Nakon empirijskog istraživanja, introspekcije, izvođenja zaključaka te osobnih promjena, rada na sebi i osobnog razvoja, ostalo je još upućivanje na probleme koje čovjek ne može sam riješiti, probleme u koje se mora uključiti cijela zajednica. Tu nastupa kritika.
Kritika jest sposobnost prosuđivanja i ocjenjivanja bilo koje pojave pod pretpostavkom da onaj koji daje kritiku razumije temu o kojoj govori.
Kritika se može razlikovati na način na koji se izvršava, a ja se ovdje bavim konstruktivnom kritikom, odnosno kritikom koja za cilj ima poboljšanje stanja.
U mnogim situacijama korisno je, ako ne i nužno, osim osobnih stavova i mišljenja, iznijeti i kritiku. Kritiku upućujemo sebi ili drugima onda kada procijenimo da nešto nije u redu, odnosno onda kada smatramo da se nešto ne odvija na način na koji bi se trebalo odvijati. Nije dovoljno samo iznijeti kritiku, potrebno je voditi računa o načinu na koji to činimo.
Način na koji iznosimo kritiku može biti konstruktivan ili destruktivan (nekonstruktivan), odnosno štetan. Destruktivna kritika ne dovodi do promjene, već služi kao provociranje ljutnje, negativnih osjećaja, konflikta, otpora i slično. Njome kritiziramo osobu, pasivno-agresivno ju ogovaramo, ponižavamo i zahtijevamo od nje da odbaci svoju slobodu odlučivanja i pokori se našim željama, tj. da izvrši promjene koje mi od nje zahtijevamo. U ovom slučaju kritika služi kao vrijeđanje.
S druge strane, kritika je konstruktivna kada njome postižemo neki cilj odnosno željenu promjenu. Ona se ne odnosi direktno na samu osobu, već na njeno ponašanje i tako se toj osobi daje mogućnost da shvati u čemu griješi i promijeni svoje ponašanje (iako je riječ o slobodnoj volji pa ne možemo apsolutno očekivati da će osoba uistinu nešto promijeniti). Dakle, kritika se upućuje direktno objektu kritike i direktno se iznosi ono što se smatra da je pogrešno. Iznosi se bez agresije što znači da neće nužno izazvati negativne osjećaje poput ljutnje i povrijeđenosti kod druge osobe (što se i dalje može dogoditi, ovisno o zrelosti same osobe kojoj se kritika upućuje), a nudi i sugestije kao moguća rješenja problema te naglašava ono što je pozitivno jednako kao i ono što je negativno.
Konstruktivna kritika je iskrena, jasna i usmjerena na pozitivne promjene te stvara osjećaj povjerenja i sigurnog okruženja u kojem se ne sramimo postavljati pitanja ili tražiti savjet i preporuke, pa čak niti biti ono što jesmo. Ona je dobronamjerna, ali njena dobronamjernost mora biti jasna i vidljiva iz same kritike. Ljudi će nekada uputiti destruktivnu kritiku koju će završiti izjavom kako je ona za vaše dobro, kako su oni sami prema vama dobronamjerni, ali ne dajte se zavarati.
Zašto je bitno uputiti kritiku? Zašto je bitno uputiti kritiku društvu? Osim što upućuje na problem koji treba riješiti, kritika je i povratna informacija. Ona nam pomaže u analizi društvenih struktura koje se smatraju manjkavima. Također ima za cilj postizanje praktičnih rješenja konkretnim mjerama, dalekosežnim reformama i revolucionarnim promjenama. Postoji mnogo čimbenika zbog kojih bi netko mogao kritizirati društvo kao na primjer zbog nejednakosti, društvene zablude ili nepravde. Sve su to razlozi zbog kojih ljudi ne bi trebali stajati sa strane kao nijemi promatrači i prihvaćati probleme koji leže ispod površine društva.
Kritizirati je lako, a oni koji olako kritiziraju sve i svašta, koji prebrzo sude, obično su zatvorene i negativne osobe koje nisu niti vrijedne ulaska u raspravu. Vještina upućivanja konstruktivne kritike, s druge strane, pokazatelj je mudrosti, promišljenosti, ali i brige i spremnosti. Ona pokazuje da vam je stalo i da ste voljni raditi na poboljšanju, na napretku, na razvoju sebe kao osobe i društva kao cjeline.
