Omnia Mea nije za početnike. Ne zato što ne sadrži vrijednost za njih, već zato što ju oni neće u potpunosti razumjeti ako se u životu nisu susreli s određenim situacijama i izazovima.

Omnia Mea je za osobe koje su već neko vrijeme ovdje. Ne ovisi o tome koliko godina one imaju, već koju razinu iskustva su stekle jer tek kad imate nekog iskustva, moći ćete hrabrije razmišljati sami za sebe, a ne dopustiti drugima da razmišljaju umjesto vas.

Tek kad ste se susreli s boli, nepravdom, izazovima, razumjet ćete koliko je važno boriti se i ne odustajati. Tek kad shvatite što je na kocki, tek tad ćete znati da povratka na staro više nema i da možete nastaviti samo naprijed.

Kad shvatite da ono što prolazite, prolaze i drugi. Kad vam empatija promijeni pogled na život. Kad uvidite da je cjelokupno čovjekovo zdravlje bitno i da svatko ima pravo iscijeliti se i biti zdrav. Kad shvatite koliko je boli i patnje oko vas i kolikima je potrebna pomoć. Kad shvatite da vi imate snagu pomoći sami sebi.

Kad shvatite postupke drugih. Kad shvatite svoje postupke. Kad shvatite da su iskustva samo lekcije koje nisu tu kako bi nas ponizile i obezvrijedile, već kako bi nas nečemu naučile, kako bi nas osnažile i pomogle nam da se razvijemo i unaprijedimo.

Kad shvatite da su emocije samo informacije, misli samo program, a vaše odluke samo na vama, tad ćete biti spremni otvoriti se znanju i spoznajama koje su pred vama.

Tek kad spoznate teške stvari, razumjet ćete koliko sreće se nalazi u svakodnevnim 'sitnicama'. Tek kad shvatite brzinu prolaznosti vremena, razumjet ćete koliko je važno živjeti u sadašnjem trenutku. I tek kad shvatite beznačajnost nas u velikom svemiru, shvatit ćete koliko je naša uloga ovdje velika.

Omnia Mea možda nije za početnike, ali ona jest početak novih vas. One verzije vas koja vi zaslužujete biti.

Ja ću putem Omnije s vama podijeliti svoja iskustva. Poticat ću vas da radite na sebi i da donosite zdrave odluke.

Omnia Mea će vam pružiti podršku svojim primjerom u nadi da ćete se vi odvažiti i krenuti putem svog srca. Da ćete shvatiti da je vaš život vrijedan življenja.

Ona je tu da vas podsjeti kako je došlo vrijeme da iskoristite svoj dan.

Stavila sam ploču na stol i posložila figure na njihova mjesta. Igrali smo u dvoje. Bacali smo kocku kako bismo odredili tko od nas započinje igru. Kako je igra tekla, tako se prednost izmjenjivala. U jednom trenutku, njemu se pružila opcija da pomakne jednu od svoje dvije figure. Jednim potezom bi poništio moj napredak, drugim bi mene ostavio na mjestu, ali bi napredovao u igri. Pogledao me.

„Ne znam što da radim“, rekao je. „Kako ne znaš“, pitala sam ga. „Ne bih ti htio vratiti figuru na početak.“ „Igramo društvenu igru u kojoj samo jedan od nas može pobijediti“, rekla sam mu. „Ovo je društvena igra i na tebi je da povučeš one poteze koji će te dovesti do pobjede. Ako ti to ne učiniš, ja ću to učiniti jer ako niti jedno od nas to ne učini, kako ćemo završiti igru?“

Pobijedio je, a zatim sam ja pobijedila u idućoj rundi društvene igre naše mladosti.

Kad igrate igru, stavljeni ste u kontekst. Malo sreće i malo strategije će vas dovesti do pobjede, kao što vas propust ili nedostatak sreće može dovesti do poraza. Vi možda niste netko tko želi uništiti tuđe živote, ali kad igrate igru, igrate s onim s čim raspolažete i koristite prilike koje vam se u životu pruže. Nekad će vas suosjećajnost za protivnika odvesti u propast, nekad će vas upravo to spasiti. Cilj igre je igru privesti kraju, a kraj igre donosi i pobjedu.

Hoćete li pustiti suigrača da vas pobjedi? Zašto igrate igru ako namjeravate pustiti nekome da vas pobjedi? Mislite li da vas on nije u stanju pobijediti ako mu to ne dopustite? Jeste li uopće shvatili igru? Ima li uopće zabave u njoj ako ju ne igrate prema pravilima ili ako se ne borite za sebe? Imaju li pobjeda i poraz smisla? Ako ne želite igrati igru u kojoj je samo jedan pobjednik, zašto ne odaberete nešto drugo? Zašto ne slažete puzzle?

Igrate „Čovječe, ne ljuti se“. Netko drugi uporno pobjeđuje, vi uporno gubite. Hoćete li mrziti tu osobu zbog toga? Hoćete li se posvađati s njom? Smatrate li da to nije ona ista osoba koju poznajete, ta osoba koja vas pobjeđuje jednostavnim bacanjem kocke i pomicanjem figura? Jeste li ljuti i razočarani što se vama nije pružila prilika? Što vas netko nije 'pustio' da pobijedite? Mrzite li osobnost osobe koja je odigrala svoju ulogu u ovoj društvenoj igri?

Društvena igra je samo igra i, iako će i ona izazvati mnoge razmirice, ona je i dalje samo igra, samo jedan oblik zabave na koji ste vi pristali.

Život je još jedna velika društvena igra u kojoj su ljudi stavljeni u određeni kontekst s određenim resursima. Nismo svi u istoj poziciji i nećemo svi početi s istim resursima. Nećemo svi imati istu okolinu niti ćemo kročiti istim putem. Na nama je da se nosimo s onim što imamo kako najbolje znamo.

Nećemo svi istim tempom proći kroz ista iskustva niti ćemo se nositi sa životom na isti način. Svi ćemo mi imati uloge i svi ćemo mi igrati igru života.

Kad bismo promijenili svoje uloge i resurse koje imamo, sigurno bismo se ponašali drugačije, ali u životu je tako da imamo ono što imamo, odnosno da krećemo od one točke na kojoj smo se našli kad smo se rodili. Krećemo uvijek od onog što imamo (ili nemamo), a na nama je dalje da iskusimo život kako nam dolazi i da se ponašamo u skladu s onim kako se osjećamo u kojoj situaciji.

Da je bilo drugačije, bilo bi drugačije. Da smo imali bolje, bilo bi nam bolje. Što-bi-bilo-kad-bi-bilo.

Ljudi prvo možda neće znati bolje, ali će im se kroz život pružiti prilika da nauče bolje i to je ono bitno. Jeste li naučili bolje? Ponašate li se bolje? Donosite li bolje odluke? Jeste li bolji?

Možda se ne slažete s drugim ljudima, ali oni, kao i vi, prolaze kroz situacije koje su im teške, koje ne razumiju i s kojima se ne znaju nositi. Oni donose svoje odluke ili ih pak propuštaju donositi. Oni se snalaze najbolje kako umiju s onim što imaju ili se pak ne snalaze uopće.

Ljudi igraju uloge. Igraju prvo one uloge koje su im dane, a zatim s vremenom ili mijenjaju te uloge ili ostaju u njima. Ljudi istovremeno igraju mnoge uloge, a one ovise o kontekstu u kojem su stavljeni u odnos s drugim ljudima.

Ljudi se neće isto ponašati u svim ulogama i neće se isto ophoditi prema svim ljudima. Ne zato što to ne žele, već možda zato što im drugi ljudi neće dati neki izbor. Bit će istovremeno i dijete i roditelj, i poslodavac i zaposlenik, i vođa i sljedbenik, i svjetlost i sjena. Bit će i strogi i popustljivi, i nježni i grubi, i smireni i živčani, i razumni i nerazumni. Bit će sve to. Ne u istoj mjeri, ne istim intenzitetom, ne jednako dugo, ali će biti sve to.

Kako život odmiče, ljudi će si sve više sami birati uloge koje će igrati. I možda ih je život na to natjerao pa su navikli na tu ulogu, možda se u njoj osjećaju najsigurnije ili se pak u drugim ulogama osjećaju ranjivo ili nesigurno. Kako god bilo i koji god razlog bio, njihovo životno iskustvo će ih uvesti u neke uloge i oni će ih prihvatiti.

To ne znači da je ta osoba u svojoj suštini loša, već samo da ju je njena uloga oblikovala u ono što izvodi pred vama.

Možda je osoba izgubljena, možda je zabrazdila preduboko da bi se znala ili htjela izvući iz svoje uloge i možda je s vama zbog toga u sukobu. Samo zato što se ne slažete s tom osobom, ne znači da ju morate mrziti. Samo zato što ju ne želite u svom životu, ne znači da morate željeti da umre. I samo zato što je njena uloga loša, ne znači da vi morate pristati sudjelovati u toj lošoj predstavi.

Ljudi igraju uloge i to je ono o čemu ja ovdje govorim kad govorim o svom iskustvu s drugim ljudima.

Govorim o ulogama koje igraju i o tome kako te njihove uloge utječu na mene.

Razumijem podlogu tih ljudi, razumijem kako su ti ljudi završili u hororu ili drami, ali na kraju dana, bez obzira što vam je život donio, vi se ponašate onako kako ste se sami odlučili ponašati.

Možda ne možete utjecati na sve što vam se događa u životu, možda ne možete spriječiti sve loše što vam se nađe na putu, ali i dalje sami odlučujete hoćete li uputiti osmjeh drugoj osobi ili nećete. Hoćete li prihvatiti da nam je svima teško i da svi imamo svoju početnu točku i hoćete li svoj bijes i nezadovoljstvo vlastitim životom iskaljivati na drugoj osobi, na vašem bližnjem.

Ne ljuti se, čovječe, ali nemoj niti prigrliti tuđu ljutnju. Svi mi imamo svoju ulogu i svi mi moramo igru privesti kraju.

Život nije igra u kojoj na kraju gubimo ako netko drugi pobijedi. Život je igra u kojoj svatko ima priliku izaći kao pobjednik.

Dogodi se tako da čovjek na kraju dana legne u krevet pun očaja uzrokovanog osjećajem neizvjesnosti, nesigurnom budućnosti ili egzistencijom, ali već se idućeg dana probudi osvježen nekom novom snagom, nekim poletom, pun nade u bolje sutra.

Što nam se to noću dogodi, teško je reći. Svatko ima svoje vjerovanje, mišljenje ili pretpostavku, ali u globalu je teško sa sigurnošću znati. No samo zato što ne znamo što je uzrok tomu, ne znači da trebamo propustiti priliku tog potencijala.

Svaki je dan novi dan, nova prilika. Ono što je bilo jučer, u nama sad postoji još samo kao sjećanje. Budućnost je i dalje samo vizija onog što bi moglo biti. A danas? Danas je taj dan koji nosi potencijal nove prilike.

Kad smo očajni, teško je razmišljati o tome kako će sutra biti bolje. Uistinu je teško vjerovati da će proći bol koju osjećamo u tom trenutku. Bol se čini kao da nikad neće otići, kao da će zauvijek ostati s nama. I iako se tako osjećamo u trenutku, trenutak će proći, bol će proći, svanut će novi dan.

Mi jednostavno ne smijemo prestati vjerovati da će svanuti novi dan, a svaki dan koji svane, trebamo iskoristiti kao novu priliku koja nam se pružila.

Znam da vam je teško, znam da očajavate, ali nemojte odustati. Nastavite dalje. Vaše svitanje je blizu.

I iako vam se čini da su lađe potonule, toliko je drugih načina na koje možemo zaploviti.

Možda u ovom trenutku ne znate kako dalje, ali ako nastavite, nebo će se u jednom trenutku razvedriti. Kad prođemo neka iskustva, nove ideje će se izroditi.

Dok čekate razrješenje nekog problema, iskoristite dan koji je pred vama. Vi u ovom trenutku još ne znate što će vas na vašem putu dovesti do toga, stoga nastavite tražiti, čak i kad ne znate što točno tražite.

Vjerujte u sebe, budite hrabri i koračajte dalje. Vi to možete i trebali biste.

Svaki novi dan je prilika koja nam se pruži, a priliku koja nam se pruži trebamo iskoristiti.

Vi možete pronaći svoj put, vi možete pronaći rješenje, vi možete sve. Znam da ste očajni, ali ne očajavajte. Toliko je toga što još možete kako biste postigli ono što želite.

Današnji dan je novi dan. Iskoristite njegov potencijal.

Za mene je pomaganje mami kao hod po rubu litice. Ja ju držim za ruku, cijelo vrijeme pazeći što ću točno reći kako ona ne bi pogledala dolje i propala u ponor. Držim ju čvrsto za ruku vodeći ju svojim glasom. Ohrabrujem ju da nastavi dalje i da ostavi patnju iza sebe jer joj ne treba, to su ionako bile samo lekcije iz kojih može rasti. Gledam ju u oči tražeći od nje da mi vjeruje dok ju vodim srcem.

Hod vjere po rubu litice.

Ako jedna padne, povlači drugu jer se držimo za ruke, a ja ju ne puštam.

Otkako znam za sebe, imam poseban osjećaj vezan uz odnos s mamom. Imam osjećaj da smo nas dvije ovdje s razlogom. Kao i sve žene što su bile prije nje, i ona je još jedna žrtva u nizu. Vrlo nježna i brižna, ranjena od sveg onog što joj se dogodilo, uz činjenicu da je bila žrtva, na sebe je još i preuzela ulogu žrtve, a ta dva pojma nisu isto.

Gledajući kroz odrastanje sve odnose koji su me okruživali, uvidjela sam da je ponavljajući obrazac zlostavljanje u odnosu, i to uglavnom zlostavljanje žene. Zlostavljanje žene je proces koji je općeprihvaćen i koji društvo odobrava. Time ne umanjujem činjenicu da sva ljudska bića bivaju zlostavljana, već se ovdje koncentriram na temu o kojoj želim progovoriti.

Zanimljiva je činjenica da je zlostavljač uvijek neki nezadovoljni, nerazvijeni muškarac, kukavica, koji se ne okomljuje na druge muškarce, već na ženu koju smatra slabijom i manje vrijednom od sebe, a društvo i okolina ga svojim postupcima u tome podržavaju.

Da stvar bude gora, tu istu okolinu čine i druge zlostavljane žene koje se, umjesto da se odupru svom zlostavljaču, iskaljuju na drugim ženama i to u trenucima kad im se za to pruži prilika, najčešće tako što se pridruže bijesnoj masi koja kamenuje neku ženu.

Vjerodostojnost žene u mojoj okolini uništavana je sustavno tako što ju se uvijek javno izvrguje ruglu, što ju se blati, ponižava, što se o njoj uvijek izmišljaju neke zanimljive, ali nadasve bolesne i lažne priče, čime se animira masa željna zabave i cirkusa.

Od žene se traži mnogo, ali joj se ne pruža ništa. Niti sigurnost, niti podrška, niti ljubav. Od nje se traži da je od prvog dana otirač svim nogama koje će ju gaziti do kraja života, prvo nogama njene obitelji, a zatim i obitelji koju stekne udajom.

I bilo je tu žena koje su se izborile za sebe ili barem onih koje nisu odustale od sebe, ali u većoj mjeri je onih koje su proživjele toliku patnju da su im na kraju tijela izjele razne bolesti koje su one razvile tokom svog života.

I onda dolazim ja koja gledam sve to u nemoći. Koja ne može pomoći niti jednoj od njih koja je bila prije mene. Koja gledam kako se i mlađim generacijama događa to isto. Koja proživljavam i svoju bol dok istovremeno tako snažno osjećam i onu tuđu.

U meni se u veoma ranoj mladosti razvio otpor. Prelila se čaša. Ja tim putem nastaviti ne mogu.

Iznimno poštujem i žene i muškarce, ali svi smo mi ljudska bića i trebamo kao takvi biti ravnopravni. Ne podržavam nasilje bilo koje vrste i ne želim nastaviti sudjelovati u nasilju nad drugim bićima. Ne želim nastaviti ispunjavati društvenu normu u kojoj je normalno da se netko zlostavlja, niti igrati ulogu u kojoj ću davati drugima dozvolu da zlostavljaju mene.

Obitelji su postale zajednice koje su izgubile vrijednost jer nema vrijednosti u zajednici koja zlostavlja vlastite članove.

Želim biti zdrava osoba koja će imati zdravog partnera. Poštujem druge i želim da se i mene poštuje. Ne mislim odrađivati ulogu zato što se to od mene očekuje i neću stvarati novu obitelj koja nije zdrava niti prirodna, iako je uobičajena.

Želim muškarca s kojim mogu biti što jesam i koji će uz mene biti ono što on jest. Želim graditi snažnu zajednicu sa snažnim članovima. Želim da svi mi dajemo svoj doprinos i poštujemo tuđu vrijednost. Ako ne uspijem pronaći ono što tražim, neću pošto-poto graditi samo da bih rekla da sam nešto izgradila, a to što gradim je privid koji krije svoju nestabilnost.

Želim da se i muškarci i žene razvijaju, da budu zdravi i da im se pruži prilika da sjaje punim sjajem svog bića.

Moja je mama u mojoj liniji posljednja prije mene koja je prošla pakao. Odlučila sam da sam ja ona koja će podvući crtu i zbog toga mi je iznimno važno da ona bude prva koja će napokon promijeniti svoju sudbinu, ili barem ono što se smatra da je njena sudbina, i to zbog neobjašnjivog osjećaja koji imam cijelog života u sebi, a koji nisam ni sa kim podijelila jer ga ne razumijem u potpunosti. Osjećaja da je ovo 'zadnji put'.

Ja u njoj vidim vrijednost, ljubav i brižnost. Ja u njoj vidim potencijal, a vidim i sve ono što je cijelog života dozvoljavala, ali i što je sama radila.

Ja znam da je ona snažna i znam da može. Možda je propustila život do sad, ali još uvijek ima vremena naučiti lekcije i imati dobar temelj za neke nove priče, za neke nove živote. Nije imala ljubav i podršku od drugih, ali ih ima od mene, oduvijek.

Duboko vjerujem da smo ona i ja tu da promijenimo ishod. Vidim u njoj da i ona to želi, ali se često spotiče. Zbog toga ju čvrsto držim za ruku, ranjivo joj se otvarajući da mene povuče za sobom, istovremeno duboko vjerujući da ćemo na kraju ipak uspjeti.

Ja još vjerujem u nju, vjerujem u nas.

Nikada ne bih dijelila njenu osobnu priču koja je dio i moje kako bih ju ponizila, već kako bih pomogla svim drugim ženama koje prolaze to isto.

Kao i mi, mnoge žene trebaju pomoć i podršku. Moramo si početi pomagati kako bismo izgradile svijet u kojem želimo živjeti. Moramo početi od sebe jer to je jedino mjesto gdje čovjek može početi. Od sebe.

Moramo graditi snažne muškarce i žene, ali ako počinjem od sebe, a ja sam žena, moram početi od priče žene.

Sve o čemu pišem, pišem sa srcem punim ljubavi i iz edukativnih razloga s ciljem podizanja svijesti.

Nisam ljuta na mamu ni zbog čega što je stvar prošlosti. Samo želim da se napokon isprave stvari koje još nisu u prošlosti, one koje se još uvijek ponavljaju.

Želim joj da uspije, ali ne zbog mene, nego zbog sebe same. Želim da bude pobjednica u svom životu jer to i zaslužuje.

Ona je, kao i svim mi, odigrala razne uloge u životu. Donijela je mnoge odluke koje su joj bile na štetu. Dio i moje priče su njene odluke i razvoj situacija na temelju tih odluka.

Da bismo promijenili stvari, moramo ih prvo vidjeti kakvima jesu. Ako je nešto bila dobra odluka, bila je dobra odluka. Ako je nešto bila loša odluka, bila je loša odluka. Mi smo se nosili sa situacijama onako kako su nam dolazile i ovo je put kojim smo prošli.

Poanta priče je da loše odluke ne moraju završiti na tome.

Mi ne znamo koliko nam je vremena ostalo, ali dok god smo tu, imamo priliku iskoristiti preostalo vrijeme za bolji odabir. Samo zato što ranije nismo znali bolje, ne znači da sad napokon ne možemo bolje.

Mi u tuđoj priči možemo prepoznati svoju priču. U tuđem ponašanju svoj obrazac ponašanja. Ako ne shvatimo onda kad se nama nešto događa, možda shvatimo onda kad vidimo da se to isto događa nekome drugome.

Najbitnije je ipak da konačno shvatimo jer tek tad možemo početi mijenjati stvari na bolje.

Najgora stvar u pomaganju drugoj osobi je ta što joj ne možete pomoći onako kako vi želite, već samo onako kako je to drugoj osobi potrebno, odnosno onako kako je ona pomoć spremna prihvatiti. Ne možemo samo željeti pomoći drugoj osobi, već joj moramo pružiti pomoć koja je njoj potrebna, na način na koji će osoba pozitivno reagirati na tu pomoć, uz uvjet da osoba želi da joj se pomogne.

Svi bismo mi htjeli pomoći nekome, ali moramo znati da pomoć mora biti adekvatna.

Ne treba svatko istu vrstu pomoći i neće svatko jednako reagirati na naš pokušaj da im pomognemo.

Kad pomažete nekome, bitno je shvatiti da niste vi najbitniji u toj priči. Ne može biti onako kako vi želite, već mora biti onako kako će biti efikasno. Ako želite da pomoć bude pružena i da ima pozitivan učinak, onda to mora biti prava vrsta pomoći.

Isto tako, da bi se nekome pružila pomoć, taj netko ju mora prihvatit.

I doći ćete u situaciju u kojoj ćete sami sebe kriviti što niste nekome uspjeli pomoći. Znam, stotinu sam put bila u toj situaciji, ali ono što sam naučila, i to na bolni, teži način je da nema svatko tko traži pomoć i želju da mu se pomogne. Nekad ljudi jednostavno samo traže pažnju i sudionika u svojoj patnji.

I iako ja dajem sve što je u mojoj moći, nekad i više od toga, to nekima jednostavno nije dovoljno jer to niti nije ono što oni uistinu traže. Koliko god teško bilo, čovjek mora znati kad je potrebno stati. Kad je potrebno pustiti onog tko pati da sam odluči kad je njegovoj patnji kraj.

Teško je živjeti kad ste okruženi takvim ljudima jer njihovi životi utječu i na vas, ali prekid tuđe patnje, na žalost, nije vaša odluka.

Kad je moja mama u pitanju, pomaganje njoj je vrlo delikatna stvar. Toliko je parametara koji moraju biti uzeti u obzir, toliko je skliskog terena po kojem treba oprezno hodati i toliko je mogućnosti koje treba uzeti u kalkulaciju.

Do svih sam spoznaja došla iz prve ruke kroz svoje cjeloživotno iskustvo. Toliko sam rano u djetinjstvu počela svjesno sudjelovati u tom procesu da se niti ne sjećam da je bilo išta prije toga. Ništa od toga meni nije teško. Teško mi je samo gledati kako netko ne pušta svoju patnju, ali ispušta svoj život iz ruku, život koji obuhvaća i mene.

Voljela bih s njom podijeliti svoje tekstove, ali to nije moguće. Ona do svojih spoznaja mora doći sama i u svoje vrijeme. Spoznaja mora proizaći iz nje, ne može joj biti nametnuta.

Ja ne mogu otvoreno pred njom govoriti o njenim greškama ako ih ona nije u stanju prihvatiti. Svaki doticaj sa stvarnošću mogao bi ju baciti u očaj zbog sveg onog što je bilo, a s čim se ona još ne zna ili ne želi u potpunosti nositi.

Tek kad ona sama nešto shvati i prihvati, tek kad prihvati odgovornost za sebe i svoje postupke i propuste, tek kad bude u miru s onim što je bilo, spremna na ono što ćeš tek biti, tek tad može shvatiti koliko je ljubavi utkano u sve ovo što pišem.

Iako ja duboko vjerujem u nju, pred njom je put kojim tek treba proći. Svakim i najmanjim pogrešnim korakom, svakim krivim doživljajem onog što joj netko drugi kaže, riskira propadanje u ponor na koji je već navikla, a iz kojeg ju je bilo užasno teško iščupati jer ju je trebalo voditi dok ona sama korača van, a nije uvijek bila raspoložena za uspinjanje, pa čak ni za obično hodanje.

I iako se jako puno izgradila, još uvijek ju čekao posao.

Na meni je samo da joj pružim ono što joj je potrebno da sama uspije, ne i da joj namećem ono što ja mislim da bi njoj trebalo ili da radim nešto umjesto nje.

I dok nas dvije tako idemo kroz život, ona sama odrađuje svoje unutarnje procese na putu svog osobnog razvoja, a ja sama, u tišini svoje intime, pišem tekstove koji meni pomažu na putu mog osobnog razvoja, mog oslobođenja, mog uzdizanja.

Tekstove u koje ulažem cijelo svoje srce, cijelu sebe, u nadi da će još netko u njima prepoznati ono što će mu pomoći na njegovom putu potpunog iscjeljenja, uzdizanja i osobnog razvoja.

U trećem broju magazina Omnia Mea napisala sam tekst kojim sam vas pozvala da učinite korak dalje od samog čitanja mojih tekstova, odnosno da povežete svoju energiju i maštu te kreirate jednu malu, sretnu misao kojom ćete uljepšati vlastiti dan.

Htjela sam da napokon osjetite kako vi imate snagu i moć učiniti svoj život boljim. Da to uistinu osjetite, a ne samo da čitate o tome.

Ovog ću vam puta skrenuti pažnju na još nešto, a tiče se ravnoteže i harmonije u vašim odnosima.

Sa svima koji nas okružuju, uključujući i nas same, mi tvorimo neki odnos. Na odnosu uvijek moraju raditi obje strane, a ono što mi možemo jest stvoriti poticajno okruženje za sebe i one s kojima smo u odnosu.

Mi njegujemo odnose do kojih nam je stalo, ili bismo to barem trebali ako to već ne činimo. Stoga, razmislite malo o odnosu do kojeg vam je stalo, do onog na kojem želite raditi, bez obzira o kojem aspektu vašeg života se ovdje radi.

Razmislite o osobi s kojom ste u tom odnosu (pa makar se radilo o vašem odnosu sa samim sobom ili sa svojim tijelom) i sjetite se zašto vam je do tog odnosa stalo. Što je to što vas u tom odnosu čini sretnim, ispunjenim i zašto ga želite održavati i njegovati?

Što je ono što vi danas možete učiniti kako bi pružili tom odnosu osjećaj stabilnosti?

Što to vi možete učiniti sad kako biste stvorili harmonično okruženje?

Koje su to odluke koje ćete donijeti i postupci koje ćete poduzeti, a za koje ćete preuzeti odgovornost?

Na koji ćete način pokazati svoje suosjećanje, svoju empatiju za drugoga i svoju spremnost da budete uz drugu osobu onda kad je njoj to potrebno?

Nekad će biti potrebno da svojim odnosima date prioritet, a uvijek će biti potrebno da pronađete zdravu ravnotežu između svih odnosa u različitim aspektima svog života. Da na zdrav način balansirate između svog poslovnog i privatnog života tako da brinete o svojim obavezama jednako kao što brinete i o vremenu za sebe, ali i vremenu za one do kojih vam je stalo.

Upravo to održavanje osjećaja ravnoteže pomoći će vam da imate skladan i ispunjen život, a na tom putu će biti potrebno i da radite na onoj ravnoteži unutar vas, na vašoj unutarnjoj snazi.

Stvaranje poticajnog okruženja korak je koji vi možete poduzeti kako biste stvorili međusobno povjerenje i sigurnost, iskazali ljubav, poštovanje, privrženost te osigurali otvorenu i jasnu, dvosmjernu komunikaciju.

Takvo okruženje osigurat će kvalitetu življenja, ali i učenje, rast i razvoj.

Vi ne možete odlučiti (ili raditi) umjesto drugih, ali možete odlučiti za sebe. Vi ste dovoljno sposobni i snažni kako biste kreirali nešto pozitivno, nešto zdravo, nešto dobro.

Želite li zdravo i poticajno okruženje, vi sami možete početi postavljati njegove temelje. Vi imate tu moć, nemojte sumnjati u sebe.

I nemojte zaboraviti. Neki odnosi imaju svoj rok trajanja. Neki su odnosi tu da bi nas nečemu naučili, ne da bi zauvijek ostali s nama.

Birajte svoje odnose i njegujte one do kojih vam je stalo.

Nosivi zid je strukturni element koji prenosi opterećenje. Ovi zidovi nose težinu podova, krova i drugih konstrukcijskih komponenti raspoređujući opterećenja do temelja. Njihova primarna funkcija je distribucija okomitih i vodoravnih opterećenja nametnutih građevini, osiguravanje stabilnosti i sprječavanje strukturalnih kvarova. Učinkovitim prijenosom težine na temelj, nosivi zidovi stvaraju čvrst okvir koji podupire cijelu konstrukciju.

Unutarnji nosivi zid obitelji je osoba koja preuzima odgovornost preraspodjele opterećenja kako se zajednica ne bi urušila. Ona nije netko tko financijski skrbi o obitelji, već netko tko pokušava održati duh zajednice, tko pokušava rasteretiti emocionalna opterećenja svojih članova, održati njihovu mentalnu snagu, podići razinu njihove energije i prezentirati sve što im može pomoći kako bi se osjećali bolje.

Unutarnji nosivi zid obitelji sluša, daje podršku, podiže duh, pokazuje primjerom, pa čak uzima i tuđi teret kako bi energiju uzemljio kroz vlastito tijelo.

Unutarnji nosivi zid se savija pod svojim teretom i teretom drugih. Unutarnji nosivi zid trpi opterećenja u nadi da će jednog dana izniknuti još koji nosivi zid. U nadi da će se to dogoditi prije nego što se on sam uruši od težine.

Kad u prostoriji s dvoje ljudi nastupi panika, jedna osoba prirodno, i to sama od sebe, preuzme odgovornost smirivanja situacije i održavanja glasa razuma jer kad se nađu u nepovoljnoj situaciji, ljudi se podijele na one koji očajavaju i na one koji, unatoč onome što osjećaju, pokušavaju smiriti situaciju ili riješiti problem. To se događa i u obitelji. Kad je najteže, jedna osoba bez puno razmišljanja preuzme tu ulogu.

Tko će preuzeti tu ulogu u zajednici više je nekako uvjetovano predispozicijama samog čovjeka, njegove osobnosti, njegove suštine.

U ključnom trenutku čovjek ne razmišlja, već djeluje

i tad je jasno vidljiva uloga koju je preuzeo, bez da on sam to ikome mora govoriti.

Mnogi od nas nisu razmišljali o toj ulozi sve dok, retrospektivno, nisu uvidjeli da ju obavljaju. Tek pogled na sve ono što je bilo daje uvid u stanje stvari, daje spoznaju o onome što se događa i onome što jest. I iako nosivi zid možemo ukrasiti kako god želimo, njegova najvažnija funkcija je ta da održi stabilnost pod svaku cijenu jer dok nosivi zid stoji, i građevina stoji.

Što bi se dogodilo kad bi, iznenada, svi drugi strukturni elementi počeli napadati nosivi zid? Što kad bi ga forsirali iznad granica izdržljivosti? Što kad bi činili sve da se on uruši i to samo zato da mogu reći kako su oni jadni, ali, eto, nisu sami u svom jadu jer jadan je bio i najjači zid pa se urušio. Što onda?

Što kad se kuća uroti protiv nosivog zida?

Zamislite zajednicu koja radi sama protiv sebe, protiv članova koji ju čine. Zajednicu koja teži tomu da se uruši iako drugi daju sve od sebe da se očuva, obnovi, ozdravi, unaprijedi. Zajednicu čiji članovi baš žele zlo jedni drugima, onih koji se priklanjaju masi i onih koji ne odustaju od borbe. Zbrkana zajednica, nestabilna konstrukcija.

Na sebe prije pisanja ovog teksta nisam gledala kao na unutarnji nosivi zid, ali sam u jednom trenutku shvatila da se urušavam pod opterećenjem drugih koji sa mnom čine neku cjelinu.

Odnosi su se sveli na potrebe drugih ljudi, ne na moje osobne potrebe. Za sebe sam se brinula sama, sve se više povlačeći u tajnovitu intimu, više kako bih se obranila od drugih nego kako bih skrivala sebe. Zapravo, u potpunosti da bih se obranila od njih i onog što su oni pokazali da su u stanju učiniti jednom kad se osjete 'ugroženim' od strane tuđeg sretnog i ispunjenog života.

Predugo sam ostala u situaciji koja nije dobra za mene samo zato što sam htjela pomoći i zato što su mi drugi dodatno nametali osjećaj odgovornosti za njihovu sreću, što sam ja godinama prihvaćala kao dio svoje odgovornosti.

Činjenica da sam predugo ostala u takvim situacijama je moja krivnja jer je zapravo bila moj odabir ili, bolje rečeno, ne ono što sam ja odabrala, već prihvatila kao ponuđeno, a prihvatila sam zato što sam uvidjela destruktivnost drugih osoba moje zajednice, razmjere te destruktivnosti i onoga što ona može učiniti i meni, ne samo njima.

Mislila sam da nas mogu sve spasiti samo zato što sam bila jedina koja nas je htjela spasiti. Jedina koja je preuzela ulogu unutarnjeg nosivog zida, ali to nije bilo dovoljno. To nikad nije dovoljno. Stabilnu konstrukciju čini puno više od jednog nosivog zida.

Gdje sam ja u svemu tome? Želim otići od svega, pobjeći glavom bez obzira, spasiti se, živjeti svoj život, ali istovremeno osjećam težinu lanaca svih obaveza prema zajednici kojoj pripadam.

Po cijele dane gotovo cijelog života rasipam svoju dragocjenu životnu energiju za potrebe drugih ljudi koji ne vrednuju niti mene niti moj trud, pa čak niti moje napore i moj rad za njih ne koriste za svoju dobrobit, za svoje iscjeljenje ili svoje ozdravljenje. Oni su tu samo kako bi se iživljavali na mojoj dobroti te kako bi me stavili u ulogu slabijeg na kojem će se oni iživljavati onako kako smatraju da se drugi ljudi, ne ja – drugi ljudi, odnose prema njima.

Ovdje se ne radi o sebičnom, egoističnom, narcisoidnom vrednovanju mene same. Ovdje se radi o zdravom razumu i postavljanju zdravih granica.

Ti ljudi ne žele postati slobodni. Oni žele napokon biti ti koji će se sad iživljavati na drugim ljudima, a prvi korak na tom putu je iživljavanje na nekome tko im otvorena srca uputi suosjećanje i pruži ruku pomoći.

Uz najbolju volju, a to sam pokazala svojim životnim podređivanjem same sebe za sveopću dobrobit zajednice, sad kažem da je dosta. Ako želite pomoć, počnite si sami pomagati. Počnite ulagati u sebe. Počnite raditi na sebi. Ako ne želite, prema vašim riječima, ionako će doći do prirodne selekcije. Koliko god mi to surovo doživljavali, niti u prirodi ne prežive svi, već samo oni koji se bore.

Ne osjećam izdaju. Ne osjećam da su mene drugi izdali. Oni izdaju sami sebe, ne mene. Oni su odgovorni za svoj život, svoje odluke i svoje postupke. Ja sam odgovorna za sebe. Ono što osjećam jest razočaranost i to u ljude koji kad god im se pruži prilika, oni biraju staro, već prožvakano, nevaljalo, beskorisno.

Ali ja njih ne opterećujem svojim osjećanjem razočaranosti. To je moj doživljaj stvari koji se njih niti ne tiče, a vjerujem da ih osobno niti ne zanima. Ja samo imam svoje viđenje stvari kao što i oni imaju svoje.

Ovaj dio sebe dijelim zbog vas, dragi moji nosivi zidovi svojih zajednica.

Nosivi zid se savija pod težinom tereta, ali samo do određene točke, i to one prije pucanja.

Gradite se u zajednici koja će sve elemente imati zdrave i snažne, elemente koji će odrađivati svoju ulogu, koji će doprinijeti strukturi i stabilnosti građevine.

Nosivi zid u ruševini koju nitko ne misli obnavljati i dalje je zid u ruševini.

Nekad se neki sistemi moraju urušiti kako bi se gradili neki novi, neki stabilniji, zdraviji, bolji.

Reagirajte na vrijeme. Ako vam drugi neće pomoći, vrijeme je da nađete zajednicu koja će vam pomoći ili da ju sami izgradite iz temelja.

Ovim postupkom ne mijenjate ono što jeste, već si dajete priliku živjeti ono što uistinu jeste.

Jurimo, žurimo od točke A do točke B. Da smo barem negdje putem stali i udahnuli život.

Kad je moja obitelj u pitanju, moj stari je uvijek žurio tamo kamo smo pošli. Trebalo je voziti što brže te stajati što rjeđe i što kraće. Nije se skretalo s puta, nije se posjećivalo usputne stanice, nije se išlo na izlete.

Barem kad je njegova obitelj u pitanju jer, kad je bio sam, nije ga bilo satima. Vozio se po gradu, okolnim mjestima, županijama, šumama, parkovima. Bio je svugdje i išao je kamo god je htio. Nema gdje nije bio i nema toga što on 'ne zna gdje je'.

Mi nismo obiteljski putovali gotovo nigdje osim što se uvijek išlo na isto mjesto raditi u obiteljski vinograd i na isto mjesto ljetovati na moru i to u stan koji je bio naš.

Nikad u životu nismo roštiljali. U vinograd se išlo radit, a pomoć nam je dolazila samo u vrijeme berbe. Nikad nisam smjela otići tamo sama ili pozvati društvo ili pozvati društvo dok sam tamo s obitelji.

Na more se nije išlo u hotele ili drugima u goste, ali su drugi dolazili nama i to samo kako bi bili publika drami u kojoj se moj stari iživljavao na mami.

Vikendima i praznicima nismo išli u druge krajeve, nismo razgledavali, posjećivali, uživali. Ne. Išli smo samo tamo gdje nas je rodbina pozvala na neku proslavu i to smo putovali brzo i 'ravnolinijski'.

Nismo išli u nacionalne parkove ni na vožnje brodom. Nismo išli u Dalmaciju, nismo išli niti u jednu drugu županiju osim ako tamo nismo imali neku obavezu. Nismo putovali u inozemstvo osim što smo onih nekoliko puta išli u špeceraj. Nismo nikad zastali kako bismo uživali.

Nismo stvarali lijepe uspomene i nismo nikad uživali u obiteljskom životu onako svi zajedno.

Ne pamtim niti jedan dan u periodu u kojem su moji roditelji bili u braku, a da se moj stari nije iživljavao na mami. Da ju nije maltretirao ili ponižavao, vrištao ili bjesnio, da joj se nije izrugivao ili ju ogovarao. Apsolutno niti jedan jedini dan. Mi sretne obiteljske trenutke nismo imali.

S druge strane, kad sam već bila malo odrasla, s mamom sam išla gdje god sam mogla, sve dok nas bolesti nisu spriječile u tome. Nas dvije smo prošle puno toga, iako nam je srce htjelo još i više.

Ali obiteljski, uvijek smo letali, uvijek smo trpjeli teror, uvijek nam se nametao strah, a sve što sam ja htjela je stati na tren, udahnuti ljepotu, otpustiti brige i uživati u životu.

Da smo barem stali i uživali malo u životu, možda bi nam bilo bolje. Možda bismo bili sretniji.

Da smo barem na vrijeme stali s glupostima.

Danas znam da to nikad nije bilo moguće. Danas znam da mi nikada nismo mogli imati sretne obiteljske trenutke.

To me ipak nije spriječilo da ja uživam u životu i da pronalazim sreću u svakom trenutku u kojem je to moguće. To me nije spriječilo da budem sretna, pozitivna, nasmiješena. To me nije spriječilo da živim svoj život.

Danas me još malo zna uloviti tuga što to nikad nisam imala, što nemam lijepih i sretnih, zajedničkih uspomena, ali znam da je to vrijeme iza mene. Ja obitelj ne mogu promijeniti, ja prošlost ne mogu promijeniti. Jedino što mogu jest ne ponavljati nevaljale obrasce ponašanja.

Kad mi se u vezama počeo ponavljati taj obrazac, znala sam da tu nema sreće. Nisam ostajala s partnerima koji nikad nisu imali vremena za uspomene i koji su uvijek govorili „budemo drugi put“, a da taj drugi put nikad nije došao.

Nastavila sam tražiti dok nisam našla onog koji bi i sam rekao „hej, ovdje još nismo bili, ajmo vidjeti što tu ima“.

Djeca će pamtiti gdje su bila s roditeljima i jesu li im roditelji bili sretni, zapamtite to.

Kad vam se pruži prilika da možda idete dužim putem, sjetite se da život nije ravna linija. Život su šetnje, uspinjanja, uzdizanja. Život su skretanja, okretanja, traženja. Život su lutanja, život su iskustva. Ravna linija označava smrt.

Možda sad mislite da nemate vremena, možda mislite da ćete negdje otići ili nešto napraviti drugi put i možda ste i u pravu.

Ali možda, samo možda, ćete jednoga dana razbijati glavu suludom mišlju „eh, da smo barem stali i udahnuli život onda dok je još bilo vremena“.

Do sad sam već puno pisala o tome koliko se mučim sa pisanjem zbog cenzure. Hoću reći, sve sam napisala onako kako jest i kako se osjećam, ali kad je riječ o tekstovima koji su spremni za objavu, nailazila sam na zid. Godine su prolazile, a ja sam svoje tekstove uporno pokušavala utišati što je više moguće, čime su oni gubili smisao.

O svim situacijama koje su se događale pisala sam na objektivan i činjenični način, naglašavajući što je moj osobni doživljaj u svemu tome. Pisala sam o tome što mi se dogodilo, što su mi drugi učinili i kako sam se nosila s tim, ali sam uporno pokušavala što je više 'zakamuflirati' događaje kako ne bi bili 'prepoznatljivi'.

Tekstovi su postajali sve više bezlični, teško je bilo shvatiti što ja zapravo želim reći i ljudi se nisu mogli toliko povezati s onim o čemu govorim jer, iako su i sami prošli iste stvari, ja sam toliko toga 'tuđeg osobnog' počela izostavljati da se činilo kao da samo dramatiziram ni oko čega.

Borila sam se sama sa sobom, pokušavajući pronaći način da budem što blaža umjesto realna, da zaštitim druge iako oni nisu zaštitili mene i da ne ispada da ih napadam dok se zapravo cijeli život pokušavam nositi s tim kako i koliko oni napadaju mene.

I što sam postigla? Ništa. Štitila sam zlostavljače samo da bi oni nastavljali sa zlostavljanjem.

U cijelom tom procesu vapila sam u sebi za tim da pronađem način kako da izvedem cijelu situaciju. Vapila iz dana u dan, a onda je krenulo. Danima, tjednima, mjesecima, uzastopno i bez prestanka, maltretiranju nije bilo kraja.

Toliko teškog psihološkog maltretiranja, toliko negativnosti, toksičnosti, nerazumnosti. Toliko bijesa, nepravde i odvratnosti počelo je dolaziti od tih osoba o kojima ja 'pazim kako pišem'.

Toliko iscrpljivanja i borbe štetilo je mom cijelom biću.

Gledala sam se u ogledalo i shvatila da sve manje ličim na sebe, a sve više ličim na jad.

Kao da mi je u tom mom vapaju svemir poslao poruku da idem dalje.

Kao da mi je poručio da će objektivne činjenice biti dovoljne i da prestanem umanjivati stvarne događaje zbog straha da 'ne povrijedim nečije male osjećaje'.

Nitko u toj situaciji nije pazio na koji se način odnosi prema meni. Nikome nije bilo stalo do toga hoće li mene povrijediti ili mi napraviti štetu. Nitko nije vodio računa o tome koliko će njihove laži učiniti štete mom životu i mom biću. Nikome nije bilo stalo do toga što šteti mom zdravlju.

Nitko nije htio biti normalno ljudsko biće, već su se ponašali zvjerski. Nitko nije pazio što govori, što misli, što radi, što griješi. Nitko nije htio biti odgovoran za sebe i svoje postupke i nitko nije misli da se mora nositi s posljedicama onoga što čini.

Hvala vam na tome. To je sve što mogu reći.

I dalje imam i previše suosjećanja prema svima vama, ali nemam blokadu u pisanju.

Ja i dalje želim dobro ljudima, i dalje želim da otpuste svoju bol, da se iscijele, da ozdrave, da budu bolji, da im život bude bolji, sretniji, zdraviji, ispunjeniji.

I dalje svima želim svako dobro, ali, isto tako, sve vas podsjećam da je čovjek odgovoran za svoj život, svoje postupke i propuste, za svoje odabire, za svoje zdravlje, za svoju sreću.

Ovo nije ništa osobno što se vas tiče, ali je moje osobno. Moj život, moje iskustvo, moja škola, moj put.

Nije vam bilo žao zbog svega što ste rekli, ni onda kad ste rekli ni danas kad se toga prisjećate, pa nemojte niti žaliti što netko piše o tome.

Ljudi nisu osjećali sram ni zbog čega što su učinili drugome, ali ih je uvijek bilo sram kad netko o tome priča jer ne žele da se to zna.

E pa ne ide to tako.

Drugome ne želim zlo, kao što zlo ne želim ni sebi. Vas nije sram činiti, mene nije sram progovoriti o tome.

Svakome od nas treba otpuštanje boli, iscjeljenje, ozdravljenje. Ja ne mogu iscijeliti vas, samo vi to možete učiniti za sebe, kao što ja to sad činim za sebe.

Sve je ovo u informativne i edukativne svrhe. Sve je ovo pomoć onima kojima je pomoć potrebna, onima koji pomoć traže, a ne pronalaze ju u svojoj okolini.

Sve je ovo dijeljenje iskustva kako bi se pomoglo i drugima kojima je pomoć potrebna.

Mi, na kraju krajeva, imamo jedni druge i jedni drugima možemo pomoći. Ljudi su uvijek među sobom dijelili iskustva kako bi pomogli onima koji se bore s istim izazovima.

Ljudi žele pomoći upravo zato što razumiju koliko je nešto teško i koliko nešto boli. Ljudi razumiju što drugi prolaze jer su i sami to prošli i sad žele da i drugi pronađu to svjetlo na kraju tunela koje su i oni već pronašli.

Mi jesmo ljudska zajednica i tako se moramo početi ponašati.
Kao zajednica i kao ljudi.

Mi možemo pomoći jedni drugima i možemo pomoći sami sebi, ali prvo moramo preuzeti odgovornost za vlastiti život i za sve ono što radimo sebi, ali i drugima.

Svaku tešku emociju koju čovjek proživi treba ispustiti iz organizma. Sve što prolazi kroz nas treba i uzemljiti. Jeste li već razmišljali o tome kako nešto uzemljiti, kako uzemljiti sebe?

Ako ne znate odakle krenuti, krenite od očitog. Posadite nešto u vrtu.

Mnogi su već pričali o tome koliko ih rad u vrtu ili sa zemljom opušta, ali i oslobađa. I sama sam mnogo puta osjetila nevjerojatno snažnu potrebu biti u vrtu i raditi direktno sa zemljom ili biljkama.

Ispočetka je to uvijek bilo čupanje korova, obrezivanje, priprema zemlje za sadnju, nešto jednostavnije čime nisam činila štetu, a bila sam korisna. No, povremeno bi se javila i potreba da nešto posadim, iako u tome nisam imala puno iskustva ili potrebnog znanja.

Najjednostavnije je bilo kupiti na tržnici neku sadnicu, iskopati rupu, posaditi sadnicu i zalijevati ju. Možda uspije, možda ne uspije, ali samo zato što nešto ne znate, ne znači da se nemate pravo okušati u tome. Mi smo mali istraživači, na nama je da istražujemo.

Dok sam tako jednom prilikom sadila cvijeće, u potpunosti sam se uživjela u trenutak. Dodirivala sam zemlju, dodirivala bilje, udisala svjež zrak, slušala cvrkut ptica, promatrala gliste koje su izvirale iz zemlje.

U potpunosti sam osjećala ono što sam radila i u potpunosti sam se predala poslu koji sam obavljala, sve dok mi misao nije prošla kroz glavu. Poželjela sam razmišljati o stvarima koje želim u životu.

Dok sam otkopavala zemlju, pomislila sam na ono što želim u životu. Gledala sam biljku i zamislila kako vlastite želje držim u ruci. Dok sam zakopavala korijen biljke, zamišljala sam kako se moje želje uzemljuju u stvarnosti.

Osjećala sam kako mi energija misli putuje cijelim tijelom i izlazi kroz dlanove kojima sam radila.

Voda je element koji vežemo uz osjećaje, stoga sam zalijevala svježe posađenu biljku zamišljajući kako zajedno s vodom izlijevam i sve one osjećaje koji će njegovati biljku, pomoći joj da bude zaštićena i da bolje raste, pritom njegujući i moje želje dok se razvijaju i ostvaruju.

Kad čitate o tome, riječi zvuče pomalo suludu i ja sam toga svjesna, ali osjećaj je skroz drugačiji kad o tome razmišljate dok dodirujete zemlju.

Ne bojte se ispasti smiješni. Probajte. Pripremite teren. Dotaknite zemlju. Iskopajte rupu. Posadite nešto. Položite u tu zemlju i vlastite želje, ali nemojte ih zakopati preduboko, već toliko da mogu rasti i dubinu unutar zemlje i u visinu iznad zemlje.

I ako vam biljka možda ne uspije, nemojte se obeshrabriti. To ne znači da se i vaše želje neće ostvariti. Priroda brine o sebi, a vi ste ti koji brinete o sebi i svojim željama.

Nemojte u ovaj proces uvlačiti negativnost.

Ovo je prilika da lakše vizualizirate ono što vam je inače teško zamisliti, a to su stvari poput uzemljenja, otpuštanja boli, slanja pozitivne energije i slično.

Vaše su misli ono što hrani, a da bi hranile, moraju imati hranjivu vrijednost. Negativnost to nije.

Pustite na stranu sve ono što ne želite i fokusirajte se samo na ono što želite. Razmišljajte o onome što želite da bude i oblikujte misli prema svojim željama.

Vaše su misli vaše. Sami ih oblikujte dok ih drugi nisu oblikovali za vas.

Boraviti u prirodi za mene je nešto toliko prirodno, poželjno i iscjeljujuće. Rad u prirodi za mene je ljekovit. Smatrati se dijelom prirode u meni pak budi osjećaj sreće i sigurnosti.

Sumnjam da sam baš toliko drugačija od drugih ljudi, stoga smatram da bi i drugima pomoglo ovo isto što pomaže meni, ali na vama je, dragi moji, da sami nađete ono što vama uistinu treba i pomaže.

Šetnja, plivanje, sadnja, sjedenje pod drvetom. Pokušajte i okušajte se. Možda u ovom trenutku još ne znate koji oblik rekreacije je dobar za vas, ali duboko vjerujem da će vam boravak u prirodi donijeti samo dobro (samo pazite se krpelja).

I posadite svoje želje tamo negdje dok vam svjež zrak bistri um. Posadite želje i sanjajte velike snove.

U ovom trenutku možda još uvijek niste sigurni kako se nešto ostvaruje, stoga probajte i ono što se čini nevjerojatnim jer što se nas tiče, sve je moguće.

Već sam pisala o disfunkcionalnoj okolini u kojoj sam odrastala i kako su sve obitelji koje poznajem disfunkcionalne zbog čega smatram da sam potekla iz vrlo uobičajene obitelji.

Možda se neki neće pronaći u ovom opisu što me, ako je istina, zapravo raduje, ali ja govorim o onome što je dio moje okoline, moje priče i mog iskustva. Moguće je da se ovdje radi i o stvarima karakterističnim za tu generaciju o kojoj pišem, stoga nemojte odmah smatrati da pretjerujem ako je kod vas i vaše generacije drugačije.

U razgovoru s ljudima moje dobi, mi se obično na naše roditelje referiramo kao na 'naše mame i tate', misleći pritom kako je obrazac ponašanja među njima bio isti. Isto vrijedi i za djedove i bake koji su također prolazili vrlo slične stvari, a koje su se samo malo razlikovale ovisno o tome iz kojeg su mjesta/kraja oni potekli. Tu bih još dodala i pradjedove i prabake jer smo ih mnogi od nas upoznali i proživjeli koju godinu s njima.

Kad je u pitanju velika razlika u godinama nečijih roditelja, obično je mlađi roditelj imao mentalitet 'naših roditelja', a stariji roditelj je imao mentalitet 'naših djedova i baka'. Što to zapravo znači?

To znači da su u određenoj generaciji određene vrijednosti prihvaćane pod normalno.

To znači da su oni imali svoj sustav vrijednosti, svoj obrazac ponašanja i svoju podjelu uloga kojih su se držali.

Oni koji su odudarali od takvog poretka, smatrani su izrodom i uglavnom su bili izvrgavani ruglu.

U generaciji su se svi više-manje ponašali isto. To znači i da, ako je bilo 'normalo' tuči suprugu, onda je to bilo normalno i općeprihvaćeno. Ako je bilo 'normalno' ići u javnu kuću, tad su to svi javno i radili. Ako je bilo 'normalno' da su žene mlade udavane i zatvarane u kuću, to su i radili svojim ženama. Ako je bilo 'normalno' da su muškarci bili gospodari svojim ženama, onda su njima i gospodarili. Ako razvod 'nije bio normalan', pogotovo kad se žena htjela razvesti od muža koju ju, na primjer, tuče i zlostavlja, tad je ona bila izopačenica koja je nakon razvoda prolazila novi krug pakla koji bi joj priuštila njena okolina.

Općeprihvaćeno je bilo ono što su svi radili, a žrtve takvih raznih zločina i nepravdi samo su se nizale. Slobodna volja bila je luksuz koji je obično zahvaćao samo muškarce, ali i oni su pak prolazili pakao zbog mnogih ratova koji su se nanizali u periodu od stotinjak godina.

Ono što se dogodilo kroz nekoliko generacija je to da su žene 'izgubile na vrijednosti', a muškarci su upropastili značenje riječi muškarac. Tako smo dobili jadne žene natovarene k'o magarce i muškarce-kukavice koji odlučuju o sudbinama žena.

Odgoja djece u ljude nije bilo, već su se djeca odgajala samo kako bi se uklopila u trenutno društveno stanje.

Povremeno bi došlo do pružanja otpora takvom obrascu, do ustanaka protiv nečega, ali i nakon toga bi se stvorili novi obrasci protiv kojih će nove generacije morati ustajati.

Koliko god mi mislili da smo danas napredni, prave ravnopravnosti još uvijek nema. Ljudi se često vole rugati ravnopravnosti koju žene traže, obično uz primjere neka one idu kopat kanale kad su tako snažne, ali tu se ne radi o spolu, već o tjelesnoj građi. Mnoge žene su tjelesno sposobnije od mnogih muškaraca, ali općenito gledano, muškarac može razviti veću tjelesnu i mišićnu snagu, dok je žena sposobna 'rastaviti se' kako bi rodila dijete, sposobna je dugotrajno podnositi veliku bol i naučiti normalno funkcionirati uz neprestano proživljavanje te boli.

Ravnopravnost je prihvaćanje da svi imaju svoju vrijednost, a ne da svi mogu sve isto napraviti.

Ono o čemu želim ovdje nastaviti je priča o muškarcima u mojoj obitelji, ali i u mojoj okolini.

Svaki od njih imao je tešku priču o tome kako je on bio žrtva nečega, ali i svaki od njih je iz žrtve prešao u zlostavljača i to uglavnom žene, čime je razina kukavičluka rasla kroz generacije. Zašto to kažem? Zato što su se svi oni okomili na ženu, ali su bježali od sukoba sa muškarcima, osim s onima koje su smatrali iznimno slabim muškarcima, odnosno onima za koje su bili gotovo sigurni da im se neće usprotiviti, a to su uglavnom bili dječaci.

Najiskrenije moguće, da vidim muškarce iz svoje obitelji na cesti, (govorim općenito jer ne želim striktno naglašavati određene članove) ne bih ih dvaput pogledala. Da ih sretnem na nekom okupljanju, ne bih 5 minuta sjedila s njima za istim stolom. Otišla bih i ne bih se okretala. Ali oni nisu stranci, oni su dio moje obitelji. U čemu je problem?

Kao i u svim obiteljima, i ja imam određena poklapanja sa svojima, ali energetska razlika među nama je abnormalno velika. Možda smo na našim počecima svi imali jednak potencijal, ali kod muškaraca ne dolazi do razvoja osobnosti, već do razvoja i produbljivanja smetnji i poremećaja.

Zamislite to ovako. Imate cendravo dijete. Pod cendravo mislim ono kojem je dramatično vikanje i plakanje uvijek prioritet. Ono koje od najranije dobi pokazuje da će glasno vikati po cijele dane očekujući da svi trče oko njega kao sluge.

Dakle, zamislite cendravo dijete, a zatim zamislite da se ta ista identična karakteristika u čovjeku ne mijenja. Zamislite dijete, a zatim čovjeka od nekih 45, a zatim i 70 godina. Zamislite da nema razvoja. Zamislite da gledate starca u oči, starca kojeg poznajete cijeli život, a koji se ponaša identično kako se ponašao u toj cendravoj dječjoj dobi.

Zamislite muškarca koji proturječi samo da bi bio kontra. Zamislite da kontrira i samom sebi ako se netko s njim odluči složiti jer poanta je samo u tome da se ne slažemo.

Zamislite muškarca koji je negativan. Zamislite da gura tu svoju negativnost kroz cijeli svoj život. Sve o čemu govori uvijek je u negativnom tonu. Sve što itko drugi kaže, on u trenu ovije velom negativnosti.

Zamislite muškarca koji je toksičan. Muškarca koji je pun otrova i koji taj otrov izbacuje i putem riječi koje izgovara i tišine koju pruža i postupaka koje čini. Zamislite nekog tko bijesno šuti.

Zamislite muškarca koji ne podnosi tuđu sreću. Zamislite ga kako uvijek naglašava koliko je on jadan, koliko mu je teško i kako je on zapravo patnik svijeta. Zamislite kako se netko u njegovoj prisutnosti nasmije i kako on počne buktiti od bijesa koji iskaljuje na osobi koja se, zamislite, glasno nasmijala.

Zamislite kako upada u tuđe razgovore samo kako bi ponižavao i vrijeđao osobe koje razgovaraju, iako se njega ti razgovori uopće ne tiču. Zamislite kako hoda i vrišti po ljudima oko sebe i po svojim članovima obitelji, ničim izazvano, odnosno samo zato što je nezadovoljan sam sobom.

Zamislite kako laže. Odvratno, brutalno laže. Laže i ogovara svoje bliske članove obitelji. Zašto? Zato da bi sebe prikazao velikim, a to može samo ako drugi izgledaju gore od njega. Zamislite koliko samo mora poniziti drugu osobu da bi on pored nje izgledao kao netko tko je dobar i normalan.

Zamislite osobu koja namjerno nanosi zlo nekome. Osobu koja iz obijesti čini zlo i nanosi štetu drugoj osobi, pogotovo svojoj obitelji. Zamislite nekog tko se ne boji posljedica svog ponašanja jer se iskaljuje na djeci, na ženi, na 'slabijima'. Ženi, kojoj nitko ne pomaže jer, eto, i drugim je ženama tako.

Zamislite da vam netko stalno upada u riječ, da priča, trabunja, ali vas ne sluša. Da stalno iskače kao iz paštete, stavlja se u centar prostorije i pokušava pridobiti pažnju svih prisutnih samo kako bi izigravao klauna.

Zamislite muškarca koji ne pomaže, koji krade, koji skriva, koji vara, koji zlostavlja, koji ponižava, koji maltretira iz dana u dan.

Zamislite muškarca koji se kopira. To više nije samo jedan muškarac, to nisu više niti muškarci koji su u krvnom srodstvu. To su muškarci koje su iznjedrile generacije, a koji se ponašaju jednako, možda i gore.

Muškarci koji imaju poremećaj doživljavanja stvarnosti, koji imaju mnoge druge poremećaje i koji guraju te svoje smetnje i poremećaje jer žele, apsolutno žele biti jadni i žele da ih svi vide kao patnike.

Muškarce koji se bacaju u zlostavljanje nakon što su cijelom svijetu pokazali koliko 'drugi njih zlostavljaju'.

Muškarce koji su nerazumni i s kojima ne možete voditi normalan razgovor bez komunikacijskih smetnji. Muškarce koji ne vide i ne čuju ništa osim sebe samih. Muškarce koji imaju lažne trenutke primirja u kojima meni i ostalima daju nadu u bolje, ali samo da bi nakon toga i to primirje žestoko upotrijebili protiv nas.

Muškarce koji se boje. Koji se užasno svega boje i koje taj strah izjeda, ali ga prikrivaju bijesom koji iskaljuju.

Muškarce koji su kukavice, koji naprave sranje, pa bježe i skrivaju se u mišju rupu dok ih traže oni koje su naljutili.

Muškarce koji nisu ono što svi mi mislimo da bi muškarci trebali biti, ali koji su jednaki muškarcima koji ih okružuju.

Muškarci koji su izgubili svoju vrijednost, svoj smisao.

Zamislite kako je svakoga dana živjeti u tom sustavu iskrivljenih vrijednosti, žudjeti za normalnim, žudjeti za skladnim, žudjeti za balansiranim. Kako je željeti imati zdrave muškarce u okolini, vjerovati da oni to mogu biti, a ne vidjeti ono što može biti.

Živjeti u svakodnevnom teroru bolesti nad zdravljem, nerazumnosti nad zdravim razumom.

Ja duboko vjerujem da može biti drugačije i zalažem se za to. Ja želim i zdrave muškarce i zdrave žene.

Ne mislim da su svi isti, ali progovaram o tome kako jest. Progovaram o svakodnevnoj patnji koja je beskorisna, a koju uzrokuju oni koji su prvenstveno nezadovoljni sobom i svojim životom.

Oduvijek pokušavam stvarati odnose koji su zdravi i u ravnoteži, ali uvijek i iznova nailazim na zid.

I najgore od svega je to što društvo nas žene pokušava poniziti zato što se borimo protiv onoga što nije normalno. Od nas se rade vještice, pali nas se na lomači, proziva nas se da smo mi te koje nisu normalne, a muškarci ostaju netaknuti.

Muškarce koje ne bih dvaput pogledala dio su moje bliske okoline. Koja je poanta tih odnosa, pitam se.

Učenje. Svaki odnos koji imamo s drugima ili sa samim sobom prilika je za učenje. Svako iskustvo koje imamo pruža nam mogućnost rasta i razvoja.

Mene su prvi međuljudski odnosi u mojoj obitelji pripremili za svijet. Sve loše što sam doživjela prvo u svojoj obitelji, kasnije sam doživjela u svim segmentima svog života.

Nisu samo muškarci u mojoj obitelji takvi, mi smo njima okruženi. Sve što sam naučila 'kod kuće' pomoglo mi je da se nosim sa svime što me dočekalo 'van kuće'.

Sa svakom osobom koja je nerazumna naučila sam komunicirati jer one zahtijevaju posebnu vrstu komunikacije. Naučila sam kako ostati zdrava u svijetu koji nije zdrav, ali i to ima svoje posljedice na mene.

Umjesto da se bavim svim onim čime bih se mogla baviti, ja se svakoga dana, iznova i iznova, bavim teškim i zatrovanim međuljudskim odnosima. Bavim se tako što pokušavam pomoći, što dajem sve što je u mojoj moći da promijenim stvari, ali na kraju mi se čini da je moj trud bezuspješan i beznačajan. Ljudi sami moraju odlučiti da žele bolje prije nego im pomognete da im stvarno bude bolje.

Ja ne mrzim muškarce. Ne mrzim niti muškarce u svojoj obitelji, ali ne želim podržavati njihove bolesti.

Sve što je među nama bilo, dio je prošlosti. Ne opterećujem se time što ne mogu promijeniti, ali dajem sve od sebe da u sadašnjosti mijenjam sve ono što se još može promijeniti.

U svaku vezu koju imam ulažem puno truda da bi ona bila normalna, zdrava i uravnotežena, ali odnosi su dvosmjerna ulica. I druga osoba mora ulagati u taj odnos.

I dok se svakoga dana borim, sanjam o ozdravljenju i iscjeljenju rana koje druge ljude koče u njihovom razvoju. Ja dajem svoj maksimum, ali i drugi moraju sudjelovati u tome.

Ovaj tekst nije ponižavanje muškaraca, već osvješćivanje onoga što je naša stvarnost, a što se treba mijenjati.

Ljudi trebaju pomoć, ja trebam pomoć. Svi mi trebamo pomoć i vrijeme je da pomognemo jedni drugima počevši tako da podijelimo među sobom svoja vlastita iskustva.

Ja u sebi imam blokadu kad je u pitanju zarađivanje, odnosno stjecanje financija potrebnih za normalan život. Ja sam iznimno vrijedna, predana, odgovorna i savjesna u obavljanju onog što radim, neovisno o tome o čemu se radi, ali moji temelji su toliko teški da mi se život sveo na pomaganje i na rastrganost vlastitog bića na toliko strana da se godinama osjećam kao da se raspadam i da me na okupu drži samo moja volja da idem dalje prema svjetlu, i to ne svjetlu na kraju tunela, nego na kraju duboke rupe, a rupa je bez dna.

Obiteljske financije u mojoj obitelji su više bolest nego materijalno dobro. Odnos koji su moji prethodnici imali prema novcu uvelike je utjecao na sve ono što je na tom polju mene snašlo u mom životu.

Moj stari nas je žive stavio u financijsku grobnicu. Moja je mama stavila poklopac na tu grobnicu.

Živa zakopana. Tako se osjećam cijeloga života. Kao da noktima kopam beton kojim je grobnica ispunjena ne bih li došla do zraka, istovremeno i zadnji dio svoje snage ulažući u to da oni koji su sa mnom budu dobro i da se ne predaju kako ne bih ostala zarobljena s leševima, negdje duboko u zemlji gdje me nitko neće pronaći.

Moj je pradjed imao zemlju. Na njegovoj su zemlji njegova djeca gradila dom. Moja baka, njegova kćer, sa svojim je mužem izgradila dom na zemlji svog oca. U tom domu s njima je živjela njihova kćer, moja mama. Živjela je u paklu zanemarivanja i zlostavljanja sve do trenutka kad se udala, sanjajući o obećanome, sanjajući da će ju muž odvesti u bolji život, no on je pokupio nekoliko plastičnih vrećica sa osobnim stvarima i uselio se u njihovu kuću, u kuću svog punca.

U toj kući nastavilo se zlostavljanje nje sa svih strana, i od strane roditelja i od strane muža. Zatim su došla i djeca, a nakon nekog vremena je i prabaka, kad je postala udovica, doselila k nama. Nekoliko se generacija tiskalo u toj ne preveliko kući, a moj je stari zahtijevao da glavni i odgovorni za financije bude nitko drugi nego njegov punac.

Moj je deda poštovao muškarce, ali ne i žene, barem ne one koje nisu bile njegov omiljeni tip, a to je 'kurvanjski tip'. On je, umjesto svojoj kćer, sve poklanjao svom zetu. Sve što je trebalo dati, kupiti, prepisati, prepustiti, sve je to bilo namijenjeno zetu. Za kćer nije bilo ničega. On je kćer nastavio zanemarivati, iako je vidio kako se prema njoj odnosi i njen muž.

Moj stari je bio, najjednostavnije rečeno, mali seljober koji nije imao ništa, a onda je našao u koju će se obitelj oženiti kako bi imao sve. Ubrzo je svojoj ženi dao do znanja što misli o njoj i koliko mu se gadi te je nastavio uživati život zeta.

No on ne bi bio on da je bio sretan, a ne. On je bio, zamislite, 'žrtva svog punca' jer je 'morao plesati kako je ovaj svirao'. Uz sve to, da skratim veliku i dugu priču, on je smatrao da je njegov zarađeni novac – njegov novac.

Dobro ste čuli. Njegova plaća je bila njegova plaća.

Ženina plaća je bila plaća kojom se kupovalo i njemu i ženi i djeci, a punac je bio ovdje da pokrije sve druge troškove.

Nemajući izbora, moja je mama tako živjela. Od kuće nije mogla otići nikamo jer joj to nitko nije dopuštao, a nije imala niti kamo poći. Svog je muža uzdržavala na mnogo načina. Čak mu je i kupovala odjeću i obuću, što ne bi bilo nimalo čudno da nije bilo ovako: moj bi joj stari naredio da mu nešto kupi rekavši „treba mi to, to i to, odi mi kupi“, a moja bi stara otišla i kupila odjeću, cipele, naočale, kozmetiku – sve što je njemu trebalo bez da bi on to isprobao ili išao s njom. Uvijek bi bezobrazno prigovarao svemu što bi kupila, ali nikad si nije sam išao nešto kupiti.

Osim što je njega uzdržavala, kupovala je i njegovoj obitelji koja se samo kotila i pojavljivala sa svih strana. Rođendani, blagdani, slavlja, krstitke, prve pričesti, firmanja, svatovi… Nema čeg nije bilo. Moj stari nije plaćao poklone, ali je zahtijevao da poklona bude.

Moja mama nije drugima kupovala gluposti. Ona je kupovala skupo i kvalitetno, tako da onome kome to poklanja to nešto i bude za cijeli život (npr. krevetnine, deke i slično). Osim njegovoj, isto je činila i za svoju obitelj. Niti jedna od tih obitelji njoj niti njenoj djeci nije uzvratila istom mjerom.

Kako je moj stari njoj zahvalio na tome? Tako što ju je jasno i glasno, na svakoj proslavio, brutalno vrijeđao i omalovažavao. I to nije radio samo njoj. Radio je i svima drugima i nitko mu nikad nije začepio usta, nitko nama nije stao u obranu i nitko ga se nije odrekao.

Moj stari nije pomagao u kući, ali je svemu prigovarao. Nije pomagao oko škole, ali nam je radio probleme. Nije činio ništa za svoju obitelj, ali je zato po cijele dane hodao oko kuće u zamazanom radnom odijelu kako bi cijeli svijet vidi koliko je on 'vrijedan i radišan'.

Pitate se, odakle nam svi ti novci? Nije ih bilo. Kupovalo se na rate, na čekove, na kartice, zatim su se dizale pozajmice i nakon toga krediti. Krediti koje još i dan danas otplaćujemo. Mi svi, osim mog starog, naravno, jer njegovi su novci samo njegovi novci.

Mi kao obitelj nismo živjeli luksuzno i s vremenom smo imali sve manje, a onda je moj stari odlučio promijeniti karijeru i dao je otkaz. Dao je otkaz bez da je imao drugi posao, bez da je imao završeno drugo zanimanje i bez da je imao izgrađenu firmu o kojoj je sanjao.

Pokupio je bez pitanja sve novce koje je moja mama dobila od osiguranja kad je njena majka poginula i potrošio ih na uređaje koje je namjeravao koristiti u firmi koja još nije postojala, u zanimanju za koje se tek išao školovati, a onda se sa prvim mjesecom iduće godine zakon promijenio i svi su mu 'uređaji' bili beskorisni.

Mama je sad uzdržavala i njega i njegovu nezaposlenost. Njega, čije novce sama nikada nije vidjela.

I rekla sam joj mnogo puta, rekla sam joj bezbroj puta, rekla sam joj to i u djetinjstvu. Nemamo za život ni za hranu, a ti i dalje dižeš kredite i sama sve otplaćuješ iako znaš da to fizički nije moguće. Pusti njega da gladuje jednako kako smo i mi gladni i možda se napokon nešto promijeni.

Rekla sam joj da ne kupuje drugima nikakve poklone jer to nitko nikada cijeniti neće, što se kasnije i pokazalo u životu, ali ona je htjela da svi vide kako ona pati i kako ona mora sve to i kako joj je teško.

Ali nikoga nikad nije bilo briga. Nikad prije, čak ni sad.

Dizala je kredite, grcala u dugovima, razbolijevala se i padala u depresiju. Mogu čak reći, kad se sve zbroji, da je nekoliko godinu zbog toga provela u krevetu.

Kako se uspjela rastati, odakle joj snage za to, ja ni dan danas ne znam, ali i tu je prošla pakao. Zanemario ju je, varao i zlostavljao sustav koji ju je trebao štititi. Zlostavljali su ju i njeni odvjetnici, a ono što joj je stari priredio nije bilo normalno, ali nije bilo niti iznenađenje.

Kad su se rastali, on se preselio u – dnevnu sobu, jer to je njemu značila rastava. Mislio je da će ga mama i dalje uzdržavati, a on je promijenio samo to što više ne spava s njom u istoj sobi.

Trebalo joj je još mučnih godinu dana dok ga zakonski nije izbacila iz kuće, a on se preselio – tik pored naše kuće. I ni tu nije bio kraj. Svu njenu naslijeđenu imovinu pokušao je zadržati za sebe, iako je ta imovina bila ili samo teret, neiskoristivo zemljište ili ruševine, i iako je imao još hrpu svoje naslijeđene imovine, doduše sve je to još dan danas s nesređenim imovinskim pitanjima i pravim vlasništvom.

Sve je on htio za sebe i još je povrh toga tražio da ga se uzdržava.

Moj stari nije svoj novac trošio na nas, na svoju obitelj. Štoviše, uvijek se hvalio kako on sa sto kuna u džepu proživi cijeli mjesec, bez da apsolutno išta potroši, aludirajući na to kako on ne baca novce, a priznajući zapravo kako se njega uzdržava.

I iako na nas nije trošio, bez problema bi 'iskeširao' astronomski velike cifre za plaćanje kazni kad bi ga uhvatili u 'rekreacijskim poduhvatima', a koji nisu baš bili po zakonu, u koje je išao sa svojim muškim društvom, uglavnom vojnim licima jer je smatrao da će ga to štititi od problema i propisa.

On je prodavao tuđe stvari, naše stvari i kupovao sebi staro truljavo smeće. Dan danas on ima nekoliko automobila, dok mi ostali nemamo niti jedan. On svoje novce baca na gluposti, na betoniranje imovine koja ničemu ne služi, na postavljanje ograda, mijenjanje svačega u starim kućama u kojima nitko ne živi, dok mi još dan danas – plaćamo dugove.

Kad je deda umro, mama je morala vratiti njegove dugove. Tad sam i ja razgovarala s bankarom i rečeno mi je ovako. Ako se osoba odrekne svih prava nasljeđivanja nakon nečije smrti, može se osloboditi i plaćanja tuđih dugova. No ako uzme i jednu jedinu stvar, tad preuzima i odgovornost povrata duga. Budući je moja mama s dedom bila suvlasnik kuće u kojoj je živjela, nikakvo odricanje nije dolazilo u obzir.

No ja sam to pitala zbog sebe. Pitala sam što će biti sa mnom i s drugom djecom ako moja mama umre. Vijesti nisu bile nikako dobre, ni u kojem slučaju.

Dok je moj stari živio svoj momački život i to dok je još bio u braku, ja sam u osnovnoj školi davala instrukcije koje sam povremeno uspjela i naplatiti. Novac sam davala mami kako bi mogla otići ne u trgovinu, nego barem u pekaru da nam kupi kruh. Toliko nismo imali.

Dok sam završavala faks, nastupila je svjetska ekonomska kriza. Posla je bilo, ali nije bilo plaće. Naš je grad umirao, u tuđem sam gradu bila stranac. Nisam imala za hranu, odjeću, prijevoz. Ono što bih i zaradila upotrijebilo bi se za plaćanje računa.

Mama se sve više i teže razbolijevala. Ja sam bila sposobna, ali nisam mogla dobiti novac 'niotkud', a nije se imao gdje zaraditi. U to je vrijeme počelo jačanje političke mladeži i opet smo kao društvo počeli stvarati novu generaciju nesposobnih i beskorisnih uhljeba. Izlaza nije bilo, a onda sam dobila poziv da odem od kuće i priuštim sebi i svojoj obitelji priliku za nešto bolje.

Kad je svijet zatrovan, zatrovan je svugdje. Ono što sam tamo doživjela i proživjela, knjiga je za sebe. Ja nisam mogla biti kod kuće i skrbiti o potrebitima i istovremeno biti daleko od kuće i 'lagano zarađivati paru'. Ubijala sam se od slabo plaćenog posla koji je daleko ispod moje razine mogućnosti samo zato što sam, i tako mi je više puta rečeno, stranac i uz to i žena s dobrom diplomom. Neće ovdje nikome biti nadređena 'strankinja'.

Ono što je bio problem je samo to što sam bila sam bez potpore. Nije bilo nikog tko bi stao iza mene pa me tako nitko nije mogao niti obraniti od svega onog što me tek čekalo, a čekala me nezakonita nepravda za nepravdom.

Dovela sam se u situaciju da sam dvije godine radila svakoga dana bez i jednog vikenda pauze, i to niti približno za plaću koju sam trebala ostvariti. Ono što sam zaradila trošilo se na sve strane: kako bi preživio ovaj i onaj, kako ne bismo ostali bez kuće, kako bi svi računi bili plaćeni, kako bi se još tko mogao snaći dok ja priskrbljujem i tako dalje.

Vapila sam da ja ne mogu više tako, ali potpore i pomoći nije bilo niotkud, a onda sam se ozlijedila i razboljela.

Slijedile su godine borbe za vlastita prava i razne životne lekcije, razni međuljudski odnosi, razna iskustva. Ja sam prolazila kroz pravi vrtlog života zarađujući tako da nisam vezana uz mjesto i da mogu otići kući kad god je potrebno i na koliko god dugo je potrebno kako bih se skrbila o obitelji.

Drugim riječima, budući da nisam imala niti potporu niti temelje, nisam mogla ostvariti vlastiti biznis kojim bih zarađivala i ujedno mogla biti stalno na putu. Nije bilo početnog kapitala, a ja sam energetski stalno bila rastrojena između svih onih kojima sam pomagala jer uvijek je nešto bilo hitno, uvijek je netko bio na rubu života.

Nitko mi nikad nije kupio auto, stan, kuću, vikendicu, platio stanarinu, 'dao' posao u firmi, pomogao mi da osnujem vlastitu firmu. Nitko iz moje bliske okoline nije imao potrebna znanja i vještine koje bi me naučio da sama nešto postignem, ali i tako da se financijski i pravno zaštitim. Nisam imala nikoga tko bi mi pomogao, a sama jednostavno nisam sve mogla.

Čovjek u životu nema vremena da sam sve postigne na toj razini, pogotovo ne dok još uz sve to pomaže drugima da prežive i mentalno i duhovno i financijski, a ja sam osoba koja pomaže, to je moja bît.

Radim puno i predano, ali očito je da je u meni duboko usađena blokada zbog koje nisam uspjela ostvariti financijsku dobit koja odgovora mom uloženom trudu.

Bez obzira na sve, ja sam izgradila Omniju iz temelja.

Ja sam odlučila izgraditi mjesto koje će, osim što će biti moje sredstvo vlastitog iscjeljenja i osobnog razvoja, biti i pomoć i potpora svima kojima je to potrebno jer želim podići svijest o unutarnjoj snazi koju posjeduje svaki čovjek.

Ja duboko vjerujem u svakog čovjeka i želim da svaki čovjek napokon počne vjerovati u sebe i svoju unutarnju snagu i moć.

Koliko god mi je bilo teško u životu, vjerujem da si moramo međusobno pomagati jer

ključ uspjeha čovječnosti je u našem zajedništvu.

I iako ima dana kad mi očaj obavija cijelo tijelo, ja nastavljam dalje u nadi da ću se osloboditi svojih blokada i napokon uspostaviti balans onoga što dajem s onime što postižem, a kad dajem, ja dajem cijelu sebe.

Potencijal predstavlja ukupnost snage, moći, mogućnosti. On je sposobnost koju netko za nešto ima. Potencijal jest mogućnost, ali ta mogućnost može i ne mora biti ostvarena.

Potencijal je samo mogućnost koja će se ostvariti tek uz uloženi svjesni napor.

Potencijal je jedan od apstraktnih pojmova koje je teško objasniti djetetu, ali s godinama svi nekako naučimo 'baratati' tim pojmom. Svi znamo kad netko ima potencijal za nešto. Svi znamo da netko ne razvija svoje potencijale. Svi nešto znamo, ali ne znamo kako znamo.

Iskreno, kako znamo da netko ima potencijal? Kako znamo u kojoj ga mjeri ima? Kako mjerimo potencijal u čovjeku? Kako znamo je li u potpunosti razvio taj svoj potencijal? Gdje je granica potencijala? Granica onog što je moguće i što nije moguće? Što je s onima koji probijaju 'granice mogućeg' i jesu li to mogle biti stvarne granice ako su već probijene?

Kad promatramo nečiji potencijal, mi zapravo vidimo da su neki ljudi nešto postigli, ostvarili ili slično i smatramo da i promatrana osoba može to isto. Budući da je drugo ljudsko biće nešto postiglo, to znači da i ljudsko biće koje promatramo ima potencijal postići to isto, a mislimo to zato što vjerujemo u to i vjerujemo da ta osoba to može.

Mi zapravo iz iskustva imamo saznanje da je nešto izvedivo i osobno vjerujemo da to mogu postići i ostali.

Ukratko rečeno, da imaju potencijal.

Svi smo se nekako s pojmom potencijala prvi put susreli u školi i to kroz usporedbu i savjetovanje. Uspoređivali su nas s onima koji su postigli ono što se od nas traži, a savjetovali su nas da ćemo svoj potencijal ispuniti radeći marljivo i predano prema nekom cilju.

Nas su zapravo poticali na veće napore tako što su nam rekli da imamo neki potencijal kojim ćemo daleko dogurati ako budemo ulagali u njega.

Je li onda riječ potencijal samo način na koji se čovjeka nagovara da radi više, jače i bolje, marljivo i predano? Da ulaže veće napore, razrađuje velike planove, postiže veće ciljeve? Je li korištenje izraza potencijal samo taktika koju koristimo kako bismo nekoga (ili sebe) uvjerili da nastavi dalje?

Svi smo mi rođeni s izraženijim osobinama i raznovrsnim afinitetima. Ukratko, svi mi nešto volimo i želimo i svi mi imamo određene tendencije, odnosno težnje, sklonosti prema nečemu.

Hoćemo li ići putem kojim želimo i hoćemo li se baviti onime čime želimo uvelike ovisi o našim životnim okolnostima, o okruženju u kojem odrastamo i ljudima s kojima odrastamo. Ovisi o mogućnostima koje nam se pružaju u vanjskom svijetu, ne samo o onima koje nosimo u sebi.

Čak i kad nitko ne vidi određeni potencijal u nama, mi i dalje možemo postići neki uspjeh ili razviti nešto do maksimuma. Ono što nas na tom putu vodi je ljubav prema nečemu i želja za tim nečim.

To ne znači da biste trebali izbaciti riječ potencijal iz svog rječnika, već samo da shvatite da je to pojam koji nema neke stroge granice objašnjenja jer ga svatko interpretira na svoj način i svatko misli da zna kad ga vidi u nekomu ili nečemu, odnosno da vidi nedostatak istog.

Vi možda u sebi vidite potencijal, možda ga i ne vidite, ali zar je bitno? Je li uistinu bitno što mislite, da imate ili nemate potencijal? Nije, jer će mnogi pokušati izbjeći mogućnost da ih neko nazove egoistima ako kažu da imaju potencijal za nešto.

Pustite sad pitanje imate li ili nemate potencijal, već se zapitajte što je ono što vi zapravo želite? Koji je to put kojim želite krenuti? Što je ono čime se želite baviti?

Budete li marljivo radili na ostvarenju nekog cilja, predmeta vlastitih želja, budete li posvetili sebe i svoje vrijeme tomu nečemu, vi se otvarate mogućnosti da žanjete uspjeh.

Netko drugi bi možda to mogao postići 'bolje' i brže od vas, ali ovdje se ne radi o tome kako bi drugi to napravili, već kako ćete vi to napraviti. Možda će nekome drugome nešto lakše poći od ruke, ali to nikako ne znači da vi to ne biste trebali, ako to već želite, samo zato što je vama na početku možda teže.

Potencijal je nebitan ako nema uloženog rada i nedostatak potencijala ne mora značiti da uloženi napor neće biti dovoljan jer je sve ionako stvar osobne predodžbe. Nema stroja kojim se mjeri potencijal čovjeka, stoga nemate niti prepreku okušati se u postizanju nečega što želite postići.

Možda vam nešto uz sav trud neće ići od ruke, možda nećete biti uspješni na nekom polju. To samo znači da morate ili uložiti više truda ili nastaviti dalje tražiti ono u čemu ćete 'biti dobri', u čemu ćete se ostvariti i u čemu ćete pronaći svoju istinsku sreću.

Vratimo se malo na sam pojam potencijala. Kad je potencijal u pitanju, postavlja se još jedno pitanje, a to je: nosi li čovjek odgovornost za svoj potencijal? Je li na čovjeku nužno da razvija neki svoj potencijal iako on to ne želi? Je li ono što drugi vide kao potencijal u čovjeku ono isto čemu se čovjek mora posvetiti?

Kad vidite potencijal u drugoj osobi, vi zapravo vidite ono što biste vi učinili da ste na njenom mjestu i da raspolažete s onim s čim mislite da ta osoba raspolaže, ali to nije nužno ono što bi ta osoba učinila.

Vi ne možete koristiti 'tuđi potencijal' kako biste pomogli drugoj osobi. Ona sama mora koristiti svoje potencijale ako to želi jer svatko je na kraju odgovoran za sebe.

Osoba može prema vašem mišljenu biti puna potencijala, ali to ne znači da će ona išta postići u životu, da će biti sretna, zadovoljna, ispunjena ili ostvarena.

Trebali biste se malo manje baviti potencijalom drugih (odraslih) ljudi, onim nečim što vi smatrate da je za njih, a malo se više posvetiti promišljanju o onome što vi sami želite postići.

Možda kad drugi u vama vide razvoj, kad vide kako ste vi postigli svoje ciljeve, kad u vama prepoznaju sreću i zadovoljstvo, kad vide kako ste s ljubavlju i pažnjom uložili rad u ostvarenje svojih ciljeva, možda tad i oni sami odluče učiniti to isto.

Nekad (zapravo često) se mučim pitanjem čemu sve to. Čemu ja sve ovo radim? Žele li ljudi uopće promjenu na bolje? Žele li ljudi sreću, žele li zdravlje? Jesam li ja jedina koja ne želi patnju i koja se patnje želi kolektivno osloboditi?

Ljudi pate kako bi iz te patnje i boli nešto naučili i kako bi se izdigli iznad patnje, ali, pitam se, žele li se ljudi izdignuti ili žele u patnji ostati? Jer sve što vidim oko sebe samo su drame koje se ne žele nakloniti publici i spustiti zastor. Žele trajati bez kraja.

Čemu sve ovo? Čemu pomagati ako ljudi pomoć ne žele? Čemu se boriti ili braniti ako nitko ne želi da rat prestane? Čemu? Pitam se i nekad mi se čini da mi odgovori ne dolaze.

Možda samo ja želim bolji svijet. Možda samo ja želim biti sretna i možda samo ja uporno pokušavam sebe učiniti sretnijom, zdravijom i boljom.

Možda iskustva koja dijelim s drugima njima nisu od koristi. Možda oni ne žele zaustaviti nepravdu i ostvariti svoja prava. Možda ne žele razmišljati svojom glavom i svjesno donositi svoje odluke.

Možda sam ja netko tko samo šeće poljem vjetrenjača. Netko tko, kao vitezovi u romanima, misli da se mogu ukloniti poteškoće u svijetu, da se nepravde mogu ispraviti i zlo spriječiti. Možda sam i ja samo u zabludi.

Je li iskustvo života poljuljalo moju vjeru u bolje sutra? Je li i vama poljuljalo vašu vjeru u bolje sutra? Vjerujete li vi da može biti bolje i da treba biti bolje?

Pitam se, pitam, tonem duboko, a onda svane novi dan i ja sam odjednom sretna.

Sretna što sam još uvijek tu, što dišem, što živim, što nastavljam dalje.

Samoj sebi dopustim trenutke očaja samo kako bih dopustila organizmu da primi informaciju i otpusti emociju.

Trenuci očaja su ono što me poziva na propitkivanje i analizu mojih htijenja.

Ja, u svojoj suštini, u bîti svog bića, duboko vjerujem da smo dovoljno snažni da izaberemo bolje i da budemo bolji.

Ono što nam je na tom putu potrebno jesu iscjeljenje i balansiranje naših dvaju principa energije, muškog principa (npr. logika, racionalno razmišljanje, snaga, hrabrost, prodornost) i ženskog principa (intuitivnost, osjećajnost, nježnost, mudrost, fleksibilnost, podržavanje, podizanje, strpljenje).

Neravnoteža tih principa ono je što dovodi i do neravnoteže i nefunkcionalnosti obiteljskih i partnerskih odnosa, ali i raznih tegoba i bolesti osobe, osjećaja nezadovoljstva te nemogućnosti postizanja svog potencijala. Ukratko,

potrebno je da sebe dovedemo u ravnotežu.

Više o tim principima pisala sam u 1. broju Omnije, u poglavlju 2.2. naziva „Jekyll i Hyde“.

Kad smo u ravnoteži, zadovoljni smo sobom, a odluke koje donosimo u skladu su s našim željama. Kad smo zadovoljni sobom, tuđa nas sreća ne ugrožava i svoje frustracije nećemo iskaljivati na drugim osobama. Zadovoljniji i sretniji, automatski smo i zdraviji.

Uravnotežena energija daje uravnoteženu osobu. Uravnotežena osoba ima bolju kvalitetu života jer je u stanju više uživati u životu.

Možda nekad i zaboravim zašto sve ovo radim, ali onda isključim sve zvukove oko sebe i pogledam duboko unutar sebe. Tamo dolje, u dubini, u tišini, u samoći, tamo je glas koji krije drevno znanje i vraća me na moj put čak i kad se sva svjetla svijeta ugase.

Kad ne znam kako ili zašto dalje, ja se vratim sebi, a onda, osvježena, krenem ispočetka.