Je li vam poznat pojam koji je definiran kao 'čin ili praksa grubog dovođenja nekoga u zabludu, posebno za vlastitu korist'? Jeste li se našli u situaciji u kojoj je došlo do 'manipulacije izluđivanjem'?

Jeste li doživjeli oblik emocionalnog zlostavljanja u kojoj zlostavljač manipulira opisima situacije kako bi vas naveo da posumnjate u vlastiti doživljaj stvarnosti?

Jeste li čuli za pojam 'gaslighting' ili za naš manje upotrebljavani hrvatski prijevod 'izluđivanje'? Jeste li svjesni da se on opisuje kao vrsta mentalnog nasilja koje se manifestira tako što zlostavljač manipulira informacijama s ciljem dezorijentacije i manipulacije svoje žrtve, da njegova žrtva počne sumnjati u svoje opažanje, svoju percepciju stvarnosti, svoje pamćenje te svoje vlastito duševno zdravlje i to tako da zlostavljač ili laže ili poriče ili pak inscenira radnje?

Kad je o bitnim stvarima riječ, nije mi teško ponoviti tekst, no ovoga puta ću vas zamoliti i da jednostavno, radi boljeg razumijevanja, pročitate Omnijin Mali podsjetnik br. 9, godina II, objavljen 01.03.2026. jer je u njemu već sažeta tema ovog 14. broja Omnije.

Ono što uglavnom svi tako olako shvaćaju i doživljavaju bezazlenim, bezopasnim, općeprihvaćenim, široko raširenim ponašanjem zapravo je oblik teškog zlostavljanja. Zašto teškog? Upravo zato što se ne doživljava kao zlostavljanje i zato što je toliko uobičajeno i rasprostranjeno.

Apsolutno sam sigurna da ste sve to i sami doživjeli, bili vi toga svjesni ili ne. U manjoj ili većoj mjeri, drugi su vas izluđivali, a možda ste i vi izluđivali druge.

Kod svih je pojmova bitno utvrditi radi li se uistinu o tome o čemu se govori. Nekad ćemo koristiti pojam izluđivanje u uistinu običnim i bezopasnim primjerima, ali nekad će se ipak raditi o sustavnom zlostavljanju koje treba prepoznati i kojem treba stati na kraj.

Reći da vas 'izluđuju brojevi' dok rješavate neku papirologiju nije isto kao i kad vas netko pravi ludim, kad vas obmanjuje, laže vam, obezvrjeđuje vas, narušava vaš mir, tjera vas da preispitujete vlastiti razum, vlastiti doživljaj stvarnosti ili vam šteti.

Bit će slučajeva i kad ćete vi stvarno biti u zabludi te će činjenica da netko vaše stavove i razmišljanja dovodi u pitanje i navodi vas da se sami preispitate biti nešto što uistinu jest za vaše dobro, a razliku ćete prepoznati upravo u načinu na koji vam druga osoba pristupa kada vam to govori.

Promatrajte ono što vam se događa. Promatrajte situacije u kojima se nalazite i potražite ponavljajuće obrasce nečijeg, ali i svog ponašanja. Pogledajte ishode situacija u kojima ste se bili našli, ali pogledajte i kako ste se vi osjećali za vrijeme tih događaja i nakon njih.

Promatrajte i budite hrabri. Ako prepoznate da vam netko čini nešto loše, na vam će biti da se izborite za sebe, ali i da potražite pomoć ako vam je ona potrebna.

U svemu u životu, raznolikost nas veseli, ali i u različitim stvarima mogu se prepoznati stvari koje se ponavljaju. Bitno je obratiti pažnju na te uzorke, obrasce, šablone, mustre koje se ponavljaju. Bitno je obratiti pažnju i proučiti ih.

Do novih otkrića bi uvijek došlo kada se obratila pažnja na ponavljajuće obrasce, zapamtite to, a i da bi se nešto promijenilo, prvo to treba prepoznati, razumjeti i shvatiti zašto je to potrebno mijenjati, odnosno što ne valja u tome kako stvari sad stoje. Promjena je ugodna, baš kako to kaže i druga verzija prijevoda ove latinske izreke.

Vi jeste mali znanstvenici, mali istraživači. Probudite svoju znatiželju i proučavajte svijet oko sebe kako biste mogli sudjelovati u stvaranju svijeta u kojem uistinu želite živjeti.

Stajala sam u redu u trgovini s punim kolicima. Iako je bilo mnogo kupaca, premalo je blagajni bilo otvoreno. Okrenula sam se prema dečku kako bih mu nešto rekla i u tom sam trenutku krajičkom oka vidjela figuru sa moje desne strane kako mi se gura u red.

Okrenula sam se i sad je jedan stariji muškarac koji mi može biti tata stajao ispred mene, ali je glavu okrenuo u drugom smjeru kako nam se pogledi ne bi sreli.

Kad se red počeo pomicati prema naprijed, zaobišla sam ga s kolicima, no on se bezobrazno pomaknuo tako da je opet bio ispred mene. Glasno sam mu se obratila rekavši iznerviranim izrazom lica „nemoj mi se gurat preko reda“ i tad sam ga još jednom zaobišla kako bih stala ispred njega.

On je, sad stojeći pored mene, naglo okrenuo glavu prema meni i buljavim me pogledom počeo 'hipnotizirati' svojim retardiranim izjavama.

Znala sam da je gužva, a on je iskoristio priliku kad sam se okrenula prema dečku misleći da sam toliko glupa da neću primijetiti novu osobu ispred sebe.

Sve što je trebao učiniti, da je normalan, bilo je obratiti mi se i pitati me može li stati ispred mene jer ima manje stvari od mene, ali nije. Da je normalan, kad sam ga uhvatila u namjeri, mogao se ispričati i reći da me nije vidio. Da je normalan, ali nije normalan.

Ono što je on počeo raditi bilo je – vrijeđati me, praviti me ludom i uvjeravati me da ja nisam normalna.

Prvo je rekao da ja nisam stajala u redu kad je on došao, iako je još nekoliko ljudi bilo u redu iza mene. Rekla sam mu da ušuti i da se makne što dalje od mene, no on je nastavio.

Buljio je u mene s malog razmaka i rekao mi je da ja nisam normalna, da sam živčana, da sam premlada da bih bila toliko živčana i dao mi je savjet da se smirim radi svog vlastitog zdravlja, sve s podsmjehom na licu.

Sad sam mu se još glasnije obratila da prestane srat i da se miče što dalje od mene, neka ide ili na kraj reda ili u neki drugi red jer se ja njemu nisam namjeravala pravdati, već ga samo odjebati što dalje od sebe, no on je nastavio.

Sad su i ljudi iz drugih redova buljili, ali u mene i to s izrazom lica neodobravanja.

Nisam odustajala, ali se nisam niti imala namjeru opravdavati niti raspravljati, već sam mu samo ponavlja neka prestane srat i neka se miče od mene, pomičući se prema blagajni tako da on nije više imao prostora ugurati se. Bila sam ga spremna udariti kolicima da je to i pokušao. Zašto? Zato što je nastavio priču.

Buljio je ravno u moje lice i mahanjem ruke oponašao moju 'živčanost'. Ponavljao je kako ja nisam normalna i kako sam luda. Okretao se po trgovini i pogledom je tražio odobravanje i slaganje drugih ljudi.

Ti drugi ljudi nisu niti vidjeli niti čuli početak, ali su svejedno nastavili mene gledati pomalo s gađenjem, kao da ja remetim mir.

Manijak je nastavio ponavljati na sav glas, i dalje s podsmjehom, kako sam nenormalna, kako sam živčana, kako sam luda, kako dramim, kako to nije dobro za mene, kako bih se trebala smiriti, kako je grozno i neprimjereno što sam tako glasna i bezobrazna i kako bih trebala potražiti pomoć za svoju psihu. I to sve samo zato jer se htio, bez zamolbe, ugurati preko reda. Čovjek koji mi po godinama može biti tata, a ja sam se bližila 40-oj.

Nitko u trgovini nije reagirao, ali su ušutjeli kako sam im se ja približavala dok je ovaj manijak, koji se sad ugurao u red iza mene, počeo na glas s drugim muškarcima komentirati kako smo 'mi' tako nenormalne, lude i histerične.

Moj dečko nije odmah reagirao, ali je bio spreman ubaciti se na moj znak, no ja mu ga nisam dala. Nisam htjela da se petlja, već sam se htjela što prije riješiti onog manijaka kako bismo nastavili kupovinu, a nisam htjela niti da manijak misli kako je ženi nužan muškarac koji joj staje u obranu, već da shvati da je validno samo po sebi ono što žena sama kaže.

Toliko drame samo zato što retardirani manijak nije htio zamoliti da ga propustim ispred sebe. Toliko drame i vrijeđanja zato što sam se usudila odjebati ga i reći mu da se miče. Toliko drame samo da bi me mogao vrijeđati direktno u facu i uvjeravati me da ja nisam normalna, da sam luda, živčana i da mi je potrebna psihološka pomoć.

Ja sam osoba koja će propustiti ljude koji imaju manje stvari ako me to zamole. Čak i kad sama primijetim da imaju manje stvari, prva im se obratim i sugeriram im da idu ispred mene.

Ja sam osoba koja ne provocira nered i bespotrebnu dreku na javnom mjestu i koja ne vrijeđa trgovce u trgovini, ali tog sam manijaka odmah skenirala onog trena kad mi se ubacio i onda okrenuo glavu kako nam se pogledi ne bi sreli.

On je znao što radi jer je on takav tip osobe. On to nije napravio samo meni u tom trenutku. On je osoba koja to radi svima, a uglavnom ženama jer to je tip kukavice koji bi se usrao od straha da je pravi muškarac samo i zamahnuo u njegovom smjeru.

Taj je obični glasni seronja tip osobe kojom sam ja okružena cijeloga života i koju prepoznam i prije nego što progovori. On je jedan od onih koje sam gledala svakoga dana tijekom svog odrastanja i koje nikako ne mogu prestati susretati gdje god da idem.

On je mali kukavni seronja kojem naše društvo i naša okolina dopuštaju takvo ponašanje jer ga nikada nisu u tome spriječili niti su takvo ponašanje, odnosno obrazac ponašanja istjerali iz njega. Zato on to radi. Zato što je seronja i zato što ga nitko u tome ne sprečava, a pod nitko mislim uglavnom na druge muškarce jer takav prema ženi poštovanja nema. To se jasno čulo onog trenutka kad je rekao da smo „'mi' tako nenormalne, lude i histerične“.

Sigurna sam da ste susreli takve seronje. Sigurna sam i da je vama bilo neugodno što se glasno branite iako je zapravo toj drugoj osobi trebalo biti neugodno što vam se tako obraća. I sigurna sam da vas se odgaja da šutite jer ste 'nenormalne', 'živčane' i 'histerične'.

Ovaj primjer doživljavaju i muškarci i žene, ali ja sam žena pa ću dalje i pričati iz perspektive jedne žene, no to ne znači da ne smatram kako svi ljudi redovno proživljavaju ono što popularno nazivamo „gaslighting“, a što je zapravo oblik manipulacije i psihičkog zlostavljanja.

Možda se ranije nije dovoljno govorilo o tome. Možda je izraz tek od nedavno popularan, ali dok budete čitali ovaj broj, sigurna sam da ćete i sebe pronaći u mojim primjerima.

Malim seronjama treba stati na kraj. Prvi korak u tome je da shvatite što vam se to događa, da prepoznate ponavljajuće uzorke i obrazac ponašanja kako kod sebe, tako i kod zlostavljača, da shvatite da to jest zlostavljanje od kojeg se imate svako pravo obraniti i da prepoznate kad i duga osoba prolazi to isto.

Nije se lako osloboditi zlostavljanja kad čovjek nema potporu drugih, stoga pazite jedni na druge kako bismo zajedno mnogo čemu mogli napokon stati na kraj.

I nemojte uvijek prozivati samo žrtve. Zapitajte se ponekad što vi činite kako biste pomogli osobi koju smatrate žrtvom, odnosno prepoznajte na sebi kad ste to okrenuli glavu jer se 'to vas nije ticalo'.

Ako nikad ranije niste pročitali ništa od onoga što sam ja do sad napisala i objavila i ako ste prethodni tekst pročitali kao moj prvi tekst, mogli biste steći dojam da sam ja nestrpljiva, živčana osoba koja se bavi glupostima poput guranja preko reda u trgovini, no iskreno govoreći, sumnjam da vam je, ako ste već došli do ovdje, to bio prvi moj tekst koji čitate.

Sumnjam i da mislite kako se ja bavim samo glupostima poput guranja preko reda u trgovini jer sam se do sad dotaknula tolikih tema koje pokazuju moj stav i moje područje interesa.

Ako ste do sad čitali moje tekstove i vidjeli sve one primjere o tome kolike sam godine pomagala svojoj okolini da joj bude bolje te da se održi i da se razvija, sumnjam da ćete pomisliti kako sam živčana ili kako nemam strpljenja.

Ako sam nešto razvila s godinama, onda je to strpljenje, nešto što mnogi ljudi nemaju odnosno nešto čime nisu ovladali, a osim strpljenjem, ovladala sam i snagom da se zauzmem za sebe, ali i brzinom reakcije na situacije u kojima se nađem.

Ono o čemu prethodni tekst govori nije nešto od onoga što bi netko tko ne koristi svoju glavu na pravilan način mogao pomisliti. Taj tekst govori o nečemu do čega ljudi dođu s iskustvom, a to je da

s ljudima moraš razgovarati na jeziku koji oni razumiju, da se ne moraš svakome opravdavati i da, nažalost, neće uvijek biti potrebno da budeš uljudan, već čvrst.

Biti čvrst ne znači da morate nužno biti bezobrazni, ali znači da morate biti odlučni i uporni.

Što bi meni vrijedilo da sam bila uljudna, nasmijana i pristojna prema manijaku kojem je prva reakcija nakon što me pokušao ignorirati bila da me počne vrijeđati i da počne stvarati cijelu jednu priču o mom navodnom ludilu.

Taj čovjek nije bio tu kako bih ga ja urazumila svojim blagim riječima. On je bio tu kako bi se bezobrazno progurao preko reda, a kad mu to nije uspjelo, bio je tu kako bi stvarao lažni narativ na koji je, vidi se, navikao u životu.

Ja sam njega snimila. Snimila sam njegovo ponašanje i pokušala sam ga zaobići kako bi on prvi reagirao prije nego što ja reagiram na njegovu reakciju. Nisam mu se obratila odmah, već tek nakon što me je nastavio ignorirati i gurati se dalje.

Netko bi pomislio da je bilo mnogo načina na koji sam mu se mogla obratiti ili ga upozoriti na njegovo ponašanje, ali oni s iskustvom znaju o čemu govorim. Oni znaju da s nerazumnim ljudima nema rasprave.

Nerazumnu osobu ne možete urazumiti na normalan način. Zato ju i nazivamo nerazumnom.

Vi takvoj osobi odmah morate postaviti vidljivu granicu da nećete trpjeti njezina sranja. Vi morate čvrsto pokazati da s vama nema zajebancije.

Ne možete se upuštati niti u raspravu jer takva osoba koristi riječi van konteksta.

Umjesto da govori o tome kako se i zašto gura u red, takva osoba napada vaše mentalno stanje prikazujući vas poremećenima.

Reakcija svih ljudi u trgovini jasan je pokazatelj da oni kao društvo svojim ponašanjem podupiru takve seronje i dopuštaju im da se nastave ponašati tako kako se ponašaju.

Vama je to jasan pokazatelj da morate biti čvrsti i naučiti se zauzimati za sebe jer društvo to neće učiniti umjesto vas.

Ovaj je primjer samo jedan u moru drugih, svakodnevnih 'sitnica' koje ispunjavaju čovjekov dan.

Dani su nam bespotrebno ispunjeni malim seronjama, a zatim i onim malo većim i najvećim i to sve zato što im se uporno dopušta da budu seronje i da gade tuđi život.

Sve bi bilo drugačije samo kada bi se ljudi odmah zauzeli za sebe, ali i za druge koji tek moraju naučiti kako se zauzeti za sebe i kada bi im pokazali dobar i zdrav primjer toga, ali ono što ljudi pokazuju jedni drugima jest kako šutjeti, trpjeti, ignorirati, a poslije se i žaliti kako je „svijet tako loše mjesto i kako mi ne možemo učiniti ništa da to promijenimo“.

Mislite li da ste uistinu toliko bespomoćni? Mislite li uistinu da taj mali seronja zaslužuje proći bolje od vas u životu? Ili mislite da je napokon došlo vrijeme da naučite nešto iz svog iskustva i da se počnete zauzimati sami za sebe?

Sve veze koje sam prekinula i sve ljude koje sam ostavila iza sebe, za mene su dio prošlosti. Nikog, koga sam ostavila u prošlosti, nemam želju imati u svojoj sadašnjosti ili svojoj budućnosti.

Ne zato što me ti odnosi još bole, već zato što ne vidim vrijednost u tim odnosima.

Naučila sam više cijeniti sebe i svoje dragocjeno vrijeme te sam shvatila da se mnogo toga dogodilo kako bih ja nešto naučila, a ne kako bih određene ljude, odnose ili situacije vukla sa sobom kroz čitav svoj život.

Da bih mogla govoriti o svojim prošlim iskustvima, prvo se moram vratiti u ta prošla vremena. Iako sam danas nadišla mnoga bolna iskustva, o njima ću povremeno govoriti iz pozicije onoga kako sam se ja tad osjećala, u trenucima kada sam to i proživljavala.

Iako danas razumijem puno toga, govorit ću i o onome kako sam to tad doživljavala i proživljavala, što je to meni tad predstavljalo, a što sam danas iz toga naučila.

Prošlost je stvar prošlosti. Problem je kad se ta prošlost ponavlja ili kada se prošla radnja nastavlja odvijati i u sadašnjosti, odnosno u prošlosti je počela, ali još nije završila.

Što se problema tiče, kad problem nije riješen, znači da još uvijek postoji i, iako sad možda miruje, kad-tad će izaći na vidjelo. Svaki problem koji nije riješen pojavit će se ponovno, budite sigurni u to.

Neka su iskustva bila tu samo kako bismo iz njih nešto naučili. Neka su tu kako bi nas za nešto pripremila.

Na mnoga iskustva iz najranijeg djetinjstva gledam kao na pripremu za život u svijetu u kojem živim i svjesna sam da se mnogo toga dogodilo ne kako bi me slomilo, već kako bi me od mladosti jačalo i naučilo me kako da se s tim nečim nosim ili pak borim s ciljem da to nešto jednoga dana savladam i/ili iskorijenim.

Veze u kojima sam bila bile su tu kako bi me izgradile kao osobu. Iako često na njih gledam kao na potraćeno vrijeme, svjesna sam da sam danas takva kakva jesam upravo zbog odnosa koje sam imala u životu i koji su mi pomogli da se izgradim. I iako žalim što neke lekcije nisam 'brže' savladala, zahvala sam što sam ih ipak savladala.

Ljudi to uglavnom ne vole čuti, ali nisu 'laka', već 'teška' vremena ta koja nas grade kako bismo mi bili dovoljno jaki, snažni i sposobni sami sebi izgraditi laka vremena. Pad je tu kako bi nas nauči ustati. Prepreka je tu da nas nauči nešto zaobići ili prekoračiti. Neprijatelj je tu da nas nauči nešto savladati. Stepenice su tu kako bi nas naučile da se izdignemo iznad svega.

Kad su u pitanju veze u kojima sam bila, uvijek sam osjećala da su one, nekako, sudbinske. Zašto to kažem? Zato što sam svakog dečka sanjala prije nego što je ušao u moj život i svaki put kad bi se pojavio, znala sam da je upravo on taj iz mojih snova.

Snovi bi mi uvijek nagovijestili nečiji dolazak, odnosno pripremili bi me za neku vitalnu promjenu u mom životu. I iako bih danas rado voljela da nisam bila u vezama u kojima sam bila, mogu reći da sam tad točno znala da su to veze u koje moram ući, da su me u njima čekale za mene nužne lekcije, a točno sam znala i kada im je došao kraj.

Imala sam osjećaj kao da neke stvari ne mogu izbjeći, odnosno da se one moraju dogoditi.

Danas ne održavam čak niti prijateljski odnos s bivšim dečkima iz dugih veza upravo zato što su te veze završile i nastavak više ne pridonosi ničemu. U njima više nema nikakvih vrijednosti. Lekcije su završene.

Iako su mi ti dečki nekad bili dragi, zbog teških lekcija koje sam naučila od njih, a naučila sam ih zbog njihovog ponašanja odnosno odnosa prema meni, danas prema njima ne osjećam nikakvo poštovanje, nikakvu simpatiju, nikakvu nostalgiju, no ne osjećam niti tugu, niti bol – ne osjećam ništa.

Oni su meni samo završena priča iz prošlosti i u prošlosti mogu i ostati, a zbog činjenice da ne nose više nikakvu vrijednost, zadovoljna sam što ih nikad više ne moram vidjeti.

Sve da nekog od njih i sretnem, ne bih bježala na drugu stranu ulice. Pozdravila bih ih i produžila dalje jer kod njih nema ništa više što me zanima. Toliko još toga na svijetu čeka da bude otkriveno i proživljeno, stoga nema smisla trošiti vrijeme na beskorisne gluposti koje su završile u prošlosti.

Govorit ću vam o svojim prošlim iskustvima kako bih ukazala na probleme s kojima se mnogi susreću, kako bih s vama podijelila svoje lekcije, ali i njihovu važnost. Pričat ću vam o sebi otvoreno. Mnogi od vas će se moći poistovjetiti s onim što sam ja prošla te će i sebe prepoznati u mojim pričama.

Mi prolazimo slične, a često i iste stvari u životu kao i drugi ljudi. Mi možemo učiti jedni od drugih. Mi u tuđim pričama možemo prepoznati svoju te tako možemo pronaći i one elemente koji su nam nedostajali da nešto shvatimo. Mi tako možemo pronaći neke odgovore na vlastita pitanja koja nas muče.

Kad govorim o prošlim iskustvima, činim to s namjerom informiranja, razumijevanja, razvoja i napretka, ali i zbog ukazivanja na probleme s ciljem njihovog rješavanja.

Ne činim to kako bih pljuvala po drugima, ali neću niti ublažavati niti skrivati ponašanje drugih, njihove odluke i postupke, njihova djela i riječi, njihove namjere. Svatko je odgovoran za sebe. Ako nisu htjeli da se zna što su učinili, nisu to trebali niti učiniti.

Ne mislim se sramiti što progovaram o onome što su drugi meni učinili kad se oni niti najmanje ne srame toga što su učinili.

Ovdje smo kako bismo shvatili, razumjeli, kako bismo otkrili snagu koju imamo u sebi, kako bismo napredovali, razvili se i išli dalje sa svojim životom. Mi smo ovdje kako bismo slijedili svoje srce i pronašli svoju sreću.

Prošlost je tu da nas nečemu pouči, ne da ostanemo zarobljeni u njoj.

Učite iz svoje prošlosti. Učite iz moje prošlosti, ali okrenite se prema svojoj budućnosti. Vaša sretna i ispunjena budućnost čeka na vas.

Ranije su nas pjesme, ali i razni mediji filali romantiziranjem prve ljubavi. „Prvi se uvijek pamti“ i slično. Upućivali su nas da budemo zarobljeni u prošlosti i da sve ostalo u životu uspoređujemo s 'tim prvim'. Za mene su to čiste gluposti.

Čovjek u životu ima redoslijed i razine koje prolazi dok se penje na nekoj ljestvici stjecanja vještina i mudrosti.

Nešto te zanima, probaš nešto, ne uspiješ, probaš ponovno. I dalje nisi dobar u tome, ali želja je tu, stoga nastaviš dalje. Praksom postaješ sve bolji, sve mudriji, napreduješ, razvijaš se. Bilo da je riječ o vlastitom tijelu, govornim vještinama, nekoj drugoj vještini ili pak o ljubavi, redoslijed je nekako uvijek isti.

To ne znači da ćete imati milijun veza. Nekad sve faze čovjek može vjerojatno proći i samo sa jednom osobom, no neću se petljati u to. Duboko vjerujem da svatko od nas ima neki svoj put, neke svoje lekcije i određene ljude ili tip ljudi s kojima mora proći te lekcije, a te su stvari iznad saznanja nas ostalih.

Da, mi možemo puno toga znati o odnosima, možemo biti mudri i puni savjeta, ali ljudi moraju sami savladati te lekcije.

Mi im možemo pomoći ako oni nečega nisu svjesni. Možemo ih savjetovati, možemo im biti podrška, ali ne možemo naučiti njihovu lekciju umjesto njih niti možemo umjesto njih otpustiti njihovu bol ili njihove kočnice. Kako u svemu u životu, tako i u ljubavnim odnosima.

Prvi nije tu da se pamti. Prvi je početak, što god taj 'prvi' u našem životu predstavljao. Nekad će ta taj prvi biti i 3u1 – bit će 'prvi, zadnji i nikad više'.

Zašto je prva ljubav toliko bitna ako je završila, ako nije imala budućnost? Zašto patiti za nečim što nije išlo? Postoji razlog zašto nije išlo i ako ostanete zarobljeni u toj prošlosti, nikada se nećete razviti i nikada nećete napredovati. Nećete si dati priliku biti sretni u životu.

Nije uspjelo jer nije bilo dobro. Ne možete romantično gledati na stvari i zanemarivati stvarnosti. To što ste vi u glavi nešto doživljavali drugačije ili ste željeli da bude drugačije, ne znači da je to uistinu bilo tako.

Možda ste pogriješili vi, možda je pogriješio netko drugi. Možda su temelji bili lažni ili klimavi, a možda je sve to bio samo uvod u vašu životnu lekciju.

'Prvi' nije tu da se pamti i da se s njim uspoređuje sve ono što tek dolazi. Prvi je početna točka s koje treba ići dalje na bolje.

Prve lekcije su prve lekcije, početak, a život je ispunjen lekcijama.

Sve one imaju svoju vrijednost i sve njih trebamo savladati. Nemojte sami sebe zarobiti već na samom početku svog života. Nemojte stati na toj prvoj lekciji i odbiti ići dalje sa svojim životom. Život je tu da se živi korak po korak.

Nemojte živjeti u vlastitoj prošlosti. Vi tako ne živite, već samo postojite bez života, a život ide dalje s vama ili bez vas. Ako ste tužni, vrijeme je da naučite zdravo i pravilno probaviti svoju tugu kako biste mogli nastaviti dalje.

Toliki nam pokušavaju staviti okove kako bi nas zarobili. Nemojte i vi sami sebi to činiti. Vrijeme je da se uhvatite u koštac sami sa sobom i oslobodite se svega onog što vas koči u vašem životu, a ako ne znate što je to što vas koči, vrijeme je da to istražite.

Prva lekcija je početak. Nemojte od vlastitog života odustati već na samom početku. Vi zaslužujete puno bolje od toga. Vi zaslužujete učiti i razvijati se. Vi zaslužujete postati najbolja verzija vas samih. Nemojte propustiti tu jedinstvenu i predivnu priliku.

Kao tinejdžerica, htjela sam imati nekog svog. Htjela sam imati nekog tko dijeli moje interese i s kim ću moći njegovati svoje talente. Htjela sam biti u vezi s nekim tko je po mojoj mjeri, ali mi je bilo teško naći tog nekog.

Bio je jedan dečko koji mi se tad već neko vrijeme sviđao, ali je bio stariji od mene nekoliko godina, no onda sam i ja navršila 18. Poznavala sam ga godinama i oboje smo bili dio jedne kulturno-umjetničke udruge. I on je pokazao interes za mene, ali nije ništa poduzimao u vezi toga, barem ne dok nisam postala punoljetna.

Bio mi je jako privlačan kad sam ga tek upoznala, ali mu se kroz nekoliko godina drastično promijenio izgled. Iako nas žene od najranije mladosti ocjenjuju i omalovažavaju prema našem vanjskom izgledu, od nas se zahtijeva da mi muškarce prihvatimo onakvima kakvi oni jesu. Oni mogu biti 'debeli i ružni', ali dok god se prezentiraju kao šarmantni, mi im ne smijemo reći krivu riječ.

Ja sam tako počela promatrati njega. Nisam htjela biti površna i zanemarila sam sve što mi se na njemu nije sviđalo upravo zato što je on šarmantan i što se prezentirao kao netko bitan, uglađen, talentiran, sposoban i poželjan.

Danas, danas znam da je sve upravo u osobnosti samog čovjeka i da sva njegova prava ljepota dolazi iznutra, ali isto tako znam i da je ono 'iznutra' nešto što se gradi kroz životno iskustvo.

Tek s godinama se čovjek izgradi iznutra, tako da nije niti čudno što u mladosti prvo gledamo izgled jer su osobe tek u razvoju, ali kako odrastate, vi shvaćate da je odnos koji imate zapravo onaj sa samom osobom unutar tijela koje ona ima.

On je bio šarmantan, zavodljiv na riječima, ugodan u razgovoru, umjetnički potkovan, svestran. Svoj je izgled nadoknađivao pojavom, ali ono što je bio problem, bilo je to što je on zapravo stalno nešto glumatao. On je više ostavljao dojam i uvjeravao vas da je nešto što zapravo nije bio.

Ako ga niste dobro poznali i ako niste poznali njegovu okolinu i njegovu priču, mogao vam je ispričati što je htio jer vi niste mogli znati je li to istina ili nije. Tako je bilo na početku, ali samo na početku. Kako sam ga sve više upoznavala, vidjela sam pravog njega i ništa mi u tome više nije bilo privlačno.

Zašto spominjem izgled? Zato da naglasim odakle dolazi ljepota i da naglasim kako se osoba gradi kroz život, ali i da skrenem pažnju na ono što će se kasnije događati, a to je da je on bio iskompleksiran zbog vlastitog izgleda i upravo je meni s vremenom sve više spočitavao moj izgled i to samo kako bi me ponizio, kako bi me umanjio i kako bih ja mislila da je on bolji od mene, kako bih bila zahvalna što ga imam i kako ne bih tražila bolje jer to ne zaslužujem.

Razlika u godinama je bila očita, ali on nije bio neki starac. On je bio mladić koji je izgledao puno starije nego što je uistinu bio. Zamislite u ovom trenutku jednog 24-godišnjaka. Vi sad na njega sigurno gledate kao na balavca, ne na zrelu odraslu osobu.

On i ja smo bili par jer sam ja bila vrlo pametna, osviještena i razvijena. On je bio stariji nekoliko godina od mene, ali u ponašanju smo funkcionirali normalno, na jednakoj razini, sve dok ga par mjeseci kasnije ja nisam – prestigla.

Ja sam se nastavila razvijati sve više i više i nakon 3-4 godina bila sam toliko daleko od njega da sam se počela pitati što sam ja to uopće ikada vidjela u njemu i zašto sam uopće svoje vrijeme trošila na njega.

Nisam mogla podnijeti više niti tren u njegovoj blizini i ostavila sam ga prije nego što je navršio 30. On se ponašao kao da sam mu potratila cijeli njegov život i da on više nema vremena graditi svoj život s nekim ispočetka.

Kad smo tek počeli, drugi su 'čuli' da on izlazi sa 18-godišnjakinjom i zbog toga su ga počeli zajebavati, sprdati, ismijavati. Kod kuće bi mu čak rekli da ponese paketić maramica za balavicu s kojom izlazi, no kako je vrijeme prolazilo, kako su me svi počeli upoznavati, počeli su mijenjati svoje mišljenje.

Njegovu sam mamu već površno poznavala iz škole u kojoj je predavala, no tog sam dana upoznala cijelu obitelj. Prvi šok im je bio već na ulazu u dvorište. Njihov pas, koji to radi samo s bliskim članovima obitelji, a koji je po svojoj konstituciji ogromno tele, čim me osjetio, zaletio se i skočio na ogradu (u tom su trenutku svi na tren ostali bez daha jer nisu znali što će se dogoditi) i nagnuo se prema meni što je jače mogao. Ja sam ga odmah obgrlila, počela mu tepati i maziti ga. Svi su prestravljeno šutjeli, a meni nije bilo jasno što se događa. Ja sam, navodno, bila prvi stranac ikad na kojeg je njihov pas tako dobro reagirao, štoviše, reagirao je kao na člana obitelji.

Idući koji je promijenio priču bio je njegov otac. Jedno popodnevno druženje sa mnom, sa balavom 18-godišnjakinjom, promijenilo je cijeli način na koji je on ikad više pričao o meni. Ja sam mu odmah prirasla srcu. Počelo mu je biti bitno moje mišljenje, moj stav i slično i obraćao mi se kao da sam ja njegova kćer. Čak je uvijek nabacio i onaj sramežljivi, vragolasti osmjeh kad god bi me vidio.

Prijatelji mog dečka su reagirali podijeljeno. Dečki su mi se ili odmah počeli nabacivati ili bi me apsolutno ignorirali jer je razlika u godinama između mene i njih ipak bila prevelika, dok su cure bile – cure. Ja nisam bila balavica kako su očekivale, ja sam odjednom bila mlađa konkurencija (iako ne znam za što to točno) i počele su biti odvratne prema meni. Nisu prestajale do zadnjeg dana.

Svi koji prije toga nisu znali tko sam, promijenili su priču jednom kad su me upoznali, no posljedice su već ostavile svoj trag. Do tad sam bila poznata kao balavica i nikome nije bilo jasno što moj dečko radi sa mnom, a odjednom smo bili ravnopravni par.

Pitam se, zašto nitko nije reagirao na činjenicu da je od svih cura koje je navodno mogao imati, on izabrao baš balavicu? Možda ipak nije bio sposoban imati zreliju curu.

Vrijeme je prolazilo, ja sam postajala zrelija od svog dečka i njegova je glavna obrana bila da sam mlada, balava i nezrela i to svaki put kad se nisam složila s njim oko nečega, a to je bilo često.

On je odabrao biti u vezi sa mnom, no ja sam ta prema kojoj se počeo mentalno ponašati kao da je on tata djetetu, meni. Poklapao me, umanjivao te me uvijek uspoređivao s drugim ženama iz svog života – prijateljicama, kolegicama, starijom sestrom.

Ako sam prenapredno razmišljala, ja sam zapravo bila balavica koja se pravi pametna. Ako bih prozrela njegova preseravanja, bila bih balavica koja ništa ne razumije. Ako me netko pred njim uvrijedio, ja bih bila balavica koja je to i zaslužila.

Ako sam htjela raditi nešto što je bilo iznad njegovih mogućnosti, nešto poput znanosti i slično, opet bi našao način da me obezvrijedi i da umanji moj razvoj tako što je u meni pokušavao izazvati osjećaj krivnje. Ako bih izradila nešto što on nije bio sposoban izraditi, onda bi mi govorio da je to loše i da ću se drugi put morati više potruditi.

Drugi su me primjećivali. Drugi su me jako primjećivali, no on je to svaljivao na mene. Pokušavao je u meni izazvati osjećaj krivnje što se to događa, sugerirao je da ja to provociram u drugima, ali bi mi konstantno davao do znanja da to nije istina jer ja nisam niti toliko lijepa, niti pametna, niti sposobna, barem ne kao 'neke' druge djevojke.

Naravno da nisam kao druge kad sam puno mlađa od njih, a u njihovim godinama ću biti i naprednija od njih ovim tempom, znala sam mu reći.

Ja nisam razvila osjećaj manje vrijednosti zbog svega toga, ali sam se uporno pokušavala dokazivati. Nije mi bilo jasno zašto me ne vidi onakvom kakva ja uistinu jesam. Zašto me ne vidi? Koliko mu još to moram dokazivati i na koje sve načine pokazivati, pitala sam se, ali ništa nije bilo urodilo plodom.

On je bio ono što bismo nazvali 'poznata ličnost' u gradu na temelju svojih ostvarenja u umjetničkoj udruzi koje je bio dio (to nije ista kulturno-umjetnička udruga u kojoj smo oboje sudjelovali). Problem je bio u tome što je on bio poznat. Njega su svi 'znali' iako ga nisu osobno poznavali i oni su vjerovali da je on 'super tip'. On je gradio ugled i istovremeno je počeo potkopavati moj. On je bio svetac, dobročinitelj. Ja sam trebala biti sretna što me želi.

Osim što me tretirao kao balavicu, umanjivao je moje druge sposobnosti. Umanjivao je moj 'dobar osjećaj', moju intuiciju, moju sposobnost da pročitam energiju prostorije ili druge osobe. Umanjivao je sve. Ponašao se kao da ništa od toga nije bila istina dok je cijelo vrijeme gradio svoju poziciju u društvu.

Meni je bilo sve teže maknuti se od njega jer nisam imala nikakvu potporu, barem ne onakvu kakvu je on gradio, a gradio ju je cijelo vrijeme. U jednom trenutku više nisam znala što napraviti, kako se ponašati, kako otići, kako se spasiti. Počela sam u našoj vezi samo postojati.

Moja prva dugogodišnja veza za mene je postala pakao iz kojeg nisam znala izaći. To su problemi prve veze. Vi još niste svjesni da ste dovoljno snažni učiniti nešto dobro za sebe, pogotovo kad nemate potporu u svojoj okolini.

Vi znate da ste pametni, lijepi, sposobni i nije vam jasno zašto i drugi to ne prepoznaju u vama, odnosno zašto ne prepoznaju na vama što vam se to događa i što to točno prolazite.

Vi se tek gradite i tek ćete s vremenom dovoljno ojačati da poduzmete nužne korake, a možda će vam se u jednom trenutku samo preliti čaša i povratka na staro više neće biti.

Teško je, ali morate čekati onaj trenutak da u vama nešto pukne i da shvatite da je dosta i da ćete svim silama, bez obzira na posljedice, dati sve od sebe da se iz te veze izvučete.

Ja sam zanemarila njegov izgled i gledala ga kao živu osobu, no ono što je on bio unutar sebe postajalo mi je odbojno, odvratno štoviše. Nisam pronašla u njemu ništa što je vrijedno voljeti, ništa što vrijedi uopće i znala sam da želim van iz svega toga.

Moj prekid nije bio lagan, nije prošao bez drame, ali je zato bio bez tuđe potpore. No sve ono što je uslijedilo, sve ono što mi je on nakon toga učinio, nije me niti na tren natjeralo da se predomislim, već mi je dalo snagu da bježim od njega još brže i još dalje.

On je ostao daleko iza mene, bezvrijedan kakav je i bio.

Iz tog se odnosa izrodilo moje životno iskustvo koje mi je pomoglo dalje u životu, ali me nije u potpunosti zaštitilo od svih onih ljudi poput njega koje sam dalje u životu srela, samo što sam se sad znala uspješnije s njima nositi.

Moja slika o meni samoj se nije pogoršala. Razvila sam se i naučila se brinuti za sebe, ali se za sebe i izboriti. No nova iskustva su me čekala. Čekale su me nove borbe, novi izazovi i ja sam toga bila svjesna.

Nisam mogla spriječiti ljude da se prema meni ponašaju onako kako su se oni htjeli ponašati, ali sam sve više imala hrabrosti biti ono što ja jesam i ponašati se onako kako se ja želim ponašati.

Sve me je manje bilo briga što drugi o meni misle dok god sam ja zadovoljna sobom i dok god drugima ne činim zlo, ali to nije značilo da ću im bez borbe dopustiti da me olajavaju, ogovaraju i vrijeđaju pred drugima.

Ono što je on meni napravio, nije niti malo lijepo, ali ne mislim ga štititi. Ja njegov ugled neću narušiti govoreći istinu. On je sam donio svoje odluke i sam se ponašao onako kako se on htio ponašati. Učinio je ono što je htio, a o tome je trebao misliti na vrijeme.

U ovaj broj neće stati sve što o njemu imam za reći, ali ukratko ću ispričati barem jedan dobar dio svega toga. Dio onoga što sam prošla, dio onoga što svi prolazimo kao mladi, onoga što si u odrasloj dobi nikad ne bismo dopustili.

Prije nego što nastavim, htjela bih vam skrenuti pažnju na nešto. Samo zato što je netko poznata ličnost, ne znači da je nužno onakav kakvim se predstavlja. Samo zato što je u vezi, ne znači da je drugoj osobi u toj vezi dobro. Možda se ta osoba pokušava iz te veze izvući, ali joj je teško jer nema pomoć niti potporu, a možda misli i da prvo moram promijeniti neke stvari prije nego što ode.

To sam bila ja. Mislila sam da mu mogu promijeniti mišljenje na bolje. Mislila sam da ga mogu osvijestiti. Mislila sam da mu mogu pomoći da bude bolja osoba. Mislila sam da ga mogu natjerati da progleda, ali on je bio zadrta, neosvijetljena pećina u kojoj nije bilo ničega osim samog propuha. Na kraju je odlazak bio nužan jer stvari bi postajale samo još i gore. Moj bi život bio sve gori.

Prvi nije tu da se pamti. Prvi je tu samo da posluži kao primjer. Prvi je tu da bude primjer iz kojeg se uči, ne i onaj koji se treba ponavljati.

Nastavit ću priču o svojoj prvoj dugogodišnjoj vezi kako bismo napravili sveobuhvatni dojam onoga što se događalo.

Od samog je početka pokazivao znakove iskompleksiranosti, ali ih ja nikad nisam poticala u njemu. To je ono što je on meni sam 'gurao pod nos'. On, za razliku od mene, nije studirao, nije bio niti završio četverogodišnju, već trogodišnju srednju školu, nije baratao mnogim vještinama koje sam ja u to vrijeme njegovala, čak nije niti bio školovani član udruge koje smo bili član za razliku od mene i to je tek početak njegovih kompleksa.

Nakon što smo ušli u vezu, nekoliko mjeseci kasnije sam išla na izlet sa svojim vršnjacima. On je zbog toga bio prestravljen. Rekao mi je, i pri tome ga doslovno citiram, da ću ja njega tamo varati, da on ne želi tu sramotu i da će se praviti kao da mi do sad uopće nismo bili u vezi i da ćemo ponovno, kao datum početka naše veze, uzeti dan kada se vratim s izleta tako da ne bi bio osramoćen mojim ponašanjem. ?

Kad sam nakon toga krenula studirati u drugom gradu, rekao mi je da ću ja njega sigurno varati i da bih se trebala, prema navodnim riječima njegove obitelji, preseliti k njima (jer je on živio sa svojom obitelji) kako bi me imao na oku i kako ne bih trošila njegovo vrijeme, a kako bih mu tako i garantirala da ću se udati za njega i doma odgajati našu djecu. Čak su se i pitali, mislim li ja da je naša veze ozbiljna kad sam već odlučila studirati nakon gimnazije umjesto da se negdje zaposlim. ?

Nije me vodio na izlete, ali me vodio na kave koje je uglavnom on plaćao, dok bismo večere plaćali naizmjence. Karte za njegove koncerte nisam dobivala, već sam ih uvijek sama plaćala jer, kako su rekle njegove kolegice iz udruge (čiji su dečki sve dobivali besplatno), nisu me htjele imati na trošak.

Iako mu je sestra živjela u inozemstvu, nikad ju nismo otišli tamo i posjetiti, dok je on kod mene svake godine besplatno ljetovao, kao što je i godinama koristio moj prostor o mom trošku kako bismo mogli biti sami.

Nije mi kupovao stvari, osim kad su u pitanju bili rođendan, Božić ili godišnjice, ali ni to nije bilo ništa luksuzno, no njegova je mater ipak zaključila da on 'previše novaca troši na mene i da bi trebao prestati s tim'. Znate li kako je došla do tog zaključka?

On je radio u jednoj firmi u sklopu koje je sin vlasnika otvorio trgovinu i zaposlio neku mladu curu, no redovito je dolazio i uzimao novce iz blagajne. Cura bi na kraju dana suze lila zbog minusa u blagajni i, bojeći se otkaza, tražila je od mog dečka novce. On, sa svojim kompleksom spasitelja, redovito bi joj iskeširao po nekoliko stotina kuna koje mu nitko nikad nije vratio, a on ih od sramote nikad nije tražio natrag. Novci su nestajali iz njegovog novčanika pa su doma zaključili, na njegovu sugestiju naravno, da on mene financira.

Meni je vrlo brzo postalo jasno da ta veza ništa ne valja i da sam već i duhom počela propadati, no to je problem prvih veza – teško ih je uspješno prekinuti. Tek kad čovjek uspije proći taj prvi prekid, s vremenom stvari postaju lakše.

Kad sam ga prvi put vidjela, bio je mlad, sladak, mršav, duge plave kose i plavih očiju. Idući put kad sam ga vidjela, bio je ošišan i kosa mu je već počela tamniti. Nakon toga sam ga vidjela kad se vratio iz vojske i bio je onako malo više izgrađen te je imao kozju bradicu, ali onda se počeo debljati. Prvih par godina malo, a zatim, kad smo izgubili kontakt na neko vrijeme, udebljao se jako.

U to je vrijeme odjednom bio duplo teži od mene, ali je to nosio onako elegantno (iako se kasnije pokazalo da je i zbog izgleda jako iskompleksiran) i ono najsmješnije od svega, odjednom je naglo ostario. Dečko sa svojih 24 godine izgledao je puuuuno starije nego što jest, što je s jedne strane loše, no on danas kad se bliži 50-oj izgleda identično kao i tad. Kao da je ostario i zamrznuo vlastiti izgled.

Mene se uvijek odgajalo da budem pristojna, a takva sam i po svojoj prirodi. S druge strane, uvijek sam prihvaćala ljude onakvima kakvi oni jesu i iako mi se nije sviđalo što se on baš toliko deblja, ja sam ga i dalje gledala kroz njegovu unutrašnjost. Bilo mi je bitnije kakva je osoba, no najgore od svega je to što sam počela shvaćati da je on samo obični serator i iskompleksirano glumatalo.

Zanemarila sam njegov fizički izgled jer mi je bilo bitnije kakva je osoba, ali s godinama sam se ja razvijala, a on je postajao sve veća trulež. No, budući da je bio glumatalo, on je u društvu uvijek bio otmjen i laskav, praveći se duboko da je nešto što nije.

„Svaka bi ga majka za zeta poželjela“, svi su mi govorili, no meni je s vremenom postalo jasno da su 'takvi zetovi' obično onaj tip osobe koji je više za te mame, nego za njihove kćeri.

Ostavljao je nevjerojatan dojam. Uvijek glasan, hvalisav, nasmijan, široke ruke, osim kad sam ja bila u pitanju. Meni je pokušavao cijelo vrijeme nabiti komplekse, omalovažavao me, umanjivao, podcjenjivao, nikad nije držao moju stranu, nije me branio – ništa.

Iz njegove udruge, cure ga nisu htjela sve dok on nije pronašao nekoliko godina mlađu curu (mene) koja je sa svim tim njegovim kolegicama mogla obrisati pod. E, tek tad su one pokazale interes za njega i tad je počelo njihovo sustavno i odvratno maltretiranje mene. Njemu je sve to laskalo i to je svjesno dopuštao.

Budući da je ionako dobio ime po baki, za potrebe priče ću ga nazvat imenom koje je samo druga verzija tog imena. Dakle, dok smo prije toga bili on kao on i ja kao ja, s godinama smo postali 'Slavko i njegova cura'. Čak i udruga koje smo oboje godinama bili član, mene je počela zanemarivati kao osobu i smatrali su me odjednom samo 'Slavkovom curom'.

Gdje god smo se pojavili u gradu, gdje god smo se kretali, mene se sve više zanemarivalo, njega se sve više veličalo kao da je on moj sponzor i dobročinitelj, kao da me udomio s ulice. Čak je i moja stara njemu uvijek laskala sa „ja sam sigurna kad je moja kćer s tobom, ništa drugo neću pitati“. Ali nisam bila. Nisam bila sigurna s njim, ali mi je on počeo nabijati na nos da čak i moja obitelj ima više povjerenja u njega nego u mene.

Kao što sam ranije spomenula, počeo me ušutkavati, opominjati za ponašanje, prozivati za svaki pokret, svaku izjavu, za izgled, za sve. Ja nisam šutke to primala, ja sam se s njim glasno svađala, a onda me nastavio umanjivati i praviti me ludom. Branio mi je da ga vrijeđam jer to nije lijepo i on to neće tolerirati, dok je istovremeno on to radio meni.

Počeo je u svakom društvu stvarati određeni dojam oko mene tako što bi prvo sve šarmirao, zatim bi im dao do znanja da sam ja jako zahvalna što ga imam, a onda bi me ušutkavao.

Počeo mi se gaditi i nisam znala kako bih se izvukla iz tog pakla, u našem gradu u kojem je sve povezano. Zadnju godinu naše veze pokušavala sam ga ostaviti. Da, punih godinu dana, no on to nije htio prihvatiti, a onda su počele i tragedije. Umrla baka, nastradala mama, razbolio se tata, brat bolestan, svi u različitim bolnicama, svatko treba nešto drugo, pa sad ovo, pa sad ono. Sestra doživjela živčani slom, nju razdvajaju od njenog dečka, ona je u krizi, pa ovo, pa ono. I tako godinu dana.

Ja sam se njega htjela osloboditi, ali mi se stalno nametala krivnja da kako ću ga ostaviti, ne mislim valjda ozbiljno, ja sam im potrebna, potrebna im je moja pomoć, moja podrška i to tako sve dok mi se čaša nije ne samo prelila, već i razbila.

Rekla sam da je dosta i da ne mislim više biti s njim, no on to nije shvatio ozbiljno, ali ja jesam. Tada sam upoznala nekoga iz drugog grada tko mi se počeo jako sviđati i napokon sam opet počela osjećati sreću i volju za životom. I rekla sam mu to. Tek me tad shvatio ozbiljno, ali me i dalje nije namjeravao pustiti da odem.

Trajalo je to njegovo bolesno opsjedanje neko vrijeme i nikako ga se nisam mogla riješiti iz svog života, ali sam ipak počela izlaziti s nekim drugim. Znate što se tad dogodilo? Trebalo je izmisliti narativ kako bi se sakrila 'Slavkova sramota'.

Ono što je uslijedilo, djelomično mi je sam rekao, a djelomično sam saznala putem drugih ljudi i to kroz nekoliko idućih godina. On je stvorio opravdanje za sebe kako bi ispao žrtva u cijeloj priči. Žrtve jedne 'kurvetine', odnosno mene.

Rekao mi je da je 'sreo' nekog dečka u gradu i da ga je taj dečko pitao da zar još uvijek hoda s onom kurvetinom (sa mnom) kad mene jebe tko stigne. Da sam ofucana kurva i da ga varam već dugo. Naravno da nije znao opisati tog dečka koji je tako prijateljski s njim razgovara, a onda se nakon nekog vremena zajebao jer se popetljao u silnim lažima koje mi je počeo servirati i slučajno mi je rekao da mu je to zapravo rekla neka cura kojoj se on jako sviđa i koja je htjela da on ostavi mene kako bi bio s njom.

Toliko je lagao da više ni sam nije znao što govori, no ono što sam ja saznala od mnogih drugih je da je Slavko svima ispričao kako sam ja kurvetina koja je njega godinama varala i koja mu je samo izvlačila novce. Kako je on, jadan, žrtva u cijeloj priči i kako mu je potrebna potpora svih koji nas poznaju, odnosno kako očekuje da ga svi podrže.

Naravno, sve ono što nisam čula od njega, ne mogu tvrditi da je on točno tako rekao, no rekao je dovoljno da bi se ovakva priča širila dalje. Čak mi je slično potvrdila i njegova mama koju sam godinama kasnije srela u jednoj čekaonici. Ona je 'znala da sam ja mlada i neiživljena i shvatljivo je da sam se navlačila s drugima tijekom veze s njenim sinom'.

Znači, obični seronja koji je mene nekoliko godina pokušavao pretvoriti u jadnicu koja će ovisiti o njemu, kad nije uspio u svom naumu, posegnuo je za narativom koji ruši moj ugled, moj kredibilitet, moju sliku u cijelom našem gradu. Dečko kojeg bi svaka majka za zeta htjela. Dečko čiji ugled nitko nije lažno rušio kao što je on to napravio meni.

Na kraju se brzo oženio prvom curom na koju je naišao nakon mene i to onom koja je izašla iz braka sa službenom osobom koja ju je mlatila na mrtvo ime, prema riječima njezinih bliskih prijatelja.

Ne podržavam nasilje nad ženama i smatram da takvim osobama treba pomoć i zaštita svih nas, no htjela sam reći da je shvatljivo zašto je pala na njega kad su joj vjerojatno trebali komplimenti i laskanja koja ona u braku sigurno nije imala, a on kao pravo glumatalo je samo čekao gdje će se prikazati 'bogomdan' (trebala sam ga možda tako nazvati).

Od konačnog prekida sam ga srela izdaleka svega dva puta, na čemu sam zahvalna cijelom svemiru što mi ga je maknuo s puta, no dvadeset godina kasnije mogu reći da još uvijek do mene dopru priče o tome 'što sam ja to njemu učinila' i to od ljudi koji još uvijek pamte ono što se o meni 'pričalo'.

Sramota za cijelo društvo da takvo nešto podupiru i podržavaju. Sramota da ja nikakvu potporu nisam imala u pokušaju prekidanja te veze, a on je imao svu potporu dok je širio laži i klevete o meni.

Ja nisam žena koja je bila u braku, koja je imala djecu i koju je netko tukao, a meni je bilo teško. Zamislite sad što sve prolaze tolike žene ovoga svijeta u svakom trenutku. Zamislite kako je tek njima.

Zamislite kako je tek njima kad shvate da nemaju nikoga tko će im pomoći. Zamislite kako je tek njima kad nemaju kamo pobjeći od nekoga tko ih tuče, maltretira i zlostavlja, a koga cijelo društvo u takvom ponašanju podržava.

Zamislite kako je tek njima!

Ja sam iz svoje prve dugogodišnje veze pobjegla glavom bez obzira, dok mnoge žene u tim vezama doslovno gube živu glavu! I to od strane muškaraca koji, kao i u mom slučaju, laskaju društvu i koje društvo tako toplo i objeručke prihvaća i podržava.

I moja je reputacija bila oskvrnuta lažima nekog iskompleksiranog idiota, kako li je tek svim onim ženama koje nikad nisu povratile svoju reputaciju? Kako li je tek njima!

Pitate li se ikad što leži u tim tračevima koje tako vjerno prenosite kada ih čujete negdje na placu ili za šankom, onako negdje usput?

Zapitate li se u čemu to sudjelujete kada prenosite nategnute priče koje vas zabavljaju? Pitate li se ikad što je zapravo istina? Ili barem što će nekome učiniti te laži koje i vi prenosite umjesto da im stanete na kraj?

Muškarci vas lako šarmiraju. Kad vas žena šarmira, ona je obično kurvetina, stoga je bolje vjerovati nekoj nasmijanoj dobričini, čak i kad tako otvoreno širi ono što je navodno njegova sramota, zar ne?

Sramota je to cijelog našeg društva. Sramota koje se naše društvo uistinu ne srami. I zato i jesmo tu gdje jesmo.

Po prirodi nisam osoba koja traži vanjsku validaciju, odnosno ne osjećam potrebu da mi netko kaže da sam lijepa/pametna/sposobna kako bih se ja tako osjećala. Moje zadovoljstvo, moj stav i mišljenje dolaze iz mene, iznutra, iz mog osobnog osjećaja zadovoljstva.

Ako mi netko kaže da sam glupa, ja neću odmah pomisliti da sam glupa, ali ću se pitati vrijeđa li me ta izjava ili ne. Ako mi nije stalo do te osobe, neću se uvrijediti, a ako mi je stalo do osobe koja me smatra glupom, pitat ću se zašto ona misli takvo nešto i uzet ću u obzir jesmo li mi u nekom odnosu ili se osoba meni samo sviđa.

Kad imate neki odnos s drugom osobom, prijateljski, ljubavni, obiteljski, stalo vam je da osoba ima dobro mišljenje o vama. Isto je i kad vam se netko sviđa i vi želite izgraditi odnos neke vrste s tom osobom. Vama je stalo da osoba koja se vama sviđa ima dobro mišljenje o vama.

Možda je osoba o vama stekla krivi dojam i ima loše mišljenje o vama na temelju krivih činjenica, ali vi želite da ona shvati da griješi. To ne znači da vi nju molite da ona vas voli, već samo želite da vas vidi onakvima kakvi vi uistinu jeste.

U mojoj prvoj višegodišnjoj vezi, a o kojoj sam govorila u prethodnim poglavljima, došlo je do toga da je on meni nakon svega par mjeseci rekao ružne stvari koje misli o meni. Nisam retardirana, znala sam da nije istina ništa od toga što on govori, ali mi nije bilo jasno zašto mi on to sad odjednom govori. Nije mi bilo jasno zašto me ne vidi onakvom kakva ja uistinu jesam i željela sam da me vidi točno onakvom kakva ja jesam.

Već u tom trenutku sam bila svjesna da se ja nikome ne moram svidjeti i to mi je bilo prihvatljivo. Možda ispočetka bolno, ali prihvatljivo, no ovo nije bio taj slučaj. Ja bih prihvatila da je on naveo moje prave karakteristike i da mi je rekao da mu se to ne sviđa i da me zbog toga ostavio, no on je mene praktički izvrijeđao, ali je i dalje htio biti sa mnom u vezi.

Otkrit ću vam kraj – htio me obezvrijediti i poniziti kako bi se prikazao boljim od mene i kako bih ja bila sretna i zahvalna što on mene ipak hoće i kako ne bih nikad otišla od njega, no vratimo se na priču.

Pričao mi je o curi u koju je dugo bio zaljubljen, ali je ona njega ignorirala. Kad je govorio o njoj, navodio je da je ona prije odlaska na fakultet ustajala 2 sata ranije samo kako bi se temeljito našminkala. Govorio je kako je u svakom trenutku bila sređena od glave do pete, bez iznimke.

Rekao je i da je bila u dugoj vezi, ali da je njemu napokon dala šansu, da su bili zajedno nekoliko mjeseci, ali da ju je ostavio kad je saznao da ona zapravo nikad nije ostavila svog dečka. Sve je on to meni ispričao. Kako je bila prekrasna, ali van njegove lige.

Ja sam bila gotovo 10 godina mlađa od nje. Mlada, visoka, mršava, ali fit i s oblinama, skladno građena, prirodne i bujne kosa, prirodnih i urednih noktiju, uvijek nasmijana, uvijek vedra i dobro obučena, a pod tim mislim da sam se znala obući i sportski i moderno, ali i svečano, da sam nosila i tenisice i cipele na visoku petu, sve u skladu s prilikom u kojoj bih bila.

Sve što sam ja od šminke koristila bile su olovka za oči i maskara, te povremeno koje sjenilo u boji. Ništa više. Za to mi je trebalo svega nekoliko minuta da sve nanesem.

Tog dana, Slavko mi je rekao da se ja njemu sviđam prvo iznutra, a onda izvana jer ja nisam dovoljno lijepa, barem ne kao ona, kao Josipa koja se šminkala 2 sata prije odlaska na fakultet. Nisam dovoljna, nisam još razvijena, nemam razvijene vještine i talente, nemam razvijene društvene, socijalne, filozofske vještine, nisam ja puno toga, ali sam lijepa iznutra, duša mi je lijepa. Gledala sam ga u nevjerici.

Svega nekoliko centimetara viši od mene, 135 kilograma težak od čega ništa nije bilo u mišićima, ostarjelog izgleda za jednog tad 25-godišnjaka, perutave kose i obrva blago spojenih. On je bio šarmantan i znala sam ga dok je još bio mršav, zdravog izgleda i kože, a mislila sam i da ga poznajem kao osobu, no znala sam samo ono što je on htio da ja mislim.

Zbog boje svog glasa i plavih očiju, zbog svoje profesije i hobija te uvijek glasne i vedre pojave, svi su ga smatrali šarmantnim, ali ono što bi ljudi rekli, 'vrijednost i potražnja' su mu porasli tek kad je ušao sa mnom u vezu, odnosno kad je jedna mlada i zgodna osoba poput mene bila s njim u vezi. Tek su mu se tad počela otvarati vrata. I kažem to upravo zato što su mi mnoge to rekle točno tim riječima.

On je meni rekao da ja nisam dovoljno lijepa, ali ni pametna jer sam još premlada. A što ti misliš da zaslužuješ, pitala sam ga tad. I kako to mogu biti lijepa iznutra ako sam još nerazvijena?

Nije me povrijedio na način da sam mu povjerovala, već na način da uopće nije opisao mene. Zar je moguće da on mene uopće ne vidi?

Nekoliko dana kasnije mi se pokušao ispričati bombonjerom i to tek kad je vidio koliko sam se promijenila od našeg prethodnog razgovora. Rekla sam mu, jer sam ipak bila mlada, nadobudna i tvrdoglava 18-godišnjakinja, da ću mu dokazati da sam ja sve to, i više od toga, a kad postane toga svjestan, da ću ga ostaviti jer me nikada nije niti zaslužio.

Da, znam da to zvuči nezrelo i bilo je, ali to su tek počeci veza, to su mladost i razvoj. To su tek rani odnosi s drugim ljudima iz kojih tek učimo i razvijamo se. Ja sam oduvijek bila zrela za svoje godine, zrelo sam i napredno razmišljala, ali to ne znači da se nekad jednostavno nisam ponašala u skladu sa svojim godinama.

Na kraju je tako i bilo, iako to nisam uistinu tako planirala. Pokazala sam mu da sam sve to, a onda sam ga i ostavila iako je točnija verzija da sam nakon nekoliko godina veze jednostavno samo htjela pobjeći od njega jer nije bio ništa od onoga što je na početku naše veze tvrdio da jest.

Dok me pokušavao zadržati, navodio je sve ono što ja na početku navodno nisam bila. Rekla sam mu na rastanku da me nikad nije niti bio zaslužio i da oboje znamo da nikad prije, ali niti nikad nakon mene neće imati takve sreće da se netko poput mene zagleda u njega. Ne zato što sam ja nešto posebno, nego zato što on nema nikakvu stvarnu vrijednost niti je u stanju pružiti normalnoj ženi ono što ona zaslužuje.

Što mi je još rekao? Da se njemu (sa njegovih 29 godina života) više ne da tražiti druga cura. Rekao je i da sam ja do sad već trebala biti sretna što ga imam, odnosno sretna što on baš mene želi. Što bi on sad trebao sa sobom?

Niti u jednom trenutku nije rekao ništa što bi meni nešto značilo ili što bi imalo bilo kakvu ljudsku vrijednost. Nije rekao apsolutno ništa pametno, ali je rekao puno toga uvredljivog.

Na samom početku me zavodio glupostima, ali je uvijek onako suptilno dozirao svoju 'superiornost'. Rekao mi je da je prije mene spavao sa 6 djevojaka, ali mi je sugerirao da ćemo čekati koliko god ja smatram da je potrebno.

Godinu dana kasnije, jer tad sam osjetila da je vrijeme, začudila sam se njegovom ponašanju i nepoznavanju funkcioniranja ljudskog tijela (da ne idem previše u detalje), ali sam bila premlada i neiskusna da bih shvatila neke stvari, no onda je sve sjelo na svoje mjesto.

Nekoliko mjeseci prije prekida priznao mi je da sam ja prva i jedina cura s kojom je ikad bio i da je smatrao da bi bilo romantično to mi priznati na dan vjenčanja. Dan vjenčanja? Slagao mi je na drugom izlasku. Zar je tad već planirao oženiti ružnu i glupu mene?

Znate li što je još jadnije od svega? Kad su mi se pojavili zdravstveni problemi, a o čemu će kasnije više biti riječ, doktor me pitao postoji li mogućnost da sam se zarazila s nečim. Rekla sam da sam ja bila samo s jednim dečkom, ali da je on prije mene bio s više djevojaka.

Moj je dečko na to reagirao preagresivno. Optužio me da nisam bila djevica, da sam se sigurno kurvala prije njega i da sam nešto pobrala, a da sam ga vjerojatno i prevarila. Odbijao se testirati na išta i tu sad nastaje problem.

Ako se odbijao testirati zato što je znao da je bio samo sa mnom, ali me optužio za kurvanje, zar se onda nije trebao testirati zato što sam ga ja 'možda zarazila svojim kurvanjem'? Po tome ispada da je znao da nisam bila s drugima, ali da me samo htio vrijeđati kako bi sakrio svoju tajnu.

Onog trena kad sam saznala da nije imao drugih osim mene, otišla sam doktoru i inzistirala da traži dalje jer ne postoji mogućnost da sam pokupila neku bolest. Tek godinama kasnije su napokon ustanovili što mi je, ali kao što sam rekla, o tome nešto kasnije.

Kad je govorio o djevojkama koje su se njemu sviđale, predstavljao ih je boljima od mene, ali kad je bila riječ o djevojkama kojima se on sviđao, njih je uvijek ružno okarakterizirao. Rekla sam mu da bi u svojim pričama trebao imati malo više poštovanja prema tim ženama koje su pokazivale simpatiju prema njemu ili da ne bi uopće niti trebao pričati o njima kad ionako s njima nije niti bio.

Zanimljivo je da je one koje bi ga odbile uvijek opisivao kao, blago rečeno, radodajke i da nije imao šanse zato što su one ionako švrljale sa svima. Sumnjivo, jel'?

Rekao je da mu je velika želja bila braniti domovinu i da se uključio u rat u vrijeme Oluje kako bi nas obranio. „Zar misliš da sam glupa i da ne znam računati“, pitala sam ga tad. U vrijeme Oluje je imao 16 godina. Nitko njega nikud ne bi pustio tako mladog, pogotovo ne mama pred kojom se bojao pokazati da je u vojsci probušio uho pa je skinuo nakit prije nego što ga je mama 'uhvatila i špotala'.

Uvrijedio se, drobio o raznim stvarima i to sve da bi me na kraju optužio kako nisam baš tako sposobna matematičarka kako tvrdim, a onda mi 'zabranio' da mu se dalje ružno obraćam.

Govorio je da meni školovanje ne vrijedi ništa kad je on bolji glazbenik od mene te kad radi i zarađuje i bez fakulteta i to posao koji je dobio preko veze jer eto, to tako kod nas funkcionira. Uvijek je moja škola nekako bila problem iako ja to apsolutno niti jednom nisam sugerirala.

Sanjao je da će imati tri kćeri, Laru, Klaru i Saru, i da ga 'ništa' u tome neće spriječiti. Rekao je čak i da sina nikad ne bi nazvao Gabrijel „pa da ga zovu Gabi kao kakvog 'pederčinu'“. Danas ima tri sina, samo su dva njegova, i zanima me možete li pogoditi kako se upravo jedan od njih zove??

Uvijek je svoju sestru uvlačio u priču kao sposobnu, samostalnu, uspješnu divu i to samo kako bi meni pokazao da ja to nisam. Iritirao me s tim, ali nije me zavarao. Ja sam njegovu sestru upoznala jako dobro i sama sam o njoj oformila vlastito mišljenje.

A kad nije sestra bila u pitanju, onda su u pitanju bile kokoši iz njegove udruge. Jedan tren ih je ogovarao, ali kad sam ja bila u pitanju, onda ih je veličao u odnosu prema meni.

Bio je ljubomoran na druge dečke, ali je uvijek to svaljivao na mene praveći se da se uporno boji mog ponašanja, iako mu ja za to nikad nisam dala povod. Ono što je njega uistinu mučilo bila je činjenica što se meni svatko živ nabacivao i to redovito pred njim, a često su to činili i njegovi prijatelji.

Tko god se meni nabacivao, ma tko god se meni samo i obratio, ja sam bila ta koja 'to želi' i koja se želi jebat s drugima.

I znate što? Tek kad smo prekinuli i kad sam počela spavati s drugom osobom, tek tad sam shvatila koliko je meni zapravo užasno loše bilo s njim, ali eto, nisam ga imala s kim usporediti i to je bila njegova početna prednost.

No on je i dalje bio poznati gradski umjetnik, nekoliko godina stariji od mene i o ovim sam stvarima iskreno mogla razgovarati samo sa svojim bliskim prijateljima. Drugi mi ne bi vjerovali jer ih je moj dečko šarmirao ili su pak 'bili na njegovom koncertu pa oni znaju da on mora biti dobar dečko'.

U tih nekoliko godina veze, on se meni zgadio za cijeli život, ali sam se u istom trenutku i puno razvila, a puno toga i naučila o ljudskom ponašanju. Ne samo iz njegovog ponašanja, već i iz ponašanja ljudi koji su nas okruživali.

Naučila sam puno toga, ali što je previše je previše. Danas bih voljela da nikad nije bio ušao u moj život, ali tko zna, možda je tako bilo suđeno. Možda, da nije bilo njega, bio bi neki drugi Slavko. Možda bi mi i opet bilo isto ili možda još i gore.

Kad sam ga ostavljala, u potpunosti sam prestajala osjećati išta prema njemu. Ne govorim o ljubavi. Prestala sam osjećati sve. I ljutnju, i bijes, brigu – sve. Vrlo mi je brzo postalo svejedno diše li on ili ne. Bilo me apsolutno briga za njega, samo sam htjela da se makne iz mog života. Nisam htjela da nas išta više veže ili povezuje jedno s drugim.

Ako ga se danas i sjetim, to je samo vezano uz neki tekst koji pišem. Ništa više od toga. No život ide dalje i moram nastaviti pisati o svojim iskustvima, ali i o obrascima koji se ponavljaju. Možda Slavko više neće biti u pitanju, ali i drugi nose priče koje je nužno ispričati.

Među nama je jednostavno kliknulo. Njemu se sviđalo toliko toga na meni i u meni i jednostavno je stalno htio provoditi vrijeme sa mnom. Iako je vidljivo drugima davao do znanja da je zaljubljen preko ušiju, uz mene je brzo postao hrabriji i odvažniji upravo zato što se htio izboriti za nas.

Njegov je mlađi brat već bio u dugogodišnjoj vezi, ali su se on i cura još često skrivali pred njihovim starim, no sad je stariji brat odlučio sve promijeniti. Nismo živjeli u istom gradu i jedini način da provedemo više vremena zajedno bilo je da prespavamo jedno kod drugog, ono što je njegov brat sa curom već godinama radio po skrivečki iako su živjeli u istom gradu.

Kad je njegov stari prigovorio tomu u vrijeme blagdana, moj je dečko jednostavno rekao „nema problema“, spremio torbu i blagdane proveo kod mene. To je bio 'šok' za njegovu obitelj jer je obitelj po prvi put bila razdvojena u tako značajno doba godine. I tad se sve promijenilo. Njegov je stari prihvatio činjenicu da ćemo morati svi prespavati jedni kod drugih do te mjere da je na kraju upravo on forsirao da budemo baš svi na okupu.

Cijelo naše i njegovo društvo, ali i svi kolege, primijetili su njegovu promjenu u ponašanju otkako je bio sa mnom i prvo što su svi do jednoga zaključili bilo je da ja to njemu radim odnosno to od njega zahtijevam. Iskreno, za mene je sve to bila hrpa idiota jer ako su proveli samo jedan dan u životu u njegovom društvu, mogli su točno zaključiti kakva je on osoba, ali pripisivala sam to njihovoj mladosti i nezrelosti nadajući se da će s vremenom shvatiti i naučiti.

Prošle su godine, GODINE, prije nego što su mi mnogi od njih iskreno rekli da su pogriješili i da sad shvaćaju o čemu se točno radilo, ali to nije moglo promijeniti sve ono što su mi do tad već bili napravili i kako su se prema meni ponašali iz svojih krivih uvjerenja.

Sjećam se kad je jedna djevojka prvi put došla i rekla mi kako je od samog početka imala loše mišljenje o meni zbog 'zaljubljenog ponašanja mog dečka', ali da sad kad me upoznala, točno vidi tko sam ja, a da se on tako ponaša jer je jednostavno sretan. To je bio najbolji opis koji sam čula. Nas smo dvije nakon toga postale jako dobre prijateljice.

Odmah sam na njemu primijetila sitnice koje bismo nazvali 'crvenim zastavicama', ali moj su se stav i razmišljanje uvijek potkopavali i uvijek mi se govorilo da 'griješim, nisam u pravu, osuđujem, umišljam, pretjerujem, preuveličavam' ili da sam 'ljubomorna, iskompleksirana, zavidna'. Sve i jedna 'zastavica' se kroz nekoliko godina pokazala točnom i svima je bila jasno vidljiva.

Uvijek je to bilo 'joj, nisam vidio/znao/mislio', 'zaboravio sam/nisam se sjetio'. Zapravo, bilo je to svakoga dana. Nikad nije preuzimao odgovornost za ono što je činio i sve je uvijek bilo prekriveno nerealnim izgovorima ili šutnjom.

Uvijek je bilo bitnije što drugi misle pa smo se morali ponašati onako kako je netko nebitan od nas očekivao, uvijek sam ja nešto morala dok su drugi mogli odbiti, uvijek sam ja morala doći prva, čekati sve druge, sjediti i gubiti vrijeme, iako sam jedina dolazila iz drugog grada, uvijek sam ja morala pomagati i odrađivati tuđi posao jer se to od mene očekivalo i uvrijedila bih sve ako to ne bih učinila, uvijek smo morali paziti na mišljenje i osjećaje ljudi s vidljivim kompleksima ili pak emocionalnim/psihičkim nestabilnostima, uvijek, uvijek, sve dok se u jednom trenutku nisam morala početi i smanjivati kako se drugi ne bi osjećali ugroženi pored mene. ?

Ispočetka, budući da nikad nisam bila okružena stvarnom potporom, pridavala sam to mladosti i sporijem razvoju, nadajući se da će se stvari s vremenom i mojim pozitivnim primjerom i utjecajem početi mijenjati na bolje, ali nisu.

Svi su ga gledali kao slatkicu koja voli papati. Svi su ga doživljavali kao mirnu dobricu, a sve što sam ja na to imala za reći, bilo je: „ako želite znati kakva je on točno osoba, promatrajte što radi dok gleda nogometnu utakmicu“. Jer to je trenutak u kojem je sav mogući bijes na sve strane izlazio iz njega.

Naša je 'sreća' trajala točno godinu dana, iako smo u vezi bili šest. Nakon točno godinu dana, ponovno je on zakuhao neko sranje na moju štetu, sranje u kojem sam ja izvisila u cijeloj situaciji samo da bi na kraju pustili drugoj osobi da zauzme moje mjesto jer eto, dovela ih je na gotov čin i bilo im je neugodno odbiti ju.

Kad sam ga suočila sa svime onime što je on meni rekao, napravio i od mene očekivao, da bi sve to u sekundi pregazio i prepustio drugoj osobi koju se 'iz srama' nije moglo odbiti, on je prvo duboko potonuo od srama, a onda se točno vidjelo kako se nešto u njemu prešaltalo. Podigao je pogled pun bijesa koji je usmjerio ravno u mene i izrešetao me vrijeđanjem.

E sad, da je on rekao išta vezano uz situaciju, ja bih na to gledala kao na prvu pravu svađu. Ovo je bilo nešto drugo. Ovo je bilo iskazivanje njegovog pravog karaktera, njegove prave izvorne osobnosti, njegove prave suštine, njegovog pravog ja.

On je mene vrijeđao detaljno i to kao osobu. Vrijeđao me na svim razinama, svim klišejima, svim izvrnutim primjerima i to onima u kojima je bio prisutan i znao da se nisu tako dogodili.

On je rekao toliko zlobnih riječi, zlih štoviše. On je točno birao riječi koje mi je htio izgovoriti samo kako bi me uvrijedio, povrijedio, obezvrijedio i ponizio.

Govorio je zapjenjen, pun bijesa. Govorio je odvratne stvari odvratnim tonom i to samo zato što sam ja njega neupitno i nedvosmisleno suočila s onime što je on pogrešno napravio. Ukazala sam na štetu koju je učinio meni koju navodno toliko jako voli.

Tog dana je i u meni nešto puklo. Pukla je moja prava ljubav za njega jer sam shvatila da nisam pogriješila kada sam neke stvari osjećala za njega, kad sam shvatila da sam zapravo još jednom u situaciji bez potpore, u situaciji u kojoj će se i opet svi okrenuti protiv mene i da ću ja biti uzrok svih problema. Nažalost, tako je i bilo jer ne možete boraviti u toksičnoj okolini i očekivati da će svi drugi u takvoj okolini shvatiti da su oni za nešto krivi.

Točno se s godinama vidjelo kako ljudi odustaju i bježe iz te okoline koje smo i mi kao par bili dio. Točno se vidjelo kad je toksičnost za njih postala neprobavljiva i odlazili bi bez puno objašnjenja.

Iako smo mi bili originalna postava, odjednom se naše društvo formiralo oko onih koji su se nama pridružili, oko mlađih ljudi koji su bili još i nerazvijeniji, koji su bili skloni drami, koji su se još tako glasno tražili u životu i koji su tek radili ono što smo mi već bili prošli.

Problem je u tome što, dok se vi želite razvijati, cijelo vrijeme se od vas traži da šutite, trpite, da se umanjujete i da se podređujete glupljima i nesposobnijima od vas umjesto da oni od vas nešto nauče.

Svaka je rasprava morala biti na njihovoj razini, što znači da smo se mi morali spuštati na njihovu razinu da bi oni nas uopće mogli razumjeti. Cijelo vrijeme smo morali biti podređeni podređenima jer i oni su dio društva. Doslovno kao da 3-godišnje dijete diktira raspored odraslim ljudima koji mu čak nisu niti roditelji.

Znate li koji su rezultati takvih razgovora i rasprava? Vi na kraju ispadnete glupi u očima glupih ljudi. Vi sudjelujete u svađama u kojima uopće nemate niti najmanju namjeru sudjelovati zato što vas uvijek u te rasprave uvlače svi redom.

Događalo se čak i da drugi započnu žestoku svađu i da mene na pola puta samo onako uguraju u tu svađu pod izlikom da traže glas razuma i smirivanje situacije, da bi se zatim naglo povukli i pustili da osoba s kojom su se svađali sad napada mene i samo mene!

To mi se događalo u mladosti. Danas me više nikakva budala ne može prevariti na raspravu koja je ispod moje razine.

Nisu oni bili toliko loši koliko su bili nerazvijeni i toksični, u tome je stvar. Oni su se tek trebali razviti da bi došli na našu razinu i tada bi stvari vjerojatno bile drugačije, ali tada, tada su bile upravo ovakve kakve su bile. I nitko, ali nitko od njih nije uistinu kriv za odluke i ponašanje mog dečka prema meni. To sve je bila samo i jedino njegova odluka.

Kako god se drugi ponašali, što god drugi rekli, on je taj koji je odabrao da će ih poslušati, da će se jednako ponašati, da mi nikada neće držati stranu, da će mu uvaljivati u gluposti, da će me kriviti za svoja sranja, da će me omalovažavati, vrijeđati, sputavati, da će me praviti ludom, da će mi kvariti dan kad god je u mogućnosti, iako je na kraju i on plakao, molio i nije me puštao da odem samo tako.

Drugi su krivi za svoj dio, ali nitko nije kriv za sve ono što je on sam učinio meni.

Mnogo je toga lošeg što je on meni kroz tih nekoliko godina učinio, no ono što je bilo prisutno od samog početka je to da me pravio ludom. Doslovno bi nešto napravio, a kad bih se ja protiv toga pobunila ili mu to prigovorila, on bi me uvjeravao da umišljam i da to nije istina.

Besramno me pravio ludom, a često je to radio i od srama pred drugim ljudima zbog onoga što bi on sam napravio. Koristio me kao žrtveno janje.

Da, on me pravio ludom, ali ja niti u jednom trenutku nisam stvarno povjerovala da sam luda. Znala sam što radi, ali mi nije oduvijek bilo jasno zašto to radi.

Tijekom predzadnje godine naše veze došla sam do nevjerojatnog otkrića – snimki. Bili smo na izletu i ja sam snimala video, a onda je počelo. Napravio je nešto, pa je promijenio mišljenje, a zatim me počeo praviti ludom govoreći da nije istina ono što ja govorim (a samo sam bila ponovila ono što je on bio prvo rekao), da sam luda i da umišljam. Počeo me žestoko napadati, a ja sam se pokušavala obraniti i onda sam izgovorila, hej, pa ja cijelo vrijeme snimam, sad ću pustiti snimku ispočetka pa ćemo vidjeti kog ćeš ti ikad više praviti ludom.

Puštanje te snimke u njemu je izazvao nezamislivi bijes. Danas me niti najmanje ne čudi što je imao tolike probleme s probavnim sustavom, uz činjenicu da je jeo nezamislivo puno, nevjerojatno loše, pa čak je i mjesečario do frižidera.

Osim što me pravio ludom, sve je više svoj općeniti bijes iskaljivao upravo na meni i svoju sramotu je pokušavao opravdati time da sam ja ta koja je 'previše' za druge i da se moram umanjiti i znati gdje mi je, kao ženi(!?) mjesto.

Bio je prekrasan, dok je bio obučen i da, opet ću skrenuti pažnju na izgled. Građa tijela mu nije bila kompliment što i nije bilo strašno dok je bio mršav, ali je počeo biti problem kako se debljao. On je dobro nosio svoju težinu, nije zbog toga bio 'ružan' – dok je bio obučen, a nije se skladno debljao. Sve to ga je na kraju i koštalo zdravlja i iskakanja diska između svega ostalog.

Spominjem izgled upravo zato što je to ono što je on meni počeo spočitavati s vremenom, iako sam ja uvijek bila i do 20-ak kilograma lakša od njega, da ne spominjem i skladno građena. Počeo mi je prigovarati jako, a sve je to počelo kad je jedna nama bliska osoba počela pretjerano iskazivati ljubomoru prema meni. Umjesto da nju stavi na njeno mjesto, on je od sramote mene počeo optuživati za sve ono za što ja nisam bila kriva, a što je u drugoj osobi izazivalo nevjerojatnu opsesivnu ljubomoru.

Mnogim stvarima sam djelomično stala na kraja kad sam ga počela – fotografirati. Sagnuo se kako bi uzeo nešto iz frižidera i ja sam ga u tom saginjanju uslikala s leđa. Kad je vidio sliku, prvo se uopće nije prepoznao, a onda je bjesnio na mene zbog tolike svoje debljine, zbog strija i celulita koji se sprijeda niti nisu toliko primjećivali. I nisam stala tog dana. Slikala sam ga i onda mu pokazivala kako on zapravo izgleda i neka razmisli kome će on to nešto prigovarati.

Moje je dečko bio osoba od uređivanja, od nakita i slično i redovito si je kupovao sitnice. Bila sam s njim kad je pronašao ogrlicu u koju se odmah zaljubio, no tu je nastao veliki problem. Nikome se drugome ogrlica nije svidjela, štoviše smatrali su da je odvratna i automatski su zaključili da sam mu je ja kupila i da ju on samo zato nosi.

Mene su gledali poprijeko, a njemu su pokušavali dati do znanja da je ogrlica ružna i da ju ne mora nositi zbog mene. Znate li do kakvog je preokreta došlo? Znate li? Moj je dečko počeo osjećati bijes zbog svega i popizdio je – na mene. Bacio je ogrlicu i bio je ljut na mene zbog svega!? Na jedinu osobu koja ga je podržavala i koja ga nije vrijeđala zbog njegovog ukusa.

Do mnogih primjera ću doći s vremenom kako se teme budu otvarale. Nemoguće je sve staviti u jedno poglavlje, čak i u cijeli jedan broj, stoga ću priču morati rascjepkati.

Kad sam ga odlučila ostaviti, pružila sam mu zadnju priliku da mu pokažem kakav on uistinu jest, odnosno pustila sam ga da sam donese svoju odluku i bome ju je donio u skladu sa svim godinama lošeg ponašanja prema meni.

Večer prije smo po prvi put nakon godina mog moljenja prisustvovali jednom događanju koje se odvija malo prije mog rođendana. Otišli smo tamo uz puno njegovog kašnjenja što znači da smo i tamo bili puno kraće od planiranog. Ja sam nam platila hranu i piće te sam se trudila lijepo provesti, iako me on cijelo vrijeme smarao svim i svačim.

U ponoć je trebao biti veliki vatromet, no on je 15 minuta prije vatrometa odlučio da je umoran i da hitno moramo ići kući i nikakvo moje moljenje za tih dodatnih 15 minuta nije urodilo plodom. Došli smo k meni, a on je legao u krevet te idućih sat i dvadesetpet minuta proveo surfajući na mobitelu.

Idućeg dana sam ga izvela na osamljeno mjesto i dala mu ogromno pismo sa popisom svega što je on učinio i zbog čega prekidam s njim. Plakao je i od sramote nije dotaknuo pismo, ali sam mu ga ja svejedno prepričala.

Cijelo vrijeme je ponavljao da on zna da je istina sve što sam ja njemu navela, da zna da se godinama prema meni loše ponaša, da radi to zato što je ljut, da me uistinu želi povrijediti, ali da ne želi prekinuti sa mnom.

Iduća dva mjeseca sam provela u 'ne-vezi' s njim dok smo se opraštali i pokušavali izgladiti civilizirani odnos i napokon je sve bilo dobro među nama. Ne u smislu da bismo nastavili, nego da bismo izgradili odnos kako bismo mogli normalno i zdravo komunicirati i nakon što se u potpunosti raziđemo.

Nikome nismo rekli za to jer je njega, naravno, kao i uvijek, bila sramota. Sve je sjedalo na svoje, puno smo toga razriješili, počeli smo se i iskreno družiti i smijati te smo planirali konačni događaj koji je ionako bio tradicija u njegovoj obitelji, a na kojem bih se ja potiho oprostila od svih, nakon čega bismo objavili raskid.

Stvar je u tome da sam ja bila iz drugog grada i znala sam da ću, htjela-ne htjela, prekinuti sve odnose sa gotovo svim ljudima koji su u tom gradu ostali, a koji su uz njega vezani, da neću više biti niti u kontaktu s članovima njegove velike proširene obitelji, da svi naši zajednički prijatelji ostaju sad samo njegovi prijatelji i da ću ja, nakon toliko godina, ostati praktički bez svih tih odnosa. Znali smo da ja odlazim i počinjem svoj život ispočetka, a da njemu 'ostaju' svi.

Mi smo to sve znali i planirali, a onda se dogodilo ono što se uvijek događalo. Osoba iz njegove obitelji koja je od prvog trena kad me upoznala bila opsesivno ljubomorna na mene, doslovno opsjednuta sa mnom, povezala je neke končiće i izvukla iz njega istinu. Razglasila je prekid i potrudila se uz pomoć drugih da planirani događaj bude u vrijeme kad mu ja apsolutno ne mogu prisustvovati te sam na taj način sve odnose i poznanstva naglo i naprasno prekinula.

Ništa me od toga nije iznenadilo i rekla sam mu to. Upravo zato što sam bila svega toga svjesna, svjesna te mogućnosti koju sam tako precizno i predvidjela, upravo zato sam nekako i odgađala naš prekid. Odgađala sam jer sam znala da ću ja morati ostaviti sve. On se u potpunosti složio sa mnom i priznao je i svoju krivnju u vezi toga, ali to više ništa nije promijenilo.

Nakon toga smo se sreli još samo jednom na jednom koncertu u mom gradu i tad se ponašao pristojno, ali je onda sjebao cijelu stvar da bi situacija na kraju eskalirala i zauvijek prekinula svaki naš kontakt.

Sve je to mene na kraju izgradilo, ali nije poništilo ništa loše što se meni u tom cijelom odnosu dogodilo niti mi je ostavilo i jedan odnos s ljudima koje sam tijekom tog odnosa upoznala.

Ništa me od toga na kraju nije iznenadilo, bila sam toga svjesna i prije nego što se dogodilo. Bila sam spremna na to. Ono što se pak izrodilo bilo je da sam ja mnogima postala kriva za mnogo toga s čim uopće nisam imala veze, a što je posljedica rada protiv mene i to osoba koje su bolesno bile ljubomorne na mene.

Naravno da mi loši odnosi ne trebaju u životu, no žalosti me sve ono što se o meni pričalo, a pričalo se na temelju izmišljenog narativa kojim se pokušala prikriti tuđa krivnja i tuđa sramota.

Mi nismo odgovorni za tuđe odluke i tuđe komplekse, no to ne znači da nećemo nastradati zbog toga. Na nama je da dignemo glavu visoko uvis i jednostavno nastavimo dalje graditi život kakav i zaslužujemo, daleko od svih onih koji nisu vrijedni našeg vremena i naše ljubavi.

U dedinom odnosu s bakom, najvažnije mu je bilo prikazati ju ludom kako joj nitko ne bi vjerovao, pa čak i kako ona ne bi vjerovala samoj sebi, već kako bi bez pogovora vjerovala samo njemu. Za to ju je vrijeme mlatio i varao gdje god je stigao, u doslovnom i prenesenom smislu.

Drugi deda je u starosti živio sam jer nije podnosio druge ljude, barem ne u toj mjeri da bi previše vremena provodio s njima. Sve o kojima je pričao, mrzio je iz dna duše. Svi su bili 'kurvetine' i 'pederčine'. I to je pričao on koji je, između ostalog, pokušao zapaliti vlastitu kćer.

Moj je stari kopirao ovu dvojicu, jednog genetski, drugog učeći iz njegovog primjera. On je pak sve nas konstantno radio ludima. Konstantno nas je uvjeravao da smo ludi, da nismo normalni, lagao je nama i lagao je o nama.

Jedan primjer iz mog djetinjstva bio je taj da me je stari toliko vrijeđao i pokušavao me uvjeriti u svoje laži da sam ja u svađi s njim bjesnila od muke jer se nisam mogla obraniti. Napadao me snažno i agresivno, ali moje riječi, moji argumenti nisu ničemu doprinijeli jer bi on onda i te nove riječi bolesno izvrtao.

Ja sam u tom očaju bijesno buljila u njega, a on je tad počeo analizirati moj pogled, moje 'buljave' oči i 'profesionalno' mi objašnjavati moje ludilo. Objašnjavao mi je tonom kao da me podučava i hipnotizira u isto vrijeme.

Govorio je, analitički, koliko je moja bolest proširena, koliko je nasljedna od ovih starih kurvetina (mame i bake), kako ja nisam normalna i kako mi je potrebna psihološka pomoć, kako je to vidljivo iz pozicije mojih očiju, iz nemogućnosti da normalno razmišljam i da se normalno izražavam, ali i činjenice da 'tako razgovaram sa svojim ocem'.

Imala sam 12 godina i sve to je poteklo iz rasprave u kojoj me je optužio da sam odvratna kurvetina zato što sam imala mrlju na hlačama (hlačama u kojima sam inače čistila kuću) i on je znao da je to 'sperma nekog muškarca'?!

Zanimljivo da uvijek igraju na kartu da smo mi kurvetine. Svaki put kad ne znaju kako bi nas vrijeđali ili što bi rekli o nama, ti nerazvijeni nepodobni manijaci uvijek posegnu za onim najintimnijim što mogu, a to je duboko vrijeđanje na temelju imaginarne iskrivljene seksualnosti žene o kojoj zapravo oni sami fantaziraju.

Oni uvijek misle da je dovoljno da nas proglase kurvama i da će cijeli svijet odmah povjerovati njihovim bolesnim lažima.

I nisu uvijek u krivu, mogu reći iz iskustva. Gotovo da uopće nisu u krivu. Nas je zaista najlakše proglasiti kurvama bez ikakvog realnog dokaza i svi će u to povjerovati. Naša će se reputacija, naš ugled lagano urušiti i oni će doći na svoje dok ćemo mi godinama raditi na tome da tu reputaciju bar djelomično povratimo na staro.

Kad sam se u školi sviđala nekom dečku prema kojem ja nisam pokazivala interes, on bi me proglasio kurvom. Kad sam ostavlja svog dečka jer je bio odvratan prema meni, proširio je glas da sam kurvetina. Kad bi mi se neki dečko svidio iako ga nisam dobro poznavala, on bi moj pokušaj da se bolje upoznamo okarakterizirao kao 'kurvetina koja se samo želi pojebati'.

Kad sam s 15 godina počela izlaziti s dečkom čijem sam se starijem bratu sviđala i kad sam tom dečku rekla da sam djevica, njegov ga je brat uvjerio da to ne može biti istina jer sam ja 'kurvanjski tip'. Veza nije potrajala niti 2 mjeseca.

Bila sam kurvetina najviše onda kad sam se odbijala jebati i kad sam pokušavala 'negirati' seksualno iskustvo koje uistinu nisam imala. Bila sam kurvetina i kad sam se osmjehnula u nečijem smjeru. Bila sam kurvetina i kad mi je nekog bilo žao.

Bili smo na proslavi mog rođaka. Jedan je čovjek iz firme sjedio usamljen dok smo svi mi drugi plesali na živu muziku. Meni ga je bilo žao i rekla sam mu neka stane tu i pleše sa svima nama. On je cvao od sreće, a onda se okrenuo prema mom dečku i, ne znajući da je on moj dečko, rekao mu za mene „gledaj, kurvetina će sve napraviti za pare“.

Bila sam kurvetina i kad je mene netko pokušao seksualno napastovati. Bila sam kurvetina i kad bi to pokušao neki od kolega mog starog. Bila sam kurvetina zato što postojim i zato što sam mlada i zgodna, ali i zato što si 'umišljam da sam zgodna'.

Bila sam kurvetina kao što su i mnoge druge žene kurvetine poput mene. I ono neizostavno, uvijek sam bila ta koja je luda.

Moji osjećaji su pogrešni. Moji predosjećaji su pogrešni. Moje je razmišljanje pogrešno. Pogrešne su i moje pretpostavke. Sve me to čini ludom i histeričnom. Činjenica da se branim od nekoga tko me napada čini me ludom i histeričnom. Kako li se samo usuđujem pokušati obraniti, ja, obična, umišljena, histerična, luda, nenormalna, hormonalna kurvetina?

Nisam potekla iz okoline koja bi se mogla smatrati getom, no u svakoj, pa čak i onoj okolini koja je na 'visokoj razini', mi smo zapravo obične, histerične kurvetine. I sve smo od reda lude.

Lude smo jer se ne ponašamo onako kako se to od nas očekuje. Nismo sluškinje odvratnoj lijenoj stoci. Progovaramo. Govorimo. Obraćamo se bez poštovanja onima koji poštovanje nisu niti zaslužili. Sve nas to stavlja u kategoriju ludih i u kategoriju kurvetina.

Smiju se našim 'menstrualnim ciklusima' dok mi u bolovima krvarimo po cijeloj unutrašnjosti naše odjeće, obavljajući pritom sve ono što u jednom danu obaviti treba.

Smiju nam se i rugaju. Krive nas za naše 'promjene raspoloženje' i kad trebamo dobiti, i kad imamo, i kad nam je prošlo, i kad smo na sredini ciklusa, i kad uopće nemamo ciklus. Smiju nam se i rugaju i svima govore kako smo lude.

Nas uvjeravaju, precizno i analitički, kako smo lude. Podmeću nam laži i negiraju naš zdrav razum i naše dobre predosjećaje. Mi smo vještice, bogohulnice, eto to smo mi, dok nas oni lažu i varaju, doslovno i preneseno.

Izmišljaju situacije i izokreću stvarne događaje kako bi nas zbunili, kako mi same sebi ne bismo vjerovale i kako bi i drugi vidjeli kako smo dezorijentirane.

Nismo sposobne, nismo pametne, nismo nizašto osim za jebačinu bez pristanka jer to mnoge pali, taj lažan osjećaj moći, a pogotovo pali one koji nikakvu moć nemaju.

Svaki naš normalan razgovor mogu preokrenuti u svoju korist jer su ionako svi navikli da mi laprdamo bez veze i da se nama ništa ne može vjerovati. Uvijek smo mi za sve krive. Pitajte to i psihijatre koji žene, koje su im se obratile za pomoć zbog zlostavljanja u braku, prvo pitaju kakav je bio njihov odnos sa vlastitom majkom.

U mojoj je kući bilo tako. U kući mojih rođaka je bilo tako. U kući naših susjeda je bilo tako. U školi je bilo tako. Na poslu je bilo tako. Na drugom poslu je bilo tako. U kući naših poznanika i prijatelja je bilo tako. Gotovo svugdje je to tako.

A onda naiđu na ženu koja uistinu nije normalna, dižu ju u nebesa, uzdižu ju kao primjer. „Evo je, gledajte ju, ona predstavlja cijeli ženski rod!“

Odrastala sam tako, živjela sam tako, ali kad bih podigla svoj glas, kad bih se pokušala obraniti, ja bih tad zapravo 'potvrđivala sve ono za što me se optužuje'.

I onda sam još kriva što prozivam takve muškarce. Ja sam sad odjednom i 'lezbača', 'mrziteljica kurca', 'mrziteljica svega muškog'. Sve sam ja to već čula i dok su se obraćali meni i dok su se obraćali ženama u mojoj okolini. Nije uvijek bilo istog intenziteta, nije baš uvijek bilo svakodnevno, ali se uvijek nekako na to vraćalo.

Još uvijek doživljavam na redovnoj bazi da se umanjuju moje sposobnosti, i fizičke, i psihološke, i emocionalne, i duhovne. Kad sam bila u vezi s dečkom iz prethodnog poglavlja, on je na početku obožavao moju naprednost, moju razvijenost, moje vrline, moje sposobnosti, no kad je moja 'veličina' zasmetala iskompleksiranim osobama, on je mene zbog mene same počeo povremeno mrziti.

Govorio mi je da se moram umanjiti, da ja moram manje biti 'ja'. Govorio mi je da ne budem toliko sposobna i posebna, neka se primirim i pustim druge, ali i njega da dođu do izražaja. Da naučim gdje mi je mjesto i da se počnem ponašati u skladu s onim za što sam predodređena.

A što i očekivati od muškarca koji je potekao iz obitelji u kojoj su svi muškarci isti i sve su žene iste, a ako to nisu, onda ih treba pritisnuti da upravo takvi i budu. Svatko ima svoje mjesto i svatko mora znati gdje mu je mjesto.

I nije tako samo s kurvetinama. I muškarci imaju svoju dozu umanjivanja, vrijeđanja i pravljenja ludim, no oni su pak pederčine.

Pederčine? To su vam oni muškarci koji se slažu sa ženama i koji će u raspravi sa 'pravim muškarcem' stati na stranu jedne žene. Pederčine su jednako odvratne kao i kurvetine. I oni mrze muškarce i kurac, iako zapravo vole kurac, ni sama nisam uvijek sigurna jer 'prava muškarčina' to nikad ne zna točno objasniti, to svoje bolesno i manijakalno mišljenje koje ima o svima koji se s njim ne slažu.

Ja se ne želim baviti ovom temom. Ova tema uopće ne bi trebala biti aktualna, ali jest. Vrlo aktualna, vrlo sveprisutna i vrlo tragična.

Kako je moguće da su ljudi baš toliko zadrti i toliko zlobni? Kako je moguće da ovo nisu samo iznimke, već više pravilo? I kako je moguće da me se još uvijek proziva kad sebi ili drugima stanem u obranu od bolesnih manijaka?

Čak i kad upotrijebim riječi kurvetina ili pederčina, neki me znaju upozoriti da psovanje nije lijepo i traže me da prestanem. Oprostite, molim, ali ja citiram druge ljude. One ljude koji te izraze svakodnevno koriste. Hoćete li i njima reći da psovanje nije lijepo? Hoćete li i njih tražiti da prestanu upotrebljavati te izraze?

Svaki put kad pomislim da je sad napokon bolje, nešto od ovoga mi presječe put, baš poput onog manijaka u trgovini s početka ovog broja. Taman kad pomislim da je, na primjer, i moj stari dovoljno star i da se umorio od svega što nam je cijelog života radio, on izvuče neki sjajni as iz rukava.

Taman kad pomislim da je gotovo, opali me šamar stvarnosti, često i u liku zlostavljane osobe koja je odlučila da je vrijeme da i ona sad malo zlostavlja i ponižava druge, baš onako kako su njoj to radili svih ovih godina.

Ja ne znam što bih više pametno rekla na sve ovo osim da ja to nikada neću podržavati, pa makar me i dalje nazivali onako kako su me do sad znali nazivati. Kome bih se ja to trebala pokoriti? Nesposobnim, nerazvijenim manijacima?

Ono što me najviše od svega muči jest količina ljudi koja ih podržava. Količina ljudi koja im omogućava takvo ponašanje.

Svaki put kad se netko osjeti 'nedovoljnim', on, umjesto da radi na sebi, napada ili barem samo mrzi one koji imaju ono što on ili pak ona sama nema. Žalosno, a žalosno je i što često takve 'nedovoljne osobe' stoje na strani onih koji vrijeđaju te 'dovoljne', te 'sposobne'.

Ah, ali kad bi se svatko bavio sobom, tko li bi se onda bavio drugima? Tko bi se bavio tuđim životima? Tko bi se bavio onime što mnogima predstavlja izvor zabave?

Primjećujete li obrasce ponašanja ljudi koji vas okružuju? Primjećujete li iste stvari kod različitih ljudi? Primjećujete li ih ili ih ignorirate?

Kako je prepoznavanje ponavljajućeg obrasca utjecalo na vas? Na vaše ponašanje? Na vaše poimanje svijeta koji vas okružuje, ali i svijeta koji je negdje u vama? Kako je sve to utjecalo na vas?

Svaka je spoznaja, ma koliko bolna i iscrpljujuća bila, ostavila dubok trag na meni. Svako je prepoznavanje dovelo do nove spoznaje i svaka je spoznaja dovela do neke nove razine mog bića.

Svaki je odnos s drugima imao utjecaj na mene. Ja sam se s vremenom mentalno, emocionalno i duhovno razvijala na bolje. Moja se snaga razvijala. Moja se otpornost razvijala. Moja se tolerancija razvijala (iako se tolerancija za preseravanje i gluposti spustila na minimum). Moja se svijest širila, ali moje tijelo, moje se tijelo duboko napatilo i mnogo je toga ostavilo traga na njemu.

Naše tijelo osjeća sve ono što mi prolazimo i naše se tijelo oblikujemo prema onome što proživljavamo kako u realnosti, tako i u mislima. Naše tijelo zna čak i kad mi još puno toga nismo svjesni. Naše tijelo zna. Naše tijelo prepoznaje. I naše tijelo čuva.

Naše tijelo u sebi čuva traume, a onda ih polako pušta na vidjelo.

Taman kad pomislim kako sam se promijenila na bolje, pogledam se u ogledalo i vidim sve posljedice onih teških stvari kroz koje sam u životu prošla. Nekad samu sebe ne prepoznam u odrazu koji mi uzvraća pogled.

Ja jako volim svoje tijelo i neizmjerno sam mu zahvalna na svemu, ali nekad strahujem da ono ne popusti pod pritiskom jer

moje tijelo, ono me nosi kroz život čak i kad ja sama nisam u stanju kroz život kročiti. Čak i kad ja na tren odustanem, moje tijelo ne odustaje i radi za nas i dalje.

Svaka borba nosi svoje posljedice, pa čak i kad je rezultat pobjeda u našu korist. Sve što nam se dogodilo, zapisano je negdje u nama i na nama. Upravo zato ne shvaćam olako sve one gluposti s kojima se svakodnevno bespotrebno susrećemo, a susrećemo se jer ljudi uporno odbijaju nešto naučiti te odbijaju preuzeti odgovornost za sebe i svoje ponašanje.

Ja sam se možda promijenila na bolje, ali drugi oko mene nisu. Ja sam osvijestila ponavljajuće obrasce svog i tuđeg ponašanja, ali drugi nisu. Ja sam naučila razlikovati ljude koji manipuliraju od onih koji su iskreni, ali drugi to nisu naučili. Ja svakoga dana radim na sebi, dok drugi oko mene to ne čine, ali zato neumorno traže pomoć, iznova i iznova.

Svaka borba, svaki izazov ostavlja trag na mom tijelu, stoga je moja odgovornost savladati lekcije, otpustiti teret i iscijeliti se kako bih pomogla svom tijelu da se oporavi dok se neki procesi nisu nepovratno poremetili.

Iako sam toga oduvijek svjesna, važnosti zdravlja vlastitog tijela, zanimljivo je da sam odrasla u okolini koja će učiniti sve kako bi naštetila drugima i kako bi ih spriječila da budu zdravi i uspješni i to samo zato što je lakše biti negativan i toksičan, nego dići guzicu i za sebe zapravo nešto i učiniti.

No unatoč svojoj okolini, ja sam nekako svjesna svega što znači da zasigurno ima i drugih koji su svjesni puno toga, koji prepoznaju mnoge ponavljajuće obrasce, koji znaju da se neke stvari moraju mijenjati, ali im je teško jer su sami i jer nemaju potporu od drugih.

Ne odustajte. Pogotovo nemojte odustati onda kad osjećate da ste u pravu, pa čak i ako je vaša toksična okolina protiv vas. Ne odustajte i izborite se za sebe i svoje zdravlje. Vi to možete i trebali biste.

Postavlja se pitanje zašto (predugo) ostajemo u lošim vezama.

Nitko nas zapravo ne može naučiti o odnosima s drugim ljudima. Mi to moramo sami proći kako bismo učili iz vlastitog iskustva. Drugi nam mogu dati savjete i pokazati nam svojim primjerom, ali ne mogu svoju mudrost samo tako uliti u nas. Mi ju moramo sami steći.

S obzirom kakvi su ljudi kojima smo okruženi, mi bismo život mogli provesti potpuno sami, no nismo ovdje da bismo život proveli potpuno sami. Mi se kroz odnos s drugim ljudima razvijamo i učimo. Da, mi možda primjećujemo neke stvari na početku, ali tek ćemo s vremenom shvatiti što se to točno događa. Mi ćemo tek s godinama naučiti.

Mi se tek učimo zauzeti za sebe, tek otkrivamo što volim, što želimo, što nam se sviđa, što želimo raditi, čime se baviti, tko želimo biti. Mi tek učimo što jest, a što nije dobro za nas i tko jest, a tko nije dobar za nas. Mi to sve učimo kroz loše odnose.

Ostajemo (predugo) jer ne znamo kako si pomoći, ali imamo priliku istraživati kako si pomoći i osnažiti se dovoljno da si sami pomognemo.

Sve to moramo sami jer većina nas nema gotovo nikakvu potporu okoline, no samo zato što nemamo potporu, ne znači da na kraju ipak nećemo uspjeti.

Potpora puno znači, a nedostatak potpore znači da će naš put ipak biti malo teži, no ne odustajte od sebe. Ne odustajte nikada! Život vrijedi živjeti i nemojte tako olako i bez borbe svoj život prepustiti u ruke drugih ljudi, pogotovo ne onih koji nisu zaslužili imati vas u svom životu.

Da, ogovaraju nas, lažu o nama, izmišljaju narative, nanose nam zlo i iako nas to može duboko povrijediti, ne smijemo dozvoliti da nas u potpunosti slomi.

Dijeljenjem priča možemo podići svijet drugih ljudi. Možemo im skrenuti pažnju i otvoriti im oči. Možemo i ne moramo, to na kraju ipak ovisi o njima, no to ne znači da se mi moramo prestati truditi.

Istina se na kraju mora čuti i zbog toga je nužno da izdržite do kraja kako bi istina izašla na vidjelo.

Istina ne može vječno biti zamaskirana tuđim lažima kojima prikrivaju vlastitu sramotu.

Drugi se isto imaju pravo osloboditi svojih kompleksa, svojih loših navika, svojih poremećaja i bolesti. Imaju se pravo iscijeliti, ali to neće učiniti ako ostanu u lažima koje su sami stvorili. U lažima kojima su pokušali i vas zaogrnuti.

Istina se na kraju mora izgovoriti.

Vi ste dovoljno snaži i kažem vam to iz vlastitog iskustva. Dovoljno ste snažni da se oslobodite onog što nije dobro za vas i da gradite svoju vlastitu sreću.

Nemojte predugo tugovati zato što ste bili u lošem odnosu. Radije budite sretni što ste se tog toksičnog odnosa ipak na kraju oslobodili.