Kad bismo se sjećali vlastitog rođenja, sigurna sam da bismo bili svjesni kako naš početak nije bio nimalo lagan. Kad bismo se sjećali prvog udaha, prvog pokreta, prve gladi, prve boli, sigurna sam da bismo bili svjesni kako nije bilo lako. Kad bismo se sjećali prvog pokušaja komunikacije sa svijetom koji ne razumijemo, sigurna sam da bismo bili svjesni kako je bilo teško, no to nas nije zaustavilo da nastavimo dalje.

Svaki je početak težak, no toliko početaka je već iza nas. Uspješnih, rekla bih, jer tu smo gdje jesmo. Koristimo svoje tijelo za kretanje, za rad. Služimo se naučenim sredstvima komunikacije i vlastitim sposobnostima za život. Svladavamo nove izazove, učimo, razvijamo se. Kad smo počeli, možda nismo bili svjesno kamo nas to vodi, ali išli smo dalje jer to je život – da se živi. Na vama je sad kada ste svjesni sebe i svoje okoline da odlučite kako želite nastaviti živjeti.

Jednom davno drugi su nam davali smjernice što i kako trebamo ili moramo, no u jednom trenutku čovjek se mora odvojiti od tuđeg i početi odlučivati sam za sebe. Možda ćete odlučiti da želite nastaviti upravo onako kako su vas učili, možda ćete odlučiti da želite promijeniti smjer kretanja, ali to je i dalje sve na vama. Vi ste ti koji donosite odluku, bilo da je ona da nastavite isto ili da mijenjate. Vi ste ti koji donosite odluku i upravo zbog toga biste se trebali odlučiti za ono što je u skladu s vama jer o tome ovisi kakvo će za vas biti iskustvo ovog života. O vama, i samo o vama, od sad pa na dalje, ovisi vlastita sreća.

Vi ne možete u potpunosti utjecati na sve okolnosti koje vas okružuju, ali možete radom na sebi utjecati na percepciju kvalitete vlastitog života. Vi ste ti koji birate hoćete li dopustiti da vas nešto u potpunosti slomi ili da ćete nakon isplakanih suza ipak krenuti dalje onako kako vi želite. Svaki je početak težak, ali toliko ih je već iza vas. Ono što morate shvatiti jest to da ste i više nego dovoljno snažni krenuti u još jedan novi početak.

Ovog puta neka to bude početak jednog predivnog putovanja u kojem ćete uživati u svakom izazovu koji je pred vama jer znate da svaka nova lekcija pruža mogućnost za stvaranje, razvoj i nadogradnju. Za putovanje koje ima cilj da postanete upravo ono što vi sami želite biti.

Kad ne znaš kako započeti, upitaj se što voliš, što želiš. Kad ne znaš kako dalje, vrati se osnovama. Kad sve postane komplicirano, prebaci se na jednostavno. Back to basics.

Kad sve previše uzme maha, imamo tendenciju stati i jednostavno stajati na mjestu. Tratimo vrijeme, tratimo potencijal, tratimo život. Ako su stvari izmakle kontroli, pametno bi bilo uzeti predah. Odmor ne znači odustajanje. To je priprema tijela i uma za novi zalet.

Predahnite onoliko koliko vam uistinu treba, a ne onoliko koliko mislite da vam je potrebno. Koja je razlika, pitate se? Gotovo da je i nema, ali ipak postoji. Kad mislimo, tada računamo, preračunavamo, promišljamo, premišljamo se, pretjerano razmišljamo (overthinking). U stanju smo zamarati se razmišljanjem i propustiti poantu odmora. No kad uzmete onoliko koliko vam treba, to znači da ćete u trenutku kada vam tijelo signalizira da je spremno, vi poslušati tijelo i krenuti dalje.

To je isti onaj osjećaj kad jedete smoki direktno iz vrećice. Tijelo vam kaže „dosta je“, ali um kaže: „Mmmm, kako je sočan okus kikirikija u ustima. Nastavit ću lizati prste. Želim da ovaj osjećaj potraje. Kako je samo fino, želim nastaviti uživati. Uzet ću još jedan, ups, dva sam zgrabio, nastavit ću grabiti dok ne uhvatim samo jedan“, i onda završite kad taj jedan bude posljednji smokić iz vrećice. Tad još gurnete ruku do dna vrećice i ljepljivim prstima stanete čistiti unutarnju stranu ambalaže, zatim još jednom detaljno ližete prste da biste nakon toga popili nekoliko čaša pića punog šećera jer ne možete utažiti žeđ. Nema ničeg lošeg u uživanju, ali u svemu možemo pretjerati na svoju štetu.

Kad želite nešto napraviti u životu, prvo ćete, prema naučenom obrascu ponašanja, smisliti sve razloge zašto to ne biste trebali, zašto niste dovoljno dobri ili pak dovoljno spremni to napraviti. No kad odlučite da ipak želite to napraviti, u opasnosti ste da ćete toliko težiti usavršavanju da vam vaš 'projekt' ili što već radite nikad neće biti dovoljno dobar, nikad neće biti u potpunosti gotov i ne možete ga objaviti čak možda nikad. Uvijek fali još ovo ili ono, ili morate provjeriti još samo ovo i tako u nedogled. Ja sam upravo od te vrste.

Ono što je meni odjednom počelo stvarati problem jest gramatika. Zašto? Zato što pisati i govoriti je jedno - teorija, a ići u društvo i komunicirati s drugim ljudima je drugo - praksa. Nije svatko izučen pravilno se služiti jezikom prema svim pravilima koje nalaže struka, ali svi komuniciraju i svi imaju svoj način izražavanja i svoje mišljenje.

Ako se vratim 20-ak godina unatrag, u vrijeme kada sam ja bila gimnazijalka, a moja najbolja prijateljica iz osnovne škole je pohađala strukovnu školu, navela bih primjer koji mi je u to vrijeme otvorio oči da neće uvijek biti prioritet izražavati se gramatički ispravno, već komunicirati s ljudima tako da te oni razumiju, pa makar morala posegnuti za izrazima koji su apsolutno netočni, ali su opće prihvaćeni. To ne znači da su ljudi iz strukovne škole nužno nepismeni. Ovo je primjer iz mog života i navodim ga onako kako se i dogodio, bez pretjerivanja, ali i bez ublažavanja.

Moja prijateljica i ja smo bile na piću i u jednom trenutku nam se pridružilo dosta njenih prijatelja iz nove škole. Povela se rasprava o mnogim temama i nismo se svađali ni oko čega, no u jednom se trenutku jedan dečko dohvatio mog izražavanja. Ja sam bila iz grada, a on je bio iz obližnjeg sela. U jednom trenutku ga je strašno zasmetalo to što sam ja koristila riječi koje on ne razumije i što su moje rečenice bile prosto proširene jer za njega su proste samo širom raširene ženske noge.

Riječi su bile banalne - nisam rekla ofinger, već vješalica, nisam rekla šaraf, već šeraf, iako je vijak, nisam rekla dušek nego madrac, nisam rekla šta nego što, nisam rekla avlija, već dvorište i ono najgore od svega, imala sam 'naglasak na krivom mjestu'. Svjesna da svi dolazim iz različitih obitelji, rekla sam da i u mojoj kući koristimo mnogo germanizama, na što se on uvrijedio optuživši me da ga vrijeđam velikim školovanim riječima, misleći pritom na pojam germanizam, zato što on njemačke riječi naziva 'po švabski'. Švabski od švabo, jer mu je jednačenje po zvučnosti još jedan nepoznat pojam, a glasovna promjena ono kad govoriš glasom kojim oponašaš nekog lika iz crtića.

Bez ikakvog osjećaja nadmoći ili veće važnosti, s ciljem da se ne osjeća kao da ga netko omalovažava, pokušala sam promijeniti način komunikacije pričajući njemu sličnije, što je on pak shvatio kao ismijavanje od strane 'glupe žemske'. Zatim su se uključili i drugi dečki koji su se, odjednom, u potpunosti složili s njim i onda je krenulo s otvorenim uvredama upućenim samo meni. Moja prijateljica je na sve to samo uzdahnula i rekla: „Ah, gimnazijalka.“

Moja prijateljica, koja je do nedavno punih osam godina bila sa mnom u istom razredu i slušala ista školska predavanja. Odjednom sam ja za nju 'ah, gimnazijalka', što se zatim do kraja pića pretvorilo u 'govnazijalka'.

I što sam ja sad trebala, plakati jer me netko neobrazovan mrzi zato što sam obrazovana? Jer netko tko se ne zna emocionalno nositi s vlastitim životom mrzi mene koja sam stabilnija kao osoba? Plakati jer me uvrijedio netko koga vjerojatno cijeli život vrijeđaju? Omalovažavaju? Nisu te osobe loše jer nemaju istu razinu obrazovanja kao drugi. To su povrijeđene osobe ispunjene vlastitim kompleksima koji su im nametnuti već u samoj obitelji koja im je trebala biti utočište i zaštita, a ispostavilo se da im je kao najgori neprijatelj. Osobe koje smatraju da ih ponižava svatko tko je postigao ono što oni sami vide kao sebi nedostižnim.

Mnogi ljudi ne znaju mnogo toga, a razlikuju se po tome kako se odnose prema drugim ljudima, onima koji znaju ili manje ili više od njih samih. Na kraju krajeva, tu su i mnogi dijalekti. Možemo ih gledati kao skupinu mjesnih govora, ali isto tako, možemo ih gledati i kao iskrivljen i netočan izgovor materinjeg jezika koji je opće prihvaćen i upotrebljava ga veći broj ljudi pa je kao takav dobio svoju fizionomiju. Zovimo ga dijalekt radije nego da nas smatraju nepismenima.

I sve je to na kraju nebitno jer prema riječima Thora, boga groma i munje (neba, agrikulture, ovisno koji izvor čitate): „Sve su riječi izmišljene.“ Za komunikaciju je ionako najbitnije da se izrazite tako da vas sugovornik razumije i da oboje imate poštovanje jedan prema drugome.

Drugi primjer bio bi vezan uz boravak u inozemstvu. U školi učite jednu verziju stranog jezika da biste u toj državi, ovisno u kojem ste gradu, shvatili da morate učiti ispočetka i da vam u mnogim slučajevima vaše znanje ne vrijedi puno. Zatim promijenite grad, a priča se ponavlja. Još k tomu komunicirate s mnogim strancima koji pričaju jako loše, iako su mnogi uvjereni da su savršeni govornici (i tu imam bezbroj priča i primjera).

Na kraju svoje znanje stranog jezika degradirate da bi vas drugi mogli razumjeti. Pojednostavite ga do besvijesti. Pritom mislim na veliku upotrebu infinitiva koja odjednom mijenja svu dotadašnju tečnost u sprezanju iliti konjugaciji. Mislite da ćete nakon nekoliko godina pisati poeziju trpnim glagolskim pridjevom u aoristu (trkeljam), a na kraju niste u stanju složiti rečenicu bez da ubacite riječi iz minimalno 3 strana jezika dok vam mozak razmišlja o mrtvim jezicima poput latinskog ili etrurskog i o tome kako se arapski brojevi nekako čine poznatim.

Zbog svega toga, zbog iskrivljavanja naučenog znanja kroz integraciju u društvo, došla sam do točke gdje mi je potpuno ispravno gramatičko izražavanje postalo prepreka u objavljivanju mojih radova. Došlo je do toga da sam milijun puta provjeravala apsolutno svaku napisanu riječ i rečenicu dok nije došlo do zasićenja. Slijedila je stagnacija. Sve tekstove koje sam napisala, na stotine stranica, stajale su neobjavljene godinama. Zašto? Novac za lektora nisam imala. Isto tako, nisam mogla prestati pronalaziti greške u pisanju, što u izboru čestica, što u stavljanju interpunkcijskih znakova.

Istovremeno sam čitala razne portale i tekstove samoprozvanih novinara koji su bili nepismeni do besvijesti, slušala radijske i televizijske voditelje koji su imali toliko pogrešne naglaske da bi bilo bolje da su šutjeli, a najgore od svega, čitala sam predivne knjige koje su imale navedenog lektora, ali isti kao da ne postoji niti u tragovima.

Postavila sam si pitanje, čega se zapravo bojim? No nije strah taj koji je bio problem. Problem je bio perfekcionizam. Težila sam tomu da sve što napišem bude apsolutno ispravno izraženo. Težila sam tomu da vlastiti jezik naučim u potpunosti jer kako se usuđujem nazivati ga materinjim ako ga 'iskasapim'. Nije bilo pitanje što će drugi misliti, problem je bio što ću ja misliti.

U jednom sam trenutku prelomila u sebi. Koja je poanta posvećivanja tolikih godina pisanju, posvećivanju vremena nečemu što je toliko snažno i glasno prisutno u mom životu otkad pamtim, otkako sam svjesna same sebe, ako ću zbog toga odustati i prije nego što sam počela. Prelomila sam u sebi i odlučila da će tekstovi izaći na svjetlo dana, a ja ću nastaviti učiti i usavršavati se do kraja života.

Slobodno mogu reći da se izražavam putem dijalekta podneblja na kojem sam odrasla, a koji je upotpunjen svim različitim govornim karakteristikama lokacija na kojima sam živjela kraći ili duži period. Moj je stil osebujan, meni svojstven i izražava mene onakvu kakva sam se izgradila u životu. Iako ću tijekom pisanja stavljati zarez na mjesta na kojima bih uzela pauzu kad bih izgovarala svoje tekstove na glas, samoj sam sebi obećala da ću redovito iznova učiti nova i stara pravila vlastitog materinjeg jezika.

U svemu tome imam sreću što kao umjetnik izražavam sebe i vodim se za onim unutarnjim osjećajem da stvaram djela koja izražavaju mene, izražavaju ono što ja želim reći i gotova su upravo onda kad ja kažem da su gotova, a to je onda kad osjetim u sebi da je nešto baš onakvo kakvo ja želim da bude i da rad više neću ispravljati.

Zašto to spominjem? Ja imam svoj pogled na stvari te kroz umjetnost, riječi i slike, izražavam svoju viziju, stoga me tuđi komentari ne bole. Suprotno mišljenje je pravo te osobe, kao što je moje pravo moje mišljenje, a umjetnost je tu da izazove reakciju promatrača, bilo da mu nešto pruži, nešto ga nauči, na nešto ga potakne, o nečemu informira ili nešto promijeni. Ovo govorim zbog vas.

Ako ste napravili nešto što ste htjeli, onako kako ste htjeli, nemojte tragično doživjeti kad naiđete na nekoga tko ima drugačiju viziju iste stvari.

Samo zato što bi netko drugi nešto drugačije napravio ne znači da je pogrešno ono kako ste se vi izrazili ako ste se izrazili onako kako ste željeli. Vi možda promijenite mišljenje kad dođete do novih spoznaja, ali nemojte se osjećati loše jer netko drugi nije zadovoljan. Pravo je pitanje jeste li vi zadovoljni sobom i svojim djelom?

Ako netko nije zadovoljan vama, ne mora biti u vašem životu. Vi s druge strane, vi morate biti u svom životu. Svaka vam je situaciju prilika da nešto naučite. Ono što biste još trebali naučiti u životu jest pravilno izražavati ono što mislite i osjećate. Puno previše puta ljudi kažu jedno, a misle drugo, pa se pravdaju da nije to što su rekli ili napravili ono što su i mislili. Vježbajte jasno izražavanje. Budite dosljedni i stojte iza onoga što činite ili govorite, pa makar to značilo da ćete napraviti i gramatičku pogrešku.

Da biste nekome pomogli, nekad je dovoljno samo napraviti prvi korak da bi na kraju prava osoba došla pomoći onome kome je pomoć potrebna. Vi možda niste ti koji ćete u potpunosti nekome pomoći, ali ste možda upravo vi prvi korak koji je trebalo poduzeti. Korak koji je pokrenuo lančanu reakciju.

Jednom sam se prilikom kasno vraćala kući. Bila je zima, ali nije padao snijeg. Baš tog dana, zbog izvjesnih poremećaja u prometu, nisam se vraćala svojom uobičajenom rutom, već sam morala proći kroz pothodnik kroz koji u te sate obično nisam prolazila. Svi su putnici napustili prijevoz prije mene i ja sam hodala zadnja. Kako sam se približavala stepenicama na kraju pothodnika, primijetila sam starijeg čovjeka kako sjedi na njima. Čovjek je izgledao kao beskućnik, djelovao je možda čak i pijano i svi su ga zaobilazili u širokom luku vjerojatno strahujući da će ih žicati koji euro. Ono što sam ja primijetila jest to da su mu ruke bile potpuno ljubičaste. I zastala sam.

„Gospodine, je li vam dobro?“ Iznenađen prisutnošću druge osobe, čovjek se trznuo. „Nisam mislio da će itko stati“, rekao je tužno i promuklo. Iako je vani bilo užasno hladno, on nije bio obučen za te vremenske prilike: nije imao kaput niti jaknu bilo koje vrste, nije imao šal, kapu niti rukavice. Lice mu je bilo crveno i natečeno, drhtao je i držao stopala u čudnom položaju. Pitala sam ga može li ustati, na što je on odgovorio da ne može. Na pitanje koliko dugo sjedi ovdje odgovorio je da je već izgubio pojam o vremenu. Pitala sam ga i ima li nekog koga možemo kontaktirati, na što je odgovorio da nema nikog, a da sa vlastitom djecom više nije u kontaktu. Dodatni problem je bio taj što čovjek nije imao niti jedan zub i govorio je s teškim naglaskom. Znala sam da ga ne mogu ostaviti samog jer mu je zaista potrebna pomoć.

U tom je trenutku pored nas prolazila jedna djevojka, obilazeći nas u širokom luku, no kad je čula što mu govorim, približila se i pitala me treba li meni pomoć. Rekla sam joj da meni ne treba, ali da za ovog gospodina trebamo pozvati hitnu. Tek tad mi je sinulo da je baterija mog mobitela pri kraju. I dok sam ja o tome razmišljala, djevojka je već posegnula za svojim mobitelom okrenuvši broj hitne pomoći. Ja sam joj izdiktirala sve podatke koje je ona prenijela centrali i čim je završila poziv nestala je brzinom munje jer nije htjela više ostati s nama. Čovjek se zabrinuo jesmo li zvale policiju. Rekla sam mu da nije policija u pitanju, ali da je pozvana medicinska pomoć. Na licu mu se vidjelo da strah prelazi u olakšanje. Bio je svjestan da mu je potrebna pomoć i nije ju pokušao odbiti.

Dok smo se zajedno smrzavali iščekujući pomoć, trudila sam se razgovarati s njim kako ne bi klonuo od hladnoće. Kad je pomoć napokon došla, još jednom sam tehničarima ispričala sve što sam znala, a oni su ga zatim preuzeli. Napravili su prvi brzinski pregled, a zatim ga u kolicima prevezli do kola hitne pomoći. Kad sam ostala sama, krenula sam kući.

Ja nisam ta koja je tom čovjeku pružila medicinsku pomoć. Nisam čak niti osoba koja je nazvala hitnu. Ja sam jednostavno osoba koja je napravila prvi korak uzrokujući lančanu reakciju. Da sam i ja prošla pored njega zaobilazeći ga u širokom luku, možda se ne bi dogodilo ništa značajno. Možda bi već iduća osoba zastala i pomogla mu, no ja to ne bih mogla. Ne bih mogla proći kraj osobe kojoj vidno treba pomoć praveći se da ne vidim ništa. Nisam mogla zanemariti niti činjenicu da sam baš večeras promijenila svoju uobičajenu rutu zbog okolnosti na koje nisam mogla utjecati.

Nekad će jednostavno trebati samo onaj mali prvi korak da bi se stvari pokrenule, popravile, promijenile ili da bi onaj tko treba dobio pomoć koja mu je potrebna.

I mali koraci su i dalje koraci.

Ja sam krenula na osobni put kako bih iscijelila samu sebe i promijenila svoj život na bolje, odnosno kako bih u potpunosti živjela život koji želim živjeti, za koji osjećam da me negdje čeka, a pisanje je, između ostalog, metoda kojom se služim u tom procesu. Sve moje ispisane stranice mogle su ostati skrivene na mojim policama ili u mojim ladicama. Mogle su nikada ne ugledati svjetlo dana, ali što ako? Što ako čitanje moje priče, moje ispovijesti, bude nekome toliko željeni poticaj ili podrška da napravi onaj mali prvi korak lančane reakcije koja će mu promijeniti život na bolje? Možda ove riječi neće doprijeti ni do koga, sve je moguće, ali što ako?

Što ako ima ta jedna osoba koja upravo treba ove riječi?

Osoba, koja baš tog dana, zbog poremećaja u prometu (ili u vlastitom životu), skrene s uobičajene rute, naiđe na stepenice (stranice) na kojima stoji nešto zbog čega će zastati i shvatiti da joj je potrebna pomoć i, kad to prihvati, naići će netko idući tko će pak nazvati nekoga tko će upravo imati ono što toj osobi treba.

Što ako je moj prvi korak dovoljan poticaj da još barem jedna osoba promijeni život na bolje i onda možda upravo ta osoba promijeni živote mnogih? Što ako?

Sami živimo svoj život, ali život se sastoji od suradnje. Kako suradnje sa samim sobom, tako i suradnje s drugima.

Budemo li ulagali u zajedništvo i zdravu okolinu, i mi ćemo zdravije i sretnije živjeti. Svaki je početak težak, ali teže bi bilo ostati na mjestu ako osjećamo da nas to mjesto guši. Prvi koraci su bitni, ali nisu dovoljno, moramo nastaviti dalje. Pred nama je cijeli put zvan život. Što nas na tom putu čeka, ne možemo znati, ali to nas ne bi trebalo ili, da kažem, smjelo spriječiti da kročimo. Možda vam se čini da vam je vrijeme prošlo. Vjerujte mi, s tom se mišlju borim godinama. Voljela bih se izraziti u prošlom vremenu i reći da sam se borila godinama, ali ta borba još uvijek traje. Radije bih to umjesto borbom nazvala procesom prihvaćanja da je bolje ikad nego nikad.

Stoga nemojte biti nezadovoljni što vam je trebalo puno vremena da se odlučite za promjenu, već budite sretni što ste bili dovoljno hrabri da napravite prvi korak u tom smjeru. Nastavite koračati. Dovoljno ste snažni da uspijete i u jednom trenutku ćete to i spoznati, a tada vam niti nebo neće biti granica.

Na svom putu biste mogli sresti ljude koji će vam promijeniti život, ali isto tako možda upravo vi promijenite nečiji život. I nemojte se zabrinjavati ako baš svi ti ljudi ne ostanu u vašem životu jer je nekad dovoljan i jedan mali tren u vječnosti koji će promijeniti stvari. Nekad će vam jedan mali susret toliko značajno promijeniti život da će vrijedit jednako kao i godine provedene s nekom osobom. Naučite cijeniti sve što vam se nađe na putu, ali nemojte odustajati, hrabro kročite dalje. Vrijeme će isteći hodali vi ili ne, stoga radije idite putem kojim želite ići.

Vjerujete li u sebe? Vjerujete li sebi? Vjerujete li senzaciji koju osjećate na vlastitoj koži, u vlastitom tijelu? Vjerujete li signalima koji dolaze iz vas, iz vašeg tijela, iz vaše nutrine? Vjerujete li si dovoljno da napravite onaj simbolički 'skok vjere' u smjeru u koji vas gura ono nešto u vama? Imate li povjerenja u sebe da nešto možete odnosno da možete ono što želite? Imate li? Vjerujete li?

Vjera se obično definira kao uvjerenje u istinu neke tvrdnje bez njene provjere i najčešće je vezana uz religiju. Napomenut ću još jednom ono što ste mogli pročitati u tekstu pod nazivom „Ab Iove Principium“: ovaj sadržaj nije vjerski, religiozno ili politički nastrojen.

I nemojte da vas zbunjuje to što su navedeni i vjera i religija. Uzmemo li u obzir definiciju vjere sa Wikipedije „Vjera je bogoslovna krepost po kojoj vjerujemo u Boga i sve što je on rekao i objavio i što nam Crkva predlaže vjerovati, jer je Bog sama istina“ i definiciju religije iz Hrvatske enciklopedije „Religija je sustav vjerovanja, etičkih vrijednosti i čina kojima čovjek izražava svoj odnos prema svetomu. Drugim riječima, ona je organizirani sustav vjerovanja i bogoslužja kojim čovjek u središte stavlja Boga, božanstva (bogove) ili neki drugi određeni metafizički koncept“, shvatit ćete zašto sam navela oba pojma.

Kad na ovim stranicama vidite napisane riječi „vjera“ ili „vjerovati“, pod tim mislim imati povjerenja u nešto (u sebe), odnosno imati osjećaj sigurnosti i odanosti prema tom nečemu (prema sebi).

Povjerenje je temelj svakog odnosa, ili bi barem to trebao biti, što znači da bi trebao biti i temelj vašeg odnosa sa samim sobom. Stoga vas još jednom pitam: vjerujete li vi sami sebi? I ako ne vjerujete, zašto? Zbog čega vi to ne vjerujete sebi ili zbog čega to točno vi nemate povjerenja sami u sebe?

Prvo pitanje koje si trebate postaviti jest: što je to što vama predstavlja tako apstraktan pojam kao 'vjera u sebe' odnosno 'povjerenje prema sebi'? Što vi očekujete od onoga kome vjerujete (u ovom slučaju od sebe) i što je to što je iznevjerilo to vaše povjerenje (u sebe)?

Vjerovati u sebe ne znači slijepo vjerovati da ste vi u stanju učiniti ili postići nešto odmah od prve i to bez i jedne greške.

Vjerovati u sebe znači da vi nešto želite i da sami sebe ohrabrujete i dajete si podršku da to i ostvarite, pa makar to značilo da ćete ispočetka raditi greške, ali ćete ustrajati sve dok ne dođete do cilja.

Vjerovati u sebe znači ne gubiti vjeru pred prvom preprekom. Kako očekujete da ćete išta postići, savladati ili ikamo stići, ne budete li vjerovali sami sebi da vi to možete? Kako mislite živjeti ako ne vjerujete u jedinu osobu koja je apsolutno svo vaše vrijeme prisutna u vašem životu?

Razmislite malo kako, na primjer, s lakoćom vjerujete tolikim nepoznatim ljudima na internetu, ljudima koje nikad niste vidjeli u živo. Ljudima koji blebeću sve i svašta bez ikakvog dokaza, redovito bez smisla i zdrave pameti, ali vi im i dalje vjerujete. A zašto? Što to ti nepoznati ljudi imaju, a što vama nedostaje? Zašto vjerujete drugima lakše nego što vjerujete sebi? Tko vam je narušio tu sliku zdravog odnosa i zašto još uvijek slijedite tu ideologiju?

Vjerujete li vi drugima lakše nego sebi zato što oni imaju čvrst stav? Stav koji je zapravo proizašao iz njihove vjere u sebe? Vi ne vjerujete sebi, ali istovremeno vjerujete drugoj osobi što god ona govori samo zato što ta druga osoba ima povjerenja u sebe, ima ono što vama nedostaje. Razmislite malo, zbog čega vam drugi ulijevaju povjerenje, a pred vlastitim povjerenjem ostajete zatvoreni.

Bez zdravog odnosa sa samim sobom, čovjek ne može u potpunosti biti zdrav, a ako nije zdrav, nije niti u balansu. Kao takav postaje krhak, postaje labilan, postaje glina s kojom drugi modeliraju što god žele.

Umjesto da živite svoj život, vi dopuštate drugima da upravljaju njime. Zašto? Zašto se odbacujete, zašto se tako lako predajete drugima u ruke kao da ste neko prazno vozilo kojim netko drugi treba upravljati? Zašto vi ne biste uzeli volan u svoje ruke i vi upravljali tim vozilom? Zašto ne biste išli brzinom kojom želite, putem kojim želite, na cilj koji želite? Zašto?

Za svaki ljubavni, partnerski ili poslovni odnos, za odnos bilo koje vrste, potrebno je izgraditi povjerenje, a prvo i osnovno, treba izgraditi povjerenje sa samim sobom. Kako očekujete da će itko imati povjerenja u vas ako vi sami nemate povjerenja u sebe? Negdje trebate početi, stoga počnite od sebe. Počnite vjerovati sebi i u sebe kako bi i drugi mogli vjerovati vama i u vas.

Ako smatrate da vi niste osoba od povjerenja, razmislite zašto je to tako i što vas je navelo na taj zaključak? Možda vi to ne želite biti? To je onda druga stvar. Ovaj tekst onda niti nije za vas jer sam sigurna da se vi time niti ne opterećujete. Ali ako želite biti osoba od povjerenja, zašto to onda niste? Zašto niste osoba od povjerenja? U životu sam srela puno previše ljudi koji tvrde da su osobe od povjerenja, ali su odmah to povjerenje izdali jer su ga koristili za neku svoju izopačenu agendu, ali čak su i ti ljudi imali povjerenja sami u sebe iako se drugi nisu mogli pouzdati u njih.

Zašto mislite da ne zaslužujete da vam se vjeruje? Zašto mislite da ne zaslužujete da vas se voli? Zašto mislite da ne zaslužujete da vas se poštuje? Zašto? Zato što vam je to netko drugi rekao? Drugi mogu pričati što žele, ali vi ste ti koji vjerujete u što želite! Netko je nešto rekao, ali vi ste ti koji ste to prihvatili. Vi ste ti koji ste sebe odbacili jer ste više vjerovali drugoj osobi nego sebi. I znate što? Vi to možete i promijeniti!

Promijenit ćete tako što ćete postati osoba od povjerenja. Tako što ćete vi prvi sebi vjerovati, sebe voljeti i cijeniti, imati poštovanja prema sebi i pokazati drugima kako se to radi. Pripazite samo na jednu stvar - to što radite mora biti iskreno.

Nemojte odmah ići okolo i na sav glas kokodakati kako vi nešto zaslužujete od drugih ako prvo niste u stanju sami sebi pružiti to isto.

Drugi vas ne moraju prihvatiti ako ne žele, to je njihov izbor, kao što je vaš izbor prihvatiti samog sebe. Bitnije je da vi sami sebe izgradite u osobu kojoj vi sami prvo možete vjerovati. Bitnije je da postanete, a ne da verbalno ispuštate prazne riječi bez pokrića. Dakle, prihvaćate li vi sami sebe i vjerujete li sebi i u sebe?

Čovjek bi pomislio, ako ste kreativni, onda ste kreativni. Pomislio bi da se možete kreativno izražavati u svakom trenutku i da možete kreativno stvarati bez obzira na uvjete u kojima stvarate, no je li to baš uistinu tako? Kako negativnost drugih ljudi utječe na vašu kreativnost?

Kao prvo, negativnost drugih ljudi je njihovo svojstvo, a vaša reakcija na tuđu negativnost je vaše svojstvo. Vi ne možete nužno utjecati na negativnost drugih ljudi, ali ono s čime se možete pozabaviti jest vaš osobni doživljaj tuđeg izražaja.

Mnogi će vam reći nešto tipa 'nemojte se previše opterećivati time kakvi su drugi'. U manjoj mjeri to bi trebalo biti točno, no

ono što oni tako slijepo zanemaruju jest činjenica da se bolest s jednog usjeva vjetrom širi na drugi.

Dopustite li razvoj bolesti, bolest će se razvijati. Dopustite li negativnost da se širi, negativnost će se širiti.

Okolina iz koje sam ja potekla, a o tome će još biti govora kasnije, po prirodi je vrlo destruktivna, agresivna i negativna. Da, naravno, svatko iz te okoline ima trenutke mira, sreće, možda čak i vjere u sebe ili nade u bolje sutra, ali sve je to zasjenjeno ogromnom količinom onoga što sam prvo spomenula. Zanimljivo je da bi većina osoba iz te okoline bila potpuno drugačija da ih se uzme i stavi u zdraviju okolinu, u okolinu koju oni sami sebi priželjkuju. Ali bez ovog što-bi-bilo-kad-bi-bilo, stvarnost je takva da su te osobe u okolini u kojoj jesu, da ih je ta okolina proždrla, da su oni nastavili širiti kolektivnu bolest i da, čak i kada im se pruži prilika za drugačije, oni jednostavno ponavljaju naučeni (samo)destruktivni obrazac ponašanja. Umjesto da su reagirali, da su mijenjali, da su poduzeli bilo što za sebe i svoju dobrobit, oni su na kraju samo ponavljači gradiva.

Kako se ja u to uklapam? Teško. Valjda gotovo sve što se protivi mojoj prirodi, nalazi se u mojoj izravnoj okolini. Kao i svim mojim prethodnicima, kao djetetu mi je bila predana štafeta da nastavim utrku u tom ritmu, ali nešto u meni nije mi dalo da nastavim trčati.

Dijete naslijedi odnosno nauči obrasce svoje okoline, ali tijekom odrastanja počne odbacivati sve ono što nije u skladu s njim, sve ono s čim se ne slaže ili što po nekom svom unutarnjem nahođenju smatra da nije ispravno. Vi imate dijete koje se pokušava uklopiti u zajednicu koje je dio, u svoju obitelj, a koje istovremeno osjeća da se mora oduprijeti toj istoj zajednici, toj istoj obitelji. Dolazi do same neravnoteže tog djeteta, a kasnije i odrasle osobe, što ga može dovesti do toga da se ili odvoji ili razboli.

Ono što mene razlikuje od drugih jesu moja odlučnost, upornost i predanost. Svi oni nešto 'bi', ali rijetki nešto uistinu i 'učine'. Pritisak je bio prevelik. Da biste se oduprli takvom obrascu, morate uložiti jako puno truda, što znači da

morate nastaviti plivati i kad sve lađe potonu, pritom duboko vjerujući u sebe i u obalu kojoj težite.

Ovdje se doslovno radilo o teškoj mentalnoj i emocionalnoj borbi za vlastiti opstanak, ali i trudu da barem još nekoga povučete za sobom.

Dakle, u cijeloj toj svakodnevnoj borbi, čovjek ima i određene afinitete koje izražava kroz kreativna ostvarenja. Čovjek nešto voli, nešto želi, dobar je u tome i za očekivat je da će to i činiti, no hoće li? Hoće li uistinu? Svatko od nas je kreativan, ali ne izražava baš svatko od nas svoju kreativnost, koliko god on žudio za tim. Zašto?

Koliko god mi željeli da tuđa negativnost i agresija ne utječu na nas, stvarnost je drugačija. Umjesto da se izražavate onako kako želite, vi ste opterećeni emocijama koje u vama budi tuđe ponašanje. Opterećeni ste svojim mislima koje vrte film stvarnih događanja oko vas. Opterećeni ste bijesom koji je destruktivan po vas. Opterećeni ste vlastitom nemoći koju u tom trenutku osjećate. Vi ste jednostavno opterećeni apsolutno svime. Takvo vas stanje u potpunosti obuzme, koči vas i čini vam se da se ne možete niti pomaknuti niti disati. Da ne možete baš ništa.

U prethodnom sam broju govorila o kreativnom izražavanju kao načinu liječenja i oslobađanja od tereta boli. Govorila sam o kreativnom izražavanju u kojem manifestiramo ono što osjećamo kako bismo snažne emocije s kojima se borimo preoblikovali u nešto što će unijeti pozitivnost u naš život. No što kada vi želite stvarati nešto drugo, nešto što potječe iz vedrijih i stabilnijih emocija, a ne nešto čime ćete samo 'izbaciti' bol iz sebe? Što kada radite na projektu kojem se toliko veselite, ali vas tuđa agresija doslovno paralizira?

Zadnji put kad se meni to dogodilo (dobro ne baš zadnji, ali iznimno intenzivni put), oporavak je trajao čitavu vječnost, ili se barem činilo da toliko traje. Iznimno agresivan član obitelji s mnogim poremećajima koji, između ostalog, uključuju i iskrivljenu percepciju stvarnosti, imao je svoj 'javni nastup'. Uz sve što znam, uz sve čega sam svjesna, uz svu razumnost, realnost i smirenost koju posjedujem, uz sve ovo što sam postigla i što jesam, on je isprovocirao toliku količinu bijesa u meni da mjesecima, ali mjesecima nisam mogla pisati svoje projekte, barem ne one koje sam htjela i koji su bili u tijeku.

Ta je osoba učinila već toliko zla svojoj obitelji, toliko ju je puta dovela u opasne i pogubne situacije da bi čovjek pomislio da nema ničeg novog što se može desiti, ali ta osoba kao da to shvati kao izazov. Sve je u meni gorjelo do te mjere da sam mislila da će mi se koža zapaliti od bijesa. Pokušala sam samu sebe što brže dovesti u red, ali bijes je utjecao na sve segmente mog života i moje produktivnosti – u potpunosti me blokirao.

Čovjek se zaista trudi. Trudi se pomoći drugima i više nego što se trudi pomoći sebi, ali nekako često dođe do točke u kojoj se pita – čemu? Čemu se ovo? I zašto uopće više nastaviti dalje?

Budući da nisam mogla raditi na onome što sam željela, radila sam na onome na čemu sam morala – na sebi, svakoga dana, mali koracima, polako, temeljito. Prvo sam izvrtjela cijeli film sa svim činjenicama koje su uključene u taj događaj, a zatim sam razmišljala zašto me toliko uzrujavaju.

Uzrujavale su me zato što je ta osoba svojim ponašanjem iznimno opasna, ali društvo ju toliko prihvaća da se oni, koji su to trebali učiniti davnih dana, uopće ne trude stati joj na kraj. Društvo je utjecalo na razvoj te osobe i na smjer u kojem se ona razvija tako što joj je dopuštalo da se razvija agresivno i bez posljedica za svoje ponašanje, dok bi mlađe generacije poput mene bile potkopane svaki put kad bi to pokušale zaustaviti.

Uzrujavalo me to što svi sudjeluju u tom cirkusu na način kao da se njih to ne tiče, ali, eto, ipak sudjeluju, i što nema nagovještaja da će itko ili išta tome stati na kraj. Uzrujavalo me to što osoba svojim ponašanjem, lažima i obmanama i dalje potkupljuje okolinu kako bi mogla nastaviti sa svojom agendom i što nove ljude okreće protiv članova svoje obitelji. Ljude, koji pak i sami imaju agresivan nastup prema žrtvama te agresivne osobe. I konačno, uzrujavalo me to što je ta osoba samo jedna u moru istih osoba kojima smo okruženi. Osoba, o čijim žrtvama svakoga dana čitamo u crnoj kronici. Osoba, koje slobodno šeću jer ih društvo prihvaća i podržava.

Počela sam pisati. Zapisivala sam sve ono što se godinama događalo, a što je društvo prihvaćalo. Zapisivala sam sve što je bolno i razorno, zapisivala sam sve. Nekad bih u naletu inspiracije provela sate pišući, sve dok mi se i zadnja suza ne bi osušila na licu, a zatim bih potpuno prazna legla u krevet jer ništa drugo nisam bila u stanju raditi.

Uključila sam svoj autopilot kojim sam obavljala svakodnevne obaveze, a koje su mi donosile kruh na stol, dok sam u glavi vrtjela sve događaje iz svog života. Vrijeme je prolazilo, a ja sam nastavila iz sebe pisanjem izbacivati događaje koji su bolni. Nakon nekog vremena postajalo je sve lakše. Ja sam cijelo to vrijeme mogla uživati u životu, ali samo dio dana. Ostatak dana sam se borila sama sa sobom i sa emocijama koje su mi kolale tijelom.

Dan po dan, nastavljala sam sa svojim životom iako sam još uvijek dobar dio vremena vodila unutarnje borbe. Dan po dan, radila sam sve ono što me usrećuje kako bih se osnažila i kako bih samu sebe motivirala. Dan po dan, iz dana u dan, išla sam dalje.

Ono što je ključno i što želim da zapamtite jest da, iako je ono što vam se dogodilo teško, intenzivno, možda čak i razorno, vi morate nastaviti dalje sa svojim životom i dan po dan se baviti onime što vas muči.

Prvih ćete se dana više baviti time, ali kako vrijeme prolazi, kako vi nastavljate sa svojim životom, tako će i vrijeme provedeno u tim mislima biti kraće, a onda ćete jednog dana shvatiti da već nekoliko dana niste niti pomislili na sve to.

Ja sam sebi i svom tijelu dala vremena da izbacimo bol iz sebe, ali sam svakog dana nastavljala sa vlastitim životom. Ispočetka sam stvari obavljala malo više automatski jer su obaveze i rutina ono što me svakog dana čupalo iz kreveta, da bih postepeno sve više unosila samu sebe u svoj život, sve dok jednog dana nisam bila spremna i, u jednom dahu, završila manji kreativni projekt na kojem sam prije bila radila. S vremenom sam se uspjela vratiti na staro, ali samo zato što sam jednostavno i bez obzira na sve nastavila dalje sa svojim životom.

Osim ovakvih situacija, kojih je u mom životu bilo puno previše, ono što je bilo protkano kroz moje dane, bila je i negativnost ostalih članova obitelji odnosno okoline, i to ona negativnost koja je samoj sebi svrha. To vam je ono kad su ljudi negativni u doslovno svakoj situaciji samo kako bi izrazili svoje sveopće nezadovoljstvo životom. Ono, kad u svakom trenutku moraju pljuvati po apsolutno svemu samo i jedino samo da bi pokazali koliko su jadni, bijedni i nezadovoljni. Ono, kad vas potkopavaju u vašem naumu samo zato što smatraju da, ako oni ne mogu – nitko ne može, a duboko vjeruju da oni sami ne mogu.

To su one 'sitnice' koje vam ispune dan. Oni alergeni koji vas iritiraju i zbog kojih niste u stanju normalno disati, a sezona traje čitavu godinu.

Sreća je što postoje osobe kojima je dovoljno da ih redovito opomenete kad pretjeraju i da im svojim primjerom pokažete da nema potrebe sve oviti negativnošću. Da se problemi rješavaju jedan po jedan i da uživanje u sitnicama započinje osmjehom na licu. No ima i ta druga vrsta koja je tvrdokorna k'o mrlja na bijeloj odjeći. Osobe koje jednostavno ne žele predahnuti od negativnosti kako ju slučajno ne bi izgubile.

Negativnost i kreativnost baš i ne idu ruku pod ruku. Čak i kad dolazi od drugih ljudi, negativnost ima utjecaj na vaše kreativno izražavanje. Vi se možete s vremenom ili s godinama naučiti nositi s tim, naučiti se obraniti od toga, ali najbitnije je znati da vi imate svako pravo obraniti se od tuđe negativnosti. Da, bilo bi lijepo pomoći negativnim osobama da uvide ljepotu življenja, ali realno gledano, mnogi vam zapravo neće dopustiti da im promijenite mišljenje. Stoga vam još jedino preostaje da sami sebe zaštitite od toga.

Kad vas drugi počnu zasipati svojom negativnošću, prvo i osnovno što morate učiniti jest osloboditi se te tuđe energije. Najbolji način je, a nadam se da već pogađate, šetnja prirodom.

Što ćete duže šetati prirodom na svježem zraku, što ćete duže aktivno koristiti tijelo za kretanje, što ćete duže osjećati čvrsto tlo pod nogama, bit će vam lakše jer će se tuđa energije, koja se zalijepila za vas, sve više odljepljivati od vas.

Vi ćete pokretima svog tijela oslobađati energiju čime ćete se oslobađati tuđeg utjecaja i sve ćete se više vraćati sebi. Na isti način ćete to postići i tjelovježbom pa učinite ono što vam je draže. Pokrenite svoje tijelo. Hodajte, trčite, plešite, dobro se protresite - oslobodite se! Dopustite svom tijelu da se oslobodi teške energije i da se napuni novom, svježom, vitalnom energijom, a zatim povežite tu energiju s maštom i pustite svoju kreativnost da poteče iz vas. Razgibajte svoje tijelo kako bi energija mogla slobodno i neometano teći kroz vas i kako bi vam mogla pružiti dobrobit.

Nakon što se oslobodite tuđe negativnosti, ono što još možete preventivno učiniti jest zaštiti svoje kreativne projekte (u onoj mjeri u kojoj je to, naravno, moguće) tako što dotičnim osobama nećete dati priliku da se negativno 'istresaju' po vama i onome što radite, i to na način da jednostavno nećete s njima podijeliti što radite ili da uopće nešto i radite. Žalosno, ali nekad je rad u tišini jedini način na koji ćete posao i obaviti.

Za kraj obratite pažnju na još jednu stvar, a to je vaša negativnost usmjerena prema drugim ljudima. Isto kako se vi imate pravo zaštititi od drugih, drugi se imaju svako pravo zaštititi od vas i vaše negativnosti. Nemojte si dopustiti da po drugima istresate svoju negativnost i svoje nezadovoljstvo samo zato što su drugi odlučili učiniti nešto za što vi sami niste do sad imali dovoljno hrabrosti ili odlučnosti.

Samo zato što netko misli da nešto može, ne znači da ga vi imate pravo sputavati u tome. Prisjetite se kako je vama bilo kad su drugi to vama činili. Zar zaista želite ponavljati taj obrazac sad kada su uloge zamijenjene? Radije dopustite da vas tuđa odlučnost inspirira, da vam pruži odvažnost koja vam u ovom trenutku nedostaje. Budite kreativni, ali poštujte i tuđe pravo da budu kreativni. I svaki put kad poželite posegnuti za nekim naučenim obrascem ponašanje – birajte bolje.

Na snažnom temelju trebalo bi se graditi na samom početku čovjekovog života, ali, eto, u praksi je tako da čovjek proživi dio života na nestabilnim nogama, zatim se počne urušavati, da bi se tek nakon toga počeo iznova graditi. Ovog puta mora sam postaviti čvrste temelje ličnosti koja želi biti što znači da mora posegnuti duboko u sebe i pronaći sve dijelove koje mora sanirati odnosno iscijeliti.

Da bi građevina bila zdrava, mora biti izgrađena od zdravih dijelova. Isto tako, cjelokupno zdravlje čovjeka odnosi se na zdravlje svih elemenata od kojih je čovjek sastavljen. Odnosi se na materiju – njegovo tijelo i odnosi se na energiju – njegov um, njegovo razmišljanje, njegove osjećaje i na ono što zovemo dušom. Svaki segment čovjeka mora biti zdrav i u ravnoteži, a da bi to postigao u kasnijoj dobi, čovjek će morati posegnuti za svim dijelovima koji su povrijeđeni i sanirati rane.

Kad je u pitanju rana 'materijalnog' tijela, njeno zarastanje ili zacjeljivanje označava proces u kojem tjelesno tkivo obavlja iscjeljenje nakon ozljede. To je proces o kojem čovjek ne mora svjesno razmišljati jer njega tijelo zdrave funkcije po nekom svom prirodnom programu obavlja automatski. Cijeljenje rane, dakle, normalan je odgovor organizma na ozljedu i započinje neposredno nakon što je rana nastala.

Kad su rane na 'nematerijalnim' dijelovima čovjeka, postavlja se pitanje iscjeljuje li se energija sama ili je čovjek taj koji ju mora iscijeliti. Hoće li iscjeljenje doći 'samo od sebe' ili je čovjek taj koji aktivno nešto mora iscijeliti?

Ono što je poznato jest to da čovjek ima tendenciju usporiti, ako ne i u potpunosti svojevoljno blokirati iscjeljenje, pa čak i kad je prirodno cijeljenje u pitanju. Cijeljenje rane ovisi i o uvjetima u kojima se čovjek nalazi tako da ćemo u medicinskoj literaturi, između ostalih, naći i psihosocijalne čimbenike poput stresa, depresije, socijalne izolacije, lošeg ekonomskog statusa, karaktera, prošlih iskustava te psiholoških poremećaja. A nekad je razlog jednostavno taj da čovjek želi patiti i ne želi se odreći svoje boli odnosno ne želi zacijeliti.

Nekad se čovjek jednostavno ne želi odvojiti od uzroka svoje boli te se, svakodnevnim proživljavanje te iste boli, osjeća bliže njenom uzroku.

Stavimo li na stranu one koji se ne žele iscijeliti i fokusiramo li se na temu ovog teksta, odnosno na čovjeka koji samog sebe gradi ispočetka, fokusiramo li se na njegovu uspostavu ravnoteže i na njegovo ozdravljenje te kako to utječe na ostvarenje njegovih snova, prvo moramo objasniti što je to iscjeljenje i zašto je ono bitno.

Govorimo li o tijelu čovjeka, iscjeljenje označava postizanje odnosno vraćanje u stanje cjelovitosti i zdravlja, stanje koje je slobodno od onoga što nazivamo bolest.

Isto vrijedi i kad govorimo o svim energetskim aspektima čovjeka. Ti su dijelovi također iscijeljeni kad ih vratimo u stanje ravnoteže i zdravlja. Dok tjelesno iscjeljenje vidimo na tijelu čovjeka pa možemo reći kad je nešto iscijeljeno, za energetski dio se često smatra da ga ne vidimo i da je teško reći je li iscijeljen ili ne. I tu je teza pogrešna jer se energetsko stanje odražava i na materiji, odnosno tijelu čovjeka.

Kao što ne vidimo struju, već njeno djelovanje na uređaje, čovjekovu energiju vidimo kroz utjecaj koji ona ima na njegovo tijelo. Sve što se događa unutar čovjeka, vidi se i na samom čovjeku pa se tako jasno vidi je li čovjek iscijelio bol koju ima u sebi. Štoviše, ovisno o tome koji dio tijela je razvio bolest, može se detektirati i koji dio 'duše' pati.

Kako bi se čovjek trebao iscijeliti? Iscjeljenje nema brzinsko rješenje. Ono nije pilula koju uzmete oralno uz čašu vode ili granule koje rastopite u istoj. Nije knjiga koju ste pročitali niti film koji ste pogledali. Iscjeljenje je proces koji zahtjeva vrijeme te vašu odlučnost i predanost. Nekad će trajati duže, nekad kraće, ovisno o dubini vaše rane te vašoj vještini i vašem iskustvu. Ono je proces kojim kročite od početka do kraja.

Odgovor na pitanje kako bi se čovjek trebao iscijeliti jest tako što će krenuti na put iscjeljenja.

Kad čovjek odluči promijeniti svoj život, bilo da se radi samo o nekim pojedinim dijelovima ili ga pak želi promijeniti iz temelja, tad kreće na put iscjeljenja.

Put iscjeljenja označava proces iscjeljenja svih onih dijelova sebe zbog kojih čovjek ranije nije živio kako je htio i nije ostvario svoje snove.

Sve što ga je ranije sprečavalo da živi svoj život i ispuni svoje potencijale, sad mora biti iscijeljeno.

Kad iscjeljujete ono što smatrate da je problem, ono što nije u ravnoteži ili nije zdravo, odnosno neki vid nezadovoljstva, cilj vam je to nezadovoljstvo pretvoriti u zadovoljstvo. Vi morate promijeniti način na koji nešto doživljavate što znači da morate promijeniti percepciju iz koje to nezadovoljstvo promatrate. Da biste promijenili percepciju, morate si dozvoliti pomisao da stvari nisu nužno u potpunosti onakve kakvima vam se u tom trenutku čine.

Morate si postavljati pitanja i morate ono, što vas čini nezadovoljnim, pogledati iz više kutova kako biste došli do novih informacija i novih saznanja. Također, morate pokazati suosjećajnost za nastalu situaciju te spoznati kako je do nje moglo doći, što bi moglo značiti da još detaljnije morate istražiti cijelu situaciju. Morate potražiti ima li elemenata koji i nisu toliko loši te aktivno krenuti raditi na promjeni za svoju dobrobit, tj. raditi na obrtanju situacije.

S iscjeljenjem ćete započeti onda kad nezadovoljstvo prihvatite kao nezadovoljstvo, kad ga sagledate iz svih kutova, spoznate koji mu je uzrok, iskažete suosjećajnost prema njemu i prema sebi, upitate se zašto želite promjenu, donesete odluku da ćete to aktivno mijenjati te otpustite prošlost, otpustite ono negativno što vas veže odnosno na što vas to nezadovoljstvo asocira.

Prihvatite nezadovoljstvo, sagledate kutove, spoznate uzrok, iskažete suosjećanje, upitate se, donesete odluku te otpustite prošlost.

Da biste mogli iscijeliti neki dio sebe, morat ćete doći do spoznaje što je točno ono što vas u tom dijelu čini nezadovoljnim. Što točno uzrokuje to nezadovoljstvo i bol koju osjećate, a možda vas i ljuti? Nećete znati kako dalje dok ne spoznate uzrok nezadovoljstva jer pravo rješenje započinje tek pravilnom detekcijom problema.

I budite iskreni prema sebi. Ne iscjeljujete se zbog drugih, nego zbog sebe. Iskreno si odgovorite zašto vas nešto boli. Nekad će odgovor biti jednostavan. Nekad je možda problem zaista samo u vašoj emocionalnoj nezrelosti, ali nemojte se sramiti sebe. Prihvatite se kako biste se mogli poboljšavati i razvijati.

Koji god uzrok bio, kad ga spoznate, potrebno je da promotrite i uzrok i svoju reakciju. Da ih analizirate kako biste ih što bolje upoznali, a samim time i razumjeli, što će vam dalje pomoći da razradite plan kojim ćete ostvariti svoje iscjeljenje. Kad shvatite zašto se ponašate onako kako se ponašate odnosno iz kojeg to povrijeđenog mjesta reagirate, ta sama spoznaja će vam otvoriti oči.

Objašnjenja zvuče suludo i banalno, zato to i jest proces koji morate doživjeti i sami ga iskusiti kako biste ga uistinu shvatili, ali onaj tren kad spoznate, kad vam se oči otvore, kad vam se svijest otvori, vi ste u stanju promijeniti način reagiranja. Promjena dosadašnje reakcije na nezadovoljstvo mijenjat će i sam ishod, odnosno osjećaj prema tom nezadovoljstvu.

Otvaranjem svijesti odnosno spoznajom, mijenjate način reagiranja.
Promjenom reagiranja, mijenjate odnos prema nezadovoljstvu.
Promjenom odnosa, radite mjesto razumijevanju.
Kad nešto bolje razumijete, teže se odlučujete za osuđivanje.
Kad razumijete i ne osuđujete, počinjete se smirivati, a kad se smirite bit će vam lakše otpustiti.
Kad otpustite, vi se oslobađate.
Kad se oslobodite, vi se iscjeljujete.

Iscijeliti se također znači više ne osjećati bol kad pomislite na ono što je prije bilo uzrok te boli. Vi se od sad pa na dalje sjećate boli, ali ju ne osjećate, odnosno ona se pozivanjem sjećanja više ne aktivira u vašem tijelu u ovom trenutku.

Boli se sjećate u mislima, ali ju više ne osjećate u tijelu, to je ključno. Kad ste slobodni govoriti o temi koja vam je prije bila bolna bez da ju duboko emocionalno proživljavate cijelim svojim bićem, možete reći da ste nešto iscijelili.

Ono što želim naglasiti jest slušajte sebe, slušajte svoje tijelo. Surađujte s vlastitim tijelom jer će vam ono uvijek ukazivati na svoje (i vaše) potrebe. Ono će vas voditi kroz iscjeljenje od onog trenutka kada vi svjesno i odlučno poduzmete akciju u tom smjeru i s tim ciljem, ciljem vraćanja u ravnotežu i uspostave zdravlja. Ne morate pamtiti sve što vam ovdje piše, dovoljno je da se sjetite ključnih riječi:

razumijevanje, prihvaćanje, suosjećanje i otpuštanje te odlučnost da ćete timski raditi s vlastitim tijelom.

Ili, ako malo drugačije posložimo riječi, dobit ćemo: Otpuštanje, Prihvaćanje, Razumijevanje, Odlučnost, Suosjećanje, Timski rad s vlastitim tijelom – OPROST. Oprostite prvenstveno sami sebi. Pružite utjehu i ljubav sebi i onim dijelovima sebe koji to najviše trebaju. Oprostite si sve što je bilo i jednostavno otpustite prošlost. Time ćete u sadašnjosti napraviti mjesto za zdraviju, sretniju i zadovoljniju budućnost.

Vi ste dio sebe iscijelili onda kad vam taj dio više ne predstavlja nešto zbog čega ste nezadovoljni.

Cijelim nizom radnji obrnuli ste situaciju. Iscijelivši jedan dio, zatim idući pa sljedeći, s vremenom ćete se iscijeliti u potpunosti. Potpuno iscjeljenje će doći kad napokon započnete stvari koje želite ostvariti u životu, kad iscijelite kočnice, predrasude i strah. Kad napokon prodišete, opustite se i osnažite, tad ćete biti spremni hrabro živjeti vlastite snove.

Krenuvši putem iscjeljenja, vi ste krenuli na put ostvarenja vlastitog života. Ne samo da ćete biti u stanju ostvariti vlastite snove, vi ćete biti u stanju i u potpunosti uživati u njima. Zaslužujete to. Vi to zaslužujete. Zaslužujete biti sretni i ponosni na sebe i svoj uspjeh, stoga ne čekajte više niti tren. Duboko udahnite, donesite odluku i jednostavno krenite. Vaš život čeka još samo na vas.

Što kada s drugom osobom imate odnos koji nije dobar? Što kada među vama postoje problemi? Što kada je odnos ispunjen žestinom, konfliktom i nerazumijevanjem? Što kada vas taj odnos iscrpljuje, narušava kako vaše fizičko tako i vaše mentalno zdravlje? I što kada ste vi spremni raditi i na odnosu i na sebi osobno, ali se ta druga osoba jednostavno ne smiruje niti pokazuje bilo koji znak dobre volje odnosno samo želi da se ponizno pokorite njenoj volji? Da se ponizite i patite jednako kako i ona to radi, bilo da je netko to od nje tražio ili je to njena vlastita volja?

Svi mi imamo odnose koje baš i ne volimo jer su neugodni i nezdravi. Neke od njih ćemo uspjeti promijeniti, a neke nećemo. Od nekih ćemo, naravno, ako smo u prilici, pobjeći glavom bez obzira, ali neke ćemo, kao kad je na primjer bliski član obitelji u pitanju, vući na svoju štetu. Možda ćemo taj odnos uspjeti svesti na minimum, ali ćemo ga i dalje protezati kroz cijeli život.

Odlučili ste se aktivno pozabaviti vlastitim životom. Mijenjate loše ili nezdrave navike, zdravlje vam se popravlja, sretniji ste i zadovoljniji, aktivniji, smireniji i onda imate taj neki odnos s drugom osobom za koji vam se čini da apsolutno poništava sav vaš trud, ako ne i čitavu vašu volju za životom. U pitanju može biti bilo tko, bilo koja druga osoba ili osobe. U mom slučaju to je član obitelji ili, da kažem, više njih.

Došli ste do točke kad vas više nije briga što je bilo i kako je bilo, tko je prvi počeo ili zašto je krenulo krivo i sve što želite je da takav odnos prestane. Spremni ste pustiti cijelu prošlost i mirno krenuti dalje. Spremni ste sretno i zadovoljavajuće provesti ove godine koje su vam preostale. Spremni ste iz tog odnosa izvući ono najbolje i na to se fokusirati, ali ta osoba ne odustaje i postaje sve gora i gora.

Sve što je nekad bilo utemeljeno na bivanju nesretnim, nezadovoljnim i neispunjenim, kroz godine jala i gnjeva preraslo je u teške psihoze i duševno oboljenje te osobe jer nitko se ne može izvući netaknut iz dugotrajnog bivanja u niskim frekvencijama. Osoba vas doslovno potapa zajedno sa sobom, ali životi su vam toliko isprepleteni da ju ne možete u potpunosti odsjeći.

Vi ne možete ozdraviti u okolini koja vas iznova i iznova truje, ali ste odlučni u svom naumu. Vi želite promjene. Vi aktivno radite na sebi, aktivno stvarate svoju priču i aktivno sudjelujete u svom životu, ali (barem) jedan lanac vas još uvijek steže oko vrata. Što vam je činiti?

Prvo i osnovno, morate čekati trenutak kad vam je doslovno puna kapa svega i tad donijeti neopozivu odluku da vam je dosta. Tek tad ćete biti sigurni da je ono što ste odlučili u vezi ovog odnosa konačno i da se nećete samo tako lako predomisliti nakon par 'dobrih dana' i mirnih riječi. Tek kad prijeđete granicu s koje nema povratka, spremni ste započeti iscjeljenje odnosa.

Iscjeljenje odnosa s nekim započinje spoznajom da problem postoji, razumijevanjem gdje je problem, razumijevanjem prema toj osobi s kojom smo 'u problemu', shvaćanjem zašto se osoba ponaša kako se ponaša odnosno gdje je ona povrijeđena i iz kojeg to povrijeđenog mjesta reagira na način na koji reagira ili se ponaša kako se ponaša.

Vi morate shvatiti da i drugi moraju iscijeliti svoja bolna mjesta. Morate prihvatiti da je iscjeljenje njihova odluka koju su ili donijeli ili još nisu, a nekad možda niti neće, i morate shvatiti da ih ne možete prisiliti da se iscjeljuju niti da rade ono što oni sami ne žele raditi.

Samo zato što problem među vama možda nikad neće biti riješen, jer za tango je potrebno dvoje, ne znači da vi ne možete iscijeliti taj odnos sa svoje strane.

Oprostiti nekome - to radimo zbog sebe, ne zbog drugih.

Vi možete oprostiti nekoj osobi kako biste vi mogli krenuti dalje, a ne nužno kako biste izgladili i nastavili odnos s tom osobom. Oprostite i otpustite odnos ako druga osoba ne misli raditi na njemu. Oprostite, otpustite i mirno krenite dalje svojim putem.

Samo zato što razumijete da osoba nastupa iz povrijeđenog mjesta unutar sebe također ne znači da morate dopustiti toj osobi da vas gazi. Na odnosu moraju raditi obje strane jer samo jedna strana neće ništa postići. I nema potrebe da toj osobi verbalno namećete svoju 'superiornost'. Nema potrebe da joj govorite kako ste vi njoj oprostili, a kako je ona ta koja ima 'problem' i sa sobom i sa vama.

Oprost je unutarnji proces i bitnije ga je odraditi kako treba nego ga preuveličavati riječima.

Vi opraštate zbog sebe i svog zdravlja, zapamtite to. Taj oprost vama donosi olakšanje u životu, stoga možete nekome oprostiti tražila ta osoba to od vas ili ne.

Kad oprostite, u vama će doći do olakšanja koje će uskoro graničiti s pojmom ravnodušnosti, ali s njim se neće u potpunosti izjednačiti. Vi ste oprostili tako što ste prihvatili da se neke stvari više neće promijeniti na bolje i odlučili da više nećete sudjelovati u toj farsi.

Kad uistinu oprostite nekome, tuđe ponašanje više neće izazivati kobne okidače u vašem centru emocija.

Da, ponašanje te osobe vas i dalje može naljutiti jer takve osobe ne poznaju granice, ali neće vam više biti trenutačni okidač. Činjenica da vam i sama pomisao na tu osobu neće odmah izazvati grč u želucu, polako će dovesti do toga da vam više niti susret s tom osobom neće biti okidač. Vi se možete naljutiti s vremena na vrijeme, ali nećete se razbolijevati zbog dugotrajnog boravka u takvom emocionalnom stanju.

Imajte na umu da vi drugu osobu ne možete promijeniti protiv njene volje. Ono na čemu možete raditi jest način na koji reagirate kad ju vidite. Ne, to nije lako, ali je oslobađajuće. I imajte na umu da sam rekla 'raditi na tome'. Ne promijeniti samo tako, već raditi na promjeni.

Mozak mi se okrene u glavi svaki put kad netko kaže „upravljaj svojim emocijama ili kontroliraj ono što osjećaš“. Bravo. Emocije po defoltu nisu nešto što biraš, već nešto što netko ili nešto u tebi pobuđuje. Vi ne možete samo tako reći „ne želim se naljutiti“ i očekivati da se nećete naljutiti. Ono što možete jest razmisliti koji je to točno segment koji vas je ljuti, zbog čega vas ljuti i pitati se, želite li nastaviti dopuštati da vas ljuti.

Kod iscjeljenja odnosa je bitno shvatiti da vi niste ono za što vas netko drugi u svom bijesu optužuje.

Samo zato što vas netko naziva pogrdnim imenima ili vam govori da ste glupi, nedovoljni, lijeni ili nesposobni, ne znači da vi to zaista i jeste. Ne poistovjećujte se sa tuđom slikom o vama, pogotovo kad vam osoba to govori samo da bi vas isprovocirala. Bitno je shvatiti da i vi morate promijeniti svoje ponašanje, ali na bolje, ne na gore.

Nemojte si više dopuštati da vas druga osoba spušta na svoju razinu. Vi ste puno bolji od toga, vi možete i trebali biste bolje, radi sebe. Spusti li vas druga osoba na svoju razinu agresije i dalje će vas dobiti jer se na toj razini osjeća kao kod kuće. Isto tako, morate znati da vi niste krivi što se druga osoba ne želi promijeniti na bolje.

Mnogo je razloga zašto je netko u lošem odnosu s vama. Nemojmo si mazati oči, moguće je da vi jeste nekome učinili nešto loše i nemojte odmah očekivati da vam ta osoba treba oprostiti samo zato što vi to želite, ali to su dijelovi jedne druge teme. Ovdje se fokusiram na odnose u kojima ste vi iskreno dali sve da poboljšate odnose kojima više nema spasa.

Čovjek mora shvatiti kad je došao kraj i kad je vrijeme da se oprosti od odnosa, iako to nužno ne znači da će se zauvijek oprostiti i od dotične osobe. Vi ste dali sve od sebe i, zbog sebe i svog zdravlja, zaslužujete krenuti dalje i ne razbacivati se vlastitom energijom.

Na koji način nekome oprostimo? Mislim da je to najbolje opisati kao kad u potpunosti prihvatimo status nekog odnosa, a to je da on ne napreduje i nikad se više neće promijeniti. Kad prihvatimo činjenicu da je osoba netko tko je zapravo duboko povrijeđen i također zaslužuje iscjeljenje, ali vi joj ne možete pomoći u tome jer ona na vas fokusira svoj bijes pa pomoć nema efekta. Kad prihvatite da druga strana ne želi promjenu i kad ste spremni otvoriti šake i pustiti teret da napusti vaše tijelo.

Kad spoznate, prihvatite i otpustite te odustanete od sudjelovanja u tom cirkusu, spremni ići dalje, gledajući na osobu bez ljutnje, ali sa suosjećanjem i empatijom, tad možete reći da ste nekome oprostili.

Ono što je meni najviše pomoglo bilo je detaljno opisivanje cijelog odnosa. Ispisala sam mnoge stranice koje sam iščitavala iznova i iznova, isprva grcajući u suzama, ali su se s vremenom suze sve više sušile. Kad sam bila u stanju pročitati tekst bez plakanja, znala sam da sam isplakala svoje i da sam spremna ići dalje.

To ne znači da sam zaboravila sve što se dogodilo ili da je prestalo boljeti, već da o tome razmišljam u puno manjoj mjeri, rijetko štoviše, a boli se sjećam kroz sjećanje na samu bolu, ali ju više automatski ne osjećam u tijelu aktiviranjem samog sjećanja.

Iščitavanjem sam jednostavno potrošila tugu, čime sam je se automatski oslobodila.

Iscjeljenje odnosa je bitno za vaše zdravlje, ali nekad će za to trebati puno vremena.

Vrijeme liječi rane, ali samo i samo ako u tom vremenu vi nastavite živjeti svoj život.

Budete li se zarobili u tom trenutku boli, vrijeme će protjecati, ali neće liječiti. No dopustite li sami sebi da idete, pa makar i malim koracima, dalje svakoga dana, dopustite li da nove radosti uđu u vaš život, dopustite li si uživati u ljepotama koje vam život još može pružiti, vi ćete kročiti putem vlastitog iscjeljenja.

Dosad najduže iscjeljenje odnosa u mom životu trajalo je deset godina. Toliko je bilo potrebno da se apsolutno svi okidači u meni u potpunosti otpuste. Deset godina zvuči jako puno kad vam netko kaže da je toliko ispred vas, ali tih deset godina će proći bez obzira što vi mislili o njima. Danas, gledajući retrospektivno, mogu reći da sam presretna što sam to vrijeme iskoristila za sebe. Mogla sam još uvijek biti zarobljena u boli koja nema smisla, no danas sam ja slobodna od tereta nezdravog odnosa bez budućnosti.

Vrijeme prolazi bez obzira na nas. Jednom će nas i pregaziti, no mi smo još uvijek ovdje, u ovom trenutku i ovaj trenutak je odlučujući. Na vama i samo na vama je da odlučite kako ćete provesti ostatak svog vremena.

„Reci mi, kako to čovjek biva sretan i zadovoljan? Rekla si mi da trebam živjeti onako kako ja želim. A kako se to radi? Što trebam učiniti? Što trebam željeti? Što je to što je dobro za mene? Kako to misliš, trebam slušati svoj unutarnji glas? A što je to što mi taj moj glas govori? Kako to misliš, glas je moj i ja bih to sam trebao znati? Pričaš gluposti, a ne znaš mi reći što da radim! Kako to misliš, da otpustim emocije, da otpustim prošlost? Govoriš mi, a ne objašnjavaš mi što točno trebam učiniti! Reci mi točno što da radim i kako da to radim!“

Jeste li ikad vidjeli dijete kako se ponaša kad dobije, na primjer, novu igračku? Kako ju stavi u usta, kako ju gleda sa svih strana, kako čak i udara njome? Jeste li ikad vidjeli da odrasla osoba čita upute djetetu u kojima se objašnjava kako se s tom igračkom treba pravilno igrati ili ste vidjeli kako to dijete samo istražuje, ali samo i odlučuje kako će se s tom igračkom igrati? Ili kad mu date običan svakodnevni predmet, kako ga vrti i pregledava i kako ga, čak i kad mu objasnite čemu taj predmet služi, koristi onako kako samo želi? Jeste li ikad vidjeli takvo dijete i jeste li ikad bili takvo dijete? Pa zašto onda ne primijenite taj pristup i danas?

Ljudi često traže da im se točno govori što i kako da rade, pogotovo nakon što su se, uz puno buke, bunili na činjenicu da drugi žele upravljati njima. Oni ne žele da im itko govori što da rade, ali isto tako žele da im netko točno objasni što i kako da rade sa samim sobom.

Mogu shvatiti da je do takvog ponašanja došlo iz navike. Prvo su vam roditelji kroz cijelo odrastanje govorili što i kako morate. Možda ste se ispočetka i bunili, ali ste nekako, nakon 20 godina, navikli na takav obrazac ponašanja. Naravno da postoji cijeli niz raznih mogućnosti i verzija vašeg odgoja i neću sad istraživati svaku od njih, samo sam se htjela dotaknuti jednog primjera da shvatite zašto sam rekla da je ovo možda navika.

Dakle, ako su 'naređivanje' i 'upravljanje vama' stvar navike, zašto mislite da sad kad ste odrasli ipak ne možete sami odlučivati? Ne znate kako? Vrijeme je da naučite. Ne znate kako se to uči? Uči se kroz iskustvo, ali uči se i kroz igru.

Kad netko govori neki strani jezik, što vi radite? Vi slušate i pokušavate reproducirati zvukove koje čujete. Isto, kad je netko prvi put zafućkao, vi ste slušali i pokušali oponašati taj zvuk. Ne znate kako, ali oponašate ono što vidite (položaj usta), probate i nadate se uspješnom rezultatu. Možda vam ispočetka ne ide, ali nastavite li probavati, nastavite li vježbati, moguće je da ćete izvedbu dovesti do savršenstva.

A što kad nešto osjećate? Vi ne znate što je to, ali razgovarate s drugima. Međusobno dijelite iskustva opisujući ono što osjećate dok ne dođete do zaključka što bi to moglo biti. Što kad nešto volite ili kad vam se nešto sviđa? Recimo volite igrati tenis. Otkrili ste tenis i jako vam se sviđa, ali vam baš i ne ide dobro. I dalje vam se sviđa i vi ga nastavite igrati. Vodi vas vaša strast, a praksa će vam pomoći da se poboljšate. Jednog dana biste mogli savršeno igrati tenis.

Vi ste osjećali da vam se sviđa tenis i jednostavno ste nastavili igrati. Vi ste osjećali nešto u sebi i istraživali ste što bi to moglo biti. Vi ste čuli nešto i oponašali ste taj zvuk dok god ga niste pogodili.

Vi ste mali istraživači koji od prvoga dana istražuju svijet u sebi i svijet oko sebe.
Zašto biste to odjednom prestali biti?

Zašto odjednom želite da vam netko drugi objašnjava ono što je na vama da istražite? Zašto želite da vas netko drugi točno uputi kako se voli ili kako se biva tužan? Zašto želite da vam netko drugi govori što se vama sviđa? Drugi vam mogu ponuditi uvid u nešto novo, mogu vam pokazati vlastitim primjerom, ali vi ste ti koji sami morate ili shvatiti ili odlučiti što volite, što želite, što osjećate.

Vi morate biti mali istraživači koji će istraživati život jer ako odbacite tu mogućnost, tu predivnu priliku, s njom odbacujete i pravo da se žalite što drugi upravljaju vama kad ste im se već u potpunosti predali u ruke.

Želite li gotova rješenja za život?

Želite li priručnik u kojem će vam biti upute kako se točno živi? Kako se treba osjećati u kojoj situaciji? Što je ono što vam se treba sviđati? Što ili koga trebate voljeti? Želite li točan plan i program kojeg se morate držati?

Želite li vi sami živjeti svoj život ili očekujete da će netko cijelo vrijeme upravljati vama?

Što točno vi želite? Želite li sami živjeti svoj život ili želite da ga drugi žive umjesto vas? Ili želite da drugi odluče o odgovoru na ovo pitanje? Što vi želite?

Zbog sigurnosti u prometu, postoje prometna pravila. Zbog sigurnosti na radu, postoje pravila za upravljanje strojevima. Pravila su tu, ili bi barem trebala biti, zbog naše sigurnosti. Pravila će uvijek postojati, ali će se i mijenjati. Uvijek ćemo biti u nekoj situaciji u kojoj će nas netko drugi upućivati kako se treba ponašati ili što točno treba raditi, ali kad je u pitanju vaš život, odabir vaše životne putanje, odabir onoga što vi volite ili čime se želite baviti, to bi trebao biti vaš odabir jer to je i u konačnici vaš život.

Ako još niste sigurni što volite ili što želite – istražujte. Nemojte da drugi odlučuju umjesto vas.

Isto tako, nemojte odmah burno reagirati kad vam na vaš zahtjev netko želi pomoći. Kad nekome kažete da želite biti sretni ili da jednostavno ne želite biti tužni i kad vam taj netko pokuša pomoći da to postignete, ako ne razumijete odmah što vam se govori, nemojte se prebaciti u agresivan napad. Neke stvari nije lako objasniti upravo zato što su one tu da bi se iskusile.

Prošlost je tu da bi se otpustila, emocije su tu da bi se otpustile iz tijela. Kao što ste sami od sebe naučili da vaše tijelo samo otpušta višak tekućine, kao što ste prihvatili mokrenje i kao što shvaćate kad vam tijelo šalje signale da je vrijeme za taj čin, isto tako vam šalje i signale kad mu je dosta nečega i kad nešto želi otpustiti iz sebe.

Nemojte svojim umom u sebe zarobiti stvari koje vaše tijelo uporno želi otpustiti.

Nemojte biti bijesni kad vam netko kaže da trebate otpustiti loše i neproduktivne (između ostalog i mentalne) navike. Nemojte biti agresivni jer vam netko pokušava objasniti nešto apstraktno. I drugi su do toga došli samostalnim istraživanjem odnosno svojim iskustvom. Netko će vam se nešto truditi objasniti najbolje što može, ali vi ćete to razumjeti tek kad sami probate to učiniti. To vam je isto kao i svršavanje.

Drugi vam ga mogu objašnjavati, vi možete misliti da ste to već doživjeli, ali onaj tren kad ga uistinu doživite, vi ćete točno znati da je to to i nitko vam to neće trebati potvrditi.

Istražujte svoj život. Istražujte ga kroz igru i zabavu. Istražujte sebe. Probajte sami nešto učiniti. Treba vam nadahnuće? Inspiracija? Nema boljeg od boravka u prirodi. Televizija i ostali mediji prenijet će vam samo djelić onoga što u prirodi možete u potpunosti doživjeti.

Vi nećete razumjeti vjetar dok ga ne osjetite na vlastitoj koži. Nećete razumjeti kako vam boravak na suncu podiže raspoloženje dok sami to ne iskusite. Nećete shvatiti koliko šetnja pogoduje vašem postizanju ravnoteže dok ne krenete šetati. Nećete razumjeti koliko je principa kvalitetne gradnje već u prirodi dok ne budete promatrali životinje kako grade.

Također, nećete razumjeti što osjećate dok si ne dopustite da to osjećate. Nećete razumjeti sami sebe dok si ne dopustite da sami sebe istražujete. I nećete razumjeti što vam drugi objašnjavaju dok vi sami ne počnete donositi odluke za sebe, dok sami ne odlučite živjeti svoj vlastiti život.

Kako čovjek biva sretan i zadovoljan? Kako čovjek živi kako želi? Kako čovjek zna što želi ili ne želi? Kako čovjek zna što je dobro za njega? Kako čovjek otpušta sve ono što nije u službi njegovog prirodnog zdravlja? Kako, kako, kako? Tako što istražuje. Istražuje sebe i svijet oko sebe. Sluša svoju intuiciju, sluša svoj unutarnji glas, sluša potrebe svog tijela i svoje duše. Istražuje i obrađuje povratne informacije koje osjeća u sebi.

Nitko vam neće dati gotova rješenja za život. Možda će to i probati napraviti, ali to nikako nije pravo rješenje, a pogotovo nije rješenje za svakoga. Vi i jedino vi ste u stanju pronaći rješenje za sebe, ali nećete to postići ako vi sami ne budete istraživali sebe i svoj život. Vi ste pravi mali istraživači, vi to možete.

Leđima okrenuta televizoru, sjedila sam za laptopom i pripremala tekstove za stranicu. Na tv programu prikazivao se prijenos jednog dočeka koji je popratno puštao i dokumentarce o osobi koja se dočekivala. Tekstove koje sam pisala godinama već sam imala spremne i samo sam ih još tematski prilagođavala svakom broju. Odlučivala sam koji će tekst i kojim redoslijedom ići u koji broj, koju ću mu sliku dodijeliti i slično.

Puno je brojeva već bilo gotovo, odluke su bile donesene, a onda se dogodilo nešto neočekivano. U jednom od dokumentaraca dotična osoba koju se dočekivalo izgovorila je riječi kojima je doslovno citirala jedan moj tekst, a koji je bio predodređen za jedan od kasnijih brojeva Omnije.

Prepoznavanje tih riječi potaknulo je u meni cijeli niz reakcija.

Osim što sam se s tom osobom dobrim dijelom mogla poistovjetiti i ranije, sad kao da me još jednom podsjetio na sve ono što radim i, ono bitnije, kako i zašto to radim.

Kroz mene su proletjele sve godine koje sam uložila u ovaj projekt. Proletjela su i sjećanja na ono što sam kao trogodišnje dijete izjavila da ću jednoga dana raditi u životu. Proletjeli su i svi dani u kojima sam pucala po šavovima, u kojima sam se pitala ima li išta uopće smisla i u kojima sam pod pritiskom gotovo htjela odustati, ali sam vođena dubokim unutarnjim nagonom ustrajala do samog kraja.

Iako sam pod pritiskom protoka vremena razmišljala o drugim opcijama, na kraju je presudilo ono što i jest bit svega ovoga – moralo je biti po mom.

Ovaj projekt je moj, baziran je na meni i na činjenici da sam i ja sama svoj vlastiti projekt. Od same ideje do konačne realizacije, svaki pojedini korak sam sama zamislila, osmislila i razradila, sama napisala, fotografirala, uredila, programirala. Sve je onako kako sam ja htjela i kako sam ja sama zamislila.

Ovo je moja vizija koju sam manifestirala prema vlastitoj zamisli i koja je u skladu s mojim unutarnjim osjećajem. Najvažnija stavka ovog projekta je da sve bude točno onako kako sam ja to zamislila, pa makar to značilo i da će, na primjer, datum objave biti malo odgođen. Pitate se zašto kažem da je kod ovog projekta najvažnije da bude po mom?

Ako bude uspješan, bit će uspješan, ako ne bude, neće. Što bude, bit će jer najbitnije je ionako da bude iskreno, da bude – ja.

Ne bih se mogla pomiriti s tim da radim po tuđem nahođenju jer tad niti uspjeh niti neuspjeh ne bi bili realni, ali kad znam da je cijela stvar u potpunosti u skladu s onim kako ju ja osjećam, tad sam ja u sebi zadovoljna te sretna liježem u krevet na kraju dana. Sve i da sutra umrem, sretna sam jer sam danas živjela po svom.

Njegove, ili da kažem, moje riječi, odjednom su odzvanjale cijelom sobom. Osjetila sam snažnu potrebu da uvod u taj tekst napišem već u ovom drugom broju Omnije jer znam koliko je svaki početak težak, ali isto tako znam koliko je ispunjavajuće hodati vlastitim putem.

Kad je ono što radite u skladu s onim kako se osjećate, kad je u skladu s onim kako ste vi to zamislili, uspjeh je zajamčen jer uspjeh znači osjetiti onaj mir, onaj sklad u sebi te postići sreću i zadovoljstvo, kako tijela, tako i uma.

Kad ste vi zadovoljni onime što ste napravili i kad ste dali sve od sebe da bude upravo onako kako ste vi to zamislili, vi ste već uspjeli.

Uspjeh nije osvojena nagrada kao što neuspjeh nije osvojiti drugo mjesto. Uspjeh je kad ostavite trag u drugima i kad nekome, pa makar samo i sebi, promijenite život na bolje, na zdravije.

Osobni uspjeh znači dati sve od sebe i dati ono najbolje od sebe, stoga pronađite hrabrost da se izborite da vaš život bude po vašem. Plešite u svom ritmu, na svoju glazbu. Učite kroz iskustvo života, povezujte naučeno, stvarajte, ali nemojte zaboraviti da, osim za rad, treba imati vremena i za igru, i za zabavu, i za ples. Plešite. Dišite. Uživajte. Živite.

Plešite! Plešite onako kako ste vi to zamislili. Nemojte plakati, nego plešite. A ostali? Možda i oni znaju naš ples.

Dan je bio predivan te sam odlučila prošetati prirodom. Točno sam cijelim tijelom osjećala radost i uzbuđenje zbog toga, a onda mi je jedna osoba odlučila priopćiti da će ići sa mnom. Malo društva, što može biti loše u tome, pomislila sam. Stavila sam fotoaparat u ruksak i s veseljem krenula u šetnju.

Duboko sam udisala svježi zraka osjećajući kako mi se misli odmaraju. Noge su išle putem kojim ih je srce vodilo i cijelo mi se tijelo njihalo u jednom radosnom ritmu. Osjećala sam toplinu sunca na licu i bistrinu u očima dok sam promatrala prirodu oko sebe, no uši su mi se počele ježiti od iritacije. Tihi zvuk koji ih je iritirao isprva je bio podnošljiv jer je bio poput graktanja vrana - smatrate da neće dugo trajati, odnosno da ćete se s vremenom odmaknuti od njega, no ja kao da sam se svakim korakom više približavala zvuku koji je ionako cijelo vrijeme hodao uz mene.

Šetnje s drugim ljudima znam provoditi produktivno odnosno, ako netko od nas ima nešto što ga muči, nešto što ga tišti, šetnja je idealna za izbacivanje tereta s duše. Osim što osoba izgovori problem na glas, odnosno izbaci iz sebe svoju bol, kroz razgovor ili pak kroz razmišljanje na glas može doći do nekog korisnog zaključka ili pak do rješenja problema.

Razgovor joj može pomoći sagledati problem iz više kutova čime mijenja perspektivu iz koje gleda na njega. Samim tim dolazi do novih spoznaja kojih, do maloprije, nije bila niti svjesna te je zatim u mogućnosti promijeniti ono što osjeća prema tomu nečemu što joj predstavlja problem jer se stavlja u drugačiji odnos prema tom problemu.

Nikada nisam odbila šetnju s osobom koja ima problem i kojoj treba pomoć, kojoj treba netko tko će ju saslušati i jednostavno biti uz nju dok joj je teško. Ovog puta to nije bio slučaj. Ovog puta to je bilo usmjereno maltretiranje i čisto izdrkavanje mojih živaca.

Počelo je tako što se na prvu činilo kao nevino i znatiželjno ispitivanje o mojim osobnim stavovima, mišljenjima i razmišljanjima o raznim temama. Toj sam osobi odmah dala do znanja da su to moje privatne stvari i da ne osjećam potrebu bilo kad i bilo s kim dijelit te stvari. Neke osjetljivije teme podložne su tome da vam netko drugi uvijek odluči nametnuti svoj stav i svoje mišljenje bez da ste vi to tražili.

Na primjer, počnimo s banalnim. Vi volite jesti jagode. To je vaša osobna stvar. To, naravno, ne znači da ih jedete redovito, već samo da ih volite jesti, da su vam jedan od omiljenijih okusa. I onda vam ta neka osoba počne drobiti o strašnim mikrobima koji će vas ubiti na licu mjesta ako ne budete prije upotrebe detaljno izribali jagode octom.

Da skratite priču, napomenete da volite i avokado, bez obzira što ste ga pojeli svega tri-četiri puta u životu, no tad dotična osoba počne s osuđujućim monologom o klimatskim promjenama i tome kako odvratne osobe poput vas ubijaju egzotične ptice u džungli i putem se nekako dotakne vašeg seksualnog života te vas počne ispitivati o pozama u seksu koje volite, točnije o nastranostima koje preferirate jer svi su ljudi nastrani, samo ne žele priznati.

Vi odbijete odgovoriti na takvo pitanje, a osoba zaključi da volite da vas sto vragova jebe u guzicu nasred livade dok vas ovce gledaju jer onaj tko šuti je najporemećeniji. Naravno, za razliku od te osobe koja nadugo i naširoko svima priča o sebi, time svima pokazujući tko je ona zapravo i koliko je divna i otvorena jer će reći svima sve … SVE o sebi.

Vi se pokušavate primiriti ne dopuštajući provokacijama da vas razbjesne, ali osoba je uporna naglašavajući da vi kršite njena prava i iskazujete nepoštovanje prema njoj svaki put kad odbijete odgovoriti na njeno pitanje jer ona je tako divna i otvorena osoba te zaslužuje da joj drugi uzvrate istom mjerom.

Pitate tu osobu ima li nekih posebnih želja, odnosno želi li možda negdje ići, no ona vam odgovara da je njoj svejedno i da će slijediti vas. Pitate ju još jednom, za svaki slučaj, je li u redu da vi birate putanju vašeg izleta. Ona se već uvrijeđeno složi i onda počne: „ne, nemoj tu, idi ovdje, a ne ondje, to ti govorim zbog tebe. Ja smatram da bi za tebe bilo dobro da ideš ovim putem koji ti ja sad predlažem i uvrijedit ću se ako me odbiješ jer time pokazuješ nepoštovanje prema meni i mojim željama za tebe. Ja smatram da ti trebaš hodati ovako, ne onako, nemoj tu prijeći cestu, prijeđi ju tamo gdje ti ja kažem, nemoj hodati ovuda, idi onuda, nemoj tako mahati rukama, maši ovako kao ja, budi više poput mene, nemoj, jednostavno nemoj, baš si nekako postala đubre u zadnje vrijeme, ti se posebno odvratno odnosiš baš prema meni, ja to ne zavrjeđujem.“

Naravno da je ovaj razgovor samo mala kap u moru onoga što je zaista bilo rečeno, čak je i karikirano zbog poante teksta zato što ovo nije mjesto gdje bih trebala napisati užase koji su uistinu bili izgovoreni. Voljela bih reći i da se takva šetnja dogodila samo jednom, ali nećemo se lagati.

Iz takve šetnje vratila sam se, kao i svaki put, ljuta na sebe. Ljuta što nisam u mogućnosti pomoći takvoj osobi, ali i ljuta što dozvolim osobi takvo toksično ponašanje.

Moj izgovor meni samoj je uvijek isti: ta osoba u ovom trenutku nema nikog osim tebe, ionako već i tebe (kao i cijeli svijet) smatra odgovornom za svoje jade i za činjenicu da ne može ni samu sebe smisliti. Možda joj ipak treba još jedna šansa, još malo vremena. Možda ne smijem dozvoliti da prekine baš svaki kontakt sa zdravim razumom. Možda, možda, možda još ovaj put. Da, to je moj izgovor zato što osjećam ono što ne bih trebala osjećati.

Ja nisam uzrok problema te osobe, ali sam joj bliska i ta se osoba drži za mene svojim noktima. Ja osjećam njezinu bol i svoju bol koju izaziva nemoć da joj pomognem. Zarobljena sam u tom odnosu zato što joj ne mogu pustiti da propadne do kraja, iako sam duboko svjesna da nisam ja ta koja može promijeniti cijelu stvar.

Ta osoba bira biti takva. Davno je prešla granicu kad je mogla tvrditi da joj drugi nešto nameću. Sve što čini, misli i izgovori, sve što propusti, samo je i jedino njezin odabir.

Nakon vremena provedenog s tom osobom, ja se osjećam loše. Nestali su radost i uzbuđenje koje sam osjećala cijelim tijelom. Nestali su smirenost i zadovoljstvo. Nestao je i radostan ritam u kojem sam ljuljala tijelo. Osjećam se loše. Boli me trbuh, boli me glava, gori mi točnije. Prepuna sam ljutnje, bijesa i nemoći. Svi su mi zglobovi u grču. Osoba kojoj još jedino ja želim biti društvo i podrška s vremenom je sve odvratnija prema meni. S vremenom, a u skladu sa svojom dijagnozom, previše razmišlja u odsustvu stvarnosti i uvijek iznova nešto iz prošlosti izmijeni, nešto izmisli, nađe nekog novog krivca i novi razlog zašto je njoj teško u životu i zašto sam baš ja odvratna prema njoj.

Pitam se, što mi ovo treba. Ionako se već borim s mnogim problemima koji su s ovog svijeta, a koji uključuju nepravdu, preživljavanje u ovakvom sustavu, neimaštinu, zlostavljanje, iscrpljivanje, obiteljski život, društveni život, partnerski odnos – život općenito. Borim se uspostaviti ravnotežu u zemaljskom aspektu svog života dok istovremeno balansiram onaj drugi svijet u sebi, svijet koji se nekad teško opisuje riječima i svijet koji se sanja u snovima. Svijet o kojem ne mogu pričati baš s bilo kim jer su se mnogi otuđili od svog duhovnog svijeta pa ga negiraju i kod drugih.

Dok pokušavam izbalansirati svoj zemaljski dio, dok pokušavam izbalansirati svoj duhovni dio, dok pokušavam međusobno izbalansirati svoj zemaljski sa svojim duhovnim dijelom, ja se gubim u odnosima koji me uporno vraćaju na nulu. Kad god mislim da sam na dobrom putu da uspostavim zdrav balans svih elemenata sebe, doživim onaj, kako ja to zovem, 'šamar stvarnosti' koji me podsjeti da stojim na zemlji s obje noge i da sam okružena velikim, globalnim problemima te da je dug put preda mnom, put zbog kojeg negdje u sebi osjećam da sam ovdje.

Ja se neću moći izbalansirati ako ću uporno biti okružena utezima koji će mi lomiti zglobove. Ja neću moći krenuti na put s ljudima koji će na to putovanje gledati drugačije od mene i koji će mi ga cijelim putem pokušavati sabotirati. Ja neću moći biti ja među drugima dok prvo ne budem ja sa samom sobom. Ja na put moram sama.

Zašto vam govorim sve ovo? Želim vam reći da ćete nekad put jednostavno morati prijeći sami. Nemojte se bojati, to ne znači da ćete ostati sami ili da ćete putem nužno cijelo vrijeme biti osamljeni. To samo znači da svi mi imamo drugačije poglede na stvari i, kad je u pitanju vaš život, bitno je da slijedite svoje poglede, a ne nužno tuđe poglede na vaš život. Možete usvojiti savjet ili preporuku, ali ne možete živjeti po tuđem nahođenju ako to nije u skladu s vama.

Vi se sastojite od više dimenzija i bitno je da su sve one u balansu kako biste vi kao cjelina bili u ravnoteži.

Nemojte se bojati odmaknuti od drugih kako biste pronašli svoj put. Kad krenete željenom putanjom, srest ćete ljude s kojima ćete biti bliskiji od ljudi iz obitelji iz koje ste potekli. Ako je to vaš put, nemojte ga se bojati. Nekad nas naše obitelji samo pripremaju za ono što nas čeka u životu. Nekad nas odguruju kao brod od obale, a nekad će biti slučaj da ste toliko bliski da ćete uvijek sve proživljavati zajedno.

Koji god da je vaš put, kad osjetite da je vaš, kročite njime.

Samo zato što naše obitelji možda ne razumiju naše potrebe ili želje našeg srca, ne znači da im to moramo uzeti za zlo. Možemo biti vrlo različiti i unutar jedne obitelji, bitno je samo da se međusobno poštujemo i uvažavamo.

Ako to nije vaš slučaj, ako vas ne razumiju do te mjere da vas sputavaju, vrijeđaju, omalovažavaju ili sabotiraju, ne bojte se sami otisnuti u smjeru vašeg srca. Vi ne morate imati istu putanju kao i oni te ono bitnije, vi ne morate kročiti tuđom putanjom samo zato što vam vaša obitelj 'ne dozvoljava' da idete svojom.

A za vas koji ste shvatili da ste u ovom trenutku uvjetno rečeno sami, zapamtite jedno: slušajte sebe, krenite putem kojim osjećate da želite ići. U ovom trenutku toga još niste svjesni, ali kad budete dovoljno hrabri da kročite svojim putem, u vaš će život ući ljudi koji su 'u skladu' s vašom putanjom.

. . .

Dan je bio kišovit, pomalo tmuran, ali meni je bio predivan. Odlučila sam prošetati prirodom. Cijelim sam tijelom osjećala radost i uzbuđenje od pomisli da ću vrijeme provesti vani. Obula sam cipele za kišu, stavila fotoaparat u ruksak i s veseljem krenula u šetnju.

Duboko sam udisala svježi zraka osjećajući kako mi se misli odmaraju. Noge su išle putem kojim ih je srce vodilo i cijelo mi se tijelo njihalo u jednom radosnom ritmu. Osjećala sam nježne kapi kiše na licu i bistrinu u očima dok sam promatrala prirodu oko sebe koja me svojom ljepotom ostavljala bez daha.

Kristalne kapi ljuljale su se na krošnji drveća koje je zbog njih izgledalo bajkovito, pogotovo kad bi ih na tren obasjalo sunce koje je sramežljivo izvirivalo iza oblaka. Čak su i vlati trave ponosno stajale uspravno pod teretom vode s neba. Ptičji pjev čisto se i glasno probijao zrakom. Koža na vratu i rukama ježila mi se od ugode. Povjetarac mi je razmrsio kosu i zbog toga sam se osjećala nekako živom, kao da sam neodvojivi dio te predivne prirodne struje.

Miris svježine miješao se s mirisom lipe, bagrema i ostalog bilja u cvatu. Osjećala sam kako mi se duša puni, a tijelo osnažuje svakim novim udisajem. Osjećala sam protočnost rijeke uz koju sam šetala, a koja se odražavala na mojim emocijama. Pustila sam ih da teku u istom ritmu. Hodala sam neometano, svakim korakom osjećajući čvrsto tlo pod nogama.

Osjećala sam svoje želje, ali osjećala sam i svoje snove, i to one snove u kojima živim dok spavam. Snažno sam osjećala njihovu prisutnost u trenucima dok sam koračala prirodom te sam se osjećala dijelom njih jednako kako sam se osjećala i dijelom ovog svijeta.

Pogledom uprtim u nebo osjećala sam svemir jednako kako sam osjećala i tlo pod nogama. Osjećala sam kako kroz mene prolazi energija koja dolazi iz svemira i kroz mene ulazi u površinu zemlje. Osjećala sam se kao dio svega oko sebe.

Kroz svoj um i kroz svoje tijelo osjećala sam ljepotu svega što me okružuje.

Dlanom sam dodirivala sva bogatstva prirode i kao da se tim činom širilo moje razumijevanje. Sve što je pod zemljom, sve što raste iz zemlje, sve što hoda po zemlji ili leti zrakom, svaka zraka sunca i svaka kap kiše što pada s neba, sve je u meni budilo radost i sreću. U tim trenucima ja sam bila ja i istovremeno sam bila sve što sam osjećala. Riječi nisu bile potrebne, razumijevanje je dolazilo kroz doživljaj. Bila sam što sam htjela biti, u okruženju u kojem sam htjela biti – u svojoj oazi mira.

Davno sam otkrila koliko me boravak u prirodi obnavlja, osnažuje te me čini prisutnom i svjesnom. Iznimno cijenim svaki trenutak boravka u prirodi i veselim se svakom novom susretu. Trudim se da priroda svakoga dana na ovaj ili onaj način bude dio mog životnog iskustva, a ako ništa drugo, onda barem širom otvorim prozor i pustim pjev ptica u svoja četiri zida.

Kad napokon krenete svojim putem, možda će vam se ispočetka činiti da hodate sami, ali s vremenom ćete doći do spoznaje. Kad se povežete s prirodom, shvatit ćete kako niste sami, štoviše, dio ste svega. Shvatit ćete to dok budete sjedili na klupi negdje u parku, udisali svježi zrak, osjećali mirise, slušali zvukove, upijali sunce, osjećali kišu, osjećali tlo pod nogama, osjećali nebo koje je nad vama, osjećali dušu koja je u vama, u vašem tijelu, u vašoj materiji.

Dok budete osjećali svijet oko sebe i svijet u sebi, znat ćete, osjećat ćete prisutnost, osjećat ćete energiju koja jednako struji u vama i u svemu oko vas. Osjetit ćete povezanost i znat ćete da niste sami.

Ne bojte se. Vi ste jedno višedimenzionalno biće i možete živjeti na raznim dimenzijama svog postojanja. Kročite svojim putem, kročite svojom oazom mira. Osjećajte ljepotu svega što postoji i balansirajte zemaljskim i duhovnim dijelovima svog biće. Vi to možete – vi možete biti ono što jeste, ono što vi želite biti. Vi i samo vi možete biti upravo vi.

Okolina ima nevjerojatan utjecaj na čovjeka i kad čovjek nije jak i stabilan, kad nema povjerenja u sebe i kad ne sluša svoj unutarnji glas, okolina ga jednostavno proždire - vrlo detaljno, vrlo bolno i vrlo polako, tako da patnja traje što duže.

Nezdrava okolina širi se nevjerojatnom brzinom i ljudi bivaju povučeni u ponor prije nego što se uspiju osnažiti i iscijeliti. Povuku li se pak u osamu, zna se dogoditi da se previše odvoje od svijeta i da se jednostavno odluče više nikad ne vratiti u taj svijet kojeg su se oslobodili, no rijetkost je da čovjek baš može biti potpuno sam cijelog života. Mi po prirodi jesmo društvena bića, želimo osjetiti pripadnost 'svojoj vrsti' i neka vrsta društva nam treba. Potpuna izolacija opet donosi neke svoje negativne i neproduktivne strane.

Dakle, čak i kad čovjek odluči raditi na sebi, na svom razvoju ili na svom ozdravljenju, u opasnosti je da ga okolina prožme prije nego što završi proces, stoga je vrlo bitno maknuti se od okoline u kojoj se čovjek razbolio. Ako ništa drugo, barem toliko dugo dok se ne oporavi i ne osnaži dovoljno da izdrži u takvoj okolini, odnosno da se uspješno opre njenom gutanju svega pred sobom. No nekad, a možda prečesto, dogodit će se da čovjek nema kamo. On jednostavno nema kamo otići i, bez obzira na sav trud koji uloži u sebe, jednog dana, okolina ga samo počne prožimati.

Budući da to nikad prije nisam znala u potpunosti objasniti niti samoj sebi, a ne znam točno ni sad, ne znam zašto, ali ljudi kojima je potrebna pomoć, samoinicijativno mi se obraćaju za tu pomoć. Pri tom ne mislim na financijsku pomoć ili pomoć s nekim 'svjetovnim stvarima' u tolikoj mjeri koliko u onim 'duhovnim' i 'mentalnim stvarima'. Ne znam zašto je to tako, nije da mi na čelu pored bureka stoji natpis 'guru širokog spektra'. Nije ni da imam dobro promovirani life-coaching studio u samom centru svijeta gdje se svi putevi sijeku. Ne znam zašto, ali to je tako, oduvijek. Mislim, nemojte me krivo shvatiti, svjesna sam ja da često imam nešto pametno za reći, ali ne znam objasniti zašto ljudi u tolikoj mjeri gravitiraju prema meni, pa čak i kad me osobno slabo poznaju.

Kako su mi ljudi prilazili, tako sam im pomagala koliko god sam mogla, i to od najranije dobi svog života. Nevjerojatno mi je koliko mi se ljudi čak i danas zna obratiti samo da bi mi rekli kako ih je neka mala stvar koju sam davno učinila za njih odvela na neku sasvim drugu putanju od one na kojoj su skoro završili, u pozitivnom smislu naravno.

Čini mi se da je prije bilo lakše pomoći čovjeku jer, kako je vrijeme odmicalo, sve je više bilo ljudi koji su kopnili više i dublje i koji su si odlučno odbijali pomoći, pa čak i onda kad su tu pomoć iznova i iznova tražili od drugih.

Sve je više bilo ljudi koji su željeli biti bolesni, kao da im je to predstavljalo bijeg od stvarnosti s kojom se više nisu htjeli nositi.

Vrlo rano sam počela upoznavati sve više psihičkih bolesnika i to me užasavalo. Užasavalo me zato što sam tad još bila tinejdžerica i zato što su obitelji tih psihičkih bolesnika, umjesto da im potraže stručnu, profesionalnu medicinsku pomoć, očekivali od nas djece, od školskih prijatelja njihove djece, da se pobrinemo za njihovu bolesnu djecu. Štoviše, na nas su svaljivali krivnju što se ne bavimo uspješnije ozdravljenjem njihove djece.

Strašno je kad odrasli stavljaju teret na djecu, teret da se moraju pobrinuti za ozdravljenje druge osobe s psihološkim poremećajem. Društvo je ovdje potpuno zakazalo jer su odrasli činjenicu da netko drugi ima poremećeno dijete koristili samo za tračanje, a ne i za konkretniji oblik pružanja podrške ili pomoći i na kraju je opet sve ostalo na nama, na djeci, na prijateljima da se nosimo s tim kako znamo i umijemo.

Nismo prošli bez posljedica. Kad se bavite ljudima koji imaju poremećaje u ličnosti, kad se bavite ljudima koji imaju teška duševna oboljenja, a odrasli im ne pomažu, već ih puštaju da koračaju svijetom bez nade u bolje sutra, kad se vi kao dijete susrećete s teškim stvarima o kojima još puno toga ne znate, to ostavi na vama trag. Da ni ne spominjem kako vas te osobe mnogo puta znaju dovesti u opasnost.

Vrijeme je odmicalo, ljudi su i dalje tražili moju pomoć, moj savjet, moje rame. Mislila sam da ću pomoći tim ljudima, no došlo je do paradoksa. Što su ljudi više i intenzivnije tražili moju pomoć, što sam se ja njima više posvećivala, to su oni agresivniji postajali prema meni.

Čovjek bi pomislio da sam ja napravila nešto krivo ili da sam nešto krivo rekla. Ono što ih je činilo agresivnim bilo je to što su spoznali gdje leži njihov problem. Sama spoznaja ih je činila agresivnima. Znate li zašto? Zato što bi shvatili da nisu bili dovoljno hrabri kad su trebali biti. Nisu bili odvažni i odlučni u svom naumu da žive po svom i zaključili su da ih je vrijeme pregazilo. Umjesto da su ustali i na vrijeme rekli da ne žele što ne žele odnosno da će sad samo onako kako oni žele, oni su pasivno promatrali kako im život prolazi u nezadovoljstvu.

Spoznaja da je čovjek potratio život 'vlastitom zaslugom' odnosno vlastitom pasivnošću, na kraju ga može učiniti iznimno agresivnim.

Spoznaja da su potratili vlastiti život učinila ih je agresivnim i oni su bijes iskalili na prvoj (a nekad i jedinoj) osobi koja ih je htjela saslušati – na meni. Umjesto da rade na vlastitom iscjeljenju, spoznaja bi ih toliko šokirala da su se odlučili praviti kao da ništa nije bilo. Odlučili su potkopati 'svjedoka' svoje spoznaje i dalje, kao nijemi promatrač, promatrati vlastiti život. Promatrati ga kako im klizi iz ruku, i dalje ne radeći ništa.

Sjedite i pitate se, kako je do toga došlo? Kako je moguće da čovjeku pristupite punim srcem, posvetite mu na njegov zahtjev i sebe i svoje vrijeme samo da bi vam on na kraju uzvratio čistom agresijom? Ti bi ljudi uvijek sami došli do svojih spoznaja, nitko im nije nametnuo takvo mišljenje. Ja sam bila uz njih, saslušala ih, razgovarala s njima, ali nisam im se nametala. A kako bih i mogla kad spoznaja dolazi iznutra. Sjedite i pitate se. Znate li zašto se to događa?

Zato što ljudi odbijaju biti odgovorni za vlastiti život.

Puštaju da im se život dogodi, ne sudjeluju aktivno u vlastitom životu i onda je cijeli svijet kriv kad im vrijeme istekne.

Ono što čovjek ne zna jest kad je vrijeme uistinu isteklo. Možda nakon te prosvjetljujuće spoznaje imate još dobrih 20-ak godina života, možda više, a možda i manje, ali zar je bitno? Jedan sretan i ispunjen dan je jedan sretan i ispunjen dan. Jedan tužan i promašen dan je jedan tužan i promašen dan. Zar ćete odustati samo zato što ne znate koliko je dana još pred vama? Zašto onda uopće i živjeti? Ali živimo i nitko od nas ne zna kad je kraj, stoga iskoristite to vrijeme koje je pred vama!

Jedan od zadnjih, ali ne i zadnji primjer, u kojem sam se, izgleda, predugo trudila pomoći jednoj osobi, bio mi je svojevrsna kap koja je 'gotovo' prelila čašu. Djevojka je, ukratko rečeno, nekome mome nešto. Osjećala je da može sa mnom pričati o svemu. U stvarnosti se toliko otuđila od vlastitog života da zapravo, osim dvoje bliskih članova obitelji, nije imala nikog drugog, nikog svog s kim bi pričala o problemima koji ju muče, o onim problemima za koje ti treba prijatelj jer se tiču i odnosa sa članovima obitelji. Sa mnom je osjetila da može, a onda je krenulo u paradoks.

Postala je razdražljiva, bijesna, nerazumna. Postala je bezobrazna, bahata i previše neugodna i to ne samo prema meni, ali meni je bilo dosta i rekla sam toj našoj 'zajedničkoj' osobi sljedeće: ta će se djevojka, ako se nastavi ponašati tako kako se ponaša, razboljeti u roku dvije godine; kad se razboli, a to je ovim tempom neizbježno, ako se ne bude bavila sobom i svojim zdravljem, nakon još tri godine će prolupati; po ovome kakva je sad, od danas joj predviđam pet godina; ako se ne pokrene, doći će do točke s koje nema povratka.

Tako je i bilo. Nevjerojatno precizno, djevojka se razboljela u roku dvije godine, no razboljela se tako da joj doktori nisu mogli dijagnosticirati točnu bolest. Sve što su gledali bilo je navodno u redu ili barem toliko u redu da nije moglo izazivati ono što je ona tvrdila da osjeća. To je, naravno, zato što su gledali samo njeno fizičko tijelo, ali ne i njene osjećaje, njeno sveopće zadovoljstvo odnosno nezadovoljstvo životom.

Godine su prolazile, a njoj je bivalo sve gore. Doktori su zaključili da je pomalo luda i da sve umišlja te se nisu htjeli više toliko baviti njome. Ona nije bila luda. Ona je bila duboko nesretna, duboko nezadovoljna i duboko povrijeđena načinom na koji su se članovi obitelji ponašali prema njoj i načinom na koji se ona nikad pred njima nije izborila za sebe.

Bila je tužna, povrijeđena, prevarena, bijesna i sama u svojoj boli. Njoj nije trebao niti psihijatar. On bi se opet fokusirao na svoje područje zanemarujući ono drugo. Njoj je trebao netko tko se bavio čovjekovim sveukupnim zdravljem, ali u našoj kulturi to baš i nije toliko rašireno i općeprihvaćeno. Njoj je trebao netko tko će ju naučiti kako da se pobrine za samu sebe.

Ja sam joj iz sveg srca htjela pomoći, ali tu dolazimo do još jednog problema. Kad čovjeka uhvati bijes, iskaljuje se na onome koga smatra da je slabiji od njega. Ja sam u tom trenutku imala dvije slabe točke. Kao prvo, 12 sam godina mlađa od nje, što je onda stvar hijerarhije. Isto je i sa članovima obitelji. Ljudi će lakše dopustiti potpunom strancu da im pomogne nego članu obitelji jer prema strancu pokazuju više poštovanja. I drugo, uvijek sam bila smirena, razumna i pristojna prema njoj čime je ona osjećala da joj neću uzvratiti napad.

Moju je pristojnost zamijenila za slabost.

Moja je pristojnost moj izbor i ona bi zapravo trebala biti zahvalna na tome. Samo zato što sam pristojna, ne znači da se ne znam zauzeti za sebe, za razliku od nje koja to za čitavog života nije učinila. Jedini razlog zbog kojeg joj na kraju nisam uzvratila paljbu bilo je poštovanje prema našoj 'zajedničkoj' osobi, ali da sam otišla od nje – jesam. Sad dok pišem ovaj tekst, ova je godina peta godina, ali ona ne odustaje od svog ponašanja. Ja još uvijek gajim nadu da će se trgnuti, da će dati žmigavac i da će skrenuti s putanje prije nego u potpunosti skrene sa zdravog razuma, ali tek će vrijeme to pokazati.

Svijet je u jednom trenutku postao emocionalno jako teško mjesto. Izrodila su se teška duševna oboljenja jer su se ljudi prestali baviti razumijevanjem, prihvaćanjem i otpuštanjem vlastitih emocija. Više se nitko nije znao nositi s onim što osjeća i, što je žalosnije, kao da više nitko nije mogao detektirati što točno osjeća. Odjednom je sve bila bol bez imena. Na taj su se način otvorili tomu da im drugi daju dijagnoze koje su ljudi počeli slijepo prihvaćati.

To bi još bilo u redu da su im dijagnoze postavljali ljudi koji se u to razumiju i koju su ih zapravo vidjeli ili čuli uživo, no došlo je do toga da dijagnoze bivaju postavljene na neviđeno, onako široko, javno. Netko proglasi dijagnozu u nekom svom videu ili članku, drugi to čitaju bez razumijevanja i prihvaćaju kao svoju bolest i onda, umjesto da rade na opravku, na ozdravljenju, oni čvrsto bivaju u toj svojoj novootkrivenoj, novodijagnosticiranoj bolesti i samo ju još više produbljuju.

To je doslovno kao da vam je vid malo slabiji, a netko vam da naočale koje nisu adekvatne za vas. Vi ih prihvatite, nosite ih, ali, gle čuda, vi ne vidite kroz njih, stoga se svakoga dana mučite i naprežete ne biste li se vi prilagodili tim naočalama umjesto da si nabavite one koje su za vas primjerene. Toliko se naprežete da vam ispucaju žilice u očima, da vam skoči očni tlak i tad vam ista ona osoba, koja vam je i dala te neadekvatne naočale, naglasi da se vaše stanje pogoršalo i da idete ravno ka sljepilu. Vi to prihvatite i u svojoj boli i tuzi očajno iščekujete tamu.

Nijemi promatrači izrodili su se iz ove nezdrave okoline kao gljive poslije kiše i ja tu nisam mogla ništa. Nisam to mogla spriječiti, a sve sam manje mogla i 'liječiti'. Sve je to počelo jako negativno utjecati na mene i počela sam se sve više povlačiti iz tog svijeta.

Što ste duže izloženi nepovoljnoj energiji drugih ljudi, više vam vremena treba da se od nje očistite.

Meni kao da odjednom nije bilo dovoljno niti svo vrijeme ovog svijeta. Povlačila sam se toliko da sam se na kraju svela na svega nekoliko kontakata u životu. I to mi se nekad činilo previše. Sve je to, kako sam i rekla, negativno utjecalo na mene, ali ono što se nije promijenilo bilo je to da sam ja i dalje bila ja. Postala sam zatvorenija na prvu, postala sam distanciranija, ali ja sam i dalje bila ja.

I to me znalo ljutiti. Znala sam briznuti u nijemi plač kad bi mi netko napravio nešto loše (a to se već događalo na dnevnoj bazi) dok su moje prve instinktivne reakcije i dalje bile uljudne i blage, dok su pristojnost i osmjeh automatski izlazili iz mene, dok je razumijevanje prema drugima dolazilo na prvo mjesto. Dok su kod mene razum i pristojnost bili toliko prirodni da su bili ono prvo što je izviralo iz mene, ljudi su masovno prema meni iskazivali bijes i agresiju.

Znate da je ozbiljno kad i drugi to primijete. Moj dečko je sve to vidio i slušao me svaki put kad bih nekontrolirano počela plakati. On je mogao reagirati na nečije ponašanje, ali ga nije mogao spriječiti. Slušao je i kako vičem da je pristojnost najgora stvar koju imam u sebi i da se mrzim zbog toga, a onda mi je rekao nešto što sam sama bila zaboravila.

Rekao mi je, samo zato što su drugi loši prema meni, ne znači da ja sebe moram mijenjati na gore.

Ja sam ovo što jesam. Ne mislim se mijenjati na drugačije, već razvijati na bolje jer želim biti upravo to što i jesam. Da, dosta sam se udaljila od ljudi kako bih se zaštitila, u konačnici i iscijelila, ali i dalje sam u mogućnosti toliko toga pružiti, zato i pišem. Pišem uz još hrpu drugih stvari koje radim. Dajem se u potpunosti, možda čak i previše. Ne stanem kad je dosta, ne stanem kad sam umorna, stanem kad sam gotova.

Sindrom sagorijevanja mi nije strani pojam. Znam se potrošiti do maksimuma i znam da moram raditi na svom zdravlju, ali ono što je dio mene jest to da duboko i iskreno vjerujem da možemo bolje. Da svi mi zajedno možemo i činiti bolje i biti bolji, zdraviji, sretniji, ispunjeniji. Iskreno u to vjerujem i ne mogu dići ruke od svega ako sam još uvijek u mogućnosti doprijeti do ljudi koji to žele, kojima treba malo vjere i potpore, i koji to neće okrenuti na agresiju.

Pišem za one koji žele čitati i duboko se nadam da ima onih koji osjećaju ovo što ja osjećam i žele ono što ja želim, a to je zdrav, prirodan, sretan, zadovoljan i ispunjen čovjek u svojoj zdravoj, prirodnoj, čarobnoj okolini.

Gdje god se okrenuli, nude vam ideju o ekspresnim rješenjima s velikim rezultatima. Želite li nešto na brzinu, popijte espresso. Želite li uživati malo duže, neka bude dupli espresso macchiato. Brzih rješenja nema. Nema niti malih pomaka za veliki i brzi uspjeh. Želite li nešto duboko iskorijeniti, želite li nešto u potpunosti promijeniti ili poboljšati, morate se u potpunosti tomu i posvetiti.

Želite li smršavjeti, nude vam treninge od 20 minuta na dan. Djeluje, uvjeravaju vas. Da, djeluje kad želite održavati kondiciju i lagano i postepeno kroz godine graditi sebe, ali 20 minuta dnevno neće vam promijeniti život budete li i dalje sjedili 8 plus sati na dan. Budete li i dalje podgrijavali gotovu hranu za svaki obrok. Budete li se i dalje sat-dva prije spavanja 'opuštali' skrolajući kratke filmiće na društvenim mrežama. Budete li i dalje satima čitali komentare ispod članaka ili tuđih statusa. Budete li i dalje vodili naporne i neproduktivne razgovore s ljudima koje ne možete smisliti. Budete li i dalje iz dna duše mrzili posao koji radite ili partnera kojeg ste odabrali. Budete li i dalje jadikovali zbog neurednog životnog prostora i neoprane hrpe suđa. Budete li i dalje dan proveli više prigovarajući nego smijući se od srca. Budete li i dalje odgađali ono što vas veseli. Budete li i dalje odgađali vlastiti život. 20 minuta naspram 23 sata i 40 minuta. Brzih rješenja malim koracima nema.

Poanta nije u tome koliko brzo nešto radite, već koliko kvalitetno to radite.

Želite li, na primjer, smršavjeti, morat ćete posvetiti sebe i svoje vrijeme tom cilju, što pak znači da ćete morat promijeniti cijelu svoju dnevnu rutinu. Morat ćete se i umom i tijelom posvetiti onome što želite i morat ćete razumjeti zašto to želite kako biste ostali motivirani kad zagusti, a zagustit će.

Naučiti nešto (od)raditi nije isto što i naučiti to raditi ispravno.

Možda ćete prvo htjeli smršavjeti 20 kilograma jer ćete misliti kako će vam to omogućiti da vam sve ide od ruke. No isto tako ćete putem možda shvatiti da vam je dovoljno bilo i samo kretanje i redovno bavljenje sportom kako biste se osjećali bolje. Umjesto da energiju usmjerite na određeni broj kilograma koji želite izgubiti, sad ćete ju usmjeriti na kretanje koje vas toliko ispunjava, koje vam povećava produktivnost, zbog kojeg se osjećate bolje, sretnije, zadovoljnije. Možda će vam gipkost i dobra prokrvljenost tijela promijeniti način na koji doživljavate to svoje predivno tijelo pa će vam, uz zadovoljstvo, porasti samopouzdanje i vjera u sebe, a oni će vam pak pomoći da ostvarite svoje želje i snove, ili da barem krenete u tom smjeru, da poduzmete akciju.

Nećete odmah promijeniti sve što ste htjeli, ali odlučnost i disciplina će vas povesti tim putem. Da, treba svakoga dana raditi na sebi, na svom cilju, a to znači da će biti dana i kad ćete uzeti predah jer kvalitetan odmor je jednako važan kao i sam rad. I tko zna, možda putem otkrijete nešto što je još bolje za vas i vi promijenite smjer, ali i dalje idete naprijed, i dalje sebe ulažete u to.

Brzih rješenja nema. Da bi nekamo stigli, morate cijelog sebe okrenuti u tom smjeru i ići u tom smjeru. Zamislite da idete na istok, a glava vam je okrenuta u smjeru juga. Vi želite ići na jug, ali jedino što po tom pitanju poduzimate jest da gledate u jug, ali i dalje hodate prema istoku. Kad dođete na krajnju točku istoka, vi žalite što niste na jugu i zatim tražite od svemira da vas magično baci na željeno mjesto. Pobogu, okrenite se i krenite prema jugu! Želite li stići na jug, okrenite se cijelim tijelom prema jugu. Glava vam ionako već gleda u tom smjeru, okrenite onda i ramena prema jugu, okrenite stopala prema jugu i krenite cijelim tijelom na jug.

Budući da ste na krivoj lokaciji, trebat će vam malo više vremena da stignete na odredište, ali nastavite li hodati cijelim tijelom, umom, kompletno, stići ćete na odredište. I ne zaboravite, vi ste ti koji određuju tempo, a predomislite li se putem i poželite ići na zapad, okrenite se i krenite na zapad.

Želite li nešto postići, morat ćete kvalitetno uložiti i sebe i svoje vrijeme u taj cilj te poduzeti akciju koja će vas voditi u željenom smjeru. Brzih rješenja nema. Ima samo espresso. Dupli espresso macchiato.

Zamislite da nosite stare cipele. Već ste primijetili da su istrošene, poderane, imaju rupe, propuštaju vodu, neudobne su, možda i smrde pa ste razmišljali da kupiti nove, no nikako da to uistinu i napravite. Nosite cipele još jedan dan, pa još jedan, nosite ih tjedan dana, mjesec dana i nikako da kupite nove. Stare istrošene cipele počele su štetiti vašem zdravlju – pomalo šepate, zbog čega vas na posljetku bole i kukovi, držite nožne prste skvrčenim, imate žuljeve, podljeve krvi, noge su vam smrznute, možda imate i raznorazne upale, ali i dalje nosite te iste stare cipele.

Ovdje se ne radi o estetici. Cipele vam zaista štete, ali nikako da se odlučite napraviti promjenu u životu. Uskoro vas, osim nogu i kukova, bole i leđa, trne vam tijelo i počinjete propadati.

U trenutku kad napokon promijenite cipele, kad ih zamijenite novim, udobnim, toplim cipelama odgovarajuće veličine, vi više niste u stanju uživati u njima. Noge su vam toliko bolne i oštećene da niste sposobni uživati u blagodatima novih cipela, onih koje su zdravije za vas.

Proći će neko vrijeme dok se ne oporavite i napokon ne počnete uživati u njima, ali postoji velika opasnost da ste neispravnim hodanjem tijekom faze zacjeljenja rana oštetili nove cipele i one više nisu u stanju pružiti vam blagodati koje su mogle da ste ih na vrijeme nabavili.

Predugo ste čekali s promjenom te zbog toga niste u stanju vidjeti i osjetiti koliko je ona dobra za vas. Istrošene stare cipele su vam, uzrokujući bol, signalizirale da je vrijeme za promjenu. Zamislite sad da niste osjećali bol i neugodu u stopalima. Zamislite da ste samo odjednom počeli šepati, nepravilno se držati, prečesto i bolno mokriti, a da niste niti svjesni što je uzrok svemu tome.

Bol je u samim počecima, iako neugodna, zapravo potrebna. Ona je signal da nešto nije u redu i da su promjene nužne.

Upravo su vas ta bol i nelagoda upozorili kako je krajnje vrijeme da se pokrenete i promijenite stvari.

Cipele možete zamijeniti s bilo kojim aspektom života koji vam stvara bol i nelagodu. To su signali koji nas dobronamjerno upozoravaju da nešto poduzmemo, da nešto promijenimo. Cipele su ovdje samo simbol, pomoćno sredstvo kojim vam pružam primjer za koji smatram da će vam najbolje dočarati ono što vam želim poručiti.

Ako ste nakon svega počeli obrambeno raspravljati s pročitanim tekstom, objašnjavajući kako nemate novac kojim biste kupili nove cipele ili nešto slično, onda je vaš problem time dublji. Poanta nisu same cipele. Poanta su bol i promjene.

Vaša potreba da se branite na ovom primjeru ukazuje na vaš otpor, na potrebu za filozofiranjem, a ne djelovanjem. Ukazuje na štetu koju sami sebi nanosite i, ako si uistinu želite pomoći, morat ćete raditi na sebi puno više nego što ste mislili jer vas nikakve nove cipele neće natjerati da uživate u njima. Vi trenutno niste u stanju uživati pa vam niti magične cipele ne bi mogle pomoći.

Nemojte se osuđivati, nemojte si zamjerati. Stanite s tim što već radite. Samo stanite. Duboko udahnite jednom, dvaput, koliko god da vam je puta potrebno i pokušajte osjetiti što je to što vas muči. Što je to što vas boli i zašto vam je toliko teško otpustiti to nezadovoljstvo za koje se toliko grčevito držite? Pronađite bolno mjesto i, krenuvši od te točke, promijenite nešto u svom životu jer to je za vaše dobro.

Kad se napokon odlučite na promjenu, poduzmite akciju. Sama ideja je početna osnova, donošenje odluke je korak dalje, ali tek poduzimanje akcije u smjeru željenog ishoda je pravi početak putovanja. Ono što svakako morate imati jest strpljenje, puno strpljenja i ustrajanja, tim više što ste duže čekali s promjenom, odnosno akcijom.

Vrijeme je da se oprostite od tih starih cipela koje više nisu u službi vašeg zdravlja. Zatvorite to poglavlje života i okrenite se prema novom, sretnijem, ispunjenijem i uzbudljivijem razdoblju VAŠEG života, imate svako pravo na to.