Doticaj s drugim ljudima može u nama potaknuti transformaciju. Naša interakcija s njima je sa sobom donijela neke spoznaje koje su pak pokrenule proces transformiranja. Komunikacija koju smo imali pokrenula je nešto što se možda ne bi dogodilo samo od sebe i zbog toga smatram da komunikacija može biti transformativna jer može nositi potencijal promjene.

Vi ne morate nužno biti u prisustvu druge osobe kako bi s njom imali komunikaciju. Dovoljno je da osoba bude u vašim mislima. Što mislim pod time? Ako čitate tuđi tekst, vi tokom čitanja možete izražavati svoj stav, odnosno slaganje ili neslaganje s drugom osobom. Ne činite to kako biste promijenili mišljenje druge osobe, već kako biste sami sebi razjasnili svoje stavove.

Možda o nečemu niste niti razmišljali dok niste pročitali tuđi tekst, a možda niste imali s kim podijeliti ono o čemu ste sami razmišljali, a o čemu je sad i netko drugi pisao. Komunikacija se i dalje odvija, ali unutar vas.

Imajte na umu da se komunikacija s drugom osobom u odsustvu te osobe svodi na to da vi zapravo komunicirate sami sa sobom.

Postoje različiti načini komunikacije. Jedan način na koji ja komuniciram s drugim ljudima je putem svojih tekstova. Ja pišem, a onaj tko čita doživljava moje riječi na svoj način. Ta osoba može pisati dalje meni ili nekoj drugoj osobi, a može i samo razmišljati o pročitanom. U svakom slučaju, do nekog procesa je ipak došlo.

Kad čovjek u svojoj okolini nema nikog s kim bi vodio komunikaciju koja mu je potrebna, on poseže za pisanom riječju njemu nepoznatih ljudi. Poseže za pričama, knjigama, časopisima – za raznom literaturom. Ono što tamo može pronaći od veće mu je koristi od onoga što dobiva u svojoj okolini.

Upravo zato nam pomaže slušanje tuđih priča. Čak i kad nisu s nama, drugi komuniciranju s nama i ta komunikacija može biti transformacijska. To može biti upravo ono što će nam pomoći na našem putu i što će otvoriti put prema odgovorima koje tražimo.

No nije sve što čitamo stvarno, korisno ili zdravo, stoga je nužno da naučimo razlikovati te tekstove i njihove namjere. Nemojte bez promišljanja sve uzeti zdravo za gotovo. Mnogo toga je tu da nam s namjerom šteti.

Najbitnija komunikacija na kojoj ćemo morati raditi jest ona sa nama samima kako bismo bili u stanju prepoznati vibraciju svih ostalih stvari koje dolaze do nas. Moramo raditi i na sebi kako ne bismo dopustili lošim stvarima da štetno utječu na nas.

Samo zato što smo nešto pročitali, ne znači da to nužno mora utjecati na nas, stoga je bitno raditi na svom unutarnjem zaštitnom mehanizmu kojim ćemo moći otresti sve loše što nam ima namjeru naštetiti.

Vodite računa o namjeri s kojom pišete svoje tekstove, ali i o namjeri tekstova drugih ljudi koje čitate. Mnogo je bisera koje možete otkriti, ali je mnogo i onoga od čega se treba zaštititi.

Što se to zapravo događa kada čitamo nešto što je napisao netko drugi?

Obraćam vam se putem svojih tekstova, ali mi nismo jedni nasuprot drugih. Vi čitate moje riječi, ali ne čujete moj glas, već čitate svojim glasom. Moje interpunkcije doživljavate onako kao ih vi inače doživljavate, ne nužno onako kako ih ja koristim.

Mi komuniciramo, ali ono što se zaista događa u trenutku kad vi čitate ono što sam ja napisala jest to da vi komunicirate sami sa sobom.

Prvo, pitate se je li tekst koji je pred vama u vama probudio interes za daljnjim čitanjem, a zatim donosite odluku hoćete li ili nećete nastaviti čitati. Nakon toga u tekstu tražite ono s čim se možete poistovjetiti, bilo da je riječ o situaciji koju ste i sami doživjeli ili o ideji o kojoj ste i sami razmišljali.

Nakon što ste prepoznali nešto što i sami imate u svom iskustvu, vi dalje tražite kako se to odvijalo, a u konačnici i razriješilo u slučaju onoga čiji tekst čitate. Vi sad ponovno imate na izbor složiti se ili ne složiti s onime što piše te ponovno donosite odluku hoćete li prekinuti ili nastaviti čitati.

Kad čitate tuđe iskustvo vezano uz situaciju u kojoj ste se i sami našli ili o primjeru s kojom ste se i sami suočili, dogodit će se da neka druga osoba ima drugačiji stav, mišljenje, ali i postupak kojim se bavila tom situacijom ili tim primjerom.

Iako možda na prvu izgleda da ste se suočili s istom stvari, vaša iskustva i dalje mogu biti različita. To ne znači da je jedna osoba u pravu, a druga u krivu, već znači da su varijacije na temu moguće.

Kad netko u istoj situaciji ima drugačije iskustvo od vašeg, to ne znači da ta osoba nužno laže, a ako vi odbijate povjerovati u to da je netko drugi imao bolje ili lošije iskustvo od vas samih, možda biste se prvo trebali zapitati zašto je nevjerojatno ono što govori osoba kojoj nije u interesu lagati vam.

Druga osoba svojim tekstom vama ne utvrđuje pouku. Vi ste ti koji tu pouku iz tog teksta izvlačite sami za sebe, a nekad ju možda uopće niti ne pronađete.

Vi, i samo vi, ste ti koji možete pronaći inspiraciju u onome što ste pročitali. I upravo vi možete sami sebe zaštiti od onoga što se pročitali, ali prvo to morate naučiti raditi.

Ja vama pišem kako bih vam se obratila, ali zapravo ste vi ti koji donosite odluku kako ćete se odnositi prema onome što ste pročitali i što će to vama značiti, a vaša reakcija je obično prikaz vašeg trenutnog stanja.

Vašeg mentalnog stanja. Vašeg duševnog stanja. Vašeg raspoloženja. Vašeg odnosa prema samome sebi i vašeg mišljenja o samome sebi.

Čitate tuđe riječi, ali čitate ih kroz filter svoje osobnosti.

Što se to onda zapravo dogodi kad čitamo nešto što je napisao netko drugi? Znate li što? Dogodi se to da počnemo komunicirati sami sa sobom.

Nama je za razgovor potreban sugovornik, a to nekad znači da ćemo mi sami sebi biti taj sugovornik. Samogovor, monolog razgovor je lika sa samim sobom i to je upravo ono što mi činimo. Čitamo tuđe riječi, a zatim sami sa sobom razgovaramo o onome što je taj tekst u nama potaknuo.

Mi promišljamo, izražavamo slaganje ili neslaganje, donosimo zaključke, ali i odluke, a nekad jednostavno pustimo tekst kao da se ništa nije dogodilo jer nas daljnja komunikacije na zanima.

Monolog proizašao iz tuđih riječi može se kasnije pretvoriti i u razgovor sa stvarnom drugom osobom, ovisno o tome što je pročitani tekst u nama izazvao, ali mi sami ćemo o tome odlučiti.

Imajte na umu drugi put kad nešto pročitate da se tijek vašeg razmišljanja, vašeg monologa, a kasnije i razgovora temelji na onome što je netko drugi napisao, ali da se nastavlja odnosno razvija u skladu s onim kako se vi sami osjećate.

Ako vas tuđe riječi bole, to znači da je u vama nešto povrijeđeno. Ako vas ohrabruju, znači da u vama nešto žudi za tim ohrabrenjem.

Nekad će ljudi pisati s namjerom da vas povrijede, obezvrijede, da vam naštete, ali kad netko piše o svom vlastitom iskustvu, reakcija koju to izaziva u vama proizlazi iz iskustva koje vi sami imate.

Nečija životna priča nije tu da vas povrijedi, već da vas informira, stoga naučite razlikovati tipove štiva koje čitate.

Ako ne znate što drugi ljudi prolaze i s čime se bore, kako ćete znati što im je, a i kako ćete to znati ako ti isti ljudi ne progovore o svom iskustvu?

Ja pišem o svom iskustvu ne kako bih vas povrijedila, već kako bih vas informirala. Vi možete i ne morate čitati. Vi možete i ne morate promišljati. I vi možete i ne morate raditi na promjeni na bolje. Izbor je vaš, kao što je pisanje bio moj izbor.

Kad pročitate tuđe riječi, kad se u vama aktivira monolog, promotrite malo smjer tog 'razgovora'. Osvijestite svoje stanje i svoje raspoloženje, ali i svoje želje i očekivanja.

Promotrite sebe prije nego što reagirate na pročitano.

Bitno je znati iz kojeg to mjesta reagiramo na nešto. Reagiramo li iz povrijeđenog, nerazvijenog ili neosviještenog mjesta ili pak mjesta suosjećanja, ljubavi, brige? Reagiramo li zato što nešto razumijemo ili ne razumijemo, prihvaćamo ili ne prihvaćamo, želimo ili ne želimo?

Reagiramo li zato što je nešto nepravedno, štetno ili lažno? Razlikujemo li uopće istinu od laži i obmana?

Kada to tuđe riječi mogu obogatiti naš život, kada se pak od tuđih riječi moramo obraniti, a kada se to moramo zauzeti i za druge?

Kada je nešto vrijedno čitanja i promišljanja, a kada je zrelo za baciti to nešto u smeće kamo i pripada?

Puno je toga o čemu čovjek sam treba promisliti, stoga je dobro čitati i informirati se te se poticati na promišljanje o temama o kojima je vrijedno promisliti, a koje nama samima do sad možda još nisu bile pale na pamet.

No bitnije je od svega znati kada stati i prestati se trovati monolozima proizašlim iz tuđih riječi koje su i bile osmišljene da nas otruju.

Uzmite! Čitajte, ali i ostavite onda kad štivo u sebi nema niti vrijednost niti dobre namjere.

Sjedite li ikad u parku i promatrate li prirodu koja vas okružuje? Čitate li ikad na klupi u parku? Promišljate li ikad odakle je potekao papir s kojeg čitate?

Osjećate li da ste dio prirode koja vas okružuje i shvaćate li koliko nam toga dolazi iz prirode? Štitite li prirodu? Štitite li sebe?

Promatrate li ikad drvo koje raste uvis iz zemlje? Promišljate li ikad o snazi drveta? O otporu koji drvo pruža? O raskoši kojom blista?

Čak i kad mu odsijeku grane, drvo nastavlja rasti u visinu.

Što ta izjava vama predstavlja? Što vam ona poručuje? Što vam govori? Što vam pokazuje? Čemu vas uči?

Čemu nas priroda uči? Kakve nam primjere daje?

Ako vas je jednom u životu nešto slomilo, to ne znači da morate ostati slomljeni. Vi i dalje možete rasti i razvijati se.

Samo zato što imate ožiljke, to ne znači da oni nisu rane koje su zacijelile.

To znači da ste živi i da ste nastavili sa životom unatoč svemu što vas je snašlo na vašem putu.

Čemu nas priroda uči, nego otpornosti i pronalasku načina i upravo zato biste, kad vam je teško i kad ne znate kako dalje, trebali malo više vremena provoditi u prirodi. Nove spoznaje bi vas mogle dotaknuti, sjajne ideje bi vam se mogle javiti, a i osjećat ćete se bolje u vlastitoj koži.

Nemojte čekati da vam se pruži prilika, već ju sami stvorite. Izađite van, izađite u prirodu. Sjednite na klupu i promotrite prirodu oko sebe. Promotrite malo to drvo što raste snažno uvis, korijena duboko u zemlji.

Ne morate nužno razmišljati o nečemu, već jednostavno promatrajte. Promatrajte svijet oko sebe. Promatrajte prirodu oko sebe. Promatrajte život koji se odvija čak i kad ga vi ne primjećujete od užurbanosti vlastitog života.

Priroda nam pruža toliko raznovrsnih primjera i može nas poučiti mnogočemu. Rođenju, životu, smrti, životu nakon smrti. Rastu, razvoju, otpornosti, prilagodbi. Snalažljivosti, radoznalosti, raznolikosti. Važnosti suradnje i zajedništva. Korisnosti, davanju i primanju. Raskoši, čaroliji, ljepoti.

Priroda nosi sve primjere, čak i one destruktivne, surove i bolne. Nosi prikaz posljedica raznih djelovanja i loših odluka. Nosi primjer ciklusa života i hranidbenog lanca. Ubojita je koliko i ljekovita te naglašava važnost doziranja i balansiranja.

Sve to priroda nosi sa sobom, a mi ju često uopće ne doživljavamo, zatvoreni u četiri zida, okruženi opterećenjem stotina problema, lica osvijetljenih svjetlom mobilnih ekrana.

Sjedite li ikad na klupi u parku? Sjedite li ikad vani u prirodi? Promatrate li prirodu koja vas okružuje?

Toliko je toga što čovjek može naučiti od prirode. Tolike su mu mudrosti na dohvat ruke. Kad bi barem samo malo više vremena proveo vani, na svježem zraku, boraveći u prirodu, promatrajući prirodu, bivajući u sadašnjem trenutku.

Sjetite se toga idući put kad odlučite požuriti kući kako biste buljili u pregrijane elektroničke uređaje. Sjetite se toga i kad shvatite da buljite u te iste uređaje dok ste u prirodi. Odložite ih na tren. Bivajte u trenutku i jednostavno promatrajte ovaj čarobni svijet oko sebe. Puno biste toga mogli naučiti ako samo promotrite što se to oko vas zbiva.

Prolazimo kroz iste stvari, ali ih 'ne prolazimo' i ne doživljavamo na isti način. Jesu li to onda uopće ista iskustva ili smo samo mi ti koji smo međusobno drugačiji? Znači li to da iskustvo ne može biti isto kad razvoj događaja nije bio isti?

Jesu li 'iste' situacije uistinu različite ili ih naše različito reagiranje toliko razlikuje?

Zašto je teško povjerovati da se nekome dogodilo nešto što se nama nije dogodilo i zašto ćemo napadati osobu kojoj se nešto dogodilo samo zato što se nama to nije dogodilo?

Zašto ćemo smatrati da je istina laž samo zato što mi ne želimo da to bude istina?

Jako je puno nerazvijenih ljudi. Onih koji ne prepoznaju ono što se njima događa, koji ne razumiju što se to općenito događa i zašto se to događa. Onih koji su naivni do te mjere da se pitate razumiju li oni uopće koncept laganja i shvaćaju li da postoje ljudi koji ih žele obmanuti kako bi ih iskoristili ili ih kontrolirali, zatim onih koji niti razumiju niti slušaju osjećaje koji se javljaju u njihovom tijelu u određenim situacijama, koji nisu u stanju 'pročitati prostoriju' i slično.

Takvi ljudi brzo osuđuju i smatraju da drugi lažu, odnosno smatraju da nije moguće ono što se njima nije dogodilo ili barem da nije moguće da se nešto dogodi na drugačiji način od onoga na koji se njima dogodio.

To je često samo sebi kontradiktorno jer upravo takvi ljudi povjeruju apsolutno sve kad im se laže i kad se njima manipulira što nas pak dovodi do zaključka da 'vjeruju' kad im se naredi da vjeruju i 'ne vjeruju' kad ih se pusti da sami odluče.

U jednu ruku, to je i razumljivo jer njihov kapacitet poimanja nije dovoljno velik da bi shvatili kako postoji nešto šire od granica njihovog uma i njihovog vlastitog poimanja, ali uvijek postoji onaj 'ali'.

Kako kriviti nekog tko ne razumije ono što ne razumije i tko ne može shvatiti nešto što je izvan granica njegovih mogućnosti shvaćanja?

Uistinu, kako? No, tu i dalje imamo problem. Takva osoba, ona ograničene svijesti i okvira shvaćanja, najčešće je veoma agresivna prema drugima koji 'više znaju', koji su 'pametniji' ili 'bolji' od nje ili barem oni koje ona takvima smatra.

Vi imate osobu koja je ograničena, ali agresivna i iako shvaćate da ona ne može shvatiti, vi se i dalje morate braniti jer ona vas napada s ciljem da vas povrijedi, ozlijedi ili pak uništi.

Iako razumijete da druga osoba 'ne razumije', zbog ponašanje takve osobe, vi morate reagirati u samoobrani ili u obranu nekoj trećoj osobi pa se tako dovodite u situaciju u kojoj ne želite biti, ali ste svjesni da će se loše stvari dogoditi ako odlučite ne reagirati.

Vi možete razvijati sebe i možete pomoći onima koji se imaju želje, ali i kapaciteta razvijati, no isto tako morate voditi računa o onima koji se nisu u stanju razvijati, ali su u stanju uništavati tuđe živote.

Vi možda u ovom trenutku mislite da ćete promijeniti cijeli svijet, ali svijet je taj koji će promijeniti vaš pogled na stvari. Shvatit ćete to kad spoznate činjenicu da se neki ljudi jednostavno ne žele mijenjati, u smislu, razvijati na bolje, a da se neki niti ne mogu promijeniti.

Shvatit ćete to s vremenom koje će proletjeti, a koje više nećete moći vratiti.

Samo zato što su nam 'ista' iskustva različita, ne znači da se nisu dogodila. Samo zato što je istina nevjerojatna, ne znači da nije istinita. I samo zato što shvaćate da vas netko drugi nema kapaciteta razumjeti, ne znači da morate dopustiti da vas on povrijedi ili ozlijedi iz svog 'neshvaćanja'.

Nismo svi isti i ne razvijamo se jednakom brzinom, ali to ne znači da moramo usporiti ili pak zaustaviti svoj razvoj zbog solidarnosti s ljudima koji na put razvoja nisu niti krenuli.

Samo zato što vi shvaćate, ne znači da se nemate pravo obraniti od onih koji možda nikada neće niti shvatiti. Oni su i dalje donijeli svoju vlastitu odluku da će reagirati onako kako reagiraju pa makar to značilo da će prihvatiti sugestiju drugih ljudi koji su ih uputili kako da reagiraju.

Ljudi svakoga dana, svakog trena donose odluke. Shvatite to. Možda je sad napokon došlo vrijeme da i vi donesete odluku kojom ćete se zauzeti za sebe i preuzeti vlastiti život u svoje ruke.

Možda su ti različiti doživljaji istih situacija samo pokazatelj da ste spremni za dalje i da biste i trebali ići dalje.

Nemojte se ne razvijati samo zato što drugi ljudi to ne žele i nemojte se kriviti kad shvaćate ono što ljudi oko vas ne shvaćaju. Neki jednostavno nikada neće shvatiti i vi to ne možete promijeniti. Ono što možete i što biste trebali jest razvijati se i dalje, dati najbolje od sebe i pronaći okolinu u kojoj ćete moći to i činiti.

Svi mi imamo svoju priču, a mnogi od nas svoju priču dijele s drugima. Ako su priče iskrene i istinite, one mogu informirati druge ljude i pomoći im kad se i sami nađu u istoj situaciji, no nije uvijek tako. Često se susrećemo s lažima, obmanama i običnim smećem, a ne štivom vrijednim čitanja.

Mnogo je načina na koji se priča može ispričati, no svaki taj način bi trebao, zbog razumijevanja teksta, biti pisan nekim svojim redom.

Primijetila sam da je najbolji način vježbanja pričanja priče upravo prepričavanje onoga što smo pročitali ili čuli od drugih ljudi. Ako ste u stanju razumljivo prepričati priču, situaciju ili neki događaj, znači da ste i sami shvatili što se dogodilo. Time vas, naravno, ne pozivam na širenje tračeva kao 'vježbanje prepričavanja', već mislim na nešto tipa prepričavanje lektire.

Na pričanje osobne priče gledam kao na informiranje drugih ljudi. Kao na povratnu informaciju. Kao na ukazivanje na probleme s ciljem rješavanja istih.

Izmjena iskustava pokazala se vrlo bitnim izvorom informacija, ali kao i sve ostalo, i taj se pojam koristi za manipuliranje, lažno oglašavanje i nanošenje štete ljudima, stoga je iznimno bitno biti iskren, ali i naučiti osjećati vibraciju tuđih riječi kako bismo znali prepoznati laži.

Jedan od velikih problema s kojim se susreću ljudi koji progovore o vlastitom iskustvu je vrijeđanje, ponižavanje, ali i nametanje osjećaja srama. Nije svaka priča za osudu, ali upravo to je nešto s čim se ljudi susreću svakoga dana. Drugi ih osuđuju i to uglavnom oni koje prve i najviše treba za nešto osuditi.

Ljudi odustaju od informiranja drugih ljudi upravo zato što se izlažu nasilnicima koji ih pokušavaju uništiti zbog toga, stoga se loše stvari uporno i uporno ponavljaju drugim ljudima.

Umjesto da spriječimo loše stvari, mi sprečavamo one koji ukazuju na loše stvari.

Sve se kroz povijest nekako vrti u krug i čini mi se da se svijet nikada neće promijeniti, ali ono što sam primijetila jest da se neki ljudi ipak osvijeste i tada se promijeni njihov vlastiti život i to na bolje.

Onaj tko priča priču, dopire do ljudi koji se s njim mogu poistovjetiti, a da bi se ljudi mogli s njim poistovjetiti, prvo moraju čuti ili pročitati priču s razumijevanjem.

Da bismo došli do neke poante, prvo moramo izložiti priču. Moramo ispričati što je i kako bilo, kad je bilo, gdje je bilo, s kim je bilo, zašto je bilo, jednostavno moramo predočiti sve činjenice kako bismo mogli objasniti zašto je do nečega došlo.

Čak i kad sve ispričamo onako kako je bilo, na ljudima je da sami odluče kako je ta priča na njih utjecala i što oni misle o svemu tome. Na njima je da ju dožive na svoj način.

Kad pričam o sebi i svom iskustvu, ne mogu odmah reći što mislim dok ne objasnim što je do takvog stava dovelo.

Moje priče su se obično odvijale godinama, što znači da je puno toga što moram izložiti kako biste shvatili što se zapravo dogodilo. Ako imate strpljenja, čitat ćete redom kako biste me upoznali i kako biste me razumjeli. Ako odmah skočite na kraj, neće vam biti jasno kako je do nečega došlo.

Upravo zato vas uvijek pozivam: ako želite pronaći odgovore na neka svoja pitanja – čitajte one tekstove koje osjetite da želite pročitati, no ako želite upoznati mene – čitajte redom.

Teme o kojima pišem često su teške i bolne, no one su uvod u stvari. Da bih rekla kako sam se izdigla iznad nečega, prvo moram ispričati koliko me nešto bilo pogodilo. Da bih pisala o uspjehu, prvo moram pisati o porazu. Sve ima svoj red.

Ne pišem kako biste me žalili zbog toga koliko mi je bilo teško, već kako biste shvatili koliko je bilo teško i izazovno, ali i nužno izdići se iznad boli, iscijeliti se i napraviti promjene u životu.

Pričanjem svoje priče ne pozivam vas da me žalite ili veličate, već vas pozivam da osvijestite kako niste sami. Kako ima i drugih poput vas. Kako ima ljudi koji prolaze isto što i vi sami prolazite. Kako su i drugi ljudi izgubljeni, sami, usamljeni, puni boli. Kako su i drugi ljudi nesretni. Kako su na rubu svog života, ali i kako su odlučili da neće zakoračiti u ponor koji je pred njima.

Ovdje nije riječ o ostanku u patnji.
Ovdje je riječ o oslobođenju i uzdizanju iznad patnje te traženju načina kako da se to postigne.

Ovdje nije riječ o lekcijama koje se vječno ponavljaju, već o svladavanju tih lekcija i učenju iz njih. Ovdje je riječ o rastu, razvoju, uzdizanju, unapređenju, poboljšanju. Ovdje je riječ o izboru, ali da bismo došli do toga, prvo moramo ići nekim redom.

Prvo morate osjetiti je li ovo za vas ili nije. Morate prepoznati pronalazite li se u mojim primjerima ili ne. Morate progledati, morate osvijestiti što se to događa i shvatiti da imate izbor - zatvoriti oči ili ići naprijed.

Ja svoju priču pričam onim redom kojim osjećam da ju želim pisati. Sve se u meni nekako svodi na ono što duboko u sebi osjećam da je ispravno. Na vama je pak da odaberete što i kako vi želite.

Moje životne priče su ovdje kako bi informirale te kako bi potaknule na promjenu na bolje, zdravije i sretnije. Ovdje su kako bi ukazale na probleme i kako bi pozvale na zajedničko rješavanje istih.

Ja sam svoje odluke donijela. Sad je na vama red da donesete svoje.

Svi smo se mi još u najranijoj dobi susreli s pojmovima kompleksi i iskompleksiranost, no nije svako nezadovoljstvo ili svaka nesigurnost kompleks. Razlike postoje.

Sad kad kao odrasla osoba gledam na to, a govoreći prvenstveno iz vlastitog iskustva, vidim da je mladim ljudima često nametano da budu iskompleksirani. Mladim se ljudima često nametala ideja da je normalno da budu iskompleksirani, štoviše, davali su im se odnosno nametali razlozi zbog kojih su oni to trebali biti iskompleksirani.

Mladi čovjek tek s vremenom, odrastanjem i razvijanjem shvati pravo značenje određenih pojmova i tek ih kasnije može pravilno koristiti, stoga će u mladosti često posegnuti za onim izrazima koje je naučio od drugih vjerujući da je značenje tih izraza ono značenje koje su mu drugi, koji ni sami nisu najbolje znali, prenijeli.

Govorilo nam se da je to normalno, čak se i očekivalo od nas da imamo komplekse kao fazu razvoja, no nikad se nisu uvažavale naše tvrdnje da nemamo 'tih problema' i da su normalne faze razvoja kroz koje prolazimo jednostavno nesigurnosti potekle iz premalo iskustva, znanja ili nedovoljne spremnosti.

U djetinjstvu smo bili pod utjecajem 'odraslih' ljudi, roditelja, ali i vršnjaka te su nam se nametala nerealna očekivanja nekog izmišljenog društvenog standarda, no i u toj situaciji mi nismo reagirali jednako. Neki smo se odupirali tim stvarima jer nismo osjećali da su u skladu s nekim našim unutarnjim osjećajem i stavovima, dok su drugi slijepo pokušavali ispuniti ta očekivanja samo da bi patili cijeloga života jer ne mogu ispuniti ono što je zapravo nerealno.

Dok je iskompleksiranost problematična kod odraslih osoba, smatra se, dakle, da je normalno u mladosti imati komplekse, no ja ipak smatram da nismo svi imali komplekse samo zato što nismo u svakom trenutku svog života u potpunosti bili zadovoljni sobom.

Gledamo li u kojim smo uvjetima odrastali i s kojim smo ljudima odrastali, jasno je da smo puno toga krivo naučili i da sad kao odrasle osobe moramo puno toga ponovno i pravilno naučiti. Ovo je ono što sam ja naučila promatrajući svoju okolinu.

Kad za nekoga kažem da je iskompleksiran, ne mislim na malu nesigurnost oko nečega, već na poremećaj percepcije samog sebe, svog izgleda, svoje osobnosti i svojih mogućnosti, na poremećaj doživljavanja i shvaćanja realnosti, poremećaj shvaćanja općenitih činjenica poput faza razvoja te poremećaj doživljavanja i shvaćanja smisla usporedbe sebe s drugim ljudima.

Iskompleksiranost je poremećaj jer dovodi do smetnje u normalnom (zdravom) funkcioniranju osobe odnosno dovodi do značajnog odstupanja od onoga što bismo nazvali normalnim (zdravim) funkcioniranjem.

Dok je nesigurnost osjećaj koji nas navodi na preispitivanje ili bolju pripremu, kompleksi su kočnica, nezdrava, negativna percepcija i nemogućnost sagledavanja stvari onakvima kakve one jesu.

Primjera radi. Zamislimo da se čovjek pogleda u ogledalo i vidi da je ružan. To ne znači da je on iskompleksiran. On možda zaista ima izgled koji nije niti ugodan niti simetričan, ali čovjek zna da je to samo izgled. On i dalje može biti dobra osoba, može biti karizmatičan, može se ugodno ponašati i lijepo odijevati, čime će njegov, nazovimo ga 'nesretni' izgled biti stavljen u drugi plan.

Iako je 'ružan', drugi ljudi će ga primjećivati zbog njegovog stava i njegovih osobina, čime bi njegova 'ružnoća' mnogima mogla biti čak i simpatična. Kvaliteta čovjekovog života neće biti narušena. Čovjek realno gleda na stvari i shvaća da ljepota nije samo simetričan izgled, već osoba kao cjelokupna pojava.

Ljudi mu mogu dobaciti ružne riječi ili mu ukazati na njegovu 'ružnoću'. Čovjeka to može rastužiti ili povrijediti, ali on zbog toga neće mrziti sebe jer shvaća da su mnogi ljudi jednostavno bezobrazni i zli.

Kada je čovjek iskompleksiran, on sebe može, na primjer, vidjeti ružnim bez obzira kako on uistinu izgleda i bez obzira što drugi ljudi misle o njegovom izgledu. Kad ima komplekse, njemu neće biti bitno kad netko misli lijepo o njemu, ali će uvažiti kad netko misli ružno o njemu.

Ako mislite da netko ima komplekse samo zato što drugi pričaju ružno o njemu, zašto onda ta osoba ne vidi ljepotu u sebi tamo gdje ju na njemu vide i druge osobe? Zato što kompleksi ne dolaze izvana, već iznutra.

Čovjek nije iskompleksiran zato što netko drugi ima ružno mišljenje o njemu, već zato što on sam ima ružno mišljenje o sebi.

Osoba može imati komplekse zbog svog izgleda, svoje osobnosti, svoje izvedbe, svog znanja – može imati komplekse u vezi bilo čega na sebi ili u sebi.

Takvoj osobi nedostaju samopouzdanje i samopoštovanje, iako će u nekim slučajevima svoje nedostatke skrivati iskazivanjem pretjerano visokog mišljenja o sebi, odnosno omalovažavanjem vrijednosti drugih ljudi.

Osoba koja ima komplekse je uvijek u nekom toksičnom, negativnom tonu i to ćete lako primijetiti u njenom držanju, ponašanju, ali i po izboru riječi, prema tome kako govori o sebi, ali i kako se obraća drugima.

Takva osoba nema niti dobar odnos sa sobom niti s drugim ljudima te se često uspoređuje s drugima na nezdravi način.

Zdrav način usporedbe jest realno sagledavanje činjenica i procjena na čemu se još može poraditi ili što se može popraviti kako bismo bili bolji ili jednostavno dobri kao i drugi.

Konkurencija je tu da bi nas poticala da i mi damo još više i bolje od sebe, ne da bismo ju mrzili ili da bismo sebe smatrali promašajem, gubitnikom ili neuspjehom.

Kompleksi utječu na kvalitetu života same osobe, a često i na okolinu te osobe. Osobi s kompleksima ne možete promijeniti mišljenje i njoj je potrebna stručna psihološka pomoć.

Kad je osoba iskompleksirana, ona nije iskompleksirana zato što joj je netko rekao nešto loše, već ona mišljenje i primjedbe druge osobe doživljava drugačije nego normalna osoba, a pod normalna mislim na osobu koja nema poremećaje doživljavanja i percepcije koje sam ranije navela.

Ako ste ono što nazivam 'normalna' osoba sa zdravim pristupom promišljanju stvari i ako vam netko dođe i kaže vam nešto ružno o vama, kaže vam kako nemate talent za nešto ili da ste glupi i nesposobni, vi nećete u to povjerovati toliko da će to postati vaša apsolutna istina.

Vi se možete uvrijediti, ta vas osoba može povrijediti, možete se zapitati zašto vam je netko to rekao, možete čak i propitati je li to istina te možete zaključiti da čak i ako vam nešto ne ide od prve, potrebni su trud i vježba da nešto poboljšate.

Samo zato što vam je netko rekao svoje mišljenje, svoje ružno mišljenje, to ne znači da je to istina, već samo šupak, odnosno mišljenje druge osobe (jer mišljenje je kao šupak – svi ga imaju).

Iako vas je netko povrijedio, iako se možda s nekim i slažete u njegovom mišljenju, iako vi možda niste s nečime zadovoljni u svom životu, to ne znači da ste iskompleksirani. Iskompleksirani ste onda kad vam ta činjenica smeta u svakodnevnom životu, u razmišljanju, u proživljavanju neželjenih emocija koje se gomilaju, u doživljavanju ljudi iz vaše okoline i kada vas nešto konstantno goni da se uspoređujete s drugima na nezdravi način.

Kada su kompleksi ono oko čega se vaš dan vrti, tada je vrijeme da potražite stručnu pomoć jer to nije život. Vi zaslužujete bolje od toga, a ako se samo osjećate nesigurnim oko nečega, počnite sami sad odmah raditi na tome.

Razmislite malo zašto je to tako i što biste htjeli promijeniti. Zapitajte se je li takav stav realan ili nametnut. Pronađite ono s čim ste zadovoljni i dopustite si osjetiti sreću i zadovoljstvo, a zatim u takvom raspoloženju pristupite onome što smatrate problemom i pokušajte razraditi mogućnosti kojima ćete taj problem riješiti ili ga barem bolje upoznati.

Pronađite stvari koje vas vesele u životu i uživajte više. To će vam pomoći da se osjećate bolje i da zdravije promišljate o svemu.

Mnoge su stvari rješive, stoga istražujte, čitajte, slušajte priče ljudi koji su se susreli s istim problemom. Možda njihovo rješenje nije pogodno za vas, ali će vas možda navesti na put kojim ćete doći do svog rješenja.

Radite na sebi. Veselite se. Radujte se. Uživajte! Uživajte u malim stvarima ako vam je teško odmah uživati u velikim, a ako ništa od toga ne pomaže, ne bojte se potražiti pomoć. Ne bojte se željeti si pomoći. Vi imate pravo osjetiti sreću, stoga potražite stručnu pomoć koja će vam u tome pomoći.

Već sam spominjala kako bih uvijek prepoznala iskompleksirane osobe čim bih ušla u prostoriju upravo zato što se cijeloga života s njima susrećem. Razlog je često bio taj što bi oni osjetili moju prisutnost, moju energiju i odmah se počeli uspoređivati sa mnom. Bez potrebe, bez razloga, bez i jednog drugog poticaja.

Ja sam oko njih osjećala težinu koja je i meni postajala teret čak i kad bih samo bila u njihovoj blizini. Oni su svojom težinom meni izazivali mučninu u utrobi, stoga mi se bilo teško nositi s njima, no to me nije spriječilo da godinama pomažem ili barem pokušavam pomoći takvim ljudima iz svoje okoline, ali bezuspješno.

Ljudi s kompleksima, znači oni ljudi koji baš pate od iskompleksiranosti su tip ljudi za koji ja nikad nisam pronašla 'lijek', odnosno način da im uistinu trajno pomognem. Takve osobe imaju trenutke lucidnosti, ali nakon toga uvijek potonu još i više, ali počnu i vas nemilosrdno vuči za sobom.

Prava iskompleksiranost je nešto što treba ozbiljno shvatiti, nešto s čim se stručnjaci trebaju uistinu pozabaviti i na tom problemu raditi odnosno raditi na efikasnom rješenju tog problema, ali ju isto tako treba naučiti razlikovati od običnog nezadovoljstva ili nesigurnosti.

Kompleksi nisu bezopasni. Mogu biti pogubni za samu osobu, ali i za njenu okolinu. To je veliki problem na kojem trebamo kolektivno raditi.

Najveća greška koju ljudi rade jest poticanje ostanka u takvom stanju.

Kad je netko oko nečega iskompleksiran i svi to primijete, a teško je ne primijetiti, tad svi obično kažu „ma pusti ga/ju“ ili ili „daj njemu da on/ona to dobije jer će patiti ako ne dobije“ ili „daj njemu da on/ona pobijedi jer će patiti ako ne pobijedi“, ali ta će osoba uvijek patiti. Patit će i kad nešto osvoji ili dobije jer to nikad nije niti bio problem. Ta će se osoba nastaviti osjećati manje vrijednom i nikakva nagrada to neće promijeniti!

Ljudi puštaju takvim osobama, daju im i ono što nisu zaslužili i to uvijek na štetu drugih, zdravih ljudi, misleći da će to pomoći iskompleksiranim ljudima, ali na taj im način ne pomažu, već aktivno sudjeluju u njihovom dubljem razbolijevanju jer to i jest bolest.

Ljudi ih puštaju ispod radara, puštaju im da im sve prođe. Sve im dopuštaju radi nekakvog mira, okrivljuju zdrave osobe da su one problem i tako potiču iskompleksiranu osobu da ostane to što jest, a što se ona duže nosi s tim, to će joj biti gore, to će joj biti teže i izvući se iz takvog stanja i živjeti u takvom stanju, a onda nastaje kaos.

Kad je netko iskompleksiran, to ne znači da mu sve treba dati i dopustiti – to znači da mu treba pomoći.

Iskompleksiranost je poremećaj kao i svaki drugi, i kao i svaki drugi problem, zaslužuje kvalitetno liječenje. To nije nešto što trebamo poticati, već naučiti prepoznavati, razumjeti, ali i čime se trebamo pozabaviti. Sjetite se toga drugi put kad odlučite nekome nešto prepustiti samo zato što je taj netko 'iskompleksiran'.

Tko u današnje vrijeme napušta posao? Tko odlazi s posla koji ima kako bi bio nezaposlen? Nitko, jel'? A ako vam kažem da ćete se razboljeti ako ostanete na tom radnom mjestu? Hoćete li i onda razmišljati jednako?

Govore nam da možemo sve što hoćemo. I ja govorim da možemo sve što hoćemo, no to ne znači da ćemo to nužno postići onako kako smo prvotno zamislili.

Nekad ćemo morati skrenuti s putanje koju smo si zacrtali i pronaći neki novi put, neko novo rješenje kako bismo postigli ono što želimo. Nekad će nam trebati više informacija, više znanja i iskustva, novih spoznaja.

To ne znači da nećemo postići ono što želimo. To samo znači da mi u ovom trenutku zapravo ne možemo sa sigurnošću tvrditi kad i kako ćemo to postići jer nekad stvari jednostavno ne ovise o nama zato što moramo uzeti u obzir druge ljude i njihovu slobodnu volje.

Vratimo se na radno mjesto. Ako je vaše radno mjesto odnosno radna okolina toksična, vi ćete to znati. Vi ćete to osjetiti. Koliko god voljeli svoj posao i koliko god radili na onom mjestu na kojem ste željeli raditi, u toksičnim uvjetima to neće biti dugotrajno moguće. Neće biti moguće ostati zdrav i normalan, a mogli biste i zamrziti svoj posao.

Ovdje nije riječ samo o mentalnom zdravlju. Takva okolina može u vama izazvati nakupljanje svakojakih misli i emocija koje će utjecati na vaše fizičko zdravlje i na pojavu bolesti fizičkog tijela.

Nekad je samo jedan kolega toksičan, ali negativno utječe na cijeli kolektiv. Nekad je grupica ljudi toksična, a nekad je cijelo mjesto toksično i vi se osjećate kao da vas je netko ubacio u kantu punu napoja.

Toksično mjesto ili toksična grupa ljudi pokazuju 'crvene zastavice'. Obratite pažnju na njih, nemojte ih nikako ignorirati.

Za toksično radno mjesto (a to se može primijeniti i na sva ostala polja u životu) karakteristični su neki od najčešćih pokazatelja.

Prvenstveno je to loša komunikacija među ljudima, komunikacija koja nije niti jasna, niti izravna, često niti logična, a koja uključuje i učestala ogovaranja, omalovažavanja, ali i isključivanja određenih ljudi. U takvoj komunikaciji ćete primijetiti koji se ljudi favoriziraju, ali i koji opstaju ili se pak uspinju bez ikakvih realnih zasluga.

Komunikacija nije zamućena samo među zaposlenicima. Ona je toksična i u odnosu nadređeni-podređeni, a tad vam je jasno da ne možete normalno funkcionirati u odnosu u kojem onaj koji je odgovoran za vas nije adekvatan, ali nije niti normalan. On neće zastupati niti vas niti vaša prava, što znači da će raditi direktno protiv vas i na vašu štetu.

Ako je vodstvo loše, okolina je automatski nemotivirana što znači da mnogi neće odrađivati svoj dio posla niti na razini niti kako spada, što direktno utječe i na vaš dio posla kao člana tima, ali i na vašu motivaciju za rad.

Na takvim je mjestima često vidljiva i učestala izmjena zaposlenika, što upućuje na to da mnogi ljudi ne vide smisao ostanka na tom radnom mjestu i u toj radnoj okolini. To je pokazatelj i da šefovima nije stalo do toga da se uspostavi stabilna, profesionalna i adekvatna okolina, već im je samo bitno da se pare okreću, da se posao koliko-toliko odrađuje i da se izrabljuju oni koji su ostali.

Shvatit ćete to i kad osvijestite činjenicu da na takvom radnom mjestu nema prostora za napredovanje, za osobni i poslovni razvoj, povećanje plaće i ostvarivanje boljih uvjeta. Shvatit ćete i kad primijetite da se ne poštuje ravnoteža između vašeg poslovnog i privatnog života, odnosno da se narušava vaše pravo na slobodno/privatno vrijeme.

Kad je radno mjesto toksično, ono će u vama izazivati mučninu i gušenje čak i kad niste na radnom mjestu. Čak kad samo i pomislite na svoje radno mjesto i na novi radni dan.

Ovo su samo neki od primjera toksične okoline, primjera u kojima se vide neadekvatni ljudi na funkcijama i ružno neprofesionalno ponašanje među suradnicima, bilo da je riječ o direktnom ili pasivno-agresivnom ponašanju.

Možda se vama nekima čini da ste dovoljno flegmatični da biste mogli 'izdurati' takav rad za neku sigurnu plaću, no na takvom radnom mjestu ništa nije sigurno.

I sam boravak u toksičnoj okolini utjecat će na vas na ovaj ili na onaj način, a vi toga još niste niti svjesni.

Kako provodite svoje dane, tako provodite svoj život. Napustiti toksičan posao nije lako, ali je nužno.

Naravno da nitko ne očekuje da preko noći odbacite prihode, no što duže ostanete na takvom mjestu, bit će vam teže. Kako mislite da ćete moći normalno funkcionirati na drugom radnom mjestu ako dopustite toksičnom da vas iscrpi ili pak otruje?

'Progurati' kroz toksičnu okolinu s ciljem postizanja željene razine karijere nije baš uvijek najsretnije rješenje upravo zato što još ne znate kako će se to negativno odraziti na tu karijeru koju upravo gradite, ali i koliko će vas to približiti 'sagorijevanju'.

Uspjeh iziskuje rad i trud, ali čovjek mora biti i mentalno i fizički u stanju uživati plodove svog rada.

U toksičnoj radnoj okolini nekad će biti riječ samo o jednom kolegi. Tad s nadređenima treba razjasniti situaciju i otpustiti osobu koja kvari ritam cijelog kolektiva jer kolektiv nije zaslužio ispaštati zbog jedinke koja će svakoga dana unositi razdor među sve njih. Nekad je jedna pogrešna osoba dovoljna da uništi reputaciju cijele firme, stoga odgovorni trebaju povesti malo više računa o tome tko ih sve predstavlja.

Čovjek može tražiti uzrok toksične atmosfere, no to ne znači da će ju uvijek moći riješiti, ali znači da iz te situacije može učiti te svoje iskustvo obogatiti za znanje što i kako u budućnosti ne treba činiti ili dopustiti.

Neka vas iskustvo boravka u toksičnoj radnoj okolini pouči još nečemu, a to je da i vi postavljate pitanja. Na intervjuu za novi posao nije samo bitno što vi možete pružiti firmi, bitno je i što ona može pružiti vama. Ne bojte se raspravljati o uvjetima i o onome što se nudi.

Osim toga, raspitajte se i o tom radnom mjestu na koje ste se prijavili, tko ga je obavljao prije vas i pod kojim je uvjetima otišao s tog radnog mjesta (je li napredovao ili napustio firmu)?

Obratite pažnju i na moguće 'crvene zastavice' od samog početka na novom mjestu, pa čak i na intervjuu. Obratite pažnju na komunikaciju, na pitanja koja vam se postavljaju, govor tijela osobe koja s vama vodi razgovor, na ignoriranje vas ili vaših pitanja, na možebitne nelogičnosti ili očite nedostatke, pa čak i na moguću mikroagresiju, odnosno suptilnu, indirektnu ili čak neverbalnu poruku koja vam osoba šalje kako bi vas povrijedila ili ponizila.

Kad i ako napustite toksično radno mjesto, budite svjesni da će vam trebati malo vremena da se oporavite od svega. Priuštite si taj odmor kako biste otpustili mentalni i emocionalni teret te napunili baterije.

Vaše je zdravlje bitno. Vi morate biti u stanju zaraditi taj novac koji želite kako ne biste na kraju sav zarađeni novac trošili samo na liječnike.

Napuštanje toksičnog radnog mjesta možda jest teško, ali to će biti najbolja odluka koju ćete donijeti za sebe i za svoje zdravlje, ali i za daljnji razvoj svoje karijeru.

Imala sam tu 'sreću' da sam se susrela i sa toksičnim radnim mjestom i sa toksičnim društvom odnosno toksičnom grupom ljudi, stoga mi nije problem prepoznati znakove čim se pojave, a počnu se pojavljivati odmah. No kad je čovjek mlad, iako brzo shvati da nešto nije u redu, drugi ga ljudi 'poklapaju' i 'potkopavaju' njegove tvrdnje. To je upravo ono što toksična okolina radi.

Pri prvim susretima s takvom vrstom okoline čovjek se još uvijek pokušava opravdati, pokušava otkriti problem, pokušava ga riješiti, pokušava pomoći drugima, pokušava poboljšati okolinu u kojoj se nalazi i promijeniti ju na bolje.

Čovjek se nada da će biti bolje, čak i propituje sam sebe kad drugi kažu da je u njemu problem, ali ništa od toga neće promijeniti okolinu koja je zatrovana. Zatrovanu okolinu može spasiti jedino raspust svi toksičnih članova.

Član obitelji zaposlio se u jednoj firmi. Ja sam upoznala sve kolege iz njegovog ureda i rekla sam tom članu obitelji da se pazi. Rekla sam mu što vidim i što znam, rekla sam mu koga da se posebno pazi i da ne nasjeda na priče koje čuje.

Rekla sam mu da će ga određeni ljudi uvlačiti u svoju dramu, a da će ga zatim ogovarati iza njegovih leđa jer koliko god da se prave da se ne vole, toksični članovi se i dalje drže zajedno i rade protiv onih koji nisu dio njihove skupine.

Ja sam luda, to je bio zaključak člana obitelji koji je bio uvjeren da ja nemam pojma o čemu govorim jer on zna najbolje. Neka mu bude. A onda je počelo, sve po PS-u.

Toksična okolina je već bila otrovala sve svoje članove i ostao je još samo onaj član koji je tek došao. Taj je najnoviji član bio normalan u odnosu na one koji su bili dio već oformljene skupine. I što se dogodilo? Uvlačili su ga u svoju svakodnevnu dramu, a onda mu radili složno iza leđa. Tražili su ga pomoć, a onda mu zabijali noževe.

Tako funkcioniraju toksične skupine jer u toksičnoj skupini bilo koje vrste normalna osoba je ona koja 'nije normalna'.

Vi to ne možete samo tako promijeniti. Vi to ne možete promijeniti svojom dobrom voljom i svojim optimizmom.

Reći ću još samo da on više ne radi tamo jer bez obzira što je sve učinio, bez obzira što je sve za njih i umjesto njih radio, bez obzira koliko je svojim predanim i pretjerano predugim (neplaćenim) radom pridonio cijeloj firmi, on njima nije valjao. On je njima bio žrtveno janje. On je bio onaj kojem su se pripisivale krivice svih toksičnih članova. On je onaj koji je bio kriv za sve.

Jedini način da se spasite jest da napustite takvo radno mjesto i pustite ga da se utopi u vlastitom otrovu. Vi ga nećete moći izliječiti. Vi ga nećete samo tako moći promijeniti na bolje. A onog dana kad budete odlazili, nitko neće plakati za vama jer oni ionako smatraju da ste vi ti koji ste problem, koji ste nesposobni i krivi za sve.

Toksična okolina neće misliti dobro o vama što god vi učinili za nju, stoga se bolje maknite od nje dok još možete, dok još imate snage svoju energiju uložiti u sebe, u svoj život i u svoj uspjeh. U nešto bolje, nešto zdravije, nešto vrijedno vas samih.

Sve sam to i sama više puta prošla. Godinama sam bila čak i u vezi oko koje se oformilo društvo koje je bilo toksično. Godinama sam ja bila ta koju su optuživali da nije normalna i da kvari 'ritam' društva.

Godinama sam gledala kako se iskompleksirane ljude potiče i podržava u njihovom poremećaju, kako se mentalno nestabilne dodatno destabilizira, kako se otrovnima dolijeva otrov i potencijalnima koči razvoj, sve dok jednog dana jednostavno nisam otišla.

Svaki pokušaj da sa jedinim članom do kojeg mi je još bilo stalo ostanem u dobrim odnosim pao je u vodu jer i on je, na kraju krajeva, bio toksična osoba. Ni sa kim nisam ostala u kontaktu i vjerujem da nitko od njih više nema ništa lijepo za reći o meni.

Danas odlazim puno brže jer moj život, moje zdravlje, moja energija, moji talenti i moji potencijali vrijede puno više od jedne maligne toksične nakupine.

Nemojte se držati toksične skupine samo zato što ne želite da njeni članovi loše misle o vama jer koliko god vi dugo s njima ostali, oni svoje mišljenje neće promijeniti, ali bi zato mogli i vas otrovati. Nemojte si to dopustiti.

„Razočarao me! On uopće nije onakav kakvim sam ga zamišljala!“ A kad si ga zamišljala?! Kad to točno, prije nekoliko godina? Dok još niste bili zajedno?

Ljudi me uvijek iznenade glupim izjavama tipa 'on (ili ona) nije onakav kakvim sam ga zamišljala'? Zamišljali ste nekoga? Zamišljate onda kad ne poznajete osobu, ali kad se jednom upoznate, ljudi vam odmah pokažu kakvi su.

Istina, ne znaju svi ljudi čitati znakove, ali zašto je to tako? Zašto ne podučavamo ljude takvim stvarima? Podučavamo ih ponašanju životinja, ali ponašanju ljudi ne baš toliko.

Ljudi nam odmah pokažu kakvi su, iako ćete često čuti „on nije bio takav na početku“. A kakav je bio? Pretjeran? Pretjerano ljubazan? Pretjerano privržen? 'Blago' ljubomoran ili možda posesivan? 'Slobodnog duha'? 'Umjetnički tip'? Netko poput vjetra tko se ne da 'vezati'?

Nije da oni nisu bili takvi na početku, nego vi niste razumjeli uvod koji su vam prezentirali.

Svako ponašanje ima svoj obrazac. Neke obrasce je lakše, neke teže uočiti, a za mnoge vam je potrebno iskustvo. Nismo svi za sve, nećemo svi razumjeti iste stvari i to je normalno. Nisu svi u stanju shvatiti ono što im je pred nosom. No jedno morate osvijestiti –

ljude trebate voljeti zbog onoga što oni jesu, ne zbog onoga što vi želite da oni budu.

Nama se netko svidi i mi želimo da taj netko bude po našoj mjeri, ali nije. Ta je osoba netko drugačiji. Kroz mladost i odrastanje imamo tendenciju mijenjati ljude, točnije pokušavati ih mijenjati kako bi oni bili po našem ukusu. Svidjeli su nam se vizualno i sad želimo da nam se svide i na ostalim razinama, ali to tako ne ide.

Prvo smo mislili da je netko drugačiji, ispostavilo se da nije. Zatim smo ga pokušali promijeniti, ali nam nije uspjelo. Nakon toga slijedi jedan od dva scenarija: ili ćemo se razići ili ćemo nastaviti živjeti u maštariji.

Za mladost i neiskustvo se ovakvo nešto podrazumijeva. Vjerujem da smo svi prošli kroz te situacije i to više puta, no čovjek u jednom trenutku mora shvatiti da tako više ne ide.

U jednom trenutku čovjek mora prestati 'ljubiti' viziju koju ima o nekoj drugoj osobi. Mora otvoriti oči, vidjeti kakva ta osoba uistinu jest i voljeti ju očima širom otvorenim.

Morate shvatiti da ljude morate prihvatiti onakvima kakvi oni jesu, ne onakvima kakvi bi oni mogli biti kada bi ispunili potencijale koje vi u njima vidite.

Kad ljude vidimo točno onakvima kakvi oni jesu i volimo ih takve kakvi jesu, i ako naravno vrijedi i obrnuto, tad imamo priliku za iskrenu vezu.

To ne znači da se s vremenom nećemo mijenjati ili dalje razvijati, da nećemo ispunjavati svoje potencijale, a možda se čak i razići. To samo znači da smo u stvarnoj vezi s drugom osobom, a ne u vezi s iluzijom koja se odvija u našem umu.

I nije samo idealiziranje partnera problem. Tu sad imamo i lažni prikaz idile, zapravo, maltretiranje drugih ljudi tim lažnim prikazima. Susrela sam mnoge ljude koji idealiziraju svoje partnere, iako svi mi ostali vidimo stvarnost, ali i one koji pokušavaju održavati iluziju idealnog odnosa pred drugim ljudima.

Otkako se proširila popularnost društvenih mreža, te su iluzije prevršile svaku mjeru. Govorim o primjerima ljudi koje osobno poznajem.

Iako svi mi koji ih poznajemo znamo istinu, iako svi znamo koliko je neka veza disfunkcionalna, nefunkcionalna i loša, ta količina preseravanja na društvenim mrežama i taj bijedni pokušaj prikaza iluzije kojoj bi se svi trebali diviti premašuje granice zdravog razuma u nedogled. No vratimo se na temu.

Ljudi maštaju o svojim partnerima, umjesto da ih se potrude upoznati, a onda se čude kad jednog dana otkriju kako stvarna osoba nema nikakve veze s tom maštarijom. Ljudi bi stalno mijenjali nešto na svojim partnerima, umjesto da jednostavno promijene partnera za onog koji im je više po mjeri.

Naravno da nije lako naći pravog partnera. Naravno da je u moru ljudi teško pronaći osobu koja se nama u potpunosti sviđa i kojoj se i mi sviđamo. Naravno da je teško. Nekad se čini i nemogućim, ali to niti nije ono o čemu ja sad ovdje govorim.

Govorim o ljudima koji žive iluziju. O ljudima koji biraju tu iluziju. O ljudima koji sami sebe uvjeravaju u iluziju i onda se prikazuju žrtvom jednoga dana kada se balončić iluzije probuši.

Govorim o ljudima koji se prave da su sretni zato jer žele pod svaku cijenu biti sretni, pa makar to značilo da će se samo praviti.

Govorim o ljudima koji odbijaju stvarnost i istovremeno ne shvaćaju da samo zato što oni ne žele vidjeti, ne znači da i drugi ljudi neće vidjeti istinu.

Vi možete voljeti iluziju ako baš želite, ali onda sami sebe osuđujete na življenje svog života samo u glavi. Vi tako sami sebi uskraćujete pravi život jer ga radije mijenjate za nešto što ne postoji nigdje drugdje osim u vašem umu.

Ne možete voljeti osobu koja ne postoji i onda se ljutiti na stvarnu osobu što nije onakva kakvom ju vi zamišljate.

Drugi ljudi mogu napraviti to isto i vama. Kako biste se vi osjećali da vam netko kaže kako bi vas volio samo kad biste vi bili onakvi kakvi on ili ona želi da budete? Kako biste se osjećali kad biste saznali da vas netko ne voli zbog onoga kakvi vi uistinu jeste, štoviše, da mu se ne sviđate takvi kakvi jeste i da želi da ste drugačiji, da ste nešto više po njegovoj ili njezinoj mjeri?

Vi ne morate prihvatiti da je netko takav kakav je, ali ne možete se niti praviti da je drugačiji od onoga kakav uistinu jest. Ako nekoga volite, volite ga takvog stvarnog. Volite ga kao ljudsko biće, ne kao uokvirenu sliku na zidu ili maštariju vrelog ljetnog jutra.

Svatko od nas zaslužuje da nas se voli onakvima kakvi jesmo. To ne znači da ćemo nužno pronaći nekog tko nas voli, ali onda se moramo zapitati volimo li mi sebe takvi kakvi jesmo? Jesmo li zadovoljni onime što jesmo ili možda cijelo vrijeme glumimo da smo nešto što nismo? Jer ako već želimo nešto promijeniti na bolje, moramo promijeniti ono što je postojeće.

Prestanite sebe i druge uvjeravati u laži. Prestanite se baviti iluzijama. Prestanite glumatati. Prestanite letjeti u imaginarnim oblacima.

Prestanite ljudima pripisivati uloge koje im ne pripadaju. Prestanite ih opisivati onakvima kakvi oni nisu. Prestanite se praviti da su oni ono što nisu. Prestanite. Jednostavno prestanite. Otvorite oči i pogledajte ih. Pronađite u njima stvarnu ljepotu. Ne tražite vječno ono što vi priželjkujete, a čega tamo nema.

Ako niste pronašli ono što ste tražili, tražite dalje. Ako ne možete prihvatiti ono što je pred vama, onda nemojte trošiti niti svoje niti tuđe vrijeme, ali nemojte se praviti, nemojte lagati, nemojte obmanjivati. Ništa dobro iz toga proizaći neće.

Idući put kad kažete da nekog volite, provjerite jesu li vam oči širom otvorene. Provjerite volite li vi nekoga ili volite ono što bi ta osoba mogla biti kad bi se vas nešto pitalo.

Jedna je djevojka nekoliko godina bila dio mog života. Ona nije bila moj izbor, već je jednostavno došla 'u paketu'. Pročitala sam ju na prvu, a ona je na prvu postala ljubomorna. Ne zato što je to moje mišljenje, već zato što mi je godinama kasnije ona sama to priznala.

Ona je stvorila obmanu. Sugerirala je drugima da smo nas dvije iste, ali nismo bile. Ona je htjela nešto tuđe, ja sam htjela nešto svoje. Sugerirala im je da smo iste, stoga, prema njenom mišljenju, samo jedna od nas može postojati, dok se druga mora pokoriti. I tu je pogriješila.

Ona nije bila snažna žena, ali je to htjela biti. Mislila je da će prisutnost druge snažne žene ugroziti njenu snagu, ali to je toliko daleko od istine. Ona je zapravo znala da će, kad drugi vide kako izgleda snažna žena, odmah shvatiti kako izgleda i ona koja se samo pretvara.

Ja njoj nisam bila konkurencija. Nisam joj bila ništa, a mogla sam joj biti sve. Mogla sam joj biti prijatelj, no nju je moja prisutnost doslovno izbezumila te je godinama radila na tome da me ogovara, blati i lažno prikazuje.

Ona je vjerovala da može postojati samo jedna snažna žena oko koje se sve vrti, da samo jedna može biti uspješna, da samo jedna može biti prava. I nema veze što je cijela obitelj bila puna žena jer od svih tih žena, ona je samo u meni vidjela konkurenciju svom položaju.

Svaka žena može biti snažna i svaka žena ima pravo biti snažna. Snaga jedne žene ne smije ugrožavati snagu druge žene. Samo zato što je jedna žena snažna i uspješna, ne znači da i druge ne smiju i ne mogu biti snažne i uspješne.

Kad god se osjećala loše, kad god je imala probleme, obraćala se meni jer je znala da ju jedino ja u toj okolini razumijem i da ju jedino ja mogu iskreno i s toplinom savjetovati. Obraćala se meni jer je htjela biti dobra sa mnom, ali se i dalje borila unutar sebe s idejom kako sam ja njoj prijetnja koju treba ukloniti.

Htjela me voljeti, ali me mrzila i radila je protiv mene jer je bila preplavljena kompleksima. Bila je glasna, bila je nametljiva, bila je naporna, ali njeni su kompleksi bili glasniji od nje same.

Ona je onaj tip osobe koju su svi puštali da prođe ispod radara sa svojim kompleksima. „Dajmo joj da bude po njenom kako bi se ona osjećala bolje“, ali nije se osjećala bolje. Patila je pod težinom svoje iskompleksiranosti i umjesto da ide putem svog razvoja, ona je odlučila svoje frustracije istresati na jedinu osobu koja ju je uistinu razumjela i koja joj je mogla pomoći – na mene.

Ja njoj nikada nisam željela zlo, ali mi je samoj bilo zlo od njene prisutnosti, od onoga kako se ona ponašala prema meni i onoga kakvu je sliku mene prezentirala drugima.

Kad sam odlazila, otišla sam i zbog nje (i od nje) jer se više nisam mogla baviti tolikim jadom i tolikom odvratnošću okoline koje je i ona bila veliki dio, no ono što ona ne zna jest to da ja ne mrzim nju, već da mi je muka od njene iskompleksiranosti.

Ja sam htjela da ona bude najbolja verzija same sebe, da bude sretna, snažna i uspješna te nadasve zdrava i zadovoljna, ali više nisam mogla podnijeti njeno prisustvo. Više nisam mogla podnijeti da je ona u mojoj blizini.

Otišla sam s ciljem da se maknem od svih njih i ne zamaram se više njima. Ne zamaram se niti njom. Ako ona želi sebe graditi, može to raditi daleko od mene, ali nakon svega, iskreno sumnjam da će ona ikada moći nadići ono što ja budim u njoj.

Godinama je svoje komplekse pokušavala kamuflirati obmanom koju je stvorila, a koja je mene stavljala u negativan centar pažnje. Godinama mi je narušavala sliku i reputaciju samo zato što je htjela ono što sam ja već tad imala u sebi.

Ja, nakon svega, o njoj ne razmišljam osim kad je se moram prisjetiti za potrebe pisanja i to je poruka koju vam želi reći za kraj.

Što god vam učinili, kakvi god bili prema vama, otiđite od njih i živite svoj život zdravo i kvalitetno. Živite ga onako kako vi želite i kako zaslužujete.

Živite punim plućima, točno onako kako ne biste mogli da ste ostali u toj zatrovanoj okolini, a oni neka se dalje sami nose sa svojim jadom kako god oni to žele. Daleko od vaših očiju, daleko od vaših misli. Daleko od vašeg života.

U vrlo ranoj dobi svog života otkrila sam da postoje ljudi koji će me mrziti zbog onoga što jesam. Ne zbog onoga što sam učinila niti zbog onoga što sam njima napravila. Ni zbog čega drugog nego zbog činjenice da – postojim.

Ja nisam najbolja, najpametnija, najsposobnija, najljepša, najseksipilnija, najtalentiranija osoba na svijetu. Ja sam jednostavno ja. Dobra, pametna, sposobna, lijepa, seksipilna, talentirana i vrijedna, ali nisam najnajnaj. No ipak ima nešto u meni što me ističe. Nešto zbog čega me se lako zamijeti. Nešto što ljude privlači. Nešto zbog čega me smatraju posebnom.

Iako tad još nisam bila svjesna što se to točno događa, rano sam primijetila znakove toga. Primijetila sam da me ljudi doživljavaju zrelom, pametnom, vrijednom svoje pažnje. Primijetila sam da mi se obraćaju kad trebaju pomoć, savjet, podršku, toplinu, onda kad žele biti u dobrom i ugodnom društvu.

Nakon vremena provedenog sa mnom, ljudi bi se osjećali bolje i ja sam to vidjela, iako nisam znala zašto je to tako. Iako nisam shvaćala zašto sa mnom tako jest, a sa drugim ljudima i njihovim društvom nije.

Ono što sam još primijetila jest i da će me ljudi koji imaju komplekse mrziti na prvu. Ne zato što sam se ja njima krivo obratila, što sam ih uvrijedila, ponizila ili prozvala zbog nečega. Moja ih je prisutnost vrijeđala jer ja sam imala ono što oni nisu imali. Imala sam zdrav pogled na sebe i na svijet oko sebe.

Moje su sposobnosti njima bile prijetnja čak i kada se naši putevi nisu doticali. Čak i kad se nismo natjecali za isti cilj. Čak i kada nismo imali isto područje interesa i, iskreno, to me umaralo.

Umarala me i frustrirala činjenica da me se agresivno mrzi i da mi se podvaljuje, da me se ogovara, da mi se podmeće samo zato što netko smatra da sam ja bolja od njih. Ne zato što sam ja rekla da sam bolja, već zato što su oni to smatrali.

Svi mi osjećamo nezadovoljstvo nečime na sebi ili u svom životu, no nismo svi iskompleksirani. Kompleksi su nekakva negativna uvjerenja koja čovjek ima. Uvjerenja koja on smatra istinitima, a koja formiraju negativnu sliku koja pak utječe na njegovo ponašanje.

Kompleksi su nešto što proizlazi kao čovjekov doživljaj sebe. Uzroci mogu biti razni, ali posljedica je uvijek negativna po samog čovjeka koji ima komplekse.

Iako je činjenica da čovjek ima komplekse sama po sebi loša, još je gore to što takvi ljudi djeluju iz mjesta svoje iskompleksiranosti kako bi 'svjesno' nanijeli štetu sebi i drugima.

Nije bilo mjesta na kojem se nisam doticala s ovom temom. Gdje god bih se pojavila, u koju god bih školu išla, čime god bih se bavila, uvijek sam nailazila na ljude koji su me počeli mrziti čim su osjetili prisutnost moje energije.

Nećemo se zavaravati. I ja sam te ljude prepoznala na prvu jer su oni u meni izazivali odbojnost, glavobolju, bol u trbuhu ili iznenadni osjećaj gađenja, ali ja za razliku od njih njima to nisam pokazivala jer se znam suzdržati kako bih snimila situaciju.

Susret naših energija izazivao je reakciju u kojoj su oni mene odmah počeli mrziti, a ja sam isti čas htjela pobjeći daleko od njih i njihove energije.

Sigurna sam da ste se više nego jednom našli u situaciji u kojoj ste pri prvom susretu s nekom osobom, bez puno izgovorenih riječi, odmah htjeli pobjeći što dalje od nje. Ali u mladosti, ja nisam uvijek otišla. Ostala sam jer sam osjećala da su ti ljudi u boli i da im je potrebna pomoć.

Nisam netko tko smatra da je zadužen pomoći svim ljudima na svijetu, ali i dalje osjećam tuđu bol, i dalje sam netko tko pomaže, i dalje se borim sama sa sobom pomoći ili pobjeći prije nego meni ta osoba učini nešto loše.

Primjera je mnogo. Mnooogo, ali navest ću dva od koji se jedan odnosi na mržnju, a drugi na nešto drugo. U prvom se radi se o djevojci iz gimnazije. Iako smo istih godina, nismo išle u isti razred. Nismo imale nikakvih doticaja osim što smo se znale sresti u WC-u koji je bio naše okupljalište tijekom odmora.

Tijekom škole nikad nismo razgovarale. Nikad se nisam formalno upoznala s njom, ali sam o njoj znala ono što su mi njeni kolege pričali, ali i ono što sam sama primijetila kad sam bila u njenom prisustvu.

Bila je neugledna, nepristupačna, glave uvijek pognute do poda. Imala je neuobičajeno ime, dečka duplo starijeg od nas, a kad bi hodala, oko nje se kretala neka magla teške i mutne energije. Ona nije bila jedina koja je u školi bila takva, ali evo sad pričam o njoj.

Drugi su pričali o njoj i njenom životu, ali ja nisam mogla ništa potvrditi jer mi ona sama to nije rekla. Vrlo se rano počelo govoriti kako ona sama priča da je njen seksualni odnos s tadašnjim dečkom dosadio vrlo brzo i kako joj je sve u njenom životu dosadno.

Drugi su se čudili da ona tako mlada pristaje na takav život i nije im bilo jasno zašto ne radi ništa kako bi to promijenila. Pa bili smo tinejdžeri i cijeli je život bio pred nama. Do mene su došle te priče jer je to tema koja se nekako stalno vrtjela kad je ona bila u pitanju.

Nekoliko godina kasnije, tijekom studija, bila sam na rođendanu djevojke o kojoj ćete moći čitati u 3. poglavlju 13. broja Omnije. Tamo je bila i ona, djevojka koju ćemo zvati Maša.

Tad sam po prvi put razgovarala s njom i to najnormalnije, kao da smo se družile u srednjoj školi. Nisam joj govorila ništa o tome što možda znam o njoj, nisam joj rekla niti što sam mislila o njoj, nisam niti jednom spomenula prošle dana. Razgovarala sam s njom u sadašnjem trenutku, normalno i opušteno, pristojno jer ipak smo obje bila gošće na tuđem rođendanu, a onda mi je nešto rekla.

Rekla mi je da joj nikako nije bilo jasno zašto me Božena pozvala na rođendan i pitala se kako je moguće da se tako divna cura kao Božena druži s nekim poput mene, ali da se ipak čini da ja 'nisam tako loša'. Iako će o Boženi biti kasnije riječ, navela bih samo da je ona osoba koja od djetinjstva pokazuje poremećaje u ponašanju, koja je sklona laganju i oponašanju drugih do te mjere da preuzima tuđi identitet u odsustvu osobe čiji identitet koristi.

Činjenica kako Maša smatra da je Božena divna cura, a da sam ja ta o kojoj ima loše mišljenje, u meni je je izazvala glasnu reakciju tipa „koji k…“, ali njoj to nisam pokazala. S pokeraškim izrazom lica samo sam ju pitala „o, vau, kako to“, a ona mi je onda rekla. „Gadila si mi se čim sam te vidjela. Kad bi ti ušetala u WC, odmah bi mi prisjelo. Bacila bih cigaretu u WC-školjku i izašla van da te ne moram gledati.“

Apsolutno suzdržano i neutralno sam ju pitala kako to da me mrzila kad nikad u životu do ovog trenutka nismo razgovarale, a ona je odgovorila: „Zato što si hodala uspravno. Gadila si mi se jer si uvijek imala uspravno držanje.“

Vauuu, pomislila sam u sebi. Ova je još gora nego što sam mislila. „Ali sad vidim da si čist' ok i da se možemo družiti.“ Hvala, ne hvala! Ja nemam komplekse niti mi tuđe mišljenje može poljuljati sliku koju ja sama imam o sebi, no ono što me zaprepastilo jest poremećenost koju je ta osoba imala u sebi, budući da smo ostatak večeri provele u druženju jer je rođendan bio vrlo privatan s malo ljudi.

Osoba koja je mene mrzila samo zato jer je moje držanje uspravno i koja curu s psihičkim problemima i poremećajem u ponašanju smatra super normalnom curom. Osoba koja je rano shvatila da je njen duplo stariji dečko dosadan i to ne samo u krevetu, a za kojeg se na kraju udala. Osoba koja je vječno okružena mutnim oblakom teške energije. Osoba koja je na kraju dogurala do pozicije potpredsjednice Gradskog vijeća našeg grada.

To je ono što mene zaprepašćuje. Ne činjenica da mene netko mrzi. Ne niti činjenica da me mrzi zato što je sama iskompleksirana, već činjenica da se takva vrsta osobe penje na političkoj ljestvici jednoga grada. Da takva osoba sudjeluje u donošenju odluka. Da takva osoba nikada nije primila nikakvu vrstu psihološke ili emocionalne pomoći, ali odgaja nove naraštaje ljudi budući je i sama učiteljica po struci.

Vau. Drugi je primjer iste vrste, ali se nije radilo o mržnji. Bili smo na školskom izletu na kojem su mi tijekom doručka prišli dječaci iz d razreda. Priča je doslovno išla ovako. Ja sa svojim društvom sjedim za stolom i doručkujem. Nekoliko dječaka nam prilazi, točnije prilaze meni i kažu „mi mislimo da si ti umišljena zato što uvijek hodaš uspravno“. „Vau“, odgovorila sam im blijedo, „a niti jedan od vas nije pomislio da možda imam problema sa skoliozom pa mi ne paše da budem grbava“. Dvojica od njih su bila niža od mene, jedan je bio malo viši.

Ti su dječaci hrabro došli do mene jer sam im se zapravo sviđala, ali su imali loše mišljenje o meni zato što nisam bila iskompleksirana, što su mi u kasnijim druženjima i potvrdili.

Ovi primjeri, koji su se pojavili još nekoliko puta u mom životu, naveli su me na davanje izjave.

Oprostite što oduvijek hodam uspravno, nadam se da to neće povrijediti vaše male osjećaje.

Ostale primjere navodit ću u zasebnim poglavljima i to tako što ću uglavnom opisivati iskustvo sa po jednom osobom koja me mrzila ili je barem gajila loše osjećaje prema meni, a sve zato što se ta osoba zapravo borila sa svojim kompleksima, ne sa mnom.

Ja nisam jedina koja se susrela s ovakvim primjerima u životu. Osobno poznajem mnogo ljudi koje drugi mrze zbog 'nerazloga', ali nisam se još susrela s ljudima koji se bave tim problemom kako bi ga riješili, kako bi pomogli onima koji mrze bez valjanog razloga. Mrzitelji se provlače u životu bez da im se pomoć pruži, a s vremenom postaju još gore osobe.

U mom je životu bilo dovoljno da prođem, da se samo pojavim i to je u nekim ljudima budilo loše osjećaje prema meni. I što bih ja sad trebala? Plakati zbog toga? Biti iskompleksirana što me mrze ljudi koji se ne znaju nositi sami sa sobom?

Toj je djeci potrebna pomoć. Tim je ljudima potrebna pomoć, ali njima se nitko ne bavi. Oni prolaze ispod radara i onda sudjeluju u krojenju tuđih sudbina.

Kad smrdi na komplekse, a obično smrdi već s kraja ulice, ja se na brzinu psihički pripremim na ono što me čeka. Dajem sve od sebe da ne odam svoju reakciju ljudima koji upravo idu prema meni kako bi se pokušali po meni posrati jer to i jest upravo ono što takvi ljudi rade.

Psihički se pripremim na što minimalnije izražavanje emocija, dajem do znanja da i ja imam svoje osobne granice i da neću tolerirati iskazivanje nepoštovanja, ali i da nemam namjeru sudjelovati u predstavi koja me ne zanima.

Kad je čovjek mlad, ne zna kako se nositi sa ovakvim stvarima, no kad ga one prate cijeloga života, čovjek shvati da ne može popravljati ljude koji to od njega niti ne traže.

Da, ti ljudi svojim ponašanjem traže pomoć, ali tim ljudima treba stručna pomoć. Dok nije toliko teško oraspoložiti osobu koja je nečim malo nezadovoljna, nije nimalo lako pomoći nekome tko ima probleme s kompleksima. A takvih je osoba mnogo. Okruženi smo njima na svim poljima svog života.

Ljudi će vas mrziti samo zato što postojite, ne i zbog onoga što uistinu jeste ili što činite, i vi to nećete moći spriječiti. Nećete to uvijek moći niti promijeniti, ali to nije razlog da takav stav naruši sliku koju vi imate o sebi.

Tuđi kompleksi nisu nešto što ste vi potaknuli. To je nešto u njima s čime se oni sami ne znaju nositi. Takvoj osobi treba pomoći da se oslobodi negativne slike koju ima o sebi i koja ju koči u životu, ali i u daljnjem razvoju.

Treba joj na vrijeme pomoći, a ne ju osuđivati, no nažalost, pomoć nije pravovremena, a kasnije ponašanje takve osobe obično biva za svaku osudu.

Teško je reći koje je rješenje ovog problema jer to ovisi u kojoj je dobi ta osoba, koliko je duboko njeno negativno uvjerenje, ali i u kojim se uvjetima takva osoba nalazi odnosno gdje boravi.

To i dalje ne znači da se od takve osobe nemamo pravo zaštititi. Da, njoj je potrebna pomoć, ali ne možemo joj niti dopustiti da nas uništava dok je sama u boli.

Ljudi će vas mrziti, ali to nije razlog da vi mrzite sebe ili njih. To što drugi imaju iskrivljenu sliku stvarnosti, ne znači da i vi morate slijediti njihov primjer.

Da, ništa od toga nije jednostavno, ali budite hrabri i ostanite snažni. Ako ljudi napokon shvate veličinu ovog problema, možda i napokon počnemo zajedno raditi na pronalasku njegovog rješenje jer ovo jest nešto čime se treba pozabaviti cijela zajednica, a ne samo jedan čovjek, no uvijek je potreban onaj jedan koji će pokrenuti cijelu stvar.

U mladosti smo imali telefone, ali nismo odmah imali mobitele. Često nismo imali niti kompjutore niti internet, ali smo imali jedni druge. Kakvi god da smo bili, gdje god da smo odrastali, imali smo nekog svog.

I možda ti odnosi nisu potrajali, možda su se mijenjali, možda su se naši ljudi izmjenjivali, ali mi smo imali nekoga s kim smo mogli razgovarati. I naravno da je bilo i onih koji nisu imali nikog, ali to su bili neki posebni slučajevi. Velika većina nas uvijek je imala barem nekog.

Kad smo imali probleme, kad smo se susretali s izazovima, kad smo bili sretni, imali smo nekog s kim smo to mogli podijeliti. Imali smo druge oko sebe. Bili smo okruženi drugim ljudima, drugom djecom, drugim bićima. Bili smo okruženi životom i to nam je davalo snagu da nastavimo dalje.

Uvijek smo imali nekog s kim smo mogli razgovarati, iako smo prava prijateljstva tek morali graditi. Bilo je onih koji bi nas razočarali, bilo je i onih koji su u našem životu bili samo kratko, ali uvijek je bilo nekog.

Dane smo provodili vani s prijateljima, a kad nismo bili vani, telefonirali smo jedni s drugima. Nekad smo tog nekog imali i unutar obitelji, a nekad smo se i dopisivali s ljudima iz drugih krajeva. Sve smo to mi imali.

Kako je vrijeme prolazilo, kako smo rasli, naši ljudi su bili oni koje smo sve više sami birali. Imali smo ljude s kojima smo dijelili interese nekad duži, nekad kraći period, ali sve smo češće imali one u koje smo imali povjerenja.

Problemi su se rješavali tako što smo ih dijelili s drugima i raspravljali o njima. Imali smo svoje tajne koje smo dijelili s određenim ljudima i imali smo one koje smo se samo usudili zapisati u svoj tajni dnevnik. Sve smo mi to imali. Imali smo druge pored sebe.

I nije uvijek bilo lako, ali kako god da je bilo, gradilo nas je jer kad je čovjek sam sa svojim problemima, često ga oni toliko preplavljuju da im on sam nije u stanju naći rješenje, no kad se o problemu priča, kad se o njemu raspravlja s drugima, lakše se nekako dođe do rješenja.

Družili smo se puno, često. Izlazili smo, ali i sastajali se kod kuće. Opcija je bilo mnogo. Putovali smo zajedno, išli zajedno u pustolovine, pa makar i one u blizini naše kuće.

Kretali smo se, družili, razgovarali, rješavali probleme, a onda smo se u jednom trenutku života osvrnuli i shvatili da smo odrasla osoba koja nema gotovo s kime razgovarati o onome što ju muči.

Kako je do toga došlo? Zašto je do toga došlo? Kako je moguće da sad kad smo stariji i mudriji te kad imamo više iskustva, imamo i manje ljudi s kojima to možemo podijeliti, s kojima možemo o svemu razgovarati, s kojima možemo rješavati svoje probleme?

Ljudi su iz mog života 'ispadali' postepeno. Nekad nas je život jednostavno odveo na druge strane i komunikaciju je bilo teško održavati jer smo se s previše toga različitog morali svakodnevno boriti. Nekad bismo jednostavno prerasli jedni druge i nije bilo nekakve dobrobiti za nas, nikakve životne kvalitete nastaviti odnose koji nisu kompatibilni, a nekad su ljudi jednostavno bili odbijeni uspostavom zdravih osobnih granica koje je bilo nužno naučiti postavljati.

Mnogi se ljudi nisu mogli nositi s tim da im više nećete dopuštati da vas iscrpljuju na svim segmentima svog života, da im više nećete dopustiti da vas samo iskorištavaju, dopustiti im da uzimaju, ali nikad sami ne daju, da na vas prebacuju svoje probleme i svoje odgovornosti, da vas truju, opterećuju i omalovažavaju i ono najgore, da od vas čuju jedno čvrsto i odlučno NE.

Ljudi su doslovno 'ispadali' kad se od njih očekivala odgovornost i rad na zdravom odnosu. Kad se od njih očekivalo da aktivno sudjeluju umjesto da samo učestvuju u nagradnoj igri u kojoj su oni uvijek na nekoj dobiti.

Ljudi su se i sve teže nosili sa svojim životom, ali i sa samim sobom. Ljudi su se udaljavali od zajedništva neke vrste i rada na tom zajedništvu te se prepustili stvarima koje su loše utjecale na njihovo mentalno zdravlje.

Ljudi nisu radili na sebi i odjednom su sami sebi postali teret.

Teret s kojim se nisu znali nositi, pa kako bi se onda zdravo nosili s drugim ljudima i njihovim 'boljim životima'?

Nekad smo sve rješavali i proživljavali zajedno, a onda smo se odjednom počeli baviti samo sobom, bilo da se tu radilo o tome da su neki mislili da su centar svijeta oko kojih se svi drugi okreću ili pak o tome da su se drugi od tog 'centra svijeta' morali udaljiti, odmoriti i iscijeliti.

Ljudi danas prelako optužuju mlade ljude što svoju intimu tako olako dijele na internetu sa strancima diljem svijeta, a pritom se ne zapitaju imaju li ti mladi ljudi ikog svog u životu, imaju li oni ono što smo mi imali i imaju li oni s kim dijeliti sve dobro i loše? Netko ih je takvom ponašanju podučio, a taj netko su starije generacije.

Bilo je tu i puno svjetskih kriza u kojima su se ljudi zatvarali u domove i u kojima se mlade udaljavalo jedne od drugih. Ti mladi nisu imali izgrađeno zajedništvo koje smo mi međusobno gradili. Sve što su oni imali jesu primjeri koje su im odrasli pružali, a to je dijeljenje svega i svačega s cijelim internetom, a da ih pritom nitko nije upozorio na opasnosti tog čina niti ih je naučio kako da se s tim nose ili od toga zaštite.

Mi smo mladima oduzeli privatnost, a čudimo se, osuđujemo štoviše kad se oni sami tako ponašaju.

Nismo ih naučili vrijednosti zajedništva, a kako smo i mogli kad smo mi sami tu vrijednost izgubili putem.

Sve ono što smo mi imali, mladi danas nemaju. To nije nužno samo loše niti samo dobro, ali je nešto s čim se ljudi ne znaju nositi.

Mi sami smo nešto izgubili pa ne znamo niti poučiti nove generacije kako da one to steknu.

Na problemu, dakle, treba raditi od njegove srži, ne od krajnjih posljedica.

Sjedim sama sa svojim problemima. Nemam koga s kime bih ih mogla podijeliti. Imam samo jednu osobu s kojom mogu razgovarati gotovo o svemu, ali to 'gotovo o svemu' i dalje nije 'o svemu'.

Osvrćem se na svoj život i gledam koliko se okolina polako, ali temeljito trovala. Gledam koliko sam ruku pokušavala povući za sobom i spasiti, ali i koliko me tih istih ruku pokušalo utopiti ili zakopati pod crnu zemlju.

Promatram okolinu i shvaćam kako je do toga došlo, iako ne razumijem u potpunosti zašto je do toga došlo. Promatram svijet oko sebe i posvuda vidim isti uzorak, isti ponavljajući proces.

Odakle god došli, gdje god rasli, mnogi ljudi u sebi nose istu neljudskost, pa zašto ju onda nazivamo neljudskost kad je ona tipična za mnoge ljude?

Zašto uporno pokušavamo od čovjeka odvojiti sve ono loše kad taj čovjek, često svjesno, upravo čini sve to loše?

Ne možemo se baviti posljedicom, a istovremeno zanemarivati sam uzrok problema.

Tako nećemo ništa riješiti niti ćemo spriječiti da se cijela stvar ponovi. Ako želimo pomoći mladim ljudima i novim naraštajima, prvo moramo naučiti pomoći upravo sebi.

Moramo pronaći način kako zdravo i kvalitetno iscijeliti bol u sebi da bismo bili u stanju druge ljude podučiti svom znanju.

Mi možemo puno više od onoga za što vjerujemo da smo sposobni i trebali bismo početi više vjerovati upravo u sebe.

Kad su ljudi izlazili iz mog života, u velikoj su mjeri izlazili na bolan, ali osvježavajući način. Ovdje ne govorim o dragim ljudima s kojima su mi se putovi razišli i odveli nas na različite strane svijeta. S tim ljudima, kad god se imam priliku sresti, uvijek nastavim tamo gdje smo stali. Ovdje govorim o ljudima koji su izašli iz mog života zauvijek.

Kad danas s odmakom promatram te ljude, svjesna sam koliko su oni postali loši i toksični prvo sami za sebe, a onda i za mene. Tim je ljudima trebala i još uvijek im treba pomoć, ali ju niti žele niti bi ju znali primiti.

Ti su se ljudi prepustili otrovu vlastitih negativnih misli i loših navika i uopće ne smatraju da oni sami trebaju na sebi nešto mijenjati, već očekuju da će se cijeli svijet promijeniti zbog njih i prilagoditi njima i njihovom tromom i lijenom postojanju.

Ljudi su odbijali osobni rast, razvoj i sazrijevanje upravo zato što su svakoga dana svjedočili nepravdi i nelogičnostima koje su ih okruživale, a koje su glupima, zlima i nesposobnima donosile moć i blagostanje.

Ljudi su gledali oko sebe i više nisu vidjeli svrhu niti su osjećali potrebu za zdravim i normalnim kad je alternativa bila puno 'lakša'. Branili su lopove i kriminalce upravo zato što su se nadali da će i njima sve te stvari proći nekažnjeno. Htjeli su 'imati', ne i 'zaslužiti' i nisu se obazirali na to što su svakoga dana sve bolesniji.

Zajedništva su pucala kad bi netko stao na kraj zlostavljanju i izrabljivanju. Onaj tko se borio, bivao je potkopavan svima onima koji su i dalje htjeli zlostavljati i izrabljivati. Ljudi koji su se odupirali, polako su počeli popuštati jer su bili umorni od sve te silne nepravde.

Sve se raspadalo jer nije valjalo iznutra, a nije valjalo jer su ljudi odustajali od sebe i svoje ljudskosti te zato što su prigrlili svoju ljudsku neljudskost. Željeli su ići 'lakšim' putem ne shvaćajući da je to na kraju upravo onaj teži put kojim sada svi kročimo.

Mladi danas nemaju ono što smo mi nekad imali. Niti mi nemamo danas ono što smo nekad možda imali. A što to onda na kraju imamo? Nadu da ipak može drugačije? Čežnju za onim što bi moglo biti kad bi bilo? Želju da postignemo ili uspostavimo to drugačije?

Što još onda na kraju čekamo?

Ja nemam s kime podijeliti sve, stoga pišem kako bih na taj način sve podijelila sama sa sobom, objavljujem u nadi da ću to moći podijeliti s onima koji žele čuti, radim na sebi kako bih bila ono što želim biti i učim se postavljati zdrave osobne granice kako bih onima koji mi žele zlo, ili barem onima koji mi ne žele dobro, pokazala da se ja s tim ne slažem i da u tome ne mislim sudjelovati.

Učim kako bih naučila, vježbam kako bih savladala i dijelim kako bi i drugi imali priliku učiniti to isto. Radim na promjeni koju želim vidjeti u svijetu tako što počinjem od same sebe.

Nekad smo imali s kime razgovarati o svemu. Možda nam se za to ponovno pruži prilika, a možda mi sami moramo stvoriti tu priliku ili barem stvoriti uvijete u kojima će se prilika moći roditi.

Ako želimo s drugima moći razgovarati o svemu, i mi sami moramo biti osoba s kojom drugi mogu o svemu razgovarati. Puno je posla pred nama, ali posao se neće obaviti ako mi ne prionemo na njega.

Malim koracima. Malim, ali sigurnim, zdravim, čvrstim koracima. Tako ćemo doći do cilja.

Ne bojte se što danas nemate s kime razgovarati o svemu, ali ne bojte se niti to stanje promijeniti. Širom svijeta ima ljudi poput nas, samo ih moramo pronaći, a da bismo ih pronašli, ne smijemo se bojati živjeti vlastiti život. Počnimo onda od toga. Počnimo, kao i uvijek, od sebe.

Rano je jutro i sunce se još nije pojavilo na nebu. Iako mi kažemo da se priroda tek budi, priroda je već itekako budna. Glasan cvrkut ptica to i potvrđuje. Čujem ga već neko vrijeme i pitam se, koju to pticu osim kosa još čujem?

Čujem toliko toga oko sebe, iako se onaj žamor koji proizvode ljudi još nije pojavio. Slušam i pitam se, koliko je duboka ova rijeka koju gledam?

Mjesec se još uvijek vidi na nebu, a ja se pitam, što li on to skriva na svojoj 'mračnoj' strani? Što je to što se možda vidi s drugih planeta, ali se ne vidi i s našeg?

Vadim knjižicu o pticama koju nosim sa sobom i tražim koje to ptice pjevaju glasno u ranu zoru. Učim o njima već neko vrijeme. Učim i o drugim stvarima koje me zanimaju, iako mi neće doprinijeti na poslu s čijom plaćom pokušavam izgurati mjesec.

Kad ste zadnji put naučili nešto što vas zanima, a što vam realno nije toliko potrebno u životu, odnosno ne odnosi se na neku informaciju koja je vezana uz posao koji vam stavlja hranu na stol i plaća račune?

Kad ste zadnji put naučili nešto što 'samo hrani vašu dušu'?

Kad ste zadnji put naučili nešto novo?

Slušam cvrkut ptica i razmišljam o njima, a onda razmišljam i kako bih trebala krenuti dalje prema tom radnom mjestu koje će mi staviti hranu na stol i platiti račune i ništa više od toga. Razmišljam kako upravo ovaj cvrkut ptica u meni stvara osjećaj ljepote, ali me 'stvarnost' tjera da krenem prema sredstvu preživljavanja.

Borim se unutar sebe jer znam da i drugi ovise o meni, mojim prihodima i mojim odlukama. Borim se unutar sebe jer nosim viziju čiju prisutnost osjećam svakoga dana, iako se čini toliko dalekom, gotovo nedodirljivom.

Borim se sa mnogim stvarima koje me svakoga dana čekaju na mom putu, mnogim teškim stvarima, a u sebi osjećam cvrkut ptica u daljini. Cvrkut koji me doziva.

Kako rastemo, tako nas sve više odvajaju od svakodnevnih zanatskih vještina i usmjeravaju nas na – preživljavanje. Ne na rad i na zarađivanje, već na puno teškog rada za nikakve novce. Doslovno na preživljavanje.

Nekad smo crtali, izrađivali goblene, šivali odjeću, sadili povrće, sadili cvijeće, pekli kruh, pekli kolače, izrađivali police i male ormariće. Nekad smo bili kreativni, nekad smo se uz rad družili, a sad se sve svodi na depresiju oko kredita koji se trebaju platiti, na rasprave o tome tko nas je u probleme uvalio i na izjave tipa „kako neki mogu, a drugi ne mogu“.

Opterećivali su nas i zamarali svojim glupostima, udaljavali nas od zajedništva i vještina te nas usmjeravali na robovanje sustavu.

Više ne znamo saditi, ali jedva plaćamo tu hranu u trgovini nakon što pokrijemo sve one troškove koje moramo pokriti kako ne bismo ostali bez krova nad glavom i to je nekako 'bolje' nego sam nešto naučiti, sam nešto stvarati.

Više ne znamo odmarati, uživati, niti birati bolje. Više ne znamo osluškivati glas unutar sebe niti prirodu oko sebe.

Ne znamo niti koja to ptica glasno cvrkuće prije zore.

Kad ste zadnji put naučili nešto novo? Kad ste zadnji put naučili nešto što samo hrani vašu dušu? Kad ste zadnji put učinili nešto samo za sebe, nešto što vas čini sretnim?

Kad ste zadnji put zastali kako biste slušali cvrkut ptica? Kad? I jeste li prepoznali ptice koje glasno cvrkuću uživajući u svojoj slobodi?

Netko me je pitao za mišljenje o temi o kojoj ja nisam znala ništa. Iznerviran činjenicom da nisam upućena u stvari, prepričao mi je svoje mišljenje i svoj stav na tu temu, obrazložio je kako se on osjeća u vezi svega toga i tražio je od mene da se, logično, složim s njim u vezi svega što mi je rekao. Odgovorila sam mu da mi je teško reći što mislim kad ne znam točno o čemu se radi.

Uzrujan, počeo je vikati da kako ne znam o čemu se radi kad mi je on upravo sve ispričao, ali nije. Rekao mi je svoj stav i svoje mišljenje, ali mi nije činjenično iznio slijed događaja i pozadinu svega što se uistinu događalo.

Htio je nekoga tko će ga podržati u njegovom mišljenju i njegovom razmišljanju. Nije htio raspraviti o tome što se uistinu događalo. Budući da je tema bila osjetljiva, nisam željela donositi zaključke kad nisam bila upućena u stvarno stanje stvari.

Cijela je priča eskalirala jer me sad gledao kao nekog tko se 'pridružio' drugoj, protivničkoj strani. Ja i dalje nisam znala što se točno događa.

Vi ne možete donijeti svoj ispravan zaključak ako ga nemate na temelju čega donijeti.

Ako niste upućeni u stvari, ne možete niti zaključiti što točno mislite i koju ćete stranu podržati, no ljudi će vas često navoditi da se složite s njima upravo u tim trenucima kada ne baratate s činjenicama. Tu nastaju problemi.

Masu puta sam gledala kako ljudi zagovaraju stavove koji nisu njihovi, a koje im je ponudila osoba u koju oni imaju povjerenja. Masu puta su nedužni nastradali samo zato što je netko imao svoje mišljenje i druge je uvjerio u ispravnost tog svog mišljenja, ma koliko ono zapravo bilo pogrešno.

Ako donosite zaključke, ako prosuđujete nešto, to mora biti na temelju činjenica, a ne na temelju tuđih osjećaja prema tomu nečemu jer kako ćete pravilno prosuditi ako zapravo ne znato o čemu se radi.

Ako se radi samo o bezazlenim mišljenjima o banalnim stvarima, to i nije toliko strašno, no često će se raditi o bitnim stvarima koje mogu naštetiti ljudima, stoga dobro pazite na temelju čega donosite svoje odluke i na temelju čega gradite svoje stavove.

Imate mozak, naučite ga koristiti. Naučite razmišljati i promišljati. Naučite koristiti alat koji imate. Naučite sagledavati činjenice i različite uglove. Naučite analizirati podatke i prepoznavati obrasce. Ako to ne želite, onda se nemojte niti petljati tamo gdje vam nije mjesto – u tuđe odluke i tuđe živote.

Počnite vježbati već sad kako biste u budućnosti mogli donositi zdrave odluke za sebe jer jednoga dana bi se i vama moglo dogoditi to isto. Jednoga dana bi kriva osoba mogla okrenuti mnoge protiv vas, a što ćete onda? Kako ćete se obraniti? Kako ćete se nositi s tim?

Ljudi vole da se drugi slože s njihovim emocionalnim i povrijeđenim stavovima i umjesto da se oni pozabave zdravim probavljanjem svojih emocija, koriste ih kako bi ucijenili druge, kako bi u drugima izazvali sažaljenje i kako bi ih nepravedno pridobili na svoju stranu.

Svatko ima svoje mišljenje. To ne znači da je svačije mišljenje ispravno. To ne znači da je doneseno na temelju činjenica.

I bit će situacija kada nećete imati na temelju čega donijeti neku odluku osim na osjećaju koji imate u sebi, osim na temelju onoga što vam šapuće vaša intuicija. Zbog toga je iznimno važno da naučite komunicirati sa sobom i s vlastitom intuicijom.

Osjećaj koji ćete imati pomoći će vam da donesete vlastitu odluku, ali to ne znači da možete odlučivati umjesto drugih ljudi. Oni to moraju učiniti za sebe.

Možda će vas vaš unutarnji osjećaj navesti da istražujete dalje jer ćete osjetiti da se tu krije više od onoga što se na površini pokazuje, a možda će vas poticati da se odmaknete od cijele te situacije.

Kako god bilo, na vam je i dalje da razvijate komunikaciju sa svojom intuicijom i da razvijate svoj mozak i svoju sposobnost razmišljanja. Ne donosite odluke koje nisu vaše i ne nasjedajte na ucjene povrijeđenih ljudi.