Strah je intenzivan, neugodan osjećaj koji sa sobom povlači negativnost, a doživljavamo ga kad očekujemo npr. prijetnju ili opasnost, bili oni realni ili nerealni. To je urođena, genetski programirana reakcija na prijeteći ili bolan podražaj i spada u primarne emocije, što znači da se u različitim kulturama izražava na isti ili barem sličan način.

Strah se ne smatra naučenim izražavanjem, već osobnom reakcijom i trebao bi biti kratka reakcija koja će pripremiti tijelo na neku brzu reakciju kojom ćemo se, na primjer, izvući iz neke zastrašujuće situacije.

Stanje strah nije predodređeno da u tom stanju provedemo mnogo vremena, a pogotovo ne da nam ono postane stil života. Strah je tu da nas upozori i 'potakne na bijeg'.

Predugim ostankom u tom stanju straha, strah kao takav gubi svoju primarnu svrhu. Poništava se onaj efekt pripravnosti, ali i svi drugi pozitivni efekti koje on ima te se strah pretvara u paralizu.

Strah, poput boli, ima funkciju zaštite tijela odnosno osobe od daljnjih oštećenja jer svojom intenzivnom neugodom koncentrira tijelo na obranu od onoga što ga je izazvalo, postavlja cijeli sustav u stanje spremnosti i potiče na pozorno motrenje onoga od čega prijeti opasnost.

Strah je početna točka koja prema svom intenzitetu može biti i panika ili užas, ovisno o tome smatramo li da opasnost možemo ili ne možemo izbjeći, a može se razviti i u cijeli raspon iracionalnih strahova poznatijih kao fobije, pa čak i u neurotični strah.

Razvojni strahovi su normalna pojava za određenu dob, a javljaju se, mijenjaju i spontano nestaju prerastanjem određene razvojne faze, pa su uz svaku razvojnu fazu tako vezani specifični strahovi koji imaju određenu funkciju za tu dob.

Određene stvari ili situacije u nekim ljudima izazivaju, a u ostalim ne izazivaju strah. Nije stvar (ili situacija) ta koja je strašna, već je strah naš osobni doživljaj te stvari (ili situacije), stoga da biste se oslobodili straha, morate poraditi na sebi. Morate otkriti čega vas je točno strah, zašto vas je strah i u kojoj mjeri vas je strah. Morate pogledati svoj strah iz svih kutova kako biste mogli pronaći način na koji ćete se tog straha i osloboditi.

Ispravan način oslobađanja od straha jest svladavanje straha.

Drugi nam ne mogu ukloniti strah jer mi njegovim svladavanjem postajemo sposobni suočiti se s novim strahovima na način koji će imati pozitivan ishod za nas. To je iskustvo koje moramo steći kako bismo bili spremni za život.

No strah je danas sve samo ne ono što bi trebao biti. On je stil života, sredstvo kontrole, komunikacije i manipulacije te se sije na svakom polju života poput žita i upravo zato se morate pozabaviti svojim strahovima kako oni ne bi bili upotrijebljeni protiv vas.

Vjerujem da vam je svima poznato kako su mnogi danas slavni umjetnici za života jedva preživljavali. Nisu mogli prodati svoje radove niti su mogli živjeti od svog posla. Mnogi su umrli u bijedi i bili izrugivani zbog nedostatka talenta. Danas su njihovi radovi skupocjene umjetnine na kojima zarađuju neki drugi ljudi. Umjetnine koje su još donedavno navodno 'bile loše' i koje je napravio 'netalentirani umjetnik'.

Kad završite neku školu i steknete neko zanimanje, odnosno titulu, recimo da ste majstor, neće vas smatrati majstorom ako nemate praksu. Kad radite neki posao, ali nemate završeno to zanimanje, neće vas smatrati validnim jer nemate papire. Što god vi radili ili ne radili, koju god školu završili ili ne završili, ljudi će imati suprotno mišljenje i cijenit će vas (odnosno neće vas cijenit) prema svojim parametrima, ne prema vašim realnim sposobnostima. Tako je to u praksi.

Vi možda sad mislite da to nije tako ili da vi niste jedan od njih, ali tih 'njih' ima posvuda. Okruženi smo njima. Okruženi smo ljudima koji imaju svoje mišljenje i koji svijet promatraju samo kroz filter svog mišljenja, ne kroz realnost, ne kroz činjenice.

Stoga, ako nešto želite, radite to. Ako se za nešto želite školovati, učinit to. Drugi su tu i uvijek će biti tu kako bi imali mišljenje suprotno vašem, ali njihovo mišljenje nije nešto što uistinu određuje vašu vrijednost.

Dolazimo do drugog problema. Vi se bavite nečime, a svi mi moramo zarađivati kako bismo platili život na Zemlji. Ako vas drugi ne cijene i ne poštuju, komu ćete i kako vi prodati svoj proizvod ili uslugu? Kako ćete uspjeti ako nemate komu naplatiti kako biste i sami zaradili za život? Kako ćete zaraditi ako navodno ne vrijedite?

Prvo ću vam reći jednu stvar. Nitko od nas nije baš toliko jedinstven da ne postoje i drugi ljudi negdje na planetu koji se mogu poistovjetiti s onime što mi radimo. Svi mi imamo istomišljenike, kakvo god naše mišljenje bilo. Neki imaju u većem, neki u manjem broju, neki ih imaju u blizini, neki u daljini, ali svatko od nas ima svoju publiku, svatko ima svog kupca i svatko ima nekog kome se sviđa njegov proizvod.

Prva i jedina osoba koja mora vjerovati u vas, vaš rad i/ili vaš proizvod morate biti upravo vi sami.

Vi prvi morate biti svoj vjerni obožavatelj. Vi morate vidjeti vrijednost u sebi i vrijednost onoga što nudite. Kako očekujete da će drugi to vidjeti ako vi sami to ne vidite?

Vi morate biti zadovoljni onime što radite i vi se zbog toga morate osjećati ispunjeno i sretno. Vi prvi morate biti tester svog proizvoda ili onoga što nudite. Baš vi. Ne možete drugima gurati nešto što sami ne biste koristili ili nešto što se vama samima ne sviđa.

'Velike' umjetnike ljudi obično smatraju ekscentričnim osobama. Ne kažem da je to dobro, već da tako jest. Smatraju ih 'velikima' zato što oni duboko vjeruju u ono što su sami proizveli, zato što imaju veliku priču iza svog djela, filozofiju štoviše i svojim stavom uvjeravaju i druge da je baš taj njihov rad zapravo remek-djelo, veličanstveno, skupocjeno, bezvremensko. Njihov stav prema njihovom djelu je ono što drugi ljudi zatim skupo plaćaju i to svojevoljno.

Da bi umjetnina bila prepoznata kao veličanstvena, iza nje mora stajati neka dobra priča, neki zanimljivi kontekst ili pak ekscentrični umjetnik i to je to. Ne navodim ovaj primjer kako bih vas potaknula da budete ekscentrik, nego da otvorite oči i shvatite kako se stvari prodaju.

Kad vam netko želi 'uvaliti' da nešto kupite, ta će osoba biti uporna, naporna, napadna i uvjeravat će vas da je 'to nešto' nešto najbolje na svijetu. Vi ćete na kraju to kupiti pa makar samo da se riješite te napasne budale, ali i dalje ćete kupiti, čak i ono što vam uistinu ne treba ili nešto što uopće nema ni vrijednost ni kvalitetu.

Osoba vas je uvjeravala. Ostavljala je dojam i to je ono što je proizvod na kraju i prodalo jer da je osoba tiho stajala negdje sa strane i čekala da ju uočite kako bi počela razgovor s vama o svom proizvodu, vi biste tu osobu zaobišli u širokom luku bez da s njom uspostavite kontakt očima.

Ono što prodaje su stav i uvjerenje. Ono što prodaje je zapravo onaj koji prodaje. Najveće blago neće biti prepoznato ako neće biti onog tko će ga znati prodati i to je tako.

Ovo su ekstremi koje ja ne slijedim, ali ih prepoznajem, a sad vam ih spominjem zbog obrasca koji vi možete primijeniti, a to je vjera u ono što radite, govorite, pišete – proizvodite.

Vi morate vjerovati u sebe i u ono što radite, a ako ne vjerujete, to nešto neće niti doživjeti svoj uspjeh. Sve i da doživi uspjeh, vi ga nećete prepoznati jer će vama to i dalje biti nevjerojatno.

Ne morate uvijek sve raditi zbog drugih. Radite to zbog sebe. Ako želite nešto naslikati, naslikajte to tako da izrazite sebe, a ne tako što ćete razmišljati što bi se drugima moglo svidjeti. Izrazite sebe. Ako želite napisati neku knjigu, napišite nešto što biste vi sami željeli čitati. Nešto što će se vama svidjeti, što će vama biti zanimljivo, što će možda i vas same iznenaditi. Ako izradite neki proizvod ili komad namještaja, napravite nešto funkcionalno i dobro, nešto što vi sami želite koristiti, nešto što će vama dobro poslužiti. Napravite to zbog sebe. Napravite to tako da ste vi sami zadovoljni time.

Ako se želite baviti nečime u životu, bavite se time. Ispočetka barem malo po malo dok ne shvatite da ste zaista sigurni da to uistinu želite. Nemojte slušati druge.

Drugi nisu tu da vas ohrabre. Oni su tu da vas obeshrabre i da vam navedu sve razloge zbog čega nešto ne biste trebali i to samo zato da biste vi shvatili da želite to nešto unatoč svemu navedenom.

Ako ćete odustati na prvoj prepreci, onda to niti nije za vas. Niste, uvjetno rečeno, 'zaslužili' nešto za što se ne želite izboriti i iza čega ćete stati, bilo da se to radi o vama, vašem djelu, vašoj vezi, o bilo čemu.

Kad nešto želite, onda na tome morate i raditi. Nije dovoljno željeti i biti tužan što se nije ostvarilo. Što ste vi učinili kako biste to ostvarili?

Ako želite biti pisac, pišite!

Samo zato što iste sekunde niste svjetski priznati pisac sa nekoliko izdanih bestselera, ne znači da do toga nećete doći. Pa ne morate to na kraju nit postati da biste bili pisac. Nekad ljude duboko promijene i knjige koje nisu prevedene na 150 stranih jezika i koje se mogu kupiti na svakom štandu Sjeverne Amerike. Biti pisac znači pisati, a ako ne pišete, kako se možete smatrati piscem?

Biti pisac znači pisati. Biti pisac znači vidjeti sebe kao pisca koji piše. Danas je puno lakše objaviti nešto nego što je to bilo prije. Danas je puno lakše prodati bilo koji proizvod bilo kome na svijetu i bilo gdje u svijetu, nego što je to bilo prije. Iskoristite tu mogućnost onda. Iskoristite mogućnosti koje su pred vama, ali prvo i osnovno, vjerujte u sebe i aktivno radite na onome što želite ostvariti ili proizvesti.

Ako želite biti pisac, pišite, ali pazite na slaganje prioriteta u svom životu. Ono što mnogi ne razumiju jest da, kad vas uhvati val inspiracije, vi morate sve ostaviti sa strane i jednostavno pisati. Taj val nije konstanta i nećete pisati jednako po sjećanju na taj val inspiracije kako biste pisali u trenutku tog vala inspiracije.

Ako želite biti pisac, morat ćete se odreći drugih stvari kako biste pisali. Da, možda ćete morati raditi neki posao kako biste se uzdržavali dok ne dođete u mogućnost uzdržavati se od svog rada, onog kojim se želite baviti, ali ne možete niti dopustiti da vas obavljanje drugog posla odvoji od onoga što želite postati. Razmislite o tome.

Ako previše sati u danu radite druge stvari, nećete imati vremena pisati, a pisanje je ono što želite, jel'? Morate ćete donijeti važne odluke, posložiti prioritete i posvetiti se onome što želite. Fokus mora biti na onome što želite postići kako biste to i ostvarili. Vaše se želje neće ostvariti ako ćete svoju energiju rasipati na sve drugo i na sve druge.

Pisanje je samo jedan primjer, ali ovo se odnosi na sve što želite u svom životu. Odluke, fokus, slaganje prioriteta, aktivan rad u smjeru onoga što želite. To je ono što je bitno i to je ono što morate raditi, a iznad svega, morate vjerovati u sebe i u ono što radite.

Vi morate voljeti to što radite, a drugi će morati sami za sebe donijeti odluku sviđa li se i njima to što vi nudite. I nemojte zaboraviti.

Tuđi stav je njihov stav, ali nije mjerilo vaše vrijednosti.

Radite predano i odgovorno te u svoj rad unesite svoju dušu i srce. Sve drugo će s vremenom sjesti na svoje mjesto.

Strah od nepoznatog ima svoju svrhu – štiti nas. Učili su nas od malena da ne idemo za nepoznatim ljudima, da se ne krećemo nepoznatim mjestima te da ne diramo nepoznate stvari i sve je to bilo za naše dobro. No nepoznato nije uvijek strašno. Nekad je samo neistraženo.

U redu je bojati se, ali ne smijemo dopustiti strahu da nas kontrolira ili paralizira. Mi ćemo, u konačnici, morati hodati nepoznatim putem i stupiti u kontakt s nepoznatim ljudima, čak i probati nama nepoznate stvari kako bismo nešto upoznali i kako bismo stekli iskustvo.

Sve što smo radili od prvog trena našeg života, prvo nam je bilo nepoznato, ali onda smo to upoznali i nismo se više bojali. Na početku su roditelji bili tu kako bi nas navigirali, ali s vremenom smo se sa stvarima morali suočiti sami te sami donositi svoje odluke.

Neće sve nepoznate stvari niti sva nepoznata mjesta biti dobri za nas, ali morat ćemo birati. Birati što želimo, a što ne želimo probati. Kud želimo i kud ne želimo ići. S kim se družiti, a koga izbjegavati. Sve ćemo mi to morati u životu.

Strah od nepoznatog nije problem. Naša se hrabrost ionako pokazuje kad napravimo nešto unatoč strahu koji osjećamo. Ono što moramo naučiti tijekom života jest slušati sebe kad je u pitanju strah. Naše će nam tijelo, ako pravilno funkcionira, govoriti, a mi ćemo ga slušati ako razvijemo zdravu i dobru komunikaciju s tijelom.

Tijelo će nam reći kad je strah koji osjećamo jednostavno strah od nepoznatog, a kad je riječ o upozorenju na nešto od čega se trebamo odmaknuti.

Sve će to nama naše tijelo reći, a na nama je da ga poslušamo, ali i da sami donesemo odluku o tome što ćemo sljedeće učiniti.

Nećemo uvijek poslušati tijelo i nećemo uvijek napraviti ono što je ispravno, ali greške su tu da nas uče. Ne trebamo se bojati pogriješiti dok god učimo na vlastitim greškama. Ono što ne bismo trebali jest namjerno griješiti ili ignorirati lekcije koje te greške nose sa sobom.

Kad se bojimo, ne trebamo žuriti, osim ako se nalazimo na nekom mračnom mjestu kojeg nas je strah jer tad bi bilo poželjno požuriti prema svjetlu. Kad se bojimo, trebamo sami sebe zapitati što je to čega nas je strah, zašto nas je strah i je li nas strah zato što nas je uistinu strah ili zato što nas je netko naučio da se toga trebamo bojati.

Strah, kao i sve ostalo u životu, imao svoje razine koje mi moramo naučiti raspoznavati. Strah je i nešto čega se u životu moramo naučiti osloboditi. To ne znači da nužno moramo nešto učiniti iako nas je toga užasno strah jer smo tad u opasnosti da se ozlijedimo, već da moramo naučiti prihvaćati svoj strah, istražiti ga, naći način kako da ga razumijemo i način kako da ga otpustimo.

Puno toga u životu mi sami moramo učiniti i naučiti, ali već smo toliko toga naučili i istražili dok još nismo niti razmišljali o tome jer nam je to prirodno urođeno. Slušajte svoju prirodu, svoj unutarnji poriv, svoju urođenu mudrost. Već ste toliko strahova svladali i otpustili, već ste toliko toga istražili i naučili. Već ste toliko toga u životu postigli, toga čemu si čak niste niti pripisali zasluge.

Strah ima svoju svrhu, ali nije tu i da nas koči u životu. Radite na sebi. Upoznajte svoj strah. Rasvijetlite ono nepoznato u sebi i oko sebe i kročite u svijet kako biste ga radoznalo istražili te kako biste živjeli život koji želite živjeti. Sreća je s druge strane straha.

Izreka "Uzrok straha je neznanje" sugerira da strah proizlazi iz nedostatka znanja ili razumijevanja, odnosno da se javlja kao reakcija na nepoznato. Takav stav za sobom povlači i uvjerenje da kad se nešto shvati, strah povezan s time će nestati jer su nedostatak informacija i nesigurnost uzrokovali strah.

Ulazite u mračnu sobu u kojoj još niste bili. Sve što vidite su sjene raznih oblika. Zmija gmiže po podu, strašne utvare vrebaju sa stropa, netko stoji pored ormara i drži neki predmet u ruci. Vi ne vidite ništa, ali vaš mozak stvara slike birajući mogućnosti kojima bi objasnio ono što vi 'vidite'. Jeza prolazi vašim tijelom. Bojite se, zapravo umirete od straha, a onda upalite svjetlo. Sve su to samo stvari razbacane po prostoriji.

Mentalno stvaranje straha nastaje u nedostatku činjenica zbog čega um stvara uglavnom negativne scenarije kojima popunjava prazninu znanja, odnosno neznanje.

Zašto je vaš mozak radije odabrao nelogične stvari umjesto da je pretpostavio da se radio o namještaju? Zašto je sve bilo jezivo, iako je samo bilo neosvijetljeno? Zašto je objašnjenje vašeg mozga bilo da vam u sobi prijeti opasnost? Zašto je birao slike koje ste vidjeli negdje u filmovima umjesto onih koje ste vidjeli u drugim sobama?

Zašto je vaš mozak odabrao strah?

Kad se suočimo s novom ili nepoznatom situacijom, strah može nastati zbog nepoznavanja onoga što možemo očekivati. Kada, kao i u prethodnom primjeru, upalimo svjetlo i otkrijemo sadržaj prethodno mračne prostorije, mi strah zamijenimo smirenošću jer sad 'vidimo' stvarnost.

Osvijetljena stvarnost nije strašna kao što je to naš mozak pretpostavio u odsutnosti svjetla.

I vjerojatno zato otkrivanje istine nazivamo prosvjetljenjem.

Mi se bojimo svega što nam je nepoznato upravo zato što ne znamo koje su namjere tog nečeg. Strah nas priprema na mogući napad jer je bolje spriječiti nego liječiti. No zašto se s godinama sve više bojimo? Ne bismo li u svom iskustvu već trebali imati dovoljno informacija koje bi osvijetlile ono što nas okružuje? Nije li neka spremnost dovoljna, spremnost na neočekivano? Moramo li nužno svaki put umirati od straha?

Dugotrajni strah potiče tjeskobu jer je strah emocija, a tjeskoba je stanje koje se očituje kao osjećaj unutarnjeg nemira, napetosti, ustrašenosti. Učenje o situaciji ili o onome što uzrokuje naš strah može smanjiti strah, no to i dalje nije objašnjenje zašto je do tog straha došlo, pogotovo u toj mjeri.

Ovaj koncept sugerira da traženje znanja i razumijevanja može osnažiti čovjeka te mu pomoći da nadiđe odnosno prevlada svoj strah te izgradi svoje samopouzdanje. Tako se, na primjer, strah od novog posla može savladati na način da se ipak odlučimo upustiti u taj posao, da si damo priliku istražiti ono što trebamo raditi, povećati razumijevanje onoga što je naš zadatak i što se od nas očekuje te jednostavno sjesti i probati raditi. No to i dalje nije odgovor na pitanje zašto smo se uopće bojali tog novog posla u toj mjeri?

Zašto se stalno toliko bojimo svega?

Mi se bojimo svega, a bojimo se i svog neznanja do te mjere da odustajemo i od pokušaja da nešto naučimo ili napravimo. Mi smo duboko prestravljeni svojim neznanjem. U nama je čak i strah da nikad nećemo znati dovoljno koji pojačavaju ljudi koji nas ispituju o našem području interesa, da bi nas zatim vrijeđali i omalovažavali ako ne znamo neku glupost koju su oni izvukli pitaj boga odakle.

Strah od neznanja pretvara se u strah od sramote zbog neznanja.

Čovjek toliko brine da će ispasti glup pred drugima da ga to koči u raspravi te izazivanju drugih ljudi da brane svoje 'znanje' te razvijanju vlastitog mišljenja ili popunjavanju vlastitog znanja, što pak dovodi do intelektualne stagnacije.

Strah od neznanja je samoodrživ jer što se više bojimo da ćemo biti u krivu, to smo manje spremni otvoriti se i učiti.

Odgovor na pitanje zašto se svega toliko bojimo kod većine ljudi leži u činjenici da je taj strah naučen, odnosno da mu je nametnut. Strah je sredstvo kontrole i onaj tko želi kontrolirati, čini to putem sijanja straha. Najlakše je početi zastrašivati nekoga od malena, a čovjek će odrastanjem sam sebe naučiti zastrašivati, upravo onako kako su ga drugi učili.

Sve što nam se svakoga dana sa svih strana prezentira, prožeto je strahom. Mi smo uvjetovani da se svega bojimo i dugo ne shvaćamo da imamo izbor. Strah je stil života, barem nas tako drugi uče, a mi prvo moramo 'naučiti krivo' da bismo s vremenom stekli dovoljno iskustva i shvatili da postoji i druga opcija.

Znam da se bojite, ali ne bojte se života. Ne bojte se neznanja. Ono postoji u svima nama. Uvijek će biti nešto što nećemo znati ili što nećemo moći ili imati priliku naučiti, ali to nije razlog da se bojimo neznanja, već da prihvatimo da neke stvari ne znamo.

Neznanje ne možemo prikriti, ono će uvijek izaći na vidjelo, stoga nije rješenje glumatati da nešto znamo. Nije rješenje niti pametovati drugima svojim ograničenim znanjem. Rješenje je otvorena uma nastaviti se dalje razvijati, istraživati, stjecati iskustvo i učiti. I prestanite strahovati da ćete ispasti glupi pred drugima jer upravo su ti ljudi, ljudi koji čekaju ili stvaraju priliku kako bi vas ismijali, oni koji ispadaju glupi pred vama.

Strah može postati toliko iscrpljujući da zbog njega jednostavno odustanem od pokušaja da se iz njega izvučemo, odnosno da ga savladamo. Upravo zbog toga na nama leži odgovornost da se sa strahom suočimo te da se obrazujemo, razvijamo i rastemo. Iako se sad bojite, nemojte se bojati pokušati to stanje promijeniti. To je za vaše dobro.

Strah i tjeskoba su nešto normalno, nešto uobičajeno što svi doživljavamo. Korisni su jer nam pomažu nositi se s opasnim i stresnim situacijama jer potiču lučenje adrenalina, hormona kojeg luči srž nadbubrežne žlijezde u situacijama kada je nužno povećati srčani minutni volumen.

'Navala' adrenalina dovodi do tjelesnih i psihičkih promjena jer on priprema organizam na hitno reagiranje (borbu ili bježanje od opasnosti) te povećava snagu i stanje budnosti.

Tako dolazi do stimulacije svih adrenergičkih receptora (adrenoceptora - molekulske strukture stanica koje reagiraju s adrenalinom i noradrenalinom, prirodnim prenosiocem impulsa u simpatičkom živčanom sustavu), što pak uzrokuje pozitivno inotropni učinak na srce, odnosno utječe na kontraktilnost mišićnoga tkiva što je svojstvo mišićnoga tkiva da se steže pod utjecajem podražaja.

Povećavaju se brzina rada srca, kontraktilnost srca, krvni tlak te protok krvi u bubrezima i cirkulacija u skeletnim mišićima dok se u isto vrijeme smanjuje optok krvi u probavnim organima. Bronhi se šire i tako se ubrzava frekvencija disanja što povećava koncentraciju kisika u krvi. Iz jetre se pak oslobađa povećana količina glukoze koja postaje dostupna za pretvaranje u energiju u mišićima.

Smatra se da su to prirodni učinci, odnosno mehanizam razvijen tijekom evolucije čovjeka kako bi ga sačuvao od opasnosti odnosno da bi ga osposobio za blisku borbu.

Dakle, tjelesne promjene su pojačan rad srca, ubrzano disanje, preusmjeravanje krvi iz utrobe u udove kako bi se brže trčalo ili dobilo dodatnu snagu za borbu, zatim suženje zjenica kako bi se bolje uočile opasnosti, pojačano znojenje kako se tijelo ne bi pregrijalo od pojačanog rada i slično.

Psihička promjena do koje dolazi je izoštravanje mentalnih funkcija kako bi se donijele brže odluke važne za dobru procjenu situacije i opstanak.

Kada je opasnost stvarna, nakon što smo pobjegli ili se s nekim borili, adrenalin se 'istroši', tijelo se opušta i nastupa olakšanje. Aktivira se parasimpatički sustav koji vraća krv u trbušne organe, a što omogućuje hranjenje i dobru probavu te mirno spavanje.

No što kad nije došlo do borbe ili bijega? Što kad je strah potaknuo lučenje adrenalina koji je potaknuo sve ostale procese, ali se nije imao gdje istrošiti? Što kada normalna tjeskoba prerasta u opterećujuću i/ili patološku?

Naši su životi svakodnevno ispunjeni raznim stresorima koji u nama potiču lučenje adrenalina, a koji ne možemo potrošiti, odnosno akumuliranu energiju i promjene nastale u tijelu ne možemo iskoristiti za borbu ili bijeg. Ne možemo (ili barem ne bismo trebali) pobjeći od razgovora za posao, od izlaganja prezentacije, ispita u školi ili na fakultetu kao što se ne bismo trebali potući sa nastavnikom ili nadređenim.

I iako je dobro biti umjereno anksiozan u određenim životnim situacijama jer ćemo se tako, primjerice, odlučiti više i bolje pripremiti za neku vrstu ispita, odnosno umjerena razina straha će nam poboljšati psihičke funkcije poput koncentracije, učinkovitosti te iskazivanje znanja i vještina koje posjedujemo, problem će nastati kad razina straha bude toliko visoka da nas zamrzne ili blokira.

Iako se naš alarmni sustav upalio, iako je naše tijelo reagiralo na strah, niti jedna od tih opcija nije primjerena za ophođenje sa novonastalom situacijom koja je u nama strah izazvala. Iako nam 'prijeti neka vrsta opasnosti', to nije ona koju tijelo očekuje. Strah od otkaza, pada ispita, javnog sramoćenje ili pak sukob s kolegama, nadređenima ili službenicima na šalteru, oduzimanje prednosti u raskrižju (bez tragičnih posljedica), ništa od toga ne bi trebalo za rješenje imati bijeg ili fizičku borbu.

Nastale tjelesne promjene odjednom nam predstavljaju problem, smetnju, pa čak ih možemo doživjeti i kao dugoročno štetnima po zdravlje kada je razina proživljavanja straha visoka, dugotrajna, učestala i preintenzivna. Mi se razbolijevamo od te količine stresa uzrokovanog strahom. Neprestano visoka razina adrenalina, odnosno 'znaka za uzbunu' prvenstveno iscrpljuje naš endokrini sustav koji tako gubi svoju primarnu funkciju.

Adrenalin se luči, ali se ne troši.

Što jest rješenje?

Osvješćivanje problema i želja da se problem riješi, to je prvi korak. Započnite taj korak jednom dužom šetnjom prirodom, a nakon toga obavezno potražite savjet i mišljenje liječnika. Nemojte si dodatno štetiti ignoriranjem nekih poremećaja u radu organizma do kojih je možda došlo, a koji vas s vremenom mogu još više oštetiti.

Kad osvijestite i prihvatite da se borite s gore navedenim problemima, to bi vas trebalo potaknuti na fizičku aktivnost kojom ćete, kao prvo, iskoristiti sve ono za što se vaše tijelo pripremilo. Uključivanje tjelesne aktivnosti iznimno je važno za održavanje cjelokupnog zdravlja. Iznimno! Ne morate trčati maraton ili dizati utege, dovoljno je da se krećete, da šećete ili plešete.

Svaka promjena počinje odlukom. Vi sigurno ne možete izbjeći sve situacije koje su strašne ili neugodne niti možete pobjeći od svih problema ili svih uzročnika stresa, ali se polako morate početi suočavati s vlastitim problemom dugotrajnog ostanka u stanju straha.

Svladavanje straha je nužan dio osobnog razvoja, stoga nemojte bježati od pokušaja da steknete tu vještinu.

Svi se mi (nadam se) evolucijski razvijamo. Kao što je tijekom naše evolucije razvijen mehanizam koji nas priprema za blisku borbu ili nas čuva od opasnosti, tako sad imamo priliku razviti mehanizam koji će nas spasiti u ovim po zdravlje opasnim situacijama s kojima se danas u velikoj mjeri susrećemo.

Zašto i vi ne biste sudjelovali u tom procesu razvoja? Zašto i vi ne biste istraživali što je to što vama pomaže i što je to što i drugima može pomoći u istim situacijama? Zašto i vi ne biste pokušali pronaći rješenje koje će pomoći svima nama?

Ako niste probali, onda ni ne znate za što ste sposobni? Hoćete li odabrati živjeti u neznanju ili ćete se napokon okuražiti i otkriti od čega ste zaista satkani?

U ranoj sam mladosti otkrila svoje vještine pisanja. Imala sam puno ideja i znala sam ih provesti u djelo gotovo uvijek s lakoćom. Mogla sam pisati o teškim temama na razumljiv način, pa čak i o temama koje su bile daleko napredne za moje godine. Mogla sam pisati tako da obuhvatim srž, prenesem poantu i riječima dotaknem onog tko čita.

Kako to u školi uvijek i biva, ja sam bila jedna od onih kojima su se drugi učenici u razredu obraćali za pomoć kad je trebalo napisati sastavak 15 minuta prije početka sata. Na istu temu pisala sam i do 10-ak različitih tekstova, uvijek vodeći računa da među njima nema sličnosti ili preklapanja.

No ja nisam sudjelovala na natjecanjima, literarnim večerima ili 'LiDraNima', a ne. Uvijek se znalo kojih par učenika je učiteljica gurala kao svoje miljenike, a sve kako bi oni više predstavili nju, nego sebe. Moji se radovi nisu objavljivali u časopisima koje su, opet, vodili miljenici. I nisam bila jedina, bilo je i drugih poput mene, no to na nama nije ostavilo duboku traumu. Na kraju krajeva, ako ne možemo biti ono što jesmo, ne želimo niti biti dio te zajednice ili dopustiti da netko prepravlja naše tekstove i stavlja svoj prepoznatljiv znak u naše djelo.

Moje se pisanje razvijalo s godinama i mislim da je u njemu prepoznatljiv neki moj osebujni stil. Mislim da moje izražavanje ima svoj prepoznatljivi potpis koji drugi mogu pokušati kopirati, ali ono što ja radim jest to da uvijek u svoje riječi isprepletem svoje osobno iskustvo kao potvrdu legitimnosti da sam ja to napisala. Onaj tko me poznaje, može prepoznati ono o čemu govorim, a nekad čak i sebe može pronaći u mojim riječima.

Kad odrastate kao normalno dijete koje nema novaca kupovati drugima skupe poklone, odrastate tako što drugima pravite poklone. Napravite, napišete ili naslikate nešto i slično. Nekome nešto napravite tako da to bude osobno, da bude vaše prepoznatljivo, ali da se tiče te osobe kojoj će biti poklonjeno.

Kako sam rasla, tako sam ljudima počela poklanjati personalizirane knjige. Poklanjala bih im ono što bi njima bilo korisno, možda čak u tom trenutku i nužno ili potrebno, nešto što su oni sami htjeli, iako nisu niti slutili da će to i dobiti. Nešto privatno, nešto intimno, nešto od srca. No ne cijeni svatko takav poklon i to je u redu. To ne znači da poklon ne vrijedi, već da ga osoba ne zna ili pak ne želi cijeniti.

Ljudima ćete kupiti stvari koje im se neće svidjeti i koje nikada neće upotrijebiti pa je normalno da se isto može dogoditi i sa personaliziranim izrađenim poklonima.

Kad sam svom dečku koji je bio 'veliki umjetnik' poklonila nešto takvo u digitalnom obliku, njegov je kompjuter starije verzije softvera totalno izobličio prikaz onog što sam ja napravila. Njegova reakcija? „Pa dobro, drugi put ćeš valjda napraviti nešto bolje nego sad.“ Nije ga uopće zanimalo što sam ja rekla niti je htio vidjeti kako to stvarno izgleda na mom kompjuteru. Nikad više nije dobio ništa slično.

Kad je idući dečko dobio apsolutno personaliziranu knjigu izrađenu na našim uspomenama, bio je oduševljen jer je i on bio još jedan vrsni umjetnik, ali i romantična duša. Oduševljen je bio barem prva dva dana. Zatim je knjigu pospremio na policu i nikad ju više za naše veze nije otvorio, čak ni da bi ju pročitao do kraja. Slike je, naravno, pogledao.

Idući dečko je isto dobio apsolutno personaliziranu knjigu po njegovo mjeri. Taj pak čita samo 'u pravom trenutku', iako je stalno tvrdio kako želi čitati knjige dok je istovremeno nekoliko sati dnevno provodio čitajući ono što piše na Reddit-u. Knjiga čak nije bila niti toliko velika, ali za njegov kapacitet je očito i to bilo previše. Najgore od svega je to što ju je dobio i u digitalnom i u tiskanom izdanju, ali očito je uvijek zanimljivija priča nekog tamo Amerikanca koji je 'danas nešto zajeb'o', a kojeg nikad u životu neće sresti. Nema veze čak ni to što je tema pornografske prirode, a uključuje i slike.

Sve druge osobe iskreno su bile oduševljene svojim poklonima. To su osobe koje i same poklanjaju umjetnost, ali i koje prepoznaju skrivene poruke upućene samo njima. Osobe koje se znaju veseliti u životu i koje znaju uveseliti druge ljude.

Osobe koje su preuzele svoje poklone bile su oduševljene njima, no bilo je i onih koje svoj poklon nisu preuzele, a radi se o sestri jednog od prethodno navedenih 'momaka'.

Ta je osoba duboko nezadovoljna svojim životom, neostvarena, neispunjena, pod teretom velike tuge i boli. To će vam ona sama reći, ali ako vi to prvi izgovorite, ona će svoju priču promijeniti. Pogađate, to je jedna od onih koja će istu priču izokretati samo da njoj ide u prilog, kojoj će svi uvijek biti krivi za njene probleme, a koja se, bez obzira na svoje godine, ponaša kao bezobrazna i neodgojena tinejdžerica.

Ispočetka je bila netko s kim čovjek može suosjećati, ali s godinama je njena loša narav jednostavno krenula putem bez povratka. Pokazivala je znakove nade u trenucima lucidnosti, pa čak je i tražila pomoć koju sam joj ja pružila putem utjehe, prisutnosti, putem svojih riječi, primjera, svoje energije, uha za slušanje, 'ramena' za plakanje. Rame je pod navodnicima jer sam zbog udaljenosti to više činila telefonski, barem ispočetka.

No njene su životne odluke vodile putem kojim ona sad kroči. Ona je netko tko će reći da želi pomoć, samo da bi se mogla posrati po osobi koja joj pomaže te da bi nastavila kriviti sve druge za svoju sudbinu.

Kad sam prije nekoliko godina (u odnosu na trenutak pisanja ovog teksta) čula za njenu bol, odlučila sam joj posvetiti nešto posebno. Napisala sam joj kratku priču i to u jednom dahu. Priča je doslovno bila u potpunosti završena u roku 24 sata. Ilustrirala sam ju, otisnula, uvezala i umotala kao poklon. Priča je bila prikaz određene situacije iz drugačijeg kuta, onog koji ona nikako nije mogla vidjeti, a koji ju je treba potaknuti da odabere sreću.

Kako to već i biva, kad nekome priredite iznenađenje, a da iznenađenje uključuje i druge ljude koji također ne znaju o čemu se radi, morate biti maštoviti. Ja u trenutku njenog rođendana nisam bila u istom gradu kao i ona te sam pokušala s njenima 'dogovoriti' iznenađenje bez da itko posumnja u to.

Njeno je dijete 'znalo' da sam ja kao nešto 'zaribala' te sam to dijete zamolila da iz Zagreba donese nešto iz jedne trgovine u vrijednosti od 100 kuna, te da s ocem zastane kod moje kuće gdje će im moja mama vratiti 100 kuna i predati ostatak poklona. Ono što dijete nije znalo jest da je taj 'dodatni poklon od 100 kuna' bio samo šlag na torti koji bi upotpunio sve poklone koji su već bili kod mene spremni i za majku i za oca i za dijete. Jedan rođendan, ali pokloni za cijelu obitelj.

Dijete se složilo, sve smo se dogovorili. Moja je mama bila upućena u sve i čekala je da oni dođu. Kad sam odlazila od kuće, rekla sam mami da, budući već poznajem navike te obitelji, postoji mogućnost da oni ipak neće doći kako su i planirali te da pričeka koji dan. Mama je pitala do kad da čeka. Ja sam joj rekla: „Do Božića!“.

Nasmijale smo se jer je Božić bio tek za nekoliko mjeseci.

Nekoliko mjeseci kasnije, na Božić, moja se mama okrenula prema meni i pitala me „Jel' čekamo i dalje?“. „Ne“, odgovorila sam joj, „dovoljno smo čekale“. Iako su mnogo puta prošli kraj moje kuće, iako su rođendan slavili 2 km od moje kuće, niti u jednom trenutku nitko iz te obitelji nije došao po ono što smo se dogovorili, iako su znali da smo ja i njihov član obitelji, a u čije ime je isto bio taj poklon, stotinama kilometara udaljeni i ne možemo sami predati poklone.

Nisu znali da postoje pokloni za sve, ali su znali za 100 kuna. I to je bitno za priču jer je slavljenica svom bratu dala do znanja kako ona 'zna za poklon', ali nije došla po njega jer eto, 100 kuna joj je valjda ispod časti. Osoba koja je veći dio života provela na prosjačkom štapu, kojoj je veći dio života bio čisti izazov, nije htjela 'poklon od 100 kuna', iako je taj portret Ivana Mažuranića bio samo krinka pravog poklona za cijelu obitelj.

Nikad nikome od njih nisam ovo ispričala. Poklone smo mama i ja podijelile drugim ljudima, onima koji cijene znak pažnje, a knjiga je otišla u moju kolekciju, no nije ostala izgubljena. Postala je prva knjiga iz jednog od mojih koncepata. Prva u nizu ciklusa kojem pripada.

Možda knjiga nikad nije poklonjena osobi kojoj je napisana, ali je poklonjena cijelom svijetu, odnosno svima onima kojima je potrebna i koji će prepoznati njenu vrijednost.

Knjiga ima svoje mjesto pod zvijezdama i nije izgubila niti na značenju niti na vrijednosti samo zato što jedna osoba nije htjela 'portret Ivana Mažuranića' za rođendan.

Kad nešto želite stvoriti, stvorite to.

Vi niste za svakoga, ali ono što možete pružiti, bit će od velikog značenja za mnoge ljude, iako možda ne nužno za ljude iz vaše bliske okoline. Vi možete pomoći drugima i vas mogu cijeniti ljudi koje još niste niti upoznali. Naravno, vrijedi i obrnuto.

Nemojte da vas zaustave tuđi komentari, tuđa neodobravanja i tuđe neprepoznavanje vaše vrijednosti i vašeg talenta.

Činite ono što činite iz srce i za više dobro te vjerujte u čuda. Vi još ne znate kako će vaše dobro djelo pomoći i kome će pomoći, stoga nastavite činiti dobro i stvarati dobro iz čiste namjere i ne vezani za krajnji ishod. Stvari će ispasti i bolje nego što ste vi sami to u jednom trenutku u prošlosti mogli zamisliti.

„Feeling excited and ready?“

Što?

„Osjećaš li se uzbuđeno i spremno?“

„Zašto odjednom pričaš na engleskom?“

Osoba se glasno nasmijala. „Zato što ja umirem od straha, ali sam odlučila da me to neće spriječiti. Umjesto da dopustim strahu da me paralizira, ja biram biti uzbuđena i spremna. Feeling Excited And Ready. FEAR. Strah.“

Zanimljivo. Nisam o tome razmišljala. Ovo je jedan od načina kako se nositi sa strahom kad nešto želimo, a kad je strah prisutan u nama u toj mjeri da gotovo odustanemo od vlastitih želja. Osoba pored mene je doslovno drhtala.

Pitala sam ju je li sigurna da želi nastaviti, a ona je potvrdno kimnula. „Želim to već jako dugo, ali sam uvijek odustajala jer se bojim, a onda sam samu sebe pitala čega se to točno bojim.“ Pauza.

„I? Što si otkrila? Čega se točno bojiš?“

„Nisam otkrila ništa osim činjenice da se bojim, a onda sam pretpostavila da je to zato što nikad nešto slično u životu nisam napravila. Pa rekoh, ako se samo bojim, a ne znam čega se bojim, onda sam možda samo jako uzbuđena.“

Htjela sam joj nadodati da osoba ne bi trebala samo misaono brkati pojmove poput straha i uzbuđenja jer joj tijelo možda poručuje nešto čega ona još u ovom trenutku nije svjesna, ali sve što je još naknadno rekla, pokazivalo je da se ona samo boji nepoznatog, iako jako želi poduzeti taj korak i upoznati ono čega se boji.

Ljudi se sa strahom nose na razne načine, kao što ga i na razne načine svladavaju odnosno otpuštaju. Ne postoji jedinstveni način za otpuštanje straha, ali postoje primjeri koje možemo slijediti, iz kojih možemo učiti i oni koji nas mogu inspirirati da pronađemo nešto svoje.

Strah je emocija i kao takav predstavlja informaciju. Mi smo ti koji s tom informacijom sami odlučujemo što ćemo i kako dalje. Možete tražiti pomoć od drugih kad je vaš strah u pitanju, ali i dalje ćete vi biti ti koji ćete ga morati savladati, otpustiti ili se s njih ophoditi.

Ne bojte se straha. Mislim, možda na prvu ne možete kontrolirati kako se osjećate, ali nemojte dopustiti da strah cijeli život kontrolira vas.

Vaša se sreća, u konačnici, nalazi s druge strane straha.

Stoga, ako nešto jako želite, ali vas je strah, razmislite vrijedi li pokušati unatoč strahu koji osjećate. Možda se zapravo samo osjećate uzbuđeno, ali i spremno za taj sljedeći korak.

Šećeš natovaren tuđim teretom, pužeš štoviše i pitaš se kako je do toga došlo. Otpusti. Vrijeme je.

Rodiš se, usvajaš tuđe navike, usvajaš navike svoje obitelji. Preuzimaš na sebe njihova znanja, savjete, ali i njihove strahove. Njihova ograničenja. Njihove kočnice. Ne znaš za bolje.

Rasteš, razvijaš se, krećeš se u društvu. Tvoja bliska okolina oblikuje tvoje misli i tvoje navike kroz svoje ponavljajuće ponašanje, ali i kroz ono što nazivaju tradicijom. Ti preuzimaš na sebe te načine jer ne znaš za bolje.

Tvoja okolina se širi, tvoj krug ljudi se povećava. Ti učiš, upijaš, usvajaš, preuzimaš. Ti od njih učiš kako se živi jer ne znaš za bolje.

Ponašaš se onako kako su te naučili da se treba ponašati, razmišljaš onako kako su te učili da treba razmišljati ili pak skrivaš da razmišljaš jer se to od tebe očekuje.

Tvoja te okolina oblikuje u trenucima dok ti još nemaš nikakav svjestan utjecaj ili pravo odabira. Htio ti to ili ne, oblikuje te ono čime si okružen. To nije uvijek nužno loše, ali praksa je pokazala da je u mnogim slučajevima upravo to pogubno.

Ti prvo bivaš stvoren, a tek onda imaš pravo birati što želiš biti.

Ali ako ne znaš za bolje, kako ćeš odabrati bolje?

U tebi se javljaju sumnje, dvojbe, pitanja. Treba li baš uvijek biti ovako? Mora li uvijek biti ovako? Na ovaj način? Ovako bolno? Ovako teško? Ovoliko nepravedno? Mora li se sve ono što nam drugi govore da se mora? Smije li se sve ono što nam drugi čine jer tvrde da smiju? Imamo li mi prava za koja drugi tvrde da ih nemamo?

Boriš se unutar sebe novim pitanjima koja samo dolaze. Je li na meni da odrađujem tuđe obaveze? Je li na meni da preuzimam tuđi teret i tuđe odgovornosti? Je li na meni da odrađujem tuđu kaznu? Je li na meni da samo šutim i trpim? Je li baš cijeli svijet na mojim leđima? Je li sve baš tako kako kažu?

Mora li se čovjek neprestano bojati, pitaš se sa strahom u svom srcu, u svojoj duši, u cijelom svom biću. Bojiš se pitati na glas jer si vidio što se događa onima koji pitaju glasno, koji se usprotive, koji imaju svoje mišljenje. Bojiš se svega, a sve što želiš je prestati se bojati.

Rasteš, odrastaš, patiš kako su te učili. Patiš i zbog svega što su natovarili na tebe dok istovremeno svjedočiš kako ne nose svi ljudi teret koji je tebi nametnut. Hm, pitaš se, ako se mora, zašto ja moram, a drugi ne moraju? Jesam li ja ikad pristao baš na sve ovo?

Kako ćeš napraviti bolje ako ne znaš kako se radi to bolje? Pitaš se dok se raspadaš pod teretom nametnutih briga.

Svi mi imamo svoje probleme, ali mnogi nosimo i tuđe probleme, one koje su drugi na nas tovarili od najmlađih dana. Probleme za koje su nas uvjerili da su naši problemi, a time i naša odgovornost, naša obaveza.

Problemi su tu kako bi se riješili, ali drugi su ih na vas nabacali bez da su vam rekli da se problemi mogu riješiti i vi ih sad nosite kroz život, nešto što nije niti bilo vaše.

Stanite. Jednostavno stanite. Dovoljno ste odrasli da shvatite kako nešto nije u redu. Dovoljno ste patili da biste nastavili istim putem. Ovako više ne ide i vi to znate. Znate to pod cijenu vlastitog života. Osjećate da sve prestaje sad i ovdje. Vi možete krenuti dalje, ali ne na ovaj način i ne s teretom koji nosite na sebi.

Stanite i otpustite. Jednostavno otpustite, dio po dio, sve ono što nije vaše. Ako imate probleme, te probleme treba rješavati, ali prvo morate razdvojiti što jesu, a što nisu vaši problemi i vaše obaveze. Bez pretjeranog opravdavanja, ali i bez zlih namjera.

Vi niste tu kako biste odbacili svoju odgovornost, ali isto tako niste niti tu kako biste odrađivali tuđu.

Morate prvo razdvojiti što ste vi, a što su drugi ljudi. Što je na vama da učinite, a što je nešto što drugi moraju odraditi sami za sebe.

Ako ste dio zajednice, morate shvatiti da svaki član zajednice ima svoja zaduženja i nije na vama da sav posao odrađujete sami. Ili će zajednica raditi zajedno ili to niti nije vaša zajednica, već je nakupina ljudi koji vas ne zaslužuju.

Otpustite dio po dio dok ne otpustite sve što nije vaše. Mislite da je to teško?

Teže je nositi nepravdu, nego se nositi s posljedicama borbe za vlastiti život.

Odluka je ionako vaša. Na vam je da odlučite kako ćete nastaviti dalje, ali ako vam je teško, ako si uporno postavljate pitanja, ako pucate po šavovima i želite promjenu, želite bolje, onda stanite. I otpustite.

Izboriti se za sebe nije lako, ali niti ne pokušati je gore, a svaki početak počinje jednim 'dosta je bilo'. Je li i vama bilo dosta? Otpustite tuđi teret sa svojih ramena.

Jednostavno nemojte sudjelovati u drami koju su režirali drugi ljudi. Imate svako pravo napisati svoj život, stoga ne trošite vrijeme niti resurse na nešto tuđe, na nešto loše. Ako im je njihov teret težak, zašto su ga nagomilali? Zašto nisu stali i rješavali svoje probleme? I ono najgore, zašto su ih tako bezobzirno natovarili na vas?

Otpustite sa sebe sve ono što nije vaše. Ogulite tuđe slojeve s vlastitog tijela. Očistite se od tuđe gadosti. Mislite da ćete zbog toga ostati sami? Mislite da će vas odbaciti i da vas neće voljeti? Oni to čine već i sad, bez da ste vi toga možda svjesni, a možda odbijate to vidjeti.

Mislite da time više gubite nego što dobivate? Izbor je vaš. Vi ste ti koji birate hoćete li nastaviti ili ćete stati. Sad vam to više nije nametnuto, od sad pa na dalje to postaje vaš izbor.

Ali ako vam je dosta, ne bojte se. Stanite. Otpustite dio po dio i duboko udahnite. Samo zato što ne poznajete bolji način, ne znači da on ne postoji jer ga vi ionako osjećate negdje duboko u sebi. Žudite za njim, stoga je došlo vrijeme da ga i potražite.

Otpustite tuđi teret i krenite u avanturu, u potragu za blagom jer bolji način i jest blago. Nije na vama da na svojim leđima nosite teret cijelog svijeta.

Ako ste pročitali prethodni tekst, što ako je situacija obrnuta? Što ako ste zapravo vi ti koji svoje probleme, svoje obaveze, svoj teret, svoju odgovornost, svoja razmišljanja, svoje stavove, svoja uvjerenja, svoju tradiciju, svoje strahove, kočnice ili ograničenja namećete drugima koji to nisu niti tražili, ali nisu niti znali da ih ne moraju prihvatiti?

Što ako vi do sad niste bili svjesni onog što činite drugima?

Ako u pitanju nije Dragutin Tadijanović i ako vi niste Jela, zašto mislite da bi itko trebao biti vaš osobni magarac na kojeg ćete natovariti sve što vam se hoće? Zašto mislite da imate pravo na to? Zašto mislite da to druga osoba zaslužuje, pogotovo mlada osoba koja tek raste i razvija se?

Zašto mislite da bi itko trebao rješavati ono za što ste vi odgovorni?

Ne kažem da nemate pravo na pomoć, ali prebacivanje odgovornosti na drugoga nije prihvaćanje pomoći, već iskorištavanje druge osobe.

Zašto mislite da drugima možete nametnuti svoje stavove bez da se oni s njima slažu? Zašto mislite da bi drugi trebali poštivati ili još gore nastavljati vašu tradiciju koja ne donosi ništa dobro i samo se prenosi kroz generacije i to bez propitkivanja, bez postavljanja previše pitanja? Tradicija koja u mnogim slučajevima dijeli ljude na one koji dobivaju moć na račun patnje onih drugih.

Zašto mislite da drugi moraju dijeliti vaše mišljenje? Zašto mislite da drugi ne mogu nešto zato što sto ste im vi rekli da se to ne može? Zato što vi sami to niste mogli? Zašto tvrdite da je nešto nemoguće samo zato što to vama nije pošlo za rukom, ako ste uopće i pokušali to nešto? Možda ste samo slijepo slušali druge kad su vama rekli da se nešto 'ne može'?

Što je sa svime onime čega se bojite poput sreće i uspjeha? Što je s ljubavlju? Zašto drugima namećete svoje strahove i svoja ograničenja? Mislite li da će vama biti bolje ako se i drugi budu bojali tih banalnih stvari? Hoćete li osjećati 'moć' ako uvjerite druge da ste bolji od njih?

Radite li vi išta od navedenog i jeste li uopće svjesni da to radite? Odgajate li nekog u uvjerenju da nešto ne može, da nije dovoljno dobar, da nije vrijedan, da nije poželjan? Da mora nešto što zapravo ne mora? Da se mora odreći nečega na što ima svako pravo?

Jeste li vi onaj ljudski faktor koji uništava tuđu sreću i tuđi život zbog svojih nakaradnih stavova i strahom uvjetovanih uvjerenja ili samo bezglavo slijedite pomodne trendove? Koja je vaša uloga u svemu tome? Jeste li spremni upropastiti drugu osobu svojim neznanjem umjesto da se pobrinete za sebe? Da se obrazujete, da se pravilno informirate? Da nešto i sami iskusite?

Mislite li i vi da znate najbolje za druge? Jeste li nadišli onaj dio gdje odgajate nekog zdravo i pravilno i sad ga samo želite kontrolirati i njime manipulirati? Ucjenjujete li nekoga emocionalno ili na neki drugi način? Činite li od drugih ljudi svoje stado ili stoku sitnog zuba?

Zaboravljate li da i drugi imaju pravo na svoj život i svoje odluke? Uskraćujete li im ono prirodno, ono normalno, ono zdravo, ono uobičajeno? Uskraćujete li ih za njihove vlastite potrebe? Ukraćujete li ih za životno iskustvo koje im je nužno za razvoj? Uskraćujete li ih za ljudsko iskustvo pretvarajući ih u svoje laboratorijske miševe iako vi uopće niste niti znanstvenik niti dobročinitelj?

Vi imate pravo na svoj život, ali to ne znači da imate pravo uništavati tuđi. Ne živi se tako da se gazi preko tuđih leševa, iako gledate kako mnogi rade upravo to.

Drugi nisu dužni prihvatiti ono što im vi pokušavate nametnuti, stoga se nemojte čuditi kad naiđete na nekog tko vam proturječi, tko vam se odupire ili tko vas zbog toga ne želi u svom životu.

Možda smatrate da je nepravedno što je netko drugi sve svoje svalio na vas, a vama se odupire onaj treći kad vi njemu pokušate napraviti to isto. Rješenje toga je da poradite na sebi, na svom odnosu s onim tko je vama nešto loše učinio, na svom odnosu sa samim sobom i na svom viđenju samog sebe. Da spoznate što ste prošli, zašto ste to prošli i kako se osloboditi onoga što više ne želite u svom životu.

Samo zato što se niste jednom davno zauzeli za sebe, ne znači da to sad ne možete učiniti. Nemojte nastavljati niz obrasca koji nije niti pravedan niti dobar samo zato što je jednom to netko učinio vama. Vi možete prekinuti niz. Vi možete učiniti nešto bolje za sebe i druge. Vi možete otpustiti svoju bol i riješiti svoje probleme, čak i uz tuđu pomoć dok god razumijete da vi sami morate sudjelovati u rješavanju svojih problema.

Ono što ne naučimo, vratit će nam se u životu. Vraćat će nam se dok god ne svladamo lekciju, dok god ju ne naučimo. Kad vam se neke stvari u životu počnu ponavljati, zapitajte se. Pitajte zašto se to uporno događa i što vi točno radite u tim situacijama. Jeste li vi jedan od onih koji uporno radi iste stvari, a nada se drugačijem ishodu?

Što god radili, moramo krenuti od sebe. Ako ne vidimo sami da u nečemu griješimo, postoji mogućnost da će nam drugi ukazati na naše propuste. Prije nego što odbijete ono što vam je rečeno, zapitajte se je li to možda istina i kako je do toga došlo? Nije sve što nam drugi poruče dobronamjerno, ali ipak bismo trebali promisliti zašto je netko uopće osjetio potrebu na nešto nam skrenuti pažnju.

Svatko ima pravo na svoj život, pa tako i vi sami, ali isto tako biste trebali pripaziti da ne budete upravo vi onaj tko uništava svoj ili tuđi život ponašanjem koje je preuzeo od svojih prethodnika i to zato što se to tako radi, zato što je to tako naučeno, zato što je to tradicija.

Sve uvijek počinje od vas ili sa vama završava.

Odluka o tome je samo na vama.

Mnogi filmovi i serije, pogotovo oni 'obični', u sebi nose bogatstvo mudrosti koju prenose na gledatelje, no da bi gledatelj prepoznao mudrost koja je pred njim, često prvo mora i sam doživjeti ono kroz što mu se ta mudrost prenosi. U tim rečenicama ili postupcima mora pronaći sebe.

U filmu „Mostovi okruga Madison“, u pismu koje je majka ostavila svojoj djeci, između ostalog piše i da, kad je čovjek stariji, strah je manji i želi da ga drugi upoznaju onakvog kakav on jest. Kad ste mladi, to je samo jedan obični film, sve dok u vlastitom životu ne doživite one ključne stvari koje su srž tog filma i onda vas taj film reže ravno kroz srce, iznova i iznova. No vratimo se na dio iz pisma.

Od samog početka života, čovjek se susreće sa raznim tipovima straha, ali ono što sam primijetila jest da, kako rastemo, tako nam drugi iznova i uporno pokušavaju nametnuti strah. Od nas se uvijek nekako očekuje da se bojimo i umjesto da nam se pomogne da savladamo strah, od nas se očekuje da u strahu ostanemo i da se iz straha pokorimo.

Ljudi često drugima nameću svoj vlastiti strah, što je vrlo fatalno kad to roditelj ili onaj tko je u ulozi odgajatelja radi djeci. Mnoga djeca odrastaju ni ne znajući da je strah samo jedna primarna, prirodna emocija, jedna informacija koju mi moramo usvojiti, prema njoj reagirati, a zatim ju i otpustiti. Ljudi kao da ne znaju da imaju pravo ne strahovati.

Drugi problem je kad roditelji ili odgajatelji djeci pokušavaju ukloniti iz života sve ono što bi im moglo predstavljati neku vrstu nelagode, uskraćujući djeci tako prirodan razvoj. Da, odrasli trebaju zaštititi djecu, ali ih ne trebaju zaštititi od razvoja. Svjedoci smo generacija i generacija ljudi koje su, da prostite, defektna u nekom pogledu jer se nisu prirodno razvila, a nisu se razvili jer im je ljudski faktor uskratio mogućnost razvoja i učenja.

Ako dijete želi gurnuti ruku u vatru, naravno da ćete vi to spriječiti, ali ako se dijete udari, treba ga utješiti, pomoći mu da se oporavi i iscijeli ranu, nečemu ga naučiti, a ne ga plašiti, dodatno stresirati ili ga pak obmanjivati. Oni koji sami nisu naučili, ne znaju poučiti niti druge, stoga je bitno da čovjek poradi prvenstveno na svom znanju i svojim spoznajama.

Tek s godinama mnogi od nas otkriju da je ostati u stanju straha zapravo izbor za koji se mogu i ne odlučiti.

Tek kad shvate da im je vrijeme pri kraju, oni se ohrabre i idu na sve ili ništa. To nije uvijek uspješno, ali bolje ikad nego nikad. Bolje naučiti i pod stare dane nego ne naučiti nikada.

Zašto mi skrivamo sebe od drugih? Iz straha. Odakle nam taj strah? Uvjetovan je okolinom u kojoj smo odrasli.

Ne možete promijeniti što je bilo, ali pođite od točke u kojoj se sad nalazite. Želite li nastaviti živjeti u strahu? Želite li nastaviti kočiti sebe i svoj razvoj iz straha? Želite li drugima nametati svoj strah samo zato što se bojite da se drugi možda neće bojati onoga što vas plaši? Što si to radite u životu i zašto želite tako nastaviti živjeti?

Sreća se nalazi na drugoj strani straha. Osjećati sreću je isto što i osjećati strah, tugu, iznenađenje, ljutnju ili gađenje. Sve su to primarne čovjekove emocije i niti jednu od njih ne možemo osjećati cijelo vrijeme bez prestanka. Pa zašto onda forsirate strah? Iz neznanja?

Vi imate izbor. Da, strah je emocija izazvana podražajima koju mi osjetimo i čiji 'dolazak' ne možemo spriječiti, ali osjećaj straha ili raspoloženje koje je preliveno strahom nije nešto što ne možemo zaustaviti. Vi možda ne znate kako se nositi s time i kako riješiti svoj problem i upravo se zato vi morate time pozabaviti i morate potražiti pomoć koja vam je potrebna.

Ne bojte se tražiti pomoć, pogotovo ne onu pomoću kojom ćete se osloboditi straha, koliko god to sad vama teško zvučalo.

Postoje načini, metode, vježbe, ali vi morate naći onu koja vama odgovara. Onu koja je za vas efikasna i zbog koje ćete se osjećati bolje. Dovoljno ste odrasli da počnete donositi dobre odluke za sebe pa i učinite to onda. Pomozite si, pa makar to značilo da ćete potražiti pomoć drugih ljudi.

Kako čovjek stari, kako mu vrijeme prolazi, da ne kažem istječe, shvati da je proveo život 'uzalud'. Shvati da neke stvari nisu toliko strašne, shvati da ga nije briga što drugi misle i shvati da je, ako je prostorija već mračna, nekad dovoljno samo upaliti svijetlo i mrak će nestati. Žali tad čovjek što nije ranije napravio sve ono što je htio. Žali što nije bio ono što je htio. Žali što se bojao umjesto da je živio.

Vi ste sad. Vi ste ovdje. Odluka je vaša. Na vama je da odlučite hoćete li biti dovoljno hrabri i napokon strahu reći dosta. Hoćete li svim onim ljudima koji projiciraju svoj strah na vas reći dosta. I hoćete li svima onima koji vas porobljavaju vašim strahom reći da je dosta.

Svi mi strahujemo. Svi mi imamo ono nešto što u nama automatski izaziva strah. Mnoge smo strahove nadišli, ali neki u nama uporno ostaju. Neki su nastali kao reakcija na nešto što nam se dogodilo ili s čime smo se suočili, neki su se pak razvili iz našeg procesa razmišljanja o onome što bi se moglo dogoditi s ishodom koji mi ne želimo. Neki su strahovi tu zato što nam je rečeno da se toga moramo bojati, neki zato što ne razumijemo ili ne poznajemo ono čega se bojimo.

Strahovi su različiti. Strahovi su i različitog intenziteta. Neki su rješivi i lako ih je nadići, neki pak iziskuju stručnu pomoć.

Kad nas je nečega strah, prvo moramo znati čega nas je točno strah i zašto nas je točno strah. Strah moramo upoznati kako bismo ga znali riješiti, kako bismo ga se znali osloboditi, a oslobodit ćemo ga se tako da ga nadiđemo.

Strah ne nestaje. Strah je svladan.

Kad kažemo da je neki strah realan, to obično znači da je neka prijetnja sad prisutna i da se stvari u ovom trenutku odvijaju tako da su uvjeti koje stvaraju prijeteći. Kad je riječ o nerealnom strahu, to se odnosi na strah koji je potaknut našim procesom razmišljanja, ne i osjećajem koji imamo u sebi odnosno intuicijom, a koji nije rezultat onoga što se trenutno događa, već mogućnosti što-bi-bilo-kad-bi-bilo.

Ako vam je potrebna pomoć, odnosno ako se teško nosite sa svojim emocijama i osjećajem straha koji imate, nemojte se samo prepustiti strahovanju, već potražite pomoć. Tražite za početak pomoć prijatelja ili bliske osobe. Razgovarajte s nekim.

Izgovorite na glas ono što vas muči kako biste potaknuli proces pronalaska rješenja.

Kad se sami suočavate sa svojim strahom i ne znate odakle početi, počnite jednostavno. Uzmite papir i olovku i počnite pisati.

Zapišite točno ono što vam vaš tok misli pokazuje, a zatim u detalje opišite zbog čega točno strahujete.

Zapisujte, a zatim pročitajte ono što ste napisali.

Nekad će biti dovoljno da samo zapišete svoje strahove, nekad ćete tek tad razumjeti što vas muči, a nekad ćete upravo taj tekst moći pokazati drugoj osobi koja će zbog onog napisanog bolje razumjeti vas, a možda će vam i adekvatnije znati pomoći ili vas usmjeriti.

Vi zapisivanjem manifestirate svoju misaonu ideju te na taj način dobivate nešto opipljivo s čim se dalje može raditi i što se može rješavati.

Strah nas blokira u kreativnom izražavanju, ali i u normalnom svakodnevnom funkcioniranju. Strah nas paralizira te naše postojanje seli iz stvarnosti u naš um. Mi postojimo bez da živimo jer tjelesno preživljavamo samo kako bismo nastavili razmišljati, stoga je nužno da te misli preselimo iz uma na papir. Mi ćemo i dalje razmišljati, ali ćemo se maknuti iz bivanja samo u vlastitom umu.

Dobro znate o čemu govorim jer ste sigurno već doživjeli da ste o nečemu intenzivno razmišljali, a onda ste iznenada shvatili da nemate pojma što se oko vas događalo dok ste razmišljali o nečem drugom. Ne znate jeste li zaključali ta vrata, tko je prošao pored vas na ulici niti jeste li pogledali lijevo i desno prije nego što ste prešli preko ceste.

Točno znate da ste gledali, ali da niste vidjeli jer vam je fokus bio usmjeren prema unutra odnosno na ono o čemu ste razmišljali.

Živeći u svijetu u kojem živim, u uvjetima u kojima živim, okružena ljudima kojima sam okružena, svakog se dana susrećem s novim izazovima. Unatoč svemu što znam, što sam osvijestila i što prakticiram, unatoč svemu što sam svladala i postigla, još uvijek me iznenada obuzmu snažne emocije koje me zaustave u trenu kako bi me obuzele, kako bi bile u mom centru pažnje te me potpuno preplavile.

Samo zato što se znam nositi s većinom njih, to i dalje ne znači da to toga neće doći, odnosno da će moja svjesnost spriječiti doživljavanje neugodnih situacija ili proživljavanje neželjenih emocija.

Nisu situacije drugačije, već je drugačiji moj doživljaj tih situacija.

Nisu emocije drugačije, već moje ophođenje s njima i dužina trajanja, odnosno proživljavanja tih emocija. Nisu misli drugačije, već moj način ophođenja s njima i moj odabira onoga što će biti u mom fokusu.

Boriti se protiv osjećaja straha ne znači spriječi pritok novih strahova, već promijeniti sebe i način na koji se odnosimo prema onome što je u nama uzrokovalo osjećaj straha.

Pisanje sam tijekom cijelog života koristila kao sredstvo rada na sebi. Ta je radnja iz mene izlazila prirodno, a time hoću reći da nije bila 'naučeno ponašanje', već neka moja osnovna potreba, moja urođena karakteristika.

Način na koji sam posezala za pisanjem razvijao se zajedno sa mnom. Jednog dana, sjedila sam i radila na jednom od svojih projekata kad me obuzela snažna i intenzivna emocionalna paraliza. Činilo se kao da je ta nevjerojatna količina negativnih emocija samo izlivena na moju glavu i ja više nisam mogla ništa drugo osim sjediti i strahovati.

Svaka je emocija izazivala misao, svaka je misao stvarala novu neželjenu emociju i činilo se da im nema kraja. Projekt je bio preda mnom i bilo mi je iznimno važno da ga završim na vrijeme, no mene su mučile egzistencijalne krize koje su me pratile cijelog života. Zašto baš sad? Zašto opet? Kad će to više prestati?

Otvorila sam novi dokument na svom računala i počela pisati. Zapisivala sam u najsitnije detalje ono što sam u tom trenutku proživljavala. Zapisivala sam toliko dugo dok nisam zapisala sve, a onda sam počela zapisivati i zašto želim da to prestane te što zapravo želim sad raditi i na što usmjeriti svoj fokus i svoju kreativnost.

Pisala sam sve dok nisam osjetila da mi se cijelo tijelo vratilo u normalnu, a zatim sam zatvorila taj dokument i nastavila raditi na svom projektu. Tad sam po prvi put na ovaj način svjesno i odgovorno upotrijebila pisanje s namjerom da izbacim iz sebe neželjeno odnosno da pomognem samoj sebi izaći iz krize te nastaviti dalje i uspjelo mi je.

Kako sam nazvala taj dokument? 'Potpora mentalnoj spremnosti da nastavim s radom i da mi stvari dolaze onako kako ih trebam'. Pod nekim sam ga nazivom morala spremiti i bez puno razmišljanja sam se odlučila za ovaj.

Pisanjem sam iscrpila strah u dovoljnoj mjeri da više nije imao snagu vladati mnome.

Mogla sam nastaviti raditi ono što sam naumila. Jesu li strepnje nestale? Nisu, ali mi više nisu bile u fokusu i ja sam se mogla nastaviti baviti svojim dnevnim aktivnostima. Ne mogu riješiti sve svoje probleme ni probleme cijelog svijeta odjednom i na brzinu, ali ne mogu niti razmišljati samo o problemima po cijeli dan. Toliko je toga što moram riješiti, ali moram biti spremna i sposobna rješavati svoje probleme.

Pisanje mi je pomoglo pri izbacivanju tereta iz duše, pri smirivanju tijela i usmjeravanju fokusa na željeno i upravo zato posežem za pisanjem svaki put kad je to potrebno.

Moramo, i to malim koracima, početi pomagati sami sebi. Moramo učiniti sve što je u našoj moći da sami sebi pomognemo onoliko koliko mi to sami bez tuđe pomoći možemo učiniti. Mi moramo shvatiti da smo mi vrijedni pomoći koja nam je potrebna, a to ćemo iskazati tako što ćemo biti prvi ti koji si pomažemo. Kako očekujemo da će nam drugi pomoći ako si sami ne želimo pokušati pomoći i kako da očekujemo da će nam drugi znati pomoći ako ni mi sami ne razumijemo u vezi čega nam je to točno pomoć potrebna?

Pomozite si, vi ste vrijedni toga. Radite na sebi, na razumijevanju samog sebe i razvoju te napretku cijelog sebe. Poduzmite te male korake. Poduzmite ih već sad.

Svima su nam poznati psi vodiči za slijepe i slabovidne osobe te terapeutski psi, no postoji još i pojam pod nazivom životinje za emocionalnu podršku. Dok psi vodiči prolaze specifičnu obuku za razne zadatke (poput vođenja slijepe osobe), a terapeutski (ili rehabilitacijski) psi rade pod nadzorom u specifičnim terapijskim postavkama, životinje za emocionalnu podršku nemaju posebnu obuku, ali imaju ulogu pružanja emocionalne podrške i jednostavno 'pravljenja društva' potrebitim osobama, ne nužno i izvođenje specifičnih zadataka.

Životinje za emocionalnu podršku su životinje koje pružaju podršku i utjehu osobama s emocionalnim ili mentalnim zdravstvenim problemima i mnogim vrstama takvih životinja njihov status dopušta određena prava i pristup mjestima kojima obični kućni ljubimci ne mogu pristupiti, a sve kako bi uvijek bili uz svog vlasnika i pružali mu podršku.

Njihova prisutnost pozitivno utječe na psihičko stanje osobe, stoga oni svojim vlasnicima pomažu da se osjećaju sigurnije i smirenije, a mogu i značajno poboljšati svakodnevni život osobe koja se bori s emocionalnim izazovima.

Prvo želim napomenuti da se ovdje radi o živim bićima koja imaju svoje potrebe i njihov vlasnik ima obaveze i odgovornost prema tom biću, biću o kojem se treba adekvatno brinuti cijelog njenog života, a ne ju samo 'iskorištavati' za svoje potrebe. Da, te životinje imaju svojevrstan terapijski učinak na čovjeka, ali i dalje su živa bića o kojima treba voditi računa.

Iako interakcija sa životinjama u nama potiče pozitivne osjećaje, odnosno sama njihova prisutnost može biti smirujuća i utješna, životinje nam još pomažu tako što nam kroz druženje i bezuvjetnu ljubav pružaju emocionalnu podršku, a što u stresnim situacijama može sniziti krvni tlak i smanjiti osjećaje tjeskobe i usamljenosti te mogu potaknuti osjećaj svrhe i rutine te motivaciju jer briga o kućnom ljubimcu zahtijeva strukturiranje dana, odnosno izradu rasporeda koji treba slijediti, čime se uspostavlja i stabilnost, a odnosi se na hranjenje, izvođenje u šetnju, održavanje higijene životinje odnosno češljanje dlake i slično.

Društvo životinja nudi nam osjećaj povezanosti što pak pomaže u borbi protiv usamljenosti i osjećaja izolacije, a pomaže nam čak i pri povezivanju s drugim osobama koje dijele naše interese vezane uz životinje.

Briga za životinju iziskuje i povećanje tjelesne aktivnosti, čime se automatski poboljšava i naše raspoloženje, a produžuje se i boravak u prirodi ako se radi o psu ili recimo konju.

Ono za što ja smatram da je najbitnije u svemu tome jest činjenica da vi i životinja 'ne govorite isti jezik', stoga se iz nužnosti imate priliku povezati s njom na dubljoj razini jer ste primorani razviti svoju internu komunikaciju.

Vi morate naučiti međusobno komunicirati, morate naučiti prepoznavati znakove, osluškivati ton, promatrati ponašanje i još mnogo toga kako biste razumjeli što vam životinja želi reći, pokazati ili vam sugerirati.

Vi životinji ne možete reći „vraćam se za 2 sata“ ili „idem na put na nekoliko dana“ i očekivati da će vas ona razumjeti i da se neće ponašati kao da ju napuštate. Vi ne možete niti životinji riječima objasniti da ju vodite veterinaru za njeno dobro i da ona injekcija koju prima nije ništa strašno.

Razviti funkcionalni i razumljivi komunikacijski odnos sa životinjom je teže nego s drugom osobom, no u tom odnosu ima nešto što je puno iskrenije i čišće od bilo kojeg drugog odnosa koji uključuje izgovorene riječi na istom jeziku.

Vi sa životinjom morate razviti osjećaj povjerenja. Ona mora osjetiti vašu energiju, stoga vi morate uskladiti ono što mislite odnosno ono što želite reći s onim kako se ponašate. I na kraju, ona mora osjetiti vašu ljubav, a vjerujem da vi jako dobro osjećate njenu ljubav prema vama.

Sa životinjom komuniciramo putem svoje energijom, onime što mi jesmo u svojoj srži i tu ne možemo slagati kao što to radimo kad izgovaramo riječi jer što god mi izgovorili, životinja će promatrati sve ono ostalo, i više od toga. Promatrat će nas i na razini koju mi ne možemo niti pojmiti.

Nakon svega što sam navela, nije niti čudo da se mnogi ljudi lakše emocionalno povežu sa životinjom nego sa drugim ljudskim bićem i da su upravo životinje te koje ljudi žele kao svoju emocionalnu podršku.

Životinje za emocionalnu podršku nisu nužno kućni ljubimci, a mnogi ljudi koji imaju kućne ljubimce možda nikad o njima nisu razmišljali kao o 'životinjama za emocionalnu podršku', već su ih jednostavno doživljavali kao kućne ljubimce.

Bilo da se radi o životinji za emocionalnu podršku ili jednostavno o kućnom ljubimcu kojeg imate, njihov utjecaj na vas će biti isti, kao što su iste i vaše obaveze i vaša odgovornost prema tom biću.

Mnogi su odrasli uz kućne ljubimce, ali neki su udomili životinju s namjerom odnosno iz vlastite potrebe za emocionalnom podrškom. Stres, tjeskoba, depresija ili PTSP, utjeha, podrška i uspostava odnosa, odnosno povezivanje s drugima, neki su od razloga zbog kojih ljudi pomoć traže od životinja za emocionalnu podršku, no iako životinje donose utjehu, društvo i iscjeljenje, one nisu zamjena za stručnu medicinsku pomoć.

Ako su neki od simptoma naglašeni ili vas preplavljuju u velikoj mjeri, ako se teško nosite s njima, potražite pomoć. Vi se sa svojim problemima ne morate nositi sami i zaslužujete adekvatnu pomoć.

Stres je prirodan odgovor tijela na pritisak, određene zahtjeve ili situacije, no previše stresa može čovjeka iscrpiti te dovesti do raznih zdravstvenih, tjelesnih i mentalnih problema. Tjeskoba, intenzivan osjećaj brige, straha ili nelagode, može postati nešto od čega se čovjek više ne može otrgnuti kao što ga depresija, neumoljivi osjećaj duboke tuge, beznađa i gubitka interesa, može u potpunosti progutati.

Čovjek može propasti u trenu, kao što se njegove navike, ali i zdravstveno stanje mogu promijeniti iz temelja i to na gore. Njegova se energija može iscrpiti, njegovo samopoštovanje istopiti, pa čak se može otežati i njegova mogućnost povezivanja s drugim, pa i voljenim osobama.

PTSP koji se razvija nakon uznemirujućeg ili traumatičnog događaja rezultat je poteškoće čovjekovog mozga u obradi onoga što se dogodilo zbog čega se čovjek može osjećati paralizirano ili pak kao da traumu doživljava iznova i iznova, što opet dovodi do osjećaja nesigurnosti i otežava njegovo normalno funkcioniranje.

Trauma mijenja čovjeka. Utječe na način na koji on misli, osjeća i doživljava svijet. Može ga dovesti do tuge, tjeskobe, utrnulosti i disocijacije te doprinijeti njegovom osjećaju nesigurnosti ili nepovezanosti. Životinja mu tu može donijeti osjećaj smirenosti te mu može pomoći uspostaviti osjećaj sigurnosti te ponovne povezanosti, što je ključ za ozdravljenje od traume.

Najbitnije u svemu tome je osvijestiti što je ono što je vama potrebno. Je li dovoljno imati kućnog ljubimca ili vam je potrebna životinja za emocionalnu podršku koja će vas svuda slijediti, ili je pak nužno da se vašim oporavkom bave i stručne osobe liječničke struke. Rješenje problema počinje detekcijom i pravilnim utvrđivanjem problema odnosno stanja stvari.

Druženje se životinjama je zabavna aktivnost koja uključuje povezivanje, radost te mentalnu i fizičku dobrobit.

Životinje nam uistinu mogu pomoći da se osjećamo bolje. One imaju moć promijeniti cijeli naš život na bolje. Od toga da smiruju naš živčani sustav pa sve do toga da stvaraju osjećaj sigurnosti i uzemljenja te povećavaju našu interakciju s drugima.

Povezujući se s njima, mi se više povezujemo i sa samim sobom te se imamo mogućnost više povezati i sa drugim osobama.

Povećavaju našu tjelesnu aktivnost, pa čak produžuju i našu izloženost svježem zraku i prirodnoj svjetlosti.

Fokusiranje na njihovu radost, spontanost i igru pomaže nam u preusmjeravanju naše pažnje s brige i boli na pozitivna iskustva u sadašnjem trenutku, čime se povećava i naša prisutnost te usredotočena svjesnost.

Briga za životinju pomaže nam uspostaviti zdrave rutine, ali i poboljšati brigu o nama samima. Može na pomoći u izgradnji slike koju imamo o sebi, u povećanju samopoštovanja, snage i želje za dobrobiti.

Briga za životinju nam pruža motivaciju, a time i razlog i svrhu da svakoga dana ustanemo iz kreveta, što je, nažalost, mnogima često teško.

Čak će i boravak u prirodi te promatranje divljih životinja imati isti efekt na nas.

Okruženi smo tolikim ljepotama u obliku prirode i životinja koje nas okružuju. Opterećeni problemima, nismo ni svjesni koliko je toga dobrog na ovom svijetu za što se vrijedi boriti i zbog čega vrijedi živjeti.

Vrijeme je da počnemo voditi zdravu brigu o sebi i onima koji su dio našeg života. Vrijeme je da naučimo lekcije kojima nas žele poučiti ta predivna bića s kojima dijelimo ovaj svijet.

U mom je životu bilo nekoliko ključnih točaka, ključnih trenutaka koji su pokrenuli lavinu događaja i svi zajedno su me, na kraju, doveli do ovoga gdje sad jesam, i u fizičkom i u energetskom smislu. Da nije bilo tih razarajućih oluja, teško da bi me išta samo tako 'dopuhalo' do onoga gdje sam sad i što sam do sad postigla.

Razmišljajući o tome što-bi-bilo-kad-bi-bilo, voljela bih da su stvari bile drugačije jer vjerujem da sam puna neiskorištenog potencijala s kojim sam mogla neopisivo mnogo pridonijeti i sebi i svojoj zajednici, ali razmišljajući o prošlosti kao o prošlom svršenom vremenu, o vremenu koje ne mogu promijeniti, ali iz kojeg mogu učiti, zapravo sam zahvalna na mnogim stvarima koje su se desile.

Nitko ne želi nepravdu, ali ako je do nje već nepovratno došlo, onda sam zahvalna na tome kako me je izgradila. Zapravo, zahvalna sam na prilici koja mi je pružena da samu sebe iz te nepravde izgradim jer sam taj unutarnji posao, taj unutarnji razvoj odradila ja.

U tim ključnim trenucima mog života ulazila sam u faze beznađa i totalnog potonuća. Život je udarao tako snažno da je očaj bilo jedino što je u meni preostajalo. Pitala sam se tad, a pitam se još i sad, kako se boriti protiv zločina i nepravde koji dolaze iz okoline? Kako se boriti protiv svijeta? Protiv tuđeg ludila? Kako sačuvati sebe i druge ljude od tog bespoštednog nasilja koje se vrši legalno i na svim razinama postojanja?

Kako, ali i zašto nastaviti dalje?

Smisao života ono je o čemu sam često razmišljala. Činjenica da možda nećemo spoznati svoj smisao i svrhu svog postojanja do samog kraja života i prihvaćanje te činjenice došli su kasnije. Tomu su prethodila vječna pitanja zašto, čemu, zbog čega, s kojim ciljem? Zašto se boriti, za što se boriti, s kim se boriti i protiv čega točno? Zašto nastavljati dalje kad te sve oko tebe gura u propast?

Svakog dana neka nova borba iscrpljivala je moje tijelo, izazivala nove bolove, mučnine, razne poražavajuće osjećaje. Uvijek neka nepravda, uvijek i iznova, a najgore od svega, uz nepravdu je uvijek dolazilo i umjetno izazivanje straha.

Strah je vrlo razoran. Razara biće u potpunosti i ne čini razliku između stvarne i imaginarne opasnosti jer je on čovjekova reakcija na nešto. I iako postoji mnogo situacija u kojima je strah opravdan, u puno većoj mjeri susretala sam se sa strahom koji se imaginarno nameće od strane ljudi koji ga siju s nekim ciljem.

Ako nas netko uspije zastrašiti, on sebi čini uslugu jer mi smo ti koji će dalje sami sebe razarati, koji će se povući, odustati, pobjeći ili napraviti nešto što nije dobro za nas jer strah nas je na to natjerao. I naravno, puno je ljudi koji su zaista spremni učiniti ono čime vas zastrašuju, ali broj ljudi koji vas imaginarno zastrašuje je … beskonačan. I veoma je važno naučiti ih razlikovati.

Konstantno sam bila okružena ljudima koji bi mi na silu (i to ne samo meni) pokušavali utjerati strah u kosti, ljudima koji konstantno siju strah u vezi apsolutno svega. Iskreno, razbolijevala sam se od tog konstantnog nasilnog strahovanja. Sav taj emocionalni teret udarao je na organe mog tijela koje je polako izlazilo iz zdravog balansa, a jedan je disbalans vodio drugom. Što god ja učinila, nisam mogla spriječiti ono što je uporno dolazilo do mene sa svih strana.

Kao prirodni borac, ja sam ustajala iznova i iznova, samo da bih zatim tonula u dubinu svojih nepreglednih misli koje kao da mi je netko drugi usadio u glavu.

Borila sam se sa svijetom, ali i sama sa sobom. To nisam bila ja. Ja nisam netko tko se ranjava mislima, ja nisam netko tko ne vidi rješenje, ne vidi sunce na izlazu. Ja nisam netko tko bulji u ponor pred sobom bez volje da se pomakne. Ja nisam netko tko lako odustaje od života. Ja nisam neizlječivo tužna niti duboko povrijeđena, ali sam umorna. Bila sam umorna. Preumorna. Premorena.

Tijekom pisanja jednog biografskog djela, na početku svakog poglavlja napisala sam mali tekst, crticu u uvod onoga čime će se poglavlje baviti. Jedan od tih tekstova podijelit ću sad s vama. Bilo je to prije 9 godina.

.

Osjećam se kao tijelo ispod čije se kože
skriva jedna velika tamna prostorija
s visokim prozorima.
Prostorija nasred koje se nalazi
samo jedna stolica,
a na toj stolici sjedi moja srž,
moja bît, moje ja.
Samo, u tami, okruženo tišinom.
Ne čuje se ništa, ne postoji ništa,
ne prebiva ništa,
samo malo ja koje sjedi u samoći,
u tišini same sebe.
Bez glasa, bez svjetla. Bez emocija.
Prazna kao i prostorija u kojoj se nalazi.
Bît koja ne postoji
i ne vidi kroz prozore
jer iza njih nema ničega.
Samo sjedi i čeka,
ali ništa joj ne dolazi...

.

Zapala sam u ono što meni predstavlja mračno doba moje duše. I prije nego što nastavim pisati o tome, htjela bih pojasniti izraz „tamna noć duše“.

„Tamna noć duše“ (La noche oscura del alma) faza je pasivnog pročišćenja u mističnom razvoju duha pojedinca, a dolazi od Svetog Ivana od Križa (San Juan de la Cruz), prezbitera, crkvenog naučitelja i pisca koji taj koncept opisuje u svome traktatu „Tamna noć“ (komentaru na njegovu istoimenu pjesmu). To je faza konačnog i potpunog pročišćenja, obilježena zbunjenošću, bespomoćnošću, stagnacijom volje i osjećajem povlačenja Božje prisutnosti.

Pjesma „Tamna noć“ se ne odnosi na životne teškoće općenito, ali je zato sad u moderno doba izraz „tamna noć duše” postao popularni izraz koji uglavnom opisuje krizu vjere ili teškog i bolnog razdoblja u nečijem životu. „Zapanjujuće, zastrašujuće i često veoma bolno iskustvo koje potresa čitavo biće“, opis je koji možete pronaći na internetu. „Iskra duboke transformacije koja potrese dušu i tjera vas da se suočite sa svojim sjenkama kako biste 'uronili' u sebe i otvorili put za nešto potpuno novo.“

„Tamna noć duše“, koju neki nazivaju i duhovnom depresijom, predstavlja fazu razvoja u kojoj osoba prolazi kroz osobnu transformaciju koja podrazumijeva raspad dijela ličnosti osobe, a koja obično uključuje krizu, slom, raspad, odbacivanje nečega te prelazak na dublju percepciju svog života. Ukratko, odnosi se na preusmjeravanje, rast i stjecanje nove svrhe u životu.

Ja se u svom iskustvu i u onome što pišem, kao prvo, ne dotičem religioznih stajališta niti ovdje slijedim moderne koncepte s kojima se ne mogu u potpunosti poistovjetiti, a zašto se ne mogu poistovjetiti? Zato što su to i dalje nečiji osobni stavovi na neku temu koju su drugi ljudi prepisivali dodajući nešto svoje, ali tvrdeći da su to službena znanstvena istraživanja ili nauka.

Tamno i mračno su možda sinonimi, ali moj odabir u ovom mom slučaju je izraz mračno. Recimo to ovako. Kad opisujete boju, reći ćete da je nešto svijetloplavo ili tamnoplavo, ali nećete reći da je mračno-plavo. Ako je noć tamnoplava, znači da je smanjen udio svjetla iako još možete 'prepoznati' boju noći, no ako kažete da je noć mračna, vi zapravo naglašavate mrak i sve ono što on sa sobom nosi kroz simboliku.

Kad kažem da sam zapala u mračno doba svoje duše, želim reći da sam bila ispunjena strahovima koje sa sobom nosi činjenica da ne vidim i ne prepoznajem ništa oko sebe, da sam osjećala hladnoću i samoću koji su bili još intenzivniji zbog činjenice da je oko mene mrak i da u tom trenutku nisam bila sigurna postoji li uopće šalter kojim se može upaliti svjetlo. Mrak koji je za mene predstavljao dubinu tame, ne samo odsustvo svjetla i mrak koji nije osvjetljavao čak niti moje osobine, talente ili sposobnosti. Mrak koji guta.

Ja nisam zapala u poroke, ovisnosti, ozljeđivanje ili samoozljeđivanje, ali sam zapala u beznađe, u stanje iz kojeg se promjena na bolje ne može niti pretpostaviti jer su sve moguće opcije već bile sasječene u korijenu.

Kako je to toga došlo? Čovjek u jednom trenutku 'spozna' da je sam, da je sve oko njega nakaradno i da se to sve kreće prema njemu s ciljem da ga proguta u svoje ludilo. Iako sam rekla da čovjek doživi mračno doba duše, ono što zaista smatram da se dogodilo, odnosno da je izazvalo to stanje jest činjenica da je čovjeka sustigao šamar stvarnosti koju su kreirali ljudi oko njega, a u čijem je stvaranju i on sam možda nesvjesno sudjelovao.

Kad ga stvarnost pogodi, čovjeku pada 'mrak na oči', ali kad zapadne u 'mračno doba duše', čovjek zapravo otvara oči. On tad vidi kako stvari stoje i upravo to je ono što ga u tom trenutku lomi, no taj isti trenutak je prilika koja se upravo rađa. Prilika da počne mijenjati na bolje ovu stvarnost kojoj je upravo svjedočio.

Najteže je napraviti taj prvi korak i odlučiti se mijenjati stvari iako su sve moguće opcije već potrošene.

Ono što u tom trenutku pomaže jesu korak po korak, dan po dan, gibanje tijela te boravak u prirodi i sa životinjama.

Kad je najgore, kad je najteže, čovjek mora biti svjestan jedne stvari.

Ništa loše što se dogodi ne dolazi samo. U njegovoj je pratnji uvijek i prilika, prilika za drugačije i to je ono što nada predstavlja.

Otkrio si bolnu istinu, nazvao stvari pravim imenom i sad napokon možeš nešto i mijenjati. Tak kad vidiš istinu, tek kad vidiš kako stvari stoje, tek kad vidiš što je posrijedi, tek tad možeš pravilno djelovati. Ostalo je još samo pronaći snagu u sebi i odlučiti se na taj korak.

Znate kako sam ja izašla iz svog stanja mračnog doba duše? Dojadilo mi je. Dojadilo mi je biti jadna. Dojadilo mi je biti prestrašena. Dojadilo mi je biti bespomoćna. Sve mi je dojadilo. Ništa više nisam imala za izgubiti osim same sebe, a sebe nisam htjela izgubiti.

Uvijek postoji nešto više čega nismo svjesni kad boravimo u niskim vibracijama, ali to tek spoznamo kad gledamo unatrag. Ništa nije uzaludno, sve ima svoju svrhu, ali mi tek moramo doseći razinu na kojoj će nam se svrha otkriti.

Prema grčkoj mitologiji, Prometej je ljudima dao vatru što je razbjesnilo bogove i zbog toga su stvorili prelijepu Pandoru, darovali joj ćup (što je točniji prijevod grčke riječi pithos, iako je uvriježen naziv 'kutija') te ju predstavili Prometejevom bratu Epimeteju koji ju je oženio. Iako je Pandora upozorena da ne smije otvarati poklon, njena radoznalost je prevagnula te je tako u svijet pustila sva zla svijeta. Pandora je ćup uspjela zatvoriti prije nego što je iz njega izašla nada.

Kao i sve stare stvari i prijevodi istih, pogotovo mitova, i ovaj mit ima nekoliko varijacija tumačenja, od toga koji je točniji prijevod riječi elpis (nada, očekivanje, predviđanje), je li riječ zapravo o zabludi (budući je nada bila u istoj posudi zajedno sa svim onim što smatramo da je zlo), je li ona tu da utješi čovjeka u njegovom jadu i bijedi ili se njoj prepuštaju samo lijeni ljudi umjesto da se 'uhvate posla'.

Sve ovo dovodi do oprečnih stajališta kad je nada u pitanju jer može biti riječ i o iskrenoj, ali i o lažnoj nadi. Iskrenoj, kad je riječ o realnom osjećaju odnosno očekivanju pozitivnog ishoda neke situacije i lažnoj, kad zapravo zapadamo u iluziju nerealnih očekivanja jer ne želimo vidjeti istinu.

Druga stvar koja se ovdje nameće jest ta da je 'radoznalost upropastila čovječanstvo' čime se nameće strah od radoznalosti koja je okarakterizirana kao nešto loše, nešto pogubno. Slušaj. Onaj tko ti je namijenio zlo, on je to učinio s namjerom da tvoju ljudskost upotrijebi protiv tebe. To ne znači da ti moraš prestati biti čovjek, već samo da moraš biti na oprezu. Ti ne moraš prestati biti čovjek samo zato što je netko drugi učinio upravo to.

Kakvi god mitovi bili, kakve god poslovice bile, kakva god tuđa mišljenja i stajališta o određenim pojmovima bila, konačna odluka je na tebi. Na tebi je da odlučiš što ti želiš, a što ne želiš, u što ćeš ili nećeš vjerovati i kojim ćeš putem krenuti. Odluka je na tebi. Tvoj život je u tvojim rukama.

Ako te dotakne mračno doba duše, budi radoznao saznati što se krije s druge strane tuge.

Nemoj se vječno opterećivati samo mislima koje te ispunjavaju strahom. Pusti da ti dojade strah i očaj, da presuše suze i da se potroši tuga. Pusti da sve ode kako bi ti mogao krenuti u nešto novo, nešto bolje.

Kad te stvarnost ošamari, dopusti joj da te otrijezni tvojih iluzija jer trijezan možeš sigurnije dalje upravljati 'svojim vozilom'.

Nemoj pustiti da išta bude uzalud. Iz svega čovjek može nešto naučiti jer sve mu pruža priliku da se uzdigne u beskrajne visine životnog zadovoljstva, duševnog razvoja te osobnog uspjeha. Uhvati svoju priliku. Uzdigni se.

Čest je slučaj da osobe koje prežive tragediju u kojoj su izgubljeni životi osjećaju grižnju savjesti što su upravo one preživjele te same sebe kažnjavaju tako što si uskraćuju ljubav, sreću i uživanje u vlastitom životu. Ima i onih koje se boje nastaviti sa životom nakon što su izgubile voljenu osobu, ali i onih koje tragedija podsjeti na vlastitu smrtnost te zbog toga počnu živjeti intenzivnije.

Kad osoba izgubi nekog u svom životu, uzmimo partnera za primjer, osoba često osjeća krivnju nastaviti vlastiti život s nekom novom osobom. Kad nekog izgubite, naravno da nećete odmah tražiti nekog novog. Vi ste već imali svoju osobu i već ste planirali život s njom pa kako itko može očekivati da sve to zaboravite i prebolite u trenu?

Nekoliko je osoba iz moje bliske okoline izgubilo partnera na tragičan način, stoga govorim iz iskustva kako je to gledati nekoga tko pati, a nakon toga i kako odbija nastaviti vlastiti život. Govorim iz iskustva i iz sjećanja na sve tragedije, bdijenja, sprovode, karmine, sva prikupljanja pomoći obiteljima, sve trenutke provedene s osobama koje su izgubile partnera, na sva druženja i pokušaje da se tim predivnim ljudima pomogne u njihovoj boli, da im se pruži utjeha, rame za plakanje, vrati vjera u život, ali i osmjeh na lice.

Ta je tuga neopisiva i tim ljudima su zaista potrebni pomoć, ljubav i podrška da ih se vrati u život, ali i da ih se potakne da nastave živjeti svoj život. Svaki je gubitak težak bez obzira koga izgubili dok se neke boli čine i nepreboljivim, i to najčešće kad je u pitanju gubitak djeteta.

Teško je naći prave riječi koje će doprijeti do osobe koja je u boli, a teško je i odustati od te osobe kad znaš koliko joj je teško, no danas vama želim reći nekoliko stvari koje sam tad govorila i njima.

Vi ste vrijedni ljubavi! Vi imate pravo na bol, ali isto tako imate pravo i na ljubav! Koliko god da vam je teško, uzmite si vremena za oplakivanje. Nemojte zadržavati bol u sebi jer ona razara. Isplačite se jer upravo suze oslobađaju dušu boli. Izrazite svoju patnju, svoju tugu, svoju bol. Pretočite ju u pisanu riječ, sliku ili glazbu. Boravite na svježem zraku, u prirodi, sa životinjama.

Uzmite koliko god da vam je vremena potrebno kako biste se isplakali, ali i kako biste pronašli zahvalnost za sve zajedničke trenutke koje ste imali u životu. Gubitak je težak, ali treba slaviti svaki trenutak koji ste imali priliku iskusiti i proživjeti.

Uzmite si vremena i kad ste spremni, a samo vi znate kad je to, otvorite se sreći. Otvorite se životu. Pronađite svoja zadovoljstva i ne bojte se opet voljeti i biti voljeni.

Nemojte se zakopati tugom kao svježom zemljom.

Ima još toliko toga što trebate naučiti, ali i onoga što trebate podijeliti s drugima kojima ste potrebni. Da, vi ste živi dok netko drugi nije, ali sve je to s nekim razlogom i nećemo se praviti da znamo točno koji je to razlog.

Nemojte se kažnjavati osjećajem krivnje samo zato što ste živi i nemojte se bojati nastaviti dalje. Nemojte da vam strah ili sram oduzmu priliku koja vam je pružena. Ako ste tu, znači da još nešto čeka na vas, stoga nemojte odbaciti svoj život jer bi tek onda možda neke stvari ili događaji mogli biti uzalud.

Radite na svom oporavku, ozdravljenju, iscjeljenju. Kad naučite iscijeliti svoje biće od velike boli, kad pronađete načine kako se nositi sa svime što vas je u vašem životu snašlo, vi postajete učitelj za sve one izgubljene duše koje prolaze to isto. Vaše iskustvo njima može dati snagu i potaknuti ih da i oni nastave sa svojim životom.

Nije na vama da im kažete što oni trebaju raditi, već da im pokažete što ste vi učinili za sebe i kako ste si pomogli da vama bude bolje.

Vi imate pravo opet biti sretni i jednoga dana ćete biti sretni ako si to dopustite. Shvatit ćete to onog dana kad primijetite kako vam je netko ili nešto izmamilo osmjeh na lice i kad se sjetite koliko je dobro smijati se od srca.

Ne odustajte ni od sebe ni od svog života!

Vi koji ste svjedok tragedije, nemojte dijeliti savjete tko, što i kada treba napraviti, već pružite ljubav i podršku kako bi osoba mogla zacijeliti i sama dalje donositi svoje odluke i živjeti svoj život! Neka osjeti vašu podršku, utočište, mir, pa makar i bez previše riječi.

Nemojte joj držati predavanje, već podijelite bol kao komad kruha kako bi joj pomogli da diše. Slušajte osobu u boli, dopustite joj da skine teret sa srca i duše te ju držite za ruku kad je blizu ponora. Pomozite joj da i sama vidi kako život za nju ide i dalje. Pomozite joj da shvati kako sunce nije prestalo izlaziti.

Život je vrijedan življenja. Bol je nekad neizdrživa, ali vi ste dovoljno snažni da ju izdržite, da od nje nešto naučite i da nastavite dalje. Vaša će snaga jednoga dana pomoći nekome tko tek treba proživjeti ono što ste vi već iskusili.

Pomozimo jedni drugima kad nam je najteže. Pomozimo jedni drugima prebroditi strah od nastavka života nakon gubitka jer naši su životi vrijedni svakog udaha koji je pred nama.

Svakoga dana mi proživljavamo raznovrsne emocije. Svi mi u jednom trenutku osjećamo strah i tjeskobu, ali onaj tren kad nas te emocije spriječe da živimo ili da normalno obavljamo svakodnevne poslove i kad ih se ne znamo ili ne možemo osloboditi, tad nam je mentalno zdravlje narušeno.

Ne bojte se raditi na poboljšanju mentalnog zdravlja i ne bojte se potražiti pomoć koja vam je potrebna. Ne bojte se.

Strah nije nužno loša stvar. To je emocija koja nam može spasiti život, ali postoje neki strahovi s kojima živimo, a koji nam nisu od koristi. Ako odlučimo ne istražiti ili ne testirati svoje strahove, dobrovoljno živimo u kontinuiranom neznanju, u propuštenoj prilici, a da toga možda nismo niti svjesni.

Ako strahujete ili možda smatrate da živite u nekoj vrsti neznanja koja vas sprječava u razvoju ili ruši kvalitetu vašeg života, vi morate nešto poduzeti u vezi s tim. Počnite s pitanjima.

Jesu li vaši strahovi utemeljeni na istini ili su utemeljeni na nečem drugom? Na nepoznavanju stvarnosti možda? Jesu li vaši strahovi naučeni, preuzeti od drugih? Jesu li vam vaši strahovi nametnuti od strane drugih i što su ti drugi činili dok ste se vi bojali i sami sebe opterećivali? U čemu su vas ti strahovi spriječili?

Kakav bi vam život bio ili već jest ako je utemeljen samo na vlastitim strahovima i neznanju? Što biste učinili kada se ne biste bojali? Koje ste prilike propustili zato što ste se bojali? Koje ste iluzije održavali jer ste se bojali otkriti istinu? Što biste na sebi ili u sebi razvijali da se niste bojali? Što ste izgubili jer ste se bojali? Što ste mogli postati da se niste bojali?

Koju ste cijenu straha već platili?

Vlastiti strah je nešto u što povremeno trebamo posumnjati. Kad shvatimo da se previše bojimo, trebamo se zapitati zašto je to tako? Što je to čega se bojimo i zašto se toga bojimo te tko ili što nam je rekao da se bojati moramo? Tek kad pronađemo odgovore na ta pitanja, znat ćemo što i kako dalje s tim znanjem.

Najviše se bojim vlastitih strahova. Bojim se da će me strah odnijeti u razmišljanja kojima ću samoj sebi najviše naštetiti i zbog toga se cijeloga života pokušavam naučiti osloboditi svojih strahova. To je proces koji treba obnavljati svakoga dana, posao koji nikad nije završen.

Svakoga dana treba balansirati, treba usvajati i otpuštati. Svakoga dana treba živjeti život i graditi sebe iznova i iznova. Kao što neprestano udišemo i izdišemo, primamo i dajemo ili otpuštamo, tako svakoga dana trebamo raditi na sebi.

Tog dana kad odlučite strahu pogledati u oči i reći samima sebi da se više nećete bojati, skinut ćete si ogroman teret i omogućiti si da živite slobodnije i sretnije, ali reći dosta jednog dana jednom strahu nije dovoljno. O ne. Svakoga dana ćete se susretati s novim izazovima, novim strahovima, novim „sijačima straha“ i taj jedan 'dosta' neće biti dovoljan.

Odjednom ćete shvatiti da je 'strahu reći dosta' stil života kojim odjednom živite, ali stil za koji se svakoga dana iznova i iznova morate odlučiti. Jedan 'dosta' je dovoljan za jedan dan, ali on nikako nije konačan. Živjet ćete slobodno dok god ustrajete u namjeri da se ne bojite.

I tako, ima dana kada kažem dosta, ali ima dana i kada sam više nego umorna da se zauzmem za sebe. Ima dana kad strah jednostavno preplavi moje tijelo i na kratko me vrijeme gotovo paralizira, ali svakom danu dođe kraj i ja uvijek nekako iznova dobivam na izbor reći novo 'dosta'.

Ispravan način oslobađanja od straha jest svladavanje straha i moramo početi raditi na tome već u svom umu.

Nemojte se opterećivati mislima koje vas ispunjavaju strahom.

Um je moćni alat koji treba naučiti pravilno koristiti. On treba biti u službi naše dobrobiti i ne trebamo ga koristiti za vlastitu destrukciju, stoga birajmo misli koje će nam pomoći, ne one koje će nas obeshrabriti ili nas dodatno poniziti.

Kažu da nekad trebamo otpustiti stvari kako bismo krenuli dalje, da trebamo nešto izgubiti. Zašto mislite da je ovdje riječ o gubitku vrijednosti? Možda je strah ono što trebamo pustiti da ode.