Svi mi volimo reći „Eh, da mi je ova pamet i one godine“, ali u stvarnosti to tako ne ide. U stvarnosti, ova pamet ide uz ove godine. I što ćemo sad? Hoćemo li prestati živjeti samo zato što ranije nismo znali bolje ili ćemo sad živjeti punim plućima jer napokon znamo bolje?

Čovjek misli da nije zaslužio nastaviti živjeti zato što je do trenutka neke spoznaje već potratio svoje vrijeme, ali ako ste nešto shvatili, ako ste napokon nešto naučili ili savladali, sad nije trenutak da odustanete nego da nastavite dalje.

Čovjek je započeo ovu igru zvanu život i trebao bi ju i završiti, a kad ju već igra, bilo bi bolje da da sve od sebe kako ne bi morao igru i ponavljati, odnosno počinjati sve ispočetka i to bez ove pameti koju je napokon stekao.

Moj životni put i moje djelovanje motivirani su određenim idejnim vodiljama. Svaka od njih predstavlja područje kojim se bavim i svaka od njih okrunjena je krilaticom koja sadrži srž onoga što predstavlja.

U ovom broju želim predstaviti jednu od njih, a ona glasi:

- Djeca su budućnost čovječanstva, ali starost je budućnost čovjeka. -

Jednom sam prilikom dobila primjedbu da zašto ne radim izravno s djecom ako već želim pomoći svijetu da se razvije u nešto bolje. Ono što još mnogi ljudi odbijaju razumjeti jest to da svakom čovjeku, bez obzira na njegovu dob, treba pomoć.

Mi ne možemo 'uzimati' tuđu djecu i učiti ih nečemu protiv volje njihovih roditelja. Ono što možemo jest pomoći odraslim osobama koje to žele da se oporave, da ozdrave, da nauče voditi kvalitetan i ispunjen život, pomoći im da uvide da su vrijedni i da mogu još puno toga pružiti u svom životu te da imaju svako pravo birati bolje za sebe.

Mi možemo biti podrška tim odraslim ljudima da oni svojim primjerom dalje uče svoju djecu dobrom i zdravom životu. I umjesto da jedna osoba mijenja svijet, na taj način, mijenjanjem odraslih, radimo na kvaliteti i kvantiteti svih onih koji će zajedno s nama sudjelovati u mijenjanju svijeta na bolje.

Život ne prestaje nekom traumom, nekim događajem ili pak starenjem. Život ide dalje do samog kraja, a mi smo ti koji imamo tendenciju prestati 'živjeti' svoj život.

Vrijeme je da promijenimo taj nametnuti obrazac razmišljanja. Vrijeme je da shvatimo da imamo još toliko toga što možemo proživjeti, ali i ponuditi.

Vrijeme je da shvatimo da smo živi i da dok god dišemo, još uvijek imamo vremena promijeniti svoj život na bolje.

Nakon jednog izlaska, moj dečko i ja smo usred noći stajali na parkingu i razgovarali o jednoj temi iz djetinjstva. To nije bio prvi put da o tome razgovaramo, ali ovog puta je nešto bilo drugačije. U jednom se trenutku okrenuo prema meni i pitao me: „Što ti se dogodilo? Kako je moguće da su se stvari razvile u apsolutno drugom smjeru?“

Te noći nisam mogla zaspati. Ležala sam u krevetu dok su mi se misli skupljale u glavi. Gdje je nestala ona mala ja koja je jednom davno imala svoje želje, a danas živi život toliko različit od onog kakav je očekivala? Što se to putem dogodilo da je toliko izmijenilo ono veselo biće koje je moglo postići toliko toga? Što se to dogodilo u životu te male djevojčice da danas nema nikakav doticaj sa stvarima koje je jednom davno toliko voljela?

Jutro je došlo i prije nego što sam se nadala, ali misli me nisu napuštale. Bila sam umorna, iscrpljena i neispavana. Posljednji put sam se naspavala, odnosno probudila se odmorna u ljeto ’97. Nakon toga, moje je život postajao sve umorniji i umorniji.

Već sam godinama kronično iscrpljena, što se jasno vidi i na meni i na mom zdravlju, ali još uvijek nisam došla u fazu kad mogu barem jedan dan provesti potpuno bezbrižno. Da stvar bude gora, dobar dio tih briga nisu samo moje, već kolektivne brige moje obitelji.

Kao apsolutno svi ljudi koje poznajem, i ja potječem iz disfunkcionalne obitelji, zbog čega si dajem apsolutno pravo izvesti zaključak da potječem iz uobičajene obitelji. Obitelji se razlikuju jedna od druge samo po svom tipu disfunkcionalnosti, a članovi se dijele na one koji se s tim znaju ili ne znaju nositi, odnosno po tome dopuste li da ih ta disfunkcionalnost prožme ili joj se nauče oduprijeti.

Sebe ne doživljavam kao nekog kog je ta disfunkcionalnost trajno oštetila, već kao nekog tko je iz nje jako puno naučio i upravo zbog toga se cijelog života bori za sebe, ali i za druge ljude i njihova prava.

Ja sam od onih koji tuđu bol osjećaju jednako kako osjećaju i svoju, ali, isto tako, znam i razlikovati ta dva pojma. Kad je tuđa bol u pitanju, volim to opisati na sljedeći način. Tuđa bol je kao da vam netko mokri na nogu.

Vi osjećate tu nelagodu iako ste svjesni da nije potekla od vas, ali i dalje vas direktno dotiče, a može čak i negativno utjecati na vas.

Osjećanje tuđe boli nekad se svodi samo na suosjećanje s onim tko je u boli, a nekad ta bol prelazi na vas, ali i na druge, ovisno o tome o kakvoj je boli riječ.

Da bi se bol koja se proširila i na druge izliječila, potrebno je da svi koji su 'uključeni u tu bol' sudjeluju u procesu iscjeljenja. Ako netko ne sudjeluje u tom procesu, bol se neće u potpunosti iscijeliti, već će djelići nje nastaviti živjeti kroz druge ljude.

Ne osjećam samo bol drugih ljudi, već svih drugih bića, stoga svoj mir ne mogu ostvariti u okolini koja pati, a okolinu oslobođenu patnje nikada nisam pronašla.

I ne bih ja bila ja da napuštam brod koji tone bez da sam dala sve od sebe da pokušam spasiti ljude, ali i sam brod.

Mislim da su moja unutarnja snaga, moja upornost i odlučnost jednako blagoslov koliko i ono što ljudi vole nazivati kletvom, ali ja i dalje nekako vjerujem da one jesu samo blagoslov, ali da ja još uvijek nisam otkrila formulu kojom ću moći pomagati bez da sebi barem djelomično napravim štetu.

Vratila bih se na pitanja što mi se to dogodilo i kako je moguće da su se mnoge stvari razvile u apsolutno drugom smjeru.

Funkcionalnost je svojstvo onoga što je funkcionalno, a odnosi se na djelotvornost, operativnost, svrhovitost. Nefunkcionalnost je ono što je nefunkcionalno, odnosno disfunkcionalno. Sinonimi disfunkcionalnosti mogu biti i poremećenost, neuravnoteženost, nestabilnost, rastrojenost, otuđenost.

Disfunkcija je element društvenog sustava koji nije funkcionalan za razvoj društva i tu smo došli do glavnog problema.

Činjenica da dolazimo iz disfunkcionalnih obitelji ukazuje na to da te obitelji nisu odradile svoju funkciju. Kažemo li da živimo u disfunkcionalnoj okolini zapravo smo rekli da je ta okolina van svoje funkcije, odnosno da način na koji funkcionira nije funkcionalan za razvoj samog društva, a time i pojedinca.

Obitelji u kojima odrastamo i okolina u kojoj živimo nisu stabilni, nisu uravnoteženi, već su rastrojeni i otuđeni. Rekla bih da su destabilizirani, a

destabilizirana zajednica oslabljuje čovjeka.

Čovjek i dalje može biti snažan, ali bez potpore drugih, pri napadu je otvoren, nezaštićen i kao takav je izložen nepravdi, ozljedama i bolestima. Doslovno je bačen zvjerima na milost i nemilost.

Čovjek je kap, društvo je more. Kap u zagađenom moru dio je zagađenog mora. Ova je izjava možda oštra, ali od nečega moramo krenuti. No mi smo i dalje ljudi, a ne more. Mi možemo promijeniti stvari. Mi možemo promijeniti sebe.

Da bismo disfunkcionalnost preobrazili u funkcionalnost, prvo moramo shvatiti što je to što je disfunkcionalno, stoga da bismo mogli riješiti problem, prvo ga moramo utvrditi.

Pričati o disfunkcionalnosti unutar obitelji nije pljuvanje i vrijeđanje obitelji, već prvi korak pomoći toj obitelji da ozdravi i povrati svoju funkciju.

Bez ukazivanja na sam problem, on se neće moći riješiti, a na problem se neće moći ukazati bez da se konkretno govori o ulogama onih koji u problemu sudjeluju, odnosno o članovima obitelji, njihovom ponašanju i njihovom djelovanju.

Kad je, konkretno, o mojoj obitelji riječ, ja o njenim članovima govorim tako što opisujem uloge koje su si oni odabrali. Ne prozivam suštinu, odnosno bit tih osoba, već govorim o ulogama koje su one odlučile igrati. Možda im je jednom davno nešto bilo nametnuto, ali nakon što osoba spozna da postoji i nešto drugačije, nešto bolje, zdravije, ali i dalje se ponaša po starom destruktivnom naučenom obrascu, to je onda izbor te osobe.

Nitko ovdje neće biti prozvan.

Ovdje je riječ o spoznaji, osvješćivanju, iscijeljenu i učenju.

Ovdje je riječ o uspostavi ravnoteže te o rastu i razvoju.

Ovo je edukativnog karaktera.

Ako se itko osjeća prozvan ili ponižen, neka bude svjestan da to nije namjera teksta (niti ovog niti onih koji tek dolaze), već da je to bol koju on sam nosi i da je to mjesto na kojem on napokon treba početi raditi na sebi kako bi poboljšao kvalitetu vlastitog života. Naravno, samo ako to želi, a iz iskustva znam da mnogi to uopće ne žele.

Mnogi se ne žele osloboditi, iscijeliti niti ozdraviti. Mnogi ne žele biti najbolja verzija samih sebe i živjeti život kakav misle da zaslužuju. Sve što oni žele jest da njihova bol i povrijeđenost budu u centru pažnje. Sve što oni žele je biti u centru pažnje.

Sve što oni žele je pažnja, ali ono što ne znaju je kako se nositi s pažnjom koju su na taj način stekli.

Ono što se meni dogodilo jest to da sam po rođenju uvučena u disfunkcionalni svijet. Ono što ja jesam jest netko tko teži stabilnosti, balansu, ravnoteži. Ja sam ovdje kako bih uspostavila ravnotežu barem u sebi, a da bih ja bila u ravnoteži, moja okolina mora biti u ravnoteži.

Da bih postigla ravnotežu svoje okoline, moram raditi ono zbog čega sam ovdje, a to je progovoriti o problemima i raditi na njihovom rješavanju. Ja dajem sve od sebe, ali ne mogu sama promijeniti druge. Svatko to mora učiniti sam za sebe.

Postavite sad sami sebi pitanje zašto ste ovdje na ovim stranicama. Zašto vas je privuklo ono o čemu govorim? Zašto još uvijek čitate ono što ja pišem i zašto želite nastaviti čitati ono što pišem iako su tekstovi dugački?

Sami ste sa sobom. Ne čitate na glas. Nitko vas ne čuje, nitko ne zna što čitate niti što mislite. Odgovorite si iskreno, nikome se ne morate opravdavati. Zašto ste ovdje?

Jeste li ovdje zato što osjećate da se više ne možete vratiti na staro? Jeste li ovdje zato što duboko u sebi znate da može biti bolje i da bi trebalo biti bolje? Jeste li ovdje zato što ja pišem o onome o čemu ste i vi sami razmišljali pa ste samo naišli na nekog tko misli poput vas? Jesam li ja poput vas? Jeste li vi poput mene?

Osjećate li negdje duboko u srcu ono što vam govorim iako me ne vidite, iako mi ne čujete glas? Koje je boje moj glas, glas koji sad čujete u sebi? Je li glas obojan nadom? Snagom? Novom prilikom? Čujete li u njemu poticaj i podršku? Čujete li sebe u tom glasu?

Jeste li odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, u disfunkcionalnoj okolini? Jeste li cijeli život vodili borbe sa svojom obitelji umjesto da ste živjeli u harmoniji? Jeste li cijeli život pokušavali pomoći brodu koji tone dok niste shvatili da ćete i sami potonuti ako ne počnete plivati prema obali?

Jeste li ovdje zato što ste spremni? Spremni otpustiti bol, prigrliti sami sebe, iscijeliti se i živjeti svoj život onako kako vi to želite?

Jeste li svjesni činjenice da su pred vama prepreke koje trebate savladati, a ne pred njima pokleknuti? Jeste li spremni popeti se preko tih prepreka te od njih stvoriti stepenice prema vlastitom uspjehu?

Jeste li spremni progovoriti o onome što nije dobro, ali i raditi na tome da bude dobro? Da vi budete dobro?

Jeste li spremni shvatiti da igrate ulogu u životu i da je u redu promijeniti predstavu?

Jeste li spremni krenuti sa mnom dalje?

Ja sam tu. Ja nastavljam dalje. Na vama je da odlučite kamo ćete vi i kojim putem ćete dalje krenuti.

Jednom se prilikom povela rasprava o tome kako bi mnogi htjeli da su im roditelji bili neki drugi ljudi. I ja bih to htjela, da je moglo biti tako, ali ne da su moji roditelji bili neka druga ljudska bića, već da su moji roditelji, oni koje već imam, bili te druge osobe.

Da su bili sretniji, zdraviji, ispunjeniji. Da su se borili za sebe, ali i za svoju obitelj. Da su bili pravi partneri, da su skladno surađivali i međusobno i s nama, svojom djecom. Da su se poštivali kad se već nisu voljeli. Da su bili normalni. Ali nisu. Ništa od navedenog. Oni su ostali nerazvijene povrijeđene mlade osobe kojima je draža njihova nesreća od sve sreće ovoga svijeta.

Ovo nije tekst o lektiri. Ovo nije analiza djela Šuma Striborova. Ovo nije priča o Ivani Brlić Mažuranić niti o njenim motivima da napiše to djelo.

Ovaj je tekst baziran na izjavi iz tog djela, izjavi koja pronalazi svoju istinu u kontekstu međuljudskih odnosa kojima smo okruženi i u kojima smo odrastali. U kojima sam ja odrasla i kojima sam još uvijek okružena.

Prije nego nastavim, htjela bih se samo dotaknuti te izjave koja svaku ženu koja tako misli uzdiže u nebo. Opće je prihvaćeno da žena pati, da majka pati i da prihvaća nezahvalnog i bezobraznog sina samo zato što je njeno dijete i da ga mora beskrajno voljeti takvog kakav jest, jer on je njezin. Opće je prihvaćeno da je zmija ta koja je promijenila njenog sina i da svi mi moramo mrziti tu izopačenicu koja je nekoga okrenula protiv njegove obitelji.

Vi ste odgajali tu djecu, te sinove. Vaši su sinovi sami birali svoje žene iz svojih razloga. Prekinite osuđivati tu drugu osobu i pitajte se radije što je u karakteru osobe koja si takvog partnera ili partnericu bira. Što je u karakteru te osobe da je zla prema svojoj obitelji i kako je došlo do takvog odnosa? Kako je to dijete odgajano da je ispalo takvo i čije je gene naslijedilo da je upravo takvo? I ima li istine u tome ili je istina zapravo obrnuta?

Prebrzo krivite drugu osobu, optužujete ju da je ona okrenula nekog protiv obitelji ili prijatelja, ali ne pitate se zašto se ta osoba, taj sin, 'dao okrenuti'? Koji su njegovi motivi, njegove želje, htijenja i potrebe? Prvo se pitajte kakva je to osoba, a zatim i zašto ima potrebu za takvim partnerom koji 'navodno nije dobar'.

Vratimo se na tekst. Moji su roditelji suprotnosti, ali kao takvi i dalje dijele jednu stvar, a to je da im je njihova patnja draža nego sva sreća ovog svijeta. Njihova patnja je iznad svega i iznad svih te ju brane vlastitim životom.

Cijeli je njihov život drama koju svi moraju gledati i u kojoj svi moraju sudjelovati. Uloge koje igraju? Patnik svijeta i uloga žrtve. Pomislili biste da je to isto, ali nije. Uopće nije. Nevjerojatno koliko je različito, ali i dalje je temeljeno na istoj stvari – na osobnoj patnji.

Mentalna dob na kojoj su zaostali je dječak u jednom slučaju i tinejdžerica u drugom. Dječak na ulazu u pubertet, nerazvijen, zelen, opčinjen kaubojima i Indijancima, opčinjen svim onim sitnim kriminalcima koji mu pokazuju svoju moć, moć koja bi i njemu mogla pomoći da bude netko i nešto u životu.

Dječak koji je zapravo duboko prestrašen, kukavica, bez potpore, bez odgoja, bez pravilnog usmjerenja. Dječak koji još nevino gleda u izopačeni svijet i koji je zbunjen onime što tamo vidi, zbunjen onime što osjeća. Koji nema s kim razgovarati o stvarima koje njega zanimaju te upija sve ono što ne razumije te nastavlja, iz neznanja i nerazumijevanja, iskrivljavati već iskrivljenu sliku svijeta i odnosa.

Dječak koji će snagu prikazivati tako što će kopirati one sitne kriminalce kojima se divi i koji će se iskaljivati na svima koje smatra slabijim od sebe, odnosno onima za koje smatra da mu neće uzvratiti. Koji će cijelog života zlostavljati sve oko sebe i koji će hipnotizirati mase svojim pričanjem izmišljenih, bolesnih priča. Priča koje će ponavljati i ponavljati i ponavljati sve dok mu ne povjeruje i zadnja osoba na ovom svijetu. Priče kojima je hipnotizirao i samog sebe. Priče u koje on duboko vjeruje. Priče o njemu, patniku svijeta.

I tinejdžerica, duboko povrijeđena, razočarana, prkosna tinejdžerica koju nitko ne voli, ne doživljava i ne razumije. Koja svojim provokacijama pokušava privući toliko željenu pažnju. Koja samo želi biti voljena i ne shvaća zašto njeni duboko povrijeđeni, nerazvijeni, izgubljeni roditelji, koji su i sami žrtve života i drugih, ne mare za nju.

Tinejdžerica koja pati i koja pažnju privlači tako što glasno pati. Pati da ju svi vide i čuju. Koja ne može dobiti od svojih roditelja ono što želi (a ono što oni nisu nikada niti bili u stanju pružiti jer su i sami trebali nekoga da im to pruži) pa ostatak života projicira taj odnos na druge ljude oko sebe kako bi odigrala ulogu onako kako ona želi.

Tinejdžerica koja neostvareni odnos sa svojim, sad već preminulim, roditeljima i svojim, sad već bivšim, mužem projicira čak i na svoju djecu. Koja uporno i uporno, iznova i iznova, pokušava promijeniti prošlost i koja svjesno bira živjeti u tom povrijeđenom trenutku svoje adolescencije. Tinejdžerica koja će čovjeka provocirati do te mjere dok sam čovjek ne izludi, a ona će onda glasno vikati „gledajte kako me zlostavlja“.

Tinejdžerica koja jest cijeli period odrastanja bila zanemarivana, pa čak i zlostavljana, kojoj nitko nije vjerovao niti joj pomogao, ali koja to više ne može promijeniti, stoga traži novo zlostavljanje kako bi joj drugi napokon povjerovali da je uistinu bila žrtva. A ako joj drugi neće nanijeti zlo, onda će si ga ona sama nanijeti samo kako bi privukla pažnju na svoju bol.

Moji roditelji, patnik i žrtva, osobe koje su odlučile da će im te uloge biti uloge života i koje od svojih uloga ne odustaju niti sad kad su u svojim 70-ima. Uloge koje su ih obilježile i zarobile. Uloge koje oni toliko vole da su svjesno odlučili da za nikakvu sreća svijeta od njih neće odustati.

Pod cijenu života, oboje su odustali od svog pravog života, onog koji su mogli imati i za koji im se toliko puta pružila prilika jer draža im je njihova nesreća od sve sreće ovoga svijeta!

Cijelog života sam okružena takvim 'odraslim ljudima'. Imati druge roditelje značilo bi samo imati drugi set problema i mentalne nerazvijenosti, ali globalni problem i dalje ne bi bio riješen.

I naravno da ne mislim da su obitelji samo nefunkcionalne. Ima i puno onih koje zapravo i funkcioniraju, pa čak dobro funkcioniraju i u svojoj disfunkcionalnosti. Nagledala sam se svega, ali činjenica i dalje stoji.

Puno je previše ljudi koji nisu imali pomoć i potporu koje su im trebale u životu te su ostali zarobljeni u svojoj patnji, prelazeći često iz uloge žrtve u ulogu zlostavljača.

Nije svatko u stanju racionalno i činjenično govoriti o stvarima, o odnosima ili o drugim ljudima. Ne može baš svatko odvojiti svoj emocionalni doživljaj od prikaza stanja stvari. Shvaćam da to mnogi ne mogu, ali ja nisam od tih mnogih.

Ne može svatko, ili točnije rečeno, ne želi baš svatko biti odgovoran za svoju sreću. Ono što mnogi žele jest biti viđen i zbog toga se uporno guraju u svoju propast. Kad bi sami uvidjeli da ona upornost s kojom se uništavaju može biti ona ista upornost s kojom će zapravo uspjeti u životu, svijet bi bio tako dobro, zdravo, predivno mjesto za život.

Ono o čemu govorim nastalo je iz mog osobnog cjeloživotnog iskustva o svemu onom što je krivo, ali i što se može popraviti. Može se popraviti, ali samo ako osobe shvate da nisu same i da moraju raditi na sebi. Da moraju, prvenstveno, raditi same na sebi i svom zdravlju.

To ne znači da će ostati same u tom procesu, već da one same moraju 'osobno, lično i personalno' kroz taj proces i proći. Vi ne možete napisati domaću zadaću umjesto druge osobe i očekivati da će ta osoba naučiti lekciju. Možete asistirati osobi, možete joj pokazati, ali osoba sama mora učiti, inače neće naučiti.

Prošlost ne mogu promijeniti. Ne mogu niti promijeniti svoje roditelje. Ne mogu promijeniti druge ljude. Za mnoge je već kasno, ali nije kasno za sve. Dok je čovjek živ, još uvijek ima priliku nešto promijeniti, samo to mora prvo željeti.

Voljela bih da su moji roditelji sretni i ispunjeni ljudi, ali ja sam cijeli svoj život podredila pokušaju da im pomognem, no oni ne odustaju. Oni ne žele promjenu. Oni ne žele sreću. Ne uistinu.

Ovdje ne govorim loše o njima kao osobama. Ovdje ukazujem na probleme koje imaju i mnogi drugi ljudi, mnoge druge obitelji. Ništa nećemo riješiti niti promijeniti ako ćemo se cijeli život bojati progovoriti o pravom stanju stvari.

Šutjela sam jer mi je cilj bio pomoći drugima, a ne ih javno prozivati, no moja šutnja više nema smisla. Gotovo sam izgubila sebe i svoj život pokušavajući mazgu natjerati da se pokrene. Mazga bira za sebe. Ja biram za sebe.

Još uvijek želim, i do kraja ću to željeti, da se moji roditelji iscijele i da ozdrave, da budu sretni, zdravi i ispunjeni, ali njihova je sreća samo u njihovim rukama. Ja tu više ne mogu puno učiniti. Oni nikada nisu birali sebe niti svoju djecu, oni su birali svoju bol i svoju osobnu patnju.

Ono što mogu jest pomoći drugima, svima onima koji si žele pomoći. Svima onima kojima treba moj glas, moje riječi, moja podrška. Još nije kasno. Još ima vremena. Još ima nade za nas.

Niste sami. Vrijeme je da to i spoznate.

Mnogi ljudi vole za svoje probleme okrivljavati samo vlastite roditelje, ali i njihovi roditelji su imali svoje roditelje, i roditelji njihovih roditelja su imali svoje roditelje, i tako dalje. Svi smo mi imali svoje roditelje (ili ljude koji su bili u ulozi odgajatelja). Pa od koga je onda sve počelo? I kad?

Počelo je otkako je svijeta i vijeka. Predaleko da bismo tražili 'nultog pacijenta'.

Mnogima su njihovi roditelji učinili nešto nažao, ali to ne znači da taj obrazac ponašanja moramo nastavit ponavljat s idućim generacijama. I upravo o tome je ovdje riječ.

Nitko vam više ne može promijeniti prošlost. Ono što vi sami možete jest drugačije gledati na svoju prošlost. Možete, za početak, gledati na nju kao na prošlo vrijeme. Možete na nju gledati kao na vrijeme u kojem ste osjećali veliku bol bez da tu bol dovlačite u svoje tijelo i sad, u sadašnjost. Možete na nju gledati kao na nešto iz čega ste puno naučili ili, ako još niste, možete sad napokon nešto iz nje naučiti.

U mnogim slučajevima, mnoge su situacije stvar prošlosti. No, kao i u mom slučaju, mnogi još uvijek proživljavaju stvari koje su počele u prošlosti i ne vidi im se kraj. Mnogi još uvijek svakodnevno proživljavaju dramu koju im nezasitno serviraju njihovi, na primjer, roditelji ili drugi članovi obitelji. Dramu iz koje je teško pobjeći, odnosno jedini način da je se možda riješite jest taj da zauvijek raskinete sve odnose s obitelji.

Ja na svoje roditelje ne gledam kao na 'svoje roditelje', već kao na povrijeđenu djecu koja se ne znaju nositi sama sa sobom niti sa svojim životom na kvalitetan i zdrav način. Osim što sam ja po prirodi vrlo brižna, i oni su se prema meni često odnosili ili kao prema nekome jednake razine ili kao prema nekome od koga očekuju da ih 'odgaja'.

I sami istraumatizirani vlastitim obiteljskim odnosima, moji su roditelji bili samo djeca djece (svojih roditelja) koja su pak imala vlastitu djecu. Na kraju, svi su oni, na ovaj ili onaj način, ostali djeca određenog uzrasta. Neki manje, neki više povrijeđeni, ali svi u patnji. Svi neostvareni. Svi duboko nezadovoljni.

Moj djed je bio iznimno cijenjen čovjek. Nema tko ga nije volio. Nema kome on nije pomogao. Ako je bilo potrebno, usred noći je ustajao iz kreveta kako bi nekoga nekud vozio. Povlačio je veze za sve za koje je mogao, radio je za druge sve što i je i nije bilo u njegovoj moći. Povlačio je veze i vezice, stvarao je veze i vezice. Kemijao je pomoć svakome, ali baš svakome, dobro osim ipak nekome… Jer nakon što bi odradio svoju svjetovnu ulogu, došao bi kući i ubio boga u ženi i djetetu.

Bio je teški zlostavljač, manijakalan štoviše, agresivan, nerazuman i to samo kad je njegova uža obitelj bila u pitanju. Učinio je sve što je mogao kako bi 'svoju obitelj' diskreditirao i kako bi ju držao pod svojom kontrolom, a za to je vrijeme osvajao svijet. Uspio je čak i vlastitu ženu strpati na psihijatriju kako bi umanjio vrijednost onoga što ona ima za reći, ali i kako bi ju zatvorio u kuću. Time je postigao ono što mu je bio plan, a to je sakriti od žene sve afere koje je imao, a imao ih je mnogo.

I sve te ljubavnice ne bi niti bile spomenute da nisu griješile dušu tako što su se iskaljivale na nevinom djetetu svog 'jebača'. Sve su znale tko je to dijete i niti jedna nije propustila priliku nabijati tom djetetu na nos kako njen otac nije neki jebač, ali da dobro plaća.

Potekao iz okoline kakva jest, moj djed je bio okružen muškarcima koji su pak njegovo dijete htjeli pretvoriti u svoju ljubavnicu. Kao da njoj nije bila dovoljna trauma imati oca kakvog je imala, sad se morala braniti i od svih tih muškaraca koji su je dodatno maltretirali i traumatizirali. A njena majka? Njena je majka svoje nezadovoljstvo iskazivala tako što bi za svaku sitnicu ubijala boga u svom djetetu, isto onako kako je njen muž to činio njoj.

Moj je djed pak odrastao u svojoj traumatičnoj sredini između dva svjetska rata i naučio se izboriti za sebe na svoj način. Njegovi roditelji su proživljavali svoju obiteljsku traumu i tako dalje i dalje.

Ja razumijem zašto je moja mama takva kava jest, pogotovo nakon što je život podijelila i sa svojim mužem, mojim starim, ali isto tako, ja jako dobro znam kako se moja mama ponaša kad joj se pruži pomoć i kad joj se omogući prilika da joj bude bolje.

Već 40 godina se pokušavam pobrinuti za nju, ali ona je svoju odluku davno donijela. Ona je odlučila patnju izgurati do kraja. Zašto? Zato što je i sama shvatila da je predugo bila tvrdoglava i prkosna i da je sama odgovorna za sve ono što joj se događalo tijekom života, odnosno faze u kojoj je ona bila 'odrasla osoba'. Shvatila je da je sama propustila živjeti život. Shvatila je da je forsirala da svi gledaju kako pati umjesto da je ustala i zaustavila tu patnju.

I to govorim upravo zato što sam svjedok 40 godina njenog života gdje se prema meni odnosila kako nije trebala. Gdje je i ona sama postala jedna vrsta zlostavljača, emocionalnog, psihičkog i financijskog zlostavljača, zlostavljajući cijelo vrijeme i samu sebe. Ja razumijem da joj život nije bio lagan, ali isto tako sam i svjedok sve traume koju je ona meni priuštila svaki put kad sam se ja za nju pobrinula.

Nitko joj više ne može promijeniti prošlost, ali što ona radi? Ona uporno pokušava upravo to. Ona uporno izvlači svoju prošlost iz naftalina i pokušava rekreirati prošle događaje tako što sad mene stavlja u ulogu svog zlostavljača i iskaljuje se na meni jer, kako kaže, ja nju 'zlostavljam'. Cendra, stenje, vrišti. Ponaša se kao tinejdžerica koja provocira odgojnu šamarčinu. Svakodnevno radi nova sranja i pokušava ih prikriti, a onda kad bude uhvaćena na djelu, pati iz petinih žila.

Nakon toga nastupaju faze mira koje u meni pak bude lažnu nadu da joj ipak mogu pomoći da se iscijeli, ali već prvim idućim ispadom, moje nade padaju u vodu. Pravi vrtlog emocija na kraju negativno utječe na moje zdravlje. Ja se razbolijevam u Sizifovom pokušaju da pomognem.

A stari? Stari je pak, proizašavši i sam iz dramatične i traumatične okoline, uspio razviti još više razina na kojima zlostavlja svoju obitelj, ali i svoju okolinu. Sve su te razine zlostavljanja proizašle iz njegovih osobnih psihosocijalnih poremećaja. Iskrivljena ličnost niti ne poznaje drugačiji način. On je za mene, nažalost, izgubljeni slučaj. U meni izaziva žaljenje, a redovito se potrudi da izvuče i bijes. Još se trudim da maksimalno, koliko god je to moguće, mirno provedem vrijeme s njim, ali on se toj ideji uporno odupire.

Ne mogu iscijeliti njih, ali mogu sebe, no ne mogu to učiniti ako ne progovorim o svemu što me muči, što me povrijedilo, što me oblikovalo. Ne mogu to učiniti bez da progovorim o teškim odnosima koje želim ostaviti u prošlosti kako bih krenula dalje. Ne mogu pričati o sebi ako ne pričam i o ulogama koje su oni odlučili odigrati.

Ja mogu žaliti što stvari u prošlosti nisu bile drugačije, ali to je u ovom trenutku izraziti gubitak mog dragocjenog vremena. Ja bih najviše na svijetu voljela da su moji roditelji, ali i djedovi i bake i svi ostali preci razvijeni, sretni, zadovoljni, uspješni i zdravi. Ali, kao što rekoh, prošlost ne mogu promijeniti.

No ono što nije stvar prošlosti jest teror koji moji roditelji još uvijek provode. I upravo tome želim napokon stati na kraj. Nemam nikakvu namjeru nastaviti njihovim putem, ne mogu više niti šutjeti o problemu. Problem se mora početi rješavati i na globalnoj razini. Svaka nam je nova generacija sve bolesnija. Ako sad i počnemo rješavati probleme, trebat će generacije da se neke stvari promjene na bolje.

Poremećaji generacije koja je danas aktualna stvarani su generacijama koje su im prethodile. Razlika je u tome što danas pomoću interneta vijesti putuju munjevito brzo. Danas svi gledamo patnju ljudi dok su starijim generacija govorili kako svoju patnju moraju držati za sebe i iskaliti ju na svojim bližnjima. Mi danas gledamo isto ono što su prolazile i prijašnje generacije.

Šuteći o problemima, štiteći zlostavljače, mi prešutno odobravamo zlo kojim smo okruženi i puštamo žrtve da se transformiraju u nove zlostavljače, umjesto da se iscijele. Mnogi nisu progovorili zbog straha za vlastiti život. Teško ih je krivit, gotovo nemoguće, ali ono što možemo jest mi svi ostali biti glas onih koji glasa nemaju.

Živimo u svijetu odraslih koji nisu odrasli, nisu odgovorni, štoviše, koji bježe od odgovornosti za svoj život i svoje postupke. Zapravo, živimo u svijetu djece u odmakloj dobi, nerazvijenih ličnosti koje su radije zlobne prema drugima nego da si priznaju da su sjebali život.

Od koga je sve počelo, teško je reći. S kim završava? Na vama je da si na to pitanje sami date odgovor.

Vidljivo je da emocionalna bol utječe na ličnost neke osobe, ali čak i tjelesna bol može promijeniti čovjekovu psihu do neprepoznatljivosti. Emocionalna bol koja se ne tretira s vremenom će se manifestirati u psihičku, pa i u tjelesnu bol, što znači da moramo uvijek voditi računa o našem cjelokupnom zdravlju, i fizičkom, i psihičkom, i emocionalnom.

Moja šira obitelj broji mnoge članove, što znači da ne moram daleko ići kako bih našla primjer za sve o čemu govorim, a ovdje želim govoriti o žrtvama tjelesne boli kojima se od svakodnevnih bolova u tijelu promijenila i ličnost. Što to znači?

S dijagnozom kardinalne bolesti, moja je teta (da ne idem u detalje) bila osuđena na nekoliko godina teške patnje, sve dok ju smrt napokon nije oslobodila takvog života. Kako to obično biva, bolest je prvo pronađena, zatim je zaustavljena, a kad se vratila, više nije imala nimalo milosti prema tom nekad divnom biću.

Zamislite da prolazite užasnu tjelesnu bol. Ona u vama izaziva nevjerojatne emocije i mračne misli, čime automatski i emocionalno i psihički patite. Ta vam bol mijenja tijelo, uništava ga, proždire. Vi svakodnevno gledate kako vam se tijelo raspada, sve dok ne zalegnete u krevet. Svaki vaš pokušaj da ozdravite je bezuspješan. Vi želite živjeti, ali shvaćate da ćete umrijeti. Ali ne znate kad.

U vama se odvija žestoka borba pokušaja da živite i želje da odustanete jer više ne možete podnijeti bol. Visite negdje na rubu života, bespomoćni, u očaju, bez gotovo trunke nade.

Zamislite da živite u takvoj agoniji u krevetu nekoliko godina. Godina! Iako nitko ne zna koliko će to dugo trajati, ono što vam mogu reći jest da svi osjete kad se kraj približi. Vi doslovno osjećate da nije ostalo još puno vremena, i iako želite da ta osoba živi, svjesni ste da je kraj zapravo milost i bolesnoj osobi i njenoj obitelji.

Kad netko umre, običaj je kod nas da obitelj i prijatelji dolaze izraziti sućut i podijeliti bol. Zatim su prisutni i na sprovodu, a nakon toga i na karminama. Za obitelj to znači da će svoju zahvalnost izraziti tako što će se pobrinuti da svi budu dobrodošli, odnosno da im priskrbe hranu i piće.

Onaj tren kad osoba umre, vi više nemate puno slobodnog vremena. Toliko je toga što morate srediti i upravo zato, kad osjetite da se bliži kraj, vi počnete s pripremama. I onda se suočite s takvom nevjerojatnom boli kad vas umiruća osoba počne osuđivati što pripremate njen sprovod dok je još živa.

Vi prolazite kroz takav emocionalni vrtlog, a znate da nemate puno vremena i da se morate uhvatiti posla. Osjećate krivnju što sve pripremate kao što biste osjećali i krivnju što niste sve pripremili. Osjećate krivnju što ne možete pomoći toj osobi, osjećate bol, patite i još se uvijek nekako osjećate krivim i za cijelu situaciju iako niste vi ti koji ste odgovorni za tu bolest.

Bol vas razdire dok istovremeno gledate kako bol uništava i tu osobu koja umire. I ne možete nište. Jednostavno morate proći kroz to.

Žalosno je reći, ali u mojoj obitelji, ali i bližoj okolini, nije bio samo jedan takav slučaj. Bilo ih je nekoliko i svi su bili jednako bolni.

Ono što mnogi ne znaju, barem ne oni koji to i sami nisu prošli, jest činjenica da u većini slučajeva takva tjelesna bol izvlači ono najgore iz ljudi, ono za što niste ni znali da leži negdje u čovjeku. Mnogi će se toliko izobličiti u boli da će jednostavno postati zlobni.

I ne krivite vi tu osobu. I više ste nego bolno svjesni kroz kave muke ona prolazi, ali ta osoba sad vama nanosi bol svojim riječima i svojim ponašanjem. Ta osoba, vjerojatno ne iz loše namjere, već iz duboke boli, iz dana u dan maltretira vas.

I vi ste tu svakoga dana za nju. Činite sve što je u vašoj moći da joj olakšate, da joj pomognete, ali počinjete se raspadati iznutra i treba vam predah, a predaha nema. Na kraju se i sami razbolite. Netko ima sreću pa se samo malo razboli uslijed pada imuniteta, ali neki nemaju tu sreću.

I nisu u pitanju samo osobe s kardinalnom bolesti, tu su i mnoge druge bolesti s kojima ljudi žive dugi niz godina. Bolesti koje i njihove članove obitelji toliko iscrpljuju da više ne mogu normalno funkcionirati, ali i one koje zahtijevaju cjelodnevnu medicinsku skrb. U takvim slučajevima ljudi završe u domovima za starije i nemoćne.

Ova se tema o domovima dijeli na više dijelova. Dijeli se na one uspješne priče, dijeli se na one tužne priče u kojima su stariji zlostavljani i zaboravljeni (a što će biti kasnije teme), a dijeli se i na onaj dio kojeg ću se ja u ovom tekstu držati, a to je stariji ljudi koji maltretiraju osobe koje se brinu za njih.

Domovi su puni čak i starih, bezobraznih ljudi koji iz obijesti ili iz boli maltretiraju ljude koji su plaćeni da im pomažu. Smatraju da je njihovo puno pravo da to čine. Ne shvaćaju da ovise o drugima. Smatraju da, ako njih nešto boli, onda se imaju svako pravo ponašati onako kako oni žele, pa makar to značilo da će vršiti i teror nad drugim ljudima. Na taj način igraju ulogu žrtve koja zlostavlja.

Gdje je tu granica onog što je osobi u boli dopušteno? Gdje je linija tolerancije koju čovjek povlači kad je tuđa bol u pitanju? I gdje je točka iz koje tuđa bol počinje razvijati bolest u osobi koja samo pomaže potrebitom?

Sve nas, ako smo te sreće, čeka starost. Kakva će nam starost biti, ne znamo. Gdje ćemo biti, tko će se o nama brinuti, ni to ne znamo. Možemo pretpostaviti neke stvari, ali znati, uistinu znati, ne možemo.

Ono što možemo jest sad već razmisliti kako se mi ponašamo prema starijima, kako se ponašamo prema bolesnima i potrebitima. Kako im svojim ponašanjem oduzimamo još ono malo dostojanstva koje im je preostalo. Kako se ponašamo prema njima kad znamo da i nas same, ako budemo te sreće da poživimo, čeka to isto.

No, postoji još nešto o čemu trebamo povesti računa, a to je kako se ponašamo prema onima čiju ćemo pomoć jednom trebati. Kako odgajamo svoju djecu, kako se prema njima odnosimo, što ih učimo, koje im vrijednosti usađujemo.

Nitko od nas ne može znati koju će odluku neka druga osoba o nama donijeti u budućnosti, ali ono što možemo jest stvarati zdravu okolinu koja će izroditi i zdrave buduće odluke.

Prvenstveno, čovjek treba voditi računa o vlastitom zdravlju koliko god je to u njegovoj moći. Ako treba pomoć, tad pomoć treba i potražiti. Treba voditi računa u kakvoj okolini živi, ali i kakvu okolinu stvara. Svijet ostaje na mladima, ali u tom istom svijetu i vi ćete živjeti do kraja svog života. Ne stvarate za druge, ne stvarate za sebe. Stvarate za sve nas.

Što nam sutra donosi, ne znamo. Što nam starost donosi, ne znamo, ali kad je neizvjesnost budućnosti u pitanju, dajte već danas sve od sebe i nadajte se najbolje.

EMOCIONALNI PROBAVNI SUSTAV

Emocionalni probavni sustav (EPS) jedan je od koncepata koji sam osmislila te sam ga prvi put javno upotrijebila u Omnijinom Malom Podsjetniku broj 6 naziva „Zašto čovjek mora raditi na sebi“.

Potreba za ovim konceptom javila se nakon što sam osvijestila koliko je nužno pozabaviti se ovom temom jer je ona jedna od ključnih stvari za čovjekovo zdravlje i njegovu sveopću dobrobit, odnosno jedna je od ključnih stvari kojom se čovjek treba pozabaviti pri radu na sebi.

Kako bih lakše shvatila svoje emocije, svoje osjećaje i svoja raspoloženja te kako bih drugima pomogla da pomognu sebi, odlučila sam se za slikoviti prikaz 'misterioznog' probavljanja emocija uspoređujući ga sa sustavom koji je svima poznat, a to je probavni sustav čovjeka. Naziv je nastao spajanjem tih pojmova.

Jedna od najbitnijih stvari koje sam primijetila tokom svog života jest ta da ljudi ne znaju 'probavljati' svoje emocije. Oni koji se nisu znali nositi sa svojim emocijama, s godinama su polako počeli razvijati kako tjelesne tako i duševne (mentalne) bolesti.

Svi su upoznati s pojmom tjelesne bolesti, odnosno bolesti tijela (na tijelu i u tijelu). Duševne ili mentalne bolesti podrazumijevaju poremećaj funkcije mozga. Ti poremećaji utječu na mišljenje, osjećaje ili sposobnost komuniciranja osobe s okolinom.

Prvo želim razjasniti razliku između mentalnog zdravlja i mentalne bolesti. Mentalno zdravlje ima svaka osoba, a ono uključuje čovjekovo cjelokupno blagostanje (socijalno, psihološko, emocionalno).

Osobu dobrog mentalnog zdravlja možemo opisati kao osobu koja je sposobna dobro učiti, dobro raditi, učinkovito se nositi sa stresom te koja pridonosi svojoj zajednici. Kad je osoba lošeg mentalnog zdravlja, to znači da je npr. lošeg raspoloženja, da je umorna, iscrpljena, tužna ili pod stresom.

S druge strane, mentalna bolest je stanje mentalnog zdravlja koje se može dijagnosticirati, a često uključuje promjene u razmišljanju, doživljavanju i ponašanju te negativno utječe na obavljanje npr. dnevnih aktivnosti.

Mentalne smetnje prolazna su stanja emocionalne nelagode i/ili napetosti, a najčešće su uvjetovana fiziološkim promjenama ili promjenom okoline. Povremeno pogađaju sve ljude i ne ostavljaju posljedice na funkcioniranje čovjeka. Neki od primjera mentalnih smetnji su nelagoda, strepnja ili pak smetnja u prilagodbi novoj okolini.

Mentalni poremećaji manifestiraju se tako što doživljavanje i ponašanje osobe odstupa od uobičajenog toj osobi (ili onog što je uobičajeno njezinoj okolini) te joj predstavljaju smetnju i narušavaju funkcioniranje. Poremećaj može biti ograničenog trajanja i ne mora se manifestirati u svim područjima života, kao na primjer specifična fobija.

Kod mentalne bolesti osoba pokazuje znakove trajno narušenog kognitivnog, emocionalnog i socijalnog funkcioniranja. Znakovi se očituju u gotovo svim aspektima funkcioniranja osobe, neovisni su o situacijama u kojima se osoba nalazi, često su ponavljajućeg karaktera, odnosno pogoršanje bolesti smjenjuju se s mirnim razdobljima. Primjer je shizofrenija čiji simptomi zahvaćaju sva područja života.

Mentalni poremećaji i mentalne bolesti, između ostalog, uključuju i anksioznost, depresiju, bipolarni poremećaj, zatim shizofreniju, poremećaj u prehrani, PTSP, poremećaj ličnost itd.

Uzmimo to ovako, osjećati se depresivno i imati dijagnosticiranu depresiju nije isto! Osjećati se depresivno samo je izraz za trenutno loše mentalno zdravlje, dok depresiju možete dobiti kao dijagnozu mentalne bolesti. Mnogi će ljudi u oba slučaja reći da su u depresiji, ali iz konteksta možemo zaključiti govore li zapravo o stvarnoj dijagnozi ili pretjerano naglašavaju trenutno raspoloženje u kojem se nalaze.

Samo zato što je netko lošeg mentalnog zdravlja ne znači da taj netko ima mentalnu bolest. I samo zato što netko ima mentalnu bolest, to ne znači da je mentalno zdravlje te osobe u lošem stanju ako je bolest pod nadzorom.

Ovako osjetljive teme odnosno definicije tih pojmova kroz povijest su, nažalost, bile pod utjecajem raznih, između ostalih, i političkih faktora pa se mentalnom (duševnom) bolešću smatralo i zalaganje za određene političke stavove.

Ova je tema prema mom mišljenju iznimno bitna i smatram da joj je svako malo potrebna revizija kako bi se ustanovilo slijedi li ona stvarno stanje stvari ili pak slijedi nečiju nametnutu ideologiju.

Dakle, ljudi koji se nisu znali nositi s emocijama, odnosno nisu ih znali 'probaviti', počeli su razvijati poremećaje i bolesti i to ovisno o tome s kojim emocijama su se mučili. To sam prvo zamijetila na sebi i svojim bližnjima, a kad sam počela više obraćati pažnju na to, počela sam isto primjećivati i na drugim ljudima. Odjednom se po bolesti vrlo precizno moglo odrediti što nekoga muči.

Pazite, to je bilo u vrijeme prije interneta. U vrijeme kad se nije moglo guglati o utjecaju emocija na zdravlje čovjeka, ali, isto tako, u vrijeme kad se 'znalo' da nekog boli žuč jer se puno ljuti, da će dobiti čir na želucu onaj koji puno brine ili će oćelaviti onaj koji je pod velikim stresom, da će se netko udebljati od depresije, posijediti od šoka ili pak dobiti svrab kad mu se nagomilaju odgovornosti od kojih želi pobjeći.

Bez obzira kako su do znanja došli, naši su stari to znanje prenosili dalje i ono je u mnogim slučajevima bilo vrlo precizno.

Osim razvoja bolesti tijela, primijetila sam i da su mnogi ljudi u mojoj okolini počeli razvijati razne psihoze. Predugim ostajanjem u određenom raspoloženju počeli su razvijati promjene koje su bile jasno vidljive na njihovoj psihi. Nekad sretne, vesele, zadovoljne osobe počele su vidno mentalno propadati. To više nije bilo samo loše raspoloženje, to su postale prave bolesti, ali mnogi nikad nisu potražili pomoć niti dobili službenu dijagnozu pa smo se mi, njihova okolina, morali s tim nositi kako smo znali i umjeli.

Čovjek je zdrav kad su svi sustavi koji ga čine zdravi i u ravnoteži jedni s drugim.

Nije dovoljno da je čovjek samo u dobroj fizičkoj formi, on mora biti i umno stabilan te emocionalno uravnotežen, a njegova energija se mora moći slobodno kretati njegovim tijelom.

Čovjek mora raditi na svim tim razinama svog bića kako bi se mogao nositi sa životnim izazovima, ali i kako bi bio sposoban uživati te biti ispunjen i zadovoljan.

Ponovit ću dio teksta koji sam već napisala u Malom Podsjetniku, a odnosi se na dio usporedbe probavnog sustava čovjeka s mojim konceptom emocionalnog probavnog sustava.

Probavni sustav kao takav odnosi se na kvalitetu onoga što unosimo u tijelo (namirnice) i način na koji se tijelo ophodi s njima od njihovog ulaska pa sve do njihovog izlaska iz tijela. Prvo, kakvog je okusa ta namirnica? Hoćemo li ju ispljunuti ili nastaviti žvakati, gutati? Hoće li nam opržiti usta, jednjak? Hoće li ju naš želudac moći provariti? Hoćemo li imati žgaravicu od nje? Hoće li naše tijelo iz te namirnice uzeti korisne tvari ili toksine, otrove? Hoće li se ostaci te namirnice predugo zadržati u našim crijevima ili će eksplozivno izletjeti van te hoće li nam oštetiti vrata na izlasku?

Sva ta pitanja možemo postaviti i kad govorimo o emocijama, stoga sam odlučila cijeli proces nazvati EMOCIONALNI PROBAVNI SUSTAV. Nekvalitetna, neadekvatna ili loša hrana negativno utječe na naše tijelo i naš um. Tijelo kroz hranu uzima tvari koje su mu potrebne za pravilno i zdravo funkcioniranje organa odnosno cijelog organizma, ali, isto tako, neadekvatnom prehranom dolazi do razvoja bolesti. Ako namirnice zamijenite emocijama, vidjet ćete da ono što osjećamo također može imati pozitivan i negativan učinak na nas, ovisno o tome o kojim je emocijama riječ, koliko traju i zadržavamo li ih predugo u sistemu.

Emocije nisu nešto što unosimo u tijelo, već su one izražaj, odnosno nešto što se u nama javlja kao reakcija na vanjski ili unutarnji podražaj. Osjećaj je naš subjektivni doživljaj emocije. Dok je emocija intenzivno afektivno stanje koje traje nekoliko sekundi, raspoloženje je pak difuzno (rasprostranjeno) stanje koje može trajati duže vrijeme.

Emocije su informacije i kao takve bismo ih trebali doživljavati. Te nas informacije navode na osjećanje, na subjektivno doživljavanje, što je također svojevrsna informacija jer nam ukazuje u kakvom smo odnosu naspram onoga što je u nama izazvalo emociju.

Mi bismo informaciju trebali primiti na znanje, a zatim nastaviti dalje djelovati ovisno o tome što smo saznali. No ono što se događa jest to da ljudi jednostavno nastave proživljavati emociju, na taj ju način nasilno zadržavajući u tijelu. Ona počinje gubit svoju svrhu te postaje toksin.

Nasilnim zadržavanjem emocije u tijelu i neprestanim intenzivnim proživljavanjem te emocije čovjek prividno namiruje potrebe svog bića. Kao što i svaka namirnica koju kao hranu unosimo u svoje tijelo ima ostatak koji mora izaći iz sustava, tako i emocija mora biti otpuštena nakon što preda onaj hranjivi dio sebe, odnosno informaciju. Sve duže od toga postat će štetno za čitav organizam.

Osobno sam svjedočila situacijama u kojima su odrasli ljudi na apsolutno nezreo način pristupali proživljavanju svojih emocija. Ljudi su u stanju žvakati svoje emocije do besvijesti, a kad ih napokon 'progutaju', probavljaju ih čitavu vječnost. Ponašaju se kao da će ih ta jedna emocija prehranjivati čitavog života pa ju kao kakav siromah čvrsto drže svojim drhtavim rukama.

Tijekom odrastanja čovjek doživljava razne emocije. Djetetu koje još ne razumije značenje mnogih pojmova koje zna izgovoriti teško je objasniti nešto apstraktno, tako da neće odmah razumjeti svoje emocije, ali kako raste, kako se njegovo znanje širi, kako se njegovo poimanje stvari poboljšava, tako će i bolje razumijevati svoje emocije.

Neke su emocije jednostavnije, neke su kompleksnije. Neke će nam se moći objasniti jednostavnim rječnikom, za neke ćemo sami morati dokučiti što su. Ono što je najbitnije od svega jest ne bježati od vlastitih emocija, odnosno dopustiti si da emociju doživimo i proživimo kako bismo što jasnije stekli uvid u to što ona jest, što ona nama znači, što ona u nama izaziva te u kojim se uvjetima javlja.

Ne možemo spriječiti nastanak emocija, stoga ne bismo trebali niti bježati od njih. Jedino još moramo naučiti kako primiti informaciju koju nosi emocija i kako emociju otpustiti iz tijela.

Jedan od najranijih primjera koji smo svi naučili jest isplakati tugu. Vi osjećate bol izazvanu tugom, vi plačete koliko god treba i onda odjednom shvatite da ste prestali plakati. Još uvijek vas boli, ali vam je malo lakše. Vrijeme ide dalje i vama je sve lakše dok napokon ne zaboravite na tugu i bol.

Neće svaku tugu biti jednostavno i brzo isplakati. Nekad će ona trajati dugo vremena, ali neće vas napustiti ako ju ne budete svjesno odlučili pustiti. Zvuči banalno, ali to je početak. Iako ste ju odlučili otpustiti, i dalje će vam trebati vremena da je se oslobodite, a to ovisi o mnogim faktorima, počevši od onoga koliko ste čvrsto bili vezani uz ono što u je u vama izazvalo tugu.

Postoje načini i postoje vježbe. Na vama je da otkrijete što vama najbolje odgovara, stoga morate istraživati. Ja vam ovim putem samo podižem svjesnost, upućujem vas na problem, podsjećam vas da niste sami u svojoj boli i ohrabrujem vas da se borite za sebe i da radite na sebi.

Iz iskustva vam mogu reći da je za mene najbolji način oslobađanja od teških emocija uvijek bilo hodanje odnosno šetanje u prirodi. Nema te boli koju ja nisam 'odhodala'. Kad bi me emocije toliko preplavile da sam mislila da ću iskočiti iz vlastite kože, ja bih otišla u šetnju.

Jednom prilikom sam hodala 22 km dok se nisam smirila. Nakon 4,5 sata hodanja ja sam se napokon osjećala dobro. Napokon sam osjećala da je sav bijes izašao iz mene. Još uvijek sam imala problem u životu koji sam trebala riješiti, ali tek kad sam se oslobodila tog zasljepljujućeg bijesa koji se transformirao u običnu ljutnju, ja sam mogla razumno djelovati kako bih problem riješila na kvalitetan način s ishodom pozitivnim za mene.

Iscrpljivanje tijela pomoglo mi je u borbi s emocijama s kojima se nisam mogla nositi.

Bilo je i emocija koje su bile otporne na gibanje tijela. One su mi zaokupljale um tako teško i destruktivno da sam dodala još nešto. Odlučila sam otići u šetnju i brojati korake. Hodala sam nasipom kako bih izbjegla promet, odnosno kako bih izbjegla mogućnost stradavanja u prometu dok sam zaokupljena svojim mislima. 18 635 koraka sam izbrojala dok nisam odlučila da je vrijeme da pođem kući.

Brojati korake nije lako. Za to vam je potrebna iznimna koncentracija, ali upravo tim koncentriranjem na brojanje, ja sam iz fokusa svojih misli uspjela izgurati ono što me je mučilo, što me je uništavalo.

Pravilno probavljati vlastite emocije nešto je što se može naučiti. Nemojte dopustiti emocijama da vas proždiru, to nije njihova svrha. Istražujte, probavajte, krenite. Gibajte tijelo i dopustite svojoj životnoj energiji da protječe vama, da se giba kroz vas.

Gledajte na emocije kao na ono što one uistinu jest, informacije, i vodite brigu o svom emocionalnom probavnom sustavu. Održavajte svoju fizičku formu, vježbajte svoj um, probavljate emocije na zdrav način i uživajte u energiji koja se neometano kreće vašim tijelom.

Ima jedan video o dva vrlo mala djeteta koja su naišla na prepreku. Ta dva djeteta su vidno još uvijek u fazi učenja hodanja. Dok su se kretala kroz kuću, naišla su na štap koji je bio vodoravno postavljen u okvir vrata. Visina je bila podešena tako da se nalazila malo ispod ramena te djece. Dogodilo se sljedeće.

Jedno dijete je stalo ispred zapreke. Licem tog djeteta počela se širiti grimasa koja je sadržavala neugodno iznenađenje, duboku razočaranost, jad, bijes od jada te očaj. Dijete je izbečilo oči i zatim je od užasa počelo vrištati iz sveg glasa, pritom stojeći ukopano u mjestu.

Drugo je dijete došetalo do zapreke i, iako je stajalo pored vrištećeg prvog djeteta, ono se nije dalo smesti. Cijelo je vrijeme imalo nedužan istraživački izgled lica i tuđa ga dreka nije nimalo omela. Uz malu opservaciju i bez puno razmišljanja, drugo dijete se sagnulo te prošlo ispod prepreke da bi zatim nastavilo svoj istraživački pohod gegajući se po kući.

Prvo je dijete još neko vrijeme nastavilo vrištati, a zatim je uputilo uvrijeđen osuđujući pogled prema djetetu koje je savladalo svoju prepreku bez puno drame.

Sljedeća situacija dogodila se na šetnici. Dvije različite osobe šetale su, neovisno jedna o drugoj, istom šetnicom. Svaka od te dvije osobe šetala je sa djevojčicom mlađom od 10 godina. Na šetnici se nalazila skulptura kojom je prikazana osoba koja sjedi na klupi. Djevojčice su se poželjele fotografirati s tom skulpturom. Ova dva događaja odvijala su se u razmaku od 10-ak minuta.

Prva djevojčica popela se na skulpturu tako da je bila licem okrenuta prema njoj. Ponašala se kao da su ona i skulptura ljubavni par te se približila licu skulpture i oponašala ljubljenje. Zatim je mazila skulpturu kao da joj izražava ljubav da bi se na kraju, malo previše seksualno za tu dob, trljala leđima po skulpturi tako što je klizila po njoj gore dolje.

Usta su joj bila poluotvorena, očima je povremeno zabacivala prema gore, sve to prateći i povremenim uzdahom. Starija osoba, koja je bila u pratnji te djevojčice, sve je, na zahtjev same djevojčice, snimala i fotografirala mobitelom. Kad je završila foto-session, djevojčica je samo skliznula sa skulpture i nezainteresirano krenula dalje.

Nekoliko minuta kasnije došla je druga djevojčica koja je stariju osobu u svojoj pratnji zamolila da ju fotografira sa skulpturom. Ona se skulpturi popela u krilo i zagrlila kip oko vrata kao starog prijatelja. Sjedili su tako da su oboje gledali u istom smjeru. Djevojčica je prstom pokazivala u daljinu kao da skulpturi pokazuje nešto zanimljivo, povremeno se sramežljivo smijuljeći. Kad joj je bilo dosta, sišla je sa skulpture, zastala kako bi joj mahnula i pozdravila ju, te je veselo krenula dalje u šetnju sa svojom pratnjom.

Postoje ljudi koji samo traže razlog kako bi dramatizirali, odnosno oni koji u svemu nađu priliku za dramu. Postoje ljudi koji se dramatično stavljaju u centar pažnje, ali i koji pažnju pokušavaju privući pretjeranim seksualiziranjem samih sebe. To su oni koji bez pućenja usana i drmanja guzicom nisu u stanju objaviti niti jedan video ili fotografiju o sebi, pa makar se u tom videu radilo o nečem totalno banalnom i nevezanom za seks ili za njih same.

S druge strane, postoje i ljudi koji jednostavno žive život, koji ga istražuju, koji savladavaju prepreke, koji uče i razvijaju se.

Dok druga skupina ljudi vidi prvu onakvom kakva ona jest, prva skupina ljudi drugu ne može uistinu pojmiti jer se nisu u stanju odvojiti od sebe samih, od svojih potreba, od svojih kompleksa i svoje drame. Iako se u prvoj skupini nalazi cijeli spektar različitih tipova ljudi, svi oni dijele jednu stvar, a to je potreba da je njihova drama uvijek prioritet.

Nisam sklona osuđivati ljude iz prve skupine zato što ih doživljavam kao one koji su nezreli i koji svoju neispunjenost pokušavaju popuniti na nezreo i vrlo destruktivan način. To su ljudi koji sami sebi nanose štetu i propuštaju predivne stvari u životu.

Možda nije krivnja samo na njima, možda su odrasli uz dramu pa misle da se stvari ne mogu odvijati bez drame, ali tijekom odrastanja su imali priliku vidjeti i iskusiti i drugačiju stranu stanja stvari jer postoje mnogi ljudi koji zaziru od drame i koji znaju živjeti bez drame.

Ako ljudi biraju dramu čak i kad vide da se može i bez drame, tad je to njihov izbor. Tad je drama njihova odluka i za takvu odluku ne mogu kriviti više nikog drugog u svom životu. Oni su stvaratelji drame jer to sami žele.

S druge strane, iako ih ne osuđujem, neću niti podržavati njihovu dramu. To nije u skladu sa mnom i onim što ja sama jesam, a iz iskustva mogu reći da još ima ljudi poput mene.

Nasilno i nepotrebno stvaranje drame odraz je nerazvijenosti i nezrelosti.

Rađamo se, razvijamo se, odrastamo. Kroz život imamo priliku učiti. Što smo to s vremenom naučili? Jesmo li savladali životne lekcije? Jesmo li otkrili kako sve u životu možemo promatrati iz više uglova? Iz različitih perspektiva? Jesmo li odabrali rješavati probleme ili stvarati probleme? Jesmo li odlučili pisati priču ili igrati dramu?

Postavite si pitanje kojoj skupini ljudi vi pripadate. Volite li dramu? Uživate li u njoj? Volite li ju stvarati tamo gdje joj nije mjesto? Ili ste osoba koja ponekad proživi dramu, ali i dalje vidi daleko iznad nje?

Vi sami birate kakva ćete osoba biti. Možda vam je temelj bio takav kakav jest, ali kroz život možete steći dovoljno iskustva da znate kako možete birati i bolje. Da znate kako možete biti bolji.

Što ste odlučili? Koju odluku ćete o sebi donijeti danas?

Rano ujutro dobila sam poruku kako je vani iznenadna i vrlo opasna poledica. Ustala sam i spremila se za posao. Oko 7 sati izašla sam iz stana vrlo oprezno. Još uvijek je bio mrak i bilo je iznimno hladno. Svega 20-ak metara od ulaznih vrata stala sam na toliko zaleđenu površinu da su mi se oba stopala izmaknula u istom smjeru.

Imajte na umu da ja razmišljamo jako brzo. U sekundi kad sam shvatila da mi se 'izmaknulo tlo pod nogama', pokušala sam proći sve opcije koje imam. Nije bilo prilike da se za išta uhvatim, znači da je pad bio neizbježan. Ako se pokušam zadržati na nogama, postoji velika opasnost da ću iskrenuti ili jedan ili oba skočna zgloba, što znači da u najboljem slučaju neću moći hodati, a da ne govorim da postoji velika opasnost i od prijeloma.

Trznem li se prema naprijed, postoji velika opasnost da ću licem udariti o pod, čime riskiram lomljenje nosa ili zuba. Trznem li se prema natrag, riskiram da ću lubanjom udariti o tvrdo tlo. Pad na lijevu bočnu stranu je već nemoguće izvesti, što znači da mi preostaje još samo da se dočekam ne desni bok. Ako izokrenem ruku tako da zaštitim lakat, mogu proći sa minimalnim ozljedama koje uključuju masnice i bol od trzaja. Jedina stvar koju još nisam imala vremena izvesti zbog toga što sam držala vreću na ramenu bilo je pomicanje šake na vanjsku stranu, zbog čega sam pri padu snažno udarila dijelom ispod palca.

Pad. Trenutak tišine.

Udahnula sam i napravila procjenu štete. Bol se već javila u tijelu, ali se činilo da ništa nije slomljeno. Lagano sam pomicala šake i stopala. Sve je više-manje bilo u redu, osim što je oštra bol divljala u desnoj šaci. Pomicala sam lagano svim prstima, a zatim i samim ručnim zglobom. Sve je bilo na mjestu, samo je meso bilo iznimno natučeno.

Pogledala sam prema ulaznim vratima. Imala sam izbor vratiti se kući. Tad sam pogledala u drugom smjeru. Imam još 4 minute hodanja po ledu dok ne dođem do prijevoza. Bolna istina - trebaju mi novci. U novčaniku nemam ništa. Ako ne odem raditi, neću zaraditi. Ako odem raditi, možda si pogoršam stanje.

Donijela sam odluku jer na meni i samo na meni je bilo da ju donesem.

Oprezno sam ustala i krenula prema stanici. Cijelim sam putem proklizavala, ali više nisam pala. U vlaku sam se smjestila u odjeljak u kojem sam bila sama i cijelim sam putem plakala od bolova. Rekla sam samoj sebi, kad sam već krenula, idem do kraja. Kad dođem na odredište, ako vidim da neće moći raditi, otići ću kući znajući da sam dala sve od sebe.

Vlak je stao na krivi peron zbog čega smo po izlasku morali proći kroz ogromno klizalište. Ljudski vrisci probijali su se hladnim zrakom, ali moja je pažnja bila usmjerena prema tlu. Oprezno sam se vukla do svog odredišta milimetar po milimetar. Suze su mi se osušila na hladnom zraku. Jedino još desnom šakom nisam mogla gotovo ništa.

Na poslu sam morala koristiti ruku, ali sam sve što inače radim desnom, jednostavno radila lijevom. Ostatak tijela mi je cijelo vrijeme bio lagano u pokretu što ga je održavalo toplim, pa je i bol bila minimalna. Bila jesam nešto sporija, ali ne toliko da bi itko mogao primijetiti.

Na kraju radnog vremena oprezno sam se dovukla kući gdje me je čekala večera koju je trebalo pripremiti. Sad sam već bila uigrana, ruka mi je bila razgibana i uspjela sam ju malo više koristiti. Otkrila sam nove načine držanja predmeta (poput noža za rezanje) i baratanje predmetima bez upotrebe palca koji me je užasno bolio. Nakon kuhanja i pranja suđa, uspjela sam oprati i svoje tijelo, ali i kosu. Dan sam uspjela privesti kraju. Idući dan radim od kuće pa tek prekosutra opet moram izaći van. Odmor sam potražila u vlastitom krevetu.

Tijelo mi je tijekom noći malo promrzlo zbog čega me počelo mnogo toga boljeti, ali i dalje sam sve mogla podnijeti. Najbitnije je da ništa nije slomljeno.

Gledala sam na vijestima kako je tog dana na mom području došlo do minimalno 150 prometnih nesreća i još većeg broja stradavanja ljudi pri padu na poledici. Da, ja jesam pala, to ne mogu promijeniti. Voljela bih da nisam, ali to je nešto što se dogodilo u prošlom vremenu.

Ono što sam ja u tom trenutku, tom sadašnjem trenutku, osjećala bila je iznimna zahvalnost što se nisam jače povrijedila, što sam snagom svoje volje uspjela otići na posao jer sam sama bila donijela tu odluku, da ću ipak ići raditi, i što je sve prošlo relativno dobro do kraja dana.

Osjećala sam i iznimnu zahvalnost što se moj dečko tog dana nije povrijedio, iako je vanjskim utjecajima bio puno izloženiji od mene. Što je, ako je već trebalo nekako biti, bilo upravo tako kako je i bilo.

Imajte na umu da sam ja osjećala zahvalnost koju ovdje sad izražavam riječima. Nisam razmišljala o tome kako to moram učiniti, kako to moram osjećati, niti sam promišljala zbog čega bih ja to trebala biti zahvalna i kome bih ja to trebala biti zahvalna. I povrh svega, nisam trčala pisati 'heštegane' statuse o svojoj zahvalnosti kako bih skupljala tuđe lajkove.

Situacije u nama pobuđuju emocije. Mi emocije proživljavamo, odnosno osjećamo ih. Naš doživljaj tih emocija govori o tome u kakve smo se ljude izgradili. Karakterizira nas ponašanja koje izvodimo bez da smo o njemu stigli razmisliti.

Novci nisu najvažnija stvar na svijetu. Zdravlje je bitnije od novca, ali bez novca mi ne bismo mogli platiti liječničku pomoć i upravo iz tog razloga ljudi donose odluke koju sam i ja donijela tog dana. Vjerovala sam da ću moći, stoga sam išla raditi. Da sam mislila da neću moći, vratila bih se kući. Time sam pokazala sposobnost da donosim vlastite odluke i odgovornost da se nosim s odlukama koje sam donijela sama za sebe.

Nisam krivila niti prognozu, ali niti sebe što sam pala. Nisam krivila druge što sam unatoč tome odlučila ići raditi, iako sam bila svjesna da je odluka bila prvenstveno donesena iz mojih egzistencijalnih razloga.

Bez obzira na kojim ste temeljima odrastali, vi imate pravo postati osoba kakva vi želite biti. Vi to možete i imate svako pravo na to.

Ono ste što jeste zahvaljujući perspektivi kojom promatrate sve u svom životu.

Sve što smo u svom životu doživjeli i proživjeli samo su životne lekcije. One su nas oblikovale, ali one nisu mi. Mi sami smo oni koji jesmo - mi. I iako mnogi misle da su ih samo drugi oblikovali, nama se pruža prilika da na kraju budemo ono što mi jesmo, a to činimo tako što biramo svoj pogled na stvari i na situacije u svom životu.

Birajte za sebe. Birajte odgovorno. Birajte zdravo.

Stres nastupa kao posljedica raznih čimbenika (događaja, situacija, odnosa) s kojima se mi ne znamo nositi jer da znamo, tad bi se zvali izazovi ili slično, a ne stres. Kad smo u situaciji u kojoj ne znamo kako se ponašati, kako izaći iz te situacije, kako se nositi s njom, kad u sebi nakupljamo emocije straha, očaja, beznađa, kad proživljavamo, ali ne djelujemo (barem ne u smjeru rješavanja problema), tad se u nama nakuplja stres.

Osjećate li da ste pod stresom s kojim se ne znate nositi, definitivno vam preporučam da nastavite istraživati literaturu na tu temu i u konačnici pronađete mjesto kojem se možete obratiti za pomoć ako vam je ona potrebna, ali to već i sami znate. Nekome će biti dovoljan i ovaj dio koji ću ja obraditi u daljnjem tekstu, ali ako vam to neće biti dovoljno, a vidite da se niste u stanju sami osloboditi stresa ili se sa stresom nositi, nastavite tražiti i to odmah.

Moglo bi se reći da nakupljanje stresa u tijelu uzrokuje nakupina emocija koje su neproduktivne, odnosno emocija koje nam ne donose dobrobit. Naravno da se ne znamo nositi sa stresom, zato se i zove stres. Onaj tren kad se saberemo i počnemo rješavati problem, situacija iz stresne prelazi u nešto drugo. Počnemo li djelomično rješavati veći problem, ali neki dijelovi još uvijek u nama izazivaju strah, blokadu, očaj i slično, tad je za nas to ono što još uvijek nazivamo stresom.

Smatram da je u današnje vrijeme (vrijeme u kojem bivamo, bez obzira u kojem se trenutku nalazite dok ovo čitate) teško izbjeći stres. Ono što možemo učiniti jest skratiti vrijeme utjecaja stresa na naš organizam na minimum. Neće sve situacije jednako stresirat razne ljude, ali to samo i jedino ovisi o čovjeku samom. Možda ne možete pobjeći od stesa, ali možete se naučiti brže i efikasnije nositi s njim.

Volite li dramiti iz ovog ili onog razloga, morat ćete temeljitije promijeniti stvari u sebi ako se već želite osloboditi tereta stresa. Kad kažem ovog ili onog razloga, mislim ili na naučeno ponašanje, odnosno ako ste došli iz dramiteljske obitelji ili okruženja koje je sudjelovalo u vašem ranom odgoju i formiranju vaše osobnosti, ili ako, bez obzira na okolinu, vi u sebi nosite taj gen, tu dubinsku ljubav prema drami zbog koje imate moć ama baš svaku situaciju pretvoriti u stresnu.

Ja ne mogu ljudima (niti to želim) govoriti kako će se ponašati. Ako voliš dramiti, drami. Ako te to usrećuje, dobro. Ako te to unesrećuje, nitko ti neće moći pomoći dok ne otpustiš tu čvrstu ljubav prema drami i odlučiš se za razumnije vode.

Dakle, prvo morate shvatiti jeste li dramitelj po prirodi ili niste. Ako jeste i volite to, ovaj tekst je tu samo kako biste potrošili malo svog vremena i možda saznali nešto novo, ili se eventualno zabavili. Sutrašnji dan vam se neće razlikovati od današnjeg jer neće doći do nikakvih a-ha trenutaka. I to je u redu. Najbitnije je da ste vi sami zadovoljni sa osobom kakva jeste.

Ako ste dramitelj, ali ne želite to više biti i spremni ste se odreći dramatiziranja za svoju dobrobit, onda vas čeka posao koji je jednako težak koliko je i lagan. Lagan je zato što je ono što trebate učiniti lak zadatak. Težak je zato što smo odgajani u uvjerenju da je ono što je najlakše uvijek najteže učiniti. Prije nego što nastavim, navest ću primjer radi boljeg razumijevanja ovog odlomka.

Diši. Koliki od vas znaju pravilno disati? Što pravilno disanje uopće jest? Nije li disanje udah, izdah, ponovi radnju? Koliki od vas mogu kontroliranim dahom smiriti tijelo za svega nekoliko trenutaka?

Opusti se. Koliki od vas su se u stanju opustiti? Opustiti znači ne raditi, ne grčiti se, ne naprezati se. Jednostavno leći i opustiti se. Koliki od vas to uistinu mogu kad god požele?

Promotri. Koliki od vas mogu promatrati bez uplitanja i to dovoljno dugo da sagledaju situaciju iz više uglova, a da pritom ipak ne dopuste da se nešto loše dogodi ili vama ili nekome? Koliki od vas mogu bez osuđivanja pričekati iznošenje informacija prije nego što donesu konačan zaključak?

Promisli. Koliki od vas su u stanju promisliti na brzinu o jednoj vitalnoj temi bez da se izgube u nepreglednim i mračnim dubinama vlastitog uma iz kojih se onda neće znati izvući? Koliki su u stanju kratko i jasno promisliti o situaciji koju treba kategorizirati i raščlaniti na dijelove kako bi se problem mogao riješiti temeljito, dio po dio?

Donesi odluku i kreni. Koliki od vas su u stanju donijeti odluku i ponašati se u skladu s njom? Donijeti odluku i stajati iza nje znači biti odgovoran za sebe i svoju odluku, svoje ponašanje, svoje djelovanje ili nedjelovanje? Koliki od vas su u stanju biti odgovorni?

Diši. Opusti se. Promotri. Promisli. Donesi odluku i kreni. Jednostavno?

Stres je nešto s čim se trebate naučiti ophoditi. Nitko to ne može učiniti umjesto vas. Čak i da imate nekog tko će riješiti sve vaše probleme, to i dalje nije garancija da vi nećete biti pod stresom.

Što je stres za vas? Što on vama predstavlja?

Zar baš u svakoj situaciji očekujete da vam drugi govore što da radite, kako da se ponašate, što da mislite? To nije život. To je upravljanje, ali vi niste ti koji držite volan svog života. Koji je smisao takvog života? Mislim, ako vama to paše i ako vi tako želite živjeti, to je vaša stvar. Pustite što drugi misle o tome. Ali ako ne želite, ako vam to smeta, zašto se bojite raditi onako kako sami želite? Zašto se bojite donositi vlastite odluke i ići putem kojim sami želite, raditi na način na koji vi želite? Zašto nemate hrabrosti živjeti vlastiti život?

Stres. Što je stres za vas? Je li to situacija u kojoj trebate i želite pomoć od drugih? Tad tražite pomoć oko te situacije. Je li stres zaista nešto što vas opterećuje ili je stres ponekad samo rezultat vašeg odbijanja odgovornosti, donošenja odluka?

Kad se opet nađete u stresnoj situaciji, kad osjetite nakupljanje neproduktivnih misli i emocija u svom tijelu, učinite si uslugu i zastanite. Postavite si pitanje: što je to što meni izaziva stres u ovoj situaciji?

Da biste našli odgovor, prvo morate postaviti pravilno pitanje. Dišite. Što je to što vas stresira i zašto vas stresira? Raščlanite problem, pogledajte koje stvari možete riješiti sami, a za koje vam treba pomoć. Možda je teško naći nekoga tko će vam pomoći, ali kako ćete naći ako ne budete niti tražili? Nekad će se dogoditi da će se pomoć naći pored vas bez da ste ju stigli tražiti, ali nekad ćete ipak morati tražiti. To ne znači da će se problem odmah riješiti.

Ovo nije tekst s gotovim rješenjima za konkretne probleme. Ovo je tekst o nošenju sa stresom i stresnim situacijama.

Ako ne možete izbjeći stresne situacije, ako ne možete nešto riješiti, kako da se nosite s njima?

Dišite. Dišite polako, dišite duboko, dišite svjesno. Dišite. Smirite tijelo. Možda vam je preteško opustiti se, ali dajte si šansu. Probajte. Pomozite tijelu da nakupljeni stres počne ispuštati iz sebe. Nemojte pljuvat po ovome što vam govorim. Probajte. Ako smatrate da to nije za vas, onda niti ovo mjesto nije za vas i to je u redu. Nemojte misliti da nešto morate, ali ako nešto želite, dajte si priliku. Opustite se, dišite. Niste ni svjesni koliko će vam se rješenja otvoriti jedom kad se vi odlučno otvorite prema njima.

Stres. Stres je samo riječ. Vi ste ti koji toj riječi možete dati ili oduzeti moć. Dišite. Opustite se. Promotrite. Promislite. Donesite odluku i jednostavno krenite.

I imajte na umu sljedeće - snaga uma jednaka je i kad ustrajemo, kad pružamo otpor i kad mijenjamo. Jednaka je kad nešto želimo promijeniti kao i kad nešto ne želimo promijeniti. Um je jednako snažan, a različiti ishodi samo su rezultat odluke koju smo odlučili zastupati.

Vi možda mislite da niste dovoljno snažni da uspijete, ali zapravo ste već snažno odlučili da nećete uspjeti.

Kod mnogih ljudi koji imaju neku psihološku bolest ili psihološki poremećaj, vi to na prvu uopće ne možete primijetiti. Tek kroz duži razgovor ili duži boravak s tom osobom, vi počnete primjećivati da nešto nije u redu. Osoba djeluje vrlo uobičajeno, vrlo normalno, a onda shvatite da je sve samo ne normalna (iako je to, nažalost, možda i dalje uobičajeno).

No ima i onih ljudi koji osjećaju psihološku bol koja, ne samo da ima tjelesne simptome, već s vremenom i mijenja čovjekovo tijelo.

Znala sam kakvu je psihološku traumu doživjela. Znala sam i kako nije dobila pomoć koja joj je bila iznimno potrebna. Bila sam dijete, ona je bila svega par godina starija od mene. Djelovala je kao starica. Do nedavno smo se zajedno igrale u velikom društvu. Bila je vedra, vesela, ali i vrlo nježna. Vjerojatno je upravo zato toliko teško doživjela traumu koja je i sama po sebi ogromna i teška.

Tijelo joj se osušilo. Oči su joj upale u duplje. Kosa joj se prorijedila i bila je suha, za razliku od tjemena koje joj se mastilo. Hodala je odsutno, gledala je u daljinu, ali nastavila je živjeti, nastavila je funkcionirati.

Trauma ju nije odmah izmijenila. Trauma ju je mijenjala kroz neki period. Emocionalna bol bila je prevelika, a ona sama je počela u potpunosti propadati pod težinom svog osjećaja krivnje. Krivnje zbog toga što kao starija sestra nije spasila mlađe dijete od smrti.

Cijela je obitelj trebala pomoć. I svi ostali su se porazbolijevali, mnogi su i umrli u kratkom roku. No ona je nastavila živjeti, nastavila je propadati, nastavila je životariti.

Ona nije jedina. Toliko sam toga doživjela, ali i s toliko se toga susrela u životu da su se mnogi primjeri ponavljali. Gledala sam mnoge kako tjelesno propadaju pod težinom emocija s kojima se nisu znali nositi i koje nisu znali otpustiti. Gledala sam u nemoći jer tim je ljudima trebala prava profesionalna pomoć. Pomoć koja do njih nikad nije stigla.

Emocionalna bol potječe iz mnogih, često i nefizičkih izvora. Osim što ju osjeća u tijelu, čovjek emocionalnu bol proživljava i svojim umom. Ona ujedno postaje i njegova psihološka bol (duševna bol, mentalna bol). Bez obzira na uzrok, psihološka bol može biti intenzivna te može značajno utjecati na mnoga različita područja čovjekovog života.

Emocionalnu bol moramo shvatiti ozbiljno.

Brojni uobičajeni osjećaji povezani s emocionalnom boli mogu utjecati na fizičko i mentalno zdravlje čovjeka.

Simptomi emocionalne boli su brojni, a mogu uključivati osjećaje duboke tuge, usamljenosti, izolacije, paniku, sram, bijes, osjećaj bezvrijednosti te općenite negativne emocije.

Emocionalnu bol ćemo svi iskusiti s vremena na vrijeme. Problem nastaje kad su ti osjećaji intenzivni, dugotrajni te kad ometaju čovjekovu sposobnost funkcioniranja i obavljanja normalnih dnevnih aktivnosti.

Ako se čovjek ne nosi uspješno s negativnim emocijama, emocionalna bol može imati dugotrajne posljedice.

Emocionalna bol nije bolest, ali s vremenom se bolest može iz nje razviti.

Bolesti koje se mogu razviti su i mentalne bolesti i bolesti tijela, ovisno o tome o kojim je emocijama riječ.

Već sam spominjala mentalne poremećaje i bolesti koje čovjek može razviti, a neki od njih su anksioznost, depresija, poremećaj u prehrani, shizofrenija.

Tjelesni simptomi uobičajeni za neke mentalne bolesti su nejasni bolovi koji često uključuju kronične bolove u zglobovima, udovima, leđima, poremećaje spavanja, umor, gastrointestinalne probleme, promjene apetita i promjene psihomotorne aktivnosti.

Osim mentalnih poremećaja i bolesti te tjelesnih simptoma mentalnih bolesti, razvijaju se i poremećaji u rad odnosno funkcioniranju određenih organa, ali i cijelih tjelesnih sustava. Razvijaju se i autoimune bolesti te razne druge bolesti kojima se na kraju uzrok traži u tijelu, ali ne i u emocijama.

Psihološki faktor utječe na tijelo, a zatim promjene na i u tijelu opet negativno utječu na čovjekovu psihu. Dolazimo do začaranog kruga u kojem svaka razina čovjeka neprestano negativno utječe na sve ostale njegove razine.

Tu imamo i veliki problem što mnogi izlaz iz emocionalne boli traže u drogama i ostalim štetnim supstancama. Na taj način, upotrebom takvih sredstava, čovjek se nije uspješno riješio boli, već ju je samo maskirao, da ne kažem i pogoršao jer se ona još uvijek nalazi u njemu. Uzimanje droge, alkohola i sličnih supstanci neće izliječiti čovjeka, već će doprinijeti njegovoj bolesti i njegovom propadanju.

S emocijama se treba naučiti ophoditi. One su dio nas, naša svakodnevica, stoga ih trebamo znati prepoznati, razumjeti i shvatiti informaciju koju nam one pružaju. Emocionalna bol je nešto s čim ćemo se redovito susretati, ali to ne znači da toj boli moramo dopustiti da se razvije u bolest.

Emocionalna bol je proces koji moramo odraditi, a ne stanje u kojem moramo ostati zarobljeni.

Kao i u svim ostalim segmentima života, mnogi ljudi će glumiti i emocionalnu bol samo kako bi privukli pažnju na sebe, time bacajući debelu sjenu na osobe koje su uistinu u boli i kojima treba pomoć.

Ponašajte se odgovorno. Nekad ćete osjetiti potrebu za dramom, ali ne pretjerujte. Nemojte raditi od buhe slona. Nemojte glumatati radi dobivanja pažnje. Emocionalna bol je nešto s čim se mnogi ne znaju nositi i trebamo pomoći drugima tako što ćemo prvo i sami naučiti kako se s tom boli nositi i kako se prema njoj ophoditi.

Nemojte pojam emocionalne boli iskrivljavati niti zloupotrebljavati, pogotovo ne kako biste manipulirali drugima, iskorištavali ih te im nanosili štetu.

Smisao života jest da rastemo i da se razvijamo. Učite o sebi, učite o svim razinama koje vas sačinjavaju te pomozite drugima kojima je pomoć potrebna. I pođite u šetnju. Šetnja i gibanje tijela općenito donijet će toliko dobrobiti, kako vašem tijelu, tako i vašem umu. Ojačat će vas kako biste se uspješno mogli nositi sa svakodnevnim izazovima i pomoći će vam na putu da postanete najbolja verzija samih sebe.

Osjećaj krivnje. Je li to nešto što nam drugi nameću ili je samo i jedino naš osobni produkt? Nametanje osjećaja krivnje može doći od strane drugih ili od nas samih, ali sam osjećaj krivnje? Može li nam se krivnja nametnuti ako nije u nama i znači li da smo uistinu krivi ako se tako i osjećamo?

Može li taj osjećaj u nama nastati samo zato što nas od naših početaka uvjeravaju da smo krivi, da smo rođeni s izvornim grijehom kako to religije vole nazivati prije nego nam nametnu svoje spasenje, ili naša otvorenost, naša osobina, naše uvjerenje ili pretpostavka da postoje stvari koje još ne znamo, koje tek trebamo naučiti, naše prihvaćanje da tek moramo otkriti nepoznato dozvoljavaju da pomislimo kako smo uistinu krivi iako razlog tomu tek trebamo otkriti?

Kako god bilo, u mojoj obitelji je uobičajena praksa nametanja krivnje, a vjerujem da je tako i u mnogim drugim odnosima. Meni je nametan osjećaj krivnje otkako sam svjesna sebe kao osobe. No zašto se on zadržao u meni do današnjeg dana?

Ja sam svjesna činjenice da nisam kriva za tuđe postupke, tuđa djela ili mišljenje. To sam učila dugo, ali sam to na kraju i osvijestila. No ipak, ja još uvijek podliježem tom nasilnom nametanju iz drugih razloga. Shvaćam da u okruženju u kojem se cijelog života nalazim, nasilno, destruktivno i omalovažavajuće ponašanje proizlazi iz povrijeđenih, emocionalno ili psihički nerazvijenih ljudi koji se nisu uspjeli izboriti za sebe. Ljudi koji se bore sami sa sobom i sa svijetom i koji gube u obje borbe. Pa zašto sam ja onda kriva?

Zato što se ja borim za sebe i za druge, prihvaćam odgovornost za svoje misli, riječi i dijela te stojim iza svog ponašanja i svojih odluka. Zato što marljivo i predano radim na tome da meni bude bolje, da ja budem bolja i zato što znam da bih njima mogla pomoći kad bi oni prihvatili pomoć koju im nudim, pomoć koju tako lažno traže samo da bi se iživljavali na njoj.

Ja znam da im mogu pomoći i zbog toga svaka njihova suza, njihov jad, njihov vapaj u meni iznova i iznova budi nagon da pomažem. Ali ne možete pomoći nekome tko pomoć ne želi, ne uistinu, bez obzira koliko netko jecao da nije tako.

I to nije iz potrebe da budem heroj u nečijem životu, već zato što vidim koliko život može biti dobar samo ako ga odaberete, ako se odlučite za život, ako otpustite terete koje si sami namećete, ako prihvatite odgovornost za sebe i svoje postupke i jednostavno živite život.

Kao da nada u meni umire zadnja, kao da mislim da će se ovog puta ipak nešto prelomiti u njima, da će napokon shvatiti, otpustiti i krenuti u bolji život. Ali to se još nije dogodilo.

Problem u obiteljskim odnosima jest taj što kad jedni tonu, vuku i druge. Vuku i vas za sobom. Upravo zbog toga mi je uvijek bilo bitno držati im glavu iznad vode dok sami ne shvate da su i više nego sposobni samostalno zaplivati jer ako odustanu i potonu, povući će i ostale jer smo svi vezani.

Jedini način za spasiti samog sebe jest odvezati se i otplivati na obalu. Pustiti ih i nikad se više ne osvrnuti. Ali je li to uistinu rješenje? Možda mnogima i jest. Možda je mnogima to pak jedino rješenje, ali bojim se da ja nisam u toj situaciji. Moj unutarnji program čini me osobom koja drži i ne pušta obitelj. Ono što ću tek na kraju saznati jest značili li to da ću ih dovući do obale, hoće li oni napokon zaplivati ili ćemo zajedno potonuti u nepregledne morske dubine.

Osjećaj krivnje. Ja kao ja ne mogu reći drugima što da rade s tim osjećajem, kako da se nose s njim ili kako da ga se riješe. Ja ga nosim sa sobom. Moj je, a ne želim ga i, iako sam mnoge osjećaje krivnje otpustila, oni neki ostali su sa mnom.

I borim se s njima svakog dana, držim se da me ne potope. Povremeno se nagutam vode da bih potom opet izvukla glavu i udahnula, iznova i iznova. Možda se već sutra nešto promijeni, možda već sutra nađem rješenje ili način otpuštanja, ali sad u ovom trenutku još uvijek se trgam između života kakvog želim i tereta koji nosim sa sobom.

Ja ne padam na klasične emocionalne ucjene. Mene ne možete emocionalno ucijeniti onako kako to mnogi manipulatori rade drugim ljudima. Emocionalna ucjena koja je meni problem jest to uporno nametanje krivnje što nisam učinila više i bolje da nekome pomognem. Ta se ucjena od svakog člana obitelji razlikuje u načinu na koji ju ispoljava, ali nitko od njih ju ne izgovara direktno, već mi ju servira kroz svoju osobnu patnju.

Mislim da sam putem već negdje oguglala na ono što oni rade sami sebe. Sad mi je najveći problem to što mene povlače u ponor bez dna i što konstantno poništavaju moj uspjeh tako što me vraćaju na početak. Koliko zaradim, toliko izgubim, koliko se naradim, oni toliko unerede, koliko se opustim, oni me toliko namjerno provociraju i živciraju i to sve samo da bismo mi kolektivno bili jadni. Jer kad je jedan jadan, sam si je kriv. Kad smo svi jadni, e to onda tako treba biti jer smo u podjeli ljudi spali u one koji su jadni, stoga ne možemo snositi osobnu krivicu za jad u našem životu.

Moj stari je priča koja zaslužuje puno više riječi nego što stane u ovaj tekst, stoga će priče o njemu biti podijeljene po drugim tekstovima i temama. On u ulozi patnika svijeta jedan je od velikih manipulatora i emocionalnih ucjenjivača, ili barem sebe tako doživljava, velikim.

Mama je, kako sam već ranije spomenula, u ulozi cendrave tinejdžerice koja svojim ponašanjem provocira odgoj. Ona će čovjeka izludjeti onda kad čovjek pokuša normalno i nježno odnosno razumno razgovarati s njom. Ono za čim čovjek mora nužno posegnuti s vremena na vrijeme jest ono što čovjek ne voli, ono što ja ne volim. Moram se izvikati za nju. Tek tad ona posluša što joj se kaže i barem nakratko zaustavi sranje ili nered koji radi.

Ja se na nju nikad nisam izvikala da bih liječila svoje komplekse. Ona to želi, ona to traži. Ona ne čuje normalan glas. Ona u kriznim situacijama reagira samo na povišenu frekvenciju zvuka. Kao da ju to malo trgne u stvarnost. Kao da tek to prodire kroz njene nagluhe uši.

Moja mama svoju nesreću voli više nego svu sreću svijeta. Ona je žrtva koja je odlučila na sebe preuzeti i ulogu žrtve (o razlikama će kasnije biti govora) kako bi bila viđena te će učiniti sve što je u njenoj moći kako bi zadržala tu ulogu.

Milijun je primjera koje mogu navesti. Milijun je odvratnih stvari kojih se mogu prisjetiti. S vremenom ću obraditi dobar dio njih iz edukativnih razloga, a sad ću navesti jedan manji.

Moja je mama bolesna. Ima više nego nekoliko raznovrsnih dijagnoza. Osim terapija koje mora redovno uzimati, ima još stvari kojih se mora pridržavati kako bi joj stanje bilo podnošljivo ili kako ne bi prebrzo do kraja izgubila funkcije tijela koje već ionako gubi.

Uslijed katastrofe velikih razmjera koja je pogodila naše područje i iako je imala mene uz sebe, moja je mama odlučila da joj je ovo idealna prilika da izviče i isplače svu bol koju nosi u život. Problem je bio taj što je izmišljala razloge zbog kojih plače.

Prvo želim razjasniti neke stvari. Ja svoju obitelj poznajem cijeli svoj život, promatram ih cijeli svoj život i naučila sam obrasce njihovog ponašanja. Njihovo se ponašanje, ali i izbor riječ, razlikuje ovisno o tome koja je njihova agenda. Ovisno o tome govore li istinu, jesu li sretni, lažu li, skrivaju li nešto, srame li se nečeg i tako dalje. Oni imaju svoj obrazac ponašanja koji se ne mijenja i ja sam ga s godinama savladala.

Kad nešto kažem o njima, ne govorim to iz pozicije nekontrolirane emotivne reakcije, već iz stečenog znanja i iskustva, promišljeno i odgovorno.

Moja je mama vidjela da ima idealnu priliku vrlo glasno i dramatično isplakati svoje loše odluke i to je činila tako što se dodatno nasilno odnosila prema svom tijelu i osobnoj higijeni. Danima je bila obučena u istu odjeću, obuvena, nije se prala, ispirala, nije prala zube i cijelo je vrijeme ispijala kave i pušila ogromne količine cigareta. Doslovno po cijeli dan i noć, doslovno jednu za drugom. Odbijala je ležati u krevetu i po cijele dane bi sjedila obučena. Sjedila i smrdjela.

To je osoba koja gubi funkciju nogu, koju užasni grčevi trgaju do granica boli, koja ima hrpu dijagnoza od kojih svaka za sebe iziskuje određene mjere ili režime kojih se treba pridržavati, koja unosi velike količine tableta u tijelo koje imaju svoje nusprodukte i kojoj je i ostatak tijela iznimno povrijeđen na ovaj ili onaj način.

To je osoba koja mora izmjenjivati ležanje sa hodanje kako bi zadržala funkciju hodanja i koja zbog dobre podloge za razvoj gljivica mora redovito održavati osobnu higijenu. Osoba koja je odlučila sve to zanemariti kako bi pokazala koliko je jadna. Kako bi svi mogli vidjeti koliko je ona iznimno jadna.

Ja koja sam dijete preuzela sam na sebe apsolutno sve što sam mogla, radila sam sve što sam mogla, neprestano i neumorno, iz dana u dan, pri tom cijelo vrijeme pružajući mami potrebnu psihološku pomoć i podršku. Sve to da bi ona nastavila glasno dramiti, zbog čega je na kraju došlo do toga da je meni puknuo film.

Uspjeli smo pronaći radnike koji su nam odlučili pomoći u kući u kratkom roku i trebali su doći svaki tren. To je značilo i da nekoliko dana nećemo moći koristiti, između ostalog, niti kupaonicu, a ona smrdi i drami. Tad sam se izvikala na nju.

Rekla sam joj da se izvoli istog trena okupat jer smrdi na kilometre. Rekla sam joj da joj zdravlje rapidno propada njenom krivnjom i da se od sad pa na dalje ima redovito skidat, izuvat i ležat u krevetu, a ja ću ležat u istom krevetu da joj bude lakše. Rekla sam joj da se izvoli sabrat i da mi pomogne micat sve one stvari koje će smetati radnicima jer ja imam samo dvije ruke i noge i ne stižem apsolutno sve sama. Rekla sam joj da prekine srat i cendrat i da se spusti na zemlju. Ako trebamo poginut, poginut ćemo, ali to uopće ne ovisi o nama i prije toga ćemo dati sve od sebe da povratimo kvalitetu života koji već živimo.

Moja se mama sabrala istog trena. Okupala se, osvježila se, presvukla se i uhvatila se posla. Od tog trenutka na dalje ona se spustila na zemlju i vratila među žive. Nekoliko mi se dana kasnije zahvalila i na tome je ostalo idućih nekoliko mjeseci, a onda mi je došao rođendan.

Tijekom rođendana nisam bila kod kuće pa mi je stiglo rođendansko pismo, a čestitka je glasila ovako:

    „Nemoj vikati, nemoj se ljutiti na nas. Mi samo želimo tebe razveseliti kao što ti želiš razveseliti nas.“

Potpisi od svih, a zatim slijedi samo njezin nastavak:

    „Kažeš da sam ja smrdljiva sebična mama koja misli samo na sebe, a na tebe ne. Ja sam samo jako žalosna i sram me je što ti svoj teško zarađeni novac moraš trošiti na nas“,
uz još ostalo što je napisala.

Ali nije ju bilo sram na taj način svom djetetu čestitati rođendan. Nije ju bilo sram lagati, lažno me optuživati da sam rekla ono što nisam rekla i opet me stavljati u ulogu njenog zlostavljača. Njeno dijete, koje je život potratilo pokušavajući pomoći obitelji, a kojeg ta ista obitelj svakodnevno maltretira.

Nju je sram što ja imam teško zarađeni novac, a nije ju sram što me dobrim dijelom natjerala na teško zarađivanje. Nije ju sram zbog njenog „ako propadam, neka propadam u stilu“ zbog kojeg je cijela obitelj propala. I nije ponosna što se dijete brine o njoj, što joj svim silama pomaže unatoč svemu što je napravila i što i dalje radi. Nju je sram što novce moram trošiti na njih.

Osim na prethodno navedeni događaj, referirala se i na još jedan, a to je bilo kad sam se ja ubijala od posla i slala joj apsolutno sve što sam zaradila, otkidajući tako doslovno sebi i hranu iz usta, da bi ona meni poslala pun paket gluposti u vrijednosti skoro tisuću kuna. Kad sam ju nazvala i pitala je li normalna jer ja se ubijam da joj platim račune i život, a ona moje pare baca kako bi meni poštom poslala stvari koje ju nisam niti tražila, a koje sam si i sama jeftinije mogla kupiti, ona je uvrijeđeno vrištala kako to nisu 'te novčanice koje joj ja šaljem', nego neke druge. Koje vražje druge novčanice, još i sa strane posuđuje novce i baca ih u vjetar?!

Tri su mi dana trebala da se smirim i da ju nazovem kako bih joj mirnim glasom mogla izgovoriti sve što mislim i sve što jest. Da ste vi vidjeli tu predstavu. Moj je dečko svjedok, cijelo je vrijeme bio pored mene dok sam s njom razgovarala putem video poziva. Kako se ona bacala po ekranu, kako je ona stenjala, vrištala, zavijala, kako se ona derala na mene, kako me je ponižavala, kako je izvrtala stvari, kako je lagala i cendrala kao kakva balavica.

Došlo mi je toliko muka da sam se skoro ispovraćala dok sam ju gledala. Žena od tad skoro 70 godina, kako se odvrtano i ponižavajuće ponašala, kakve je užasne izobličene grimase radila. Nema što mi nije izgovorila kako bi krivnju svalila ne mene. Nema s kim me nije usporedila, a pri tom mislim na njenog bivšeg muža i njenog pokojnog oca. Kako ja nju zlostavljam, kako sam ja odvratna, kako ju maltretiram, kako sam sve izokrenula, kako ja lažem i još gore, nju lažno optužujem.

Ja sam joj nakon cijele njene jadne predstave podnijela detaljan izvještaj o svemu što znam da skriva od mene, o svim njenim skrivenim kreditima i o tome kako meni prijete ljudi kojima je ona dužna novce i od mene traže da im ih vratim, dok svi oni koji su njoj dužni, bježe od mene i ogovaraju me iza leđa.

Zinula je tako što je razvukla usta preko cijelog lica. Šutjela je od užasa jer više nije mogla govoriti. Ista ona osoba koja je svoju obitelj dovela do financijske propasti svojim sumanutim trošenjem novca i nekontroliranim dizanjem kredita koje nikada nije mogla vratiti, a koje još dan-danas velikim djelom vraćaju upravo njena djeca. Čijim smo neodgovornim ponašanjem i zbog čijeg smo laganja i skrivanja skoro ostali bez svega, bez krova nad glavom.

To je ono sumanuto ponašanje koje ja redovno doživljavam, a pri tome još nisam pisala o starome koji se ponaša još i gore. To su osobe koje mene konstantno emocionalno ucjenjuju i svaljuju krivnju svog života na mene.

Još i sad osjećam krivnju što pišem o ovome, što govorim o tome što ja prolazim, što pišem (i što ću pisati) o onome što se meni događa svakoga dana. Osjećam krivnju jer progovaram o zlostavljanju, a onda se sjetim kako niti jedna moja suza u životu moje roditelja nije zaustavila u onome kako su se ponašali i kako se još uvijek ponašaju.

I iako bi nakon bure nastupilo razdoblje mira, to samo znači da su problemi bili negdje skriveni i da je trebalo potražiti gdje su ih to moji roditelji pokušali sakriti od mene. Trebalo ih je pronaći prije nego mene ti isti problemi s leđa opale po glavi.

Ja svoje roditelje ne mogu promijeniti. Ne mogu im više niti pomoći. Ja još jedino dajem sve od sebe da cijelu stvar držim koliko-toliko pod kontrolom da sve to mene ne strpa u crnu zemlju. Da dam sve od sebe da samu sebe spasim dok me neka bolest nije pojela, a idući od koraka je da se dotaknem teme emocionalne ucjene.

Bit emocionalne ucjene je prebaciti vlastitu odgovornost na drugu osobu.

Osoba koja nekog emocionalno ucjenjuje nastoji izbjeći svoju odgovornost tako što u drugoj osobi izaziva neugodne emocije. Odgovornost koju ucjenitelj izbjegava može se odnositi na njegove odluke, njegove propuste, na ono što on osjeća odnosno kako se osjeća, na komunikaciju koja nije jasna i izravna, na prikrivanje svojih nedostataka, svog nemara, lijenosti ili sebičnosti, ali i na dobit u vlastitu korist.

Nekog se emocionalno ucjenjuje tako što mu se prijeti nerealnim i neproporcionalnim posljedicama, obično u obliku emocionalne boli, izigravanjem žrtve, zatim izazivanjem neugodnih emocija poput osjećaja krivnje, srama ili odbacivanja, nepoštivanjem granica, odluka ili osjećaja druge osobe, oduzimanjem prava na izbor druge osobe odnosno prikazivanjem da postoji samo jedna mogućnost, a to je ona koju nudi ucjenitelj, iskorištavanjem nečijih kvaliteta na nepošten i sebičan način ili pak da se osobi učini neka osobna usluga, najčešće ona koju osoba nije niti tražila, a sve zato da bi se kasnije od te osobe mogla tražiti protuusluga koja je prezahtjevna, nerealna ili štetna, ona koja nanosi nepravdu ili štetu samoj osobi, njenim osobnim granicama ili njenim potrebama.

Emocionalnom ucjenom nastoji se drugoj osobi onemogućiti ili otežati slobodan odabir. Od osobe se traži da učini nešto što nije u skladu sa samom osobom, njenim mogućnostima, njenim osjećajima ili integritetom.

Emocionalnom ucjenom osobu se nastoji natjerati da ona sama donese tu odluku koja je po nju štetna, a koja se od nje zahtijeva.

Od emocionalne ucjene možete se obraniti tako što ćete sami sa sobom razriješiti svoje osjećaje, želje i prioritete, ali i tako što ćete postaviti osobne granice koje su u skladu s vama te naučiti reći NE. Bitno je da izgradite dobar odnos sami sa sobom te povjerenje u sebe i svoje vrijednosti kako vas ne bi poljuljalo tuđe samopouzdanje jer to je upravo karta na koju će igrati onaj koji vas ucjenjuje.

Onaj koji vas emocionalno ucjenjuje svojim će velikim i napuhanim samopouzdanjem pokušati baciti sjenu na vas, pogotovo ako ste nesigurniji i sugestibilniji, pogotovo ako vas muči osjećaj manje vrijednosti ili bezvrijednosti te pogotovo ako vam je lako nametnuti tuđe mišljenje jer smatrate da su drugi bolji od vas.

Nekim je ljudima cijeli karakter izgrađen oko emocionalnog ucjenjivanja drugih ljudi. Ta je navika toliko usađena u njih da bez nje niti ne znaju funkcionirati. Ona je neodvojivi dio njih i doživljavaju ju toliko prirodno da bez nje ne mogu.

Osobama koje su odrasle uz emocionalno ucjenjivanje, koje su odgojene uz puno nametnute krivnje, često je teško slušati vlastite osjećaje i slijediti vlastite potrebe, ali to nije pravilo.

Iako ste odrasli uz ucjenjivanje te ga smatrate 'normalnim' zato što je svakodnevno i uobičajeno, morate znati da ima nešto u vama što vam može pomoći, a zove se unutarnji glas. Unutarnji glas nas upozorava da je nešto pogrešno ili nezdravo. Kad se on javi, obično osjećamo izraziti otpor prema onome što nam se događa ili što se od nas zahtjeva. Zbog njega se u nama javlja snažan otpor, ali se javljaju i ljutnja ili bijes.

Isti se osjećaji javljaju i u drugim situacijama i zbog toga je iznimno važno da osluškujemo svoj unutarnji glas te da vježbamo komunikaciju s njim.

Emocionalne ucjene su teške i pogrešne. Najbitnije od svega je raditi na sebi kako ne bi bilo temelja za ucjenu. Ako razumijete zašto se druga osoba ponaša kako se ponaša i ako ste svjesni da je ona odgovorna sama za sebe i svoje postupke, ako vi razumijete svoje emocije ili barem radite na uspostavi jasne komunikacije između sebe i emocija koje se u vama javljaju, ako shvaćate da vi sami vrijedite i da vas nitko nema pravo tražiti da idete protiv sebe kako biste se njima dobrovoljno podredili, možete se oduprijeti takvoj vrsti ucjene.

Možda ih nećete sve spriječiti, možda će vam neke, kao i meni, još uvijek utjerivati osjećaj krivnje, ali nastavite se boriti za sebe. Ja svakog dana radim na tome da se oslobodim onog što je pogrešno i neću odustati upravo zato što znam da to što se događa jest pogrešno.

Radite na odnosu sa samim sobom i radite na povjerenju u sebe. Odredite svoje osobne granice i savladajte upotrebu riječi NE. Vi niste krivi što je netko drugi donio lošu osobnu odluku niti ste krivi za to što vas netko ucjenjuje. Vi imate pravo na sve navedeno i na vama je da kažete dosta emocionalnim ucjenama.

Kao djecu su nas uvjeravali da su odrasli ti koji će se pobrinuti za nas i da su odrasli ti koji rješavaju probleme, no to nije okolina u kojoj sam ja odrasla ili u kojoj živim, gdje god da boravim.

Na nama je da vjerujemo kako je negdje drugdje drugačije, bolje i normalnije. Da vjerujemo kako negdje drugdje odrasli uistinu jesu odrasli jer, statistički gledano, negdje bi to trebala i biti istina. No to je i dalje nešto u što možemo samo vjerovati, a ja bih, za promjenu, to željela i doživjeti.

Slušam kako bi trebalo biti, ali vidim da ništa od toga nije realno niti stvarno u praksi i umorna sam od toga. Umorna sam od ljudi koji glume da su odrasli, ali nisu niti malo zreli ili odgovorni.

Umorna sam od ljudi koji ne žele biti zreli ili odgovorni, od ljudi koji su odlučili da će biti nerazvijeni buntovni klinci i da će po cijele dane samo pružati otpor svemu s čim se susretnu. I dok vrijeme ide, oni se bahato drže svoje odluke da se nikad neće promijeniti niti razviti.

Umorna sam od toga da u mom životu ne postoji apsolutno niti jedna starija osoba koja bi preuzela odgovornost na sebe i kvalitetno se za nešto pobrinula ili riješila neki problem.

Ne postoji niti jedna odrasla osoba (starija u odnosu na mene) kojoj se mogu požaliti ili koju mogu zatražiti pomoć kad mi je ona potrebna te sa sigurnošću znati da će nešto biti riješeno. Osim cendranja, kukanja i preseravanja koje moram slušati, problem će biti riješen ili djelomično ili loše, ili će pak samo biti zakamufliran zbog čega će kasnije izrasti u još gori problem.

Umorna sam od odraslih ljudi koji nisu odrasli i koji to niti ne žele biti. Umorna sam od odraslih koji vole praviti probleme i očekuju da će netko drugi te probleme za njih rješavati. I umorna sam da me ti isti 'neodrasli odrasli' svakoga dana maltretiraju svojim bahatim, bezobraznim i nadasve nerazvijenim ponašanjem, istovremeno pljujući po svemu što ja radim i poništavajući moj rad i trud kojim rješavam probleme koje su oni ili proizveli ili ignorirali i dopustili im da postanu još i veći.

Ne tvrdim da ne postoje zrele i odgovorne osobe, a koje su starije od mene, ali tvrdim da njih u mom životu nema.

Umorna sam od svijeta koji propada jer svi nešto glumataju i čvrsto se noktima drže za svoju nerazvijenost i povrijeđenost.

Umorna sam od svijeta neodraslih odraslih, ali ja sama to ne mogu promijeniti. Ne mogu sama. Trebam pomoć, izravnu pomoć u tome.

Nikad u svom životu nisam imala priliku živjeti samo svoj život i bezbrižno se baviti samo sobom. One gluposti, najljepše je đačko doba, kad si bez brige i pameti, kad si dijete, a roditelji i odrasli se brinu o svemu, ja nikada nisam doživjela. Problemi su uvijek bili tu i mene se u njih uvijek uvlačilo i njima opterećivalo još od samog djetinjstva.

I nije mi problem što sam bila uključena u sve to. To je dio mog života i ne nosim ga kao svoju ranu, već kao svoje iskustvo. Ono što meni predstavlja problem jest činjenica da ti isti odrasli mene doživljavaju kao neuspješni promašaj, kao nekog tko se 'nije snašao', tko 'nije postigao ništa značajno u svom životu' i tko 'nije ništa svoje izgradio'.

Nikog ne zanima činjenica da sam kao dijete morala biti tu za svoje roditelje, što sam im morala biti stijena, potpora i rješavatelj problema, pa čak i kad to nisu tražili jer su ti problemi izravno udarali i po meni. Nikog nije briga što cijeli život radim i rješavam, što sam odgovorna i što se razvijam jer me se uvijek uspoređuje sa starijima od mene.

Ali ja sam umorna, premorena sam od svega. Premorena od činjenice da niti jedno razdoblje mog života nije bilo bezbrižno, nikad. Premorena sam jer se osjećam pregoreno, a znam da moram nastaviti dalje jer se problemi slažu svakog dana, a odrasli samo cendraju.

Razlika između mene i odraslih u mojoj okolini jest ta što se ja odgovorno odnosim prema svemu. Možda ne znam sve, ali ću se pozabaviti time da nešto napravim ili riješim. Posvetit ću sebe i svoje vrijeme kako bih pomogla, riješila, nekog ili nešto pronašla ili nešto postigla. Sebe i svoje vrijeme. Odgovorno. Predano.

Postoje djeca koja rješavaju probleme svojih roditelja odnosno probleme koje njihovi roditelji produciraju i djeca koja samo cendraju o tome kako moraju rješavati probleme, ali ih ne rješavaju uistinu.

Roditelji bahato znaju reći djeci kako oni nisu od njih tražili da im se pomogne ili da ih se spasi, ne shvaćajući da djeca nisu imala baš nekog izbora jer je sve to izravno i negativno utjecalo upravo i na njih. Nitko ne razmišlja o tome da su problemi nasljedni i netko ih mora u jednom trenutku riješiti ili to barem pokušati napraviti.

Oduvijek sam željela da se moje sposobnosti iskoriste za dobrobit i za napredak, a na kraju se svode samo na uporno čupanje iz blata, ne i za uklanjanje blata jer ga odrasli uporno nanose.

Ja imam svog srca želje, ali mnoge su ostarjele u tami jer nikad nisam imala priliku brinuti se samo o sebi dok se drugi brinu o sebi. Naši su životi isprepleteni i tuđi su problemi na mom pragu. Nije svaki tuđi problem na nama da ga riješimo, ali mnogo je problema koji izravno ugrožavaju i nas i ostale, a netko napokon te probleme treba početi i rješavati.

Ne mogu sama. Ja uistinu ne mogu sama riješiti sve probleme svijeta. Treba mi pomoć. Treba mi da ljudi sudjeluju, da počnu biti odgovorni i to prvo sami se sebe i svoje postupke.

Svijet neće funkcionirati ako ćemo konstantno odbacivati svoju odgovornost. Dobro, svijet će funkcionirati tako kako će funkcionirati, ali hoće li to biti svijet u kojem želimo živjeti? Neodgovoran svijet? Svijet bez pravde?

Razmislite o tome što činite i sebi, ali i drugima svaki put kad se neodgovorno ponašate i kamo vas (nas!) sve to na kraju vodi jer ono što daješ, to na kraju i dobivaš.

Ono što ljudima uporno govorim jest da ne možete pomoći osobi koja si ne želi pomoći. Isto tako, da biste vi sami promijenili svoj život, vi sami morate to uistinu htjeti.

Da je lako, nije, sve dok jednog dana ne shvatite da, iako nije lako, to je upravo ono što želite i nikomu i ničemu nećete dopustiti da vas zaustavi na vašem putu. Onog trena kad budete spremni, kad uistinu budete spremni, shvatit ćete ove moje riječi.

Ja zaista iskreno i od srca želim pomoći ljudima koji to žele i trebaju, ali mnogi još uvijek govore da žele pomoć, ali ju zapravo ne žele. Ono što oni uistinu žele jest samo publika za njihovu osobnu dramu.

Drame ima svuda oko nas i ja nemam nikakvu namjeru gledati tuđe predstave bez svrhe i smisla. Ne mogu više trošiti svoj dragocjeni život plješćući iz kurtoazije nekomu tko mi svoj živčani slom servira pod zabavu. Nekomu tko lažno vapi, a samo me pokušava zadržati što duže u svom igrokazu. Nekomu tko se sa svojim, ali i tuđim životima, igra kao s krpenim lutkama.

Ljudi žele biti bolesni, biti van ravnoteže. Ljudi vole proživljavati svoju bol iznova i iznova, osuđujući svakog tko se s tim ne slaže. Ljudi žele da se njihove bolesti slave i uzdižu u vječnost. Oni žele kroz svoju patnju i bol biti u središtu pažnje. Oni svojom neuravnoteženošću žele postići ono za čim žude, a to su ljubav, odobravanje i prihvaćanje.

Ljudi žele dramu. Ljudi vole dramu, ali ono što je najgore od svega jest to da se novi ljudi odgajaju u uvjerenju da je to ispravno i da tako treba biti.

Mnogima je, i to svjesno i odgovorno tvrdim, nametnut stav da je drama normalna, nužna i poželjna.

Mladi ljudi, ali i oni koji se tako osjećaju, oko sebe vide samo to – dramu. Nije ni čudo da ju prihvaćaju zdravo za gotovo kad gotovo da i nemaju drugog primjera izloženog u toj mjeri koliko i samu dramatičnu dramu. Njima se uporno i uporno, svakodnevno, iznova i iznova servira drama te se ta ista drama očekuje i od njih.

Ja ne mogu pomoći svim tim ljudima, pogotovo ne onima koji niti ne znaju da im je pomoć potrebna. Ne mogu pomoći niti ljudima koji misle da trebaju pomoć, ali ju ipak ne žele. Ja, za početak, mogu pomoći samoj sebi i svojim primjerom pružiti podršku ljudima koji su si odlučili pomoći.

Vi ćete odrastanjem spoznati sve ono što ne valja, kako kod vas, kako u vašoj užoj okolini, tako i u svijetu.

Vi ćete htjeti bolje, htjeti drugačije, ali će vas okolina uporno obeshrabrivati sve dok vas ne nauči kako da sami sebe obeshrabrite.

Vi ćete kroz odrastanje naučiti programe i obrasce ponašanja kojima ćete sami sebe porobiti putem straha. Naučit ćete zagubiti sve one vrijednosti s kojima ste rođeni, a sve samo kako biste bili dio tuđe drame. Naučit ćete vjerovati kako ste bezvrijedni i kako se morate ponižavati i jeftino prodavati da biste nešto u životu zaslužili.

Te vrijednosti su možda zagubljene, ali ne i izgubljene. Ja sam tu da vas podsjetim na snagu koja je u vama. Snagu koja je već u vama, samo ju morate prikupiti, samo ju morate akumulirati i bit ćete spremni zauvijek promijeniti svoj život na bolje, na sretnije, na zdravije i ispunjenije.

Vi to možete! Jeste li spremni napokon napustiti tuđe kazalište?