Pomoći samome sebi želja je svakoga, ali sama odluka nije laka jer da biste si uistinu pomogli, morate biti spremni odbaciti stvari koje vam štete i koje ne rade za vašu dobrobit. Morate biti spremni odbaciti ne samo navike, već i obrazac razmišljanja kojim ste se do sad služili.

Pomoći samome sebi je toliko jednostavno koliko i nije, ali u jednom ćete trenutku života doći do točke koja će biti prijelomna za vas. Shvatit ćete da ovako više ne ide i bit ćete spremni hrabro učiniti nešto za sebe. Bit ćete spremni odbaciti sve ono (i one) što vas koči i što vas čini bolesnim te ćete imati dovoljno snage da ustrajete na putu za koji ste se odlučili jer samo donijeti odluku da želite nešto promijeniti nije dovoljno - vi isto tako morate ustrajati. Bit će dana koji će biti teži kao što će biti i onih koji će biti lakši, ali kad vam je teško, bitno je uzeti predah i odmoriti, a ne odustati.

Pomoći samome sebi je put koji započinje donošenjem čvrste odluke i nastavlja se ustrajanjem u toj odluci. Možda ste do sad već bili odlučili da ćete si pomoći, ali uvijek se dogodilo nešto što vas je skrenulo s puta, nešto što vam je poremetilo planove ili nešto što vas je obeshrabrilo. Sve sam to i sama prošla. Vjerujem vam, razumijem vas i znam kako vam je, zato vjerujte i vi meni kad vam kažem da će doći trenutak u vašem životu, trenutak u kojem ćete shvatiti da ste ovog puta dovoljno snažni da se izborite za sebe do kraja jer povratka na staro više nema.

Ništa više neće biti bitno kad shvatite da možete izgubiti sebe. U tom trenutku osjećat ćete sve odjednom, ali, ono najbitnije, osjećat ćete snagu koja svakim trenom jača i koja će vam pomoći da po prvi put progledate novim očima, očima punim nade i vjere u sebe.

Za neke će pomoć samome sebi značiti i potražiti stručnu pomoć liječnika ili iscjelitelja bilo koje vrste, pa makar to bilo i društvo prijatelja. Ako i zatražite stručnu pomoć, imajte na umu: vi ste ti koji morate aktivno raditi na svom ozdravljenju, na svom iscjeljenju. Nitko drugi ne može to učiniti umjesto vas. Drugi vas mogu savjetovati, mogu vam pokazati načine, mogu vam biti podrška, držati vas za ruku, ali vi ste ti koji aktivno odrađujete proces.

Ako ste došli do te ključne točke vašeg života, dopustite mi da vam čestitam. Toliko sam sretna i ponosna na vas jer znam da vam nije bilo lako. Znam da, iako odluka nije bila teška, koraci nisu bili nimalo laki. Ne odustajte od sebe. Vjerujte u sebe onoliko koliko ja vjerujem u vas.

Vaš život je vrijedan aktivnog življenja, što god to značilo vama. Nećemo svi željeti živjeti na isti način, zato i jest bitno da živite onako kako vi želite živjeti, a ne kako drugi to žele umjesto vas. Čovjek se rađa sa spoznajom da će jednoga dana umrijeti, a kad taj trenutak dođe, najvažnije je reći - vrijedilo je.

Drhteći od hladnoće i iscrpljenosti, sjedila sam na autobusnoj stanici. Promatrala sam svoje ruke: bile su izranjavane i krvave od posla. Nokti su bili polomljeni, nejednake duljine, a dlanovi puni debelih žuljeva. Boljeli su me svi zglobovi, boljelo me i cijelo tijelo. Bilo je rano jutro i tek sam trebala početi raditi tog dana, ali nisam imala snage ustati s klupe. U toj fazi života, kad nije bilo drugog izbora osim onog 'radi bilo što samo da se prehraniš i da preživiš', pitala sam se koliko dugo čovjek mora preživljavati prije nego što stekne pravo živjeti vlastiti život.

Obiteljska pozadina koju sam imala išla je prema svom ponoru: financijska borba (između mnogih drugih) trajala je dugi niz godina i nije joj se nazirao kraj. Ja sam bila intelektualac s diplomom u ruci koji se nije bojao rada. Dok god sam razumjela zašto nešto radim i dok god je postojao viši cilj, nije mi bilo teško, no sada sam sjedila i pitala se čemu sve to. Podrške nije bilo niotkud, samo su željezne čizme stajale u zraku i čekale da zgaze svaku nadu koja se usudi podići pogled sa zemlje.

Posegnula sam za torbom u kojoj se nalazila bilježnica jer sam i instinktivno i intuitivno osjećala potrebu za listanjem svojih tekstova. U prvi tren nisam znala što tražim, već samo da moram nastaviti listati, a onda sam otvorila stranicu s tekstom koji sam napisala godinu dana ranije. Suze su mi potekle niz lice.

Moje riječi, moje vlastite napisane riječi, bile su sva potpora i snaga koja mi je u tom trenutku trebala.

Sve što sam onda bila napisala kao da je bilo pisano upravo za ovaj trenutak. Kao da sam prošla ja ostavljala upute budućoj sebi, kao da sam znala da će mi jednog dana trebati svjetlo u mraku pa sam samoj sebi stvorila plamen svijeće. Sve, ali baš sve je bilo rečeno upravo onako kako sam u tom trenutku trebala čuti. I čula sam, a zatim sam osjetila kako novi val snage raste u meni, kako se širi i kako mi razbistruje um.

Hladnim jutarnjim zrakom počeo se širiti glasan pjev jata ptica. Zvuk je bio sve glasniji i glasniji i moja se pažnje u potpunosti usmjerila prema njemu.

U cijelosti me obuzela melodija tog muzikalnog nereda, tog zvučnog kaosa koji je bio savršeno uravnotežen.

Pjev ptica odzvanjao je u mojoj nutrini. Disanje mi se uskladilo s ritmom prirode te kao da sam odjednom mogla udahnuti više zraka. Na tren sam zaboravila bol i osjetila da sam opet u stanju uživati unutar vlastitog tijela. Sva bol koja se nakupila u meni počela se transformirati u snagu i činilo mi se kao da se sa svakim novim udahom moje tijelo širi. Riječi koje sam osjetila kao pismo budućoj meni doživjele su trenutak u kojem su ispunile svoju svrhu i ja sam mogla krenuti dalje jer sam točno znala zašto činim ono što činim. Te večeri, ovaj je magazin dobio svoju strukturu i svoje ime.

Pisanje je moj život i osjećam to od najranije dobi. Obožavam pisati, uživam u procesu pisanja i u čitanju napisanog. Uživam u apsolutno svemu – u biranju papira, bilježnice, olovke, u držanju olovke, u potezima ruke dok ispisujem riječi koje kao nepresušan izvor protječu kroz mene i istječu iz mene. Pisanje je za mene oduvijek bila čista ljubav i znam da želim pisati, ali i da moram pisati.

Pisanje dolazi direktno iz mog srca i prolazi kroz cijelo moje tijelo. U početku mi je služilo kao olakšanje, a zatim se sve više pretvaralo u snagu. Pisanje je prvi korak manifestacije mojih misli u djelo i pomoglo mi je da oblikujem svoj život prema svojim željama.

Ako u srcu osjećate da nešto želite napraviti ili stvoriti, učinite to! Prvo će možda spasiti vas, a kasnije može spasiti i čitav nečiji svijet.

Možda će i vama pomoći upravo pisanje, a možda će vam pomoći nešto sasvim drugo, stoga je najbitnije da vi sami otkrijete što je to što vas čini sretnim i što vam pomaže da budete bolje. Pokrenite se, poduzmite akciju i napravite svoj prvi korak manifestacije života kakvog želite živjeti.

Kad sam radila na konceptu ovog magazina, misao vodilja je bila da pišem o vlastitom iskustvu. Metodom introspekcije sam istraživala sebe i svoje potrebe te pronalazila vlastita rješenja. Ovdje podnosim izvještaj o onome što sam otkrila o sebi i svojoj okolini, ali ne nudim ih odnosno ne guram drugima pod njihova rješenja. Na vama je, dragi moji, da se kroz moja iskustva informirate, ali ne da slijepo prihvaćate tuđe pod svoje.

Iz mojih raznih iskustava možete nešto naučiti, možete se informirati, ali nemojte zloupotrijebiti informacije koje vam ja pružam. Uložila sam trud i rad proučavajući i analizirajući kako bih iznijela zaključke svoje opservacije, stoga je sve što se ovdje nalazi moje osobno mišljenje. Možda vam se na prvu čini glupo što govorim moje osobno mišljenje, ali u životu sam naučila da ljudi imaju svoje osobno mišljenje, ali i svoje tuđe mišljenje, no o tome nekom drugom prilikom.

Kroz ovaj magazin obraćam vam se iz pozicije neutralnosti. Da, moje riječi su nekad formulirane kao nešto što biste trebali, ali to ne znači da ja vama govorim što vi uistinu trebate sa samim sobom. Nikad neću tvrditi što je za drugu osobu dobro ili loše, pogotovo ne za nekog koga uopće ne poznajem. Osobe s moje životne putanje su detaljnije opisane te kroz interakciju i iskustvo govorim što i kako bi se trebalo, ali i dalje znam i stojim iza toga da je sama osoba ta koja bira za sebe. Ja vama želim pomoći, ali vam pomoć neću gurati na silu.

Razmišljanja i zaključci koje iznosim temelje se na mom vlastitom iskustvu te na mojoj intuiciji, a sve s ciljem da vam ukažem na koji način su oni pomogli meni te kako možda mogu pomoći i vama,

no na vama je i dalje da odlučite želite li čitati moje riječi i gledati moje fotografije. Na vama je da odlučite hoćete li promisliti o onome što ste ovdje saznali i hoćete li poduzeti nešto u vezi toga. Sve je na vama, vi imate izbor. Nemojte da drugi odlučuju o vama umjesto vas. Moja promatranja i razmatranja vas mogu i ne moraju potaknuti ili inspirirati. Jedino što želim jest da shvatite kako vi imate pravo na izbor i kako vi imate snagu u sebi.

Iako vi imate pravo na izbor, drugi će vas možda pokušati uvjeriti u suprotno. Onaj koji nema moć nad vama pokušat će vas obmanuti, pokušat će vas riječima natjerati da vi sami promijenite svoje mišljenje i da mu se mirno pokorite te da se pokorite svemu što osjećate da je pogrešno. Mislite na svoje zdravlje i na svoju dobrobit, odlučujte za sebe i pružite podršku drugima koji žele to isto. Nemojte time namjerno nanositi štetu drugima, ali se isto tako branite od onih koji štetu žele nanijeti vama.

Kad govorim o sebi i svojim iskustvima, govorim o onome što sam otkrila sama za sebe. Ja jesam osvijestila određene tehnike koje su proizašle iz mene i koje mi pomažu pri uspostavi ravnoteže i postizanju zdravlja, ali ih ne prodajem drugima kao rješenje za njih. Želite li metodu, tehniku ili statistiku iz bilo kojeg područja – guglajte, tražite, istražujte ono što vas zanima. Želite li vježbati ciljano, istražujte one koji se stručno i savjesno bave vježbanjem i osmišljavanjem zdravih i efektivnih vježbi. Želite li učiti o prehrani, njezi i bilo čemu drugom, istražujte.

Znam da je sve puno kontradiktornih informacija, stoga vam predlažem da za početak radite na sebi, na odnosu sa svojom intuicijom i komunikaciji s vlastitim tijelom kako bi vam oni pomogli da pronađete najbolje rješenje za sebe.

Imajte na umu, samo zato što je netko naglasio da je nešto 'zdravo', ne znači da je to uistinu zdravo ili da je zdravo i za vas. Upravo iz tog razloga naglašavam da je nužno da vi sami otkrijete svoje metode koje su vama u potpunosti prilagođene, pa makar to značilo da ćete morati kombinirati postojeće metode u sebi svojstvenu metodu. Držite se savjeta stručnih osoba, ali imajte i dalje na umu da nije stručan svatko tko tvrdi da jest. Zbunjujuće? Ne znate kome vjerovati? Upravo zato vam govorim da ćete vi sami morati to otkriti, nitko vam to ne može sa sigurnošću reći.

Meni je u životu nevjerojatno puno pomogla vlastita intuicija, ali sam prvo morala naučiti kako s njom komunicirati odnosno kako prepoznati što je to što mi ona sugerira. Iako sam rođena u ovom tijelu, morala sam učiti i što je to što moje tijelo želi, što mi poručuje i na što me upozorava.

Sve se u mom životu svodilo na to da sam morala sama učiti o sebi, ali ono što sa sigurnošću mogu reći jest da su najveća blagostanja proizašla upravo iz mog vlastitog iskustva spoznaje same sebe.

Vi se možete poslužiti raznim metodama drugih ljudi, metodama za koje će tvrditi da su zdrave, djelotvorne, jedinstvene, drevne, svete. Metode koje koštaju malo, puno ili previše. Metode koje slijede mnogi ili tek odabrani, ali samo će vas poznavanje samih sebe voditi k pravim rješenjima. Upoznajući sebe, vi se otvarate mogućnosti osobnog razvoja. Ja sam tako otkrila da što više upoznajem sebe, lakše i bolje, ali i uspješnije mogu postići sve ono što želim i čemu težim.

Upoznajući samu sebe otvorila sam si mogućnost mijenjanja stvari na bolje, mogućnost da se iscijelim, da ozdravim, da se poboljšam i da ostvarim potencijal vlastitog bića.

Netko drugi vam može govoriti o svojoj spoznaji, ali ako ju vi niste doživjeli, ako ju niste iskusili, efekt neće biti isti. Drugi vam mogu iskazivati svoje mišljenje o tome tko ste i što ste vi, ali tek kad vi sami spoznate tko ste, tek tad ćete shvatiti koliko ste zapravo moćni i koliko toga možete postići u svom životu. Spoznat ćete da možete upravo ono što i želite te da vas od toga dijele samo jedna odluka i hrabrost da slijedite svoje srce. Čitajte, informirajte se od drugih, ali odlučujte sa sobom.

Budiš se jednog predivnog jutra. Mir i tišina. Dobro protegneš svoje tijelo jer osjećaš potrebu za tim. Ustaješ i prilaziš prozoru. Pomičeš zastore u stranu i širom otvaraš prozor. Svježi zrak popraćen prvim zrakama sunca počinje ispunjavati tvoju sobu. Dišeš duboko. Nova svježina ispunjava tvoje tijelo i budi tvoju uspavanu energiju. Još jednom se dobro i temeljito protegneš, a zatim kreneš prema kupaonici.

U kupaonici se pogledaš u ogledalo te si uputiš sramežljivi osmjeh. Prvo jutarnje mokrenje (jer bez toga ovaj prizor ne bi bio realan) donosi olakšanje tvom tijelu. Otvoriš pipu na umivaoniku i gurneš ruke pod taj mlaz svježe vode. Tijelo ti se blago strese pod navalom nove svježine. Umivaš lice blago ga masirajući nježnim, ali sigurnim pokretima i tad shvatiš da želiš tu svježinu osjetiti na čitavom tijelu. Skidaš pidžamu sa sebe i ulaziš u kadu/pod tuš.

Tek kad je temperaturu vode odobrio osjet na tvojim rukama, ti se odvažiš cijelim tijelom osjetiti vodu. Voda te zalijeva dok ti budiš kožu kružnim pokretima. Posežeš za svojim omiljenim gelom za tuširanje (ili sapunom, što ti je draže), lagano ga otvoriš, udahneš taj opuštajući miris, a zatim ga naneseš na cijelo tijelo. Kupaonicu preplavljuje tvoj omiljeni miris koji se miješa sa svježinom tekuće vode. Uživaš i opuštaš um, ali i cijelo tijelo.

Kad odlučiš da ti je bilo dovoljno, zatvaraš vodu te brišeš tijelo svježe opranim ručnikom koji miriše na svježe jutro. Omotaš se tim ručnikom te posegneš za četkicom i pastom za zube. Trljaš zube kružnim pokretima i masiraš zubno meso. Nakon toga, ispireš usta svježom vodom koju grgljaš još koji tren. Pokretom jezika preko izglancane zubne cakline pohvališ samog sebe za dobro obavljen posao. Uputiš si jedan široki osmjeh koji ti ogledalo uzvraća, namjestiš frizuru i kreneš prema sobi.

Otvaraš ormar u koji si jučer posložio svoju opranu i ispeglanu odjeću te biraš stvari u kojima ćeš se danas osjećati ugodno. Uzimaš donji veš koji je lagan na koži, hlače koje te ne stišću u struku i ugodne su za kretanje, uzimaš jednu od svojih omiljenih majica čiji te natpis raduje, uzimaš i duksu na šlic koja nije niti prevelika niti premala, već taman za tvoje današnje potrebe te čarape u svojoj omiljenoj boji.

Uputiš se u smjeru kuhinje. Prvo popiješ čašu vode kako bi hidrirao tijelo iznutra, a nakon toga si napraviš šalicu omiljenog vrućeg napitka. Još nisi gladan pa ćeš o jelu razmišljati kasnije.

Osjećaš se malo teško zbog svih problema i izazova koje imaš u životu, stoga si puštaš glazbu za koju znaš da će ti u ovom trenutku pomoći pri podizanju raspoloženja. Gibaš bokove uz odabranu melodiju, a možda čak i malo pjevušiš ispod glasa. Uzimaš mobitel u ruke i provjeravaš stranice sa kojima uobičajeno započinješ dan. Kad naletiš na stvari koje te ne zanimaju, ti skrolaš dalje do onih tema kojima želiš započeti svoj dan. Ako je sve na što naiđeš naporno, puštaš mobitel i tražiš novu zanimaciju.

Kad osjetiš da si gladan, pripremaš si jelo od namirnica koje ispunjavaju potrebe tvog tijela. Mjera je takva da se nisi pretrpao i mogao bi pojesti još koji zalogaj da ga imaš, ali znaš da će ti kroz 10-ak minuta tijelo signalizirati da mu je ovo ipak bilo sasvim dovoljno. Osjećaš se spremno za izazove i bacaš se na posao.

Tijekom dana, kad osjetiš da ti je nečega previše, ti uzimaš pauzu. Odmakneš se od onog što radiš kad ti postane prenaporno kako bi sve to u tebi sjelo na svoje mjesto. Protežeš tijelo i misliš o stvarima koje te čine sretnim.

Osjetiš li pad energije, odlučiš se za gibanje tijela. Obuvaš svoje omiljene udobne tenisice i krećeš u šetnju. Pokretanje tijela poboljšava tvoju cirkulaciju zbog čega se osjećaš bolje. Šetnja prirodom puni te novom svježinom koja ti je potrebna kako bi nastavio sa svojim danom.

Kad ti u misli dođu problemi koji ti u ovom trenutku teško padaju, ti se iz svoje glave spuštaš u tijelo u sadašnji trenutak i pozorno promatraš svijet oko sebe. Promatraš oblake koji mijenjaju svoj oblik iz trena u tren, promatraš vjetar koji ljulja grane i pleše s lišćem, promatraš bubice i leptiriće kako idu od cvijeta do cvijeta i osjećaš kako ti sve to mami osmjeh na lice.

Ti se protežeš jer osjećaš da tvoje tijelo to treba. Ti puštaš svježi zrak u sobu jer osjećaš da to želiš. Ti se umivaš svježom vodom onoliko dugo koliko za tim osjećaš potrebu. Ti se tuširaš kad osjetiš da želiš cijelo tijelo uroniti u vodu. Ti za tuširanje koristiš mirise koji te stimuliraju. Ti pereš zube dok nisi zadovoljan rezultatom. Ti biraš odjeću koja ti je udobna i koja te čini sretnim. Ti si puštaš glazbu za koju znaš da će ti u tom trenutku pomoći da popraviš svoje raspoloženje. Ti slušaš potrebe svog tijela kad ti govori što mu nedostaje, što mu treba.

Ti se odmičeš od svakodnevnih obaveza kad shvatiš da ti ih je previše i da nisi više produktivan. Ti gibaš svoje tijelo kad osjetiš pad energije. Ti šećeš mjestima koja stimuliraju tvoje kreativno razmišljanje i koja te opuštaju. Ti se sam sebi osmjehneš u ogledalu. Ti, upravo ti i baš ti si onaj koji čak i nesvjesno radi stvari kojima si pomaže da mu bude bolje. Koji u tijelu osjeća što želi i koji si pruža ono što mu je potrebno da bude dobro, da bude zdrav i da bude sretan.

Ti to možeš. Ti se možeš brinuti za sebe, ali moraš naučiti to raditi na zdrav način.

Možda 'naučiti' nije u potpunosti dobro formulirano u ovom primjeru. Možda je bolje reći da se prvo moraš 'odučiti' svih pogrešnih načina 'brige za sebe' koje si naučio od drugih tijekom odrastanja i usvojiti one navike za koje tvoje tijelo duboko osjeća da su ispravne.

Naše tijelo posjeduje nevjerojatnu prirodnu inteligenciju i mudrost, ali potrebno je raditi na sebi kako bi čovjek naučio razlikovati prirodnu mudrost tijela od bolnih povreda u tijelu koje traže pažnju.

Budeš li sam proučavao vlastite potrebe, odnosno kad se i zašto one javljaju, budeš li proučavao vlastite emocije, kako na nešto reagiraš i koliko dugo reakcija traje, budeš li istraživao što je ono što ti pomaže da se opustiš, da se resetiraš i obnoviš svoju energiju te povećaš svoju produktivnost, ti ćeš omogućiti svom tijelu da ti se obraća te ćeš pozornim slušanjem i suradnjom s onim što osjećaš razviti komunikacijski kanal između sebe i vlastitog tijela.

S vremenom ćeš sve brže shvaćati što je ono što ti tijelo poručuje, a tvoje reakcije će biti brže i ispravnije. Naučit ćeš kad je u pitanju nešto što ti tijelo poručuje kao bitno, nešto čemu odmah trebaš posvetiti pažnju, nešto na što odmah moraš reagirati ili pak nešto što te koči, a na čemu moraš raditi.

Na primjer, ako obuješ cipele koje te stežu na određenom mjestu, tebi tijelo kroz bol i neugodu sugerira da ne koristiš tu obuću. Ti ćeš obuću ili zamijeniti ili ćeš ju ipak koristiti, ali ćeš onda ili dobiti žulj ili ćeš nepravilno koračati, a od svega bi ti i zglob mogao nateći.

Ako se nađeš pred nekim izborom i ne znaš na prvu za što se odlučiti odnosno što je ispravno za tebe, u tebi će se automatski javiti onaj prvi, kratki mali osjećaj koji će ti sugerirati izbor. Ti možeš odlučiti da nećeš poslušati samog sebe i kasnije reći 'znao sam, trebao sam odabrati ono drugo', ili ćeš se ipak odlučiti poslušati i kasnije jednostavno reći 'znao sam'.

Ako se pak nađeš u situaciji u kojoj si u prisustvu osobe koju do tad nikad prije nisi susreo niti upoznao, ali odmah naglo osjetiš neugodu i poriv da odeš što dalje od nje te da se ne upuštaš u nikakav daljnji razgovor ili suradnju s tom osobom, to je tvoje tijelo očitalo energiju te osobe i alarmantno te upozorilo na sve ono što si mogao spoznati na teži način, a što ti je moglo uzrokovati neugodnosti ili te čak dovesti u opasnost.

Isto tako, kad određene osobe ili situacije, ili pak sama pomisao na te osobe ili situacije, u tebi izazivaju uvijek istu reakciju ili neugodnu emociju, tijelo ti sugerira da u tebi postoji određeno bolno mjesto, određeni okidač kojem ćeš trebati posvetiti pažnju kako bi ga se oslobodio.

Sve su to razni načini na koji tijelo komunicira s nama, a na nama je da ih naučimo slušati i raspoznavati te da naučimo djelovati u skladu s dobivenim informacijama. Mi u sebi imamo prirodnu potrebu brinuti se sami za sebe, no, kao i sve ostalo u nama, i ta prirodna potreba može biti u neravnoteži.

Kako je do te neravnoteže došlo? Uzroka je mnogo. Možda su vas jednostavno učili da potiskujete vlastite potrebe i slijepo slušate tuđe naredbe, no, o kojem god uzroku da je riječ, na vama je sad da, ako to želite i ako osjećate potrebu za tim, napokon razvijete komunikaciju s vlastitim tijelom.

Vi i vaše tijelo predodređeni ste za suradnju. Zbog toga je od iznimne važnosti da vaša komunikacija bude čista, izravna, jasna i bez smetnji.

Jedino vi možete znati što osjećate unutar sebe, stoga jedino vi možete komunicirati sa svojim unutarnjim glasom. Drugi mogu vidjeti razne poruke koje odašilju vaše tijelo, vaši pokreti i vaše ponašanje. Drugi mogu čak i naučiti prepoznavati o čemu razmišljate jer zauzimate određeni stav kod određenih misli, no jedino vi možete znati što je u vama.

Možda ne znate što je to, možda to tek morate identificirati, stoga je iznimno važno da radite na tome i da učite o sebi kako biste si mogli pomoći jer to je ionako već dio vaše prirode.

Vjerujte sebi, vjerujte svom tijelu i uložite trud kako biste razvili zdravi odnos s vlastitim tijelom. Vrijeme koje posvetite sebi je dobro uloženo, a ne potraćeno vrijeme, imajte to na umu. Pomozite svom tijelu kako bi vam ono omogućilo što bolje i ugodnije iskustvo ovog života. I volite ga, voli te ga svim srcem, onako kako to vaše tijelo i zaslužuje.

„Na ljestvici od 1 do 10, koliko vas boli?“ Vjerujem da su se mnogi od vas susreli s ovim pitanjem. Liječnik će vam postaviti takva pitanja kako bi vas tretirao prema vašim odgovorima. „Kako se osjećate? Gdje vas točno boli? Kada vas boli? Koliko često se to događa? Pod kojim uvjetima se to događa? Jeste li već otkrili što vam pomaže da se opustite, da si olakšate? Kada su nastupile promjene? Što im je prethodilo? Što ih je pogoršalo? O čemu sad razmišljate? Što vas muči? Što vam izaziva stres? Što vi mislite da je uzrok tomu?“

Vi svojim odgovorima dajete temelj na kojem će vaš liječnik dalje moći raditi. Vi svojom detaljnom analizom samih sebe pomažete nekome tko vama želi pomoći, stoga je od iznimne važnosti i za vaše dobro da vaša samoprocjena bude ispravna, točna i precizna. Što ste vi točniji, ispravnije će vama netko moći pomoći.

Samoprocjena je od iznimne važnosti jer vi dobrom samoprocjenom pomažete drugima da oni ispravno pomognu vama.

Da biste mogli izvršiti što bolju i točniju samoprocjenu, bitno je, zapravo iznimno važno, da razumijete svoje tijelo ili barem da razumijete što vam ono poručuje i koje vam informacije šalje, a to znači da morate imate dobru komunikaciju s vlastitim tijelom. Kao što vama vaše tijelo daje informaciju o tome što ga muči, tako i vi morate svom liječniku (ili onome tko vam već pomaže) dati informaciju o tome što vas točno muči. Kao što sam već toliko puta spomenula, pravilna detekcija problema osigurava mogućnost uspješnog rješavanje problema.

To, naravno, ne znači da će vam svatko s kim dođete u susret uistinu pomoći, bilo da se radio o njegovoj nekompetentnosti ili pak nezainteresiranosti za vas i vaš problem, ali onda je bitno da poslušate sami sebe kada osjetite da je o tome riječ i da pomoć potražite negdje drugdje. Sve se na kraju uvijek svodi na vas i na vaš unutarnji osjećaj.

Možda ćete biti u situaciji kada ćete vjerovati da vam netko može pomoći, a onda će taj netko dati sve od sebe, i više od toga, da vam pomogne jer ga je na to ponukala vaša vjera u njih, ali pazite da to ne zlorabite ili da ne upotrebljavate to na negativan način.

Samoprocjena je iznimno važna, a najvažnije je da je ona sama kvalitetna i iskrena.

Za svaki uspješan rad ili razvoj nužni su točnost i pouzdanost prikupljenih informacija. Bez obzira je li riječ o tome da si sami želite pomoći, ili vam netko poput liječnika pomaže, ili pak radite na osobnom razvoju, o čemu god da je riječ, samoprocjena mora biti kvalitetna.

Da biste postigli ono što želite, morate znati od čega točno počinjete. Morate znati koje su vaše prednosti i slabosti, morate znati što želite odnosno ne želite, koja su mjesta stabilna, a koja nestabilna, kakva vam je komunikacija, a kakva izvedba, što je to što smatrate vrijednostima, koji su vam ciljevi i slično.

Samoprocjenom možete pratiti i razvoj situacije te si na taj način pružiti povratnu informaciju o tome je li nešto imalo pozitivan ili negativan učinak na vas, odnosno trebate li stati, nastaviti ili nešto promijeniti odnosno prilagoditi.

Želite li raditi na sebi, na svom poboljšanju ili napretku, prvo morate sami sebi odgovoriti na nekoliko pitanja jer je bitno znati što želite postići i zašto to želite postići. Tek kad budete imali neki cilj, moći ćete razraditi plan pomoću kojeg ćete postići željeno, a da biste razradili plan, morate znati od čega počinjete.

Budite iskreni prema sebi. Uvijek budite iskreni jer samo ćete tako moći uistinu ostvariti svoje željene ciljeve. Zapišite ciljeve, zapišite razloge, zapišite ono što osjećate te ono što vas muči i jednostavno krenite.

Smatrate li se kreativnom osobom? Smatrate li da ste u stanju nešto kreirati? Stvoriti? Nešto izgraditi? Smatrate li? Vjerujete li da vi to možete?

'Criatura' je španjolska riječ koju su u sapunicama koristili za pojam 'novorođenče' te sam ju ja tako i zapamtila. Između ostalog, označava pojmove dojenče, stvorenje, mladunče, beba, biće, dijete itd.

Omnija je moja kreacija, moja 'criatura'. Ona vam želi poručiti tekstom i pokazati slikom. Do sad su sva poglavlja sadržavala fotografije i dugačke tekstove, no ovog puta ne želim da samo čitate, već vas želim pozvati da učinite korak dalje.

Želim vas pozvati da povežete svoju energiju i svoju maštu te da stvorite jednu misao. Misao kojom ćete uljepšati vlastiti dan. Misao koja će biti u bojama koje vi volite, u tonu kojeg vi volite. Misao koja će vam biti u mislima, ali ćete ju osjećati cijelim tijelom poput naleta svježe energije.

Cijelo vrijeme vam govorim da je snaga već u vama. Vi imate moć i vrijeme je da se upoznate s onime što vi sami možete. Nemojte samo čitati tuđe tekstove koji će vas motivirati da učinite nešto dobro za sebe. Za promjenu, budite vi ti koji će sami sebe motivirati. Budite vi ti koji će sami sebe usrećiti. Budite vi ti koji će sami sebi uljepšati dan.

Nemojte se nikome opravdavati, nemojte se niti izgovarati – jednostavno to učinite. Sklopite oči, duboko udahnite, posegnite unutar sebe i pronađite ono što vas usrećuje.

To ne mora biti nešto veliko. Za početak je dovoljno da bude malo, ali da djeluje. Jedna mala misao, ideja, sjećanje, maštarija. Neki prizori, riječi ili pak miris. Neka bude nešto vaše, nešto što vama sada treba i nešto što će vas uistinu razveseliti.

Nemojte sumnjati u sebe. Vi to možete. Imate dovoljno snage i dovoljno hrabrosti da to i učinite. Ne sumnjajte, ne propitkujte, jednostavno to učinite, sad i ovdje.

Mislite da je to glupo? A nije vam glupo stalno misliti negativne misli? Poražavajuće misli. Toksične misli. Nije vam glupo stalno se opterećivati, stalno sami sebe sputavati i omalovažavati? To vam nije glupo?

Onako kako mislite da zaslužujete nešto loše, pomislite sad i kako zaslužujete nešto dobro. Vi to možete, pitanje je samo želite li to?

Ne znam shvaćate li da vi svakog trena kreirate svoj svijet putem svojih misli, svojih reakcija, namjere i djelovanja. Vi kreirate svoju stvarnost, odnosno ono kako vi tu stvarnost doživljavate. Vi kreirate svakim trenom, svakim treptajem oka, svakim udahom!

Učinite sad nešto dobro za sebe. Učinite to za sebe! Učinite to zbog sebe. Učinite to.

Misao. Jedna obična, mala, ali sretna misao.

Kreirajte. Stvarajte. Gradite. Oblikujte misli prema svojim željama, prema svojim osjećajima. Vi ste moćni kreatori. Pustite mašti na volju i pronađite svoju sreću, sad i ovdje. Vi to možete. Vrijeme je da u to i sami povjerujete jer ja već vjerujem u vas.

Tri su razloga zašto mi je trebalo puno vremena da se napokon odlučim slijediti svoje srce i pokrenuti Omniju. Prvi razlog je pravopis, što sam opisala u prethodnom broju u tekstu pod nazivom „Gramatička pogreška“. Drugi razlog je cenzura o kojoj ću pisati ovdje, dok će o trećem razlogu biti govora u idućem broju.

Cenzura, odnosno kontrola protoka informacija, ima više oblika, a ovdje se trebalo raditi o autocenzuri koju sam ja kao autor trebala provesti nad samom sobom. Trebala sam pisati o sebi jer sam tako sama bila odlučila, ali na način da govorim samo o sebi te pri tom maksimalno izostavim sve druge ljude, a sve s ciljem zaštite tuđe privatnosti. No, kako ispričati priču o uzroku i posljedici, o interakciji, a ne spominjati sudionike interakcije?

Kako nas tv serije uče, ljudi s ovisnostima idu na anonimne sastanke na kojima otvoreno pričaju o sebi i svom iskustvu te nakon toga prolaze korake na putu vlastitog ozdravljenja. Oni otvoreno govore o sebi i svom životu dok ih drugi u tome podržavaju jer, da bi se oporavio, moraš se suočiti s onim zbog čega si se i razbolio. Otvoreno govore o lošim stvarima koje su učinili i traže oprost za svoje postupke.

Na što to ljudi koji su zgriješili imaju veće pravo od ljudi prema kojima je netko zgriješio? Zašto oni koji su zgriješili ne samo da smiju pričati o svemu, nego se to od njih i očekuje dok se ljudi koji su bili njihove žrtve osuđuju jer progovaraju o 'tuđoj' privatnosti?

Zašto se mi toliko bojimo pričati o ljudima koji su nam naudili dok oni govore što god žele?
Znate li zašto?
Zato što društvo osuđuje one koji progovore umjesto onih koji su nešto loše učinili.

Kako se iscijeliti i nastaviti dalje ako ne progovoriš o svemu što te muči, o svemu što te oblikovalo i što te ranilo? Ako ne progovoriš o teškim odnosima koje želiš izbaciti iz sebe, ostaviti ih u prošlosti i krenuti dalje? Kako pričati o sebi, a da ne spomeneš ljude koji su sudjelovali u tvom životu? Kako se izliječiti ako ne imenuješ svoje probleme? Kako sačuvati tuđu privatnost? Ta su me pitanje godinama mučila i zbog njih su mi također trebale godine da se odlučim na željeni korak.

Iako su drugi ljudi, između ostalog, bili i zlostavljači, ja sam još uvijek htjela zaštititi njihovu privatnost jer se ovdje radi o meni, a ne o njima. No ne uključiti ih nije bilo moguće.

U jednom sam se trenutku odlučila za pisanje s maksimalnom cenzurom, ali priče onda nisu imale smisla. Same riječi nisu imale smisla. Sve je bilo nejasno i u magli, nisam se mogla u potpunosti osloboditi, a onda su počeli sinkroniciteti. Počele su duboke i snažne poruke, smjernice, preusmjeravanja na ono što moram učiniti. Iznenada su iz neobičnih i nepovezanih izvora dolazile razne priče koje su mi davale ohrabrenje i objašnjenje da je ovo pravi način.

Jedna od njih je bila priča koja me posebno dotaknula, a radilo se o tome da u životu moraš odabrati vrijednosti koje su važnije. Na prvu vam se možda čini da ova poruka nema smisla, ali kad se dovedete u situaciju u kojoj ćete morati birati između vrijednosti do kojih vam je stalo, shvatit ćete svu dubinu ove mudrosti.

Čovjek jednostavno mora donijeti odluku i živjeti u skladu s onim što je odlučio.

Nije uvijek pitanje što je pravo, a što krivo. Nekad je sve pravo, nekad je sve krivo, ali odluka se i dalje mora donijeti.

Usprkos svemu, konstantno sam se osjećala loše te sam pokušavala cenzurirati sve što sam mogla, time zapravo cenzurirajući svoje postojanje. I onda se prelila čaša. Još jednom, po bilijunti put, čak i nakon gotovo 40 godina mog života, učinio je ono što najbolje zna. Ničim izazvano, osim vlastitom mentalnom i emocionalnom nestabilnošću, nazvao me kurvom i optužio me za bludno, kurvanjsko ponašanje spomenuvši događaj koji se odvio kad sam imala 14-15 godina. Događaj u kojem me stariji dečko pred njegovim očima napastovao i maltretirao.

Dozivala sam ga da mi pomogne, a on je, umjesto da me kao odrasla osoba zaštiti, sve to gledao iz daljine, da bi zatim mrtvo hladno prošao kraj mene samo kako bi mi dao do znanja da sve vidi i bez riječi otišao dalje, ostavljajući me da se sama branim od napasnika. Nazvao me kurvom jer, prema njegovoj verziji događaja, ja sam kurvetina koja se navlačila s frajerom pred nevinim očima vlastitog roditelja te je on otišao kako bi me pustio da 'u miru radim što već radim'.

Apsolutno ničim u svom životu nije zaslužio da ga štitim. Ni njega ni njemu slične. Nije zaslužio da ga štitim kao što ga društvo štiti cijeli život. Njega i njemu slične. On je sve svoje odluke sam donio i cijeli je život živio ne osjećajući teret odgovornosti niti posljedice za zlostavljanja koja je činio i koja još uvijek čini. Trebao je misliti na svoje postupke na vrijeme. Tko je kriv - onaj koji radi nešto loše ili onaj koji ukaže na osobu koja radi nešto loše?

I nije jedini. Bili su tu mnogi koji su svjesno i s namjerom drugima činili loše. Nekad zato što su se htjeli na drugima iskaliti zbog nezadovoljstva vlastitom životnom pričom, a nekad samo zato što su se htjeli iskaliti na drugima. Ima i onih koji su uporno zatvarali oči pred nepravdom i nasiljem praveći se danas da ništa od toga nije istina, a ima i onih koji su namjerno provocirali određene situacije kako bi odigrali ulogu žrtve. Bilo je svega. Svatko od njih odgovoran je za svoje ponašanje koje je ionako sam birao.

Ovo je i dalje moja priča. Pišem ju kako bih ju ostavila iza sebe. Lekcije sam naučila, prihvatila sam da se ne može promijeniti ono što se dogodilo u prošlosti, promijenila sam kod sebe ono što se moralo promijeniti i ostalo mi je još samo oslobođenje - oslobođenje od osjećaja krivnje za tuđe postupke. Oslobođenje od ljutnje i od očaja. Snažna sam, a sada želim biti i slobodna.

Ovo je moja priča, moje odrastanje, moj život. Ovo su moji odnosi s drugim ljudima. Ja sam i dalje glavni lik ove priče, a oni su svojevoljno sudjelovali u njenom oblikovanju. Ne krivim ih za sve što se dogodilo. Što ti je neprijatelj jači, što ti je teret teži, to ćeš snažniji pobjednik na kraju biti. Žalila sam ih jer su oni patnici koji će vječno sebi samima raditi najveću štetu, ali više ih niti ne žalim. Prihvaćam da su i oni imali izbor i neka se sami nose sa posljedicama svojih postupaka.

To i dalje ne znači da ću baratati imenima. Ovo je moja priča o iscjeljenju i o buđenju snage koja se nalazi u čovjeku. Ovo je priča o uzdizanju iznad nevolje, iznad nedaća i nepravde. Ovo je priča o tome kako negativnosti u našem životu služe kako bi izgradile naš karakter, ne da bi nas slomile.

Ono što nam se dogodilo nas oblikuje, ali ne definira nas ono što nam se dogodilo, već ono kako smo se naučili nositi s time.

Kako smo nastavili živjeti svoj život i kako smo uspjeli unatoč tome što nam se dogodilo.

I ne pišem o svojim iskustvima s osjećajem ljutnje. Sve loše što se dogodilo prilika nam je da radimo na tim mjestima kako bismo mijenjali ono što nije dobro, što nije zdravo. To nam je prilika da izgradimo život prema željama vlastitog srca, ali i da gradimo svijet u kojem želimo živjeti tako što ćemo popravljati ono što je u svijetu pokvareno.

Cijeli sam život okružena lažima, ogovaranjima i rušenjem mog kredibiliteta i onog mojih bližnjih. Oni koji su nas trebali štititi bili su prvi koji su nam sve to radili. Morala sam se naučiti nositi s tim da me se mrzi zbog tuđih laži, a ne zbog onoga što ja uistinu jesam. Kažem 'naučiti nositi' jer to nikako nisam mogla spriječiti.

Ne možete spriječiti druge da lažu, ali možete naučiti biti veći i hrabriji od njihovih laži.

Ono što se događalo u mom domu ionako me samo pripremalo za okrutnost svijeta koji me je čekao. Ništa što se već dogodilo ne mogu promijeniti, ali ono što mogu jest zauzeti se za sebe i hrabro progovoriti o svemu što je pogrešno.

Nitko nije imao pravo činiti to što je činio, ali to ih nije spriječilo. Bježali su od odgovornosti za vlastite postupke, misleći da im nitko ništa ne može. Zaboravili su da, korak po korak, idu prema tomu kad će ovisiti o tuđoj pomoći, ali pitanje je tko će im na kraju više htjeti pomoći.

Zbog svega toga, naučila sam vrijednu lekciju u životu. Čovjek ne smije odustati. Mora izdržati kako bi se na kraju čuo i njegov glas - glas istine. Nakon tolikih laži, vrijeme istine mora jednom doći.

Nemojte odustati! Nemojte nikad odustati! Zaslužili ste da se istina sazna i zaslužili ste biti iznad cenzure koja vam se pokušava nametnuti. Drugi su birali, birajte i vi. Odaberite sebe.

Moramo početi od sebe. Moramo izgraditi prvo sebe. Moramo početi od temelja, od točke koja će dati stabilnu strukturu našem životu kako bismo na njoj gradili svoje snove. Mi možemo staviti cenzuru na svoje riječi, ali ne smijemo cenzurirati svoje postojanje.

Nemojte zaboraviti, svatko bira sam za sebe. Kao što su drugi birali biti prema vama onakvi kakvi su bili, vi ste ti koji birate što ćete s iskustvom koje ste stekli.

„Ne.“ To je potpuna rečenica na koju imate apsolutno pravo. Kad netko traži od vas nešto što niste u mogućnosti dati ili pružiti, ili pak jednostavno ne želite, 'ne' je dovoljno. Odrasla sam u okruženju u kojem sam se stalno morala opravdavati i u kojem drugi to još uvijek rade. 'Ne' nikada nije bilo dovoljno i uvijek se tražilo da se opravdavate sve dok ne promijenite mišljenje i dok napokon ne napravite ono što ne želite, a što netko drugi traži od vas.

Kroz život sam stekla dojam da se i sve ostale okoline jednako odnose prema toj riječi. 'Ne' se smatra umišljenim i prepotentnim. 'Ne' nije prihvatljivo. Ali ja ovog trenutka jasno i glasno kažem 'NE'.

„Ne možeš rasti i štititi se u isto vrijeme“, jednom mi je prilikom rekla jedna osoba. „Nije ni čudo što ti je došlo do raspada sistema štitne žlijezde.“ Nikad prije nisam razmišljala o tome na taj način, sve dok mi ona to nije rekla. Kako rasti i razvijati se dok se istovremeno pokušavamo zaštititi od drugih? I kako pomoći drugima, a pritom ne naštetiti sebi?

Zaista, kako pomagati drugima, a da to nije na našu vlastitu štetu? Kako reći 'ne', a da to ne uzrokuje cijeli niz događaja u kojem će nas netko drugi prisiljavati da ipak učinimo ono što se od nas traži, iako smo se već izjasnili da to ne želimo. I kako se zaštititi od drugih i činiti ono što mi sami želimo za sebe, ali tako da nas ta zaštita ne sprečava da rastemo dalje?

Kroz život nisam znala pomagati, a da to također, barem djelomično, nije bilo na moju štetu. To uključuje uskraćivanje sebi, otkidanje od vlastitih usta kad ni za sebe nemam dovoljno, podmetanje leđa na koja se drugi mogu osloniti, a na kojima se zatim ti isti drugi iživljavaju, prepuštanje zasluga, prešućivanje kako netko ne bi upao u nepriliku što je onda mene izravno vodilo u nepriliku, davanje svog slobodnog vremena drugima koji su to samo iskorištavali i još mnogo toga, a sve je uvijek bilo s ciljem da pomognem.

Čak i kad nisam imala vremena ili nešto nisam mogla, i dalje bih pomagala jer se to uporno i često agresivno od mene tražilo, čime sam samoj sebi nametala krivnju ako ne pomognem. Moj je karakter 'radio protiv mene'.

Kroz odrastanje nisam imala odgovornu odraslu osobu uz sebe koja bi me zaštitila od takvih situacija i sve što sam naučila, naučila sam na teži način. Ono što sam naučila jest to da se moraš zauzeti za sebe i moraš imati hrabrosti čvrsto stajati iza svojih odluka, bez obzira kako drugi na to gledali i bez obzira što će te drugi mrziti 'iz dna duše' zato što je jedino loše što radiš samo činjenica da se zauzimaš za sebe.

Koliko god ja otvorenog srca drugima pomagala, mržnju nisam mogla izbjeći. Mržnju, ogovaranja, nasilje. Sva ta negativnost došla je kao ravnoteža mojoj pozitivnosti. Bez toga nije išlo. I to me ne iznenađuje. Boli me, ali me ne iznenađuje. Svi smo svjesni svijeta u kojem živimo, stoga bi bilo čudno da ne dolazi do paradoksa da te mrze upravo ljudi kojima pomažeš. Jer da problema nema, ne bi niti bilo potrebe raditi na rješenju.

A što kad ta mržnja, ogovaranje i nasilje dolaze iz obitelji? Što tad? Kako pomagati svojoj obitelji, a da to nije na vlastitu štetu? Kako se nositi s činjenicom da najviše mržnje i zla dolazi upravo od onog tko je u ulozi tvog roditelja?

Kako pomoći na zdrav i siguran način? Kako reći 'ne' i ne trpjeti zbog toga teške posljedice? I kako se zaštiti, ali biti dovoljno slobodan za daljnji razvoj?

Do ovog trenutka nisam došla do odgovora koji mnogi možda priželjkuju.

Nisam pronašla način kako. Ono što sam otkrila jest da se čovjek mora izgraditi i osnažiti da sve to čini unatoč.

Koliko god vi to pokušali izbjeći, ne možete spriječiti ljude da vas mrze. Ne možete ih natjerati da sami nešto poduzmu u vezi svog života i ne možete biti u potpunosti sigurni da vam zbog svega toga neće odlučiti učiniti nešto nažao.

Ono što možete jest odlučiti da vi zbog toga nećete potratiti svoj život. Nemojte živjeti u sjeni straha od „što ako“. Što-bi-bilo-kad-bi-bilo nije stil života. Također, strah nije nešto što nas treba kočiti i to je lekcija koju moramo savladati.

Koliko god ja htjela pomoći drugima, naučila sam da moram pomoći i samoj sebi. Moram biti ono što želim biti, moram sa sobom raditi ono što ja sama želim raditi i moram hrabro slijediti svoje srce, unatoč svemu na što nemam utjecaj.

Ja sam čvrsto donijela svoje odluke, a koje se tiču mene, i ne mogu niti namjeravam tražiti od drugih da me slijede ili mi daju podršku. Ja samoj sebi dajem ljubav i podršku i jedino se još mogu nadati da će drugi ozdraviti zato što to žele te da će se i prema meni napokon odnositi na zdrav način.

Liječniče, izliječi sebe sama!

Moja je oduka bila poći putem vlastitog iscjeljenja kako bih živjela život kakav želim živjeti. Drugima mogu pružiti svoj primjer, ali ih ne mogu i ne želim prisiliti da rade nešto protiv svoje volje. Ja sam svoju odluku donijela za sebe, baš kako i drugi to moraju učiniti za sebe.

Moja obitelj nije odabrala poći putem iscjeljenja. Oni su manifestacija svojih životnih odluka i svojih životnih odabira. Ja sam odlučila poći putem vlastitog iscjeljenja i više ne očekujem da će netko od njih poći sa mnom, ali, ono najbitnije od svega, više ne mislim sebe odgađati zbog njih.

Bližim se broju 40 brže nego što bih to uistinu htjela. Ja sam do sad odlučivala o sebi pa ću i nastaviti odlučivati o sebi i za sebe. Do sad sam uvijek odgovorno donosila odluke da ću dati sve od sebe da pomognem drugima. Sad? Sad sam donijela odluku da ću napokon pomoći samoj sebi.

Drugi mogu poći sa mnom, mogu me i slijediti, ali ja ne mislim nikoga vući. Isto tako, ne mislim nikoga niti javno prozivati. Tuđe odluke su tuđe odluke. Moje odluke su samo moje odluke. BIRAM SEBE. Želim u potpunosti iskoristiti svoje pravo na vlastiti život, bez obzira na tuđe mišljenje o mom životu.

Ja cijenim svoje mišljenje prije svega. Gradila sam ga svih ovih godina kroz vlastito životno iskustvo. Ja sam i dalje otvorena za nove spoznaje, ali, isto tako, ja sam se gradila svih ovih godina kako bih bila najbolja verzija onoga što mogu postati. Moje je srce puno ljubavi za sve ostale, ali došao je trenutak da tu ljubav pružim i samoj sebi.

Nisam stvorila svoju 'novu' obitelj jer sam vječno bila pod teretom stare koja se ponašala kao da su oni moja djeca, a ne moji prethodnici. Još i danas redovito slušam kako sam nesposobna i neuspješna zato što nisam, pod debelim navodnicima, 'ništa svoje izgradila'. Voljela bih se vratiti u prošlost i vidjeti gdje bi oni danas bili da im nije bilo mene. Što bi oni danas da ih nije tko imao čupati iz tolikih, da prostite, govana. Ali prošlost se ne može mijenjati, pa se tako njome neću niti opterećivati. Bilo pa prošlo. Doslovno, bilo – pa prošlo.

Ja sam odabrala sebe, ali moje ime je i dio onoga moje obitelji. Ja svoj identitet neizmjerno volim i poštujem, ali, bez obzira na sve, poštujem i druge. Moja je odluka bila da stvaram pod kraticom za identitet – ID. To je međunarodno prihvaćena kratica kojom javno potpisujem sva svoja djela.

To ne znači da netko drugi neće 'ukrasti' tu ideju i sam se tako potpisivati na nešto slično, ali to isto tako ne znači da su tuđa ostvarenja moja ostvarenja. Kažem ukrasti pod navodnicima zato što nije krađa sve dok se netko drugi ne počne pretvarati da je ja.

Sve što je moje, objavljeno je na mojim kanalima i od strane mene. Mogu utjecati na svoje postupke, ali ne mogu na tuđe. Voljela bih da je svijet sretnije i sigurnije mjesto gdje možemo otvoreno i u potpunosti biti ono što jesmo, ali nekad jednostavno moramo, radi vlastite sigurnosti, poduzeti mjere zaštite.

Događalo mi se da mi je život u opasnosti i zato znam što govorim kad kažem da je zaštita nužna. Upravo zbog svega navedenog i jesam davno odlučila da želim pomoći svijetu kako bi postao bolje i zdravije mjesto. Želim sudjelovati u stvaranju svijeta u kojem i sama želim živjeti te na tome radim čitav život. Do sad sam drugima pomagala izravnim putem, ali onda se čaša prelila.

Da bi pomogao drugome, taj drugi si prvo moram sam htjeti pomoći.

Nevjerojatno izraženim sinkronicitetom, odjednom mi je sa svih strana dolazila poruka: ne možeš ti sama pomoći svima; oni sami pak moraju dokučiti neke stvari; ti si sama za sebe puno toga dokučila, sad je na njima red da učine to isto. Ta mi je činjenica bila užasno bolna zbog moje izražene empatije. Osjećam tuđu bol. Osjećam ju snažno i intenzivno, ali isto tako sam svjesna da ti ljudi još uvijek nisu donijeli odluku da uistinu žele promjenu, da žele bolje i zdravije. Nisu niti preuzeli odgovornost kako za vlastiti život, tako i za vlastite postupke i propuste.

Koliko god me to bolje, morala sam pustiti druge da napokon sami, bez tuđe pomoći, učine nešto za sebe, da se sami pokrenu. Ja sam i dalje tu za druge, ali od sad ja moram biti sebi na prvom mjestu.

Ja sam posljednja u nizu svoje linije. Nakon mene nema nikoga. Boli me činjenica što jednog dana neće biti nikog tko će meni pomoći i tko će se o meni brinuti onako kako se ja cijeli život brinem o drugima koji su meni prethodili, ali s tim moram živjeti. To me neće spriječiti da i dalje radim, da i dalje pomažem, da i dalje dajem sve od sebe. Što će biti jednog dana u budućnosti, morat ću o tome, nažalost, brinuti tek kad za to dođe vrijeme.

Ponavljam samoj sebi: sama si se rodila, sama ćeš i umrijeti. To je činjenica, ali nije razlog da sve ono između što se život zove ne bude lijepo proživljeno i kvalitetno ispunjeno vrijeme. Moja je odluka bila da pomažem i na meni je da se odgovorno nosim sa svime što će me (ili neće) na mom putu zbog mojih odluka dočekati.

I ne zaboravite. „Ne“ je potpuna rečenica na koju imate apsolutno svako pravo.

Ima li života poslije smrti? Ima li života prije života? Ima li jedan koji nas je stvorio ili nas je stvorio onaj kojeg je netko drugi stvorio? Jesmo li sami u svemiru? Nismo li sami u svemiru? Jesmo li sami na planeti? Ima li svijeta pod zemljom? Ima li svijeta u drugim dimenzijama? Postoje li druge dimenzije? Postoje li anđeli čuvari? Postoje li duhovni vodiči? Postoje li uzašli majstori? Postoje li jednorozi? Postoje li gušteri? Postoje li ljudi gušteri? Postoje li mjenjači oblika? Jesu li mitološka bića stvarna? Jesmo li mi stvarni ili smo kompjuterska simulacija? Ako smo simulacija, gdje se točno nalazimo i što smo?

Jesmo li svijest? Jesmo li energija? Jesmo li bogovi ili vanzemaljci? Jesmo li ujedinjeni ili smo odvojeni? Koristimo li mozak? Ne koristimo li mozak? Imamo li šesto ili dvadesetšesto čulo? Upravlja li netko nama? Upravlja li naša viša svijest nama? Imamo li višu svijest? Jesmo li test, pokus ili kazna? Je li ovo samo škola?

Zašto živimo? Zašto umiremo? Zašto ima zlih ljudi? Trebamo li se boriti ili nijemo promatrati? Znamo li istinu? Zna li netko istinu? Postoji li istina ili je sve ovo samo predstava? Što jest? Što nije? Što definitivno nije i zašto je išta od ovoga bitno?

„Mi znamo istinu“, rekla mi je jednom prilikom jedna osoba. „Ma što tko drugi govorio, mi znamo istinu.“ I ne bi to bilo toliko čudno da to nije bila već treća osoba u dva mjeseca koja mi je to rekla. Najzanimljivije od svega je to što niti jedna od te tri osobe nema istu viziju istine, ali sve one misli da ja zajedno s njima 'znam' što istina jest zato što imamo neka preklapanja u životu ili, bolje rečeno, u razmišljanjima. Ovaj sinkronicitet naveo me na pisanje teksta u kojem se u potpunosti izjašnjavam o svom stajalištu 'prave istine', no prvo želim da sami razmislite o nekim stvarima.

Zamislite da se školujete i da je na redu lekcija derivacija implicitno zadane funkcije, a vi nemate pojma što je to. Štoviše, vi ste se tek počeli školovati pa ne znate niti računati. Vi tek trebate naučiti zbrajati, oduzimati, množiti i dijeliti, računati postotke, razlomke i još štošta prije nego što ćete moći pojmiti pojam derivacije funkcije, a kamoli pojam derivacije implicitno zadane funkcije.

Profesor od vas traži da nešto derivirate, a vama bi najradije suze potekle niz lice. Što vam je činiti? Hoćete li razbijati glavu nepoznatim pojmovima ili ćete svoje znanje graditi od početka, od osnova? Hoćete li odustati od svega? Hoćete li pokušavati na silu shvatiti te nepoznanice koje se kriju iza slova iako ste vi mislili da se u matematici barata brojevima? Hoće li vam biti bitnije da vam netko nametne gotovo rješenje (u koje biste nakon nekog vremena mogli početi sumnjati) ili ćete radije preko osnova i putem vlastitog iskustva graditi svoje znanje kako biste jednoga dana sami mogli riješiti taj zadatak?

Moj mi je dečko na početku naše veze prigovorio na jednu moju izjavu smatrajući da je u najmanju ruku nenormalna. Naravno, tad me još nije dovoljno poznavao i jedino što je u nedostatku valjanih informacija mogao jest izvući zaključke o meni prema iskustvu koje je imao o ljudima koje je do tad poznavao, odnosno povući neku paralelu između onih koje već poznaje i mene koju tek upoznaje. Ukratko, sudio je o meni samo na temelju onoga što je znao o drugim ljudima pretpostavljajući da ja mislim isto što misle i ti drugi ljudi.

Tad me bilo uzrujalo što me tako bahato smatra nekom nepromišljenom pomodarkom, ali me i zabrinulo jesmo li mi uopće kompatibilni i je li se on uopće u stanju razvijati tokom života. Rekla sam mu tad, ne znaš odakle dolaziš, ne znaš tko si ti točno u ovom tijelu, ne znaš se služiti svojim sposobnostima koje ti je okolina u kojoj si odrastao apsolutno negirala, ne znaš kako stvaraju današnji znanstvenici, ne znaš kako su stvarali drevni graditelji, ne znaš tko misli u tvojoj glavi, ne znaš koliko je svemir velik, ali eto znaš da sam ja nenormalna jer mogu stvari koje ti još ne razumiješ.

Polako sam ga uvodila u svoj život, a on je na početku s puno distance pokušavao sa mnom ne razgovarati o određenim temama jer se bojao da bih slučajno mogla biti luda. Bojao se da će me morati ostaviti ako se ispostavi da sam luda pa nije htio niti riskirati jer sam mu se jako sviđala. Bila sam svjesna da je prije mene provodio vrijeme u ograničenom društvu, primitivnom točnije, stoga sam mu dala vremena da se sam počne razvijati.

Poticala sam ga da sluša svoj unutarnji glas kad su odluke u pitanju, poticala sam da vjeruje u svoju procjenu ljudi na prvi pogled, poticala sam ga da se nastavi razvijati prema svojim interesima i da vjeruje u sebe. Podržavala sam ga u namjeri da vjeruje u sebe i da ostvaruje svoje želje tako što bih mu pomogla sastavljati popis želja, a zatim mu godinama kasnije čitala taj popis kako bi vidio da je gotovo sve s njega uspio i ostvariti.

Malo po malo, sve je više otvarao svoju svijest dok nije shvatio da i on sam može 'nenormalne' stvari koje mogu i ja. Sve smo više mogli normalno razgovarati o mnogim temama, iako je za neke i dalje trebalo vremena. Na primjer, svojim zatvorenim razmišljanjem isprovocirao je svađu na određenu temu, na što sam mu ja rekla da ćemo o tome ponovno razgovarati za dvije godine. I vidi čuda, nakon dvije godine njegovo poimanje te teme se značajno promijenilo, odnosno dovoljno je sazrio da stvari gleda iz više kutova, a ne samo iz povrijeđenog stajališta. Razvijao se i s vremenom je mogao prihvatiti stvari koje su mu do prije nekoliko godina bile nepojmljive, što zbog osobnog razvoja, što i zbog toga što se udaljio od okoline koja ga je držala ograničenim.

On i ja možda imamo različite pogleda na određene stvari, ali smo dovoljni zreli da prihvaćamo naše različitosti, dovoljno svjesni da postoje razne perspektive i kutovi gledanja na stvari te svjesni da se ljudi razvijaju svojim individualnim tempom, ali i da se svatko više razvija prema svojim područjima interesa. Najbitnije je da se nadopunjujemo svojim različitim sposobnostima kako bismo zajedno bili jači, ali je isto tako veoma važno da se kao jedinke razvijamo u svoj puni potencijal. A što je s istinom, pitate se?

Što vama predstavlja pojam istine ako ga niste u stanju pojmiti? Zašto vam je bitno jesmo li sami u svemiru ako se niste u stanju nositi s mogućim susretom s vanzemaljcima? Zašto vam je bitno postoje li bića viših dimenzija koja nas savjetuju ako niste u stanju slušati vlastito tijelo i vlastiti unutarnji osjećaj? Zašto vam jednorog predstavlja nadrealizam kad tolika bića iz dubine mora izgledaju toliko nadrealno ili bolje rečeno izvanzemaljski?

Zašto vam je bitno koliko čula čovjek ima ili koliko ih je nekada imao kad ne vjerujete drugome koji preko svojih čula predviđa buduće događaje ili barem osjeća ono što vi sami niste u stanju osjetiti? Kako se mislite boriti protiv mjenjača oblika u koje vjerujete ako ćete s bližnjima uvijek biti u ratu? I zašto mislite da je uvijek netko drugi sposobniji i moćniji od vas samih?

„Mi znamo što je istina.“ Znamo li uistinu što istina jest ili je istina ono u što mi sami vjerujemo da jest?

Ja nemam svjesno saznanje o tome što je sveopća istina ili tajna svemira. Postoje stvari koje su u skladu s mojim unutarnjim osjećajem, stvari s kojima se ja s lakoćom mogu poistovjetiti i za koje osjećam da su vjerojatnije od nekih drugih stvari, ali niti u jednom trenutku svjesnosti nisam bila u doticaju s nekim nadnaravnim bićem koje mi je otvorilo um prema Znanju.

Ako izuzmemo snove i sve ono što tamo doživljavam, proživljavam i otkrivam, a o čemu će biti govora kasnije te ako se samo koncentriramo na svjesno budno stanje, osim onoga što osjećam da jest, ne postoji glas nekog entiteta koji mi se obraća i koji mi prenosi 'istinu' ili 'znanje', a da sam ga ja svjesna.

Odakle dolazi moj unutarnji osjećaj, ne mogu tvrditi u potpunosti. Jesam li to samo nesvjesna ja, je li to moj tim duhovnih vodiča ili nešto treće, u biti nije niti bitno (dok god ne činimo zlo zbog toga). Bitno je što mi taj osjećaj govori, slušam li ja njega i što mi se događa onda kad ga poslušam.

Budući da ne znam odakle dolazi taj osjećaj, neću niti znati je li istina ono što odlučim misliti da je istina, stoga se time neću niti opterećivati, barem ne u toj mjeri da štetno utječe na moj život.

Ljudi vjeruju u sve i svašta, ali ne vjeruju u sebe.

Kad promatram princip vlastitog bića, uviđam da se kod mene sve svodi na gradnju na čvrstim temeljima, a da bih gradila čvrsto i temeljito, moram se okrenuti osnovama. Da bih znala derivaciju implicitno zadane funkcije, prvo moram znati zbrajati i oduzimati te na tome graditi svoj put prema derivacijama. Da bih mogla pojmiti višu matematiku, moram prvo spoznati znanja osnovne matematike. Da bih mogla pojmiti 'viša' bića, prvo moram spoznati samu sebe, a da bih spoznala sebe, moram učiti o sebi, odnosno moram samu sebe otkrivati.

Neću se razbacivati pojmovima istine koju su drugi dobili na znanje od 'viših' bića. Ako vas zanimaju te stvari, sami ih dalje istražujte. Ono o čemu ja ovdje govorim je znanje koje vi sami budite u sebi, spoznaje do kojih dolazite sami istražujući sebe i svoje sposobnosti. Govorim o principima koji su već prisutni u vama, a koje vi sami unutar sebe morate osvijestiti. Govorim i o nevjerojatnoj mudrosti koju nosi vaše tijelo i o odnosu koji morate razviti sami sa sobom.

To ne znači da negiram određene stvari, već samo kažem da ne možemo znati je li nešto istina, ali možemo vjerovati da to jest istina. Ja duboko vjerujem da naš život ne prestaje smrću na ovoj planeti, ali znanje o tome ću steći tek kad umrem. To me pak neće spriječiti da se trudim živjeti svoj život na najbolji mogući način, onako kako osjećam da želim i to je ono o čemu govorim.

Mi vjerujemo da je nešto istina, no ne smijemo zaboraviti da je toliko toga izvan našeg kapaciteta poimanja stvarnosti. Najbolji primjer za to je odrastanje. Sami iz vlastitog iskustva znate da danas znate stvari koje u djetinjstvu niste mogli niti pojmiti da postoje.

Vi ste svakim korakom možda bliži znanju, ali ne znate koliko duboko to znanje jest i koliko daleko još morate ići prema njemu, stoga počnite prvo učiti o sebi kako biste se jednoga dana mogli nositi sa svim znanjima koja tek trebaju biti obznanjena.

„Jesi li dobra u društveno-humanističkim ili prirodoslovno-tehničkim predmetima?“ Molim? „Je li ti aktivan lijevi ili desni dio mozga?“ Aktivan mi je mozak. „Ne možeš biti i umjetnica i znanstvenica!“ Tko kaže? „Ako ideš u glazbenu školu, ne možeš ići na izborni iz tjelesnog!“ Hm?? Tako to zvuči kad vam je raska nekoliko stoljeća starija od vas.

Prvih, da ne lažem, 30 godina redovito sam slušala kako čovjek mora odlučiti ili-ili. Nakon toga sam jednostavno prestala slušati. Do tad sam vječno slušala kako mi ljudi na vrlo neugodan način pokušavaju nametnuti svoje zaostale i ograničene stavove o tome kako ne možeš biti dobar u različitome jer čovjek ne može biti kvalitetno svestran.

Ne mogu ti obje strane mozga biti jednako razvijene, ne možeš se jednako služiti lijevom i desnom stranom tijela i nikako, ali nikako ne možeš miješati duhovno i svjetovno (pod duhovnim ne mislim na religiju). Ne možeš razmišljati o svemiru, ne možeš razmišljati o nadrealnom i istovremeno živjeti kvalitetan ovozemaljski život. Ili hodaš zemljom ili si glavom u oblacima.

Mogla bih satima objašnjavati što je sve pogrešno u tome, no reći ću samo jedno: samo zato što je netko odlučio biti ograničen i to agresivno pokušava projicirati na vas, ne znači da vi morate prihvatiti njegovu ideologiju.

Čovjek ne stigne biti baš sve, ali može što hoće.

Neke će vam stvari ići lakše i prirodnije, neke ćete morati više vježbati, a vjerojatno ćete morati i balansirati između oprečnih stvari, no to ne znači da se morate odlučiti za ili-ili.

Ja živim ovozemaljski materijalni život, ali isto tako imam jedan potpuno drugačiji život u snu (tijekom spavanja). Jednako se bavim stvarima oko sebe i stvarima u sebi. Zanima me energija jednako koliko me zanima i manifestacija (materijalizacija) energije. Svemir me fascinira jednako koliko me fascinira i planeta Zemlja.

Privlače me oba svijeta i oduvijek osjećam da je na meni da uspostavim ravnotežu među njima. To vam je kao kad vam kažu da ne možete imati i obitelj i karijeru, a vi im kažete: samo me gledaj! Postoje načini uspostave ravnoteže, na vama je samo da pronađete ono što vama paše.

Vi možete imati najbolje od oba svijeta i nemojte da vam itko drugi tvrdi da ne možete. Možda kad bi i ti drugi bili malo hrabriji, možda bi i oni uspjeli sve ono što tvrde da se ne može.

Oduvijek me vuče ideja o uspostavi ravnoteže među mojim svjetovima. Čak bih rekla da je to nekako i simbolički predodređeno mojim rođenjem, ali to nije lak zadatak. Bio bi kad bih živjela sama na svijetu, no uklopiti ljude iz svoje okoline nije uvijek jednostavno.

Svatko od nas je različit i ja to prihvaćam. Svatko od nas ima drugačije iskustvo, drugačiji pogled na svijet, a možda čak i različitu svrhu ili zadaću, i ja to sve prihvaćam. No činjenica što ja to prihvaćam ne znači da i drugi to prihvaćaju, a ono što ne prihvaćaju, ili bolje rečeno, što ne razumiju, ljudi osuđuju i pokušavaju ugušiti. I tu dolazimo do problema. Kako uskladiti odnose i balansirati svim dimenzijama od kojih je čovjek sačinjen kad te tvoj bližnji pokušava, blago rečeno, spriječiti u tome.

Zaista, kako? Kako balansirati svojim zemaljskim i svojim duhovnim područjima? Voljela bih reći da imam jednostavan odgovor, ali jedino za što mogu reći da je zaista neophodno jest upornost.

Balans nije nešto što se uspostavi i to je onda kraj. Balans u našem životu je, realno gledano, nešto što se mora postizati iznova i iznova.

Uzmimo, na primjer, hodanje. Vi cijelo vrijeme balansirate s jedne na drugu nogu. Vi uspostavljate ravnotežu cijelog tijela čas na jednoj, čas na drugoj nozi, neprestano. Dnevne obaveze se izmjenjuju, vrijeme u danu protječe, vi cijelo vrijeme balansirate između obaveza, između obroka, između rada i odmora. Cijelo vrijeme izlazite iz ravnotežnog stanja i vraćate se u njega. Isto kako iznova i iznova pronalazite rješenja za balansiranje svog života, isto tako možete (i trebali biste) pronalaziti rješenja za balansiranje svih aspekata od kojih ste sastavljeni.

Organizam je zdrav kad je u ravnoteži, ali svakim novim unosom hrane i pića vi remetite tu ravnotežu koja se onda opet na brži ili sporiji način mora povratiti. Samo zato što je uspostava ravnoteže, odnosno balansiranje igra bez granica, ne znači da ju trebate prestati igrati. Da, balansiranje zna biti vrlo zamorno i vrlo iscrpljujuće, ali kad ste umorni, uzmite predah. Nemojte nikako odustati.

Ako ste sastavljeni od različitih stvari, od različitih dimenzija, nemojte se umanjivati samo zato što balansiranje iziskuje svakodnevni rad. Vi zaslužujete upornost, vi zaslužujete predanost. Vi zaslužujete biti ono što jeste i svakako zaslužujete sav trud i rad koji ćete uložiti u sebe. Nemojte da vam se život svede na ili-ili.

Ne znam točno reći kada je počelo, ali znam da sam već u prvim razredima osnovne škole shvatila da u sebi imam neki vrlo izražen i dobar osjećaj koji mi je 'sugerirao' prave odabire. To ne znači da sam ga uvijek slušala, ali čak i kad ga ne bih poslušala, shvatila bih da mi je on ipak dobro sugerirao.

Kad je trebalo nešto odabrati, bilo da su u pitanju dvije ili deset opcija između kojih treba birati, prva na koju sam pomislila je uvijek bila ona ispravna. Kad bi netko postavio pitanje, pa čak i na temu o kojoj ja nisam puno znala ili nisam znala ništa, u mom bi se umu oblikovala riječ koju sam imala potrebu ponuditi i uvijek se pokazalo da je to bio ili dio odgovora ili dobar put prema točnom odgovoru. Osjećaj je bio tu i ja sam ga bila svjesna te sam bila dovoljno znatiželjna da ga nastavim propitkivati i istraživati njegove granice.

Prvih godina, pojednostavljeno rečeno, ako sam imala dobar osjećaj to jutro, znala sam da ću proći ispit u školi, a ako sam imala loš osjećaj, znala sam da ću pasti ispit. Ako sam imala dobar osjećaj, znala sam da ću stići nekamo na vrijeme, na primjer na autobus, a ako sam imala loš osjećaj, znala sam da ću zakasniti ili recimo fulati autobus.

Ako sam imala dobar osjećaj, znala sam da će neki izlazak biti odličan, a ako sam imala loš osjećaj, znala sam da će se dogoditi nešto što će taj izlazak upropastiti. Sve je bilo nekako crno ili bijelo, jednostavnije, jer u to vrijeme je i bilo logično da ako padneš ispit, to mora biti loše, zar ne?

Tako je bilo sve dok nisam promijenila perspektivu gledanja na stvari i dok nisam počela prihvaćati stvari onakvima kakve jesu. Shvatila sam da nije uvijek onako kako želimo, već da može biti i bolje od onoga što mi sami priželjkujemo, ali to još ne znamo.

Što to znači? To sam jutro pred ispit imala dobar osjećaj. Profesor je postavljao po jedno pitanje iz pet različitih poglavlja. Ja sam na četiri poglavlja odgovorila odlično, ali peto nisam stigla niti pogledati. Profesor mi je rekao da sam odlično naučila i da me neće pustiti da prođem bez da znam i ovo zadnje jer je poanta da sam upućena u sve. Mogao mi je dati nižu ocjenu, mogao mi je dati i prolaznu ocjenu, ali on me srušio s pozitivnim i ohrabrujućim tonom u glasu. Rukovali smo se, pozdravili i ja sam na idućem ispitnom roku prošla s 5. Moj je osjećaj bio dobar iako sam prvi put pala ispit zato što sam 'osjećala' da će na kraju ipak biti dobro, odnosno bolje.

Jednom sam prilikom žurila na vlak jer je bilo iznimno bitno da na vrijeme stignem kući, ali mi je on doslovno pobjegao pred nosom. Na prvu sam pomislila da je to užasno loše, ali sam se iznutra osjećala smireno. Moj je osjećaj bio dobar. Čekajući idući vlak upoznala sam osobu koju inače ne bih imala priliku upoznati, a koja je unijela neke dobre i značajne promjene u moj život. Iako sam pomislila da je užasno što sam fulala vlak, ispostavilo se da je bilo odlično što jesam.

Dogodilo se tako i da jednom nisam stigla na prijevoz, što je trebalo biti iznimno loše jer mi je to bila zadnja prilika za jedan ispit, ali osjećaj je u meni bio dobar. Kasnije sam saznala da sam zapravo izbjegla prometnu nesreću.

Znalo se dogoditi i da nisam stigla učiti prije ispita, ali sam ga svejedno morala polagati. Na primjer, jedan usmeni ispit iz stranog jezika sastojao se od 40-ak tekstova od kojih smo tri teksta prema odluci profesora morali ukratko prepričati. Ja sam na putu prema ispitu prelistala skriptu i jednostavno sam osjetila potrebu pročitati pet tekstova. Od tih pet pročitanih, tri sam teksta dobila na ispitu.

Navodim puno primjera iz škole jer se s njima gotovo svi mogu poistovjetiti te mogu lakše razumjeti što želim reći, ali činjenica je da me moj osjećaj pratio (i još me uvijek prati) u apsolutno svim segmentima mog života i to svakog dana. Nekad je više, a nekad manje izražen, nekad pak doslovno vrišti, ali uvijek je tu. I uvijek je točan.

Osim što sam kroz život znala samu sebe ne poslušati, događalo se redovito i da bi mi drugi nametali ono što je suprotno onome što sam ja osjećala da trebam. Lako je danas kad sam odrasla. Sad se lakše izborim za sebe i ljudi me čak i ozbiljnije shvaćaju, ali u fazi odrastanja je znalo biti katastrofalno.

Odrastajući u destruktivnoj okolini s puno svakodnevnog nasilja baziranog na psihičkom, verbalnom, ekonomskom, materijalnom, ali i na ostalim vrstama nasilja, izboriti se za sebe bio je svakodnevni izazov. Ne samo izboriti se za sebe, već i izvući na kraju zdravu glavu. Nasilno nametanje tuđe volje samo da bi bilo kontra onoga što netko želi, nasilno sprečavanje prirodnog i zdravog toka stvari, nasilno i nasilno i to svakodnevno, remetilo je mir i ravnotežu koje sam pokušavala uspostaviti unutar sebe.

To vam je ono kad vas netko doslovno uz nasilje i prijetnje prisiljava da radite protiv sebe i to samo zato da bude po njegovom, a na kraju ste samo vi ti koji nastradate i trpite posljedice jer niste poslušali sebe. To je sada u prošlosti. Gotovo da nema toga što me danas može odvojiti od slušanja mog osjećaja koji je još uvijek iznimno točan.

Kad je intuicija u pitanju, od mnogih ljudi iz moje okoline me dijeli to što, za razliku od njih, ja svoju intuiciju slušam, ali i što sam cijeloga života radila na odnosu i komunikaciji s vlastitom intuicijom. Kad sam počela primjećivati da ljudi imaju dobar unutarnji osjećaj, ali da ga ne slušaju odnosno da se uvijek žale kako su nešto znali, ali se nisu poslušali, odlučila sam ih sve više poticati da slušaju sami sebe. Čudno je reći da potičeš ljude da slušaju sami sebe jer bi bilo logično da oni to već i rade, ali, eto, takva nam je realnost.

Prvo bih htjela objasniti razliku između instinkta i intuicije jer sam primijetila da jako puno ljudi miješa ta dva pojma. Instinkt je jednostavno rečeno nagon prema određenom ponašanju. Biološki gledano, to je naše urođeno ponašanje koje obuhvaća naše unutarnje potrebe i ponašanja koja nam pomažu da preživimo u svom okruženju. Instinkt je, dakle, ponašanje pokrenuto biološkom potrebom (za preživljavanjem, razmnožavanjem i slično) te je kao takvo urođeno ponašanje zajedničko vrsti.

Intuicija je unutarnje znanje za koje nismo svjesni odakle nam. Ona je unutarnji osjećaj koji nam govori bez glasa i bez riječi, ali nam govori ispravno. Intuicija nas u trenutku direktno usmjerava na rješenja, upozorava nas na opasnost ili neugodnost, navodi nas na izbor ili donošenje odluke tako što preskače cijeli proces aktivnog, svjesnog i racionalnog razmišljanja i promišljanja te cijeli niz koraka koji bismo inače poduzeli pri donošenju odluke. Intuiciju ne možemo jednostavno objasniti, ali ju itekako možemo osjetiti.

Još jedan pojam za koji smatram da ga je ovdje potrebno razjasniti dok govorimo o instinktu i intuiciji jest refleks. Refleks je automatska, nesvjesna reakcija odnosno fizički odgovor na stimulans, a koji proizvodi živčani sustav. Jedan od najjednostavnijih primjera refleksa je refleks povlačenja. Kad rukom dodirnemo vrelu površinu, mi refleksno i bez razmišljanja povlačimo ruku (to je refleks koji kontrolira leđna moždina, a ne mozak). Osim onih koji su nam urođeni, ima i onih koje steknemo za života. Refleksi su vrlo brzi i štede nam energiju kada je potrebno djelovati trenutačno, često s ciljem spašavanja života.

INTUITIVNO znaš, INSTINKTIVNO se ponašaš, REFLEKSNO reagiraš.

Kao i svi drugi, i ovi su pojmovi podložni raznim tumačenjima s biološkog, filozofskog, psihološkog ili parapsihološkog stajališta, a ja sam ih ovdje navela onako kako ih doživljavam i kako se prema njima odnosim. Refleks spominjem zato što sam čula kako ljudi često znaju taj pojam upotrijebiti u istoj rečenici u kojoj su i intuicija ili instinkt, pa da ne bi bilo zabune što je što.

Vratimo se sad na intuiciju. Zašto je dakle bitno naučiti komunicirati s vlastitom intuicijom i zašto biste trebali slušati taj osjećaj, to mjesto u sebi u kojem bez razmišljanja osjećate izbor ili odgovor, u kojem osjećate znanje kojeg niste u potpunosti svjesni?

Kad sam po prvi put osvijestila svoju intuiciju, tad sam još bila dijete i nisam točno znala što je ona zapravo pa sam ju poimala kao 'dobronamjeran unutarnji osjećaj koji mi služi kao ispravna navigacija' jer me jednostavno ispravno navigirao. Budući da nisam znala odakle dolaze ta 'ispravna uputstva', trudila sam se promišljati o njihovim mogućim izvorima i tad sam došla do jednog velikog zaključka, a koji danas oblikujem ovim riječima.

Intuicija je nešto što 'preskače' razmišljanje, a time preskače i sve moguće zavrzlame do koji može doći razmišljanjem bez svih potrebnih informacija.

Kad želite izvesti zaključak bez svih ključnih informacija, vrlo je vjerojatno da ćete doći do krivog zaključka jer niste upoznati s ključnim elementima. Intuicija je prst koji bez tih zavrzlama pokazuje pravi odgovor.

Nije svaki osjećaj koji imate u sebi intuicija.

Neki su osjećaji jednostavno vaše želje, stoga je bitno naučiti razlikovati što intuicija jest od onoga što ona nije.

Najbolje bi bilo da vježbate kako biste naučili razlikovati što je ono što vam govori intuicija od onoga što je nešto si vi sami priželjkujete, ili je pak riječ o pukom pogađanju rješenja uz eventualno kratko razmišljanje o toj temi bez da ste osjetili pravi odgovor.

Uzmite si nešto što trebate odabirati, odnosno pogađati i dopustite si da osjetite što bi odgovor mogao biti. Nekad ćete 'osjetiti znanje' i odmah dati točan odgovor, nekad ćete pomisliti na odgovor, ali ćete vidjeti da je nešto drugo logično pa ćete se odlučiti za ovu logičniju opciju, da bi se na kraju ispostavilo da je ona intuitivna ipak bila točna, a nekad jednostavno nećete osjetiti ništa.

Ja sam provela cijeli svoj život slušajući i istražujući svoju intuiciju, tako da mi je teško reći koliko zapravo čovjeku treba vremena da ju nauči razlikovati od ostalih osjećaja, ali ono što mogu reći jest da

je ovladavanje čitanja intuitivnih poruka vlastitog bića iznimna vještina koja je u službi dobrobiti kako samog čovjeka, tako i njegove okoline.

To je izniman alat odnosno dijamant vrijedan brušenja. Možda ne znamo odakle dolazi, ali tu je, stoga bi bilo prirodno i dobro da ovladamo tim alatom.

Kad se služite vlastitom intuicijom, oslanjate se na unutarnje znanje preskačući proces razmišljanja koji vas je trebao dovesti do određenih zaključaka. Razmišljanje je dobro i potrebno, ali to je također vještina kojom treba ovladati jer pogrešnim odvijanjem tog procesa dovodite se u opasnost da vas vaš vlastiti um porobi.

Vjerujem da i iz vlastitog iskustva znate da čovjek ima tendenciju 'previše' razmišljati, odnosno unutar svojih misli ići u rasprave sa samim sobom do te mjere da na kraju ne poduzima ništa u stvarnosti, u svojoj fizičkoj realnosti. Iako je dobro i poželjno razmisliti, u jednom trenutku čovjek mora donijeti odluku, inače će ostati zarobljen u vlastitim mislima.

Dakle, koliko puta ste nešto mislili i, iako ste osjećali drugačije, 'poslušali' ste svoje razmišljanje da biste shvatili kako ste ipak bili u krivu? U onom trenutku kad nešto ne znate, ali osjećate, vi poslušajte svoj osjećaje i oni će vas voditi na pravi put, no slušati vlastiti osjećaj je vještina kojom treba ovladati. Kad vam dolaze signali, bitno je razumjeti što vam ti signali govore, što vam sugeriraju i što je na vama da učinite.

Što sam ja sama više radila na razvoju tog odnosa između mene i moje intuicije, to je moja intuicija bila oštrija i ja sam brže i jasnije shvaćala upute. Intuicija se javljala u trenutku i moje su reakcije i odluke stoga bile brze. Um treba kontekst, treba znanje i činjenice koje razrađuje, kombinira, važe, odlučuje. Um koristi proces razmišljanja koji je i dalje proces i zahtjeva vrijeme. Netko razmišlja brže, netko sporije. Neke teme se mogu brže razraditi, za neke druge treba puno više vremena, ali i dalje iziskuju elemente koje intuicija obično ne treba.

Um je ono što će zaključiti na temelju onih informacija kojima raspolažete dok je intuicija ono što će vas uputiti iako ne raspolažete znanjima, odnosno informacijama koje su potrebne umu.

Nakon svega, mnogi se pitaju imamo li uistinu svi mi intuiciju jer njima do sad nije služila jednako kao i meni? Osobno nisam još naišla na nekoga tko ju nema. Ja bih radije postavila drugačije pitanje. Može li intuicija biti pogrešna ili ju vi zapravo ne znate koristiti?

Možda niste razvili komunikacijski odnos s vlastitom intuicijom. Možda ju uopće ne razumijete ili ne koristite. Možda pak određena razmišljanja i iz toga izvedene zaključke pogrešno pripisujete intuiciji. O čemu god da je riječ, na vama je da odlučite što je od navedenog za vas točno.

Um je moćna stvar, vladati vlastitim umom još je moćnije, ali to je i dalje vještina, a svaku vještinu treba izbrusiti.

Postavlja se pitanje, možete li vjerovati vlastitom razmišljanju i možete li se osloniti na njega ako nema i onog osjećaja u vama koji vam se obraća bez glasa i riječi, a koji će se složiti da je vaše razmišljanje ispravno? Na vama je da to sami otkrijete.

Posvetite vrijeme proučavajući vlastitu intuiciju. Vjerujte u sebe, vjerujte sebi i razvijajte komunikaciju sa svim dijelovima sebe.

Zamislite da imate jabuku. Priuštili ste si jabuku jer ste ju željeli pojesti. Sad ju napokon imate, ali vam iznenada dođe druga osoba i kaže vam „Daj mi svoju jabuku!“. Vi odbijete drugoj osobi prepustiti svoju jabuku jer ste si ju sami priuštili zbog toga što ste ju vi željeli pojesti. Druga vas osoba sad zbog toga agresivno napada, vrijeđa vas pa vas moli, da bi vas nakon toga počela ucjenjivati. Što ćete učiniti? Hoćete li joj prepustiti toliko željenu jabuku zato što ste po prirodi dobra osoba?

Dugo ste i vrijedno radili kako biste si mogli priuštiti tu jabuku, ali si, isto tako, možete priuštiti samo jednu. Priuštili ste si ju jer ste ju željeli pojesti. Napokon ste ostvarili uvjete koji vam dozvoljavaju da si ju priuštite, a sad vas druga osoba traži da prepustite jabuku njoj. Što ćete učiniti?

Primjer je moj i ja kažem da osoba nije niti siromašna niti gladna. Iz nastupa odnosno redoslijeda kojim vas je tražila da joj prepustite jabuku možete puno saznati o toj osobi. Što ćete učiniti? Hoćete li joj prepustiti svoju jabuku jer ste dobri, jer ste darežljivi? Hoćete li otpiliti tu agresivnu osobu iz svog života? Hoćete li raspravljati s njom? Što ćete učiniti?

Zadrti zagovaratelji (znači oni zagovaratelji koji su zadrti, a ne da su svi zagovaratelji zadrti; čitajte s razumijevanjem) mira, ljubavi i pasivnog promatranja rekli bi vam da prepustite svoju jabuku. Dajte jabuku onom tko vas traži jer vam ništa u životu nije potrebno.

Smatrate li da trebate prepustiti svoju jabuku? A zašto? Recite vi meni, ali objasnite i sebi, zašto biste vi trebali drugome prepustiti nešto što ste si priuštili jer ste to željeli? Jer ste radili na tome da stvorite uvjete kako biste ostvarili želju svog srca? Čemu toliki trud da biste na kraju olako prepustili upravo ono što ste željeli i što još uvijek želite, i to osobi koja je imala agresivan nastup nakon što ste ju prvi put odbili?

Zašto je naglasak uvijek na 'moramo' dati kad nas netko traži? Zašto bismo 'morali' dati zaslugu drugome samo zato što je taj netko drugi to tražio, iako smo mi ti koji smo tu zaslugu zaslužili? Sve i da je osoba u potrebi, a da ste vi vrijedno radili kako biste si nešto priuštili. Ako ste u prilici priuštiti si samo tu jednu jabuku koju ste i htjeli, zašto mislite da 'morate' uporno otkidati od svojih usta za svakog tko to od vas traži?

Kad ste u prilici pomoći drugome, kad to želite učiniti, to je vaš izbor. Ali zašto mislite da nešto morate samo zato što vas netko drugi to traži? Jeste li vi uopće zavrijedili imati nešto ako se tog nečeg tako olako odričete?

Jako dobro znate da vam mnogi ne bi dali nešto što ste ih tražili, pa čak i kad oni sami imaju dovoljno, a vama je to prijeko potrebno. Zašto onda mislite da vi nešto morate. Ne da želite, da MORATE.

Ovaj primjer je užasno pojednostavljen, ali svatko od vas će moći naći primjer u vlastitom životu gdje vas je netko (ako ne i mnogi) tražio da im date nešto svoje, nešto što nemate dugo kod sebe, što nemate dvostruko, nemate na zalihama, nešto što vi sami želite i napokon ste si uspjeli priuštiti. Zašto smatrate da se morate odreći svojih želja samo zato što vas je netko tražio da im ih prepustite? Zaslužujete li vi uopće ostvarenje svojih želja kad ste ih tako lako spremni prepustiti prvom koji to od vas traži?

Pomislite, bit će još prilika, priuštit ćete si jabuku drugi put, a sad ćete ju prepustiti onome tko vas je tražio. Vi ponovno vrijedno i dugo radite kako biste si priuštili jabuku da bi se zatim, kad napokon ostvarite sve uvjete, stvar ponovila i tako u nedogled. Vi uporno svoje zasluge prepuštate drugima samo zato što su vas drugi to tražili, sve dok jednog dana ne dođete svom kraju, bez da ste ikad okusili željenu jabuku.

Doveli ste se u situaciju da cijelog života vrijedno i naporno radite, ali drugima dajete svoje zasluge samo zato što su vam rekli da morate. Ne zato što radite kako biste davali drugima, već zato što vam drugi govore da to morate. To je velika razlika.

Dati nekomu nešto od srca mora biti vaša želja s kojom morate biti u miru, ali nemojte zaboraviti: vi imate svako pravo uživati zasluge vlastitog rada i truda.

Isto tako, drugi moraju naučiti da rezultatima prethodi rad. Žele li oni nešto, morat će raditi na tome. Vi ne činite niti sebi niti drugima uslugu ako samo dajete drugima, ali ne i sebi. Učite ih da je dovoljno da traže, da zahtijevaju, da budu bezobrazni i da očekuju. Učite ih da će uvijek biti netko koga mogu iskorištavati i da se sami ne moraju truditi ni oko čega.

Vi ste vrijedni nagrade za svoj rad i trud. Nemojte ju odbacivati samo zato što vas je netko uvjerio da morate odbaciti sebe kako bi drugi imali ono što nisu zaslužili. Zato i jesmo tu gdje jesmo, jer se dijelimo na one koji rade i one koji uzimaju.

Ako nekomu nešto želite dati zato što vi sami želite to učiniti, učinite to. To je vaše pravo. Ali ako ne želite drugome prepustiti zasluge vlastitog rada i truda, nemojte. Ne morate vi ništa. Vi ste si sami priuštili jabuku i imate svako pravo u toj jabuci i uživati.

Moj proces rada na projektima je takav da im se u potpunosti posvetim. Radim ih predano i uglavnom cjelodnevno jer mi je u naletu inspiracije teško uzeti pauzu. Uvijek moram dodati još ovo i ono prije nego što napokon predahnem. Temeljito provjeravam sve što trebam provjeriti te provjeravam koliko god je to puta potrebno, a onda provjerim još jednom, za svaki slučaj.

Kad je projekt napokon gotov, pregledam ga kao cjelinu još nekoliko puta i zatim ga pustim. Ne gledam ga više, ne provjeravam ga, već ga jednostavno pustim na neko vrijeme.

Nakon određenog vremena, i to onda kad osjetim potrebu, posegnem za određenim projektom. Potreba je uvijek nekako oblikovana kao osjećaj da ću tamo pronaći nešto što mi je potrebno upravo u tom trenutku. Taj osjećaj me još nikada nije iznevjerio.

Kad s odmakom prolazim kroz neki svoj projekt (npr. napisani tekst), ne osjećam se kao autor ili kao umjetnik, već kao promatrač. Svoje riječi tad promatram kao učenik, ne kao učitelj. Pronalazim mudrost koja mi je u tom trenutku potrebna, pronalazim ohrabrenje, ljubav i podršku, pronalazim prijatelja. Onako kako ja sama reagiram na vlastiti tekst, voljela bih da reagira i netko drugi komu je on potreban.

Za mene je to nešto poput pripreme zimnice.

Skupljam plodove (odnosno pišem tekstove) koji mi predstavljaju hrana za moju dušu. Pišem tekstove koji su puni hranjivih sastojaka (ljubavi, sreće i podrške), da bih u hladnim zimskim danima posegnula za teglicom sreće koju sam si sama pripremila u razdoblju obilja.

Ovaj čin samopomoći proizašao je iz mene nekako spontano, ali, uvidjevši njegovu ljekovitost, nastavila sam pripremati zimnicu za svoju dušu.

U životu ima dana kad nam je teško, ali ima i dana koji su jako dobri. U tim bi danima bilo dobro stvarati uspomene koje će nas grijati u hladnim noćima. Ne moramo uvijek čekati da nam netko drugi pomogne. Mi smo dovoljno sposobni i moćni da sami sebi pomognemo, samo moramo vjerovati u to. Moramo vjerovati u sebe.

Rekla sam vam nekoliko puta, reći ću vam opet: ja nisam ovdje da vam govorim što je dobro za vas ili što vi sami sa sobom trebate učiniti. Ja nudim prijedloge koji su meni bili od pomoći. Nudim vam svoja saznanja i spoznaje, nudim vam svoje iskustvo. Na vama je da živite svoj život onako kako vi sami to želite.

Ne bavim se postojećim teorijama, već onim stvarima u kojima imam osobnog iskustva. Neću vam davati iscrpne podatke o stvarima koje su drugi istražili (ili nisu istražili). Na primjer, mjesec bismo mogli promatrati s mnogih stajališta: znanstvenog, prirodoslovnog, astronomskog, astrološkog, mitološkog. Kad je najbolje vrijeme za dijetu, kad tijelo zbog mjesečevih mijena zadržava više vode i slično. To sve već postoji i sami možete istraživati sve što vas zanima, odnosno vjerovati izvorima kojima vi sami odlučite dati svoje povjerenje.

Ja se ovdje ne mislim raspravljati o tome što je netko drugi rekao kako bih se ja trebala osjećati. Ja govorim o tome što ja zaista osjećam te u kojem trenutku i pod kojim uvjetima to osjećam. Govorim o tome kako sam se suočila s kojim izazovom, što sam spoznala i kako sam nešto postigla.

Ja sam otkrila snagu u sebi i duboko vjerujem da i vi to sami možete učiniti, otkriti svoju snagu. Ja vjerujem u vas, vjerujem da vi možete sve što želite. Na vama je, i samo na vama, da odlučite želite li i vi vjerovati sami u sebe.