Jesu li za vas ugodno i korisno pojmovi koji međusobno surađuju, koji se nadopunjuju, ili smatrate da je ugodno beskorisno, a korisno neugodno? Jeste li u stanju raditi nešto što je ugodno i korisno ili ste zapeli u ideji koja vam je nametnuta, odnosno da oni ne idu jedno s drugim? Što vi mislite o tome i što vi činite po tom pitanju?

Kroz život smo navikli na ideju da su neke stvari dobre za nas, ali su nam neugodne, naporne ili dosadne. Navikli smo da ne možeš ono što želiš, da ne možeš imati što želiš, pa čak i da je uživanje u željenom pogrešno.

Ne mislim istraživati kako je došlo do toga niti tražiti krivca za usađivanje takvih ideja. Ono što želim jest napomenuti da vi imate izbor vjerovati u ono što smatrate pogrešnim ili učiniti nešto kako biste u svom životu to promijenili.

Ugodno s korisnim. Što je ono što će vam donijeti dobrobit, a što vam je ujedno i ugodno te zašto ne činite ono što vam je ugodno, a korisno? Zašto uvijek radite onako kako vam je rečeno i zašto to radite tako da vam to nije ugodno?

Sad i ovdje. Nemojte odmah razmišljati u budućem vremenu. Nemojte planirati nešto što ćete možda u budućnosti učiniti ili promijeniti. Što je ono što upravo sad možete učiniti, a da vam je i ugodno? I ako ne znate što je to, zašto ne razmislite o tome ili to ne istražite?

Zašto vam je teško učiniti nešto za sebe? Zašto se vječno odgađate? Mnogi se opravdavaju da drugi ne mogu bez njih, ali imajte bitnu stvar na umu - svijet neće stati kada vas više ne bude, ali vaš svijet će stati ako vas ne bude u tom vašem svijetu.

Nemojte se prestrašiti. Rodili smo se s činjenicom da ćemo i umrijeti. To ne znači da nemate pravo živjeti svoj život ili da živjeti život nema smisla. To ne znači niti da morate svojevoljno robovati drugima, pa čak i kad oni to nisu tražili od vas.

Uvijek će biti stvari koje vam neće biti ugodne, ali su ono što vam je korisno (na primjer, tretman kod kiropraktičara). Bit će i stvari koje se moraju, ali nisu ugodne (poput plaćanja računa i zarađivanja za plaćanje tih istih računa), ali to nikako ne znači da vi nemate pravo spojiti ugodno s korisnim.

Učinite to. Učinite to za sebe. Odvažite se, promislite i spojite ugodno s korisnim. Vi to možete i imate svako pravo na to.

Svijet je uvijek fokusiran na pitanje kako možemo djeci usaditi zdrave rutine, zdrave navike i slično. Ono što mnogi zanemaruju jest to da djeca u nedostatku razumijevanja prvenstveno uče promatrajući. Nije pitanje kako im nešto objasniti, već kako im to pokazati.

Svi bi djecu nešto učili, ali ono što djeca vide jesu odrasli koji to nisu naučili.

Potrebno je postaviti pitanje kako odraslu, 'izgrađenu' osobu koja ima sposobnost razumijevanja naučiti zdravim navikama koje će ona dalje svojim primjerom prenijeti djeci? Vi želite graditi zdravu djecu, a onu 'odraslu djecu' puštate da budu bolesna. Moramo postojeće ljude učiniti zdravim, inače će nam trud s djecom vječno biti poništavan od strane nezdravih odraslih.

Kad kažem 'nezdravi odrasli', pod tim pojmom mislim na ljude koji se ne znaju nositi sa samim sobom niti sa svijetom oko sebe. Ljude koji su emocionalno nestabilni, odnosno oni koji niti razumiju svoje osjećaje niti se znaju nositi s njima i, što je još gore, potiskuju emocije duboko u sebe stvarajući tlo iz kojeg se razvijaju tjelesna i duševna oboljenja. Ljude koji ne poznaju vlastito tijelo i koji ga čine bolesnim umjesto da razvijaju svoje potencijale. Ljude koji ne razumiju odgovornost i bježe od nje. Ljude koji se boje samog straha. Ljude koji će dopustiti drugima da manipuliraju njima i neće se oduprijeti ili zauzeti za sebe. Ljude koji nemaju poštovanja prema drugima jednako kako nemaju poštovanja niti prema sebi samima. Ljude koji drugima nanose zlo samo kako bi popunili praznine u sebi. Ljude koji sebi nanose zlo samo kako bi popunili prazninu u sebi.

Zdravo je balans, ravnoteža. Nezdravo je disbalans, neravnoteža koja teži uravnoteženosti. Nezdravi ljudi su ljudi koji nisu zdravi, odnosno nisu u ravnoteži sami sa sobom. Nezdravi ljudi su oni koji žive život mimo života. Oni žive, ali ne žive i ne poduzimaju ništa da to stanje promijene, bez obzira koliko to žele i bez obzira iz kojeg razloga to ne čine.

Vi želite stvarati nove, zdrave ljude, a želite da ih stvore nezdravi ljudi. Vi biste stalno nešto ispočetka bez da se bavite onim što već postoji. Vi se radije bavite pitanjem tuđeg pobačaja umjesto pitanjem kako pomoći ljudima koji već postoje, koji su tu. Vi se uvijek bavite nečim drugim, vi biste uvijek nešto ispočetka, ali nema uvijek ispočetka, već samo nastavi do kraja. Vi možete glinenu posudu započinjati ispočetka ako niste zadovoljni onime što ste učinili, ali ne možete to s vlastitim životom.

Svaki novi početak u vašem životu počinje od neke druge točke, ali nikad od doslovno samog početka.

Vi možete odabrati od sad pa nadalje nešto novo, ali to neće poništiti sve ono što je već bilo, sve ono što je već u vašem iskustvu.

Vi započinjete novo dok ste već na putu, ali se ne možete vratiti u prošlost i tamo krenuti ispočetka. Vi ste već ovdje. Vi ste sad i ovdje. U prošlost ne možete, sad i ovdje je ono što možete.

Ne možete započeti ispočetka svoj život, ali možete imati novi početak u svom životu.
Shvatite razliku.

Kad započinjete novo, vi započinjete iz ove točke gdje ste sad i sa iskustvom koje ste do sad stekli, ali ne možete započeti svoj osobni početak kroz nove ljude, novu djecu. Vi možete započeti svoj 'novi' život od ove točke i iz nezdravog se razviti u zdravo, a onda učiti nove ljude vlastitim primjerom.

Nemojte se fokusirati samo na djecu ako to ujedno ne znači da ćete se fokusirati na sebe i svoje zdravlje. Vi još uvijek stignete ozdraviti i dovršiti svoj put onako kako vi želite, ali nemojte se ubijati činjenicom što ne možete doslovno izmijeniti početak.

Još uvijek imate vremena. Od toga vas dijele samo jedna odluka i započinjanje akcije u skladu s tom odlukom.

Bavite se pitanjima s kojima vi sami možete imati direktan utjecaj. Bavite se sobom jednako kako ste se do sada bavili drugima. Bavite se onime što je bitno i značajno, onime što će uistinu dovesti do promjene koju želite.

Započnite, ali počnite sa zdravim pogledom na stvari. S realnim pogledom iz sadašnjeg trenutka.

Vi to možete, vi to još uvijek možete. Možete imati svoj početak od ove točke života nadalje. Vi možete biti zdravi, vi možete biti sretni, vi možete biti zadovoljni. Vi možete biti vi. Dok god ste živi, još uvijek imate vremena.

Nije kasno za novi početak, ali prihvatite da je start u sadašnjosti, a ne u prošlosti. Ljudi još uvijek mogu ozdraviti, još uvijek mogu promijeniti svijet na bolje. Bitno je samo započeti realno i pravilno. Nije kasno za vas jer je odluka na vama. Možda neće biti isto kao kako bi bilo da je ispočetka života, ali to ne znači da još uvijek ne može biti zdravo i dobro.

Najluđa noć u godini, kažu. Svečana, značajna. Simbol je završetaka i novih početaka. Simbol je novih odluka, novih prilika, novih nas. Simbol je sveg onog što mi želimo da predstavlja kao simbol.

Na Staru Godinu opraštamo se od svega što je bilo i pozdravljamo sve ono što će tek biti. Donosimo odluke da ćemo biti bolji, odlučniji, zdraviji, sretniji. Donosimo odluku da ćemo ovog puta bolje, drugačije. Vjerujemo da je upravo ovo naša godina. Kujemo planove kojih se držimo eventualno unutar okvira mjeseca siječnja, a zatim potratimo cijelu godinu iščekujući iduće Silvestrovo jer možda je ipak iduća godina ona naša godina.

Silvestrovo ima dobru ideju, ali na tome se zaustavlja. Ljudi u posljednjim trenucima kalendarske godine osjećaju navalu uzbuđenja, ali nakon toga ne čine puno, ili gotovo ništa, kako bi ideju razvili, kako bi ju manifestirali u nešto stvarno, kako bi ostvarili svoje ciljeve i ispunili želje svog srca. Kako bi živjeli život kakav žele živjeti.

31. prosinac dan je u godini kao i svaki drugi, i isto tako, svaki drugi dan u godini može biti kao i 31. prosinac. Svaki drugi dan može biti dan u kojem ćemo se oprostiti od sveg onog što je bilo i pozdraviti sve ono što će tek biti.

Bilo koji dan koji vi odaberete dovoljno je dobar da predstavi vaše osobno Silvestrovo.

Vi imate moć donijeti odluku da je danas dan kad se uz zahvalnost opraštate od onoga što više ne služi vašoj dobrobiti, kad se opraštate od načina na koji ste do sad živjeli jer je ste osvijestili da možete i želite bolje. Vi imate moć pripremiti zabavu i proslaviti sve što je bilo te otvorenog srca krenuti u novo. Vi to možete, vi imate tu moć.

Otvorite prozore svog života i pustite svježi zrak da ispuni zidove vaše nutrine.

Otvorite se svemu onom što želite, čemu težite, što vas vuče. Ako ste osjetili da je došlo vrijeme, ne čekajte kalendarski datum. Neka to bude sad. Sad i ovdje. Neka sad i ovdje bude vaše Silvestrovo!

Ako osjećate to u sebi, ako to želite, to je sve što vam je potrebno da krenete dalje. Preostaje vam još samo da krenete, da se pokrenete. Vi to možete, a ako već to i želite, ništa vas ne bi trebalo sprečavati u vašem naumu da živite život onako kako ga vi želite živjeti.

Pripremite proslavu, pa makar i privatnu, pa makar i onu kojoj ćete samo vi prisustvovati. Proslavite svoj dosadašnji život jer sve prethodno vas je dovelo upravo do ovog trenutka vašeg života. Zahvalite se osobi kakva ste postali jer je upravo ta osoba donijela odluku da je spremna za novi, bolji, sretniji život. Ta je osoba pronašla snagu u sebi i donijela odluku koja će vam promijeniti život.

Proslavite sebe, a zatim krenite u novi život koji će trajati duže od mjeseca siječnja. Istražujte, planirajte, učite, djelujte. Živite svoj život! Živite ga jer on je vaš!

Birajte želje svog srca i dopustite snazi koja je već u vama da se izrazi i da vas vodi kroz sve dane vašeg života. Birajte sebe, sad i ovdje. Sretno vam Silvestrovo! Sretna vam Nova Godina vašeg života!

Predivan jesenski dan. Okruženi mirisom zrelog grožđa pripremamo se za berbu. Svi koji su planirali prisustvovati već su stigli. Tanjuri od doručka se pospremaju i određuje se raspodjela posla. Berba može početi.

Djeca puna radosti i entuzijazma trče po vinogradu. Smijeh, cika i vika izmjenjuju se sa cvrkutom ptica. Dan je predivan. Svi surađuju, beru grožđe, rade, razgovaraju, druže se, uživaju. Ovaj vinograd ne pripada svima, ali svi rade kao da je njihov.

Zajedništvo i radne akcije. Ugodno s korisnim. Svi pridonose svojim radom, svojim prisustvom i svi uživaju na svježem zraku predivnog jesenskog dana.

Jednom davno, baš na jedan divan dan, u vrijeme radnih akcija punih zajedništva, mene je moja mama donijela na svijet. Možda tog dana nisam pomagala drugima, ali sam to činila svih godina koje su bile preda mnom.

Sjedim na balkonu okružena papirima i pripremam se za jesenski ispitni rok. Iznenada čujem buku koja je dolazila iz susjednog dvorišta. Mojim su susjedima stigla drva. Ostavljam papire iza sebe kako bih im pomogla slagati drva.

Mama je kupila jabuke koje je trebalo oguliti i izribati. Uzimam telefon u ruke, zovem prijateljicu i kažem joj neka dođe i ponese sa sobom ribež. U roku 5 minuta ona je kod mene. Sjedimo u kuhinji, gulimo i ribamo jabuke, pričamo, družimo se i radimo nešto korisno.

Zvoni mi telefon. Druga prijateljica me zove kako bi me obavijestila da sutra počinje krečiti. Ja se i sama sutradan spremam kako bih joj pomogla i u krečenju, a kasnije i u čišćenju kuće. Družimo se, veselimo se, radimo.

Ovo su samo male crtice iz mog života, ali moj ih je život bio prepun. Dugo sam razmišljala kako bih nazvala ovaj tekst jer nisam htjela da svi odmah pojam 'radne akcije' vežu uz tako dugu, tešku i vječnu temu Jugoslavije. Ovo o čemu pišem nema nikakve veze ni s politikom niti sa režimom. Ovdje je jednostavno riječ o akcijama u kojima se radi i u kojima ljudi sudjeluju kako bi pomagali jedni drugima, svojim bližnjima.

Cijeli sam život provela u radu koji se nije (novčano) isplaćivao, ali je sa sobom donio dobrobit zajednici. I nije svaka situacija bila ispunjena mirom. Bilo je tu svađe, dernjave, jednostavno rečeno – bilo je svega, ali to nikako ne može poništiti samu činjenicu da se puno toga korisnog radilo. Pomagali smo jedni drugima.

Bilo da je pomoć trebala nama ili nekome drugome, bilo da su nas molili za pomoć ili smo mi pomoć sami ponudili, uvijek se nešto radilo unutar zajednice. Zajednica se nekad odnosila na obitelj, nekad na susjedstvo, nekad na firmu u kojoj se radilo ili na društvo općenito, ali se radilo. Znalo se i slaviti, ali i u tim situacijama je bilo puno rada koji se odnosio na pripreme i kasnije na čišćenje.

Ja sam na takve akcije naviknuta i volim ih. Volim to druženje u zajedništvu u kojem se uvijek ugodno kombinira s korisnim, no nekako s godinama sve ih je manje. Sve je manje takvih druženja. Iskreno rečeno, puno je ljudi u mom životu i umrlo. Mnogi koji su me odgajali upravo u takvom duhu više nisu s nama, no ljubav prema tome još uvijek je u meni.

S godinama smo se svi previše udaljili jedni od drugih. Svi su nekako opterećeni svojim osobnim problemima ili su pak uzrok problema drugih ljudi. Koji god razlog bio, duh zajedništva i složnog rada nekako je izblijedio i to me jako žalosti.

Primijetila sam da mnogi danas očekuju da im se plati. I u redu je očekivati da će profesionalac kojeg se zaposli tražiti novčanu naknadu, ali svi mi koji smo prije dobrovoljno pomagali drugima, uvijek smo kući išli punih ruku i još punijeg srca. Ovdje ne govorim o izrabljivanju nečije dobre volje, već o skladnom radu unutar zajednice. O radu kojim pomažemo jedni drugima.

Ne mislim nikoga prozivati za njegovo ponašanje, ali vas isto tako pozivam da razmislite malo o ovome. Sjećate li se takvih akcija? Sjećate li se berbi? Slaganja drva? Krečenja? Čišćenja? Sjećate li se uzajamnog pomaganja? Druženja? Sjećate li se dana koji su bili ispunjeni dječjom cikom i vikom koja se ispreplitala sa cvrkutom ptica?

A što je s poplavama? I potresima? I požarima? Sjećate li se kako su se ljudi udružili kako bi pomagali i poznatima i nepoznatima? Kako su bili složni kad je bilo najpotrebnije? Sjećate li se? Ja se sjećam.

Nije uvijek riječ samo o novcu i novčanoj naknadi. Nije uvijek riječ o tome tko ima više, a tko manje.

Nekad je samo riječ o tome jesmo li ljudi, imamo li srce i čime punimo to svoje srce.

Sjećate li se dana radosti i sreće? I sjećate li se uopće zašto smo prestali pomagati jedni drugima?

Ideja nekih ljudi je da njihova djeca zarađuju svoj džeparac tako što odrađuju kućanske poslove odnosno sudjeluju u dobrobiti cijelog kućanstva kojeg su dio. Da zarađuju novac samim time što postoje i što čiste nered koji su sami napravili. Da budu nagrađeni za nered koji su napravili tako što će im biti plaćeno da ga se 'riješe'.

I namjerno sam napisala riječ 'riješe', a ne 'počiste' jer u jednom trenutku će početi ispitivati vaše granice i shvatit će da je dovoljno da bez puno muke samo maknu nered iz vašeg vidokruga i poberu pare. Vi ćete to jednom prilikom otkriti i bjesnit ćete na njih, a zapravo biste trebali biti bijesni na sebe.

Što vi točno mislite da radite kad vašoj djeci pokazujete da će biti novčano nagrađena svaki put kad sudjeluju u kućanskim poslovima? U kućanstvu kojeg su dio? Novcem koji ide iz vašeg džepa. Novcem koji ste vi negdje morali zaraditi dok ste istovremeno sve kućanske poslove morali odrađivati bez da vam itko to plati. Mislite da ih time učite o vrijednosti novca? O odgovornosti? O sustavu zarađivanja?

Ono što ih zapravo učite jest da ne poštuju vas.

Ako im mislite dati novac da ga imaju za svoje potrebe, dajte im ga, ali nemojte ih učiti da za ono što bi im trebalo biti normalno očekuju novčanu naknadu. Hoćete li im uskoro plaćati kako bi vodili razgovor s vama? I to njima, kojima ste vi plaćali hranu, smještaj, potrepštine i sve ostalo svih ovih godina? Hoćete li im jednoga dana plaćati svaki put kad vas posjete u staračkom domu? Hoćete li im plaćati da vas izvedu u šetnju kad ne budete mogli sami hodati i kad budete trebali pomoć? A što kad će oni imati dovoljno novca i vaša im 'sića' više neće biti potrebna? Mislite li da to nije isto? U redu. Vaše mišljenje je vaša stvar.

Kad su djeca mala, ona pokazuju interes za sudjelovanje u svakodnevnom životu. Oni uzimaju stvari u svoje ruke i oponašaju ono što su vidjeli da rade mama, tata, djed, baka, bilo tko. Oni će htjeti pomesti, oprati suđe, nositi, kuhati, popravljati – oni će to jednostavno htjeti sami činiti. To vam je prilika da ih počnete uvoditi u one prave vrijednosti, a koje se tiču suživota s drugim ljudima.

Ne samo da ih tako učite kako da se brinu za sebe i da rade nešto za sebe, već i kako da sudjeluju odnosno surađuju s drugim ljudima u poslovima.

I što je još bitnije, učite ih da je rad za obitelj, za zajednicu koje su dio, nešto što ima vrijednost veću od samog novca.

Ako ste rekli djetetu da nešto napravi, evo banalan primjer, prikupi grančice za potpalu vatre, a dijete to ili nije učinilo ili ih je prikupilo vrlo malo odnosno nedovoljno za cijelu noć, vi imate priliku dijete naučiti vrijednu lekciju u životu. Nitko od vas ne očekuje da svoju djecu žrtvujete ili ih podvrgavate po život opasnim situacijama, ali ne možete ih niti činiti debilima jer tako i sebi i njima i svijetu činite medvjeđu uslugu. Djeca će vam jednog dana zamjeriti što ih niste naučili kad je trebalo.

Uglavnom, grančice vam trebaju za potpalu kamina u djetetovoj sobi, recimo. Vi znate da imate dovoljno deka i da se vaše dijete može pokriti njima i da neće umrijeti od hladnoće niti će se prehladiti ako se pokrije dok spava, ali isto tako, znate i da bez tih grančica ne možete naložiti vatru. Što ćete učiniti? Naučiti dijete lekciju na vrijeme ili mislite da igrate ulogu brižnog roditelja, a zapravo kočite normalan razvoj nove osobe?

Ako dijete nije donijelo grančice kako ste mu i rekli, lijepo mu recite da sad ne možete upaliti vatru jer bez grančica nema vatre. Noćas neka spava pod dekama, a sutra mu pružite priliku da ponovno prikupi te grančice i to njih dovoljno kako bi se u sobi mogla osjetiti toplina kamina.

Naravno da je ovaj primjer banalan, ali njime vam želim reći da djecu od malena morate učiti na normalan način da je i njihovo sudjelovanje u zajedničkom životu od vitalne važnosti. Morate ih naučiti da, ako ne priskrbe nešto, to onda neće niti imati. Odnosno, da svatko može i trebao bi pridonijeti svojim radom cijeloj zajednici.

Previše sam se u životu nagledala situacija u kojima roditelj ne dopušta djeci da nešto rade, da bi zatim ta ista djeca, kad bi se osamostalila, bjesnila jer ništa ne znaju i sve im je teško, odnosno sve im predstavlja problem. Nagledala sam se i previše onih koji su plaćali djeci, a ta su djeca samo razvijala ideje kako nešto na brzinu smuvati, sakriti, zatajiti, pritom uopće ne odraditi posao, ali zato bijesno, patnički i manipulativno napadati svakog tko ukaže na njihovu prevaru.

Vi oblikujete svoju djecu. Vi im sami pokazujete što trebaju naučiti. Rekla sam 'pokazujete', a ne 'govorite', jer će djeca učiti promatrajući vas. Stoga pazite što im pokazujete. Pazite, ali im i pokazujte, učite ih, dopustite im da sudjeluju, da surađuju, da shvate zašto nešto moraju i da nauče da svako djelo ima posljedicu, odnosno da i ono što ne učine ima svoju posljedicu.

Nemojte ih na silu kažnjavati, nego im pokažite da uvide što se uistinu dogodi kad nema dovoljno grančica za potpalu. Dopustite im da se pripreme na posljedicu dok još nije toliko kobna i neka nauče lekciju koja će im trebati u životu.

Vi ne možete umjesto vlastite djece odrađivati stvari, a zatim očekivati da će oni to znati, odnosno naučiti.

Ne možete niti očekivati da će oni cijeniti vaš trud, pogotovo ne kad ih stimulirate novcem jer im pokazujete da će oni zarađivati na stvarima koje ćete vi raditi besplatno za njih.

Nemojte histerizirati i misliti kako netko želi ozlijediti vaše malo zlato. Provjerite prvo jest li vi ti koji mu zapravo nanosite štetu s dugoročnim posljedicama. Nisu sva djeca ista, ne uče sva djeca istom brzinom, ali sva su djeca na kraju djeca, i svi oni će učiti promatranjem svoje okoline.

Možda ih ne možete zaštititi od vanjskog svijeta, ali možete ih pripremiti na vanjski svijet.

Ne ih obraniti, nego ih pripremiti kako bi se jednog dana mogli nositi sa izazovima koji će ih svakoga dana dočekati.

Nemojte djeci braniti da sudjeluju, nemojte im uskratiti da nauče i nemojte im dopustiti da vam naplaćuju poštovanje. U konačnici, vi ste ti koji su im pokazali da im treba biti plaćeno samim time što postoje.

„Ne možeš to studirati, to je glupo. To ne služi ničemu. Moraš studirati medicinu ili pravo jer svi trebaju liječnika i odvjetnika. Ne možeš ići u teretanu, to je bacanje novaca. Uzmi lopatu u ruke i kopaj. Ne možeš raditi u uredu ili od kuće, to je za lijene. Idi na bauštelu. Danas svi misle da su gospoda, svi bi nosili odjelo, nitko ne bi kopao kanale. Ne možeš se baviti umjetnošću, umrijet ćeš od gladi i samo ćeš meni biti na grbači. Ne možeš to što želiš, već ono što sam ti ja rekao, a ja ti kažem ono što su meni rekli.“

Naši stari ponavljaju ono što su njima rekli njihovi stari i pitanje je koliko to daleko ide, ali sve se uvijek svodi na isto – ne možeš to što želiš, moraš onako kako ti netko drugi kaže. I dok ti slušaš kako ne možeš, dok truneš odvojen od samog sebe i svojih želja, ljudi oko tebe rade upravo ono što vole. I uživaju. I zarađuju. I to 'besmislenim poslovima'.

Po meni su besmisleni poslovi oni poslovi koje su moji roditelji radili čitav život. Gleda ih čovjek kako cijeli dan idu u te firme koje su leglo sveg i svačeg, u kojima se jebe svatko sa svakim, u kojima jedni drugima podmeću, u kojima uvijek netko nešto krade, u kojima uvijek onaj koji je loš ima nekog tko stoji iza njega, u kojima uvijek ima netko tko plače za Jugoslavijom i netko drugi tko pljuje po njoj. Gleda ih čovjek i pita se: zašto?

Firme u kojima se ispunjavaju papiri i potpisuju papiri kako bi se tim papirima podigli neki drugi papiri. U kojima se ispunjavaju tablice, pa se zatim krivotvore podaci tih tablica jer je netko nešto ukrao pa da taj netko (ili netko drugi) slučajno ne bi nadrapao.

Firme u kojima stotine ljudi ispunjavaju stotine papira, pišu besmislene mailove i obavljaju besmislene telefonske razgovore. Nitko ne kopa kanale, ali nitko ništa korisno niti ne radi, osim što za sitne pare prodaje svoju mladost.

Firme u kojima ovi na vrhu po principu piramide uzimaju sve, a samo po cijele dane sastanče i žderu na račun firme dok ovi na dnu ne dobiju niti ono što misle da zaslužuju.

Firme u kojima je uvijek netko tko je stalno na bolovanju i onaj netko tko strga kičmu, ali izgubi parnicu od firme pa ne zasluži niti invalidsku penziju.

Firme u koje roditelji ujutro odlaze kao da idu odraditi kaznu i iz kojih se vraćaju kući mrzeći sebe i svoj besmisleni život. Gleda ih čovjek i pita se: čemu?

I nećemo se lagati. Danas je, kao i prije, eksplozija beskorisnih, ali i opasnih poslova preko interneta u koje se, uglavnom mladi, upuštaju bez puno razmišljanja, a sve s ciljem 'lake i brze zarade'. 'Poslova' u kojima skidaju gaće i pokazuju spolovila ljudima koje bi na ulici zaobilazili u širokom luku. 'Poslova' u kojima skidaju gaće i pokazuju spolovila čak i kad prodaju olovku ili hranu za životinje.

Besmisleni poslovi. Što su za vas besmisleni, a što smisleni poslovi?

Jesu li za vas smisleni poslovi samo oni u kojima se proizvodi hrana? A koliko to mi različite hrane trebamo? Koliko mi to različitih razina kvalitete istih namirnica trebamo? Koliko mi to kuhara koji izmišljaju različita jela trebamo? Ili onih koji ista jela rade isto, ali prodaju pod različito? A što ako svi proizvodimo hranu? Tko će to od nas kupovati, svu tu hranu na kojoj mi želimo zaraditi?

Jesu li za vas smisleni poslovi samo oni u koje je uključena riječ bauštela? Koliko građevina trebamo? Koliko novih, a nekvalitetnih novoizgrađenih objekata trebamo? Koliko trebamo starih koje uvijek treba sanirati i u kojima poslu nikad nema kraja? Ako ćemo svi graditi, komu ili čemu ćemo to graditi? Tko će to od nas kupovati naše kuće, naše usluge? Kako ćemo zaraditi osim ako ne radimo nekvalitetno pa očekujemo da nas se stalno poziva na dužnost?

Jesu li za vas smisleni poslovi samo oni što se tiču medicine? Koliko doktora trebamo koji ne rade svoj posao? Koliko trebamo onih kojima je cilj ljude držati bolesnima samo da bi posao cvao? Koliko trebamo onih koji se bave točkicom na tijelu, a zanemaruju da je cijeli čovjekov sustav u kolapsu? Onih koji propisuju lijekove za čije vam nuspojave trebaju lijekovi za lijekove? Kako zarađivati u medicini ako nisi vrhunski stručnjak u svom području, a ne možeš biti stručnjak ako nema bolesnih?

Jesu li za vas smisleni poslovi samo oni koji uključuju odvjetnike? Koliko odvjetnika trebamo ako je cijeli sustav posložen tako da nas sudstvo vara, krade i izdaje? Da nam krše prava koja su nam sami propisali? Da vodimo unaprijed izgubljene bitke? Da nas vlastiti odvjetnici potkradaju? Ako ćemo svi biti pravnici, koga ćemo to i od čega na kraju braniti?

A što je sa svim onim besmislenim poslovima koji uključuju sport, umjetnost ili prodavanje magle? Svi oni poslovi koji ne služe ničemu, u kojima glavne uloge nisu niti bauštela, niti odvjetnik, niti liječnik, već trčanje za loptom, skakanje uvis, skakutanje na prstima ili ispuštanje zvukova iz usta? Što je sa svim tim 'besmislenim poslovima' kojima upravo vi dajete svoju pozornost, ulažete maksimume svojih mizerno malih zarada kako bi ti ljudi imali količinu novaca koju ne mogu potrošiti za života? Besmisleni su jer nisu ni bauštela, niti odvjetnik niti liječnik, jel', ali vi im svejedno pridajete toliku pažnju i bacate svoje novce kako bi ti 'izvođači' zaradili?

A što je sa svim onim 'izvođačima' koji trpaju vaš novac u svoje džepove bez dna i to protiv vaše volje, ali i bez vašeg otpora? Klaunovi koji vas zabavljaju svojim javnim nepojavljivanjem na svom radnom mjestu jer su taj dan imali pametnijeg posla, a koji uključuje trošenje tuđih sredstava?

Besmisleni poslovi. Što su to točno za vas besmisleni poslovi?

Dok promatram svijet oko sebe, čudim se što se Zemlja još uvijek vrti. Cijelog života gledam koliko ljudi loše, pa čak i opasno, obavljaju svoje besmislene poslove i pitam se kako je moguće da svijet još uvijek nije propao? Kako je moguće da još uvijek postojimo nakon svega što sam vidjela da se događa? Kako je moguće da smo još tu?

Znate li do kojeg sam zaključka došla?

Koliko god mi nešto loše radili, nećemo uništiti svijet, nego sebe.

Svijet će uvijek pronaći način.

U školama učimo da su tolike civilizacije nestale sa lica Zemlje, a Zemlja je još tu. Civilizacija nema. Ima njihovih ostataka, ali njih samih nema. Koliko god da su dobro ili loše radili svoj posao, nema ih više, ali mi smo tu. Mi smo tu, sad i ovdje.

Mi smo ti koji u ovom trenutku možemo odabrati što ćemo i kako raditi. Na nama je da odlučimo, sad i ovdje, hoćemo li raditi dobro sebi i svojoj djeci kako bismo uživali život na ovoj planeti ili ćemo dopustiti da nam netko drugi to pravo oduzme, odnosno da nas uništi sa lica Zemlje.

Svijet će, najvjerojatnije kao i uvijek do sad, ostati nakon nas. Ovdje se ne radi više samo o planeti, već o našem opstanku na ovoj planeti. O životu koji mi živimo u ovom trenutku i o tome kako mi živimo život koji živimo.

Kojim ćete se poslom baviti, ovisi samo o vama jer ako ste nešto mogli naučiti, to je onda da u svakom poslu ljudi bivaju uspješni i neuspješni. Svaki posao je i smislen i besmislen. Znate li zašto? Zato što je odgovor uvijek ležao u vama i samo u vama.

Svaki je posao besmislen ako ga vi besmisleno radite. Svaki je posao besmislen dok mu vi sami ne date smisao.

O vama ovisi kako ćete i zašto nešto raditi, hoće li to vama predstavljati smisao i hoćete li vi sami biti dobri u tome što radite. O vama ovisi hoćete li slušati druge koji vam govore da su vaša htijenja besmislena i sve to dok gledate kako ti isti ljudi slave one koji rade nešto 'bezvrijedno'.

Nemojte se bojati. Zapravo, ono što hoću reći jest, iako se bojite, nemojte odustati od sebe. Vi možete dati nečemu smisao i možete biti dobri u onome što vi sami želite raditi.

I sjetite se, dok vi sjedite doma i odbijate slijediti svoje srce zato što su vam podvalili ideologiju o tome kako je nešto besmisleno, netko drugi na mediteranskoj obali zarađuje prodajući jeftine narukvice iz Kine. Taj netko će tim besmislenim poslom zaraditi pare od ljudi koji se boje slijediti vlastito srce i ići će na sva ona mjesta koja će se vam uvijek činiti nedostižnim.

Krenite putem vlastitog srca i dajte smisao i sebi i poslu koji želite raditi.

Tijekom godišnjeg odmora imam neke svoje rutine koje mi pomažu da iskoristim svoje vrijeme maksimalno moguće te na najbolji mogući način. Kad godišnji odmor provodim negdje s barem još jednom drugom osobom, ispadam iz svoje rutine jer se moram prilagoditi zajedničkom, a ne više samostalnom odmoru.

I to ne bi bilo loše kad bismo ta druga osoba i ja razvile svoju svojstvenu rutinu kojom bismo izvukle maksimalno iz odmora. No ono što je realnost, što je ponavljajući obrazac, jest to da mi je odmor na kraju teret, vrijeme mi je potraćeno i s odmora se vraćam umorna. Druga osoba ne želi niti rutinu, niti ritam, niti plan. Druga osoba će vidjeti što će i kako će onako, putem.

Pomislili biste da je riječ o spontanoj osobi i tu biste se prevarili. Ništa spontano nema u traćenju vremena, a potom i jadikovanju kako je to vrijeme potraćeno. Vi spontano i bez plana radite stvari, ali ako tratite vrijeme, ako propuštate prilike, žalite se, umarate se još i više, bivate zbog svega mrzovoljni, a zatim vas hvata panika jer ništa niste napravili - to nije spontanost. To nije ništa.

Kad osoba nešto želi, onda mora to nekako i postići. Stvari se neće dogoditi same od sebe. Vi se nećete "naći" na plaži ako ležite u krevetu i razmišljate o plaži. Vi nećete "ići" u obilazak ako se ne dignete i ne odete u obilazak. Vi nećete obaviti stvari ako se ne dignete i ne obavite stvari.

Vi niste otišli, na primjer, na more samo da biste cijeli dan spavali u sobi. Možda i jeste, ali je li bilo potrebno otići na more zbog nečeg što ste mogli i kod kuće? Ne očekujte niti zbog toga da će i drugi to htjeti samo zato što vi to želite. Vi imate svoju viziju odmora jednako kako i drugi imaju svoju.

U mom slučaju, konkretno, bilo je tako da je osoba htjela puno toga, ali ujutro je dugo spavala, još duže se razbuđivala, onda je već bilo prevruće da bi se išta radilo, ili bi radila na silu pa bi joj bilo muka. Zatim je došla večer pa je bila gladna, onda se najela pa je bila za ništa. Potom nije mogla zaspati od vrućine do dugo u noć i tako svaki dan.

„Budemo, budemo. Budemo sutra. Hajde, budemo. Umoran/umorna sam.“ I tako svaki dan, sve dok nije došao i taj zadnji, da bi osoba onda prigovarala kako više neće ići na takav odmor niti u to mjesto jer je umornija nego kad je došla. Vi s tom osobom ne možete na zelenu granu, a i vaše dragocjeno vrijeme curi.

Vi ne morate na godišnjem odmoru stvoriti rutinu. Vi to ne morate. Vi možete biti jednostavno spontani, ali ako promašite značenje riječi spontano ili ako pak ne planirate barem malo, ako si ne zadate ciljeve koje i ostvarujete po planu, garantiram vam da će vam vrijeme isteći u trenu, bez da ste išta učinili. Ne zastrašujem vas, već vam skrećem pažnju na bitno.

Ono što mnogi ljudi tijekom odmora odbacuju jest kvalitetno provođenje vremena. Svatko ima svoju definiciju odmora, ali ako odmarate s drugom osobom, prilagodite odnosno posložite stvari tako da obje osobe dobiju točno ono što žele. Ovdje ne govorim nužno o kompromisu. Vi ne morate na plažu ako vam se ne ide, ali posložite stvari tako da ova druga osoba može neometano na plažu dok vi radite nešto drugo, i slično.

Mnogi stalno govore 'neću ja ništa, ne moram ja ništa', da bi zatim uslijedilo 'pa nisam radio ovo ili ono, nisam stigao, nije bilo vremena'. Bilo je, ali vi niste poduzeli ništa u vezi toga.

Ujutro se dižete kako biste na vrijeme stigli na posao koji mrzite, a na odmoru niste u stanju ustati na vrijeme kako biste otišli na plažu prije nego vas sunce ispeče k'o piliće na ražnju.

Na poslu nađete vremena raditi ono što ne volite kako biste kasnije imali dovoljno vremena raditi ono što volite, ali na odmoru niste u stanju organizirati se i obogatiti si dušu i tijelo onime što vam se pruža jer, eto, vi ne morate ništa, pa se kasnije žalite kako nije bilo vremena.

Nećete se odmoriti ako ste danima zatvoreni u četiri zida. Treba vam svježina, treba vam svježi zrak, treba vam sunce, treba vam i uživanje. Mogli ste ostati i kod kuće, ali ako ste već otišli na odmor, ako ste već potrošili novac, onda neka to bude za vašu dobrobit i za vaše zdravlje.

Nemojte vječno tugovati kako nemate vremena za sebe. Iskoristite vrijeme koje imate za sebe, a ako ne znate kako, osmislite rutinu koja će vam u tome pomoći. Napravite plan i držite ga se dok ne osvijestite koliko vam dobrobiti on može donijeti.

Ne trebate se niti slijepo držati plana koji vam ne paše, stoga promislite što želite, što vam paše i samo krenite. Vi ste odgovorni za vlastiti život, stoga odgovorno učinite svoj život boljim. Stvorite plan i krenite, ili barem pokušajte, a ako ne razumijete što rutina jest i koje su njene prednosti, istražite malo taj pojam.

Listam Hrvatsku enciklopediju tražeći pojam rutina. Prvo značenje te riječi je vještina, odnosno lakoća obavljanja nekog postupka ili posla stečena iskustvom. Drugo značenje je uobičajeni, redoviti postupak. Treće značenje je jednoličan ritam života, način rada po navici bez udubljivanja u srž stvari. Četvrto značenje je ono iz informatike, programska rutina, odnosno dio računalnog programa namijenjen obavljanju jedne zadaće ili skupine zadaća.

Kad je rutina njege lica u pitanju, ona se odnosi na postupke koje redovno ponavljamo s ciljem njege i održavanja zdravlja i ljepote. Kad je rutina u gimnastici u pitanju, ona se odnosi na izvedbu koja se sastoji od niza radnji u nekom slijedu, a koje se ponavljaju odnosno izvode dok se ne usavrše. Kad je rutina vašeg života u pitanju, ona se odnosi na one radnje koje vi redovito izvodite, bilo da je riječ o tome da ih samo izvodite bez zadovoljstva ili ih pak izvodite s ciljem održavanja zdravlja i sreće.

Rutina je samo riječ, vi joj dajete kontekst.

Je li rutina loša?

Ponovit ću ono što sam rekla, a to je da vi rutini dajete kontekst. Hoće li rutina biti dobra ili loša za vas, ovisi o vama. Vi ste ti koji definirate rutinu. Vi ste ti koji joj dajete kontekst. Vi ste ti koji se rutinom možete poslužiti za svoju dobrobit ili za svoju propast. Vi i samo vi ste ti koji donosite tu odluku.

Rutina se smatra nečim što se ponavlja. S kojim ciljem se ponavlja, ovisi o vama. Vi se rutinom možete poslužiti kako biste ostvarili nešto dobro ili vam ona može biti izgovor za nezadovoljstvo vlastitim životom.

Kad kažemo da netko ima rutinu, ili da se vraća u rutinu, očekujemo da taj pojam ima jedno od dva značenja, odnosno da se radi ili o rutini koja izaziva stres ili onoj koja donosi olakšanje. Mnogi rutinu poistovjećuju samo s jednoličnošću i dosadom te ju automatski guraju u negativan kontekst. No, rutina je vrlo korisna kad nam je u službi, odnosno kad je prilagođena tako da nas drži na željenoj putanji prema željenom cilju.

Čak i kad nam se nešto ne da, ako imamo zdravo postavljenu rutinu, ona će nam pomoći da stignemo onamo gdje želimo stići ili postignemo ono što želimo postići. Dobro postavljena rutina omogućit će nam da kvalitetno iskoristimo dan i odradimo sve ono što moramo ili želimo. Pomoći će nam da izbjegnemo traćenje vremena i da se nosimo sa stvarima koje nas preplavljuju.

Rutina, odnosno ponavljajuće radnje, mogu nam isto tako pružiti osjećaj sigurnosti, stabilnosti i strukture u situacijama koje su teške, opterećujuće ili nepredvidive.

Rutinu si sad kao odrasla osoba možete sami oblikovati, stoga posvetite vrijeme promišljanju što od nje očekujete i kako vas ona može dovesti do željenog cilja ili jednostavno ugodnog života. Preskočiti rutinu s vremena na vrijeme nije loše dok god razumijete zašto to činite ili zašto vam je to potrebno. Promijeniti ili prilagoditi rutinu je vaše pravo jer ste vi ti koji ste si ju, uostalom, i oblikovali.

Kad dođete u fazu života u kojoj vam se ništa ne da, kad izgubite volju ili motivaciju, rutina vam može pomoći da i dalje odrađujete korisne stvari dok se malo ne priberete i ne vratite na svoj put.

Meni su određene rutine pomogle u najtežim fazama života tako što su me izvukle iz kreveta jer su određene stvari bile ono što se moralo odraditi. Da nije bilo tih 'obaveznih' rutina, dane bih tratila depresivno i beživotno izvaljena u ležećem položaju.

No to ne znači da sam oduvijek imala rutine koje su me spašavale. Prije njih sam imala mnoge faze u kojima mi je život prolazio pred očima zato što nisam imala ni snagu ni volju nizašto. Nisam imala ništa što bi me pokrenulo ili me gurnulo naprijed dok god sama nisam ponovno stekla snagu da se dignem.

U okolini koja je sklona depresiji i odustajanju nisam od koga imala naučiti čari rutine sve dok ih sama nisam razvila osjećajući duboku potrebu za njima. To također ne znači da imam jednu rutinu, već nekoliko njih koje su prilagođene raznim fazama godine i raznim mjestima u kojima boravim tijekom godine. To također ne znači niti da nemam odstupanja od vlastitih rutina, preskakanja ili promjene istih. To samo znači da je sve na kraju moja odluka i da se odgovorno nosim s onim što sam odlučila tog dana ili u toj fazi života.

Sve ima svoje, ali sve su na kraju samo odluke i odgovornost za vlastite odluke. Promislite o svojoj postojećoj rutini (ili nedostatku iste). Promislite o svojim željama, namjerama, ciljevima i prilagodite svoje rutine svom zdravlju i svojoj dobrobiti. Nemojte rutinu vezati samo uz melankoliju. Imajte na umu da ste vi ti koji joj dajete kontekst, pa neka taj kontekst bude oblikovan prema vašim željama.

Isto tako, nemojte si više dozvoljavati da vam godišnji odmor bude potraćen propuštenim prilikama i neodgovornim osobama. Zauzmite se za sebe. Ako želite biti spontani, budite spontani. Ako želite odmarati, odmarajte. Ako želite biti aktivni, budite aktivni. Ako vam trebaju plan ili rutina, planirajte i organizirajte. Radite što god vi želite i nemojte poslije plakati za prošlim, neiskorištenim vremenom.

Vi možete oblikovati vlastiti život prema svojim željama. Ako vam je sve to previše, ako vas preplavljuje, osmislite za početak manje korake, korake kojima ćete vjerno kročiti svakoga dana. Osmislite si i zdravu rutinu koja će vam pomoći na putu prema vlastitom cilju. Isprobavajte i istražujte što je ono što vama odgovara. Budite hrabri, budite odvažni. Živite svoj život onako kako vi to želite i gradite se na zdravim i funkcionalnim navikama, odnosno rutini koja je dobra za vas.

Situacija je bila neizdrživa. Bol je bila neizdrživa. Ponor ispred mene, nevolje oko mene. Okružena ljudima, a sama na svijetu. Gotovo da nije bilo razloga za dalje, ali nešto u meni jednostavno nije odustajalo. Nije bilo niti naznake kraju patnje niti naznake rješenja s pozitivnim ishodom, a svakog je dana bilo sve gore i gore. Gledala sam svoje lađe: sve su bile potonule.

U jednom trenutku više nije bilo apsolutno ničeg, osim onog malo, sitnog osjećaja koji mi je govori da nastavim. Mali osjećaj koji je govorio šaptom usred oluje koja nije jenjala. Ne odustaj. To je sve što sam u jednom trenutku imala. I nisam odustala. I danas sam ovdje.

Razlog treći – financije.

Do sad sam u prethodna dva broja govorila o razlozima zbog kojih mi je trebalo toliko vremena da napokon javno pokrenem Omniju. Spomenula sam kako su tri najvažnija razloga, odnosno prepreke stajale na putu ostvarenja mojih želja. Prva je prepreka opisana u tekstu drugog broja i to pod nazivom „Gramatička pogreška“. Druga prepreka je opisana u trećem broju, u tekstu naziva „Cenzura“. Treća prepreka, financije, opisana je u ovom četvrtom broju, u tekstu koji upravo čitate, „Ako sutra umrem“.

Da bih ostvarila sebe, odnosno da bih živjela svoj život onako kako ja to želim, prvo moram savladati prepreke na svom putu. Točnije rečeno, da bih živjela život onako kako ja to želim, nužno je da svakog dana pređem preko prepreka koje mi stoje na putu, da savladam izazove i naučim lekcije. Da bih išla naprijed, usput se moram i razvijati, a kako se više i jače razvijam, tako nailazim na veći otpor.

Željela sam živjeti svoj život na svoj način. Željela sam raditi ono što volim. Željela sam biti sretna i produktivna. Željela sam kvalitetno iskoristiti svoje vrijeme. Željela sam živjeti najbolje što mogu. Pa u čemu je onda bio problem?

Problem je bio u tome što nakon sve te silne borbe, patnje i suštinskog preživljavanja koje je trajalo desetljećima, ja više uopće nisam znala što točno želim, a da bi čovjek nešto ostvario, mora znati što to točno želi.

Sve se bilo izgubilo. Sva ta konstantna, intenzivna i iscrpljujuća, ali svakodnevna borba za pravdu, za temeljna ljudska prava, ali i za samu egzistenciju, sve te odvratne stvari koje su uzrokovali ljudi, odnosno društvo, okolina, sve je to pojelo mene i moje želje.

Život u ovom društvu, na ovom svijetu, dosegnuo je dno dna: kriminal i korupcija utkani su u sve razine društva, nasilje i nepravda su u svakom segmentu čovjekovog bivanja i društvo je krcato nezrelim, nerazvijenim i bolesnim, jednostavno izgubljenim i neuravnoteženim ljudima. Uz sve to, život se ubrzava, problemi se gomilaju, bolesti se razvijaju, novi ljudi se štancaju.

Kako bi se u bolesnoj okolini trebala razviti zdrava jedinka? Evo, kako? Kako živjeti zdravo, kako živjeti 'normalno'? Kako? Kako doći do rješenja u svijetu u kojem se čini da rješenja zapravo nema? Kako? I kako, uz sve to, platiti novčanu naknadu za prvo na vlastiti život?

Novac nije nužan za sreću, ali novcem se još uvijek plaća život na ovoj planeti. Možemo o novcu misliti što god želimo, ali bez novca ne ide. Živimo u materijalnom svijetu – svijetu načinjenom od materije, stoga moramo prihvatiti da postoje određena nazovimo ih pravila s kojima se možemo i ne moramo slagati, ali ona su i dalje tu.

Vi se možete ne slagati s plaćanjem sveg i svačeg, ali i dalje morate plaćati sve ono što ste već platili kako biste zadržali imovinu koju ionako već posjedujete, kako biste mogli primiti liječničku pomoć, kako biste se mogli prehraniti, kako biste općenito mogli živjeti na ovoj planeti.

Redovito čujem kako netko iz rukava vadi mudroliju „bavi se u životu onime čime bi se bavio da novci nisu u pitanju“. Ali tu i jest problem, problem koji mnogi vole ignorirati, a to je da su novci uvijek u pitanju. Ponavljam, pravo na život na ovoj planeti se naplaćuje. Čovjek se može odreći i hrane i pića i odjeće koju ima na sebi, ali od njega se i dalje očekuje da na ovaj ili onaj način plaća stambeni prostor, da plaća režije, porez, zdravstveno osiguranje, porez, porez na porez, prirez, porez i još mnogo toga uz, naravno, porez.

A odakle bi čovjek koji se svega odrekao trebao platiti ono što mu država ne dopušta da se toga odrekne? Odakle bi trebao izvaditi novce? Da prostite, iz guzice možda? Bi li trebao dopustiti da mu oduzmu sve ono što je sagradio i što je već platio zato što odbija i dalje plaćati, iako se to od njega zakonski traži? I da sve preda, i dalje bi bio dužan jer smo dopustili da svijet tako održivo funkcionira.

Svi smo se rodili i svi imamo jednako pravo živjeti kad smo već ovdje, ali odjednom nemamo svi pravo imati posao i zarađivati za život. Pa što je svima vama kad dopuštate takvo razmišljanje i, još gore, takvu praksu? Znači, nemamo pravo raditi posao koji želimo i/ili za koji smo kvalificirani, ali moramo, naglasak na moramo, plaćati sve namete za koje nemamo novaca. Nemamo pravo na 'imati', ali moramo 'davati'.

Želimo li se posvetiti sebi i svojim željama, prvo moramo preživjeti, a da bismo preživjeli, redovito moramo raditi odvratan, ali dostupan, redovito slabo plaćen posao. Kad kažem odvratan, mislim na uvjete u kojima se taj posao odrađuje, a oni uvijek nekako uključuju zlostavljanje na radnom mjestu i kršenje temeljnih ljudskih prava. Mi moramo staviti sebe negdje na stranu dok se ne izvučemo dovoljno da si priuštimo predah, ali predah nikad ne dođe, pa radimo to što već radimo dok se ne počnemo gušiti toliko da sami sebi postavimo ultimatum. Ili dok se ne ozlijedimo, što god da nam prvo dođe.

Financijska podloga u mojoj obitelji bila je nepostojeća. U jednom trenutku, u našoj su kući istovremeno živjele 4 generacije. Djed je kuću izgradio na pradjedovoj zemlji, moji roditelji su u njoj nastavili živjeti i u njoj su odgajali i svoju djecu. Sve što su bile naše ostavštine, nazovimo ih 'pradjedovine', istopile su se s godina kroz disfunkcionalne i nasilne odnose njenih članova te uz brojne krize koje su nastupile.

Živjela sam u obiteljskoj kući. Školovala sam se u rodnom gradu sve dok nije došlo vrijeme studija, a zatim sam nastavila studirati u drugoj županiji, svakodnevno putujući na faks i natrag. Moji mi roditelji nisu priuštili stan, niti stanarinu za iznajmljeni stan koji nisam imala, nisu mi morali platiti studiranje jer sam se vlastitim uspjehom upisala bez plaćanja, nisu mi priuštili prijevozno sredstvo niti ikakav luksuz. Sve je bilo u okvirima vremena u kojem smo živjeli, a odnosilo se na preživljavanje, uglavnom od mjeseca do mjeseca.

Očekivala sam da ću se nakon završenog studija zaposliti kako bih dala svoj doprinos i kako bih pomogla obitelji da se izvuče iz ponora dok istovremeno gradim svoj život, no na mojoj zadnjoj godini studija proglašena je svjetska kriza. Posla je bilo, ali nije bilo plaće. Dugova je bilo, ali nije bilo prihoda. Krediti koji su se dizali, ne radi luksuza, već suštog preživljavanja, rasli su u kamatama dok se glavnica nikako nije smanjivala. Država, banke i institucije varale su čovjeka gdje su stigle gurajući ga na prosjački štap i svak' se snalazio kako je znao i umio. Sve to, plus potkradanje koje je član moje obitelji vršio nad ostalim članovima, čovjeku nisu davale nadu niti svjetlo na kraju tunela.

Nakon dugog i teškog života u kojem sam i dalje davala sve od sebe da pridonesem svime što je u mojoj moći, došao je trenutak za drastičnije promjene koje su u tom trenutku bile moj jedini izbor, no i to se na kraj nastavilo u tonu obmani, prevara, iživljavanja i kriminalnih radnji, sad već druge države nad malim čovjekom, i to u okolini koja voli zatvarati oči i praviti se luda dok god i ona sama dobiva svoj komad presušenog kolača.

Čovjekova svakodnevica svela se na golo preživljavanje i na gotovo uzaludnu borbu za pravdu s kriminalnim državnim institucijama, dok je istovremeno ono što je bilo iza čovjeka još uvijek čekalo obećanu pomoć. Čak i kad puta nema, sve što čovjeku preostaje jest da nastavi dalje, stoga sam ja jednostavno nastavila dalje.

Imala sam cilj, imala sam želju i znala sam zašto radim ono što radim. Znala sam zašto dajem toliko od sebe i zašto se ubijam na poslovima koji su puno predaleko ispod mojih mogućnosti. Cilj je bio spasiti ono što već postoji i izgraditi ono što čeka da se ostvari. Kad nije bilo drugog izbora, ja sam dala sve od sebe u onom izboru koji sam imala, sve dok jednoga dana zdravlje nije drastično nastradalo.

Ni tu nije bio kraj. Bespoštedna borba za pravdu i ljudska prava nastavila se još godinama. Češće sam bila u situaciji kad više nisam mogla nastaviti dalje, nego u onima u kojima sam htjela nastaviti, ali sam svejedno nastavila. Godine su prolazile i onda sam si postavila pitanje:

što ako sutra umrem?

Zbog čega će mi to biti žao što danas nisam napravila ako sutra umrem?

Jednog dana ću umrijeti i ne želim da sam kraj bude trenutak kada ću požaliti što nisam bila hrabrija u životu, što nisam bila odvažnija, što nisam rekla „nek sve ide k vragu, ali ja ovako više neću“. Dakle, pitala sam se, što je to zbog čega će mi biti žao ako sutra umrem, a što danas nisam napravila?

Počela sam od manjih stvari i to od onih naizgled bezveznih, ali onih koje su me usrećivale. Doslovno su sitnice bile u pitanju, ali princip je bio – sad to želim, sad ću to i učiniti. Prakticirala sam takav pristup životu dugo vremena, ali mnoge stvari se i dalje nisu mijenjale, one stvari na većoj razini, i onda sam prelomila u sebi. Zadnji odgovor na pitanje ako sutra umrem, zbog čega će mi biti žao bio je –

ako sutra umrem, žalit ću što nisam život posvetila onome što znam da želim još od treće godine svog života.

Očekivati od nekog da „se bavi u životu onime čime bi se bavio da novci nisu u pitanju“ u našoj realnosti i nije baš najsretniji izbor riječi. Da, kad si čovjek sam postavi pitanje čime se uistinu želi baviti, trebao bi o tome odlučiti tako da si postavi prethodno navedeno pitanje, ali ako ćemo realno gledati na stvari, bolje da se pitamo

želimo li nešto uistinu toliko jako da smo spremni baviti se time unatoč tomu što su i novci trenutno problem?

Moj je odgovor bio – želim! Posao koji je ionako bio puno ispod moje razine i mojih mogućnosti svela sam na minimum. Doslovno na golo preživljavanje. Puno sam toga već bila iskristalizirala, puno problema riješila, puno voda navela na svoj mlin. Bila sam spremna i to je bila moja odluka. Bila sam svjesna čega se sve odričem, ali sam istovremeno bila bolno svjesna što ću izgubiti ako to ne učinim, a izgubila bih sebe.

Sve što sam imala, iako je bilo malo, nastavila sam nesebično dijeliti sa svojima, a najviše sam i dalje davala sebe. Svoje sam postojanje spustila ispod razine radara kako bih što više neometano mogla raditi na svom naumu. Gradila sam svoj život gotovo u tišini, ali na način na koji sam sama htjela. Ako sutra umrem, žalit ću jedino što nisam ostvarila snove svog srca i tu sam cijenu bila spremna platiti, cijenu života na rubu postojanja dok ne izgradim ono što sam zamislila, a čiju sam prisutnost oduvijek osjećala.

Ovo što sama proživljavam, proživljavaju i mnogi drugi ljudi. Neki su već odmakli ispred mene, neki koračaju pored mene, neki su tek počeli, a neki su zapeli na svom putu. Onima koji su zapeli želim poručiti dvije stvari: niste sami i da, vi to možete! Onima koji su iza mene, toplog srca poručujem da nastave, onima ispred mene poručujem da se vidimo, a onima pored mene upućujem topli osmjeh podrške. Mi to možemo, ali moramo odabrati da to i želimo.

Gledajući svoju prirodu koja je uporna i dobronamjerna, nakon svega što sam proživjela u životu, mogu reći da sam, bez obzira na sve, i dalje sretnija, ispunjenija, zadovoljnija i uspješnija od toliko drugih ljudi, a najviše onih koji su mi životne lekcije pružali svojom zlobom, nasiljem, maltretiranjem i svojim kriminalnim radnjama.

Kad kažem uspješnija, ne mislim na financije, nego na osobni uspjeh, na razvoj samog čovjeka, njegove osobnosti i njegovih sposobnosti.

Na kraju dana, ja znam zašto radim to što radim i, ako sutra umrem, bit će mi žao samo zato što još nisam imala malo više vremena, ali ne i zbog toga što nisam učinila ono što sam htjela učiniti. Voljela bih imati dovoljno vremena da ostvarim sve što želim, ali to na kraju ne ovisi o meni, stoga svakoga dana živim ispunjeno kako mi sutra ne bi bilo žao, a to sutra će jednom uistinu i doći.

Otkako znam za sebe, imam osjećaj da sam ovdje s razlogom, ali, isto tako, imam i razarajući osjećaj da nemam dovoljno vremena. Pokušala sam otkriti je li mi možda netko nametnuo taj osjećaj, ali kako je vrijeme odmicalo, shvatila sam da je to jednostavno nešto moje.

Ne razumijem zašto me ovija ideja o 'nedovoljno vremena za nešto'. Ne razumijem niti što je to za što ja nemam dovoljno vremena, ali iako ga ne razumijem, osjećaj je i dalje ovdje. Nemam dovoljno vremena.

Kontradikcija vezana uz osjećaj da za nešto 'nema dovoljno vremena' jest trošenje samog vremena u anksioznom proživljavanju brige o nedostatku vremena.

I tako, umjesto da čovjek maksimalno iskoristi vrijeme koje ima, na kraju troši vrijeme brinući što vremena nema dovoljno.

Budući da sam rano shvatila da je to problem, vrlo sam rano počela i raditi na rješavanju tog problema. Prvi korak mi je bio vježbanje strpljenja. Ako sam nešto primijetila u svojoj okolini, to je da ljudi oko mene nisu imali strpljenja gotovo nizašto. Svi bi nešto krenuli raditi, a onda bi jednostavno odustali jer posao, gle čuda, nije bio gotov prije nego što je započeo. Zatim su sjedili i trošili vrijeme razbijajući glavu o tome kako nešto ne stignu. Vrijeme je prolazilo, a oni bi opet započinjali (iako su već mogli i završiti da nisu prvi put odustali) i cijela bi se stvar ponovila.

Činjenica jest da nemamo svo vrijeme svijeta jer zapravo ne znamo koliko ćemo dugo živjeti, ali činjenica je i da mnogi zapravo žive dovoljno dugo da stignu ono što žele. Dok trošite vrijeme mučeći sami sebe mišlju o tome kako vremena nema, vi bespovratno trošite vrijeme u kojem ste mogli ono što ste htjeli.

Strpljenje mi je zapravo pomoglo da se primirim u trenucima kada bi mi se panika približila i da, umjesto da dignem ruke i počnem paničariti, ja svoj fokus usmjerim na željeni cilj i usredotočeno nastavim raditi ono što i radim.

Strpljenje zapravo nije sam proces, već opis načina na koji nešto izvodite.

Ono jest disciplina, odnosno sposobnost čekanja, ali strpljenje nije samo mirno sjedenje i čekanje da se nešto dogodi, strpljenje jest i nastavak rada dok se nešto ne postigne.

Kad nešto strpljivo izvodite (radite), vi nećete užurbano juriti kraju izvedbe, nego ćete čak i malo usporiti kako biste izbjegli eventualne greške ili promašaje. Vi se strpljivo fokusirate na dobru, kvalitetnu i potpunu izvedbu (na putovanje) kako biste dovršili posao, odnosno izvedbu (kako biste došli do cilja).

Strpljenje nije putovanje koje se dogodi, već putovanje u kojem smo u cijelosti prisutni dok idemo prema cilju.

Strpljenje je odluka. Odluka koju vi morate donijeti.

Vi sami morate odlučiti da ćete nešto strpljivo odraditi do kraja. Vi sami morate odlučiti, a onda to i učiniti - biti strpljivi i dopustiti da proces traje koliko traje, a da vi jednostavno nastavite vrijedno raditi dok posao ne bude gotov.

Strpljenje je nešto što iziskuje vježbu. Nema potrebe da ubijate sami sebe u pojam svojim nestrpljenjem. Ako želite biti strpljivi, počnite vježbati strpljivost. Kao i svaka druga vještina, i strpljivost se može naučiti, ali tomu prethodi odluka da to uistinu želite naučiti.

Nemojte se drugima izgovarati kako vi za nešto nemate strpljenja, nego radije sami sebi priznajte da nemate interes za nešto. Da vas nešto uistinu zanima, vi biste se tomu i posvetili jer kao što je strpljenje odluka, tako je i nestrpljenje vaš odabir.

Osim strpljenja, ono što mi je pomoglo u borbi s osjećajem 'neimanja dovoljno vremena' bile su odlučnost u namjeri da nešto napravim te upornost da posao privedem kraju. Pitate se kako mi je to sve točno pomoglo?

Pomoglo mi je tako što sam dala sve od sebe da svaki posao odradim predano i u potpunosti. Tako što sam slijedila osjećaj u sebi koji je htio da nešto učinim. Tako što sam radila na ispunjenju želja svog srca. Tako što sam radila na svom vlastitom razvoju i napretku. Tako što sam strpljivo kročila putem svog života znajući da će odgovor na pitanje što je to što ja 'moram' učinit i zbog čega sam ovdje doći u pravom trenutku. Tako što sam nastavila čak i onda kad mi je bilo najteže i kada je odustati bilo lako.

Strpljenje, odlučnost i upornost pomogli su mi da dam sve od sebe i da prihvatim kako činjenica da za nešto 'nema dovoljno vremena' ne umanjuje činjenicu da sam dala maksimalno u onom vremenu kojeg je bilo.

Osjećaj da 'nemam dovoljno vremena' nije u potpunosti nestao i vjerojatno nikad neće niti nestati, ali ono što sad dolazi uz njega je spoznaja da sam dala sve od sebe. Dala sam ono što je bilo u mojoj moći, ali ne ovisi sve samo i jedino o meni. Ja mogu dobrim dijelom utjecati na samu sebe, ali ne mogu promijeniti ono što nije na meni da mijenjam. Ne mogu zaustaviti protok vremena i ne mogu život učiniti vječnim, ali ga mogu učiniti vrijednim.

Samo zato što nema dovoljno vremena, ne znači da i vrijeme kojeg ima neće biti dovoljno za nešto.

Kad se u meni javio disbalans koji su uzrokovali misao da nemam dovoljno vremena i uzaludno gubljenje vremena zbog činjenice da ga nema dovoljno, shvatila sam ta je to začarani krug iz kojeg se moram izvući. Začarani krug je pojam koji predstavlja uporno ponavljanje, kruženje i postavlja se pitanje kako se izvući iz nečega što prividno nema niti početak niti kraj. Ali ima. Krug, kao i sve drugo, ima i svoj početak i svoj kraj.

Možda se nije lako izvući iz začaranog kruga, ali nije nemoguće. Prvo što morate napravit jest postaviti si pitanje. Pitajte sami sebe zašto. Zašto meni to smeta i zašto se želim izvući iz toga? Razlog je taj koji će vam ojačati volju. Razlog, odnosno cilj je taj koji će vas motivirati i koji će vam dati vjetar u leđa da nešto i učinite, da nešto poduzmete u namjeri da svoje stanje promijenite.

Možda nemate svo vrijeme ovog svijeta, ali još uvijek imate vremena. Nikad nije kasno za promjenu ako je promjena ono što vi želite. Pitanje je samo želite li. Želite li uistinu promjenu? I kratko vrijeme u promjeni je bolje od provođenja ostatka vremena u patnji što nešto niste promijenili. Stoga želite li promjenu i jeste li spremni potražiti mjesto na kojem krug ima svoj početak i kraj?

Svaki put kad čujem nekog da kaže kako mrzi čistiti vlastiti životni prostor, osjetim energiju nezrelosti te osobe. Prvo da razjasnim neke stvari. Ako netko stalno čisti kuću dok ju drugi ukućani uporno prljaju, a isti ne sudjeluju u njenom dovođenju u red, jasno je zašto je osobi koja čisti puna kapa čišćenja. Ona je praktički u ulozi sluge svojim ukućanima, bilo da joj je to nametnuto ili si je sama takav odnos natovarila na leđa. U tom slučaju je jasno zašto ta osoba ima takav pogled na čišćenje kad joj samo čišćenje predstavlja Sizifov posao.

Kad je osoba ta koja voli uprljati, ali ne voli očistit, tu već dolazi do one nezrele 'vibre'. Nikoga ne osuđujem. Svatko voli što voli i ne voli što ne voli i, na kraju krajeva, svatko ima svoj život.

Kad vam se ne daju raditi teži poslovi čišćenja po kući zbog položaja tijela, zbog žuljeva ili ranica koje dobijete čisteći, zbog osjetljivosti kože i dišnih puteva na sredstva i slično, razumljivo je zašto nešto ne volite, ali tu se opet postavlja pitanje zašto si životni prostor ne prilagodite svojim potrebama.

Naravno da će se i tu uvijek naći hrpa ljudi koja će reći da si ne mogu priuštiti ili promjenu ili prilagodbu životnog prostora, ali ako je situacija takva, čemu onda nešto mrziti i dodatno si otežavati cijeli proces kad već nešto niste u stanju promijeniti? Zašto se još dodatno opterećujete mržnjom nečega što ne možete promijeniti ako to uistinu ne možete promijeniti?

Činjenica da mrzite raditi nešto što ne možete promijeniti ili prilagoditi, a radite to da bi na kraju vama bilo bolje, ljepše, zdravije i čišće, iako to mrzite, odraz je nezrelosti. Zašto, pitate se? Zato što vi svojom percepcijom, svojim pogledom na čitavu situaciju, sami sebi činite štetu. Sebi otežavate posao, sebe bespotrebno opterećujete i sami sebe stavljate u nepovoljno i neželjeno raspoloženje.

Čisteći vlastiti životni prostor, prostor u kojem vi boravite, sami sebi činite dobro jer, osim što činite dobro svom fizičkom tijelu, činite dobro i svom umu.

Pokušajte u ovom trenutku odvojiti malo svog vremena kako biste vizualizirali neke stvari. Zamislite svježinu koja ulazi kroz prozor. Zamislite svježinu mirisa oprane posteljine. Zamislite kako liježete na čistu posteljinu i kako udišete taj opojan i svjež miris. Zamislite kako dodirujete usisani tepih, oprane zavjese, oprane ručnike. Osjećate li kako vam se disanje smiruje i produbljuje dok to zamišljate?

Zamislite svjetlost kako prolazi kroz oprane prozore i osvjetljava čiste, glatke površine vašeg urednog radnog stola, vaših zidnih pločica. Osjećate li kako se miris eteričnih ulja širi svim prostorijama? Osjećate li miris svježe oprane kupaonice?

Zamislite kako bosi hodate po usisanoj, toploj, drvenoj podlozi. Kako vam gola stopala dodiruju tu glatku podlogu. Zamislite kako otvarate hladnjak, a iz njega dopire osvježavajući citrusni miris svježih limuna i naranči. Zamislite i razmislite. Kako se osjećate dok zamišljate svježinu urednog, čistog, opranog doma? Kako se osjećate dok se kroz svježi zrak vašeg doma širi miris vruće jutarnje kave?

Stimulira li vas ta svježina? Umiruje li vas ta čistoća? Opušta li vas i sama pomisao na čisti dom?

A sad zamislite da se vraćate kući nakon teškog i napornog dana. Iscrpljeni, otključavate vrata vlastitog doma da bi vas istog trena ošamutio ustajali miris dinstanog luka koji se uvukao u vaš tepih, u vaše zavjese, tapecirani namještaj. Dok brzim korakom jurite prema prozoru, spotičete se o stvari koje su razbacane po podu, a zatim pređete dlanom preko prozorske daske da bi vam on ostao crn od količine prašine koja se na dasci nakupila.

Ulazite u kuhinju, a tamo vas zapuhne miris prepune kante smeća u kojoj se, između ostalog, nalazi i kora krumpira još od neki dan. Pokušavate popiti vode kako biste malo došli sebi, no rukom zapinjete za čaše koje stoje na rubu sudopera. Posjekli ste se na jedan komad stakla i dok žurite prema kupaonici, hodate u svijetlim čarapama po tepihu. Vaše su čarape na području manjem od 10 m² postale toliko zamazane da na njih više ne možete obuti tenisice bez da i njih kontaminirate.

Ulazite napokon u kupaonicu da bi vas tamo zapuhnuo miris mokraće koja se nakupila na podu oko ruba wc školjke. Dok posežete u ormarić u kojem inače držite higijenske potrepštine, dok kopate po toj hrpi stvari koja uopće ne pripada tamo, ubodete se na sam vrh škarica za nokte koje niste niti primijetili.

Odlazite do sobe kako biste popili tabletu protiv bolova, no na stolu zatrpanom papirima ne pronalazite ništa korisno. Napokon se dovučete do kreveta i u odjeći u kojoj ste sjedili u javnom prijevozu se izvalite na zgužvanu posteljinu. Duboko udahnete, a posteljina vam smrdi po dinstanom luku i mokrim čarapama.

Možda niste ljubitelj čišćenja, ali to ne mora značiti da trebate mrziti čišćenje. Možda ne želite robovati svakodnevnom glancanju svih površina, ali i za to ima načina. Ako živite s drugim ljudima i ako drugi odbijaju čistiti ili pak to namjerno rade loše kako bi vama predali štafetu, ja vas ne mislim nagovarati da poduzimate nešto što ne želite. Ovdje nije poanta u tome u kakvoj se vi situaciji nalazite i u kakvom se životnom prostoru nalazite, već kakav je vaš pogled na čišćenje vlastitog životnog prostore.

Energija nekako drugačije prolazi kroz prostor koji je svjež i čist od prostora koji je smrdljiv i zatrpan. I vaša energija je drugačija u ta dva različita prostora i vi ste toga i svjesni.

Čisteći vlastiti životni prostor, vi taj prostor čistite od svega što vas umara, što vas dekoncentrira i čini vas bolesnim. Kao što udišete svježi zrak i izdišete iz tijela ugljični dioksid, vi čišćenjem prostora unosite u njega svježinu koja će vama biti od koristi. Ne morate ići u krajnosti, ali nemojte niti mrziti nešto što vama čini dobro.

Idući put kad budete unutar vlastitog životnog prostora, zapitajte se, što sve ja mogu napraviti za ovaj prostor kako bi taj isti prostor meni pružio zdravlje, sigurnost i zadovoljstvo. Što je ono što vi možete učiniti za sebe čisteći i kako možete čišćenje prilagoditi svojim potrebama?

Unesite drugačiju energiju u sam proces čišćenja. Osvijestite viši cilj i prepoznajte dobrobit tog čina. Nemojte se opterećivati mržnjom banalne stvari kao što je čišćenje prostora radi vlastitog zdravlja i ugode.

Sve je na kraju stvar percepcije, stoga razmotrite sve kutove i pronađite one koji će vam pomoći da stvari prihvatite takve kakve jesu te da iz svega izvučete maksimum onoga što se nudi.

Zapjevajte. Zapjevajte dok čistite, zapjevajte dok usisavate. Pustite emocije da struje vašim tijelom i izbacite gibanjem sve ono što vam u ovom trenutku predstavlja teret na duši. Gledajte na čišćenje kao na vrstu tjelovježbe, na pripremu zabave ili slično, i jednostavno si dopustite uživanje u procesu.

Uživajte, nemojte mrziti. Promjena pogleda na samu stvar vama će, u konačnici, donijeti dobro.

Toliko je toga što sam u djetinjstvu i mladosti osjećala, ali nisam znala izraziti. Što sam znala, ali nisam znala izraziti, a i tko bi me slušao. Možda odrasli kojima sam bila okružena, a koji su sami bili okruženi svojim problemima? Ljudi koji su bili samo povrijeđeno dijete u tijelu odraslog čovjeka? Tko bi u centru 'stvarnih problema' slušao ono što im ja, dijete, imam za reći. A imala sam im za reći toliko toga.

Toliko sam toga znala, ali mi je nedostajalo riječi jer kad bih nešto i rekla, to je odrasle rezalo kao mač kroz srce. Riječi koje dolaze od djeteta ne uzimaju se u obzir ravnopravno s riječima koje dolaze od odraslih, stoga se ono što sam ja imala za reći redovno tumačilo pogrešno.

Zamislite da gledate odraslu osobu svojim dječjim očima i točno znate u čemu je problem, ali to do odrasle osobe ne dopire. Vi vidite što se događa, vi prstom upirete u problem, a zatim dobijete remenom po guzici. Vi u očaju ne razumijete zašto vas netko kažnjava dok mu pokušavate pomoći i ne shvaćate da je to obrazac ponašanja koji će se protezati kroz cijeli vaš život, čak i kad pronađete riječi, čak i kad birate riječi, pa čak i kad ste odrasla osoba.

U mom je životu najmanje bilo kažnjavanja batinama jer zbog mog otpora ionako nije imalo nekog utjecaja na mene, ali znalo se omaknuti. Nažalost, nikad se nije omaklo zato što sam ja bila zločesta ili sam napravila nešto ružno, nešto loše.

Odrasla sam u obitelji zlostavljača i žrtava, u obitelji ljudi koji su zapeli na određenoj emocionalnoj razini i koji se dalje od svoje patnje nisu mogli razvijati.

Odrasla sam u okruženju emocionalne patnje, emocionalnog zlostavljanja i emocionalne nerazvijenosti. Nitko se nije znao nositi s onim što je osjećao pa se iskaljivao ili na sebi ili na drugima.

Sve su to bila djeca koja nisu imala gdje i od koga naučiti što je to što osjećaju, kako da se oslobode onog što osjećaju ili kako da se nose s tim što osjećaju. Kako da se izbore za sebe, kako da se zauzmu za sebe i kako da budu ono što žele biti, čak i kako da znaju što je ono što zapravo žele.

Najžalosnije od svega je to što za života nitko od njih nije odlučio da mu je dosta i da želi prestati patiti. Da se želi osloboditi svoje patnje, svog tereta, da se želi iscijeliti i proživjeti život, koliko god da mu je vremena ostalo, u nekom sretnijem tonu. Baš nitko.

I onda sam se u svemu tome našla ja. Ja, koja svima oduvijek želim pomoći. Ja, koja sam na teži način naučila da ne možeš pomoći osobi koja si ne želi uistinu pomoći. Ja, koja sam u nemoći i očaju gledala kako ljudi propadaju, ali ne odustaju i ne puštaju patnju. Ja, koja sam se pak i sama morala naučiti nositi s bolnom činjenicom da sam

život potratila gledajući patnju i zlostavljanje ljudi koji drže ruke na ušima i ne žele čuti ono što im se ima za reći jer vlastitu patnju vole više od samog života.

Cijela mi je obitelj propala u vrtlogu emocionalne nestabilnosti iz koje se izrodilo toliko toga drugog i ja kao najmlađi član nisam uspjela pomoći nikome, ne uistinu, i sad se moram do kraja života nositi s tim da prave obitelji nemam jer oni koji su još i živi zapravo svoj život ne žive, nego pate.

U najmanju ruku, osjećala sam se kao promašaj. Osjećala sam se nedovoljno snažnom, nedovoljno jakom, nedovoljnom. Na svoja sam leđa svalila krivnju što dijete nije uspjelo pomoći odrasloj osobi, a zatim mi je i odrasla osoba nametnula tu istu krivnju koju sam ja objeručke prihvatila. Krivnju što je nekom drugom loše, iako sama nisam niti uzrok niti posljedica te boli, ali sam dio te obitelji.

I bez obzira na sve, ja od svog života nisam odustala. Slijedila sam svoje srce i svoje snove jer meni je moj život ispred moje patnje. Meni je moje zdravlje ispred bolesti. Meni su iscjeljenje i ozdravljenje ispred prošlosti.

Trudila sam se, iako sam i dalje puno previše sebe bacala u uzaludnu borbu za spas osoba koje se ne žele spasiti, ali kako sam ja radila na sebi i išla dalje, tako mi se nametala krivnja što i dalje živim svoj život dok drugi pate. Odjednom sam bila kriva i što živim svoj život, iako sam ga živjela djelomično, još uvijek s barem jednom nogom u tuđem gnoju jada.

Ja sam mogla otpilit sve njih na samom početku, ostavit cijeli taj život iza sebe i nikada se više ne okrenuti za sobom, ali postojao je problem. Problem je bio taj što se time stvari neće riješiti. Ja ću se osloboditi jedino ako prerežem sve niti koje me vežu, ali ako barem malo ostanem povezana, problemi će kad-tad preći i na mene.

Kad jabuka počne truliti, postavlja se pitanje treba li odrezati truli dio ili baciti cijelu jabuku.

I nije samo moja obitelj bila u pitanju. Cijela okolina je bila trula. U svim segmentima života bila sam okružena ljudima koji su bili bolesni, koji su bili jadni i koji su grčevito držali svoju patnju kako ju ne bi izgubili.

Više kao da nisam mogla naići na odraslu osobu u svom životu koja nije bila povrijeđeno dijete zapelo u emocionalnom razvoju. Članovi moje šire obitelji, moji susjedi, moji prijatelji, roditelji mojih prijatelja, moji učitelji, nastavnici, profesori. Službenici na šalteru, liječnici opće medicine, tete u trgovini, majstori, odvjetnici, glazbenici, svi su oni bili negdje zapeli i svi su oni negativno utjecali na razvoj novih naraštaja ljudi.

Bila sam, i još uvijek sam, svestrana i mnogo mi toga s lakoćom ide od ruke. Mogla sam birati čime se želim baviti u životu. Mogla sam birati kojim ću se područjima posvetiti i gdje ću dati svoj doprinos, ali sve je to gubilo smisao jer nestabilnost društva koja ima temelj u nestabilnom čovjeku nadjačavala je svaki pokušaj da čovjek učini nešto dobro za sebe i svoju zajednicu.

Moji su snovi bili veliki i znam da bih bila odlična u onome što bih radila, ali nešto nikako nije bilo u redu. Ljudi nisu bili u redu. Okolina nije bila u redu. Svaki je kutak svijeta bio izvan ravnoteže i sve ostalo je nekako padalo u drugi plan.

Kako živjeti i raditi u okolini koja je bolesna, kako biti dio obitelji koja je bolesna te kako se zaštititi u bolesnoj okolini? Kako biti dugoročno sretan u okolini koja je nesretna?

Mogla sam sve što sam htjela, a htjela sam toliko toga. Na kraju se postavilo retoričko pitanje:

Studirati medicinu ili spašavati svijet?

Pitanje je retoričko jer nisam očekivala da mi netko drugi da odgovor. Odgovor je već bio u samom pitanju. Nije bila poanta medicine, ona je samo predstavnik svih mogućnosti koje čovjek ima u životu. Poanta je svijet jer čovjek ne može bivati u svijetu koji ne postoji.

Anatomija je biološka disciplina koja se bavi strukturom i organizacijom organizama te se u užem smislu odnosi na znanost o građi ljudskoga tijela.

Anatomija se s medicinskog stajališta, a porijeklom od grčke riječi za rezati, secirati, otvoriti, sastoji od preciznih znanja o formi, poziciji, veličini i odnosu različitih struktura u zdravom tijelu čovjeka.

No da bi čovjek bio zdrav, da bi uistinu bio zdrav, svi sustavi od kojih je građen moraju biti zdravi i balansirani, a to se odnosi na njegovo tijelo, um, emocije i dušu.

Kad kažem dušu, mislim na čovjekovo središte mišljenja, htijenja i osjećanja, ono što predstavlja njegovu osobnost u budnom stanju svijesti, njegova bît. Ona (duša) je ta koja ima tijelo, um i emocije.

Dakle, da bi čovjek bio zdrav i da bi činio okolinu zdravom, on se mora pozabaviti svim dijelovima sebe, iscijeliti ih i dovesti u ravnotežu. Da bi to učinio, on to mora uistinu željeti te poduzeti nešto u vezi toga jer

tek kad čovjek sam pruži ruku, otvara se prilici da ga netko za tu ruku primi.

Svaki dio mog odrastanja cijelo me vrijeme gurao u psihologiju stvari. Čak i kad sam bila premlada da to shvatim, sama sam promatrala, osluškivala, istraživala, zaključivala i pronalazila rješenja. Točnije rečeno, empirijskim sam istraživanjem stjecala znanje o ponašanju pojedinca, o njegovom pogledu na svijet te o uzrocima takvog ponašanja i doživljavanja svijeta u sebi i oko sebe.

Instinktivno, intuitivno, refleksno te u doslovnom smislu značenja riječi psihologija, od najranijih dana sam se bavila promišljanjem o duši.

Moja je namjera uvijek bila pomoći, čak i kad nisam znala kako, ali sam znala da to želim jer je to jedna od stvari u meni od kojih ne mogu pobjeći. To je ono nešto toliko duboko sadržano u mojoj bîti da je neodvojivi dio mene.

Ali ono što sam naučila kroz iskustvo života jest to da nikome ne možeš pomoći na silu, stoga to niti ne radim. Želim pomoći, ali neću to činiti na silu jer tako nema efekta. Vi na silu možete nekome samo trenutačno i kratkoročno pomoći, ali bez sudjelovanja i htijenja druge osobe, to će biti kratkog vijeka. I zato smo ovdje.

Povijesno gledano, psihologija je ionako bila disciplina filozofije pa je vjerojatno prirodni tijek stvari u meni bio da ja ovdje sad filozofiram o psihologiji. Šalu na stranu. Najbolji način da nešto promijenim jest taj da počnem od sebe pa sam to i učinila. Sve naslijeđene traume i bolna mjesta prvo sam odlučila u sebi iscijeliti, a zatim sve to podijeliti s vama jer kad su se sve druge opcije zatvorile, ova se jednostavno otvorila kao rješenje.

Nisam znala da će mi život ići ovom putanjom, ali sam istovremeno nekako i znala. Duboko u sebi, od najranijih dana, imala sam osjećaj koji nisam znala riječima opisati.

Duboko u meni bilo je znanje koje kao da je bilo počelo blijediti i ja sam krenula u potragu za njim jer

kad se rodi, čovjek zna pa zaboravi, a zatim provede čitav život pokušavajući se sjetiti.

Ja sam ovdje kako bih se sjetila onoga što sam jednom davno zaboravila, ali što nikad u potpunosti nije nestalo iz mene. Ja sam ovdje da bih živjela svoj život. Vi ste ovdje da biste živjeli svoj život.

Mi smo tu, sad i ovdje kako bismo pronašli rješenje i put za vlastito iscjeljenje. Mi imamo svako pravo otpustiti patnju i postati najbolja verzija samih sebe jer spasimo li sebe, imat ćemo priliku spasiti i svijet.

Ja sam na svoj put već krenula. Pođite i vi putem svog srca i sjetite se onog što ste jednom davno znali pa zaboravili.

Sjedneš u auto, upališ navigaciju, upišeš odredište. Navigacija napravi proračun, odredi najkraći smjer vožnje, brzinu kojom voziš i koliko ti treba da stigneš na odredište ako voziš po propisima. Obavijesti te o gužvama, zastojima i eventualnim radovima. Kaže ti, ako sad kreneš, situacija je takva i takva i toliko ti vremena treba do željenog cilja.

Kreneš. Sve ide po planu. Gledaš u navigaciju: kilometri se smanjuju, vrijeme se smanjuje, a onda staneš. Udaljen si 234 km od odredišta, što je još 2,5 sata vožnje. Ako odmah nastaviš dalje, čeka te još otprilike 2,5 sata vožnje do odredišta. Ali ti stojiš. Čekaš sat vremena, odmaraš se i opet krećeš na put. Od odredišta te u tom trenutku i dalje dijele 2,5 sata i 234 km. Koliko god da stojiš i odmaraš ili ne radiš ništa i razgledavaš, nebitno je. Kad kreneš, trebat će ti toliko da stigneš.

Kreneš, ali skreneš i nastaviš se kretati, ali u drugom smjeru. Navigacija preračunava. Sad imaš drugačiju putanju. Duže ti treba do odredišta, ali i dalje ćeš doći tamo, čak i putem kojim sad ideš. I onda opet staneš.

Koliko ti je trebalo do cilja, na kraju ovisi o putu koji si sam odabrao i o svemu što se na tom putu nalazi, ali i o tvojim odlukama koje si putem donosio. Put traje. Nekad možeš ubrzati, nekad usporiti, stati, zastati, ali do cilja ćeš doći samo ako nastaviš ići dalje.

Autocesta je vrsta ceste i trebali bismo joj dati prednost kad govorimo o brzom automobilskom prometu, no ja sam u naslovu upotrijebila riječ autoput. Zašto? Htjela sam skrenuti pažnju na imenicu put koja, između ostalog, podrazumijeva neuređen ili minimalno uređen, pa čak i neplanski izgrađen zemljani prostor koji služi za putovanje. Zašto? Zato što sam htjela da se poistovjetite s onim što je poanta ovog teksta, a to je put. Životni put. Često neuređen ili minimalno uređen, čak i neplanski izgrađen prostor koji služi za vaše putovanje.

Htjela sam da se poistovjetite s tom imenicom jer da to nije nešto s čim se možete poistovjetiti, ne biste vi sad ovo niti čitali.

Realno gledano, svima nam se nekad čini da je sve što je u našem životu moglo poći po krivu na kraju i pošlo po krivu. Vjerujem da svi mi kad-tad pogledamo svoj život i pomislimo kako li smo se uopće našli ovdje i u kojem smo to trenutku skrenuli sa željene putanje jer da je svijet idealan, sve bi išlo glatko i po planu. Ali ne ide.

Da je sve idealno, navigacija bi nam izračunala najkraću i najsigurniju putanju te nas upozorila na sve što nam se na našem putu nalazi, no u stvarnosti to i nije baš tako. U stvarnosti nećemo moći predvidjeti sve što će nam se naći na putu. Nećemo čak moći niti točno izračunati kojom se brzinom moramo kretati kako bismo u željenom vremenskom okviru stigli na odredište. Nećemo moći izbjeći niti makadam niti rupe u asfaltu, ali to ne znači da ne možemo doći do svog željenog cilja.

Autoput vašeg života možda neće biti onakav kakav ste zamislili na početku putovanja, no to nikako ne znači da će nužno biti samo loš. Umjesto da jadikujete jer nije sve glatko i jer nećete stići u vremenu koje ste zamislili, usmjerite pažnju radije na putovanje jer

cilj života nije odredište, već samo putovanje.

Kad ste krenuli na svoje putovanje, niste mogli zamisliti što vas tamo sve čeka, ali, isto tako, niste mogli zamisliti niti sve ljepote i blagoslove na koje možete naići. Samo zato što to na početku niste znali, ne znači da si to putem morate uskratiti.

Život je putovanje. Neočekivano, šokantno, ali i predivno putovanje. Na vama je, kao i uvijek do sad, da odlučite hoćete li prigovarati cijelim putem ili ćete pronaći način da vaše putovanje bude i vaša pustolovina života.

Na radiju je počela svirati pjesma. Sklopila sam oči i počela ljuljati bokovima. Taj dobro poznati zvuk me istog trena vratio u prošla vremena. Vikend je. Okupljamo se uz rijeku na najvećem 'okupljalištu' u gradu. Provodimo vrijeme družeći se, smijući se, zabavljajući se, a zatim idemo prema noćnom klubu. Mrak. Prostor je prepun ljudi, poznatih lica i onih koja ćemo tek upoznati. Glazba je zaglušujuće glasna, ali ugodna. Sviraju svi najveći hitovi dok se mi ljuljamo u ritmu. Nitko se ne srami svojih plesnih koraka i svatko pleše onako kako mu srce želi.

Cijelu smo noć proveli plešući i još uvijek nam nije bilo dosta. Rano ujutro u grupicama se vraćamo kući, putem pjevušimo pjesme koje smo do maloprije slušali, još uvijek se ljuljajući u ritmu svakog hita. Sreća. Ljubav. Zadovoljstvo. Sve je to protjecalo našim tijelima. I sve to protječe mojim tijelom u trenutku kada godinama kasnije (desetljećima točnije) čujem poznati zvuk starog hita iz noćnog kluba.

Ples je nešto što nam dolazi prirodno. On nije ništa drugo nego gibanje tijela u nekom ritmu koji ili čujemo ili zamišljamo. Nije svaki ples gibanje osmišljeno po određenim pravilima, ali je svako gibanje u ritmu ples. Naš ples. Ples našeg srca, naše duše.

Nekada smo neumorno sate provodili plešući. Svatko je plesao onako kako sam želi i bilo mu je dobro. Danas se mnogi od tih ljudi srame zaplesati da ih netko drugi ne bi ismijavao zbog njihovih pokreta. Danas se mnogi od tih ljudi niti ne sjećaju kada su točno zadnji put zaplesali. Danas je za mnoge ples stvar prošlosti.

Ples je zabava, ples je veselje, ples je tjelovježba. Prirodna, zdrava, oslobađajuća tjelovježba. Nešto što vas nitko nužno ne mora naučiti kako da radite. Sve što morate činiti jest ljuljati tijelo u ritmu u kojem vi želite na melodiju koju čujete. Toliko jednostavno, a opet, mnogima toliko otuđeno.

Kad bi vam netko rekao da otrčite 5 kilometara, vi biste pali na guzicu. To je nemoguće, pomislili biste, vaše tijelo to ne bi moglo podnijeti, ali to isto vaše tijelo je satima, ali satima neumorno plesalo. Možda niste u stanju trčati, ali ste u stanju plesati. Svatko od nas je u stanju plesati.

Umjesto da se opterećujete vježbanjem, mršavljenjem ili samo dovođenjem tijela u formu, zašto jednostavno ne biste zaplesali? Zašto ne zaplešete onako kako ste jednom davno plesali cijelu noć u ritmu glazbe u kojoj je vaše srce jednom davno tako javno uživalo? U vrijeme kada ste bili sretni što ćete cijelu noć plesati s drugim ljudima, u noćnom klubu prepunom poznatih lica i onih koja ćete tek upoznati. Zašto ne biste zaplesali? Što je to što vas u ovom trenutku sprečava da jednostavno zaplešete?

Plesanjem ćete razgibati tijelo, ali ćete i osloboditi energiju. Možda ćete se nakon nekog vremena umoriti, ali ćete istovremeno i napuniti svoje baterije. Plesanje je toliko oslobađajuće i toliko ispunjavajuće. I toliko dostupno. Sad i ovdje. U svakom trenutku u kojem poželite.

Pjesma na radiju vratila me u prošlost, ali me vratila i u moje tijelo. Spustila me u to moje predivno tijelo koje žudi za gibanje, žudi za pokretima, žudi za rasterećenjem od svega što mu misli nameću. Vaše je tijelo stvoreno za pokret, stvoreno je za gibanje u ritmu glazbe. Stvoreno je za ples.

Plešite jednako strastveno kako ste nekad gibali svoje tijelo. Probudite tu uspavanu energiju u sebi i dopustite joj da vas pomladi. Otplešite svoje brige i frustracije te pripremite tijelo za nove izazove. Plešite. Gibajte se u ritmu. Sad i ovdje, baš kao što ste to nekad radili. Baš kao nekad, kada ste bili češće sretni i zadovoljni nego danas. Plešite. Vaše tijelo žudi za tim.