Čujete laži, čitate laži. Ništa se loše dogoditi neće sve dok ne povjerujete u nešto što nije istina ili sve dok drugi ne povjeruju u te laži. Ako samo čujete laž, ona neće nužno biti štetna, sve dok ne reagirate u skladu s onim na što vas je ta laž navela, a reagirali ste onako kako ne biste da tu laž niste čuli.

Laž sama po sebi nema neku vrijednost dok god ne postoje radnje koje će ju podržati, radnje do kojih ne bi niti došlo da te laži nije bilo. Laž nema snagu ako za sobom ne povuče reakciju, ali laži obično izazivaju neželjenu reakciju jer im ljudi to dopuštaju.

Ljudi lakše vjeruju u laži nego u istinu jer dok se istina čini nevjerojatnom, laž je ljudima uvijek nekako vjerojatnija.

Što god mislili o tome, laži imaju svoje razine i svoju težinu. Nije svaka laž kobna, neke čak nazivamo i 'nevinim lažima', ali laž i dalje nije istina.

U svijetu brzog i lakog protoka informacija, teško je izbjeći laži. Štoviše, laži su nešto s čim se susrećemo svakoga dana. Kako da ih čovjek onda prepozna ako nije naučio razlikovati istinu od laži? Kako da ih naučiti razlikovati ako ga nitko tomu nije poučio? Tako što će iskusiti laži i s vremenom početi dublje razmišljati o toj temi te propitati svoje do tad stečeno iskustvo.

Shvaćanje onoga što je istina razlikuje se od čovjeka do čovjeka jer ovisi o čovjekovoj percepciji. Svatko za sebe, na kraju dana, odlučuje što je istina, a što laž. Svatko ima svoje viđenje na tu temu, ali to je zato što smo mi to kao takvo prihvatili.

Mi smo različite kutove gledanja na stvari odlučili poistovjetiti s lažima i istinom, umjesto da ih jednostavno nazovemo pravim imenom – kutom gledanja.

Istina ima vibraciju koju čovjek može osjetiti, ali mnogi ljudi to nažalost ne znaju ili pak ne prihvaćaju. Čak i kad ne znate što je točno istina, možete osjetiti da je nešto drugo laž.

Ovom bi se temom svaki čovjek trebao pozabaviti upravo zbog sebe i svoje sigurnosti te kako bi spriječio da ga tuđe laži 'prisile' da učini nešto što ne želi.

Ako se osvrnete oko sebe, shvatit ćete da laž nije kažnjiva, ne uistinu. Svatko danas može lagati koliko god želi. Ako netko i nastrada zbog laži, obično je to samo jedan manji primjer u moru onih koji prolaze nekažnjeno.

Nikad u životu se nisam više ni jače morala braniti nego onda kad sam govorila upravo istinu koja se ljudima činila toliko nevjerojatnom da je u nju bilo 'teško povjerovati'. Nikad mi se nije bilo teže obraniti nego onda kad je samo istina bila u pitanju i zato odgovorno tvrdim da ljudi vole kad im se laže. Ljudi vole lagati i vole se ogrnuti slatkim zvukovima laži.

Ne razumijem zašto mnogi toliko uživaju u laži. Možda zato što istina nosi odgovornost koju ljudi ne žele preuzeti na sebe? Možda zato što je lakše lagati nego biti iskren? Možda zato što je strašnije priznati da si kriv nego učiniti nešto ispravno?

Kad lažu o drugima, ljudi to čine kako bi sebe učinili velikima, ali to jednostavno nije održivo. Istina će pronaći svoj put, no nažalost, često to učini prekasno. Nekad istina samo jednoj osobi otvori oči i promijeni joj život umjesto da to napravi mnogima odjednom.

Zapitajte se zašto je to tako? Pitajte sami sebe zašto više volite zvuk laži od onog gole istine. Što je to zbog čega su vam laži uvijek nekako primamljivije od istine i zašto ih na silu pretvarate u istinite laži?

Već sam spomenula kako tijekom odrastanja nisam upoznala obitelj koja nije bila na neki način disfunkcionalna, iako su mnoge dobro funkcionirale unutar te disfunkcionalnosti. S druge strane, bilo je puno više onih obitelji čiji članovi su se pomirili s tim da za njih jednostavno nema izlaza te su se trudili progurati kroz dan.

Svaka ta obitelj imala je uzrok i posljedicu. Svaka je imala obrasce ponašanja i kod mnogih se mogao, i to u velikoj mjeri, predvidjeti ishod određenih životnih smjerova. Jednostavno, vidjelo se kud to vodi. Još uvijek moramo uzeti u obzir čovjekovu slobodnu volji i mogućnost da osoba kaže 'dosta je bilo' i promijeni smjer života, ali osim tih nekoliko potencijalnih iznimki, na ostalima se vidjelo, prema putu kojim su hodali, smjer u kojem su išli.

Odrastanje u takvoj okolini, onoj u kojoj odmalena shvaćaš zašto se ljudi ponašaju na određeni način, pomoglo je povećanju tolerancije među ljudima. Negativnost koju je to povećanje tolerancije povuklo za sobom jest činjenica da čovjek predugo trpi i prelazi preko stvari preko kojih ne bi trebao prijeći i koje ne bi trebao trpjeti.

Samo zato što je nekome jednom možda bilo teško, ne znači da tu osobu i njeno ponašanje moramo opravdavati u nedogled.

Ljudima možemo progledati kroz prste, ali ni sebi ni njima ne činimo uslugu ako to nastavimo činiti redovito. Time ih navikavamo na to da je njihovo ponašanje prihvatljivo i da ga ne moraju mijenjati, koliko god to ponašanje bilo loše ili štetno.

Na početku, čovjekovo ponašanje je posljedica njegovog odgoja i odrastanja, ali s vremenom to postane njegov odabir.

Razlika među ljudima koji su doživjeli neku tragediju je ona kakvi su oni u srcu. Da, mi možemo reći da imaju svako pravo biti bijesni, ljuti, ogorčeni, ali to ne znači da im treba pustiti da budu govno prema nama.

Razumjeti odakle netko dolazi znači razumjeti s čim se on morao suočiti. Razumjeti odakle netko dolazi znači imati suosjećanja prema toj osobi, ali bez obzira s čim se čovjek susreo, s čim se morao nositi i koje odluke je bio primoran donijeti, to ga ne lišava izbora da i dalje bude čovjek, da se osmjehne ili da pronađe male radosti u svom životu.

Čovjek nije dužan svima govoriti detalje o svom životu, ali to ne znači da mora bolesno lagati i potpuno iskrivljavati sve stvarne događaje.

Da, mi ćemo nekad morati reći neke stvari koje nisu istina kako bismo se zaštitili od drugih, ali lagati samo kako bi se lagalo i izmišljati samo kako bi se stvorila lažna priča koja bi mogla zadivit druge ljude jest jednostavno laganje bez opravdanja.

Danas svi pričaju o tome kako mnogi na društvenim mrežama lažu, kako prezentiraju svoj izgled i svoj život s ciljem da zadive druge, ali tako je bilo i prije društvenih mreža i interneta. To apsolutno nije novost.

Prije je bilo potrebno poznavati tu osobu kako bi se moglo shvatiti kad laže, ali onaj tko se malo bolje razumije u ljudsko ponašanje, može laž prepoznati i kod njemu nepoznatih ljudi. Možda neće znati što je točno istina, ali će prepoznati laž kad ju čuje.

Kad smo bili mali, bilo je one djece koja su lagala više nego ostala, a bilo je i onih koja su lagala konstanto i u vezi apsolutno svega, djece koja uopće nisu shvaćala posljedice svog čina laganja niti su shvaćala da drugi vide da je to laž. Točno ste mogli vidjeti kako dijete uopće ne razumije što čini, ali niti ne prihvaća činjenicu da mu se ne vjeruje. Lagalo bi konstantno, uporno i bez odustajanja.

Nažalost, i u mojoj je bliskoj okolini bilo takve djece. Dva su primjera vrlo značajna jer se radilo o osobama s čijim sam životima bila isprepletena nekih 15-20 godina prije nego sam uspjela krenuti svojim putem totalno odvojena od njihove prisutnosti.

Jedna je djevojčica bila moja susjeda (a o ovoj drugoj će biti riječ u 3. poglavlju). Čak i kad nismo znali što su to kompleksi, svi smo znali da je ona totalno iskompleksirana. Lagala je, krala je, namještala, ogovarala, ali i konstantno uvaljivala druge u neprilike. Unosila je razdor među nas, ali kao djeca nismo baš mogli nešto puno učiniti u vezi toga. Ona nije bila jedina takva jer smo odrastali u ulicama punim djece, ali ona je bila velik dio mog života.

Družile smo se jer smo se svi družili, zatim smo krenule u školu jer smo bile istih godina, a onda smo nekoliko godina kasnije krenule i zajedno u razred, pa čak su nas stavili i da sjedimo zajedno. Počeci s njom su bili teški, ali nitko od odraslih me od njenog ponašanja nije branio, ali me se za njeno ponašanje zato redovito kažnjavalo.

Ona se igrala kod mene u dvorištu i pronašla je moj mali novčanik sa Hrdićima, kako smo od milja zvali našu novčanu valutu. To nisu bili neki veliki novci, ali ona je sve novčanice poderala na pola. Kad sam to otkrila, ona je pobjegla iz mog dvorišta uz riječi 'da ne želi da ja nju za to okrivim'. Bile smo same, nitko drugi to nije mogao napraviti.

Redovito je trgala ili pak krala moje stvari, a moja bi ju stara redovito i uhvatila u tome te bi izvlačila moje igračke koje bi iznenada virile iz njezinih tregerica (to je odjeća, traperice s tregerima). Svaki put kad je napravila neku nepodopštinu, ja sam dobila batine od svoje bake. Ja sam uvijek bila kriva jer se družim s njom, ali nitko nije spriječio tu curicu da ulazi u moje dvorište ili je to bar pokušao riješiti s njenim roditeljima.

Ona je stalno lagala, ali je vrlo rano postala i snob. Sva njena odjeća je morala biti skupocjeni original i ništa nije smjelo biti, ne daj bože, s placa. Čak je birala i ljude s kojima se druži prema količini novaca koju su imali ili prema mogućnostima pružanja usluga koje su njoj bile od koristi.

U školi je bila odlikaš, a dobivala bi teške batine ako u nečemu nije bila uspješna, zbog čega je razvijala svoje metode prevare i postizanja onoga što želi. Bavila se i izvanškolskim aktivnostima u kojima se također zahtijevalo da bude najbolja, a svaki bi neuspjeh njeni prosječni, ne previše školovani, ne previše imućni i ne previše obzirni roditelji od koji je jedan bio i teški alkoholičar, rješavali batinama.

Ja sam shvaćala zašto je ona takva kakva je i s godinama smo, htjele-ne htjele, razvijale bliskost. Ona je imala povjerenja u meni i uz mene se počela boriti sa svojim karakteristikama koje su bile štetne za nju.

Iako je bila lijepa i mršava, zbog njenog su karaktera ljudi obično naglašavali i neke njene tjelesne karakteristike koje su smatrali ružnima, nabijajući joj tako dodatno komplekse, ali većina bi to radila samo zato što je prvo ona njima učinila nešto nažao. Ne opravdavam nikoga od njih, ali dajem kontekst tim radnjama.

Ono oko čega je ona imala kompleks je činjenica da su joj grudi narasle puno kasnije nego svima nama, ali zato je svoju stražnjicu svima gurala u prvi plan. Doslovno je u vrućim hlačicama znala sjediti puno starijim dečkima po leđima i ramenima kad bi oni čučali ili sjedili na klupi u parku.

Ponižavala bi se kako bi dobila pažnju u smislu, napravila bi nešto loše, a zatim bi izigravala žrtvu kako bi izazvala sažaljenje u drugima te ih tako navela da učine ono što je ona htjela. No meni ponižavanje i uloga žrtve nisu nikad dobro sjeli i jednostavno bih odbijala pomagati joj u takvim naumima. Ono što je došlo kao posljedica tomu jest to što je ona uz mene počela graditi samopouzdanje i ljubav prema sebi. Počela se mijenjati na bolje.

Iako me je godinama uvaljivala u probleme svojim laganjem, ali i smicalicama, iako je namjerno znala reći neku laž pred mojim starim samo kako bi gledala kako se on iskaljuje na meni, odrastanjem se počela mijenjati. I dalje je bila fokusirana na sebe i svoju osobnu dobrobit, ali preda mnom je uvijek bila ono što uistinu jest i nije mi više imala potrebu lagati ama baš ništa.

Odrasli su svojim lošim ponašanjem jako puno pridonijeli njenom ponašanju. Jedan mali primjer toga jest, kad bi ona kod mene napravila neko sranje, moj stari bi pred njom vrištao na mene iz petnih žila, vrijeđao me, omalovažavao i bio apsolutno nerazuman i neuračunljiv. On je mislio da će nju tako zastrašiti i da će se ona, sama od sebe, naučiti pameti.

Ono što je on nju zaista učio jest to da će drugi trpjeti posljedice njenog ponašanja i da se ona uvijek može izvući za svaku nepodopštinu koju napravi ako ima na koga pored sebe svaliti krivnju. Ona je iskušavala granice te teorije i shvatila je da su njeni roditelji jedini koji ju tuku, ali da zato od svih ostalih može raditi što hoće jer će drugi dignuti ruku na vlastito dijete, ne i na nju.

Da, ona i ja smo razvijale bliskost iz očitog razloga, zato što smo odrastale zajedno i išle zajedno u školu. Da, mi jesmo bile na kraju dobre prijateljice bez obzira na sve što se među nama putem dogodilo. Da, ona se jest razvijala zbog mog utjecaja, i ne, ja nisam nju nikada promijenila na način da je ona u potpunosti odbacila svoje loše navike.

Ja sam nju naučila prihvatiti takvu kakva ona jest i ništa me kod nje nije moglo iznenaditi, a na taj način niti više šokirati. No nismo se uvijek družila zajedno jer smo imale svoje područje interesa.

Ona nije upisala od prve željeni fakultet, ali nije htjela odustati od njega. Žestoko se pripremala dok smo mi ostali već studirali. Nastavila je raditi na sebi dok nije uspjela i kad se napokon odselila u drugi grad zbog studija, grad u kojem sam i ja studirala, ali sam putovala, tu smo nekako prestale s druženjem. Ona je imala svoj cilj dok sam ja imala svoj život.

Njen je cilj oduvijek bio da se makne od svoje obitelji i da ugazi u novce. Nisu ju zanimali neki luksuz, slava i 'partijanje', ali htjela je određenu materijalnu sigurnost i radila je na tome. Koliko god pokazivala znakove da joj je stalo, ona zapravo nikad nije napravila nešto veliko za mene, dok se istovremeno gurala mojoj obitelji u svemu, od neprestanog zavirivanja u frižider do besplatnog ljetovanja na moru.

Nikad me nije odvela svojoj obitelji kod koje je i živjela tijekom studija, nikad me nije uvela u svoj novi svijet jer je, kao prvo, znala da mene ne mora impresionirati, a sve i da to želi, nisam netko koga je na taj način lako impresionirati. I drugo, znala je da ja znam sve o njoj.

Ona je mene prihvaćala takvu kakva jesam, ja sam nju prihvaćala takvu kakva je, ali ona je i dalje u sebi nosila komplekse. Komplekse kojih se nije mogla riješiti i cilj koji je pošto-poto namjeravala postići.

Srele smo se u prolazu u drugom gradu i to u najgorem mogućem trenutku. Na pokretnim stepenicama, svaka u suprotnom smjeru. Ona je bila svjesna gluposti koje je meni prethodno bila napravila, a koje još ovdje nisam imala niti vremena spomenuti i koje nisu bile u redu, i iako je znala da ja neću previše razbijati glavu s tim stvarima, bila je svjesna i moje hladnoće kad me nešto više ne zanima.

Ona je bila sama, no ja sam bila u društvu koje se upravo masovno i glasno prepiralo oko odlaska na proslavu jednog od njih. Meni je to mjesto bilo nepoznato i nisam ih mogla pustiti iz vida jer bi otišli bez mene, a od te silne svađe nitko nije niti obraćao pažnju, ali niti iskazao želju ostati sa mnom dok ja pričam sa starom prijateljicom koju dugo nisam vidjela. Svi su oni bili u svom svijetu i ja sam znala da ne mogu zastati pričati s njom jer će me ostali ostaviti na cjedilu.

Bez puno mogućnosti izbora, znala sam da ne mogu stati s njom. Kad me vidjela, ona se pokušala popeti pokretnim stepenicama u krivom smjeru (radnja unaprijed osuđena na propast) kako bismo zastale i popričale, no ja sam joj rekla da nema smisla jer moram ići. Gledala me dugo i bezizražajno dok su nas stepenice vodile u suprotnim smjerovima. Nikad se više nismo srele.

Kroz godine, mnogo mi je puta prošlo kroz glavu da sam joj možda trebala detaljnije i brže objasniti što se događa i zašto ne mogu stati, a onda sam se sjetila da ja zapravo ne znam gdje ona živi, ali ona jako dobro zna gdje živim ja. Pored njenih roditelja.

Znala je to svih ovih godina dok sam živjela kod kuće, znala je i nakon što se moj život počeo mijenjati. Znala je napamet moj broj telefona koji je još uvijek isti i moj broj mobitela koji nisam mijenjala više od 20 godina. Ona je uvijek znala gdje me može naći, ali njena je odluka da to ne učini.

I znam ja kako to već biva. Prođe previše vremena i onda ne znaš kako prekinuti tu šutnju i napraviti prvi korak. Ja možda ne znam točno kako njen život izgleda danas, osim onih sitnica koje mi njen stari prenese u prolazu, no ja sam nju poznavala na najdubljoj točci njenog bića. Čovjek se oko te točke gradi, ali neke stvari ipak ostaju iste.

Od svih ljudi na svijetu, ja sam ju poznavala najbolje i u jednom trenutku života sam znala sve o njoj. Ona od mene nije mogla sakriti ništa jer sam sve naučila čitati iz njenog pogleda, njenog ponašanja, njenih riječi i njene tišine.

Ljudi nekad ne vole osobe koje znaju sve o njima jer se onda ne mogu pretvarati da su nešto što nisu.

Ja nikad ništa loše nisam poduzela u vezi nje i njenog ponašanja, štoviše, pomogla sam joj da se razvije na bolje.

Ne namjeravam sebe kriviti što na onim stepenicama nisam izgovorila više riječi i to osobi od koje sam doživjela jako teške i ružne stvari tijekom odrastanja. Ona je i dalje osoba koja mi je u život donijela velike lekcije koje sam morala savladati. Lekcije koje su me pripremile za stvarni svijet i sve ono loše što me tamo čeka.

Odnos s njom me izgradio. Ja s njom imam uspomene koje su i lijepe i ružne, ali na nju ne gledam kao na nešto negativno u svom životu. Bez obzira na sve, oduvijek sam joj željela da pronađe sreću.

Iako ju više ne susrećem, zna mi se pojaviti u snovima uvijek u nekim ključnim trenucima u mom životu. Ona jest bila veliki dio mog života i odigrala je značajnu ulogu u mojoj osobnoj izgradnji i vjerojatno zato ima i poseban značaj u mojim snovima.

Čovjek bi nekad volio da su neke stvari drugačije, volio bi i da su neki ljudi i dalje dio njegovog života, ali onda se mora sjetiti da su ti drugi ljudi i sami donijeli svoje odluke. U odnosu s drugim ljudima ne ovisi sve samo o nama, to ne smijemo zaboraviti.

Svi smo mi došli iz neke obitelji, svi smo mi imali svoje probleme, svi smo se mi ponašali uzročno-posljedično, ali i svi smo mi došli u fazu kad je naša odluka sad naš izbor.

Možda ćemo u budućnosti imati priliku za nastavak priče, ali to sad još ne možemo znati. Na nama je da učimo na lekcijama koje nam život pruža, ali i da iz svojih uspomena iz djetinjstva izvučemo ono najbolje za nas.

U životu nikad nisam imala jednu najbolju prijateljicu, već sam imala više dobrih prijateljica istovremeno koje se nisu nužno družile međusobno. To bi ukratko značilo da je bila jedna koja mi je bila najdraža u razredu, zatim druga s kojom sam bila bliska jer smo odrastale jedna pored druge, treća koja je živjela u drugom gradu, ali je redovito posjećivala svoju baku koja je bila moja susjeda, četvrta s kojom sam se družila u glazbenoj školi i tako dalje. Iako smo se kao djeca povremeno znale igrati sve zajedno, to baš i nije funkcioniralo jer su one međusobno toliko različite da se nisu uvijek niti uvažavale. Ja sam im, eto, bila točka podudaranja.

Sve one su imale svoje životne priče i sve one su meni donijele razne lekcije u životu. Svaka od njih u jednom se trenutku susrela s određenom vrstom teškoća ili tragedije i sve su one krenule u različitim pravcima, uključujući i mene.

Kad nas pitaju kako to da smo se s godinama udaljili od svojih 'najboljih' prijatelja, ne uzimaju u obzir da smo se mi s njima družili zato što smo živjeli jedni pored drugih ili zato što smo išli u isti razred. Ne uzimaju u obzir niti da smo došli iz različitih obitelji i da ćemo razviti različite interese. Ne uzimaju u obzir da ćemo se kroz život boriti s različitim problemima, iako smo se nekad nalazili u istim situacijama. Ništa to ljudi koji nam postavljaju takva pitanja ne uzimaju u obzir.

Naravno da postoje prijateljstva koja traju cijelog života, ali čak i dobar dio tih prijateljstava se svodi na naviku. Vi ste jednostavno navikli jedni na druge i tolerirate se iako se zapravo često razilazite u ključnim stavovima i mišljenjima.

Moje prijateljice su sa sobom nosile teške lekcije koje sam ja trebala savladati, kao što sam i ja to nosila njima. Već u toj fazi sam otkrila koliko su se sve one baš meni uvijek obraćale za pomoć. Međusobno nisu mogle funkcionirati, ali meni su uvijek dolazile.

I nije uvijek bila stvar samo u meni. Moj im je dom pružao toplinu koje one nisu nužno imale kod sebe. Da, moja obitelj jest disfunkcionalna, kao i sve obitelji tih mojih prijateljica, ali je moj dom i dalje bio dom u kojem se moglo veseliti, smijati, družiti, govoriti iskreno (onako kako djeca ne mogu uvijek sa svojim roditeljima) i naravno, uvijek fino jesti.

Ako zanemarimo mog starog koji je uvijek unosio stres i razdor među sve nas, kad njega nije bilo, druga djeca su se u našoj kući osjećala sretno i sigurno. Moja stara im je pokazala da im može biti prijateljica što su svi prigrlili, iako je ona često zaboravljala da ima ulogu roditelja, a ne još samo jedne curice u nizu.

Svaka od tih mojih prijateljica je priča za sebe, ali sad bih se koncentrirala samo na jednu od njih, onu iz razreda.

Nas dvije smo živjele u istom kvartu, išle u istu školu, u isti razred, ali samo smo kratko sjedile zajedno zato što su učitelji odlučivali o rasporedu sjedenja. Voljela sam ju od prvog dana i to bez nekog posebnog razloga jer sam nekako osjećala da je to to.

Došle smo iz različitih obitelji, ali smo se međusobno jako dobro razumjele. Kako smo rasle, neke su se druge curice, konkretno jedna najviše od njih, pokušavale ugurati u naš odnos, a zatim su ga pokušavale i rasturiti.

Ta treća curica je priča za sebe, upravo zbog okoline u kojoj je odrasla, ali i zbog onoga u što se razvijala. Nama je svima nje bilo žao, ali ona je jednostavno karakterno bila toliko odbojna da se nikad nije u potpunosti uklopila. Ja sam bila svjesna što je pozadina njene priče, ali ona je bila ta koja je i dalje lagala, spletkarila i ogovarala nas iza leđa, pa čak i krala od nas.

Moja prijateljica i ja smo imale različitu fizičku građu, što bi značilo da sam se ja tjelesno malo brže razvijala u ženu, a što pak povlači i činjenicu da su mene muškarci prvu zamijetili. Kad kažem muškarci, doslovno mislim na starije dečke, ne nužno samo one naših godina. Dečke koji su mislili da sam zbog izgleda, iako još uvijek dijete, spremna za iznenadne seksualne odnose.

Zbog toga sam često imala probleme s nasrtljivcima od kojih sam se morala braniti, ali s vremenom je moja prijateljica, bez ikakvog povoda s moje strane, to počela gledati kao da ja uživam pažnju i da želim biti bolja od nje. Naravno da je do takvog stava djelomično došlo zbog huškanja one treće koja se pored nas osjećala kao da uopće nema nikakvu šansu, ni s dečkima, ali niti s novim prijateljicama.

Dok sam ja vapila da mi se pomogne jer nisam mogla u miru šetati niti kvartom, moja se prijateljica počela povlačiti u sebe. Tog je ljeta dane provodila zatvorena u kući gledajući televiziju. Što god ja učinila, koliko god ju pokušavala oraspoložiti, ona se nije micala iz sobe sve dok meni nije prekipjelo. Doslovno sam ju na kraju ljeta na silu izvukla iz kuće.

Kako to već u kvartovima biva, odvela sam ju u društvo koje se okupljalo oko zgrade u blizini njene kuće. Sve su to bili mladi različitog uzrasta koje je ona poznavala jer su joj praktički bili susjedi, ali sad se pojavila kad dio tog društva. Od tog se dana sve promijenilo. Apsolutno sve.

Ovaj događaj je još uvijek smješten u vrijeme osnovne škole. Bez obzira na situaciju, ja sam kod kuće uvijek morala biti u 22h. Svi su to znali.

Ja sam odrasla u kući, ali oni koji su živjeli u zgradi, imali su zajedničke prostorije u kojima su se ljudi mogli družiti. Ako se nismo družili oko zgrade ili u parkovima, družili smo se u zajedničkim prostorijama. Bilo nas je mnogo i uvijek je netko bio slobodan. Neki su išli u osnovnu, neki u srednju školu, neki su radili, neki su bili nezaposleni. Bilo je tu braće i sestara, prijatelja, rođaka, a bilo je i ljudi s poteškoćama u razvoju, odnosno i mentalno zaostalih.

Družili smo se i sa starijim ljudima koji su bili usamljeni jer tako je to kad živiš u zajednici. Svako svakog zna i gotovo sa svima se možeš družiti.

Moja je prijateljica živnula. Postala je sretnija, zadovoljnija i otvorenija. Osjećala se poželjnom jer su ju dečki zamijetili i počela je sve više vremena provoditi vani, a onda je počela i s laganjem roditeljima. Ostajala je vani do ponoći jer 'i ja smijem tako dugo biti vani'. Muka joj je jer je kod mene 'pojela sendvič s pokvarenom majonezom', a ne zato što je popila previše alkohola. Laži su bile, onako, ne toliko strašne, ali opet je u sve njih uključivala mene jer su joj roditelji puštali dok god smo nas dvije zajedno. Ali nismo bile zajedno. Ja sam kod kuće bila u 22h.

Moja prijateljica i ja smo se slagale i voljele, ali razlike među nama su bile vidljive. Ona je bila vrijedna, marljiva, uporna, odlučna, ali se nije znala u potpunosti nositi sa svojim kompleksima niti sa svojim osjećajima. Imala je svoje mehanizme nošenja sa stvarima koji nisu nužno bili dobri za nju. Tvrdoglavost ju je sprečavala da donosi dobre odluke, ali ju je gurala i u to da preduboko ide u stvari ili priče kojih zapravo nije htjela biti dio.

Završile smo osnovnu školu i krenule svaka u svom smjeru, ja u gimnaziju, ona u strukovnu školu, ali i dalje smo stalno bile zajedno. Tijekom prvog razreda još nismo smjele same vikendom u grad pa su se naš izlasci u grad svodili na odlaske sa starijim članovima obitelji dok smo se u kvartu nastavile uobičajeno družiti, a onda je završio prvi razred i dobile smo dopuštenje da izlazimo same dok god smo zajedno.

To ne znači da smo uistinu bile same. Imale smo sreću da smo odrasle u jednom od gradova koji je imalo veliko društveno okupljalište na koje smo svi zalazili. Doslovno, ako ste sami otišli do grada, bilo je dovoljno da odete na to mjesto i odmah biste sreli tonu poznatih i to bez prethodnih dogovora. Išle jesmo 'same' u grad, ali nikad nismo bile same ili nezaštićene.

Da ubrzam radnju, moja se prijateljica zaljubila u dečka malo starijeg od nas. On je nju primijetio, ali nije bio nešto pametan ili odgovoran dečko. Recimo to tako, bio je balavac. Nas smo dvije formirale nova društva vezana uz školu, ali smo i dalje izlazile zajedno i povlačile jedna drugu za sobom. Upoznala sam tog dečka i to novo društvo, ali nisam baš toliko vremena provodila sa svima njima.

Došao je doček Nove godine. Moja ga je prijateljica slavila sa društvom iz škole u svojoj vikendici. Iako sam joj pomogla oko priprema, ja tamo nisam smjela ići. Nazvala me rano ujutro. Spavala je s tim dečkom. Evo u čemu je problem.

Taj dečko nije bio nešto pametan niti odgovoran i zanemario je činjenicu da je mlada djevojka luda za njim. Ona je pak bila toliko luda za njim da je bila spremna na sve samo da on nju primijeti. Njoj je to bio prvi put, što je i logično za očekivati s obzirom na njene godine, ali on to nije znao. On je pretpostavio da joj nije prvi, a ona mu je iz straha da ju ne odbaci to i potvrdila, odnosno slagala mu je.

On je taj odnos doživio kao seks u smislu, eto, pojebali su se na tulumu. Ona je htjela da on njoj bude dečko. I tu je sve krenulo krivo. Nikad nisu normalno i iskreno razgovarali, on je nju počeo odbacivati, a ona je bila povrijeđena i nije se znala nositi s time. Da mu 'napakosti', počela je 'brijat' sa svim njegovim prijateljima, jednim za drugim.

Sve što je ona htjela od njega jest njegova pažnja, ali on nije bio niti malo zainteresiran za nju. Ne zato što ona nije bila lijepa, pametna ili zabavna, već zato što on jednostavno nije bio zainteresiran. To se događa.

Na kraju je ispalo da je dečko promašen slučaj. Nakon nekog vremena je našao neku curu s kojom je spavao da bi mu ona odmah rekla da je ostala trudna te nakon 7 mjeseci rodila zdravo veliko dijete. Svi smo mu rekli da to nije njegovo dijete, ali on je s tom curom proveo nekoliko godina prije nego što je zatražio test očinstva. Ispostavilo se da je ona bila u 3. mjesecu trudnoće kad su njih dvoje prvi put spavali.

Moja je prijateljica, dakle, tražila pažnju i liječila tugu tako što je 'brijala' sa svima. Sa onima koji bi to tražili, ali i s onima koji su to čuli pa nisu niti tražili pristanak već se jednostavno bacili na ljubljenje. Što je vrijeme više prolazilo, to je ona bila tužnija i osamljenija, ali nije govorila ne.

Bez obzira što joj ja rekla ili učinila, ona je sama donosila svoje odluke. Ja sam prvi put spavala s dečkom s kojim sam prethodno bila godinu dana u vezi tek nekoliko godina nakon njenog prvog odnosa, ali zanimljivo je da su drugi mislili, zbog našeg izgleda, da sam ja ta koja ima 'više prilika koje ne propušta'.

Nikad se nisam mogla pomiriti s tim da nas se toliko razdvaja zbog izgleda. Ja nju nikad nisam vidjela manje privlačnom, već jednostavno drugačijom od mene, ali na njoj se povremeno vidjelo da joj to smeta, pogotovo kad bi dečko koji se njoj sviđa bacio oko na mene.

Njena 'brijanja' su prešla mjeru kad je napravila korak dalje. S njenim smo društvom bili vani, ali onda je jedan dečko rekao da ćemo svi svratiti do njega samo da se presvuče iz radne odjeće. U tih 15-ak minuta što smo se muvali kod njega doma, moja je prijateljica otišla na WC, a za njom je, bez ikakvog povoda, pošao i dečko kojeg smo obje tad prvi put upoznale.

Točno se sjećam bijesa koji se javio u meni taj dan zbog njenog ponašanja. Kasnije tog dana mi je rekla da je ušao za njom u WC, skinuo gaće i bio mu je velik pa se pojebala s njim. Tim riječima, a točno sam znala da je unutar nje bilo ipak nešto drugačije, nešto o čemu nije znala ili htjela pričati, a što je pravi razlog tomu.

Kasnila joj je mjesečnica pa ju je uhvatila panika. Bila je maloljetna, bez dečka i potencijalno u problemima zbog tih nekoliko minuta u WC-u. Počela je umirati od bolova i ja sam joj rekla da je to sigurno znak da će menstruacija doći do najkasnije sutra. No ona mene nije slušala. Umjesto toga, svojoj je mami složila novu priču o 'dečku s kojim je već duže vremena i s kojim je napokon spavala, ali zaštita je zaštekala' i bla bla, i svejedno je nekako u te svoje laži uplela i mene. Dobila je menstruaciju 4 sata kasnije, što znači da je uzalud lagala.

Ja sam bila društvena osoba i uvijek spremna da se nekud ide. Poslije škole bih otišla kući presvući se i ostaviti stvari, zatim bih išla po svoju prijateljicu na praksu (sve to pješke), onda bismo nas dvije otišle do grada, pa bismo išle šetati u sasvim drugi kvart gdje živi njena simpatija ne bismo li ga slučajno srele, zatim bismo opet išle do grada i tako dalje. Uvijek sam bila uz nju kad me trebala i uvijek sam išla s njom kud je ona htjela ići.

Ovog se puta zaljubila u dečka s kojim je radila. Još uvijek povrijeđena prijašnjim iskustvima, ali i iz straha od odbijanja, počela se 'bariti' s dečkom, ali tako što je opet govorila neistinu. Uspjela je izgovoriti da 'ona ne može biti u vezi jer ne može biti vjerna'. Ispalila je takvu glupost samo da bi ispala faca pred 'frajerom' koji je tako govori, a koji je zapravo tražio stalnu vezu. I tu je pogriješila jer je on odlučio da će se njih dvoje nalaziti samo za, da prostite, jebačinu.

On je bila zaljubljena i htjela je biti u vezi s njim, ali je potencijalnu vezu sasjekla u korijenu i prije mogućeg početka. Ja sam mogla biti uz nju kad me trebala, ali nisam mogla spriječiti njenu povrijeđenu jezičinu da kompromitira samu sebe.

I dok je ona njemu predstavljala odušak, budući da su se upustili u neobaveznu tjelesnu vezu, on nije stao na tome. Pokušao ju je povrijediti i preko mene.

Te smo ga zime srele u gradu. Imala sam otkopčan kaput i on me brutalno skenirao te me pred njom opisao neodoljivom i jebozovnom zbog mog tijela. Iako sam na sebi imala duge hlače i dolčevitu, munjevito sam zakopčala kaput i izvrijeđala ga zbog njegove izjave.

Ona je potonula u sekundi i tako sam ja nekako iznenada postala kriva za njen neuspjeh s njim. Opet se potegnula razlika u našem izgledu i bez obzira na sve što je ona do tad napravila ili rekla, ja sam postala 'kriva' za njenu situaciju. Moja prijateljica, moja ljubav nije mogla nikako preći preko onoga što je osjećala u sebi.

Svih tih godina, ja nju nisam uvaljivala u probleme niti u laži i uvijek sam bila uz nju, no onda se dogodilo nešto što se do tad još nije bilo dogodilo. Našla sam dečka koji mi se sviđa i s kojim sam odlučila stupiti u ozbiljnu vezu.

Na samim počecima naše veze nije puno ljudi bilo upoznato s tim. Ona je znala sve o tome. Teško smo nalazili vrijeme koje bismo proveli zajedno i dok sam bila vani s prijateljicom, moj me novi dečko nazvao i rekao da je sad uhvatio priliku te da se napokon možemo naći. Ja sam njoj rekla što se dogodilo i po prvi put sam ju zamolila uslugu te vrste. Zamolila sam ju da ona ostane u gradu s drugima dok se ja idem naći sa svojim dečkom.

Njena reakcija? Duboko se uvrijedila. Odlučila je otići kući. Ja kakva jesam, cijelo vrijeme sam ju molila da se ne ljuti, da ima razumijevanja te sam ju pratila pola puta kući. Ona se cijelo vrijeme durila. Tad se nešto prelomilo u meni. Idućeg dana sam ju nazvala da joj se ponovno ispričam, no ona je bila hladna prema meni. Tad sam ju bila nazvala posljednji put u životu.

Tolike godine prijateljstva i ljubavi, tolike godine zajedništva, tolike godine pomaganja i pokrivanja njenih sranja, tolike godine odlazaka na mjesta koja ona želi, sve je palo u vodu jer je nju 'uvrijedilo što sam se ja htjela naći sa svojim novim dečkom' s kojim sam na kraju bila 4 godine.

Iskreno, meni je bila puna kapa svega, svog tog njenog ponašanja i samosabotaže. Ako je ona bila spremna odbaciti sve što sam ja učinila za nju, sve što smo nas dvije zajedno prošle zbog toga što sam napokon i ja našla dečka, neka joj bude.

Dvije godine kasnije, moja stara i ja smo u gradu srele moju prijateljicu i njenog novog dečka. Zastali smo svi da 'popričamo'. Kako se ponašala? Moja je 'prijateljica' cijelo vrijeme pričala s mojoj starom kao da su njih dvije bile prijateljice. Prepričavala je događaje iz svog života i cijela se priča vrtjela oko nje. Mene nije pitala apsolutno ništa.

Kako sam ja reagirala? Nisam apsolutno ništa rekla. Pustila sam ju da drobi o sebi bez ijednog komentara. Zašto? Zato što nakon toliko vremena više ništa nije bilo bitno. Sve svoje odluke donijela je sama. Kako se ponašala prema sebi, a na kraju i prema meni, sve je to bila njena odluka i ja se više niti najmanje nisam imala potrebu opravdavati, ali niti održavati ili popravljati taj odnos. Ona je bila završena priča. Ja sam u tom odnosu godinama davala sve od sebe, a ona je radila što je htjela. To je na kraju i dobila.

Život ju nije mazio, a sumnjam i da je imala nekog tko ju je u potpunosti razumio, ali i tko bi joj držao leđa kad joj je trebalo. Nikad nisam imala loše osjećaje prema njoj, ali sam ju u potpunosti pustila. Da se ona tako nije ponijela, možda bismo i dan danas bile dobre prijateljice, ali ona je bila nezaustavljiva u svojoj destrukciji i ja tu ne bih mogla puno pomoći, barem mi se danas tako čini.

Da, srele smo se nekoliko puta u prolazu u autobusu, ali i prošle godine u trgovini. Kako smo razgovarale? Površno, ali i kao da se redovito susrećemo, ne kao da se nismo vidjele 20 godina. Ne kao i da smo nekad bile odlične prijateljice. Ne kao da joj je jedno durenje promijenilo smjer života.

Moja putanja ne bi bila ista da je ona ostala dio mog života, to danas vidim. Nekad mi se čini da se to trebalo dogoditi upravo u trenutku kad se i dogodilo.

Imam osjećaj da smo se nas dvije trebale razići i da je upravo taj trenutak bio prozor u vremenu u kojem je do toga pošto-poto moralo doći.

Ona je meni donijela mnogo predivnih uspomena, ali i puno gluposti koje je trebalo rješavati. Donijela mi je i spoznaju o tome kako drugoj osobi ne mogu pomoći baš oko svega, da joj čak ne mogu niti dočarati što to moje oči vide. Osoba će sebe uvijek promatrati kroz sebe i donosit će svoje odluke sama za sebe.

Ona mi nije ostala u lošem sjećanju jer sam oduvijek bila dovoljno zrela da situaciju gledam onakvom kakva jest, ali mi je zato ostala u sjećanju, ne i u životu.

Pitaju nas kako to da se najbolji ili barem jako dobri prijatelji s godinama udalje jedni od drugih. Ne razmišljaju o tome da smo u takvim prijateljstvima mi bili različiti od samog početka, samo su nas okolnosti života, odrastanja ili školovanja držale zajedno. Ne razmišljaju o tome da smo i dalje došli iz različitih obitelji, ali i da smo se unutar sebe borili s različitim stvarima.

Kompleksi su nešto na čemu sama osoba koja ih ima mora raditi. Što god netko drugi učinio, nikad neće moći magično ukloniti komplekse druge osobe. Bez obzira koliko se trudio utješiti ili savjetovati tu osobu, čovjek joj može samo asistirati, ali ne i odraditi posao umjesto nje.

Mi prijatelji smo se razišli jer smo imali svoj put u koji se druge osobe nisu uklapale, ali tog u tom trenutku još nismo bili svjesni. Razišli smo se na brzinu, što je bila najbolja i najbezbolnija opcija za nas, čega smo svjesni tek danas. Razišli smo se jer je svatko od nas morao raditi na sebi, a budući smo različiti, različite smo stvari morali na različite načine učiti.

Razišli smo se jer je naše zajedničko vrijeme isteklo. Razišli smo se kako bi nove osobe s novim lekcijama mogle ući u naš život.

Lijepo bi bilo da smo mogli ostati prijatelji s ljudima koje smo nekad voljeli, ali da smo bili stabilni, ne bismo se niti urušili. Čovjek ne zna s čim se drugi ljudi nose unutar sebe, stoga ne bi niti trebao osuđivati odnose unutar kojih nema jasan uvid.

Ako nastavimo raditi na sebi, možda nam se jednog dana kad budemo izgrađene osobe putevi opet sretnu. Možda jednog dana više nećemo unutar sebe imati one prepreke koje nas sprečavaju da prepoznamo svoju vrijednost i svoju ljepotu. Možda, jednog dana, stvari među nama budu ne kao prije, nego kako treba biti.

Ovo je priča o drugoj djevojčici koja je imala dugogodišnju prisutnost u mom životu i koja ne samo da je konstantno lagala, već je i krala tuđi identitet, uglavnom moj. Kako to već biva, došla je iz teške obiteljske situacije u kojoj su članovi obitelji već pri prvom susretu pokazivali poremećaje svog psihološkog stanja, ali ono što ne znam sa sigurnošću jest jesu li ti poremećaji nastali nakon velike tragedije ili je zbog njih do tragedije i došlo.

Ta je djevojčica bila vidno čudna, ali većina je djece na neki način ionako bila čudna, no s godinama, stvari su postajale samo gore i gore. U njoj je uvijek bilo prisutno nešto duboko poremećeno, ali i zlobno.

Ona nije, koliko je meni poznato, počinila neki zločin, ali način na koji je bila mračna i na koji je lagala je uvijek bio duboko uznemirujući. Kao svaki put kad netko novi dođe u razred, prihvatili smo ju kao nešto novo i zanimljivo, no kako je vrijeme odmicalo, bilo je jasno da je ona duboko iskompleksirana, ali ne samo na način da je to nju uništavalo iznutra, već na način da je ona iz bijesa sve nas pokušala uništiti zbog toga.

Njena je energija jednostavno bivala sve odbojnija i odbojnija, ali nismo mogli pobjeći od nje. Upisivali smo razne izvannastavne aktivnosti kako bismo se odmaknuli od nje, ali ona je nekako uvijek našla svoj put do nas. I nije to bilo ono klasično bježanje od nekoga. Njena je prisutnost bila duboko uznemirujuća.

Ona je strašno voljela lagati, ali nije se zaustavila na tome. Ona je uzimale tuđe priče i prepričavala ih kao svoje, a zatim bi toj osobi od koje je ukrala priču dodijelila svoju te ju na temelju toga ismijavala. Naravno, tako je komunicirala s nama, ali kako smo ju sve brže i bolje hvatali u laži, ona je svoj tip laganja počela prodavati drugim ljudima.

Još 10-ak godina kasnije, nakon što sam prekinula kontakte s njom, nailazila sam na čak i meni nepoznate ljude koji su mi iznosili priče koje je ona pričali drugima o meni. To su takve nevjerojatne i bolesne izmišljotine bile, ali kad nekome pričate o osobi koju ne poznaje, povjerovat će vam jer 'zašto biste lagali', zar ne?

Njoj je još u osnovnoj školi bilo jasno da nikad neće u potpunosti biti dio nekih čvrstih prijateljstava, ali ne znam je li shvaćala da je upravo ona uzrok tomu. Ona je ta koja je unosila razdor, a koja se spominje u prethodnom poglavlju ovog broja.

Kad smo krenule u srednju školu, ona je vidjela svoju priliku s novim ljudima koji o njenoj prošlosti ništa nisu znali. Meni se ulizivala do besvijesti samo kako bi bila u mojoj blizini, a onda bi me drugima toliko odvratno ogovarala da bi ju oni uvijek tako sažaljivo savjetovali da se makne od 'odvratne mene'.

No takvo ponašanje nije održivo. Ljudi su s vremenom upoznali mene, ali su upoznali i nju. Shvatili su tko je ona uistinu i gađenje je reakcija koju je najčešće izazivala u drugim ljudima.

Istih primjera je nevjerojatno mnogo, ali evo jednog od njih. Na početku drugog razreda srednje škole, na jednom sam mjestu zapela s kolegicom iz razreda s kojom se do tad nikad nisam nešto posebno družila. Nas dvije smo se zaista odlično provele, ali me ona cijelo vrijeme promatrala s izrazom čuđenja na licu. Nakon tog događaja družile smo se sve više i više i sve smo se bolje upoznavala, a onda mi je odlučila nešto reći.

Rekla mi je, „da sam srela tebe prije nego što sam srela“, nazovimo ju Božena da vam je lakše pratiti, dakle „da sam srela tebe prije nego što sam srela Boženu, mi bi se družile od prvog dana. Ovako sam cijeli prvi razred provela mrzeći te zbog svih laži koje mi je Božena ispričala o tebi.“

Ona nije bila jedina koja mi je takvo nešto ispričala. Da stvar bude gora, tad smo ja i moja prijateljica iz prethodnog teksta otkrile u kojoj je samo mjeri Božena drugima naše priče prepričavala pod svoje. Nije stala samo na tome. Kopirala me u apsolutno svemu.

Uvijek ju je zanimalo što ću ja obući pa bi se oblačila poput mene ili barem najsličnije što je to bilo moguće. Na nama se zaista vidjelo da ona kopira, a ne da se usklađuje s nekim prema dogovoru, a onda je počela čak i krasti moje stvari i nositi ih na sebi. Ja sam ju u tome uhvatila jer su moje stvari bile označene, što ona nije mogla znati, ali ih nisam htjela uzeti natrag jer mi se gadilo nositi ono što je ona imala ne sebi iz više razloga koje ovdje sad neću u detalje navoditi.

Borila sam se unutar sebe jer mi se činilo da je jadna i da želi nekog tko ju voli, ali je istovremeno u meni izazivala bijes i gađenje zbog svega što je radila, a bila je i izrazito agresivna. Nisam se mogla maknuti od nje sve dok nismo završile školu i više sam nego sretna što ju odonda nisam srela, iako smo kroz godine, nevjerojatno, ali istinito, čak i u različitim gradovima u inozemstvu bile u isto vrijeme na istom mjestu. Jednostavno smo se mimoilazile.

Ona je godinama živjela život u kojem se meni ulizivala i kopirala me, dok me onda iza leđa ogovarala, ali i pokušavala uništiti, što moj ugled, reputaciju, kredibilitet – sve.

Činila je to i drugim. I drugi su ljudi puni iskustva s njom koje ja sad dijelim s vama, samo što sam ja bila jedna od privih kojima je to učinila. Ja nikad nisam napravila ništa čime bih joj dala do znanja da sam bolja od nje ili da barem smatram da sam bolja od nje. Štoviše, ja sam se njoj trudila biti prijateljica koliko god je to moguće te joj pomoći kad joj je bilo potrebno, no ona je vidjela konkurenciju u svima nama, ne samo u meni.

Ne samo konkurenciju, ona nije mogla podnijeti tuđi uspjeh, tuđu sreću, tuđe prijateljstvo, ništa. Svemu tome nije pridonio niti njen izgled. Između ostalog, vrlo je rano počela imati probleme s kožom, ali nitko od nas nije bio kriv za to. Čak ju nismo zbog toga niti zadirkivali, ali ona je ipak nekako zbog svog problema bila bijesna na sve nas.

Svemu u životu u čemu nije bila uspješna, razlog nije bio taj što ju je netko zasjenio, već ona osobnost koja se probijala iz nje. I bez obzira na sve što sam navela, našla je dečka, udala se i odselila u inozemstvo jer svatko od nas svoj par negdje ima, kakva god mi osoba bili.

Nitko od odraslih nikad nije njeno ponašanje doživio problematičnim. Nitko nikad nije obratio pažnju. Nitko nije niti poslušao što mi ostali na tu temu imamo za reći. Poslušati našu zabrinutost ili naš strah. Nitko nikad nije u tome vidio ništa loše i sami smo se morali nositi s tim. Nositi s njom, njenim ponašanjem i njenim 'tihim' bijesom.

Ona nije jedina takva osoba, ali je osoba kojoj je trebala pomoć pri razvoju. Potekla je iz obitelji o čijem bih ponašanju, ali i traumama mogla govoriti satima, no to neće promijeniti činjenicu da društvo nije uočilo ništa neobično kad je ona u pitanju. Mi djeca smo se sami morali suočiti s tim i sami shvatiti kako se s tim nositi, ali i kako se od toga obraniti.

Nanijela mi je štetu u životu. Ne neku dugotrajnu, ali štete je bilo. Vjerojatno ima i stvari koje nikada neću saznati, ali to i dalje neće promijeniti činjenicu da se u ovom trenutku razvijaju osobe poput ove Božene na koje nitko ne obraća pozornost, a koje bi drugima mogle učiniti nešto još i o gore.

Potaknuti ljude da mrze nekoga na temelju tvojih izmišljenih priča, laži i obmana je strašna stvar, ali je nešto što društvo ne doživljava tako strašnim, barem ne dok se i njima ne dogodi to isto.

Pitat ćete se jednog dana, kad takva osoba bude odlučivala o vašoj sudbini, kako se uspjela tako razviti i gdje su bili svi oni koji su trebali primijetiti da nešto s njom nije u redu. Pitat ćete se kad bude prekasno, stoga je bolje da na vrijeme obratite pažnju kad vam netko kaže da nešto nije u redu s nekom osobom i da način na koji se ta osoba ponaša kako bi privukla pažnju te pronašla ljubav i prihvaćanje drugih i nije baš najnormalnije i najzdravije.

Obratite pažnju na vrijeme kad se netko počne čudno ponašati. Ta osoba jednog dana možda neće imati nikog tko bi ju spriječi da učinio ono što namjerava učiniti, a što će biti loše za druge ljude.

Postoje različiti tipovi laganja i iako je svaka laž i dalje laž, one se razlikuju po svojoj težini, odnosno namjeri. Nije svaka laž ista i nisu isti svi ljudi koji su laž upotrijebili.

Nekad će laž biti tu kako bi nekoga namjero povrijedila, kako bi ga kompromitirala, čak ga i uništila, ali nekad će laž biti tu kako bi nekoga motivirala ili ga čak od nečega i zaštitila. Postoje i one laži kojima se branimo od onih koji nam žele zlo.

Nije isto kako lažemo, s kojoj namjerom lažemo i koliko lažemo i iako mnogi imaju moralnu dilemu i sve laži trpaju u isti koš, važno je shvatiti što leži iza laži i s čim se suočio onaj koji je posegnuo za laži.

Kad moj stari laže, on to radi kako bi uništio druge ljude. Svjestan je da nije dobro u glavi i svjestan je da to drugi ljudi vide. Svjestan je on mnogo toga, stoga svjesno laže kako bi druge uništio i na taj se način uzdigao iznad njih.

Kad su u pitanju laži koje on upotrebljava, one su uvijek utemeljene na jednoj sitnici koja se može smatrati stvarnom, a onda gradi cijelu lažnu priču za koju smatra da sugovornik neće posumnjati u njenu istinitost. I ne zaustavlja se. Nema granice. Laži koje on smišlja su brutalne i odvratne.

Laži su mu uvijek služile kako bi izgradio svoju imaginarnu veličinu iako je po prirodi zapravo kukavica, mala sitna duša, prestrašeno, nerazvijeno i neodgojeno dijete. On laže strastveno i uvijek s namjerom da našteti i uništi.

On je uvijek ogovarao svoju obitelj tako što je o njoj širio laži. Kad mu je društveni status oženjenog muškarca, a i oženio se upotrebljavajući laži, pružio neku sigurnost i neko zaleđe, počeo je činiti loše stvari koje je uvijek pokrivao lažima koje je širio.

Da bi njegove laži štitile njega, morao je lagati unaprijed, smišljeno i promišljeno, što znači da je gradio priče i prije nego što je učinio nešto loše samo kako bi, kad ga se uhvati, imao izgovor da je on krivo optužen i da je na to već ranije upozoravao.

Mogla bih napisati nekoliko knjiga samo o njegovim lažima, ali svjesna sam da u ovom trenutku moram tekst svesti na samo nekoliko primjera.

On je nas, svoju ženu i djecu te ostale članove obitelji, a posebno žene, mrzio iz dna duše i svaku bi priliku koju je imao iskoristio da nešto slaže. Iako nije bio baš iskusan sa ženama prije braka, u braku je počeo jebati sve živo. Da bi opravdao takav čin koji je, iskreno govoreći, ionako općeprihvaćen u društvu u kojem živimo, počeo je ogovarati svoju ženu. Ništa mu nije stajalo na tom putu i ništa mu nije bilo sveto.

On je osoba koja je vodila glavnu riječ gdje god se pojavio jer nije podnosi da netko drugi priča. On je taj koji priča priče. Priča brzo, bez pauze, često nepovezano, s puno pretjerivanja, žara, cupkanja u mjestu, mahanja rukama po zraku. Glasan je, a često pusti i suzu kako bi potvrdio svoj status sveca.

I ljude je to zabavljalo. Ljudi su oduvijek uživali u 'rijalitima' u kojima se ponižavalo druge ljude. Voljeli su izvlačenje tuđeg prljavog veša i nisu marili što priče nisu istinite. Samo im je bilo bitno doći do materijala koji su mogli širiti dalje. To puno govori o ljudima koji čine naše društvo.

Svako je mjesto bila njegova pozornica i svaka je osoba bio gledatelj kojeg je trebalo zabaviti, obmanuti i od kojeg se očekivao aplauz za veličanstvenu izvedbu ove osobe godine.

U trgovini, na ulici, na društvenom okupljanju, u nečijoj kući, u svojoj kući, u bolnici, na radnom mjestu, na groblju – mjesto nije bilo važno. Samo je on bio bitan.

Zamislite scenu, blagdan Svih svetih, on i maloljetna ja, zastajemo na groblju s više ili manje poznatim ljudima samo kako bi on što brže i što više neistinitih informacija podijelio s tim ljudima. Zamislite da ga netko prozove zbog njegovog ponašanja da bi se on opravdao kako 'mora jebat okolo jer pička njegove žene smrdi toliko da mu se povraća od nje', zatim se okrene u stranu kako bi odglumio povraćanje uz glas zvuk 'ba-ba-bljuv', oponašajući, naravno, povraćanje.

Zamislite da ni tu nije stao, već je počeo detaljno opisivati izgled njegove gole žene i što mu se sve na njoj gadi, ubacujući povremeno kako je on divan, zgodan muškarac (koji 40 godina nije oprao zube, ali to nije bitno) koji zaslužuje 'mirišljave pičke'. Sve njegove riječi.

Zamislite sad da tim istim ljudima detaljno opisuje moje zdravstveno stanje, ali ga apsolutno izmišlja. A tko mu ne bi vjerovao, pa on je brižni otac!? Zamislite sad da govori kako smo svi odvratni, kako smo glupi, kako smo odurni, kako smo svi kurve i pederčine, kako smo zli, lopovi i zločinci. Zamislite kako jedan muškarac priča tako svaki dan, godinama, svima koje sretne.

Zamislite samo koliko je za mene govorio da sam odurna kurvetina, a kad bi mi se njegovi kolege nabacivali kako bi pojebali tu 'odurnu maloljetnu kurvetinu', on bi to vidio kao potvrdu svojih tvrdnji jer ja, kurvetina, zavodim starije muškarce.

Zamislite samo kako je svaki tren našeg života, svaka sitnica, svaki detalj, svaka normalna stvar ispričana na ružan, smrdljiv i lažan način. Čak je i mojim prijateljima, djeci, pričao lažne stvari o meni, o tome što ja zapravo mislim, iako to nikad nisam rekla, što sam ja napravila, iako to nikad nisam napravila i slično.

Zamislite da svojim prijateljima kažete jedno, a onda dođe vaš stari i kaže im da lažete i da je zapravo istina nešto drugo. Zamislite koliko mi je bilo teško dokazati ljudima da sam ja ta koja govori istinu. Kako bi jedan roditelj mogao lagati? Mora da sam ja luđakinja kao i moja mater, kao i moja baba, kao i 'sve kurvetine, ovaj žene'.

Zamislite da svi vide da nije normalan jer se tako ponašao i prema drugim ljudima, a sad zamislite da mu svi ipak vjeruju i šire dalje njegove laži koje ih zabavljaju. Zamislite tako živjeti svakoga dana. Svakog jebenog dana.

Svaka njegova izjava ima u sebi laži ako već nije u potpunosti lažna. Taj čovjek je u svojim 70-ima i još uvijek se ponaša isto. I još uvijek ima ljude oko sebe koji mu vjeruju.

Nije uvijek bila riječ samo o lažima, tu su bila i ponižavanja. Ponižavao nas je konstantno. Svaka je prilika bila prilika da nas ponizi. Upotrijebio je svaku moguću uvredu koje se mogao sjetiti, a sve kako bi nas konstanto držao u uvjerenju da ne vrijedimo ništa, ali i kako bi druge ljude uvjerio u to. O da, i radio nas je ludima jer svaki naš pokušaj da se obranimo od njega opisivao je tako kao da smo mi ludi, apsolutno klinički ludi.

Ne znam jest li svjesni koliko je teško bilo izvući živu i normalnu glavu od takve osobe. I zbog njega ne mislim da su svi ljudi takvi. Vidim da je on bolestan, ali vidim i da je bolesno društvo koje ga tolerira i daje mu podršku, ali i da su bolesni svi oni koji se ponašaju identično kao on.

Cijeli sam život vodila borbu s ogovaranjem i lažima o meni samoj, a to je poteklo upravo iz moje kuće. I onda mislite da se ja nekoga bojim? Onda mislite da će me prestrašiti tuđe laži? Pa sve najgore sam već doživjela, nema toga što me još može zastrašiti.

Problem nastaje kad drugi ljudi još uvijek lako nasjednu na laži, ali pitam se, kakve su to onda osobe kad im se svašta može podvaliti pod istinu? Kakve su to osobe koje uopće ne shvaćaju da netko laže, a vjeruju mu čak i kad ga uhvate da ih je već slagao?

Nije on takav samo zato što je takav. Ne bi on bio takav da mu drugi ljudi to nisu omogućili.

Laži su nešto što ja ne mogu spriječiti, ali smatram da osoba koja uporno dopušta da joj se laže nije nikad niti htjela čuti istinu.

Problem ljudi koji lažu jest taj što misle da, ako oni lažu, lažu i svi ostali. Moj stari je uvjeren da mi svi lažemo čim zinemo. Često nas usred razgovora prekine jer smatra da ne mora slušati ono što imamo za reći kad ionako lažemo. Ali nisu to jedine laži s kojima se čitavog života borim. Postoje i one koje služe da bi se sakrili čin ili istina, ne i one kojima je bila namjera 'nekoga povrijediti'.

Moja stara skriva, ali i to je vrsta laganja jer izgovara neistinu kako bi sakrila ono što je napravila. I žalosno je to što se oduvijek žali kako ju drugi optužuju da laže kad ona zapravo govori istinu. I to je točno, ali to ne poništava činjenicu da ona ipak laže, ali drugačije od onoga za što ju se optužuje.

Moja stara se ne zna nositi ni sa čim u svom životu, što je i shvatljivo kad se pogleda iz kakve je obiteljske pozadine potekla, s kakvim se stvarima susrela i koliko je bila zanemarivana i omalovažavana. Ona čini stvari za koje zna da nisu dobre, ali laže da ih nije napravila. Stvari poput kupovanja stvari, dizanja kredita i općenito stvari takve vrste. Najviše se sve ipak svodi na trošenje novaca što je nekako lajtmotiv njene priče.

Kad ju nešto pitate, ona to odmah negira. Kad joj pokažete kako ste ju uhvatili u laži, ona skviči, stenje, izvlači opravdanja, a zatim samu sebe ponižava dubokim sramom zbog toga što je uhvaćena na djelu.

Da, nju nikad nije sram zbog onoga što je napravila. Nju je samo sram što je uhvaćena na djelu i što je netko ukazao na ono loše što je ona svojevoljno napravila.

Njen primarni izgovor je, 'nisam ja loša, stari je taj koji je loš'. Da, činjenicu da je napravila nešto loše o čemu je i lagala da to nije napravila pravda činjenicom da je stari grozan i gori od nje. Kako se ja ili netko drugi samo usuđujemo nju za nešto prozivati kad je ona žrtva, a stari je taj koji je kriv za sve.

I istina je, ona jest žrtva, ali svojim svjesnim ponašanjem baca sjenu na tu činjenicu. Pogotovo tako što njeno ponašanje nije izravna posljedica onog što joj je učinjeno, već je nje izbor bio da učini baš to, iako to nije bila jedina opcija koju je mogla odabrati.

I ne laže ona, ovaj, hoću reći, 'skriva' samo velike stvari. Ona to radi sa svakodnevnim malim sitnicama. Stalno. Gotovo bez prestanka. I svaki put kad joj postavite pitanje, ona se ukoči, ubaci se u položaj zlostavljane žrtve i odgovara vam na pitanja lica ispunjenog gađenjem izbjegavajući kontakt očima. Želi da znate kako je duboko povrijeđena vašim odabirom da preispitujete njene odluke.

Ako ne možete razumjeti zašto je grozno ono što vam pričam, zamislite da vas ona pita koji kruh želite da vam kupi. Vi joj odgovorite da nećete jesti kruh, niti peciva, niti išta slično. Ali ona ode u trgovinu, iako je jadna, iako nema novaca, iako je u dugovima i kreditima i iako joj i vi između ostalih novčano pomažete da preživi. I kupi kruh. I peciva. I picete. I slično. Kupi vam sve to te zamota u škarnicl i ostavi na vama vidljivom mjestu. I ne kaže vam ništa. Čeka da vi to sami pronađete. Čeka da joj zahvalite jer vi ste zapravo to sve htjeli jesti, zna ona, iako biste to sami kupili da ste htjeli, i čeka da ju volite zbog toga što je napravila. A vi onda popizdite na nju jer vam to radi svakoga dana zbog čega ona onda izvuče svoju kartu žrtve. Plaće. Tuguje. Pati. I tako svaki dan, male sitnice, ali i velike stvari. Bacanje novaca i igranje uloge žrtve.

Ne, ona ne laže. Ona skriva. Ona nije loša. Nije ona ta koja je loša.

Kako se boriti s takvim roditeljima? Kako izvući živu i zdravu glavu? Kako ostati normalan kad ste u njihovim očima vi ti koji ste loši prema njima?

Moj je život na ovaj ili onaj način ispunjen lažima, a kad ja nešto čuvam od njih da mi nešto ne oduzmu ili unište, onda sam ja ta koja je glavni krivac u cijeloj priči. 'Ista sam k'o mater' ili 'ista sam k'o ćaća', zavisi koga od njih pitate.

Da, laži ima raznih vrsta. Sve one imaju svoju težinu, svoju namjeru, svoje posljedice. I koliko god se trudim cijelog života progovoriti o stvarima koje nisu normalne, koje nisu zdrave, koje nisu u redu, koliko god se trudim promijeniti stvari na bolje, ja sam na kraju ta koja trpi najteže posljedice tuđeg ponašanja.

Osjetljiva sam na to da mi se ne vjeruje kad govorim istinu upravo zato što uporno govorim istinu koju nitko zapravo ne želi čuti, ali to ne znači da ću zbog toga početi lagati. Vaš je izbor ako ćete radije vjerovati u laži nego u istinu koja ukazuje na te laži.

Ja vas ne mogu promijeniti i ne mogu vam pomoći ako vi u tome sami ne želite sudjelovati, ali dobro znam da postoje mnogi ljudi koji prolaze isto što i ja, kojima je teško, koji se osjećaju izgubljeno i usamljeno.

Niste sami. Ja vam vjerujem i znam kako vam je. Znam koliko je teško ići iz dana u dan kad ste okruženi ovakvim primjerima, ali moramo se nastaviti boriti. Moramo ići dalje. Moramo nastaviti tražiti rješenje jer ne možemo dopustiti da laži nadjačaju istinu.

Borite se za istinu. Borite se i dalje. Ma koliko bila slatka ili zanimljiva, laž je i dalje odurna i imate se svako pravo obraniti od nje.

Na faksu sam imala prijateljicu koja je bila dio društva s kojim sam se intenzivno družila. Dakle, bile smo si jako dobre. Jednog dana, ona se pridružila jednom timu koji nije imao veze s našim fakultetom, a koji je osnivao svoj online časopis. Nisam poznavala nikog od tih ljudi, ali sam poznavala nju.

Osnivači časopisa su tražili djevojke koje će im biti modeli za fotografiranje, dakle foto-session, a u zamjenu su im nudili besplatno reklamiranje njihovih proizvoda u svom časopisu. Moja je prijateljica predložila mene, a reklamirao bi se ručni rad moje mame. Moja je prijateljica, nazovimo ju Nina da vam je lakše pratiti, znala za moju financijsku situaciju, a poznavala je i moju mamu te nam je htjela pomoći.

Nazvala me i rekla mi da je jedini uvjet da proizvod ima svoju internetsku stanicu, što ja u tom trenutku nisam imala, pa su mi predložili da odmah napravim bilo kakvu samo da bi bila službena te da ju tek naknadno uredim, znači prije izlaska prvog broja.

U cijeloj toj strci, to sam i učinila. Otvorila sam besplatnu stranicu, nabacila osnovni tekst i nisku rezoluciju fotografija samo kako bi sve bilo službeno te im poslala link i puno ime maminog brenda. Bili su zadovoljni i dogovorili smo fotografiranje.

Tražili su me sliku tijela u badiću, što sam im ja i poslala. Naveli su kako traže 'stvarne djevojke', a ne mršave modele. Ja nisam bila mršavica, ali nikako nisam bila niti 'debela'. Imala sam sve skladne 'ženske obline' i ljepuškasto mladoliko lice. Svoju sam težinu nosila tako da sam bila i više nego ugodna oku.

Došao je dan fotografiranja. Obična sterilna hotelska soba. Tamo smo bile ja, moja prijateljica, vizažistica, fotografkinja i urednice časopisa. Fotografkinji je to bio već treći posao taj dan, bila je preumorna i gladna te vidno cendrava. Svaki tren koji nju nije uključivao u posao koristila je kako bi se izvalila na krevet i kratko odrijemala.

'Look' koji su tražili bio je – 'prirodno'. Vizažistica me šminkala puna 2 sata kako bih izgledala prirodno, odnosno gotovo identično kako sam izgledala kad sam ušla u tu sobu.

Prethodno su me bile tražile mjere za odjeću i obuću, što sam im ja i dostavila, ali ono što je jedna od urednica napravila bilo je to da je zamijenila brojeve. Donijela mi je odjeću u veličini obuće i obuću u veličini odjeće. Niti jedan odjevni predmet nismo mogle zakopčati, a u prevelikim cipelama broj 42 nisam mogla stajati. No, posao se morao odraditi.

Fotografkinja je bila toliko nezainteresirana, bezobrazna i neprofesionalna da sam ju doslovno htjela opaliti fotoaparatom po glavi. Dobacivala mi je gluposti i nije mi htjela pokazati fotografije koje je uslikala jer se 'mene to ne tiče'. Da vam pojasnim. Fotograf mora pokazati snimljenu fotografiju te na tom primjeru objasniti modelu što traži od njega i što treba popravit. Htjela sam vidjeti fotografije kako bih ja bila što bolja, ne zato što sam tašta i želim kontrolirati njen rad, no ona je agresivno odbijala suradnju.

Nitko u toj sobi se nije trudio biti profesionalan. Nitko od tih ljudi koji su tražili pomoć i podršku nepoznatih ljudi kako bi pokrenuli svoj posao nije bio niti pristojan. Nina je samo šutke stajala sa strane. Nije se htjela zamjeriti svojim novim suradnicama.

Na kraju smo spali na to da su urednice stajale iza mene i stegnuto pridržavale odjeću na meni, a kasnije su uređivanjem bile maknute iz kadra. Konačni ishod, što sam vidjela tek u časopisu, nije bio tako tragično strašan, ali nije bio niti približno toliko dobar koliko je mogao biti da se itko od njih osim mene trudio.

Približavalo se Božićno vrijeme i časopis je trebao biti objavljen tako da čitatelji imaju vremena kupiti proizvode reklamirane u časopisu kao poklone svojim bližnjima. Brend moje mame bio je vezan uz zimsku odjeću i kao takav, idealan za Božićno vrijeme. Reklamiranje tih proizvoda ljeti nije imalo nikakvog smisla.

Počeli su dodatni problemi. Jedna je urednica uvredljivo izvrijeđala moju internetsku stranicu koju je doslovno pogledala samo onog dana kad sam ju objavila i poslala im link. Pogriješila je i u nazivu brenda ne jednom, ne dva puta, nego pet puta tokom naše korespondencije. Svaki put sam ju ispravila, ali ona kao da je namjerno izmasakrirala naziv.

Negativnosti i gluposti su se samo nizale, a Nina je šutjela. Na kraju su me još i optužile da sam nebitna u tom njihovom časopisu i da one imaju puno pametnije posla od pravilnog naziva jednog sporednog brenda s lošom stranicom.

U tom trenutku, moja je stranica već bila izgrađena, promijenjena, s odličnom rezolucijom fotografija i popratnim tekstom, ali nitko, baš nitko ju nije niti jednom otvorio kako bi potvrdio istinitost mojih navoda. Da su samo jednom otvorile stranicu i da su od prve točno kopirale naziv brenda, ništa od ovoga se ne bi dogodilo.

One su htjele izgraditi nešto, a tako su se ponašale prema ljudima od kojih su tražile pomoć pri svom razvoju. Ja sam, naravno, cijelo vrijeme bila užasno pristojna i korektna jer sam shvaćala da imaju puno posla, sve se nadajući da je to samo stres i da će sve biti u redu. Nisam niti u jednom trenutku rekla niti napravila ništa ružno, a ovo pišem s odmakom i zato uključujem sve one frustracije koje sam u tim trenucima osjećala, ali njima nisam druge tad htjela opterećivati.

Ništa mi nije mirisalo na dobro, ali Nina me uvjeravala da je sve u redu, a onda je izašao i prvi broj. Reklame u njemu nije bilo.

Rafali su tad krenuli, ali ne s moje strane. Apsolutno su popljuvale rad moje mame, internetsku stranicu, a zatim i dodale da u časopisu nije bilo mjesta za sve. Da naglasim, reklamirali su se čak i oni proizvodi kojima uopće nije bila sezona i koji su se komotno mogli reklamirati i u idućim brojevima.

Popljuvala se i moja suradnja, ali nekako sam ja bila kriva za pogrešku s brojevima, iako sam imala sve pisane dokaze da sam ja sve napravila pravovremeno, točno i korektno, od prvog trenutka. No na kraju svega su naglasile da će proizvod 'ipak' biti reklamiran u idućem broju. Odlično, nekoliko mjeseci kasnije, nakon što sezona prođe.

Znala sam da to neće učiniti kao što sam i predosjećala da ga neće reklamirati niti u ovom broju. A Nina? Pravila se luda. Nikad ju još do tad nisam vidjela da se tako pravi luda, a znala je sve od prvog trenutka. Mogla je biti iskrena prema meni, poznavala me, znala je da sam normalna i razumna, ali ne, ona je odlučila lagati.

I razmišljala sam o tome, ipak su to njeni novi suradnici iako nije plaćena i želi se dokazati kako bi možda uspjela u životu. Opravdavala sam ju dugo, a onda sam shvatila. Ona je prvo bila moja dobra prijateljica s kojom sam se družila gotovo svakog dana. Ona je mene pozvala. I ona je meni odlučila lagati kako bi pokrila neprofesionalnost svojih suradnika, ali nije niti stala uz mene kad je nepravda nastupila.

Što se drugih 'modela' tiče, imali su jednu debeljuškastu djevojku čije je fotografiranje bilo zabavno i šareno, dok su svi ostali modeli bile profesionalne mršavice. Nikakvih tu 'stvarnih' nije bilo kako su na početku tvrdili.

Ničeg pogrešnog nema u odabiru modela koji želite.

Vaš odabir je vaša stvar i nema ništa pogrešno u osobi koju ste vi odlučili uzeti za posao,

ali ono što je pogrešno jest toliko lagati i lažno naglašavati da su vam namjere drugačije, pljuvati po stereotipima, a onda napraviti upravo ono po čemu ste do tad pljuvali. To je ružno.

Mjeseci su prolazili, reklame nije bilo, a onda je došao idući Božić. Godinu dana kasnije, otvaram časopis i imam što i za vidjeti. Skoro sam se ispovraćala. Urednica je preuzela fotografije s one prve verzije internetska stranice (koja je bila aktualna svega 5 dana) što znači da je kvaliteta bila još i gora i uopće se nije moglo razaznati što je na njima. Nije upotrijebila nove originale koje sam joj osobno poslala, već si je, pretpostavljam, iz neke obijesti, dopustila nagrditi vlastiti časopis tom odvratnom reklamom. I pogađate, ime brenda je bilo pogrešno napisano.

Mail koji sam dobila povodom toga bio je napisan preko one stvari i još je odavao uvredljiv ton, kao da sam ja eto problem kojeg se trebala riješiti. Nikad više nisam stupila u nikakav kontakt s njima, a nisam niti podržavala časopis ni na koji način.

Zašto vam sve ovo govorim? Prvo, želim napomenuti da ljudi trebaju pomoć kad žele pokrenuti neki posao i u tome nema ništa loše. Ni u činjenici da traže pomoć niti u onoj da netko nekome pomaže. No kad nešto radite, bitna je organizacija.

Vi ne možete uzeti veliki zalogaj bez dobre organizacije. Vi ne možete trošiti svoje vrijeme na bespotrebne korespondencije. Vi ne možete konstantno raditi greške i očekivati da vas ljudi o koje ste se ogriješili u tome neće ispravljati.

Ne možete nešto zahtijevati, a zatim sami sebi uskakati u usta jer radite suprotno od onoga što zahtijevate. Morate znati što i kako želite te svoj posao organizirati oko onoga što može biti i onoga što nikako ne može biti podložno promjenama. Morate znati gdje ste spremni, a gdje ne napraviti kompromis.

Morate imati ljude koji imaju svoja zaduženja ako je obujam pola veći i morate naglasiti kako je nužno da se već u startu barata s točnim i provjerenim informacijama.

Provjeravajte stvari, provjeravajte ih više puta. Nemojte objavljivati neprovjerene stvari, to ide samo vama na štetu.

Zadajte si vremenski rok za pojedine zadatke i svakih nekoliko dana kontrolirajte svoj napredak. Je li baš sve proteklo kako je planirano, treba li nešto promijeniti, treba li više vremena za određene zadatke i trebaju li se teži zadaci razbiti na više manjih.

Vodite računa o kvaliteti onoga što proizvodite, ali i o kvaliteti ljudi s kojima surađujete. Ako vam je do nečega stalo, bitno je da vaši suradnici to razumiju.

Kad uzmete nekoga za posao ili kad nekoga pak zamolite za pomoć, imajte poštovanja prema toj osobi. Naravno, neće sve osobe biti dobronamjerne, ali i to ima svoje rješenje, no u primjeru kao što je moj, ja apsolutno nisam bila niti zahtjevna niti sam radila probleme. Nisam bila bezobrazna niti sam radila stres i upravo zbog toga me iznenadila tolika neprofesionalnost i toliki bezobrazluk od druge strane. Možda sad pišem s puno emocija, ali vjerujte mi, u trenucima suradnje sam bila suzdržana i profesionalna te puna razumijevanja.

Nemojte se baciti na posao ako ga ne shvaćate ozbiljno i nemojte očekivati od drugih da imaju razumijevanje za vas kad vi prema njima nemate niti poštovanja.

A što se navodnih prijatelja tiče, budite realni. Ja sam imala razumijevanja za druge. Uvijek sam razmišljala na način da svatko ima svoje valjano opravdanje i razlog zašto nešto čini, ali, iznenađenje, nije svako opravdanje validno niti je razlog iskren ili ispravan.

Vaši su prijatelji donijeli svoju odluku. Učinili su to i kad su se odlučili okrenuti protiv vas ili raditi protiv vas. Učinili su to onog trena kad su vam odlučili lagati. Zašto da vi podržavate osobu koja se tako ponaša prema vam.

Ja sam imala najbolju namjeru kad sam stala uz prijateljicu koja je, zapravo, bila protiv mene i upravo zbog toga danas nemam nikakvu grižnju savjesti što s njom više nemam nikakav kontakt. Da, danas, ali mi smo se družile još neko vrijeme prije nego što su nam se životi razišli i dogodile su se još mnoge stvari u kojima je ona pokazala svoje pravo lice svojim osobnim odabirima.

Nisu svi ljudi tu kako bi ostali u našim životima, stoga je najbolje pustiti iz života one koji ne vrijede kako bismo napravili mjesto za one koji će svojim prisustvom naš život obogatiti i učiniti zdravijim i sretnijim. Isto vrijedi i za nas i naše ponašanje prema drugima.

Vodite računa o svom poslu, svom ponašanju i svojim namjerama. Vodite računa i o sebi. Vi zaslužujete bolje od onoga što su vam neki ljudi spremni pružiti, da ne kažem učiniti.

Izašla sam iz kina nakon filma koji je u potpunosti izmišljen, ali me je ipak duboko pogodio. Ne samo zbog svoje radnje, nego zbog izjava likova i odnosa među njima koji su u meni probudili neke osjećaje. Teme su bile iz mog područja interesa, a izjave su bile duboke i snažne. Svjesna sam da je netko napisao taj tekst, ali sam reagirala i na poruku koju je taj netko htio poslati.

Moja sjećanja sežu daleko, čak i u doba kad sam imala manje od 5 godina. Sjećam se Božića. Sjećam se okićenog Božićnog drvca. I sjećam se kako sam znala da nas mama šalje na spavanje samo da bi mogla u miru staviti poklone za nas koje je sama kupila i umotala.

Sjećam se da sam voljela Božić, slavlje, kič i sjećam se da sam znala da Djed Božićnjak ne postoji. To ipak nije umanjilo moje uživanje u filmovima s nestvarnim likovima.

Sjećam se svojih slikovnica. Jako sam obožavala svoje slikovnice. Sjećam se i vještica koje su čarobirale miješajući sastojke u kotlu. Sjećam se da su te slikovnice bile vrlo zabavne i motivirajuće. Sjećam se i da nisam uistinu htjela postati prava živuća vještica, iako sam se u jednu maskirala na Fašnik.

Sjećam se slikovnice o obitelji u svim bojama čiji članovi mijenjaju oblike. Obožavala sam te slikovnice iako sam znala da ja ne mogu mijenjati oblike, kao što sam shvaćala i da medvjedići nisu šareni i nemaju krila.

Obožavala sam bajke, Andersenove bajke, Grimmove bajke, Najljepše bajke svijeta, Bajke 1001 noći. Obožavala sam razne mitologije, 365 i još više priča te Priče za laku noć. Obožavala sam crtiće, Disney-eve junake i Barbiku. Obožavala sam sve to i u svemu sam uživala. U slikama, u bojama, u tekstu, u priči, iako sam znala da su to samo priče.

Otkako pamtim, nikad nisam smatrala da su fantastična bića stvarna, ali ih zato nisam ništa manje voljela. Htjela sam biti kao neki od njih, ali ne u doslovnom smislu i to sam još kao i dijete razumjela.

Pustila sam pričama da me motiviraju, usrećuju i nadahnjuju, ali nečemu i nauče jer tomu priče i služe.

Shvaćala sam pouke iz basni, iako sam znala da su životinje tu samo kako bi me zabavile, ne i zato što se životinje oblače i ponašaju kao ljudi. Sve sam to razumjela.

No bilo je djece u mojoj okolini koja to nisu razumjela. Nije ih bilo mnogo, ali ih je bilo. Bilo je i one djece koja su doživjela 'nervni slom' kad im je u školi netko rekao da su roditelji zapravo Djed Božićnjak koji uopće ne postoji.

Gledam filmove, izmišljene priče i svjetove, volim ih i uživam u njima i iako se nadam da neke stvari možda uistinu i jesu stvarne, tamo negdje iznad okvira našeg poimanja stvarnosti, i dalje sam svjesna da su to fantazije, no one zbog toga ne gube na svojoj vrijednosti.

Nikad se nisam borila s percipiranjem ove stvarnosti u kojoj živimo, no sve češće u životu susrećem ljude koji na svijet ne gledaju kao ja. Kao da im je teško razlučiti stvarnost od priče i kao da ne shvaćaju da mi drugi donosimo svoje zaključke. Pod tim mislim, srela sam osobu toliko zaluđenu bajkom koja joj je nedavno ispričana da je sve nas pokušavala uvjeriti da je to stvaran događaj, a ne priča i nije shvaćala da mi njoj ne vjerujemo.

Ovdje se konkretno radilo o izmišljenom djelu, knjizi i filmu, ali osoba je uistinu vjerovala da je to stvarno, ne zato što je to doživjela, već zato što joj je to netko rekao. Upravo zato često upozoravam ljude da ne nastavljaju zadirkivati labilne osobe, one koje pokazuju znakove psihičke nestabilnosti, ali i one koje se gube u stvarnosti.

Primijetila sam da je do takvih slučajeva dolazilo kada se djeci preskakalo djetinjstvo. Jeste li upoznali dijete kojem je zabranjeno gledati crtiće više od 20 minuta dnevno? Dijete koje nema igračke koje 'nisu gotove', odnosno nema nešto poput plastelina koji mora samo u potpunosti zamisliti i oblikovati. Sve su igračke komplicirane, došle su uz šablonu, imaju jednu mogućnost sastavljanja i to je to.

Jeste li upoznali dijete kojem roditelji isplaniraju cijeli dan kako mu 'ne bi bilo dosadno'? Dijete koje ne provodi previše vremena s drugom djecom da se ne zarazi raznoraznim dječjim boleštinama? Koje nema doticaj sa životinjama jer to nije higijenski?

Jeste li upoznali djecu s kojom se nitko ne bavi ili pak onu s kojom se previše bave, odnosno sve rade umjesto njih?

Ja jesam. Upoznala sam i takvu djecu i takve roditelje. I iskreno se niti ne čudim što im mozak ne radi na uobičajen način i što imaju raznorazne poteškoće, uključujući i one s problemom percipiranja stvarnosti.

Sva će ta djeca jednoga dana izrasti u ljude i budućnost im baš i nije najzdravija. Već su preskočili bitne korake u prirodnom razvoju te su razvili mnoge smetnje i poremećaje do kojih nije trebalo doći, pa kako da se onda nadamo da će se u budućnosti to magično promijeniti?

Samo zato što su izmišljene, ne znači da priče imaju manju vrijednost od ostalih stvari u našem životu. Ono što je nužno jest dati djeci od najranije dobi, dobi u kojoj još nisu iskvarena pod utjecajem svijeta u kojem žive, do znanja da su to priče za zabavu i učenje, a da bismo djeci to objasnili, prvo i mi sami tako moramo gledati na njih.

Kao na priče koje nas zabavljaju, ali nam i pomažu da učimo.

Fantazirati nije loše, ali ne razlikovati fantaziju od stvarnosti može biti pogubno. Nije mi jasno kako je do toga toliko masovno došlo, a onda se sjetim pojma pomodarstvo i modernog roditeljstva koje lišava dijete aktivnog sudjelovanja u vlastitom djetinjstvu i pitam se, je li se to moglo spriječiti ili je to zapravo bilo s namjerom?

Puno se na ovu temu može promišljati, puno i filozofirati, no želim vam reći samo još ovo.

Činjenica da nisam vjerovala u bića poput Djeda Božićnjaka nije mi otela djetinjstvo. Izmišljene priče su me zabavljale i poučavale te poticale moju maštu. Igra mi je pomogla da se razvijam i tjelesno i intelektualno, kao što mi je u tome pomogla i interakcija s drugom djecom, ali i životinjama. Sve to osnažilo je i moj imunitet.

Samo zato što volim priče, ne znači da sam sklona laganju. I samo zato što imam bujnu maštu, ne znači da ju koristim kao obmanu.

Priče mogu čovjeku donijeti puno radosti u život. Nemojte podcjenjivati njihovu vrijednost. Bitno je na vrijeme naučiti što su to priče kako nam jednoga dana drugi ne bi svaku lažnu priču prodali pod istinu.

Učite na vrijeme i razvijajte svoje moždane vijuge. I ne bojte se prolistati neku 'nestvarnu' slikovnicu. Nećete zbog toga odmah povjerovati kako mali medvjedići imaju krila.

Razmislite o ovom primjeru. Kad vas netko ostavi, ponizi ili razočara, vi ste slomljeni i patite, ali nakon nekog vremena obrišete suze i nastavite dalje. Vi se uzdignete iznad svoje patnje i sad vas ona ista osoba želi natrag. Traži drugu priliku. Što ćete učiniti?

Raskid s tom osobom vas je, bez obzira koje je vrste vaš odnos bio, natjerao da pronađete sebe. Vi ste predivni i sposobni, snažni i vrijedni. Netko drugi je to tek sad shvatio i traži drugu priliku. Kaže za sebe da je budala jer to ranije nije vidio. Što ćete učiniti?

Ovo jest trenutak za drugu priliku.
Ovo je trenutak da sebi pružite drugu priliku.

Činjenica da ste sve to postigli bez te osobe koja vas sad želi natrag znači da vam ta osoba niti ne treba. Možda vam je u jednom trenutku bila motivacija, možda čak i lažna sigurnost ili potpora, ali sad znate da to nije tako. Sami ste odradili posao. Vi ste zavrijedili sebi pružiti drugu priliku.

Pitajte se što je ta osoba učinila da ste vi bili odnosno postali toliko 'jadni i neprivlačni', toliko nesretni ili nezadovoljni u tom odnosu. Kako ste postali osoba koju ta druga osoba više nije htjela?

Pitajte se kako je ta osoba doprinijela vašoj 'neprivlačnosti' i kako je njena odsutnost doprinijela tome da ste joj odjednom opet postali privlačni?

Ovo je vaša prilika da shvatite kako zaslužujete bolje od onoga što ste do sad imali i da uvidite kako vas drugi ljudi nekad jednostavno sputavaju na putu da postanete ono što možete postići u životu, bilo da je riječ o materijalnom dobru ili pak osobnom razvoju.

Kad vam netko učini nešto loše, vama se otvara prilika za nešto drugačije. Možda nećete to uvijek prepoznati, možda ćete nekad i prihvatiti tu osobu natrag, možda to neće biti niti toliko dramatično u nekim slučajevima, sve to, naravno, ovisi o kontekstu, ali prije nego što nekome odlučiti pružiti drugu priliku, razmislite prvo u samoći.

Nemojte dopustiti drugima da vas požuruju jer ishitrene odluke nisu za naše dobro. Na njih nas tjeraju ljudi koji se boje da ćemo shvatiti istinu ako budemo 'previše' razmišljali o nekoj temi.

Razmislite i o tome trebate li tu osobu ili jednostavno želite biti s njom, bez onog faktora 'trebanja nekoga za nešto' jer niste ju trebali onda kad vas je napustila, povrijedila, razočarala ili ponizila.

Svi mi imamo pravo na drugu priliku, ali ponekad zaboravimo da smo i mi sami ti koji imamo pravo na tu drugu priliku i da ju sami sebi možemo pružiti. Priliku da ovaj put napravimo nešto bolje ili da jednostavno budemo bolje.

Imajte na umu još nešto. Ako vas netko traži drugu priliku, ali vi se ipak odlučite za nešto drugačije, osobi kojoj je stalo do vas će biti drago zbog vas i željet će da budete sretni i zadovoljni pa makar to značilo da nećete nastaviti dalje zajedno. Takva vas osoba neće vrijeđati ili ponižavati zbog vašeg odabira.

Ako do toga ne dođe, odnosno ako reakcije te osobe neće biti kao prethodno navedeno, onda budite sretni što ste na vrijeme donijeli dobru odluku, prije nego što se dogodilo nešto još gore.

Mediji nisu novost pa nije novost niti da oni nisu nužno prenositelji znanja ili točnih informacija. Nije novost niti da mediji mogu poslužiti kao sredstvo obmane, ali novost je dostupnost širokog spektra medija u svakom trenutku i iz svakog kutka svijeta: brzo, lako i jednostavno. Pa kako onda možemo znati što je istina, a što nije? Ne možemo. Svatko sam bira vjerovati u ono što želi vjerovati. Svatko sam bira vidjeti ono što želi vidjeti. Svatko sam za sebe.

Netko tko ima malo više iskustva u življenju ovog života lakše će se znati nositi s informacijama koje su mu na raspolaganju i lakše će se znati zaštititi od onoga što mu te informacije mogu učiniti, ali nitko nije u potpunosti zaštićen, a najmanje su zaštićena naša djeca. Jer kad dijete pristupi tom nevjerojatnom izvoru informacija, a još nije proživjelo toliko toga što bi mu usadilo neke određene vrijednosti ili uvjerenja, izgubi se u svemu i izlaže se mogućnosti da ga taj medijski svijet naprosto proguta.

U današnje vrijeme, kad su susrete uživo drastično zamijenila druženja na društvenim mrežama, primorani smo u neku ruku slijediti taj trend kako bismo ostali u kontaktu s onima koji su se apsolutno i nevino prepustili takvom načinu komuniciranja. Bilo da održimo obiteljske, prijateljske ili poslovne kontakte, sasvim je svejedno, ali teško da se baš možemo u potpunosti odvojiti od tog medijskog svijeta.

I tako, započinjemo dan spajanjem u taj digitalni medijski svijet, gutajući informacije koje nam i jesu i nisu od interesa, tražeći u moru svega što nam se nudi mali dio onoga što nas uistinu zanima, gubeći beskrajne (i nepovratne) sate na ništa.

Vrijeme koje ja provedem 'umrežena' koristim uglavnom tražeći inspiraciju za ostvarivanje sebe i svojih želja, za pronalazak svog smisla i načina kako da budem korisna i produktivna te za pronalazak smjernica kako da živim život vrijedan življenja, ali u gomili svega toga neizostavno se susrećem s naslovima koji me tjeraju da sudjelujem u tom medijskom kupusu s ciljem poboljšanja njegove kvalitete.

Jedan od takvih naslova, ali i sam 'članak' koji to zapravo nije, ali ga u trenutnom nedostatku izraza tako moram opisati, a koji se nalazi ispod tog naslova, je sljedeći (prepričat ću ga svojim riječima):

• • NASLOV – „Pukla ljubav!“ dalje se navodi ime i prezime voditeljice koja je nakon godinu i pol veze prekinula sa svojim dečkom, a koji je u naslovu naveden prema svom zanimanju (13 riječi)


• • PODNASLOV – govori o tome kako je voditeljica, ali i urednica određene televizije prekinula sa svojim dečkom koji je spomenut prema svom zanimanju i to nakon godinu i pol dana veze. Ona se više ne navodi prema svom imenu nego prema funkcijama koje obavlja i dolazi do drugačijeg poretka istih riječi u odnosu na naslov. (1 rečenica, 15 riječi)


• • Slijede 3 odlomka i jedna njena fotografija koja je, da se pomodno izrazim, skrinšot s njenog Instagrama.


• • PRVI ODLOMAK – Ime i prezime već spomenute voditeljice, zatim zarez, nakon zareza piše da je po zanimanju voditeljica i urednica već spomenute televizije, ponovno zarez, nakon čega piše da je ponovno slobodna. (1 rečenica, 11 riječi, 2 zareza)


• • DRUGI ODLOMAK – navodi da su ona i njen sad već bivši dečko, zarez, njegova funkcija uz ime i prezime same osobe, zarez, prekinuli nakon godinu i pol veze. (1 rečenica, 16 riječi, 2 zareza)


• • TREĆI ODLOMAK – citat njene navodne izjave koji se sastoji od 2 rečenice, a koje je ona navodno izjavila, nakon citata slijedi zarez i navod da je ta voditeljica to izjavila za jedan poznati časopis koji je naveden po imenu, a s čijeg se imena ima direktan link na naslovnu stranicu internetskog portala tog časopisa. Citat njenih navodnih riječi navodi nas da je dala navodnu izjavu koja ukratko glasi kako stanka u životu ne mora nužno značiti nešto loše, već može biti preduvjet za stvaranje kvalitetnijeg, zdravijeg i ljepšeg odnosa te, bez obzira u kojem smjeru išao taj prekinuti odnos, ona pretpostavlja da će biti dobar i iskren jer su njih dvoje ljudi koji se kao osobe vole, cijene i poštuju. (2 rečenice, 49 riječi, 6 zareza)

Članak. Novost. Zanimljivost. Senzacija! Ili medijski otpad? Rašireno je mišljenje da se ljudima servira upravo ono što žele čitati, ali sve više počinjem naginjati vjerovanju da možda ipak nije to baš u potpunosti tako.

Svakodnevno, ali baš svakodnevno se medijski prostori pune ovakvim 'glupostima' bilo to u digitalnom obliku ili u tiskovinama. Pa ako nam se ne sviđa toliko ono što nam netko drugi uporno servira, zar ne bismo mogli pokušati promijeniti stvari tako što ćemo se uključiti u stvaranje onoga što bismo zaista željeli čitati? Ja sam bila tog mišljenja. U jednu ruku sam još i uvijek, ali držimo se nekakvog narativnog reda.

Tijekom školovanja u gimnaziji, sjedila sam s društvom u meni omiljenom kafiću i listala novine. Tad se u meni već bilo nakupilo previše nezadovoljstva uzrokovanog onim medijskim napisima i temama koje su se uporno žvakale, odnosno onim koje su se uporno izostavljale te sam imala ideju ili, bolje reći, viziju onoga što bih ja htjela napraviti da ponudim nešto novo, nešto zdravije, nešto za što sam vjerovala da će naići na široko odobravanje i na svoju publiku. Ali ta nadobudna gimnazijalka je dobila samo moralnu potporu: verbalnu podršku bez mogućnosti stvarne, opipljive suradnje, bez ponude da netko s njom uđe u taj projekt i prijeđe iz riječi u djelo.

'Članak' o voditeljici i njenom prekidu vratio me u to gimnazijsko doba nade i podsjetio me na ono što sam jednom davno htjela učiniti. Osvijestio je da u meni još uvijek postoji želja pa sam samu sebe dovela do zaključka: ako već želim nešto drugačije čitati, mogla bih početi od pisanja tema za koje smatram da trebaju biti obrađene. Zašto ne? Ako naiđem na svoju publiku, a vjerovala sam da ću naići, možda se i ostali koji dijele moje mišljenje ohrabre i učine to isto. Pa što može biti loše u tome?

Stalno slušam kako ne smijem samo sjediti, već da se moram aktivirati. „Stvari ti neće doći same od sebe, moraš se potruditi da ih dobiješ!“ Dobro, onda ću se potruditi tako što neću sjediti i čekati da se razriješe stvari na zavodu za zapošljavanje, neću čekati da mi dodijele savjetnika kojeg i zaslužujem, neću čekati da mi taj novi savjetnik kaže koje su moje mogućnosti s obzirom na moje iskustvo i afinitete, nego ću se pokušati raspitati među onima za koje mislim da bi mi mogli pomoći, pa krenimo onda od urednice koja mi je dvije godine ranije nudila dopisništvo.

Prekopala sam staru poštu i pronašla njene podatke. Razmišljala sam kako započeti s javljanjem i jedino mi je bilo logično da joj prvo u detalje objasnim zašto sam se prestala javljati i zašto nikada nisam napisala (neplaćeni) članak koji je tražila od mene.

Ukratko, objasnila sam joj koliko sam svoj tadašnji zadatak ozbiljno shvatila, kako sam se pripremila i koliko sam istraživala, koliko sam se zapravo trudila napisati ga u zadanom roku, pa kasnije i u produženom, ali i tko i što mi se sve ispriječilo na putu u njegovom izvršenju.

Nakon što sam joj objasnila problem nesuradnje mojih potencijalnih sugovornika, osvrnula sam se i na druge probleme. Glavni je problem bio taj što sam ja smatrala da radim nešto korisno za zajednicu pokušavajući je promovirati u najboljem svijetlu, pokušavajući svijetu pokazati koliko je uspjeha i truda uložena u nešto dobro, koliko se taj trud zapravo isplatio vidljivim uspjesima i koliko je bitno naše zajedništvo i naša međusobna suradnja.

Htjela sam doprinijeti svojim radom cijeloj našoj zajednici, a dobila sam samo to da me drugi ili nisu shvaćali ozbiljno ili u meni nisu vidjeli nekog vrijednog njihovog truda i vremena. Dala sam joj do znanja da sam nakon 5 mjeseci uzaludnog truda cijelu stvar morala staviti na stranu jer se ja više nisam osjećala dobro u toj ulozi.

Urednica je bila svjesna mojih tadašnjih aktivnosti u udrugama te sam joj morala reći što se dalje dogodilo i kako je došlo do zatišja. Uz to sam progovorila o gorućim temama naše zajednice te o međuljudskim odnosima unutar nje, sve s ciljem ukazivanja na stvari o kojima se treba progovoriti, na kojima se treba raditi i koje su temelj za neke buduće projekte koji se mogu realizirati.

Objasnila sam joj i svoju svakodnevnu borbu sa sustavom koji je prepun nelogičnosti, moja razna potonuća duha te želju koja ipak tinja u meni, a koja me tjera da idem dalje kroz život jer znala sam da je, osim što je urednica, zapravo i pisac i pjesnikinja te da će prepoznati dušu koja se pred njom razgolitila te da će vidjeti u meni žar kojem vrijedi dati priliku.

„Ono čemu se nadam jest savjet ili informacija“, pisala sam joj. „Trebam iskustvo nekoga tko shvaća kako se svojim radom čovjek može izboriti za sebe, a tko bi mi mogao reći da li se u mojoj situaciji može štogod napraviti.“

Vjerovala sam da sam ukratko obuhvatila sve što je njoj bitno i sve što sam još mogla učiniti bilo je stisnuti 'šalji'. I poslala sam joj. Nadala sam se odgovoru, ali nisam smatrala da mi ga ona mora dati niti da mi mora pomoći. Najviše sam priželjkivala informaciju koja bi mi bila korisna i nadala sam se da će ona prepoznati moje vrijednosti i udijeliti mi malo svog vremena.

I dobila sam odgovor, još istoga dana. Odgovor koji je odisao suosjećanjem, nadom i podrškom. Odgovor zbog kojeg sam pomislila koliko je zaista bitno da čovjek nešto samostalno poduzme jer mu ništa samo od sebe doći neće. Odgovor koji je u jednom trenutku probudio onu zanesenu gimnazijalku u meni koja je jednom davno sanjala kako će mijenjati stvari na bolje.

Odgovor koji je bio umotan u svečano odijelo boljeg sutra. Odgovor koji je nagoviještao sve – osim onoga što će se uskoro uistinu i dogoditi jer upravo kad čovjek povrati vjeru u ljude, dogodi se ono što ga podsjeti zašto i jest tamo gdje jest.

Urednica je izrazila tugu koju su u njoj izazvale moje riječi, dala mi je do znanja da ja nju ne opterećujem i rekla mi je, između ostalog, da nikad ne odustajem od svojih snova. Složila se sa svime što sam napisala. „Moraš ih natjerati da obrate pažnju.“ Rekla je da iza kiše uvijek dolazi sunce i da ne može uvijek biti samo teško. Zatražila je da joj dam par dana da se može malo raspitati i da ćemo sigurno naći neko rješenje.

U međuvremenu je došlo do dopisivanja i razmijeni informacija koje nisu bile korisne niti su urodile plodom, no pokušala sam i to mi je tad bilo dovoljno. Kad se već nije drugačije odigralo, barem mi nitko ne može reći da nisam ništa napravila. Pitala jesam. Možda danas nema odgovora, a možda će odgovor stići koji drugi dan. Iza kiše dolazi sunce, zar ne? Ali iza sunca zapravo dolazi opet kiša, ali i tuča, bura, snijeg i led...

Idućeg mjeseca, na jednoj društvenoj mreži na kojoj imam otvoren profil, otkrila sam rubriku 'zahtjeva za poruke' za koju do tad nisam znala da postoji i za koju nisam dobivala obavijesti. Među zahtjevima su se nalazile 4 nove poruke primljene u istom danu. Pročitala sam poruke i stvari mi nisu bile nimalo jasnije. Obraćale su mi se osobe koje su mi pisale kako su pročitale moj intervju. Intervju? Sad mi tek ništa nije bilo jasno.

Otišla sam do kioska i kupila novine urednice kojoj sam se obratila te sam imala što i vidjeti. Moje osobno pismo upućeno njoj, a vezano uz teme koje su među nama dvjema, teme koje su bitne za nas i našu potencijalnu suradnju, oblikovano je u formu intervjua što je čitateljima dalo naslutiti da smo nas dvije osobno razgovarale i da sam ja njoj otkrila svoju šokantnu(!) priču.

Dijelovi teksta, a koji su dio jedne cjeline, bili su odvojeni manjim podnaslovima i ta je razdvojenost sad pružala mogućnost dvosmislenog tumačenja moje prvotno izravne i jednosmislene izjave. Naglašene su stvari koje nisu bile naglašene u mom pismu i poredane su tako da su tvorile već viđen obrazac novinskih objava, a u kojem bi se dalo naslutiti svašta iako to nigdje nije pisalo.

Uz sve to, objavljene su i dvije fotografije preuzete s interneta koje, iako sam ja na njima, nisu moje. Ja nisam niti njihov autor niti sam ih ja objavila na internetu, a urednica nije tražila niti dobila dozvolu za njihovo uzimanje i daljnje objavljivanje.

„Moraš ih natjerati da obrate pažnju.“ I bome su obratili pažnju. Poruke koje sam dobila bile su pune razumijevanja i riječi potpore. Tu su bile i poruke kojima su mi se neke osobe obratile zato što su u mojoj priči prepoznale sebe. Znači, nisam jedina kojoj se takve stvari događaju, dobro je znati. Zahvalila sam im se i izrazila želju da ostanemo u kontaktu, iako mi još uvijek nije bilo u potpunosti jasno što sam to upravo vidjela. Uzela sam novine i još nekoliko puta pregledala čitav tekst.

Tekst je bio baziran na mojim izjavama, ali kao što sam već rekla, cjelina je senzacionalistički prekinuta na određenim mjestima i određene su riječi bile naglašenije od drugih. Sve u svemu nije bilo nečeg ružnog, lažnog ili osuđujućeg. Nije bilo prozivanja ili omalovažavanja.

Ja u izjavama nisam vidjela ništa loše jer sam bila dobro upoznata sa temeljem priče, ali sam bila svjesna da je sama priča dodatno začinjena i da si je urednica pripisala zasluge koje nisu bile njezine. Od toplih riječi punih razumijevanja kojima mi je davala do znanja da suosjeća sa mnom i da mi želi pomoći, pomogla je jedino sebi novim materijalom kojim će popuniti prazne stupce svojih novina i možda prodati koji broj više jer, u konačnici, i ja sam taj mjesec kupila novine.

I baš tih idućih nekoliko tjedana uporno sam nailazila na statuse i izjave mnogih ljudi koji su opisivali svoja iskustva pri davanju intervjua, ali i probleme koje su imali kad su razni kvazi novinari uzimali njihove izjave sa društvenih mreža i dijelili ih bez pitanja na svom medijskom prostoru. Izjave u kojima opisuju koliko su u konačnim objavama njihove riječi izvrnute, kako je poanta promašena te kako su fotografije pomno birane kako bi izražavale dvosmislenost, ali i bacale sumnju na izjave glavnih aktera.

Ne odobravam tako odrađen 'posao', ali sam isto tako svjesna i da je on sveprisutan. Mnogi rade priče kako bi sebi punili vlastiti proračun i opravdavali svoje postojanje, ali ne doprinose nikome i ničemu, niti kvalitetom niti sadržajem.

S ciljem mijenjanja takve situacije krenula sam u ovu pustolovinu, ali rezultati su bili nikakvi i samo su mi dali do znanja da tu nemam što raditi. Ako želim nešto zaista i promijeniti na bolje, moram krenuti dalje. Ostavila sam članak iza sebe i bavila se bitnijim stvarima u životu.

I sve bi to bilo u redu da je ostalo na tome. Mislim, ne bi bilo skroz u redu, ali bi bilo onako, u smislu 'ništa se strašno dogodilo nije, idemo dalje sa životom'. Ali nije ostalo na tome. Nije niti približno ostalo na tome. Buknulo je bespotrebno u plamen koji uništava u jednu ruku, ali i čisti u drugu ruku, kako se već uzme.

Buknulo je u smjeru u kojem nije trebalo ići, ali kad danas malo razmišljam o tome, nije bilo u potpunosti neočekivano, a ne, jer znala je urednica kako razmišlja narod. Znala je ona to jako dobro što je i pokazala izborom riječi, slaganjem rečenica, naglašavanjem i navođenjem.

Njena je sramota upravo u obmanjivanju, oblikovanju dvosmislenosti gdje je nema i usmjeravanju ljudi na krivo shvaćanje onog što sam ja njoj prvotno napisala izravno i jasno, a sve je to napravila s ciljem insceniranja pravog filmskog zapleta. Sramota je što se pravila da odgovorno obrađuje goruću temu kad je već u idućem broju samoj sebi skočila u usta.

„Jesi li vidjela današnje novine?“

U idućem broju objavila je 'odgovor' na moju izjavu koju je sastavila sa, ni više ni manje, nego curom kojoj sam ja bila najveća konkurencija u radu nekoliko udruga, ali i na mnogim drugim mjestima. Ja sam u svemu bila bolja od nje i ispred nje, ali sam se sa svojih pozicija povukla jer sam promijenila područje interesa, a ona je samo zbog tog mog čina došla do izražaja.

Ta osoba nije bila niti spomenuta niti prozvana, ali je oduvijek bila duboko iskompleksirana i nikad nije mogla prijeći preko toga što sam ja bila prvi i bolji izbor od nje te je iskoristila priliku da se prosere u medijima.

Za apsolutno sve i jednu izjavu u tom članku, ja sam imala podeblju dokumentaciju kojom sam mogla dokazati lažnost iste, ali šteta je već bila učinjena. Netko se usudio lažno me i javno blatiti u medijima.

Na temelju tih, ali i onih događaja koji su tek uslijedili, imala sam apsolutno sve temelje za tužbu s ishodom pozitivnim za mene, ali ono što nisam u tom trenutku imala jesu novčana sredstva i slobodno vrijeme za tu dugu i bespoštednu borbu, a onda se dogodilo nešto što je promijenilo sve.

Nevezano uz taj događaj, primila sam poruku od jednog divnog dečka kojeg sam znala od gimnazijskih dana. Ono što je napisao promijenilo je sve. Njegove su riječi bile čisti blagoslov i potaknule su u mom životu cijeli niz promjena na bolje. Dio koji samo želim parafrazirati jest „biraj bitke koje vodiš“.

Nisam reagirala na 'odgovor' u novinama jer sam odlučila da će tu biti kraj. Jedino sam poslala mail glavi udruge koja je stajala iza one iskompleksirane nakaze (iako ju je udruga zapravo samo iskoristila za svoju agendu, čineći ju potencijalno jedinim žrtvenim janjcem kad bih ja poduzela pravne korake), a koji je do nedavno bio moj blizak prijatelj. I ne samo prijatelj, on je, kao i udruge, imao velike benefite od mog volonterskog rada.

On je svojim nepismenim i histeričnim odgovorom na taj mail dao kratak prikaz samog sebe, ali ja ga ionako nisam imala namjeru niti sresti niti pogledati ikad više u svom životu.

Šteta jest bila učinjena, ali ja u tom sramotnom cirkusu uopće nisam namjeravala dalje sudjelovati. Svi koji su sudjelovali u tom cirkusu nisu bili niti zabavljači niti umjetnici, već obična stoka. DA, ružno je pisati ružno o ljudima, ali ovo nije niti najmanji dio svega onoga što su oni priuštili meni. Ja jesam veća osoba od njih, pokazala sam im to toliko puta, ali se nikome više nemam nikakvu potrebu dokazivati.

Mediji su gadna stvar. Ne zato što su zastrašujući ili opasni, nego zato što su uglavnom čisto smeće, a smeće je otpad koji nije koristan. U medijima možete naći svašta, ali najmanje i najteže ćete pronaći istinu.

Zapitajte se koja je vaša uloga u svemu tome? U kojoj mjeri vi sudjelujete u stvaranju takvog smeća, ali i u poticanju njegovog širenja? Uživate li u drami koja je lažna, a koja je naštimana kako bi uništavala tuđe živote ili ste borac za pravdu i istinu?

Želite li se i vi osloboditi svih tih nevažnih i izmišljenih gluposti te napokon imati jednostavan pristup pravim i bitnim vijestima punih vrijednosti?

Znajte, sigurno je sve čitati, ali ne i svemu vjerovati jer „dok istina obuje cipele, laž proputuje pola svijeta“ (Mark Twain).

Neki nam se ljudi sviđaju, neki nam se pak ne sviđaju. Pored nekih želimo biti, od drugih želimo pobjeći. Različiti smo i volimo različite stvari te želimo stvari koje volimo dijeliti s ljudima s kojima se slažemo. Svi mi tražimo one koji razmišljaju poput nas.

Nemam problema s tim da me neki ljudi ne vole ili da im se ne sviđam. Ne sviđaju se niti meni mnogi ljudi i ne želim ih imati u svojoj okolini pa ne očekujem niti da ti ljudi žele imati mene u svojoj. Različiti smo i zaslužujemo imati ono što želimo te biti tamo gdje se osjećamo dobro, okruženi ljudima zbog kojih se osjećamo dobro i koji se zbog nas i uz nas osjećaju dobro. Sve je to normalno i u redu.

Ono što nije u redu jest kad nam ljudi nanose zlo zato što im se ne sviđamo. Kad na nama iskaljuju mržnju, kad nas ogovaraju i prenose o nama laži. Kad druge okreću protiv nas bez ikakvog razloga osim onog da nas ne vole ili da im se iz nekog razloga ne sviđamo.

To je uvijek prvi znak nerazvijenosti i iskompleksiranosti te osobe. Osoba koja je toliko jadna, koja sebe ne može smisliti pa onda mrzi druge ljude i njih pokušava prikazati onakvima kakva je zapravo ona. Osoba koja možda sebe vidi toliko čarobnom da ne podnosi druge ljude koji bi ju mogli zasjeniti. Osoba koja ne razumije što osjeća, ne razumije ni sebe niti svijet oko sebe, koja prihvaća bez pogovora ono što joj je nametnuto kao mišljenje i onda mrzi sve koji imaju nešto u glavi, koji imaju svoje mišljenje i koji se razlikuju od te osobe ili barem od njenog viđenja same sebe.

Kad osoba aktivno napada drugu osobu i radi protiv nje ili joj nanosi zlo i to ne iz obrane, već iz same činjenice da joj se nešto ne sviđa, nešto što ju čak niti ne ugrožava, to tad predstavlja problem koji treba sasjeći u korijenu. Nedopustivo je pustiti takvoj osobi da nastavi raditi ono što radi, opravdavati ju ili čekati da sama od sebe promjeni mišljenje.

To je čin mržnje. To je govor mržnje i kao takav je nedopustiv. Neslaganja su normalna, uobičajena i nešto što se može očekivati. Mržnja i čin nastao iz mržnje kao posljedica ne tuđeg djelovanja, već tuđe različitosti nisu normalni, iako su uobičajeni i nisu nešto što možemo pustiti da se nastavi.

Ne smijemo takvo ponašanje podupirati niti svojom inertnošću. Ne smijemo se praviti da se to nas ne tiče i na taj način podupirati nastavak maltretiranja, zlostavljanja, laganja, ogovaranja, zločina.

Ono što još ne bismo trebali zanemarivati su nestabilnosti, kako emocionalne, tako i psihičke ili duševne. Svi mi imamo loš dan, ali ima i onih kojima je svaki dan loš. Ima i onih koji nisu u stanju promatrati svijet bez negativnosti ili drame, često i bez mržnje. Ima onih koji se ne osjećaju dobro u svojoj koži, ali i onih koji će sasvim pogrešno i destruktivno privlačiti pažnju na sebe.

Mnoge nestabilnosti su vidljive od najranije dobi. Mnoge su mogle biti i spriječene ili pak iscijeljene, ali mi se kao društvo ne znamo niti nositi s tim niti rješavati taj problem. Vrijeme je da to promijenimo. Vrijeme je da počnemo od sebe, a zatim svojim primjerom pomognemo drugima koji žele slijediti taj put.

Vrijeme je da sami naučimo kako bismo mogli pomoći onima koji tek dolaze, a koji možda neće imati potporu prijatelja koju smo mi uživali kao djeca jer koliko god naši odnosi bili teški, još uvijek smo imali prijatelje kojima smo se mogli povjeriti, s kojima smo mogli razgovarati, s kojima smo znali upadati u neprilike, ali i rješavati probleme.

Sve smo mi to imali, cijelu tu zbrku odrastanja. Mi, djeca odrasla na zdrav način na ulici. Koji smo išli kući kad je pao mrak i nalazili se bez dogovaranja preko mobitela. Mi djeca koja smo se slagala čak i kad je među nama bilo neslaganja.

Ako sam nešto naučila na vlastitom primjeru, to je da će vas, bez obzira koliko vi bili dobri, pametni, lijepi, zabavni, sretni ili sposobni, uvijek netko pokušati ocrniti. To nikad nije odraz vas, nego njih samih. No, nažalost, svijet to ne prepozna uvijek.

Kad vas netko odluči ocrniti, kad laže o vama i kad vas pokušava prikazati u svijetlu koje vas uopće ne predstavlja, kad čini sve kako bi vam naštetio ili kako bi naveo druge da vam učine nešto nažao, radi to zbog sebe. Radi to kako bi vas umanjio, a želi vas umanjiti jer se boji vaše veličine.

Ljudi donose odluke zbog sebe, ne zbog drugih, što znači da vas je netko odlučio 'umanjiti' kako bi sačuvao sebe. I umjesto da se izgradi u nešto veće, on rješenje vidi u umanjivanju vas, a što je ta osoba manja, to će vas više morati poniziti u očima drugih.

Važno je, normalno i zdravo govoriti istinu, no što je s ljudima koji ne cijene istinu? Što je s onima koji žive za laž? Što je s onima koji su izopačeni i koji su predugo prolazili nekažnjeno zbog svojih postupaka?

Što kad ljudi toliko lažu da misle da i svi drugi lažu? Što je s ljudima koji istinu ne bi prepoznali niti da ih ošamari ravno posred nosa? Što je s ljudima koji nisu sposobni pojmiti istinu? Što je s ljudima koji 'ne prakticiraju istinu', niti osobno niti poslovno?

Nema potrebe biti iskren s nekim tko ti laže.

To ne znači da vi njima morate nužno lagati, ali ionako nema smisla da im govorite istinu, da im govorite išta. Nema potrebe da im se opravdavate kad ti ljudi ionako ne cijene istinu. Oni svoje mišljenje imaju i vi ne možete učiniti ništa da to njihovo mišljenje promijenite, ali od takvih se ljudi trebate zaštititi, a nekad i udaljiti.

Ljudi zaborave na ovu činjenicu, ali ako vas netko osuđuje ili loše govori o vama, ne znači da se vi morate složiti s tom osobom! Njeno mišljenje vama ne može biti vrjednije od vašeg osobnog mišljenja. Izgradite se u osobu koja će svojom pojavom svijetu pokazati pravu istinu, barem onima koji će biti spremni tu istinu prihvatiti.

Nije lako. Nije niti najmanje lako. Koračamo svijetom prepunim laži i teško se održati u istini, ali je nužno. Nužno je da to nastavimo raditi. Nužno je, isto tako, paziti da i sami ne povjerujete odmah u svaku laž koju čujete, koliko god ona slatka bila. Ništa vam dobro donijeti neće iluzija koja vas, u konačnici, porobljava.

Stoga ne odustajte! Ne odustajte kad vam netko nanosi nepravdu, već izdržite do kraja kako biste svijetu pokazali pravu istinu. Možda jest teško, ali neka zadnja riječ bude vaša. Neka na kraju pobjedi istina.