Koliko su stari (ili zastarjeli) vaši stavovi i vaša mišljenja? Kad i kako ste došli do određenog zaključka na temelju kojeg ste razvili neki svoj stav i svoje mišljenje na određenu temu? Koje iskustvo iz vaše prošlosti je oblikovalo vaš određeni stav? Koji događaj je uzburkao vaše emocije zbog čega ste možda stekli pogrešan dojam o nečemu?

Kad ste stekli svoja znanja na različitim područjima života? Jeste li imali sve činjenice koje su potrebne kako bi vaše znanje bilo potpuno? Jeste li bili dovoljno zreli da razumijete o čemu je riječ? Jeste li bili dovoljno zreli da razlučite što je činjenica, a što tuđi stav koji vam se nameće?

U kojim uvjetima ste učili o životu i od koga ste učili o životu? Koji su vaši izvori znanja? Je li se od onda štogod promijenilo? Jesu li stvari sad drugačije? Jeste li vi sad drugačiji? Gledate li vi sad drugačije na stvari? Živi li se život još uvijek na isti način?

Vrijede li još uvijek stare spoznaje i stara znanja? Vrijede li još uvijek stari zakoni? Vrednuju li se još uvijek iste stvari? Vrednuju li se iste vrijednosti?

Koliko je vremena prošlo otkako ste nešto zaključili ili nešto naučili? Vjerujete li još uvijek u svoje znanje? Vjerujete li sami sebi?

Mnogi zaključci proizašli su iz doba kad čovjek nije znao bolje, no to se s vremenom moglo promijeniti. Vrijeme je da preispitate svoje stavove i ono što smatrate svojim znanjem.

Vrijeme je da razmislite bude li određene stvari iste osjećaje u vama kao prije. Diraju li vas iste stvari, bole li vas iste stvari, jesu li iste stvari vaši okidači?

Vrijeme je da preispitate pod kojim uvjetima ste stekli određeno znanje i je li ono bilo vezano uz jednu situaciju i uvjete te situacije ili je to općenito znanje koje još uvijek možete primijeniti.

Sve se mijenja, sve raste i razvija se. Rastite i vi. Preispitujte svoje znanje, odbacite ono što je nadživjelo svoju svrhu i razvijajte ono što je vrijedno razvijati dalje.

Nemojte se čvrsto držati stavova za koje više niti ne znate odakle vam ili zašto ih imate. Vi se zaslužujete razvijati, a to nećete moći ako se ne otvorite novim mogućnostima i novim spoznajama.

Nije svako znanje koje ste stekli pogrešno, ali je još uvijek mnogo onih 'znanja' i stavova koji više ne služe svojoj svrsi. Oslobodite se starih energija kako bi u vaš život mogla ući nova, svježa energija koja će vas voditi na neke više razine postojanja i k još dubljoj mudrosti koju možete steći.

Trebale su mi godine da razradim kako progovoriti o važnim temama bez da zvučim kao da se ovdje radi samo o meni, već da znanstveno i istraživački raspravim teze koje sam razvila odrastajući u okolini koja ima probleme s emocijama, stabilnošću, kompleksima i ostalim problemima. Okolini koja je navikla na jad i forsira jad, koja naginje više negativnom nego pozitivnom, koja traži pomoć, a grize ruku koja joj pruža pomoć i podršku.

Teško mi je bilo pronaći način kako da adekvatno pristupim pisanju o problemima, a da ljudi to dožive onako kako sam ja i zamislila, s onom namjerom koju ja imam. Teško mi je bilo pisati bez da se itko nađe uvrijeđenim, a onda sam shvatila: što god da ja učinim, što god da napišem i kako to napišem, uvijek će se netko naći uvrijeđen i upravo zato i moram pisati o tome jer moramo naći rješenje postojećim problemima.

Budući da pišem o osjetljivim temama, one će uvijek u nekome izazvati emotivan doživljaj, ali i pogrešno razmišljanje ili pogrešan stav. Kad kažem pogrešan, mislim da će to doživjeti kao napad umjesto da shvate da je to način na koji se problem rješava, a rješava se tako da stvari prvo nazovemo pravim imenom i iznesemo ih na vidjelo.

Ljudi će promašiti poantu upravo zato što se taj problem i odnosi na njih, a da su ga bili u stanju riješiti, već bi to učinili. Ljudi neće obraćati pažnju na ono što se govori, već će svoj subjektivan doživljaj određene teme kao razmaženo dijete stavljati na prvo mjesto, a zatim će se duriti. Durit će se jer su se tako navikli ponašati, iako je taj čin destruktivan po njih.

Bit će im bitnije što oni misle o nečemu i to prije nego što čuju što netko drugi ima za reći o tome, i prije nego što pročitaju nešto što je netko drugi napisao na tu temu, i prije nego što je netko obrazložio svoj stav o toj temi. Držat će se svog stava koji su razvili ranije i neće dopustiti da im netko promijeni mišljenje.

Ljudi će često razviti svoj stav ili mišljenje o nekoj temi samo zato što imaju mogućnost razmišljanja, ne i zato što o toj temi išta i znaju. Ne i zato što su se potrudili o njoj razmisliti uzevši sve činjenice u obzir. A već sam vam rekla da je imati mišljenje kao i imati šupak: svi ga imaju, a neki su usrani.

Dakle, što god ja rekla, bez obzira koliko su moje namjere čiste, ako počnem od svoje okoline, uvijek će se naći ljudi koji će pokušati apsolutno izokrenuti moje riječi i upravo to su ljudi koji su problem. Ljudi koji su radije problem, nego da rješavaju svoje probleme.

To je razlog zašto pišem, to je razlog zašto ne odustajem. Nezdrava okolina se mora izliječiti, iscijeliti i napredovati, inače će sve nas povući sa sobom jer i najhrabriji i najuporniji mogu odustati od svega kad im kap prelije čašu.

Čovjek bi trebao upoznati samog sebe, razumjeti svoj način razmišljanja, razumjeti emocije koje doživljava te razumjeti zašto ih doživljava i ono najbitnije, kako se nositi s njima i onim informacijama koje su mu njegove emocije prenijele. Treba se naučiti ophoditi sa svojim emocijama, a ne im dopustiti da imaju kontrolu nad njim.

Čovjek treba naučiti ovladati sobom (ne se kontrolirati, nije isto), ophoditi se sobom, komunicirati sa sobom i sa svojom okolinom. Treba naučiti kvalitetno brinuti o svom zdravlju, o svim razinama svog zdravlja te naučiti kako biti odgovoran za sebe i svoje postupke.

Sve što govorim, govorim na temelju zaključaka proizašlih iz cjeloživotnog empirijskog istraživanja. Kao netko tko je iz prve ruke proživio sve ono o čemu govori, u okolini u kojoj je odrastao.

Ne mogu sama riješiti sve probleme svijeta i nije na meni da sama rješavam sve probleme, no budući da mi se ljudi uporno obraćaju za pomoć, ja to nastavljam raditi.

Budući da govorim o svom osobnom iskustvu, neizostavno ću se dotaknuti svoje bliske okoline. Naići ćete na moje subjektivne doživljaje jednako kao i na objektivne preglede situacije.

Kad se izražavam subjektivno, to je zato što želim pokazati da sam i ja ljudsko biće s emocijama, biće na koje drugi ljudi utječu svojim ponašanjem, biće koje su drugi ljudi povrijedili i koje ima puno toga za probaviti i puno toga za naučiti.

Kad pokazujem svoje emocije, činim to jer želim da shvatite koliko je nešto bilo bolno ili pogrešno, koliko je bilo teško i s čim sam se sve u životu morala nositi. Želim vam pružiti sebe kako biste se mogli poistovjetiti sa mnom ako osjetite da smo na nekoj istoj razini. Želim da osjetite da sam i ja ljudsko biće, ali ono biće koje se nastavlja boriti za bolji život i za bolje sutra. Koje se bori da uopće imamo sutra.

Moj subjektivni doživljaj određenih ljudi je moj subjektivni doživljaj proizašao iz interakcije s drugim ljudima, ali na kraju dana, kad se emocije smire, ja na stvari gledam objektivno.

Ja sve te ljude i dalje vidim kao djecu. Djecu kojoj je potrebna pomoć, kojoj je potreban zdrav i konstruktivan odgoj ili pak asistencija. Djecu koja nose potencijal i koja još uvijek imaju priliku imati nekakvu kvalitetu života kojeg žive. Koja još uvijek mogu svijetu pružiti nešto svojim postojanjem i svojim primjerom, pa makar da poduče svijet kako se nešto ne treba raditi.

Još uvijek smatram da ta djeca trebaju ljubav koja će ih iscijeliti.

Još uvijek smatram da im treba pružiti ljubav jer ono što ljudi podcjenjuju jest moć transformacije koju pruža ljubav. Ona koju primamo, ona koju dajemo i ona koja protječe kroz nas.

Mi ne možemo pomoći ljudima na silu i ne bismo trebali forsirati stvari koje ne idu i koje nemaju budućnost, ali još uvijek postoje i ljudi čiji je zadatak, recimo to tako, da skrbe o drugima jer je to njihov talent, njihova 'moć', nešto u čemu su oni jako dobri i što su pozvani raditi.

Bitno je prepoznati što smo to pozvani činiti i zbog čega smo zapravo ovdje, odnosno koja je naša životna misija. Drugi vam to ne mogu reći, svatko to mora pronaći u sebi. Stoga počnite od sebe. Radite na sebi, upoznajte sami sebe, komunicirajte sa sobom, razvijajte se, a zatim svijetu dajte najbolje od sebe putem onih sposobnosti koje otkrijete da imate.

Biti u službi putem svojih talenata nije ponižavajuće, već časno. Sad još samo moramo pomoći svijetu da to shvati. Svi smo mi ovdje kako bismo dali najbolje od sebe, a zaslužujemo i sebi dati to isto. Zaslužujemo biti najbolja verzija sebe koja možemo biti.

Kakvu vrstu pomoći ljudi traže?

Ljudi ponekad trebaju samo nekog tko će ih poslušati, nekog kome će se izjadati. Trebaju nekog tko će ih slušati jer moraju izbaciti iz sebe sve ono što ih tišti. To nije isto što i izbaciti svoje frustracije na drugu osobu. Trebaju nekog tko će im potvrditi da su u pravu, da dobro i zdravo razmišljaju i da nisu sami.

Ljudi često žele osjetiti da nisu sami, a tako se osjećaju upravo zbog okoline u kojoj žive, a koja nije u skladu s onim što oni jesu. Ljudi žele znati da postoje ljudi koji su poput njih i žele pronaći ljude s kojima i uz koje će se napokon osjećati dobro i s kojima će se nadopunjavati.

Ljudi često traže savjet, ali ja ne volim davati savjete tako da govorim ljudima što da rade, već im pomažem da otkriju u sebi što je to što oni sami žele i kako da idu putem kojim oni žele ići. Kad pišem, pišem o onome o čemu ja želim pisati, a na vama je da to čitate ili ne čitate, no kad razgovaram s osobom, ne namećem joj svoje mišljenje jer ona je i sama sposobna imati svoje mišljenje. Pomažem joj jedino da joj mišljenje bude utemeljeno na nečem zdravom, a ne na bijesu, ljutnji, boli, frustraciji ili kompleksima.

Ljudi nekad žele na glas s drugom osobom raspraviti o nekoj temi upravo zato što se žele odmaknuti od svojih misli i zato što im je potrebna i neka druga perspektiva, neka o kojoj nisu razmišljali ili za koju nisu znali. Nekad im je potrebno čuti druga stajališta i tuđe poglede na stvari kako bi došli do nekih novih otkrića, odnosno kako bi im se proširili vidici.

Ljudi nekad žele biti s osobama koje ih neće ispitivati ili koje ih neće osuđivati. Žele biti s osobama s kojima mogu postojati u sadašnjosti bez da se stalno nekome za nešto moraju opravdavati. Žele se i odmaknuti od svih problema koje imaju, odnosno traže predah od svih svojih problema i izazova.

Ljudi se nekad jednostavno žele opustiti i prepustiti životu i uživanju. Žele se prisjetiti kako je to glasno se smijati i radovati se onome što ih okružuje. Ljudi žele vidjeti i stvari van onih kojima su svakodnevno okruženi.

Ljudi traže pomoć na razne načine. Nekad jednostavno traže dobro društvo dok obavljaju posao koji je na njima da ga obave.

Ljudima možete pomoći na razne načine, a najbitnije je pomoći čovjeku onako kako je njemu potrebno. Nekim će ljudima trebati i stručna medicinska pomoć ili pomoć lijekova, ali mnogo je više onih koji traže nešto od prethodno navedenog.

Treba li i vama pomoć? Jeste li se prepoznali u gore navedenim primjerima? Jeste li i vi usamljeni u okolini u kojoj obitavate? Želite li i vi pronaći ljude koji su krojeni poput vas?

Jeste li drugome pružili pomoć? Jeste li sami sebi potražili pomoć?

Ne bojte se tražiti pomoć. Nekad vam prva pružena pomoć neće biti adekvatna, ali nemojte odustajati. Nastavite tražiti dalje dok ne pronađete ono što vam je potrebno i nemojte prestati tražiti unutar sebe što je to što vam je uistinu potrebno.

Na licu joj je izraz gađenja, gnušanja i iskrivljene boli, a zatim mi postavlja i pitanje. Izgovara to tako odvratno da možete vidjeti kako joj se cijeli život gadi.

„Jel' curiš?“

Tako mene moja mater pita „kćeri, kako si, jesi li dobila menstruaciju, jel' te boli trbuh, možeš li izdržati“. S jednim jednostavnim 'jel' curiš'. Milijun puta sam joj rekla da mi je to odvratno i da me ne pita na takav degutantan i ponižavajući način. Menstruacija je normalna stvar, iako je moja povijest mjesečnog ciklusa teška i bolna te iznimno krvava, a i ona sama je imala svoju porciju boli i muke.

No ono što ona želi izraziti jest jad. Jad životom općenito. Pokušava to progurati u svaki razgovor koji može i to tako što o svemu priča kao da je upravo to najodvratnija stvar na svijetu. Sve je „fuj, fuj, fuj“, sve je odvratno, sve je naporno, sve je teško. I to ne samo u njenom životu, već mora nužno biti i u mojem jer ona ne voli biti sama.

I tako smo došli do invazivnog guranja vlastitog jada u tuđe živote.

U njenu obranu, guranje jada u tuđe živote nije ona najbitnija stvar koja je kod nje problematična. Pravi problem kojim se treba pozabaviti jest nešto čemu sam ja sastavila koncept, što sam nazvala „Mentalitet Spužve“ i što sam opisala u svom radu.

Ona, jednostavno i ukratko, imitira ponašanje svoje okoline, odnosno ponaša se kao osobe s kojima je u kontaktu. Kod takve je osobnosti teško pronaći što je zapravo ona, a što njena, često loša imitacija drugih ljudi. Kažem loša zato što ona kopira tuđe ponašanje, a kopija nikad nije dovoljno dobra kao original, ali o tome nekom drugom prilikom.

Uglavnom, ona invazivno gura svoj forsirani, uglavnom samoprouzrokovani jad u tuđe živote, nameće jad drugim osobama i na druge osobe pokušava projicirati svoja viđenja stvarnosti, a to isto i njoj čine drugi. Dakle, ona samo oponaša druge ljude koji njoj to rade što znači da, pogađate, postoji više osoba iz moje osobne okoline koje su upravo takve.

Moja obitelj, moje susjedstvo, moj grad, ovaj svijet prepun je takvih invazivnih i nasilnih ljudi. Ljudi koji žive jad.

Neke od emocija koje čovjek može doživjeti u njemu izazivaju osjećaj jada. To je prirodno i svatko od nas će se ponekad osjećati jadno. Ono što nije dobro u svemu tome jest zadržavati taj jad na silu i koristiti ga kao stilsku figuru u svakodnevnom životu.

Osjećati se jadno i forsirati takvo (jadno) stanje nije isto.

Samo zato što se povremeno osjećate jadno, ne znači nužno da želite biti jadni. I samo zato što svakoga dana jadikujete o tome koliko ste jadni, ne znači nužno da to stanje želite i promijeniti.

Odrastala sam u obitelji u kojoj je bilo bitno da si jadan čak i kad nije bilo apsolutno nikakve potrebe za time. Da, bilo nam je teško, imali smo puno problema, ali imali smo i puno umjetno izazvanih problema koji su podupirali tezu jada. Na taj način se jad održavao na životu, umjesto da se pokušalo osloboditi jada jednom zauvijek.

Jad je posto nešto normalno, čak je i uobičajena izjava postala „mi smo jadni“. Meni je to odvratno. Što meni ima tko govoriti da sam ja jadna, ali govorilo mi se stalno i još uvijek mi se govori. Svaki put kad je nešto teško, „ah, baš si jadna“. Svaki put kad nešto nije teško i dalje „jadna ti“.

Mater se ne voli ponašati prirodno, ona više voli glumatati, stoga ne promatra situacije onakvima kakve jesu niti kaže ono što misli, već kaže ono što ona misli da se od nje očekuje. Problem je samo što još uvijek ne znam na koga se točno referira, odnosno tko je ta osoba koja to od nje očekuje da se ona tako ponaša.

Sve u njenom životu je forsirano i neprirodno. Sve je glumatanje i imitiranje. Sve je nešto u stilu (drhtavim glasom) „joj, a ja sam mislila“, ali nije, nije mislila. Ja sam jedina koja s njom radi tako da od nje traži da se ponaša normalno, koja ne podupire njeno glumatanje i koja s njom ima odgojno-obrazovni ton. Kad god ona zabrazdi, ja s njom imam sesije dok se ona ne vrati u normalu, dok ne počne koristiti svoju glavu i dok sama ne shvati da ona može puno toga. Da je sposobna, da vrijedi i da može.

Ona tad kao da procvjeta i neko vrijeme je sasvim normalna sa minimalnim brojem glupih ispada, no to traje samo dok sam ja s njom i još neko vrijeme nakon što ja fizički odem od nje, iako smo svakodnevno u kontaktu. Kako smo udaljene, ona počne kopniti i kopirati ponašanje svoje okoline. Počinje biti nelogična, živčana, jadna.

Nekad se pitam, pomogne li ja njoj da ona bude normalna ili ona zapravo samo kopira moje ponašanje? Ako je to istina, u jednu ruku mi je drago vidjeti 'projekciju mene' jer je zapravo zaista dobra, sposobna, snalažljiva, stabilna, logična i brižna, ali u drugu me to zapravo zaprepasti, ta mogućnost da ona više nema 'svoju vlastitu osobnost'.

Vratimo se jadu. Nemamo novaca za hranu, ali u trgovini se i dalje kupuje šrot kvaliteta „zato što smo jadni“. Ako se već kupila glupost koja nije fina, koja nije zdrava i koju smo na kraju morali i baciti jer je loša ili pokvarena, tako smo isto mogli kupiti i nešto nepokvareno, nešto zdravo i bolje, ali ne, „mi smo jadni“.

Isto je i s odjećom i obućom. „Nemamo novaca kupiti nešto kvalitetno.“ Nisam rekla skupo, nego kvalitetno, što znači da je materijal ugodan i zdrav te dugovječan, a ne. Ide se u najgoru trgovinu i kupi se loša kopija toga koja se, naravno, vrlo brzo podere i ošteti. Jer mi smo jadni. I onda hodamo u strganoj obući koja je iznimno loša za zdravlje sve dok nagodinu (ili još i kasnije) ne bude sezona da se opet kupi neko smeće. Ali kad su se drugima kupovali pokloni npr. za vjenčanje, kupovalo se skupo i kvalitetno i dizali su se krediti.

Ili pak odjeća u kojoj se smrzavamo i kisnemo, ali mi smo jadni, mi ne možemo kupiti bolje, ali imali smo novaca kupiti smeće. I onda počne jadikovka jer mater jadikuje koliko smo mi jadni i koliko nam je teško, a ona je ta koja uporno to loše održava na životu. Moj stari nije tako prolazio. On je hodao 'poderan' radi dojma, ali njegove cipele su imale vrijednost i kvalitetu svih mojih zajedno.

Mogla bih nabrajati do prekosutra, ali sve je bilo lošije nego što je trebalo biti zato što „smo jadni“, a zapravo se cijelo vrijeme bacao novac jer smo kupovali neiskoristivo i loše. Kad bismo i kupili nešto kvalitetno, onda bi se jadikovalo što je to skupo, ali to nešto je trajalo godinama što znači da godinama nismo morali kupiti to isto.

Moja mater bi imala svoje manične faze i u nekom trenutnom bijesu bi uništila to nešto skupo što smo si priuštili. Kad bih ju uhvatila na djelu i suočila s tim što je napravila, ona bi počela vikati, cendrati i bacakati se, a sve od srama što je uhvaćena, ne i zato što je nešto loše napravila.

Život je uvijek bio težak, mi „nismo mogli dok su drugi mogli zato što smo mi jadni i nema nam tko pomoći odnosno napraviti nešto umjesto nas i za nas“ i tako dalje. Mi moramo vječno patiti jer mi smo jadni. Ali tu nije stalo.

„Mi smo jadni jer pada kiša. Joj, mi smo jadni jer moramo na posao. Joj mi smo jadni jer sija sunce. Mi smo jadni jer nemamo posao. Jadni smo jer imamo, jadni smo jer nemamo. Jadni smo jer moramo, jadni smo jer ne možemo. Jadni smo jer smo se probudili, a život je tako odvratan, fuj, fuj.“

„Mi ne možemo postići ništa u životu jer smo jadni“, a sabotiraju nas 'iznutra' kako ne bismo uspjeli i kako bismo ostali jadni. I što više čovjek nije jadan, to je veći neprijatelj svojoj 'jadnoj obitelji' koja i dalje smatra da je i čovjek jadan, a jadan je i zato što skriva svoj jad.

Jadni smo i moramo patiti jer život je takav, jadan, i kako bismo mogli pričati da smo jadni kad bismo nešto poduzeli u vezi toga, kad bismo nešto napravili za sebe, kad bismo prestali biti jadni.

Moj stari pak nema faze budnosti niti faze normalnosti. On od jada ne odustaje. On će kukati i jadati se svakoga dana cijeloga dana sve dok ne umre, a i tad će nastaviti kukati i o lijesu i o sprovodu i o grobu i o okupljenima.

On se jada samo da bi se jadao. On nikad nije zadovoljan, a ako se složite s njim, on će promijeniti priču samo kako bi se mogao nastaviti jadati o tome kako se nitko ne slaže s njim i kako nitko nije uz njega.

On ne podnosi tuđi jad jer je njego jad bolji, ali ne podnosi niti tuđu sreću i odmah tu osobu mora učiniti jadnom.

On će nanijeti zlo ljudima samo zato što nisu jadni i onda će biti jadan i izigravati žrtvu zbog činjenice kakvi su drugi ljudi prema njemu.

On će uvijek biti i jadan i bijesan, i bijesno-jadan, i jadno-bijesan. On mora patiti kako bi veličao samog sebe, a druge će mrziti jer mu se gade i jer ne podupiru njegov jad.

On doslovno, najdoslovnije što može biti, ne podnosi trenutke kad nije jadan i svaki osmjeh i šalu koju zbije prebacit će u jad za sekundu jer svaki je 'radostan trenutak' samo kontekst, samo uvod u njegovu priču jada.

Dok on hoda, vi vidite jad kako curi s njega baš kao i što mast curi s pečenja. Vidite to i ne možete to nikako promijeniti jer jad je dio njega i on ga nikada neće pustiti da ode.

Od malena nas uvjeravaju da ne smijemo raditi ono što želimo, da se ne možemo baviti onime čime želimo, da je uvijek netko tamo drugi sretan, da uvijek netko tamo drugi ima, da moramo biti jadni jer smo mi jadni, da ne možemo uspjeti, da ne možemo biti što želimo i kako želimo, da ne možemo živjeti gdje i kako želimo, da ne možemo, ne možemo, ne možemo jer smo jadni! Jadni preživljavamo jer tako jadni žive i bivamo jadni jer jadni tako rade.

I nije tako samo kod nas u kući. Dođe susjeda, jada se, pati, ali jada se o onome što ona sama radi već godinama i što ne želi promijeniti. Jada se samo da bi se jadala, da bi nekome glumatala, da bi ju drugi smatrali jadnom i svetom u tom jadu, zato što trpi i pati. Zatim dođe susjed, pa drugi susjed, pa ovaj pa onaj. Zatim dođe teta jedna, teta druga, ujak, stric. Zatim dođe rođak ovaj, rođak onaj, poznanik. Zatim nas nepoznata osoba zaustavi na cesti samo da bi nam prezentirala svoj jad.

Gdje god se čovjek okrene i s kim god da razgovara, uporno nailazi na te 'jade' koji šeću svijetom ponosi na svoj jad i koji ga ne žele zamijeniti ni za što drugo, ali ga uporno i uporno žele prezentirati.

Jad je u životima tih ljudi sam sebi postao svrha.

To su prezentiranje i nametanje jada, a sad i o konkretnijem guranju jada u tuđi život. Primjera je mnogo i to svakodnevnih, ali evo nekih 'manjih' od njih.

Osoba iz obitelji zna da mi je teško iako sam veliki borac i, iako mi jest teško, borim se da mi bude bolje, ali ta osoba mi govori „kako zna da mi je teško, zna koliko sam jadna i kako ona baš sad sjedi i razmišlja, 'bože, koliko sam ja samo jadna i koliko mi je teško' “. Koji k? Zašto netko troši svoj dan tako što sjedi i razmišlja kako sam i koliko ja jadna, bez da je to moj stav i moje mišljenje?

Razmišlja o svemu što mi se dogodilo i o svemu lošem što će mi se tek dogoditi. Razmišlja, priziva, nameće mi. Ja se branim da, iako mi je teško, ne smatram da sam jadna i da, iako se nekad jadno osjećam, nije sve crno niti beznadno. To što pada kiša i što sam se smočila ne znači da je vani kraj svijeta, ali osoba je uvrijeđena mojim stavom i mojim pokušajem obrane. Uvrijeđena je što ja odbijam biti jadna kad sam, po njenom mišljenju, već toliko jadna.

Ako ne zna što ima kod mene, osoba me ispituje što ima novo, kakav mi je bio dan, a kad s njom podijelim informacije, ona ih tako žustro prelijeva jadom. Ona viče, nariče, plače nada mnom i nad mojoj sudbinom kletom! „Jao, uh, a u p.m., grozno, užas, jadna ti!“ Doslovno može biti i riječ o tome kako sam kupila krive žvakaće gume, reakcija te osobe je ista.

Kad odbijem s njom podijeliti bilo kakve osobne informacije, ona kopa dublje, a onda počne zaključivati kako se odvratna sranja događaju u mom životu kad ih ja skrivam od očiju drugih ljudi!

I onda mi ta osoba počne pričati koliko je ona jadna i koliko smo mi jadni i koliko je njoj teško razmišljati o meni jadnoj i samo se prebaci na sve one stvari zbog kojih je ona jadna u životu.

Cijeli se razgovor svodi na njen jad koji pokušava preslikati na sve instance mog života tako što ih uspoređuje i što uvjetuje da, ako je ona zbog toga jadna, i ja moram biti jadna.

Osoba koja smatra da je moj život katastrofa zato što vani pada kiša. Da je moj život katastrofa zato što mi u trgovini nisu izvratili dobar kusur. Ako mi pak netko nanosi zlo, osoba pati duboko i snažno, ali ne poduzima ništa.

I ne mora ništa poduzeti jer je moj život u pitanju, ali osoba ne priznaje tuđe osobne granice jer sama nije u stanju imati svoje, stoga biva uvrijeđena jer ne dopušta ikome da ima svoje granice koje ju sprečavaju da ona pati zbog tuđeg jadnog života.

Ta osoba nije jedina, takvih je mnogo i takve osobe svakodnevno pokušavaju izvršiti svoju dnevnu kvotu nametanja svog jada drugim ljudima. Invazivno i bezobrazno!

Ono što ja svakodnevno proživljavam, proživljavaju i mnogi drugi ljudi. Želim uživati u životu, a okružena sam ljudima koji ne uživaju ni u čemu, koji su nezadovoljni, jadni i koji žele da sam i ja jadna kao i oni sami. Moj jad njima pruža dodatno zadovoljstvo, a ja im samo želim pomoći da otvore oči i da pogledaju svijet oko sebe te da shvate da i oni mogu uživati u životu jer istinska sreća dolazi iznutra.

Pitam se, dokle ću se ja savijati i gubiti svoje vrijeme, svoj vlastiti život? Dokle, čemu? Ja mogu sve što poželim, a stalno imam razumijevanja za druge, stalno sebe odgađam, stalno sam sve nešto djelomično. Ono, tipa, samo jednom nogom živim svoj život dok sam drugom nogom i rukama i leđima i trupom i glavom s ljudima s kojima odrađujem iste priče, vrtim iste scenarija jer me okolina srče u svoj jad, u svoju pogrešnost. Želim svima pomoći, a na kraju moram sebe spašavati od drugih.

Koliko god da se ja zauzmem sama za sebe, ali i za druge dok oni lijeno sjede na guzici ne čineći ništa za vlastiti život i vlastitu sreću, koliko god da ja uspjeha ostvarim, moj rad i trud se ponižava i pljuje jer su drugi „i dalje jadni“. Traže pomoć, dobiju pomoć, ali su i dalje jadni, a zašto? Zato što je to na kraju njihov izbor. Njihov osobni izbor.

Kad ja riješim problem, postanem 'pametnica' koja se voli praviti važna i posebna jer problem nije tu da se rješava. Čovjek ne može kukati oko problema ako problema nema. Ljudi traže pomoć samo da bi se mogli iskaljivati na osobi koja im pomaže i samo da bi po njoj mogli cijediti svoj jad, ne da bi i usvojili pomoć.

Ne diraj jadnom čovjeku njegov jad ni pod koju cijenu, nećeš dobro proći.

Ono što sam primijetila jest to koliko su samo nezadovoljne i jadne osobe zapravo sebične. Sve se u danu mora vrtjeti oko njih i njihovog jada. Svaku moguću situaciju ti ljudi jadikovanjem preokrenu u prezentaciju svog osobnog jada, ali i u jadanje oko svega što vi radite, mislite ili govorite. Cijelo vrijeme trkeljaju samo o sebi i svom jadu i ništa ih drugo ne zanima.

Znala sam se doslovno do besvijesti iscrpiti kako bih nekome pomogla da se oslobodi jada. Ta bi osoba na kraju dana izgledala toliko mirno, sretno i prosvijetljeno, ali sreća bi trajala kratko. Bez obzira na sav moj napor i moje uloženo vrijeme u pomoć toj osobi, dovoljno je bilo da ta osoba provede svega nekoliko trenutaka sama sa sobom, u svojim mislima, da se 'sjeti' da je jadna i da počne bacati drvlje i kamenje po meni kao da se ljuti što sam joj pokušala 'ukrasti njen jad'.

Toliko ljutnje, bijesa i agresije izlazi iz osobe kojoj netko pokušava pomoći da se prestane osjećati jadno da se čovjek zapita, želi li ta osoba uistinu osjetiti nešto drugo ili samo želi da svi sudjeluju u njenoj slikovitoj, dramatičnoj prezentaciji osobnog jada?

Patnja u kojoj se osjećamo jadno je tu kako bi nas natjerala da se pokrenemo, da budemo maštoviti i da promijenimo svoju situaciju, ne da bismo ostali u tom jadu.

Patnja nije ovdje kako bismo vječno živjeli u njoj, već da bismo naučili kako je se osloboditi, da bismo se dignuli iznad nje i ostavili ju daleko iza sebe.

Pronalazeći rješenje svom jadu, mi rastemo, razvijamo se, bivamo snažniji, kreativniji i bolji, sretniji štoviše.

Ovdje se ne radi o meni. Ovdje se ne radi o tome kako ja nekoga želim promijeniti. Ovdje se radi o ljudima koji doslovno glasno i uz vrisak zahtijevaju moju pomoć samo da bi me psihički maltretirali dok im pomažem, a zatim me i psihički uznemiravali ako im, još gore, na kraju, ali samo na kratko i pomognem.

Znate što sam na kraju dokučila? Ako netko želi biti jadan, neka bude jadan, ali i neka se makne što je moguće dalje od mene. Meni takva umjetna sranja ne trebaju u životu. Dosta je onih ljudi kojima zaista treba pomoć jer im je teško, ljudi koji više ne znaju kome bi se obratili za pomoć i ne trebaju mi oni kojima je jad jednostavno životni stil po osobnom izboru. Kad netko želi biti jadan, ništa dobro što vi učinite za tu osobu neće promijeniti njeno mišljenje.

Zašto zapravo pomagati osobi koja tako sebično gura svoj jad u svačiji fokus, osobi koja je već davno i to čvrsto odlučila da će njen jad biti centar njenog postojanja? Jad koji već ima i svoju atmosferu i svoju silu gravitacije.

'Jadni ljudi' će uvijek naći način kako da sebično i nametljivo gurnu drugim ljudima pred oči svoj osobni jad, svoje nezadovoljstvo, svoje loše iskustvo, svoje tužno, svoje ružno, svoje beznadno, svoje propalo, svoje toksično. Oni ne žele biti bolje. Oni ne žele odbaciti svoju tugu, jad i čemer. Oni samo žele da mi drugi konstantno gledamo u njih, da ih žalimo i da im se divimo zato što su - jadni.

Ljudi podcjenjuju moć opuštanja, uživanja, druženja i zabave. Nekako propuštaju vidjeti koliko su i takvi trenuci nužni za razvoj čovjeka, stoga bježe od toga kako ih drugi ne bi smatrali 'neradnicima'. Ljudi zaboravljaju kako biti sretan i onda se pitaju što im se to putem dogodilo i kako su završili tako kako su završili.

Nije sve u teškom radu niti u radu na onome što se navodno mora. Nije sve u odrađivanju onoga što ne volimo, ne želimo ili nam je teško. Nije sve u proživljavanju patnje, muke, jada. Te su faze života nužne kako bismo se naučili izdići iznad njih, ne kako bismo u tom stanju ostali.

I iako nevolje, odnosno svladavanje nevolja ima potencijal učiniti nas snažnijim i pomoći nam da rastemo, isto tako mi rastemo i kroz radost i uživanje.

Ljudi snagu mogu pronaći i u trenucima kad se osjećaju dobro jer ih taj osjećaj motivira.

Ne mora sve uvijek biti samo teško. Često je potrebno da stvari budu i dobre.

Kad ste sretni i zadovoljni, vi ste motivirani. Produktivniji ste kad ste zadovoljni, nego kad mrzite ono što radite ili kad to nešto radite na silu. Čak i zahtjevne stvari, ako u njima uživate, prestaju biti problem i bivaju pozitivan izazov.

„Nema odmora dok traje obnova“ poznata je izreka, ali bez odmora nema niti napretka jer riskirate opterećenje materijala i pucanje po šavovima. Da, kad je čovjeku najteže, tad treba nastaviti dalje kako bi se izvukao iz tog stanja, ali još uvijek ima pravo na predah, na udisaj, na pripremu za sljedeći korak.

Mnogi misle da će biti sretni jednog dana kad 'sve ovo prođe', a onda se čude što sreća ne dolazi. To je zato što je sreća često osobni odabir. Vi možete u svakom trenutku odlučiti biti sretni. Možda zvuči glupo, ali čak i kad vam je teško, u vlastitom umu, snagom svoje volje, vi možete sebi reći da želite biti sretni i jednostavno bivati sretni.

Problema će uvijek biti, ali pronaći način da uživate u trenutku je ono što će vam pomoći da nadiđete sve neprilike u životu.

Ne odgađajte sebe. Ne odgađajte svoj život. Ne odgađajte svoju sreću jer ne znate što vam sutra donosi.

Možda baš ti radosni trenuci koje proživite danas donesu ključ za nešto što će vas dočekati sutra.

Kad osjetite sreću i zadovoljstvo, vi želite nastaviti dalje, a ako se osjećate loše i ne želite nastaviti dalje, upravo tad biste trebali nastaviti dalje kako biste iz nezadovoljstva krenuli prema zadovoljstvu.

Ne odgađajte sreću, zabavu ili uživanje. Niste ni svjesni kolike su dobre stvari proizašle upravo iz tog raspoloženja.

Svaki trenutak u životu pravi je trenutak da budete sretni, a ako ne znate kako biti sretan, tad je vrijeme da počnete istraživati. Tražite što je to što vas usrećuje. Počnite s malim stvarima, s mali užicima, a oni će vas s vremenom dovesti do onih većih.

Budite sretni i kad vam je teško. Život nudi toliko toga u čemu možemo uživati i zbog čega se imamo priliku radovati. Potražite sreću u svakodnevnim, naizgled običnim stvarima, a ako je potrebno, kopajte i malo dublje jer su velika blaga obično oku skrivena.

Ispričat ću vam priču na primjeru koji je moderan, a kojim vam želim skrenuti pažnju na to kako čovjek može sam sebe zarobiti tako što ideju zadrži u mislima, umjesto da ju provede u djelo.

Jedna je osoba, nazovimo ju "Djelo", pokazala zanimanje za programiranje. Odabrala je program za koji je smatrala da će joj pomoći u ostvarenju nauma. Nazovimo taj program "Kod" za potrebe priče.

Ja sam toj osobi odlučila pomoći pri učenje iako sam imala interes za druge programe. Znala sam da je "Djelo" početnik i svojim sam joj iskustvom i podrškom pomogla pri učenju.

Druga se osoba, nazovimo ju "Misao", već godinama kretala u krugovima programiranja, ali gotovo samo kod kuće. Iako ju je to zanimalo, nije svoje vrijeme znala pametno uložiti, već se gubila u beskrajnim širinama onoga što ne razumije, a što ju je samo dodatno frustriralo. Nije birala jednostavnije stvari niti je radila konkretne projekte, već je pokušavala naučiti nešto kompleksno te je sama sebi obećala da će se poslovno time baviti kad sve nauči.

Ja sam osobi "Misao" ispričala sve o "Kod-u" i kako pomažem osobi "Djelo" pri učenju, no "Misao" nije čula za "Kod", ali je o njemu imala mišljenje. Prvo me pokušavala uvjeriti da to ne postoji i da sam ja pogriješila jer nema toga za što ona nije čula, a zatim mi je govorila kako je to bezveze.

Godinu dana kasnije, "Misao" mi je oduševljeno počela pričati o tom odličnom novom programu i kako bih se i ja time trebala pozabaviti. „Kojim to programom“, pitala sam ju unatoč tome što sam slutila odgovor. „Kod-om“, oduševljeno mi je odgovorila, a zatim je nastavila svoje izlaganje o nečemu s čim me 'želi upoznati'. Programu koji sam joj ja predložila prije godinu dana.

Kad sam joj to rekla, osoba me opet napala da sam ja pogriješila, a nakon puno mog negodovanja, prihvatila je mogućnost da se to možda i dogodilo, ali mi je i dalje izlagala svoje ideje.

Godine su prolazile, a "Misao" mi je svakih nekoliko mjeseci pričala o "Kod-u", o njegovim prednostima pred drugim programima, zatim o tome kako ipak nije dobro to učiti jer to nitko ne koristi i ne može se s njim naći posao, a zatim bi opet promijenila mišljenje i tako u krug. Program nije počela učiti jer nije našla adekvatni tečaj.

Godine su nastavile prolaziti, situacija se nije mijenjala. "Djelo" je na kraju pronašla drugi program, odnosno više njih kojima se posvetila i pomoću kojih je počela raditi konkretne projekte. Ja sam naučila programe koji su mene zanimali i iskoristila sam svoje znanje kako bih pokrenula svoje stranice. "Djelo" i ja smo se bavile stvarima od vlastitog interesa, "Misao" je izlagala svoje mišljenje i svoje stavove.

Osam godina kasnije, ja vodim svoje projekte, a "Djelo" vodi svoje dok "Misao" iznosi svoje stavove. Po tko zna koji put pita me jel' znam za program, poznajem li ga i govori mi kako je "Kod" budućnost. Govori mi kako se sad treba uhvatiti učenja jer će se kroz 5 godina javiti velika potreba za programerima "Koda". "Misao" i dalje nije poduzela ništa u tom smjeru. Ona i dalje samo sjedi i mašta, iznosi mišljenja, iznosi stavove dok mi drugi živimo svoje snove.

Godine će vam proći. Proletjet će s treptajem oka. Koliko vremena mislite da imate? Koliko ćete još dugo čekati prije nego što se pokrenete, prije nego što se počnete baviti onime što vas zanima? Koliko ćete još dugo maštati prije nego što maštu pokušate pretočiti u stvarnost?

Koliko ćete još čekati dok svi drugi oko vas svakoga dana čine male korake koji će ih odvesti daleko ispred vas? Koliko dugo?

Nemojte ostati zarobljeni u vlastitim mislima. Nemojte se izgubiti u maštanjima.

Čak i mali koraci prema naprijed vode naprijed.

Ako ste i sad propustili toliko vremena, nemojte očajavati, počnite još danas! Kad se za godinu dana osvrnete, a godina će proći u trenu, bit ćete si zahvalni što ste počeli i shvatit ćete koliko su vas daleko doveli i ti mali koraci.

Odvažite se slijediti svoje snove. Nemojte ih premetati po mislima jer bi se jednoga dana vaše misli, kao oblak pred vjetrom, mogle rasplinuti i nestati na velikom nebu.

Ovaj primjer se odnosi na ljude koji kažu „ja ću svojoj djeci pružiti sve ono što ja sam nisam imao u životu“, a onda se čude što su njihova djeca nezahvalna. Djeca često ne znaju cijeniti ono što im je dao npr. roditelj kad je to ono što je sam roditelj želio i zbog toga se često taj roditelj ljuti i biva bijesan na svoju djecu.

Zašto mislite da drugima možete dati ono što vi sami nikad niste imali? Samo zato što želite da vaša djeca imaju sve što vi nikad niste imali, ne znači, kao prvo, da vaša djeca to žele i ne znači, kao drugo, da vi to znate pružiti. Možda biste vi svoje želje trebali ispuniti sebi i drugima pustiti da imaju pravo na svoje vlastite želje, a ne da osjećaju obavezu ispunjavati tuđe neostvarene snove.

Date li djetetu nešto što dijete ne želi, ono vam neće nužno iskazati zahvalnost kad to ionako nije ono što je to dijete tražilo. Dijete će zahtijevati da mu ispunite njegove želje, ne da njima ispunjavate svoje vlastite želje.

I umjesto da djecu opterećujete svojim propalim željama i snovima, pružite djeci ono što vi niste imali, a što je uistinu svima potrebno.

Slušajte ih. Obratite pažnju na njih. Upoznajte ih. Prepoznajte njihove potrebe, afinitete i talente. Sudjelujte u njihovom životu.

Možda će djeca na kraju htjeti isto ono što ste i vi željeli, a niste imali, ali neka to bude zato što oni to žele, ne zato što vi to njima želite.

I želim razjasniti neke stvari. Trebalo bi biti prirodno da roditelj djetetu želi dobro. Roditelj je tu da ga uči, da ga vodi i navigira dok dijete ne bude dovoljno odraslo da to čini samo za sebe. Roditelj je tu da donese važne odluke i usmjeri dijete prema svijetloj budućnosti, ali tu treba paziti.

Ako dijete ne voli školu, to ne znači da ga roditelj mora prisiliti na to „jer je to za njegovo dobro“, već da mu pomogne da to stanje promijeni. Pitajte se radije zašto dijete ne voli školu, što mu to točno smeta u školi i kako da mu pomognete da bude motivirano obrazovati se.

Ako dijete ne voli sport, nemojte ga odmah forsirati na neku aktivnost koju vi volite ili za koju smatrate da bi bila dobra za njega. Naučite ga prvo kako da zavoli gibanje, kretanje. Vodite ga u šetnje, na izlete, potičite ga na igru s drugom djecom. Pružite mu priliku da samo shvati koliko je to zabavno i dobro za njega.

Ako želite da se bavi glazbom ili svira neki instrument, pružite mu uvid u mogućnosti koje ima. Upišite ga u glazbeni vrtić. Dopustite mu da se upozna s glazbom i da nauči uživati u njoj.

Kada je riječ o bilo kojoj aktivnosti, ne forsirajte svoje želje, već kombinirajte ono što prepoznate u djetetu s onim što bi mu moglo pomoći da samo otkrije što je to što ono želi.

Kad je riječ o stvarima, nemojte mu kupovati sve živo samo zato što vi niste imali puno toga u djetinjstvu. Djetetu nije potrebna baš svaka glupost koja se pojavi na tržištu i još ga, k tome, učite krivim vrijednostima ako ga odmalena istrenirate da će dobiti sve što novac kupiti može, zbog čega ćete upravo vi kasnije imati puno problema.

Djeci ne trebaju niti samo 'gotove' igračke jer će se puno više razvijati ako će nešto morati graditi, sastavljati ili ako će morati maštati.

Kad je riječ o kućnim ljubimcima, nemojte nabavljati ljubimca djetetu samo zato što ste ga vi sami htjeli, a nikad ga niste imali. Nemojte niti zahtijevati nerealne stvari od djece tipa „ja sam tebi kupio 'ljubimca', a ti se sad sam moraš brinuti o njemu“. To je najveća pogreška koju sam vidjela kod ljudi u tim situacijama. Dijete uči iz vašeg primjera. Dijete se ne može samo brinuti o kućnom ljubimcu, već uči od vas i pomaže vama dok mu vi pokazujete kako se to radi.

Ako već želite nabaviti ljubimca, vodite brigu o njemu tako da svi aktivno sudjeluju u tome kao obitelj. Naučite dijete kako se to radi kroz vlastiti primjer koji ćete mu pružiti. Naučite ga kako se ljubimac hrani, kako se s njim igra, kako se brine za njegove fiziološke potrebe, ali i kako se vodi briga o njegovom zdravlju i izgledu. Nemojte reći „evo ti ga, sad se ti brini o njemu“ jer ste u tom slučaju vi nerazvijeniji od vlastitog djeteta.

Ako nešto niste imali tijekom odrastanja, a jako ste to željeli, možda je sad napokon vrijeme da sebi to priuštite. Nije uvijek prekasno za baš sve želje.

Ako ste nešto željeli, nešto što niste imali, a to nešto želite pružiti i svojoj djeci, prvo morate naučiti sami sebi to dati jer da biste znali drugome pružiti nešto na zdrav način, prvo to morate naučiti na zdrav način pružiti sebi.

Vaša su djeca individue koje imaju svoje želje i svoje potrebe. Nemojte vi svoje potrebe miješati s potrebama svoje djece kako ne biste pokvarili vaš odnos s njima. Radije gradite odnos s djecom na zdrav način kako biste naučili prepoznati njihove potrebe, ali i kako biste im pomogli da i oni sami prepoznaju to isto u sebi.

I nemojte zaboraviti. Ako imate neku neostvarenu želju, možda nije prekasno da si ju danas napokon sami ostvarite. Možda još uvijek ima vremena za to nešto, pa makar za nešto slično.

Korak dalje u odnosu na prethodni tekst je tema o ljudima koji, kad im je nešto potrebno, to uporno i na silu guraju drugima dok su oni sami ti kojima je to nešto zapravo potrebno. To se ne odnosi na nešto što nisu imali u djetinjstvu, već na nešto općenito u životu, na nešto što im je u ovom trenutku potrebno.

To se može odnositi na ljubav, pažnju, ali i na materijalne stvari. Nešto što ljudi uvijek uz patnju žele pružiti drugima koji to uopće nisu tražili, nešto što sebi pak nikada ne bi priuštili i to uvijek uz neki glupi izgovor. Ali ono zapravo pate. Oni duboko u sebi pate i žele pokazati svijetu na malo krivi način što im je potrebno i što žele.

Nekad će drugim ljudima davati sve što drugima nije potrebno samo da bi im pokazali koliko su oni spremni davati te da se prikažu jadnima, nesretnima, ali i dobrima i uslužnima.

Pokušavat će privući pažnju drugih ljudi nadajući se da će ih netko doći 'spasiti', ali kako vrijeme prolazi, kako im spas ne dolazi, oni će zaglibiti u tom otužnom ponašanju i više se neće znati niti moći iz njega izvući.

Ti ljudi u sebi nose prazninu koju ne znaju popuniti, a za koju misle da će popuniti davanjem drugima.

Davanje drugima nije pogrešno. Pogrešan je razlog zbog kojeg nešto radite i način na koji to radite. Vi nećete pronaći sreću samo tako što ćete druge činiti sretnima. Vi ste ti koji trebaju pomoć. Vi ste ti koji osjećate prazninu i tugu. Vi ste ti kojima je potrebno nešto što će vas iscijeliti i sebi biste trebali naučiti nešto dati, ali to nešto i primiti.

Takve ljude ćete najlakše prepoznati po očima.

Oni se smiju licem dok im oči skrivaju duboku tugu.

Oni su klaunovi, veseljaci, glasni i u centru pažnje. Oni žele da su svi sretni i da svi imaju sve, ali vidno ćete primijetiti kako oni sami nemaju to što daju drugima, a kako su upravo oni ti koji to nešto žele.

Iz iskustva znam da takvi ljudi uglavnom ne završe dobro. S vremenom zapadnu u takvu tugu i depresiju da često podignu ruku sami na sebe i okolina se onda čudi „kako su takvi glasni veseljaci zapravo takvi depresivci“, a upravo je okolina ta koja je zakazala, koja je bila slijepa pored nečega što je bilo toliko očito.

Pogledajte ljudima u oči i vidjet ćete sve što ta osoba nosi u sebi.

Pogledajte ljudima duboko u oči kad primijetite da daju uporno, napadno i bespotrebno. Pogledajte ljudima u oči kad razgovarate s njima, ali pogledajte im u oči i kad skrivaju pogled od vas.

Pogledajte ljudima u oči i otkrijte mole li njihove oči za pomoć.

Pogledajte i svoje oči. Pogledajte u sebe. Je li i vama potrebna pomoć? Dajete li i vi drugima šakom i kapom u nadi da će oni vama pružiti to nešto za čim vi žudite, to nešto što vam je toliko potrebno, to nešto što želite osjetiti?

Nemojte se predati! Ne odustajte od sebe i ne bojte se potražiti pomoć!

Vi vrijedite pomoći koja vam je potrebna. Vi zaslužujete popuniti prazninu koju osjećate, ali na zdrav i pravilan način!

Lijepo je biti veseljak. Lijepo se radovati iskreno i od srca. Lijepo je i davati drugima, ali to trebate raditi na pravilan način, a ne kako biste skrenuli pažnju na sebe jer time riskirate da nitko u vašoj okolini ne prepozna vaše potrebe.

Radujte se, ali ne kamuflirajte na taj način svoju bol koju toliko želite iscijeliti. Vi se možete iscijeliti. Vi se možete osjećati bolje, sretnije i ispunjenije. Vi možete otpustiti bol i živjeti ovaj predivan život.

Vi sve to možete, ne sumnjajte u sebe, ali prvo trebate naučiti kako se to radi. Potražite pomoć, tražite i istražujte, ali nikako ne odustajte od sebe. Vi ste vrijedni toga.

Ljudi se vole poistovjećivati s poznatim i slavnim ličnostima, pogotovo kad su te ličnosti slavne unatoč nekoj 'mani' koju imaju, unatoč nekom nedostatku ili svom fizičkom izgledu. Ljudi vole vidjeti da je uspješan 'netko poput njih', pogotovo kad s njim dijele neki svoj kompleks.

Vrlo je popularno poistovjetiti se s osobom koja ima veliku tjelesnu masu pa ju zbog toga smatraju debelom. Tad se svi vole razbacivati pojmom 'pozitivan stav prema tijelu' i to sve dok ta slavna osoba ne odluči napraviti nešto pozitivno za svoje zdravlje, odnosno smršavjeti.

Ljudi taj čin smatraju izdajom koja je više raširena među ženama nego muškarcima. Činjenica da je slavna ličnost 'smršavjela' udaljava ju od njenih obožavatelja koji takav izgled više neće nagraditi pozitivnim stavom prema tijelu jer se oni sami s tim tijelom više ne mogu poistovjetiti. Zanimljivo.

'Pozitivan stav prema tijelu' trebao bi se odnositi prema tijelu tako da se tijelo ne mrzi, bez obzira kakve je boje i oblika, a ne da se brani tom tijelu da se mijenja.

Svakome bi trebao biti cilj voditi računa o zdravlju svog tijela jer tijelo jest ono što nas nosi kroz život. Živi smo na ovoj planeti dok god imamo tijelo koje je živo, stoga je bitno to tijelo održavati zdravim kako bi nam omogućilo da postojimo sad i ovdje, po mogućnosti što duže.

Samo zato što se nekog smatra debelim ili mršavim, ne znači da tu osobu treba mrziti ili pljuvati po njoj kao što to ne treba raditi niti kad osoba počne voditi računa o svom zdravlju.

Pokret 'body positivity' za mene je promašen slučaj upravo zato što se ljude potiče da budu predebeli ili premršavi, nezdravi, nekad i neugledni, i što se pljuje po ljudima svaki put kad oni svoj izgled pokušaju promijeniti na bolje.

Ako već vidite neki primjer u takvoj osobi, primjer s kojim se možete poistovjetiti, onda možete pronaći i primjer kako voditi (ili kako ne voditi) računa o sebi.

To je još jedna od potvrda kako ljudi žele biti jadni i žele u svom jadu imati društvo drugih ljudi, a ne žele to stanje promijeniti. Pitanje je samo odakle taj način razmišljanja potječe, tko nam ga nameće i što želi time postići?

Jeste li se pitali zašto se poistovjećujete s drugim ljudima? Radite li to samo kad oni imaju neku 'manu' zbog koje ste vi iskompleksirani? Shvaćate li da, samo zato što ste se poistovjetili s nekom osobom zbog jedne stvari, ne znači nužno da su vam i druge stvari zajedničke? Ne znači da ta osoba ima i sva vaša ostala obilježja?

Osjećate li se sigurnije kad se s nekim poistovjetite? Osjećate li u tim trenucima potporu koja vam je potrebna? Što je ono što vi osjećate?

Poistovjetiti se s nekim znači da u tom trenutku vi s tom osobom nešto dijelite, ali ako je nešto loše u pitanju, neka 'mana' ili slično, ne znači da to mora ostati nepromjenjivo.

Nemojte napadati ljude zato što su odlučili raditi na sebi, zato što su odlučili napraviti nešto dobro za sebe.

Svatko ima pravo raditi na sebi. Svatko ima pravo popraviti ono čime nije zadovoljan. To ne znači da se mrzi ili da se srami samog sebe. Štoviše, to znači da mu je stalo do sebe i da je voljan raditi na sebi.

Nemojte se praviti da potičete pozitivan stav prema tijelu, a onda se ponašati suprotno tomu. Pozitivan stav prema tijelu je još jedan pomodni izraz koji su ljudi apsolutno krivo shvatili ili su pak putem propagande namjerno gurnuti u pogrešno razmišljanje.

Razmislite malo o tom pojmu. Razmislite i o tome koji je vaš stav na tu temu. Ne ono što vam se govori da morate misliti, nego ono što vi uistinu o tome mislite.

Hoćete li i dalje podržavati ljude samo ako su 'debeli', 'ružni', 'ofucani'? Ako imaju mentalne poremećaje ili bolesti? Ako su jadni? Ako pate?

Takvi ljudi zaslužuju svoju priliku. Zaslužuju biti dio društva koje će ih prihvatiti, koje će im pomoći kad im je teško i koje će im pomoći da im bude bolje, ako su oni tu pomoć spremni prihvatiti.

Netko s 'poremećajima' ne zaslužuje da ga se odbaci bez da mu se pomogne, ali isto tako ne znači i da treba tim poremećajima pustiti da loše utječu na druge ljude i da drugim ljudima nanose štetu.

Svi mi imamo pravo biti zdravi i nitko ne bi trebao druge činiti bolesnima samo zato da ne bi bio sam u svojoj bolesti. Forsiranje bolesti i poremećaja te ostanak u takvom stanju vrlo je pomodan i ne čini dobro ljudskoj rasi. Doslovno ju uništava i nazaduje. Umjesto da se razvijamo prema naprijed, mi idemo prema početku koji nije nužno dobar.

Mladi naraštaji (ali i oni stariji) koji nemaju puno životnog iskustva i koji nisu uspostavili svoj čvrsti stav i zdravo osobno mišljenje, lakše će biti marionete manipuliranja upravo zato što ne znaju razlučiti dobro od lošeg, što ne razumiju kako i koliko drugi manipuliraju njima zbog čega se oni tako lako predaju tuđim odlukama.

Trajno se poistovjećuju s raznim stvarima bez da razumiju kako su to samo normalne faze koje prolazimo na putu odrastanja, na putu rasta i razvoja.

Sve nevolje, problemi, poteškoće, sve su to izazovi koji nas grade, ali grade nas tako što im se suprotstavimo, što radimo na njima i što ih nadilazimo.

Lekcije su tu kako bismo ih savladali, ne kako bismo rekli „ja se poistovjećujem s ovom patnjom i tu ću i ostati“.

Ništa dobro iz toga proizaći neće niti ćete vi u životu daleko stići s takvim stavom. Možda ćete živjeti dugo i imati 'puno novaca', ali kvaliteta takvog života nije dobra i nije zdrava, ma što god vi u ovom trenutku mislili o tome.

Prestanite s glupostima i razmislite na tren. Što želite od svog života? Kako ćete nastaviti dalje? Što ćete poduprijeti, a što više nećete podupirati?

Želite li nešto bolje? Onda radite na tome da vam bude bolje! Ako ne znate kako, istražujte dublje i dalje od ultra kratkih videa na društvenim mrežama.

Ako niste u stanju pročitati duži tekst ili pogledati duži video (u što čisto sumnjam ako sad ovo čitate), onda ne znam kako vam pomoći. Vi morate donijeti odluku sami za sebe. Morate odlučiti da želite bolje ako već niste zadovoljni onime što sad imate ili sad jeste. Vi morate odlučiti.

Možete imati bolji i zdraviji život, ali nećete ga imati dok sami ne odlučite da vi to uistinu želite i da ćete svoj fokus i akciju usmjeriti prema tomu.

Napravite nešto zdravo i dobro za sebe. Napravite to još danas. Tko će ako nećete vi napraviti taj korak?

Razgovarala sam s jednom osobom na engleskom jeziku i ona je tad upotrijebila izraz "transgression" što mi prevodimo kao prijestup ili prekršaj. Ja sam u prvi mah pomislila na "transgresiju" što je kod nas nešto sasvim drugo, a zatim sam došla i do ideje "trans-gresije" kao pojma transfera, prijenosa, odnosno prebacivanja vlastite agresije na drugu osobu.

Transgresija je inače izdizanje razine mora i podrazumijeva širenje morskih površina na Zemlji. Vodu simbolično vežemo uz emocije pa i širenje morskih površina podsjeća na preplavljivanje emocijama.

Kad nas emocije preplave, one imaju tendenciju izlaziti iz nas 'na sve strane'. Kad je netko agresivan ili bijesan, on taj svoj bijes istresa, odnosno izbacuje na drugu osobu koja često bude ni kriva ni dužna. Kad se netko bijesan istrese na drugu osobu, ta druga osoba isto može postati bijesna i onda se ona može istresti na iduću osobu.

Sigurna sam da ste primijetili taj takozvani 'nastavi niz' na radnom mjestu ili unutar obitelji. Agresija se širi s osobe na osobu tako što se ljudi uvijek istresaju na iduću osobu umjesto da odmah stvar riješe s onom prvom koja je sve to i započela.

Čovjeku se često teško ophoditi s vlastitim emocijama, a nekad mu je gotovo nemoguće kontrolirati izljev vlastitih emotivnih stanja, no samo zato što je nekad teško, ne znači da je uvijek neizvedivo.

Bez obzira kako ste reagirali prije, razmislite sad u ovom trenutku kako ćete se u takvoj situaciji ponašati u budućnosti. Vrijedi li nečiji bijes širiti dalje? Ima li smisla prenositi ga na druge osobe? Ili je bolje, ako se već morate, istresti na tu osobu koja je sve i započela?

Obično se kukavice istresaju na ljude za koje vjeruju da im neće uzvratiti, odnosno na one za koje smatraju da su im na neki način 'podčinjeni', ali se kukavice i zaprepaste kad im netko uzvrati. To ih obično izbaci iz takta, a često im zbog toga i krinka nadmoći padne u trenu.

Kad netko na vas istresa svoj bijes, on vas dotiče htjeli vi to ili ne, ali vi možete odlučiti da taj bijes nećete upiti, već da ćete ga transformirati.

Meni se to počelo događati vrlo rano kad sam pomalo nesvjesno počela transformirati tuđu negativnost i to sve dok u jednom trenutku nisam osvijestila što to instinktivno radim. O tome sam pisala već u prvom broju Magazina.

Vi bijes kojim ste preliveni iz tuđih usta morate otpustiti.

Vi se i dalje možete izderati, vikati, biti ljuti, ali nemojte taj bijes usmjeravati na sebe ili treću osobu. Vi se možete derati u prostoriji punoj ljudi, ali ne morate njih osobno uključiti u taj izljev na način da ih, na primjer, vrijeđate.

Možete im i objasniti da ste ljuti, ispričati im se zbog svog tona i dati im do znanja da ćete iskočiti iz vlastite kože ako to ne izađe iz vas, samo nemojte da vam to uđe u naviku ili da to koristite kao kanal za privlačenje pažnje na sebe.

Bijes možete otpustiti s ciljem da vam ne naškodi i to bez da povrijedite i neke druge ljude.

Sve je stvar načina na koji to radite i fokusa koji u tom trenutku imate.

Oni koji nam nanose zlo bilo koje vrste nisu zaslužili da mi to zlo opet prenosimo na neke druge ljude. Nekim stvarima jednostavno treba stati na kraj, no nikako, nikako, nikako nemojte tuđi, ali ni vlastiti bijes zadržavati u sebi. On je razoran i oštetit će vam zdravlje na svim razinama.

Ne samo bijes, sve emocije koje doživljavate negativno imaju tendenciju oštetiti vam zdravlje ako se s njima ne ophodite na zdrav način i ako ih ne otpuštate iz svog tijela.

Nemojte nastavljati 'trans-gresiju', već radite na transformaciji. Nepoželjne stvari mogu 'transmutirati' u nešto korisno. Sjetite se da čak i izmet životinja koristimo kao gnojivo za bilje. Budite maštoviti i ne dajte se.

Nemojte zaboraviti niti na gibanje i tjelesnu aktivnost. To je najbolji način da izbacite iz sebe sve ono što vas preplavljuje, samo budite oprezni da se tijekom tih aktivnosti ne ozlijedite. Kad vam je previše, jednostavno stanite i duboko dišite, a ako vam pomaže kao i meni, počnite i brojati.

Govorila sam već o tome kako sve nas oblikuje odrastanje u našoj okolini te kako preuzimamo obrasce ponašanja koji su za tu okolinu tipični. Sve ono kako smo vidjeli da se ponašaju ljudi oko nas, htjeli-ne htjeli preuzeli smo na sebe.

Upravo zato uvijek napominjem da je bitnije ono kako se ponašamo od onoga što govorimo, a kad govorimo, iznimno je važan izbor riječi kojim se poslužimo.

Godinama sam radila na tome da otpustim sve one naučene obrasce koji nisu u skladu s onim što ja jesam u svojoj bîti. Sve ono što nije bilo u skladu sa mnom, moralo je otići. Ostale su mi još neke stvari s kojima se borim, ali dobar dio toga je već otišao.

Stvari koje sam prvo počela otpuštati bili su tipični autodestruktivni alati koji najviše štete upravo osobi koja ih koristi.

Kako sam skidala slojeve ljudi koji su djeliće sebe usađivali u mene, sve sam više otkrivala osobu koja mi se više sviđa.

Tad sam mogla nastaviti razvijati ono što sam prepoznala da je suštinski moje.

Vrlo sam rano bila svjesna mnogih stvari koje se smatraju suviše zrelim za moju dob, stoga mogu reći da već jaaako dugo svjesno radim na sebi, no ono što mi je još uvijek jako teško jest održavati zdrave osobne granice s ljudima iz najbliže okoline jer oni uporno vape za pomoći, a onda napadaju kad im se čovjek ranjivo otvori.

Ja se svoje ranjivosti niti bojim niti sramim. Ne bojim se niti biti povrijeđena, samo sam od toga više jako umorna. Umorna sam od Sizifovog posla.

Nekad mi se čini da ja više želim pomoći drugima nego što oni žele biti sretni. Moj veliki 'problem' je taj što vidim potencijal koji ljudi nose, ali sam isto tako svjesna kako nije na meni da ja razvijam njihov potencijal, već to svatko mora učiniti sam za sebe.

Kad jednom vidite, više ne možete ne vidjeti. I to je ono što mene razara, činjenica da je ljudima često potrebna tek mala promjena smjera kako bi išli onim putem kojim tvrde da žele ići. Tek mali koraci u pravom smjeru potrebni su da bi čovjek radio ono što želi i živio onako kako želi, odnosno da bi radio na tome da to postigne.

Ja ne volim dramu, ne volim jadikovanje, ne volim preseravanje, ali drugi ljudi kao da uživaju upravo u tome, a onda i mene pokušavaju uvući u tu svoju predstavu.

Na svijet oko sebe gledam realno i teško da me više išta može iznenaditi. Sve su stvari postale predvidive i mnogo se toga može namirisati na kilometre. Unatoč tome, ja nisam negativna i znam uživati u svakom danu. Vidim ljepotu u svemu što me okružuje kao što u svemu vidim i priliku za stjecanjem znanja.

A onda me počnu bombardirati toksičnim izljevima i nezrelim mišljenjima, klimavim stavovima, nasilnim guranjem vlastitog jada, pokušajem popunjavanja tuđih praznina, lažima, obmanama, kompleksima, kočnicama, strahovima, jadom, jadom, jadom i negativnošću. Stalno me traže da se opravdavam, napadaju me pa očekuju da se branim.

Smatraju me jednom od njih i nije ih briga što ja imam za reći kad oni svoje mišljenje o meni ionako već imaju. Na kraju ratujem u 'vrijeme mira', umjesto da živim svoj život.

Moja svakodnevna borba jest balansiranje između onoga kako ja želim voditi svoj život s obranom od ljudi i njihovog viđenja mog života. Iznimno je važno, i to stalno naglašavam, uspostaviti stvaran i opipljiv osjećaj potpore i zajedništva s ljudima s kojima smo okruženi, onima koji su dio našeg života, ali me umara činjenica da nikako ne mogu to učiniti s mojim sadašnjim ljudima, ali i što ne mogu pronaći one koji su negdje na svijetu i tek čekaju da uspostavimo kontakt.

Vrijeme nam ide, ali drugi kao da misle da će ignoriranjem te činjenice nju i promijeniti, ali vrijeme će nam svima brzo isteći. Ja još uvijek želim kvalitetno i zdravo živjeti svoj život, ali se svakoga dana moram jako truditi da mi netko 'ne pokvari dan'.

Nisu drugi ti koji nam pokvare dan, dan je onakav kako ga mi doživljavamo, ali ono što nam drugi čine utječe na nas i naš dan, stoga možemo uvjetno reći kako nam ga netko barem djelomično može pokvariti, a na nama je onda da ga popravimo.

Na kraju dana, ono što mi sami nosimo na duši, ići će dalje s nama kroz život, stoga je bitno riješiti sam sa sobom sve što je potrebno kako bismo na kraju dana mirne duše legi u krevet. Sutra je novi dan, ali da bismo mogli krenuti ispočetka, prvo moramo riješiti sve one zaostale stvari i probleme.

Život je onakav kako ga mi živimo, ali čovjek se često mora boriti da bi živio onako kako želi živjeti, a to umara. No unatoč svemu što mu se dogodi, čovjeku ostaje još ono najbitnije, a to je da hrabro nastavi dalje. Da nastavi po svom unutarnjem nahođenju bez obzira na vanjštinu koja ga okružuje jer njegov je život vrijedan kvalitetnog i ispunjenog življenja.

Stoga, dragi moji, budite hrabri unatoč strahu koji osjećate. Budite radoznali i ne bojte se biti sretni. Na kraju dana budite u miru sami sa sobom i budite ono što vi sami želite biti.

Čitate, razmišljate, povezujete. Neki su vam tekstovi više, neki manje bliski, a s nekima se možda uopće ne možete povezati. Ovdje vas nitko ne proziva poimence, ali vi i dalje možete prepoznati sebe u nekim dijelovima. To je zato što mi i dalje dijelimo obrazac ponašanja s drugim ljudima, čak i s onima koje ne poznajemo.

Htjeli mi to prihvatiti ili ne, mi nismo toliko jedinstveni da se razlikujemo od apsolutno svih ljudi na svijetu.

Možda nismo u potpunosti isti, ali sličnosti među nama ljudima mogu biti visokog postotka. Čuvši tuđu priču, mogli biste pomisliti da se radi o vama, iako ne znate kako je to moguće. No to ne znači da je itko rekao da se radi o vama, već ste vi sami sebe vidjeli u onome što ste pročitali. Sebe ili sebi bliske ljude.

Možda vam se svidi ono što piše 'o vama', možda vam se uopće ne svidi. Možda vam nešto otvori oči, a nešto drugo vam potvrdi ono što ste i sami mislili, ali imajte na umu: što god vi doživjeli, taj je doživljaj došao iznutra, iz vas. Vi čitate i vi ste ti koji doživljavate te donosite odluke što ćete dalje sa spoznajama koje ste ovdje možda stekli.

Nemojte se osjećati prozvanima. Radije pogledajte gdje ste se to prepoznali, što je to što smatrate dobrim, a što ono što trebate promijeniti. Što je ono s čime želite nastaviti, a što ono što u potpunosti želite odbaciti? Koji dio sebe želite iscijeliti, koji dio nastaviti razvijati, koje snove ostvariti, kakav život živjeti?

Što ste do sad naučili o sebi, a što možda ranije niste znali? I zašto toga ranije niste bili svjesni?

Osobni razvoj je nešto što sami moramo naučiti i sami odraditi.

Sadašnjeg sebe možemo usporediti jedino sa prošlim sobom, a budućeg sebe stvarati jedino na svojim današnjim temeljima.

Sve se ovdje vrti oko nas, ali ne u onom sebičnom smislu. Mi gledamo kroz svoje oči, a viđeno bojimo bojama vlastitog uma. Mi doživljavamo receptorima vlastitog tijela i skupljamo vlastita iskustva. Izvodimo vlastite zaključke, stvaramo vlastiti stav i vlastito mišljenje, biramo vlastite kriterije. Pa zašto onda i ne živimo vlastiti život?

Niste prozvani, stoga se nemojte niti opravdavati. Ovo vam je prilika za učenje, rast i razvoj. Za osvješćivanje i učenje na temelju onoga što ste osvijestili.

Nemojte osuđivati sami sebe zbog onoga što je bilo. Radije razmislite što sad u ovom trenutku možete učiniti bolje i zdravije za sebe.

Nitko se ovdje ne misli naslađivati na vašim jadima. Nitko ovdje ne želi da propadnete. Ovdje sam, iskreno, samo ja i od sveg srca vam želim da uspijete.

Kakav god da ste do sad vodili život, sadašnjost je pravi trenutak za željene promjene. Sadašnjost je pravi trenutak za napokon napraviti onako kako oduvijek želite jer nema trenutka do sadašnjeg trenutka. Sad i ovdje.

Nemojte se osuđivati, nemojte očajavati, ali nemojte se niti sramiti samih sebe.

Da, možda ste napravili stvari u životu kojih vas je sram, ali nemojte se sramiti sebe. Vi ste učenik života, ali vi ste i učitelj, zapamtite to. Sve što naučite je vrijedno znanje i, osim vama, jednog dana može pomoći i drugim ljudima.

Iskustvo koje ste stekli vam može pomoći jer sadrži vrijedne informacije o vama, stoga se zapitajte što ste to do sad naučili o sebi i kako vam to može pomoći dalje u životu. Vi nosite sve odgovore koji su vam potrebni, samo se morate zapitati ono što vas zanima te krenuti putem pronalaska odgovora.

Život će ionako proletjeti u trenu. Zašto se napokon ne odvažite živjeti ga onako kako vi to želite?

Kad bi čovjek bio sam na svijetu, radio bi što hoće i kad hoće, ali nije. Čovjek nije sam na svijetu. I dobro da nije. Dobro je da čovjek nije sam, loše je što je nekako uvijek u okolini koja nije na istom stupnju razvoja ili ne gaji isto područje interesa kao on.

Svatko traži nešto svoje, ali sve je uvijek nekako podređeno najslabijem. Svi koji bi mogli više, moraju čekati da ih sustigne onaj koji zaostaje. To je dobro koliko i nije. Kočenje jednih jednako je nepravedno koliko bismo smatrali da je čekanje drugih pravedno. Svatko ima svoj ritam i to je u redu, ali onda se sistem treba mijenjati.

Recimo da smo dio neke zajednice. Kad netko zaostaje u nečemu, dobro je da kao zajednica damo potporu toj osobi i da joj pomognemo da dostigne neku razinu naše zajednice. Nekim ljudima treba malo duže, iako su oni zapravo vrijedan član koji može puno pružiti toj zajednici. No nekad, nekad neke osobe jednostavno ne mogu pratiti ritam zajednice, barem ne bez toga da to bude na njihovu i/ili tuđu štetu i ono što je nužno je omogućiti toj osobi da bude dio one zajednice koja je više krojena po mjeri te osobe i u kojoj ona može dati svoj maksimum.

To ne znači da ćemo odbaciti tu osobu, ali niti da ćemo joj pustiti da se muči i da sa sobom vuče ostale članove, odnosno usporava njihov razvoj. Pričam o razvoju, ne o hodanju kroz mračnu šumu. U mračnoj šumi ne bismo trebali nikoga ostaviti iza sebe.

No provedba takvog 'smještanja osoba u njihovu pravu zajednicu' nije nešto što se u praksi obavlja kako spada. Oni 'koji odlučuju' obično nisu osobe koje su kompetentne činiti takvo nešto, nisu sposobne prepoznati stanje situacije niti sposobnosti koje ljudi imaju, neki su čak i osvetoljubivi pa namjerno rade nešto loše, a o korupciji da i ne govorim.

Ljudi će često biti smješteni, odnosno zarobljeni na mjestima koja nisu za njih i to na njihovu štetu dok će mnogi biti stavljeni u zajednice čiji ritam nikad neće moći slijediti, ali ih je netko tamo namjerno stavio i tamo ih namjerno i drži.

Ljudima treba pravilan odabir, ali nam prvo trebaju ljudi koji će biti u stanju pravilno odabrati.

Ne možemo kočiti jedne ni samo kako bi i drugi dobili priliku. Pristup tome nije dobar. Ako netko nije u stanju sam se 'nadmetati' za nešto što želi, bez da ga netko tamo stavi, onda on nije dorastao tomu za što se nadmeće, barem ne još u tom trenutku.

Iskustvo mi je pokazalo i da oni koji zaostaju za zajednicom, ne zaostaju uvijek zato što nešto ne mogu, već često zato što nešto ne žele. Manjak odgovornosti ili izostanak iste odluka je koju je netko sam donio. U tim situacijama, mi ne čekamo druge zato što su oni 'spori', već zato što oni 'ne žele'.

Ljudi se razilaze kad ne idu istim tempom ili istom putanjom. Razilaze se u razne 'kategorije' u kojima su raspoređeni sa sebi sličnima. Kad prerastu kategoriju, idu dalje. To ne znači da je prethodna kategorija loša, već da je to razdoblje za osobu završeno.

Ako gledamo školovanje, normalno je da ljudi završavaju razrede i školuju se dalje na višim razinama ili na različitim područjima, ali kad gledamo sve ostalo u našem životu, ljudi takvu predodžbu gledaju kao osobnu uvredu.

To je prvi pokazatelj da je upravo ta osoba, ona koja nešto prirodno doživljava kao uvredljivo, ona osoba koja je 'smještena' na razine koju su daleko ispred njenih mogućnosti, razine koje ona ne može doseći i ta osoba je toga svjesna. I umjesto da bude tamo gdje se može razvijati i dati svoj maksimum, ona će svoju uvrijeđenost projicirati na druge osobe u nadi da će ju drugi shvatiti ozbiljno i da će podilaziti njenoj uvrijeđenosti.

U današnje vrijeme u kojem se poremećaji i bolesti svih razina doslovno forsiraju, nekog tko želi biti dio svoje zajednice, svoje 'razine i kategorije', smatra se bezobraznim, umišljenim, sebičnim i prepotentnim, između svega ostalog. I nije problem što bolesni ili lijeni forsiraju takvo mišljenje, problem je što ga ostali ljudi prihvaćaju eto zato da oni koji se osjećaju prozvanima ne bi bili povrijeđeni.

Nije čovjek kriv što mu netko želi nešto nametnuti, ali je odgovoran kad prihvaća ono za što zna da je loše, a što mu se nameće.

Na ovaj svijet dolazimo bespomoćni i ovisni o drugima, no s vremenom razvijamo svoje tijelo, svoje govorne vještine, svoje mentalne sposobnosti, sebe. Rastemo, razvijamo se, unapređujemo. Mi se od samog početka života razvijamo i usavršavamo.

Kroz život prolazimo razne situacije koje nas pritišću nepravdom samo kako bismo pružili otpor onome što je loše, još jače razvili svoju snagu i izdigli se iznad nedaća, no onda u nekoj fazi života dođemo do toga da nam netko drugi riječima nameće kočnice i strahove, 'tjera' nas na stagnaciju, a mi to prihvatimo bez obzira što se to kosi s našom prirodom.

Razne situacije nas doslovno 'tjeraju' da rastemo, a kad podilazimo stvarima kojima bismo trebali pružiti otpor, mi lišavamo sami sebe onog za što smo predodređeni, a to su rast i razvoj.

Mi prihvaćamo tuđe gluposti jer nekad ne znamo za bolje, jer nekad ne možemo drugačije, a nekad i zato što mislimo da moramo, no i tomu jednom mora doći kraj.

Kao dijete, kratko sam išla u vrtić. Od samog početka sam bila napredno dijete koje se izvrsno razvijalo, no kad je došlo vrijeme vrtića, stavili su me u mlađu grupu. Izgovor? U grupi koja je po svim parametrima bila za mene nije bilo mjesta pa su me stavili u nižu grupu da popune mjesto, iako su me mogli staviti i u napredniju. Od sve djece, jedino su mene odlučili degradirati.

Ja sam vrlo rano bila samostalno dijete iznimno razvijene govorne vještine, no smjestili su me u grupu 'cendravaca' koje je uporno netko drugi morao hraniti, oblačiti, nadzirati, odnosno baviti se njima u potpunosti. I sve bi to nekako i prošlo da se teta u vrtiću prema meni nije počela loše ponašati.

Sa mnom se uopće nije bavila, čak me i zanemarivala, da bi se na kraju još i istresala na mene te me ponižavala. Ona je imala svoje frustracije, cijelog dana se bavila 'nemoćnima' i negdje je morala istresti to svoje nezadovoljstvo, a i kome će to dijete išta reći i tko će to tom djetetu povjerovati?

Prestala sam sama raditi stvari kako bih i ja napokon dobila pažnju tete iz vrtića, ali ne onu ljubomornu pažnju, već onu prirodnu za to doba kako bi se prema meni ponašali jednako kao i prema svoj drugoj djeci, no to je samo pogoršalo stvari. Tetu je uzrujalo to što se ja ne bavim 'sama sobom' i što se od nje očekuje da ona to radi uz svu drugu djecu koju ima na teret.

Sve što je bilo potrebno jest da se ona prema meni od prvog dana ponaša korektno, no ona je prema meni bila iznimno loša od samog početka. Dan danas još pamtim događaje iz vrtića, ali ih ne osjećam kao bol. Više sam samo svjesna nepravde i svega onog što se djeci događalo, ali sam svjesna i kolikima nitko ne bi povjerovao ništa od toga.

Odlučila sam da više ni pod koju cijenu ne želim u vrtić, što moji nisu odmah baš najbolje primili. Mislili su da će to štetiti mom daljnjem razvoj, no štetilo mi je upravo ono što se tamo svakog dana događalo i ja sam to već u toj dobi znala.

Imala sam taktiku. Ustajala sam rano i 'bacala se na posao'. U kuhinji bih privukla stolicu da se mogu popeti na kuhinjske elemente s kojih sam mogla dosegnuti viseće ormariće i zatim bih ih prala. Svojima sam kroz suze obećavala da ću biti dobra i da ću svaki dan pomagati baki u poslu ako me puste da ostanem kod kuće s njom. Davala sam obećanja da ću raditi sve po kući samo da više nikad ne moram ići u vrtić.

U to vrijeme smo živjeli s bakom i dedom, ali i prabakom, a susjedstvo je bilo prepuno djece svih uzrasta. Moja je baka bila teške naravi, ali je bila i zlostavljana te nezadovoljna žena. Moji su se bojali staviti joj još mene na teret, ali ona je donijela odluku. U životu sam svega nekoliko puta doživjela da je stala na moju stranu jer ona mene nije željela, odnosno 'branila' je svojoj kćeri da ima više od jednog djeteta, no taj je put rekla mojima: „Ostavite ju kod kuće“.

Činjenica da sam prestala ići u onakav vrtić za mene je predstavljala veliku i značajnu životnu prekretnicu.

Činjenica da sam odrasla na način na koji jesam, tamo gdje jesam, za mene je oduvijek bila veliki blagoslov.

I bez obzira što se sve u našoj kući događalo, bez obzira koliko je bilo teško, sve čime sam bila okružena pomoglo mi je da se i dalje izvrsno razvijam, a i druženja s drugom djecom mi nikad nije manjkalo jer nas je uvijek bilo puno.

Zanimljivo je da je i teta u vrtiću imala nekoliko ružnih stvari za reći o meni te je 'i sama zaključila' da je bolje da ja više ne dolazim jer vrtić 'nije za mene'.

Kad odrasli čuju nešto takvo, uvijek odmah pomisle da je dijete krivo, nerazvijeno ili nepodobno, da dijete izmišlja i laže. Odrasli smatraju da djeca nemaju kapacitet razumjeti što se oko njih događa. Neka djeca možda i jesu takva, ali mnoga djeca jako dobro znaju što vide i osjećaju, samo nemaju fond riječi kojim bi to objasnili.

Djeca će vam uvijek pokušati reći, ali odrasli neće uvijek razumjeti, zbog čega će pomoć koju dijete traži sasjeći u korijenu, a dijete će često tad utihnuti.

Meni odrastanje bez vrtića nije škodilo, naprotiv, mislim da me spasilo. I dalje sam se iznimno razvijala, što su pokazali i testovi koje smo morali proći prije upisa u školu. Imajte na umu da se ovo događalo prije više od 35 godina i da ja osobno ne znam kakvo je danas stanje u vrtićima. Ovo je samo djelić mog osobnog iskustva u kojem su me ubacili u nižu grupu samo kako bi popunilo mjesto, ne računajući da bi takva okolina mogla ne samo kočiti moj razvoj, već ga i nazadovati.

Kako sam rasla i razvijala se, pokazivala sam prednost pred mnogom djecom, iako ne pred svom. Ovo je primjer o onome što smo prolazili ja i oni koji su bili na mojoj razini razvoja.

Razlike među djecom su bile očite, ali smo bili složni. Prihvaćali smo da nismo svi jednaki, a tu i tamo bi neko dijete 'donijelo sa sobom ono što je naučilo kod kuće' i zadirkivalo bi ili maltretiralo drugu djecu, no problem bi nastao kad bi djecu maltretirale – mame njihovih vršnjaka.

Mamica bi došla i zahtijevala od mene da „prestanem biti tako savršena kako bi njeno zlato došlo do izražaja“. Njeno zlato kojem je bilo bitnije da ima prst u nosu i da kopa, a time hoću reći da su to bile želje mamice koja nije znala normalno i zdravo odgajati dijete jer je i sama bila nerazvijena.

Nisam bila bezobrazna niti nametljiva. Nisam bila umišljena niti razmažena, ali sam bila sposobna i pristojna. Bila sam ono što jesam i to je uzrujavalo neke mamice, moja pojava, ali i pojava druge djece koja su izvrsna. Iako nisam uvijek bila najnajbolja od svih, često sam se isticala u mnogim situacijama i mamicama je to smetalo.

One se meni nisu obraćale kao mame. One su mi se obraćale kao da smo mi ravnopravne 'odrasle' žene ili bolje rečeno, ravnopravne tinejdžerice. Uvredama bi me pokušavale ubijediti kako se ja moram maknuti i propustiti njihove ljubimice da dođu u centar pažnje, ljubimice na kojima se već tad vidjelo kako im prirodni razvoj remeti nerazvijena, iskompleksirana mamica.

S godinama to više nisu bile mamice, već prijateljice, a nekad i prijateljice prijateljica, a onda se obrazac nastavio i u vezama.

Kad ste u vezi s nekim tko ima isto područje interesa kao i vi, ali u nekim situacijama ima mjesta samo za jednu osobu, odjednom se od vas traži i očekuje da vi svoje mjesto prepustite toj drugoj osobi. Čak i kad ima mjesta za oboje, od vas se traži da odustanete kako 'dragome' ne bi bili konkurencija. Čak i kad nije stvar konkurencije, od vas se traži da odustanete jer ćete „jednoga dana vi postati majka pa je bolje da se on razvija jer on neće morati 'uskoro' odustati od svoje karijere“.

Štogod i kako god vi radili u životu, odjednom cijelim putem nailazite na ljude koji od vas zahtijevaju da odustanete i prepustite svoj život nekome drugome. Ako se usprotivite, na sebe ćete navući reputaciju 'bezobrazne kučke koja nešto ganja'.

Ljudi stalno traže da odustanete, da se umanjujete kako ne biste povrijedili tuđe osjećaje, da svoje zasluge prepustite drugima, jednostavno da odbacite svoj život u korist onih koji to nisu niti zaslužili.

Umjesto da se razvijate, vi se odjednom stalno umanjujete za dobrobit drugih. Zato što ste pristojni, zato što i drugima želite dobro i zato što se više nemate volju boriti sami bez ičije potpore.

Slični primjeri nizali su se kroz godine mog života, ali poanta je nekako uvijek bila ista. Ljudi žele da im se maknete s puta kako bi oni pobijedili, umjesto da se razviju kako bi vam bili u stanju 'konkurirati'.

Onaj tren kad se maknete, odnosno kad prepustite drugome ono što vi jeste, a on nije zaslužio, vi pokrećete cijeli niz događaja koji će vas pratiti u životu. Nastavit ćete se umanjivati zbog drugih, nastavit ćete propuštati prilike koje su bile namijenjene vama, nastavit ćete se micati ljudima koji vas nikad ne bi prestigli da im vi to niste omogućili.

Nije svatko rođen za 'pobjednika', ali onaj tko želi pobijediti, to mora sam i zaslužiti.

Ako uporno sve prepuštate drugima, niste učinili uslugu niti sebi niti njima.

Sebe kočite, a njima ne dopuštate da se razvijaju svojim tempom.

Onaj tko nešto želi, mora na tome i raditi. Neka doživi i neuspjeh, i na taj način ljudi uče, iz povratnih informacija tog 'neuspjeha'. Neka nekad budu i ljuti i frustrirani, samo će osobnim iskustvom naučiti kako se s tim stanjem nositi i kako ga nadići.

Nemojte se degradirati kako bi drugi 'lakše' prošli. Ne potičite nepravdu i korupciju odustajanjem od sebe. Vi imate svako pravo na sebe i svoj uspjeh. Vi imate pravo na zadovoljstvo proizašlo iz vlastitog rada i truda.

Nastavite se razvijati i dalje kao što ste se razvijali od samog početka svog života.

Priroda nas uči kako je za opstanak nužan razvoj. Degradacijom se osuđujete na propast, a vrsta neće opstati razvojem kompleksa, nestabilnosti, poremećaja i bolesti. Nastavite i dalje raditi na sebi.

Govoreći iz iskustva, kad su ljudi nezadovoljni, svoje nezadovoljstvo projiciraju na okolinu. Kad imaju mentalne kočnice, pokušavaju ih nametnuti i drugima. Kad imaju strahove, smatraju da bi i drugi trebali dijeliti njihove strahove.

Ovdje je, naravno, riječ o ljudima koji nisu postigli onu razinu osobnog razvoja kojom bi nadišli takav obrazac ponašanja, a osobno poznajem i previše takvih ljudi. Ljudi koji ne znaju kako biti sretni pa ne podnose niti da su sretni oni oko njih.

I umjesto da inspiraciju traže u primjeru drugih ljudi, umjesto da potraže način kako raspiriti svoju vatru, oni žele ugasiti tuđu. Vatra u ovom primjeru predstavlja neku vitalnu, životnu energiju koja teče našim tijelom i koja nas pokreće kroz život. Koja nam daje snagu u obavljanju raznih svakodnevnih zadataka, ali i koja nas vodi kroz užitke koje si priuštimo.

Ljudi u kojima je žar pri kraju, okreću se prema drugima kako bi ugasili i njihovu vatru, a sve što zapravo trebaju učiniti jest ponovno razbuktati onu vatru u sebi.

Samo zato što je vaš žar pri kraju, ne znači da morate gasiti tuđu životnu energiju, već da morate poraditi na svojoj. Samo zato što se osjećate prazno, ne znači da spasa za takvo stanje nema. Ovdje vam može pomoći razum kojim ćete nadvladati raspoloženje u kojem se nalazite.

Razmišljajte logično, prestari ste da biste se ponašali kao dijete koje je upravo došlo na ovaj svijet i samo želi cendrati. Ako si želite pomoći, promijenite način razmišljanja i pogled na stvari.

Prihvatite činjenicu da se osjećate prazno, umorno ili jadno. Prihvatite da je vaša odgovornost donijeti odluku kako to stanje želite promijeniti. Prihvatite to i recite sami sebi kako želite stvari promijeniti na bolje.

Nemojte se odupirati dobrom raspoloženju. To je nešto što ljudi vole raditi kako bi svima oko sebe pokazali koliko su nezadovoljni ili jadni. Iako tvrde da im se ne sviđa stanje u kojem se nalaze, ne žele to stanje otpustiti.

Ako želite nešto bolje, vi morate otpustiti ono loše.

Nećete se osjećati dobro ako se ne želite prestati osjećati loše, stoga si prvo postavite pitanje, želite li se vi osjećati bolje ili samo želite da svi gledaju kako vam je loše?

Znam da možda zvuči ludo, ali nekad je, barem za početak, dovoljno samo stati. Doslovno reći „stop“ i stati s onim osjećajima koje forsirate, koje uporno žvačete, koje razvlačite iz dana u dan. Jednostavno upotrijebite um (koji vas je u to stanje možda i doveo) i promijenite tok misli, promijenite prevrtanje po prošlosti i zapitajte se što u ovom trenutku možete učiniti za sebe? Što je to što bi vas u ovom trenutku moglo barem malo oraspoložiti? Krenite od toga.

Nemojte se podcjenjivati. Jednom kad shvatite da sami sebe svojim umom držite zarobljenim, shvatit ćete da sami sebe možete i osloboditi. Neće uvijek biti jednostavno, ali kad shvatite kako to učiniti, bit će vam drago što ste se ohrabrili to napokon i učiniti.

Ne gasite tuđu vatru. Ne namećite drugima svoje strahove, okvire ili kočnice. Ne pokušavajte drugima prekinuti njihovu radost i sreću. Okrenite se prema sebi i taj isti trud uložite u podizanje vlastitog raspoloženja i poboljšanja kvalitete vlastitog života. Vi to možete, samo trebate početi.

Kad ljudi u mladosti prožive razne vrste zlostavljanja ili maltretiranja, često rastu s ciljem da se jednoga dana osvete drugim ljudima. Sve ono što su proživjeli, žele naplatiti onima zbog kojih su to proživjeli. Žele osvetu.

Neki čak kroz pubertet steknu tijelo kojim bi mogli nadvladati svakog protivnika, ali u srcu ostanu ona mala, iskompleksirana, maltretirana djeca koja nemaju snagu uma ili duha proporcionalnu onoj potencionalnoj snazi svog tijela.

Djeca izrastu u ljude željne krvi jer ih nitko nije naučio da iz takvih životnih (ne)prilika mogu rasti i razvijati se. I shvatljivo je da ih iz njihove okoline tomu nitko nije naučio jer ih iz njihove okoline nitko nije znao niti zaštititi kad im je to bilo potrebno.

Umjesto da ljudi iz onog iskustva koje su stekli kroz život crpe snagu za vlastiti razvoj, oni svoj fokus usmjeravaju na bijes prema drugima, na osvetu svojim krvnicima. Razumljivo je da je to neka potreba čovjeka, osvetiti se za zlo koje je učinjeno, ali osveta o kojoj čovjek mašta obično nije nešto što će mu dugoročno donijeti dobrobit jer svako zlo za sobom vuče neko novo zlo.

Ne želim koristiti izraz osveta kad kažem da je najbolja osveta osobni razvoj, ali ako ćete tako bolje razumjeti što vam želim reći, neka vam bude.

Najbolje što za sebe možete učiniti jest da se razvijete do kraja. Ne da biste drugima pokazali kako ste bolji od njih, nego da se uzdignete iznad potrebe da ikome išta morate dokazivati.

Sad kad ste odrasli, razmislite malo o svemu što je bilo, o svemu što vam se dogodilo i kamo vas je to dovelo. Razmislite jesu li maltretiranja bila samo dječja nezrelost ili su bila nešto što treba prijaviti, o čemu treba pisati, progovoriti i spriječiti u budućnosti. Razmislite koliko su to bila zadirkivanja koja su vas pogurala u neki bolji život, a koliko zlostavljanja koja su vas natjerala da danas sami sebe zarobite svojim umom.

Prvo osvijestite što je i kako točno bilo, a zatim djelujte u smjeru koji je najbolja i najzdravija opcija. Zločinima treba stati na kraj, ali nekad je riječ i samo o glupostima. Te gluposti i dalje bole, ali nisu vrijedne da vi svoj život potratite zbog njih.

Svako iskustvo, gledali vi na njega kao dobro ili loše, ima potencijal odvesti vas na neko dobro mjesto, ima vas potencijal uzdignuti, osnažiti i razviti te vam podariti mudrost.

A oni koji su vas maltretirali, zasigurno ne zaslužuju besplatno živjeti u vašem umu. Ne zaslužuju da vi o njima stalno razmišljate kao da su oni vama toliko bitni. Ne zaslužuju biti dio vašeg života, već zaslužuju da ih se sjetite samo ponekad i to kad ih navedete kao loš primjer.

Vaš život vrijedi puno više od maltretiranja. Vaš život vrijedi živjeti!

Vi zaslužujete živjeti svoj život zdravo i ispunjeno, onako kako vi to želite.

Vi ne živite svoj život zbog drugih, nego zbog sebe. Vaša misija se može odnositi na pomaganje drugima, ali vi ne živite umjesto drugih. Vi i dalje živite svoj život. Nemojte miješati ni te pojmove. Vaš je život - vaš život. Živite svoj život kvalitetno i produktivno.