Pokretanju ovog magazina pridonijela je želja da sav 30-godišnji rad s ljudima pretočim u nešto što će biti dostupno svima kojima je to potrebno. Nisam se samo jednog dana probudila i odlučila da želim pomoći ljudima, već sam se jednog dana probudila i shvatila da već godinama radim s ljudima (djecom i odraslima) na način da sam im potpora, netko tko ih sasluša, da sam im rame za plakanje, da ih ohrabrujem, ukazujem im na njihove kvalitete, dajem im savjete kada to traže od mene, ali im ne govorim što trebaju raditi, već im pomažem da otkriju što sami žele i kako da to postignu. Odjednom sam shvatila da sam puna priča kojima se drugi mogu poslužiti, a koje im mogu biti od koristi.

Naravno da je došlo do toga da su mnogi iskorištavali moju dostupnost i otvorenost njima, čak je i zloupotrebljavali, a meni su trebale godine i godine dok nisam naučila da ne možeš pomoći svakome. Oni koji trebaju i traže pomoć, a žele si pomoći, njima sam uvijek pomagala, ali oni koji su vječno zapomagali, a sve što su htjeli je samo cjelodnevna drama i ništa više od toga, od tih ljudi sam se morala odmaknuti. Ima i onih koji lijeno žele da drugi rade sve za njih, i od takvih se treba odmaknuti - neka sami nauče raditi za sebe, a ne se samo provlačiti kroz život na tuđoj grbači.

Sva ta interakcija s ljudima s godinama je negativno djelovala na mene i moje zdravlje, stoga sam morala učiti i kako se očistiti od tuđe energije. U početku to nije bio jednostavan proces. Ljudi su bahato i invazivno napadali moju potrebu da se očistim od njih, da budem zdrava, da budem svoja. Do nevjerojatnih granica bi ih iritirala činjenica da sam u vrijeme koje sam posvetila sebi, u svoje slobodno vrijeme, odbila njima činiti usluge, umjesto njih nešto raditi, odnosno odrađivati njihov posao i slično. Sve je to izazvalo mnogo 'zle krvi', svađa, napadanja, ogovaranja i slično. Mnogi su me i mrzili jer su smatrali da ja svojom 'fantastičnošću' mislim da sam bolja od njih. Nešto kao progon vještica. Ako netko samo izrazi sumnju, spalit će te pod optužbom da si vještica. Odnosno, ako netko samo pomisli da ja nešto mislim, mrzit će me zbog onoga što on misli da ja mislim.

Najteže mi je bilo naučiti se nositi s psihički nestabilnim, ali i iskompleksiranim ljudima. Njih duboko vrijeđa postojanje ljudi koji nemaju teške komplekse ili ih pak imaju u vrlo maloj mjeri, ali zato često znaju biti vrlo agresivni u svom nastupu, u svom djelovanju, a niti bezrazložna osvetoljubivost im nije strana. Tim je ljudima teško pomoći jer se u trenutku predomisle i na pomoć koju često sami zatraže odjednom gledaju kao na izravan napad. U jednom trenutku mislite da im pomažete, u drugom shvatite da se morate žestoko braniti od takvih ljudi. Trebalo bi se maknuti od njih jer im je teško pomoći, a s druge strane ne možete pustiti to truljenje osobe kad znate da se sve može promijeniti kada osoba vjerno i aktivno želi raditi na tome. Najgore je kad je u pitanju bliska osoba ili član obitelji. Dajete sve od sebe da joj pomognete, sami sebe mrzite u mnogim trenucima zbog svega što dozvoljavate da vam se radi dok cijelo vrijeme pazite da trulež ne prijeđe i na vas.

Pitate se zašto ljudi kojima je to potrebno nisu potražili profesionalnu pomoć i zašto im ljudi poput mene pomažu? Kao prvo, mi kao društvena zajednica dužni smo pomagati svojim članovima. Osim toga, tu je i empatija koja čovjeka, kao dio njegove prirode, tjera da nesebično pomaže drugima. Mnogi ljudi ne trebaju profesionalnu psihološku pomoć, već samo ljubav, potporu, podršku, razumijevanje, rame za plakanje, uho za slušanje. Mnogi pak trebaju pomoć, ali ju ili ne žele tražiti ili ju pak nisu u mogućnosti dobiti, što zbog nedostatka adekvatnih stručnjaka, što zbog nekompetentnosti istih i zbog toga se oslanjaju na društvo jer društvo, obitelj, zajednica, okolina i jest ono što je čovjeku prvo, što mu je najbliže i odakle će krenuti kada mu nešto treba.

Pomaganje drugima je nešto što samo u jednom trenutku osvijestite da radite kada pogledate u prošlost. Više se niti ne sjećam kako je počelo, ali nikada nije prestalo. I naravno da nije bezopasno. Čovjek se, pomažući drugima, otvara mogućnostima da i sam bude povrijeđen u doslovnom i prenesenom smislu. Kad pružite nekome ruku, uvijek postoji mogućnost da će ta ruka vas povući jače nego vi nju. Vi pomažete drugima svjesni da tako i sebe dovodite u opasnost, ali istovremeno ne želite odustati jer vidite da nekome treba pomoć.

Pomažući stvarate odnose s ljudima koji nisu uvijek jednaki u oba smjera. Vi taj odnos vidite na jedan način iz svoje perspektive, druga osoba ga vidi iz svoje perspektive i to se nužno ne poklapa s vašim viđenjem. Vi mislite da ste nekome pomogli, a na kraju vama treba pomoć da se oslobodite te osobe. Odnosi su zamršeni, komplicirani i vi ćete jedino moći vidjeti svoju stranu priče. O ovoj drugoj ćete morati nagađati ukoliko vam ju druga strana iskreno ne iznese.

Kroz sve te odnose shvatila sam da ja (zapravo svatko od nas) živim milijune različitih života istovremeno. Pitate se kako je to moguće? Svatko ima svoje mišljenje o meni, mišljenje koje nije temeljeno niti na stvarnosti niti činjenicama. Svatko o meni ima svoje mišljenje proizašlo iz njegovih razloga i sva se ta mišljenja razlikuju. U jednom trenutku života sam se zapitala, kad umrem, ako itko održi govor o meni, hoće li itko reći istinu ili će trkeljati stvari koje su proizašle iz njegovog mišljenja, iz njegove povrijeđenosti, iz njegovih dubokih kompleksa kojima sudi svijet oko sebe? Hoće li itko uistinu reći nešto točno, nešto činjenično ili će se sve bazirati samo na subjektivnoj procjeni proizašloj iz jednog konteksta u kojem smo bili u jednom trenutku života?

Upravo to mi je bio još jedan poticaj da ne odustajem, da i dalje pomažem svom društvu, svojim bližnjima, ali i svim drugim ljudima koji to žele, da ozdrave od svih emocionalnih i psiholoških tereta koje su im drugi nametnuli, a koje su oni prihvatili nositi ne znajući da im je dopušteno da budu zdravi i da kažu 'ne' i 'dosta je bilo'. Da im pomognem da se vide u pravom svjetlu, da vide koliko vrijede, koliko su moćni, koliko snage nose unutar sebe i da mogu u životu postići puno više od onoga u što su u ovom trenutku uvjereni.

Ja sam jednostavno odlučila hrabro slijediti onaj poziv u sebi čiju prisutnost osjećam oduvijek, slijediti ono što jesam vjerujući da će se sve drugo posložiti samo od sebe i to upravo onako kako sve treba i biti.

Unatoč svemu što mi se dogodilo u životu, u meni je jedna stvar konstanta, a to je da budem upravo ono što osjećam da jesam, da težim toj svojoj najboljoj i najzdravijoj verziji i da pišem o tome. Hoće li moje pisanje utirati put drugima, to još ne znam. Ono što znam jest to da ne želim da drugi idu mojim putem, već želim da vide da ja imam dovoljno hrabrosti ići svojim putem i time im 'utirem put' da slijede svoju hrabrost, svoje srce i idu putem kojim oni sami žele.

Ovaj magazin se oblikovao cijeli moj život. Počeo je mojim praktičnim radom, zatim se pretočio u pisanje koje je jednostavno istjecalo iz mene, a koje se zatim pokazalo vrlo ljekovitim za mene samu, da bih tek na kraju shvatila da tu cjelinu trebam zaokružiti stavljanjem točke na i, a to je sastavljanje Omnijinog principa i pokretanje Magazina za podizanje svijesti o vlastitoj unutarnjoj snazi pod imenom Omnia Mea.

Ovaj magazin sam ja. Ovdje su opisani moj život, moja iskustva, moje misli, moja djela, moji odnosi s drugima i sa samom sobom te put mog vlastitog ozdravljenja i uzdizanja. Ovo je upravo ono zbog čega osjećam da sam ovdje. Voljela bih kada bi moja priča pomogla barem još jednoj osobi na ovom svijetu, ali prihvaćam da svatko bira sam za sebe, kao što sam i ja birala dio sebe pustiti u svijet. I ne zaboravite, moćniji ste nego što mislite. Vaša je snaga već u vama, samo ju morate pronaći.