravo nahraniti', a nije mi strano niti obratiti im se na glas. Naravno da one meni ne odgovaraju na mom materinjem jeziku, ali mi se čini kao da mi odgovaraju okusom koje ima gotovo jelo. Osim što sam zahvalna namirnicama, puštam da mi same pokažu što im je potrebno, odnosno treba li im više vode, začina, treba li im kraće ili duže i laganije kuhanje, treba li ih obrezati u većoj ili manjoj mjeri i slično. Nisam školovani kuhar niti me itko posebno učio kuhati. Mama mi je više-manje rekla neke stvari, ali je isto tako naglasila da potječem iz duge loze žena koje su bile odlične kuharice i da imam to u sebi, tako da se pri kuhanju većim dijelom služim 'osjećajem'. Jednostavno promatram i djelujem u skladu.
Namjera je definirana kao ono što je netko odlučio učiniti, odnosno zamisao koja će se ostvariti nekom radnjom ili činom. Namjera sadrži intelektualnu sastavnicu (svijest o djelu) te voljnu sastavnicu (htijenje), a moja namjera pri kuhanju je da bude zdravo i fino, stoga svjesno i voljno pripremam jelo.
'Receptom' kojim se služim pri kuhanju služim se i pri svemu što radim, bilo da je riječ o čišćenju kuće, rješavanju složenih matematičkih zadataka, obavljanju bilo koje vrste posla i/ili obaveza ili pak kreativnom izražavanju. U sve što radim ulažem ljubav i namjeru. U svako djelo utkam dio sebe i svoje energije. Stvaram s namjerom i iz tog razloga moram biti u raspoloženju koje želim podijeliti i upravo zbog toga ne mogu raditi određene stvari odnosno stvarati određena djela ako nisam 'u toj energiji'. Želim li pričati o ljubavi, tada moram osjećati ljubav, a ne bijes. Želim li pisati o bilo čemu, moram to i osjećati.
Događalo mi se u ovom procesu da imam dugotrajne blokade. Mogla sam pisati, ali ne o onome o čemu sam htjela, već o onome što sam morala pisati kako bih se oslobodila teških emocija s kojima sam se nosila. Ovaj je magazin nastajao godinama jer sam prolazila proces vlastitog iscjeljenja koji je zahtijevao svoje vrijeme i poduzimanje određenih koraka. Niti ljutnju niti bijes nisam htjela utkati u ove stranice, stoga sam svaku 'temu' prvo morala iscijeliti.
Svaku svoju napisanu riječ doživljavam duboko emotivno i svaki tekst koji napišem ispratim morem suza. Sve što sam napisala, sve to i mislim, stojim iza toga i ono najbitnije - osjećam svaku riječ. Ovaj proces nije lak, ali je moj izbor i ići ću tim putem do samoga kraja. Sve što prolazim prvotno boli, ali sa svakom suzom rađa se nevjerojatan oslobađajući osjećaj. Suze više nisu bol, suze su sada sreća. Suze su olakšanje, iscjeljenje i sloboda.
Zamislite da vas netko tješi, zamislite kako pruža ruku kako bi vam pomazio lice. Vi osjećate stabilnost i smirenost te osobe, osjećate njezinu blizinu, toplinu, potporu. Osjećate ohrabrujuće i osnažujuće riječi i osjećate se dobro u prisustvu te osobe. Upravo u to stanje se ja stavljam kada pišem. Želim da čitatelj kroz moje riječi osjeti energiju topline i ljubavi. Ne želim da samo čita, želim da i osjeti. Želim da biva, da bude, da živi. Želim da vjeruje u bolje, u zdravije, u sretnije. Želim da otkrije predivne stvari koje nosi u sebi i nadam se da će moje riječi potaknuti to u njemu.
Zanimljivo je to da po prirodi nisam osoba koja po cijeli dan na glas priča o ljubavi i zahvalnosti. Ja sam osoba koja voli, koja biva. Najčešće plačem u samoći i teže se otvaram drugima ako moj primjer ili iskustvo nisu nešto što njima može pomoći. Ne pišem svakodnevno 'heštegane' statuse na društvenim mrežama hvaleći se i poznatima i nepoznatima kako nešto činim ili kako sam zahvalna – ja to jednostavno činim. Ne pišem statuse kako sam sretna – ja jednostavno jesam sretna.
U mom prisustvu vi ćete osjetiti iskrenost onoga što ja osjećam i to bez previše izgovorenih riječi. Isto tako, kako sam naučila na teži način, sama moja prisutnost bit će dovoljan okidač ljudima kojima nedostaju neke od kvaliteta koje ja imam, a koje oni žele, kvalitete ili dijelove osobnosti kojima teže, ali umjesto da rade na tome da ih steknu, bijesni su na one koji ih imaju. Zaslijepljeni vlastitim nezadovoljstvom još se nisu u stanju nositi s težinom svog kompleksa i sami sebi postaju najgori neprijatelj. Uz mene ćete osjetiti sve, ovisno o tome što jeste i koja je vaša energija, bez puno riječi.
Upravo zato sam odlučila pisati kako bih na jednom mjestu otkrila što mi leži na srcu i podijelila kako sam postigla sve što sam postigla. Kako sam se putem osjećala, što sam sve doživjela, preživjela i kako sam se uspjela iscijeliti. Kako sam se oslobodila svojih okidača, naučila vjerovati sebi i svojim osjećajima, kako sam u sebi otkrila snagu i hrabrost da kročim svojim putem i živim život na svoj način. Odlučila sam podijeliti veliki dio sebe kako bih gradila zdraviji i sretniji svijet u kojem želim živjeti.
Energiju koju osjećam dok pišem pretačem u riječi kako bi ju čitatelj moga osjetiti. Uvijek se prije pisanja stavljam u energiju koju želim prenijeti, energiju koja je dobronamjerna, pozitivna, inspirirajuća, motivirajuća i koja pruža podršku. Pisanjem ne želim niti uvrijediti niti povrijediti niti se staviti iznad drugih. Ako netko pomisli da radim nešto od toga, trebao bi se zapisati gdje je to mjesto koje ga je zaboljelo i upravo od tog mjesta početi raditi na sebi, početi se iscjeljivati, razvijati i jačati.
Ovaj magazin je moje svojevrsno ljubavno pismo samoj sebi, ali i svima vama. Namjera ovog pisma je da izgradimo najbolju verziju samih sebe time što ćemo za početak osvijestiti vlastitu snagu. Stoga je moja namjera podizanje svijesti o vlastitoj unutarnjoj snazi.
