Koliko poznajete sami sebe? Koliko razumijete što vam vaše tijelo govori, što od vas traži? Koliko shvaćate svoja raspoloženja i koliko razumijete koje su vas emocije dovele u ta raspoloženja?

Koliko razumijete svoje snove? Koliko razumijete vlastite porive, vlastita htijenja, želje? Koliko razumijete koja vrste hrane ima kakav utjecaj na vas? Koliko razumijete kako i koji ljudi utječu na vas? U kojoj mjeri na svom tijelu ili u svojoj bîti osjećate planetarni utjecaj ili promjenu vremenske prognoze? Razumijete li cikluse?

Koliko vjerujete sami sebi? Koliko vjerujete svojim mislima? Vjerujete li da su vaše misli vaše? U kojoj mjeri razlikujete ono što sami želite i činite od onoga što vam je nametnuto da želite i da radite?

Koliko ste daleko spremni ići zbog vlastitih uvjerenja ili pak ideologije? Koliko brzo povjerujete u sve što čujete? Koliko često lažete, a koliko govorite istinu? Što skrivate? Zašto to skrivate? Dižete li živicu kako bi se zaštitili ili se izolirali od drugih?

Koliko ste spremni dati? Koliko primiti? Koliko ste otvoreni, koliko ograničeni? Koliko slobodni? Koliko vrijedite? Koliko zaslužujete? Koliko možete? Koliko propuštate? Zašto? Zbog čega? S kojim ciljem?

Tko ste, zapravo, vi? Znate li uopće?

Čovjek bi pomislio da od svega što ga okružuje, sebe poznaje najbolje, ali je li to uvijek uistinu tako? Poznaju li ljudi sebe? Jesu li svjesni svojih mogućnosti i koriste li svoje potencijale u potpunosti?

Zna li čovjek dovoljno o sebi ili treba druge kako bi mu oni rekli tko ili što on jest ili pak tko ili što treba biti?

Uvijek nas usmjeravaju na stručnjake. „Pitajte stručnjake! Pitajte one koji znaju!“ A kako mi to znamo da oni znaju? Kako mi znamo tko stručnjak jest, a tko samo ima titulu stručnjaka?

Ono o čemu mnogi ne razmišljaju jest to da postoje institucije koje se bave ispitivanjem i razotkrivanjem pseudo i lažnih znanstvenih tvrdnji i istraživanja jer su prevare i korupcija utkane u sve aspekte života, pa tako i u samu znanost.

Često nećemo moći sa sigurnošću reći je li neka tvrdnja odnosno neko znanstveno stajalište utemeljeno na stvarnosti ili je pak izmišljotina, obmana ili nešto treće.

Nisu svi „stručnjaci“ stručne osobe, niti su stručni na području koje im nije od interesa. Znanstvenici se bave svojim područjem rada. Mnogi od njih znaju mnogo, ali nitko ne zna sve. Znanstvenici poznaju mnoge dijelove čovjeka, ali sam čovjek ne poznaje sebe. Kako da razumijemo druge i svijet oko sebe ako ne poznajemo niti sami sebe?

Što kad ne vjerujemo onome što nam stručnjaci prodaju pod rješenje? Što kad se ne slažemo s onim što struka tvrdi ili nalaže? Nije dovoljno reći da se s nečim ne slažemo ili da u nešto ne vjerujemo jer tako nismo postigli ništa. Otpor koji je sam sebi svrha nije snažan i ugušit će ga prva prepreka.

Ono što je bitno jest učiti o sebi kroz vlastito iskustvo te promatranjem samog sebe. Treba raditi na komunikaciji sa samim sobom. Treba izoštriti antene i naučiti raspoznati signale koje primamo iz okoline, ali i iz naše dubine.

Trebamo, odnosno moramo učiti o sebi kako bismo spoznali tko smo jer kako živjeti s onim za kog ne znaš tko je? Kako i zašto živjeti sa strancem?

Mnoge stvari u životu mi doživljavamo zdravo za gotovo. Prihvaćamo da su stvari takve kakve jesu bez da se pitamo zašto je to tako. Mnoga znanja usvajamo bez da razumijemo što leži iza svega toga. Prihvaćamo bez postavljanja previše pitanja ili bez pitanja uopće.

I nije to sad tako loše sve dok se ne ispostavi da su stvari u koje vjerujemo zapravo pogrešne ili neispravne. Tek kad se nas nešto tiče, tek tad se zapitamo tko nas je uvjerio u krivo i zašto je to učinio.

Naravno da za života nećemo moći sami provesti sva istraživanja koja su potrebna kako bismo samostalno utvrdili istinitost tvrdnji koje nam se prezentiraju, stoga se moramo osloniti na vjeru u druge ljude i na ispravnost njihovih namjera.

No, što kad oko nas nisu ljudi, već trulež onoga što je čovjek mogao biti samo da je bio čovjek? Što kad nas varaju i lažu samo kako bi nama manipulirali, a stvari su na toliko visokoj razini da ne možemo spoznati namjere niti razmjere štete koja nam se čini?

Mi se moramo, pa makar to nekad činili protiv svoje volje, osloniti na ono što nam drugi govore. To ne znači da uvijek moramo vjerovati drugima, već da moramo sebe razvijati kako bismo lakše raspoznali što je istina, a što nije. Tko nam laže, a tko nam govori istinu. Tko ima zle, a tko dobre namjere i čije su dobre namjere popločen put do pakla.

Sve se na kraju svodi na ono u što mi vjerujemo da je istina. Ako nam netko laže, a mi u to vjerujemo, mi vjerujemo u laž koja postaje naša istina. Ako nam netko govori istinu, a mi vjerujemo da laže, mi istinu smatramo lažnom. Sve, baš sve je onako kako mi to doživljavamo.

Mi svijet gledamo svojim očima, bilo da su naše oči zdrave, bolesne ili zamućene. Mi gledamo, stoga je naš svijet, naša stvarnost, ono što mi kao stvarnost percipiramo.

No oči su samo sredstvo kroz koje promatramo. Naš um je onaj koji vidi, stoga da bismo vidjeli zdravo, prvo se moramo pobrinuti za zdravlje vlastitog uma.

Zna li onaj tko je lud da je lud? Zna li onaj tko je normalan da je normalan? Je li normalno zaista normalno ili je nešto što je općeprihvaćeno?

Ja ne mogu odgovoriti na vaša pitanja. Vi ste ti koji sami tražite odgovore i vi ste ti koji ćete odlučiti sami za sebe, čak i kad odlučite da ćete drugima dopustiti da odlučuju za vas.

Što vi sad možete učiniti za sebe? Prvo i osnovno, promatrajte se.

Promotrite što se u vašem umu nalazi, ali nemojte osuđivati ništa na što tamo naiđete.

Ako vam je želja pomoći ili nešto ozdraviti, tad osudi tamo nije mjesto. Bitna je spoznaja. Spoznaja što se uistinu događa, prihvaćanje da je trenutno to tako, analiza kako je do toga došlo, odnosno gdje leži korijen nekog problema ili nekog uvjerenja.

Kad osvijestite problem, tek tad problem možete riješiti. Budite radoznali, istražujte otvorenog uma. To ne znači da odmah morate povjerovati u sve što vam se nudi, već da budete otvoreni mogućnostima kojih ranije možda niste niti bili svjesni.

Ako vam je potrebna pomoć, zatražite pomoć. Ako nemate povjerenja u ukazanu pomoć, tražite dalje, ali ne odustajte od sebe.

Da bi se um oslobodio, mora odbaciti sve ono što ga truje i tu dolazimo i do otpuštanja tereta.

Otpuštanje tereta znači otpuštanje teških neproduktivnih misli koje nas porobljuju svakoga dana, iznova i iznova, i to temama na koje nemamo utjecaj te stvarima koje su u prošlosti i koje ne možemo promijeniti.

To nisu problemi koje treba rješavati, već stvari s čijim se ishodom ne znamo nositi.

Prvi korak kod otpuštanja tereta je iskazivanje zahvalnosti.

Zahvalnosti za sve ono što imamo, ali možda i nemamo. Zahvalnosti za sva iskustva koja su nas nečemu htjela naučiti i zahvalnosti što smo još uvijek tu i što imamo priliku ići dalje.

Kad ste zahvalni, budite iskreno zahvalni. Ne glumatajte samo zato što mislite da se to od vas traži. Budite zahvalni jer, vjerujte mi, uvijek imate nešto na čemu možete biti zahvalni, samo morate biti dovoljno otvoreni da to sami sebi priznate.

Iskažite zahvalnost, otpustite teret i jasno odlučite koju namjeru imate. Je li vaš cilj zdravlje, sreća, uspjeh? Želite li se osloboditi, razvijati se, rasti? Što je ono što vi želite i zašto to želite?

Kad vam je na vašem putu teško, sjetite se zašto nešto želite. Svaka nas osobna promjena transformira i, iako sam proces transformacije zna biti vrlo neugodan, rezultat je ono zbog čega se isplati kročiti tim putem jer rezultat ste bolji, sretniji, zdraviji i uspješniji vi.

Vi sad možda ne znate kako nešto učiniti, ali ako ništa ne poduzmete, ako se ne pokrenete, ako ne potražite pomoć, ako sami ne istražujete, ništa niti nećete promijeniti. Vjerujte u sebe. Dogurali ste do ovdje, sasvim ste sposobni ići i dalje.

Na vašem vam putu mogu pomoći male radosti. Što je ono što vam u trenutku izmami osmjeh na lice? Što je to što volite raditi, slušati, gledati, kamo volite ići, gdje volite boraviti, s kim se družiti kako biste se u trenu odmah počeli bolje osjećati? Što je ono što vas usrećuje, iako smatrate da to možda nije neka velika stvar?

Počnite od toga. Počnite od malih radosti. Nisu sve bitne stvari u životu uvijek velike i pompozne. Nekad je sitnica upravo ono što je najvažnije u teškom trenutku.

Istražujte svoj um, ali se čuvajte zamke pretjeranog razmišljanja (engl. "overthinking"). Razmišljanje je dobro, ali ljudi i u tome mogu biti loši. Nemojte se opterećivati činjenicom da niste dobri u razmišljanju, a to definitivno niste ako vam vaše misli nanose štetu.

Kad se uhvatite u vrtlog pretjeranog razmišljanja, stanite. Svjesno stanite. Recite sami sebi „Hvala, ali ne, hvala!“. Zahvalite se i odbijte pristup mislima koje vas muče. Birajte misli koje mislite.

Mislite da to nije moguće? Pa niste niti probali jer da ste probali, znali biste da je itekako moguće. A ako već ne dopuštate sami sebi birati misli koje mislite, možda se zapravo tih misli niti ne želite osloboditi, ali onda nemojte tvrditi da nešto želite promijeniti. Možda ste već naučili uživati u drami koja se odvija u vašoj glavi i niste ju spremni pustiti da ode.

Kako biste odbili misli koje vas progone, fokusirajte um na nešto drugo. Fokusirajte ga na neku zagonetku koju mora rješavati jer mozak voli rješavati probleme, a ako ih nema, u stanju ih je izmisliti.

Fokusirajte se na nešto u čemu morate biti prisutni, na nešto što će preuzeti vašu pažnju. Na neku radnju koja će od vas zahtijevati potpunu koncentraciju, ali pazite da se ne ozlijedite ako vam koncentracija popusti. Već sam toliko puta spominjala koliko meni pomaže šetnja prirodom ili šetnja uopće pa možete provjeriti neke od prethodnih tekstova ako ste to zaboravili ili ako ih još niste pročitali.

Želite li svijet u kojem možete vjerovati drugim ljudima, počnite od sebe. Budite osoba kojoj možete vjerovati i kojoj i drugi mogu vjerovati.

Želite li mijenjati ono loše u svijetu, prvo morate vidjeti svijet onakvim kakav on uistinu jest. Poradite na zdravlju vlastitih očiju i vlastitog uma.

Možda nećete imati vremena u životu sami provjeriti istinitost baš svega što vam se nameće kao znanje ili točna informacija, stoga radite na sebi, na razumijevanju samih sebe i na komunikaciji sa samim sobom kako biste mogli osjetiti, ali i razumjeti onaj osjećaj koji se javlja kad vam netko laže ili nešto od vas skriva.

Budite otvoreni prema svemu. Nećete uvijek čuti istinu ili cijelu istinu, nećete uvijek imati vremena sami provjeriti istinitost tvrdnje, ali ne možete dopustiti niti da spoznaja ili neznanje fatalno utječu na vas. Nekad je istina puno dublja od onog kako se čini, stoga sve uvijek primite sa zrnom soli.

I što god radili na svom putu transformacije, što god saznali o sebi ili o svojoj okolini, neka spoznaja i prihvaćanje budu ispred svake osude jer cilj vam je nešto promijeniti ili poboljšati, zar ne?

Slušate li potrebe vlastitog tijela? Ispunjavate li žudnje koje vaše tijelo zahtjeva? Razumijete li signale koje vam vaše tijelo šalje? Razumijete li kako su nastale vaše bolesti ili poremećaji? Razumijete li kako vaše tijelo funkcionira? Razumijete li svoje tijelo? Poštujete li svoje vlastito tijelo?

Svi mi imamo tijelo, ali ne znamo svi komunicirati s vlastitim tijelom. Ne znamo ga slušati kad nam se obraća niti razumijemo što nam tijelo točno želi poručiti.

Intuicija se ne nalazi negdje drugdje, negdje izvan vas. Ona se nalazi u vašem tijelu. Vaše tijelo ima ugrađene instinkte, razvijene reflekse. Vaše tijelo radi po zadanim programima i unutar vašeg tijela se odvijaju procesi njegovog održavanja.

Vi svijet doživljavate kroz receptore podražaja na vašem tijelu. Vaše tijelo je vaše vozilo. Vaše tijelo je fizički dom vašeg bića.

Briga o vlastitom tijelu jedna je od stvari o kojima morate voditi računa u životu zato što je upravo tijelo ono koje vas kroz vaš život nosi. Vi ste upravo pomoću tijela u mogućnosti doživjeti ovaj svijet u kojem živite.

Jeste li ikad u vlastitom tijelu osjetili nevjerojatnu potrebu koja od vas traži san, tuširanje, osamu ili određenu prehrambenu namirnicu? Čak i kad niste sigurni zašto nešto želite, a tijelo vas to traži, jeste li poslušali vlastito tijelo? Jeste li učinili ono što tijelo od vas traži?

Ono što sam naučila na vlastitom primjeru jest da moje tijelo krije nevjerojatnu urođenu mudrost i na meni je da pomognem svom tijelu onda kad ono traži pomoć od mene, moju asistenciju, kako bi moglo odraditi ono što ima za odraditi.

Tog sam najviše postala svjesna onda kad sam isti obrazac primijetila u ponašanju svoje mačke. Kad se moja mačka razboljela, promatrala sam kako se ponaša. Našla je udobno mjesto blizu nas ukućana kao da je htjela osjetiti sigurnost tijekom svog oporavka. Tri je dana provela spavajući, od čega je prvog dana ustajala samo da bi pila vodu, a nakon toga je jela samo sirovu neobrađenu hranu i to u manjoj količini. Četvrtog dana je ustala potpuno osvježena i vratila se svojim uobičajenim dnevnim aktivnostima.

Naravno da vam ne sugeriram da se i vi tako trebate ponašati, već se želim osvrnuti na to da sam prije toga i sama osjećala potrebu prepustiti se spavanju i laganoj, prirodnoj prehrani te običnoj vodi ili čaju. Osjećala sam snažnu potrebu umiriti se i prepustiti tijelu da odradi svoje procese, ne opterećujući ga dodatno obrađivanjem hrane.

Moje tijelo nije uvijek zahtijevalo medicinsku pomoć ili lijekove, već samo mir da odradi svoje procese. Vi, naravno, morate prepoznati kad je takva situacija u pitanju i ne trebate odbijati liječničku pomoć iz krivih uvjerenja.

Isto bi se dogodilo i kad bih osjetila pojačanu potrebu za određenom namirnicom. Jednom sam prilikom bila sa svih strana okružena ljudima koji su podlegli raznim virusnim oboljenjima, a mene je moje tijelo uporno tražilo luk. Punih tjedan dana jela sam luk u velikim količinama. Svjesna sam koliko je luk bazdio iz mene, ali ja sam te sezone izbjegla oboljenje.

Slično je bilo i sa teškom upalom sinusa. Moje je tijelo svakodnevno zahtijevalo svježi kupus i to u velikim količinama. Opet nakon nekih tjedan dana, tijelo mi se u velikoj mjeri očistilo od sluzi. Disala sam prirodno i bez poteškoća.

Kad sam tijekom putovanja unijela velike količine mom organizmu nepoznate hrane, moje je tijelo zahtijevalo čaj od korijena maslačka. Kao da mi je jetra sugerirala da joj treba pomoć koju sam joj pružila šalicom čaja prije spavanja.

Kad bi mi se u tijelu nakupila velika količina nervoze, moje mi je tijelo sugeriralo tuširanje. Doslovno bih osjećala da ću iskočiti iz vlastite kože ako ne poslušam svoje tijelo i uvijek bi mi nakon tuširanja bilo lakše. Hladnija voda rješavala je nervozu, toplija depresivno raspoloženje.

Tip prehrane jedna je od stvari u koje se nikad ne miješam kad su drugi ljudi u pitanju.

Nitko ne može sa sigurnošću znati što je za drugu osobu dobro. Čak i kad mislite da slušate stručnjake, oni vam obično daju savjete bez da su vas u potpunosti pregledali, odnosno da su napravili jasnu sliku stanja vašeg organizma.

Ne govorim vam to kako biste bili 'neposlušni', već zato da osvijestite da savjeti s interneta ili dobronamjerni savjeti prijatelja koji se počeo baviti fitnesom nisu nešto što morate slijepo slijediti bez da povedete računa o sebi i steknete uvid u stvarnu situaciju vašeg tijela i vašeg organizma.

Vi morate pronaći ono što je dobro za vas, a ne samo slijediti ono što drugi prakticiraju za sebe.

Jedina stvar koju na tu temu još mogu reći jest da je meni najviše pomogla prehrana upravo prema tipu moje krvne grupe.

Prije nego što sam se susrela s pojmom prehrane prema krvnoj grupi, kroz život sam stekla iskustvo o odnosu mog tijela i određenih namirnica. Znala sam što 'smijem', a što 'ne smijem' jesti, odnosno znala sam nakon kojeg tipa hrane će mi biti bolje, a nakon kojeg ću osjećati težinu ili se čak osjećati bolesno. Naučila sam koje namirnice nikako ne smijem kombinirati, koje ni pod razno ne smijem uzimati, a koje je poželjno da uzimam povremeno i u malim količinama.

Imala sam tu sreću da me moja obitelj tijekom odrastanja nije sila da moram nešto određeno jesti ako to nisam htjela, a meni nije bio problem da u gostima ne jedem ništa ako se nudi samo ono zbog čega sam već bila naučila da ću se osjećati loše.

I bilo je tu tijekom mog života raznih ljudi sa svojim pametnim idejama koji su smatrali da je vjerojatnije da se ja (kao i oni) samo preseravam, nego što sam zaista naučila razumjeti vlastito tijelo. Išli su do te mjere da bi mi u hranu 'podmetnuli' namirnicu za koju sam ja tvrdila da ju ne podnosim.

Očekivali su da će me uhvatiti u laži, no ono što bi se uvijek dogodilo bilo je to da sam se ja pred njihovim očima presavijala od bolova, ne znajući još u tom trenutku što je uzrok tomu, ili da bih imala iznenadne navale povraćanja i/ili proljeva.

Uopće nije bitno što drugi misle o vašoj prehrani. Najbitnije je da vi nađete svoj režim koji će vas činiti zdravim.

Vi ne jedete zbog drugih. Vi jedete zbog sebe i svog zdravlja. Vodite računa da jedete balansirano i sebi prilagođeno.

Prehrana prema krvnoj grupi samo je još jedan u nizu signala koje meni moje tijelo šalje. Ja o svom tijelu vodim brigu i razvijam komunikaciju s tijelom kako bih mu pomogla da me nastavi zdravo i sigurno nositi kroz život.

Iako ga ne mogu uvijek odmah zaštititi od svega što me snađe, ja slušam svoje tijelo svakoga dana i svakog mu dana izražavam svoju duboku ljubav i zahvalnost na svemu što jest i što čini za mene.

Možda se vama to čini suludo, a možda biste upravo to i sami trebali probati. Vaše tijelo to zaslužuje.

Da bih točnije iskazala ono što imam za reći, jednostavno moram koristiti objašnjenja koja govore je li netko muškarac ili žena, mlađa ili starija osoba, koje je nacionalne pripadnosti, koje je religijske pripadnosti, kakvog je fizičkog izgleda ili mentalnog stanja, ima li koje izraženije karakteristike te mnoge druge stvari.

Da bi stvari bile jasnije, potreban im je kontekst i upravo zbog toga navodim određene detalje ili karakteristike. Govorim iskreno, objektivno i otvorenog uma.

Moje riječi ne može probaviti svatko, toga sam svjesna i prihvaćam to. Znam da ni mene svatko ne doživljava isto, ali poštujem kad se o stvarima, situacijama i ljudima, pa tako i o meni, govori objektivno. Objektivno je ono kako se primarno izražavam, a kad se javi potreba za subjektivnim izričajem, naglasim da je tako. Najbitnije u svemu je što stojim iza svega što sam rekla.

Mišljenja se mogu mijenjati, ali je potrebno iskreno stajati iza svega onog što se govori ili se to ne treba niti reći.

Kad se rodimo, prvo usvajamo karakteristike zajednice koje smo dio ili okruženja u kojem odrastamo. To je faza najranijeg djetinjstva. S vremenom mi postajemo svjesni sami sebe i suočavamo se s posljedicama naučenog obrasca ponašanja te usađenih mišljenja i vjerovanja, da bismo zatim imali na izbor nastaviti tim putem ili slijediti ono što više 'rezonira' s nama, odnosno ono što je više u skladu s nama samima.

Dok se razvijamo, mi nailazimo na sve ono što će utjecati na nas i što će nas oblikovati. Isto tako, mi uporno učimo stvari koje se s vremenom pokažu pogrešnima, što znači da ćemo s vremena na vrijeme morati sami sebe odučiti od prethodno stečenih znanja kako bismo usvojili nova, ispravnija znanja.

Svi mi imamo svoj životni put i svatko od nas prolazi kroz nešto svoje. Upravo zbog toga, mi ne smijemo sve stvari shvaćati preosobno. Mi nećemo uvijek znati kroz što prolazi druga osoba, stoga niti tuđe ponašanje ne smijemo uzeti previše k srcu.

To ne znači da se ne smijemo osjećati povrijeđeno, već da uzmemo u obzir da nas je netko drugi možda povrijedio nehotice. Tuđe ponašanje je možda proizašlo kao reakcija na ono što ta osoba sama prolazi ili iz nečega s čim se ona još ne zna nositi, a ne nužno zato što nas je imala namjeru povrijediti.

Mi moramo naučiti razlikovati kad se nešto tiče nas, a kad nema apsolutno nikakve veze s nama.

Kad nas netko povrijedi, a povrijeđenost je naša osobna reakcija na tuđe ponašanje, trebali bismo se zapitati zašto nas je to nešto povrijedilo, zašto nas upravo to boli te što smo mi to očekivali od druge osobe i zbog čega.

Pitajte se kroz što trenutno prolazi ta osoba i imajte na umu da svatko od nas ima pravo na svoju privatnost te da se nije dužan svakome opravdavati, odnosno iznositi detalje onoga što prolazi u životu.

Mi za razumijevanje trebamo kontekst, ali nećemo uvijek, ili barem ne odmah, imati uvid u kontekst određenih stvari i zbivanja, stoga moramo imati razumijevanje te ostaviti prostor za razne mogućnosti, a ne izvoditi konačne zaključke iz šturih informacija.

Mi možda nećemo moći odmah shvatiti kroz što prolaze npr. naši bližnji jer nećemo raspolagati sa svim potrebnim informacijama, ali ako naiđemo na sličnu priču, mi možemo prepoznati obrasce ponašanja te na tuđem primjeru bolje razumjeti ono što nismo prepoznali ranije.

To je jedan od razloga zašto je dobro podijeliti svoju priču. Ne zato da bi se nekoga blatilo, već da bi se drugima pomoglo da osvijeste i shvate sve ono što ne razumiju. Da otvore oči, osvijeste probleme ili propuste te da sami vide gdje možda griješe.

Kad ja pišem, dajem kontekst. Puno je faktora koji utječu na određene stvari, stoga je bitno prikazati te uvjete, a ne osuđivati nekoga ili nešto bez pokušaja razumijevanja same osobe ili situacije. Isto tako, potrebno je prikazati kontekst kako bi se osvijestili propusti koje okolina čini osobi i onome kroz što ta osoba prolazi.

Možda okolina svojim djelovanjem nekad samo produbljuje iluzije ili probleme neke osobe. Možda ju zapravo podržava u neravnoteži ili bolesti, umjesto da joj pruži pomoć i podršku u ozdravljenju i uspostavi ravnoteže.

Svi mi prolazimo kroz lakša i teža razdoblja svog života i svima nam je potrebno i naše i tuđe razumijevanje. Mi se možda razvijamo individualno, ali potrebna nam je zajednica kako bismo rasli u sigurnosti još snažnije i stabilnije.

Upoznajte sebe. Upoznajte druge. Učite o sebi i o drugima. Učite iz iskustva koja su pred vama i naučite imati razumijevanje prema sebi i drugima.

Naučite razlikovati stvari kako biste znali od čega se treba obraniti, a čemu treba pružiti ljubav i podršku. Naučite živjeti sami sa sobom i naučite živjeti u skladu jedni s drugima.

Moj govor nije proizašao iz mržnje. To nikako. Moj govor upućuje na probleme koji su oko nas i koji su rješivi, ali se neće riješiti sami od sebe, no da bi se mogli riješiti, na njih prvo treba ukazati. Probleme treba osvijestiti i pokušati ih razumjeti kako bi se pronašlo adekvatno rješenje za njih.

Nije svaki problem nešto čime se baš svaki čovjek treba stalno baviti, to mi je jasno. Nitko od nas nema baš toliko vremena u svom životu i moramo se oslanjati jedni na druge, ali imajte na umu: praveći se da problemi ne postoje, praveći se da se oni nas uopće ne tiču, praveći se da su oni samo izmišljotina koju treba ignorirati i optuživati one koji se tim problemima bave, time samo pogoršavamo situaciju jer jednoga dana neki od tih problema će dotaći i nas. To je ciklus života.

Svatko od nas će u jednom trenutku života doći u dodir s određenim problemima. O čovjeku samom ovisi hoće li mu trebati malo, puno, previše ili nimalo vremena da se tim problemom pozabavi. Neki će uspješno preletjeti preko određenih izazova, dok će drugi u njima gubiti živote.

Gledajte na probleme kao na 'matematičke probleme'. Svaki matematički problem ima rješenje, čak i onaj kojemu je rješenje da rješenja nema, ali kad dobijete takvo rješenje, kad vidite da je problem nerješiv, tad možete zatvoriti to poglavlje života i krenuti dalje.

Podijelit ću s vama jedan tekst naziva „Prvo su došli…“, odnosno verziju teksta prema Zakladi Martin Niemöller iz 1976. godine:

Kada su nacisti došli po komuniste,
ja sam šutio;
jer nisam bio komunist.

Kada su zatvorili socijaldemokrate,
ja sam šutio;
jer nisam bio socijaldemokrat.

Kada su došli po sindikaliste,
ja se nisam pobunio;
jer nisam bio sindikalist.

Kada su došli po mene,
više nije bilo nikog
da se pobuni.

Vjerojatno mnogi od vas znaju kako ova poznata provokativna pjesma govori o tromosti i nereagiranju njemačkih intelektualaca nakon dolaska nacista na vlast, odnosno dolaska onih čija je politika bila "čišćenje" pojedinih društvenih skupina. Ovo je samo jedna od verzija teksta, ali svi se tekstovi svode na isto.

Zanemarite na tren riječi komunist, socijaldemokrat i sindikalist. Zamijenite ih narodnom pripadnošću, rasom, spolom, seksualnom orijentacijom, društvenim statusom. Zamijenite ih bilo čime bliskim sebi i dobit ćete formulu iz ciklusa života.

Ako sam nešto naučila, to je da sve nas kad-tad dotaknu iste stvari. Nekima to bude blagoslov, drugima teret, nekima se desi u većoj, drugima u manjoj mjeri, ali se desi, naravno, ako požive dovoljno dugo.

Cijelog sam života gledala probleme koji bi zadesili mene i/ili moje članove obitelji. Gledala sam i ljude iz naše okoline koji su nam se izrugivali, omalovažavali nas, optuživali nas, radili nam gadosti iz vlastitih uvjerenja. Mi smo se borili, svakim trenom sa sve manje ljudi na našoj strani, ljudi koji bi nam pružali potporu.

I uzdigli smo se iznad mnogih nedaća, jači nego prije, ali i dalje ranjeni, da bismo vidjeli što? S vremenom su svi ti ljudi koji su bili protiv nas, jedan po jedan, obuvali naše cipele. Vrištali su od užasa, zapomagali kao da su jedini na svijetu kojima se to događa, upirući lakome prste u nas i u druge, zahtijevajući od nas nešto, tvrdeći da smo im dužni pomoći jer njima je, eto, znate, teško.

Upozoravali smo ih na probleme godinama. Svojim ih primjerom pokušavali osvijestiti o nepravdi i onom lošem što se događa. Pokušavali im dati do znanja kakve se ružne stvari događaju i da ih moramo zajedno spriječiti kako nas ne bi sve pokosile, ali nisu nam htjeli vjerovati sve dok se ona dobra stara izreka da shvatiš tek kad osjetiš na svojoj koži nije po milijunti put pokazala istinitom.

I među tim ljudima su bile vidljive razlike. Kad su se suočili sa stvarnošću koju mnogi dijelimo, neki su se opametili te iz temelja promijenili svoje ponašanje, svoj stav i mišljenje. Drugi pak, oni samo-na-sebe-orijentirani, oni su zanemarili da se to ikad prije dogodilo i nekome drugome te su krenuli u širenje svojih izopačenih stavova i mišljenja, terorizirajući sve oko sebe svojom istinom i svojim pogledima na život, gazeći sve dublje u ponor svojih problema, ne čineći dobro ni sebi ni drugima.

Iste su nas stvari u životu dotakle, ali nisu nas izgradile u iste ljude.

Ista iskustva, isti ciklusi, ali različita rješenja i različiti ishodi. Nismo ih svi doživjeli i proživjeli jednako niti smo istu lekciju iz njih naučili.

Sve je nekako isto i istovremeno različito. Ono što nam još ostaje u tom vrtlogu života jest poštivanje drugih koji prolaze isto, poštivanje drugih koji prolaze različito i poštivanje samih sebe kroz život koji prolazimo.

Možda ne razumijemo kako život funkcionira, ali nećemo niti razumjeti ako ćemo uvijek zatvarati oči pred svime što se oko nas događa. Samo zato što se neka nepravda u ovom trenutku 'ne tiče' nas, ne znači da se jednoga dana i nas neće ticati.

Ako ne pomažemo ljudima oko sebe, kako možemo očekivati da će jednoga dana ti isti ljudi pomoći nama kad nam pomoć bude potrebna? Ako ne spriječimo trulež u blizini, tko nam garantira da se ta ista trulež neće proširiti i na naš kućni prag?

Ljudi olako shvaćaju tuđe probleme, ali i prelako se uhvate vjerovanja da su im drugi dužni pomoći, pogotovo nakon što oni sami drugome pomogli nisu. Previše čovjek gleda samo na sebe i svoja kriva uvjerenja, dok istovremeno uopće ne gleda na sebe kad se treba razvijati i poboljšati ili kad treba nešto dobro učiniti.

I da se vratimo na taj ciklus života. Neće vas sve u životu zaobići. Pitanje je samo kad, gdje i u kojoj mjeri će vas pogoditi, a u tom trenutku, najviše što možete jest biti iskreni, biti svjesni, biti hrabri i ne činiti zlo ni sebi ni drugima. Ni mišlju, ni riječju, ni djelom, ali ni propustom.

Sve se oko nas odvija u ciklusima, a na nam je da ih prepoznamo. Da prepoznamo što su ciklusi, koliko traju, pod kojim uvjetima se odvijaju i koji su uvjeti samih ciklusa.

Sve se mijenja, sve se kreće, ali se i ponovno vraća. Mi lekciju moramo naučiti kako bi se nekog ciklusa oslobodili i kako bismo se otvorili za neke nove cikluse i neke nove lekcije. To nije nešto čega se moramo bojati. To je jednostavno način na koji život funkcionira.

Ako sam u nešto sigurna, to je da nitko od nas nije gotov čovjek. Svi smo mi ovdje s nekim razlogom i svi se mi imamo priliku konstantno razvijati još i više. Mnogi su razvijeniji od drugih, mnogi su razvijeni na različitim područjima svog bića, a mnogi su i nerazvijeni.

Koliko god vam se čini da je neka osoba razvijena, budite sigurni da i dalje nije apsolutno razvijena i da i dalje ima prostora za rast i razvoj. Samo zato što nekog smatrate učenim i sposobnim, to ne znači da postoje stvari koje ta osoba ne zna. Najgore je kod takvih osoba stav. Osoba koja puno toga zna, pokazat će vam, barem u većini slučajeva, čvrstu samouvjerenost čak i na područjima u kojima imalo malo znanja ili ga nema uopće.

Isto je i s osobama koje apsolutno nemaju pojma ni o čemu, ali su veoma samouvjerene, štoviše, toliko su samouvjerene da će vam trebati neko izvjesno vrijeme da shvatite da one uopće nemaju pojma o čemu govore.

Dakle, samo zato što nekog smatrate stručnjakom, to ne znači da ta osoba zna baš sve na svom području ili da poznaje područja koja joj nisu od interesa. Recimo to ovako.

Zamislite da je netko studirao i da je bio toliko loš student da je imao dvojke iz apsolutno svih predmeta. Dvojka je i dalje prolazna ocjena, a osoba s tom ocjenom nikad nije nadogradila znanje nakon što je prošla ispit. Vi tu osobu smatrate stručnjakom na temelju njene diplome, ali diploma je i dalje samo prolazno zaslužena.

Naravno da ocjene nisu pravo ogledalo stanja stvari, ali ovo je moj primjer kojim želim postići neku poantu pa me slijedite u onome što govorim.

Osoba je stručnjak koji će vas uvjeriti da je u pravu i da zna bolje od vas, a zapravo je netko s toliko rupa u znanju i još k tome ne pokazuje niti interes dalje proširivati vlastito znanje. Vi slijepo vjerujete toj osobi samo zato što vam je ona rekla da joj morate vjerovati, ali ona je zapravo daleko od stručnosti.

Što vam zapravo želim reći? Samo zato što nekog smatrate pametnim, sposobnim i učenim, to i dalje ne znači da trebate vjerovati svemu što ta osoba tvrdi. Neke stvari će jednostavno biti osobni izričaj te osobe ili pak neki njen pogled na stvari, a nekad će iz njih govoriti i rane koje još nisu zacijelile.

Svi mi imamo toliko toga na čemu moramo raditi, a za to je potrebno vrijeme. I za iscjeljenje je potrebno vrijeme.

Ako osoba čije znanje i mudrost poštujete kaže nešto s čim se možda ne biste složili ili nešto oko čega sami niste sigurni, imajte na umu da je u redu da se ne slažete u potpunosti s drugom osobom. Svi smo mi 'svoja kombinacija'.

Iako se s drugima slažemo na mnogim područjima, to i dalje ne znači da se moramo slagati baš oko svega. I upravo stvari oko kojih se ne slažemo ne moraju nužno biti one zbog kojih ćemo prekidati odnose ili mrziti jedni druge.

Kažem 'ne moraju nužno' jer sam svjesna da postoje mnoge stvari duboko ukorijenjene u ljudima, u čovječanstvu općenito, zbog kojih se ljudi mrze. Razlike preko kojih ne mogu prijeći i oko kojih se ne mogu složiti. Ne kažem da je to dobro, već samo da je to tako.

Kao što se ne morate slagati sa 'stručnim' osobama oko svega što kažu, tako se ne morate složiti niti sa svime što govore osobe koje tvrde da su – probuđene.

Postoje riječi i izrazi koji su toliko izlizani od strane pogrešnih ljudi i preliveni lošom konotacijom da ih ja apsolutno izbjegavam koristit. Jedna od njih je i pojam probuđenosti. Budim se iz sna, i to je sve, ali u ovom tekstu se moram pozvati na taj izraz jer ću pisati o samom pojmu 'duhovnog buđenja svijesti' koji je danas vrlo popularan.

Tijekom života, u više navrata su mi razni ljudi dolazili s pričom kako ja u 'ovim trenucima' sigurno prolazim duhovno buđenje. Na moj upit što točno smatraju 'duhovnim buđenjem' iznosili bi mi popis stvari koje su smatrali da ja sad sigurno proživljavam.

Na moje iznenađenje, svi su mi uvijek navodili sve one stvari koje su u mom životu prisutne od najranijeg djetinjstva, a znam to jer sam vrlo rano počela osvješćivati samu sebe i još uvijek imam sjećanja iz vrlo rane životne dobi. Upravo zbog toga počela sam istraživati što je to duhovno buđenje i kako ga prepoznati.

Pitala sam se, je li duhovno buđenje nešto što nam se dogodi u određenoj životnoj dobi ili to može biti i nešto s čim smo došli na ovaj svijet?

Kao rezultat istraživanja, došla sam do nekog popisa 'simptoma' duhovnog buđenja, što me odmah asociralo na bolest. Najčešći 'simptomi' smatraju se osjećaj da se vaš život zauvijek promijenio (a taj osjećaj donosi svaka veća i značajnija promjena u životu), osjećaj nesigurnosti i straha (nešto što je također kod većine prisutno od najranijeg djetinjstva), činjenica da nam se više ne sviđaju stvari koje smo nekad voljeli raditi (što je znak odrastanja i razvoja), ekstremne želje za samoćom (ekstremi nikad nisu dobra stvar, a potreba za samoćom je potreba svakog zdravog čovjeka koji se ne boji baviti sam sobom), veća empatija prema drugima (empatija je nešto što toliko dugo osjećam u svom životu da sam gotovo uvjerena da sam se s njom rodila i to u mjeri s kojom se bio velik izazov naučiti nositi), doživljavanje više iskustva sinkroniciteta (nešto što sam jako dugo primjećivala, ali sam morala malo odrasti da bih našla adekvatnu riječ za ono što doživljavam), sve veća osjetljivost (na što točno, osjetljivost poput empatije i razumijevanja za druge ili osjetljivost na npr. ubijanje nedužnih životinja?), napadi tjeskobe i depresije (nešto što izazivaju svakodnevne nepravde i zločini kojima smo okruženi, a kojih sam također svjesna od najranijeg djetinjstva), postavljanje pitanja „zašto sam ovdje i koja je moja svrha“ (pitanja s kojima se sjećam da sam se mučila još kad sam imala 10 godina), žudnja za istinom i duhovnim samoispunjenjem (tko ne želi istinu i tko se ne želi osjećati sretno i ispunjeno?).

Osjećate da vam je život lažan, shvaćate da je mnogo toga što su vas učili laž, prozirete iluziju društva, vidite da je većina ljudi nesretna, želite 'pročistiti' svoj život, razgovori s drugima vam se čine plitki, želite učiniti svijet boljim mjestom, razumjeti tko ste, intuicija vam je pojačana, više ste znatiželjni, imate 'uvid' u svoju pravu prirodu, doživljavat sve kao jedno…

Ja sam nekako oduvijek smatrala da su to normalna pitanja s kojima se ljudi susreću i to vrlo rano, ali sam isto tako primijetila i da mnogi svjesno odluče svojevoljno ignorirati neke odgovore do kojih dođu jer im se ne sviđaju, odnosno uživaju u svemu onome što imaju i u načinu na koji žive.

Rečeno je također i da buđenje označava početak našeg duhovnog puta, ali da su to uglavnom šokantna, bolna i uznemirujuća razdoblja u našem životu. To me pak podsjeća na ljude koji žive razvratno i kad vide da se više ne mogu izvući iz problema u koje su se sami uvukli, oni se javno okreću bogu kako bi im svi oprostili grijehe i kako bi se u trenu očistili od svega i izvukli iz onoga iz čega se ne bi izvukli da se nisu 'javno preobratili'.

Sva ova iskustva zbog kojih vidimo kroz laži i iluzije ovog svijeta, navodi se, omogućuju nam i da vidimo kako nam ništa vanjsko nikad ne može donijeti istinsku sreću ili ispunjenje. Tako kažu rezultati istraživanja.

Prvo, objasnit ću vam zašto me simptomi podsjećaju na bolest. Simptom je izraz koji se u medicini i psihologiji koristi za opis ili znakove bolesti ili ozljede, a dolazi od starogrčke riječi sýmptoma (prilika, nezgoda i gubitak) koja pak dolazi od sympipto (zadesiti). To je ono što sam ja naučila, ali sam otvorena za tumačenje pravog jezikoslovca koji je baš stručan na području prijevoda sa starogrčkog. Prema simptomima se postavlja dijagnoza bolesti.

Guglate li riječ npr. na Hrvatskom jezičnom portalu, prvi rezultat je iz područja medicine (promjena u tjelesnim osjećajima, funkcijama ili izgledu koji ukazuju na poremećaj, abnormalnost ili bolest). Drugi rezultat je znak, odnosno nagovještaj nekog zbivanja (npr. rata) i treći je vanjski znak čega, kao što je recimo inflacija simptom dubljih gospodarskih poremećaja.

Čak i u primjerima, simptom se spominje u kontekstu bolesti, poremećaja i rata. Bolji izbor riječi bio bi jedan od njegovih sinonima – znak, pokazatelj, nagovještaj.

Možda mislite da to nije velika stvar, ali sam izbor riječi nosi negativan prizvuk kao da je najvažnije da nam bude loše da bismo mogli postati bolji. Ako je tako, zašto onda ne pustite ljude da od najranije dobi prolaze muku, patnju, šokove, zlostavljanja pa nek se svi lijepo probude kako bi nam bilo bolje.

Sami 'probuđeni' često budu jedni drugima kontradiktorni u svojim stavovima. Znači li to da 'probuđenost' zapravo ima različito značenje različitim ljudima? Znači li to da ne idu svi 'probuđeni' u istom smjeru?

Sve ovo što je prethodno navedeno, pitanja su koja sam si ja sama počela vrlo rano postavljati i stvari su koje sam ja počela osjećati u svojoj najranijoj dobi, iako su mi trebale godine da sve to nazovem pravim imenom. Kao što sam sama prolazila te stvari, prolazili su i drugi oko mene.

Nije svatko imao mogućnost baviti se pitanjima koja su ga mučila zbog okoline u kojoj se nalazio, pa su mnogi ljudi ostali nekako izgubljeni u potrazi za samim sobom. Mnoge je pak odbila za njih negativna konotacija oko pojma duhovnog buđenja svijesti jer im je nametano nešto s čim se nisu slagali ili im je bilo nametnuto nešto što je bilo više stvar religije nego duhovnosti pa su odustajali od svojih promišljanja u tom smjeru.

Čovjek je duhovno biće koje ima tijelo, um i emocije i prirodno je da će se pitati tko je i što je. Prirodno je da će se htjeti spoznati, razumjeti i razvijati. I iako vam se čini da mnogi ljudi ne idu u tom smjeru, imajte na umu da nikad ne znate što netko u svojim mislima krije.

Ovo je još jedna od čovjeku prirodnih stvari oko koje se radi senzacija. Umjesto da pomognemo i damo potporu svima onima koji prolaze isto što smo i sami prošli, mi se opet dijelimo na one 'bogomdane probuđene' koji o tome trube na sva zvona i na one koji zaista kroče putem osobnog duhovnog razvoja.

Svjesna sam da do dijeljenja informacija nekako treba doći, kao što sam svjesna da će oni glasni prije privući pažnju od onih tihih, ali ti glasni isto tako svojim iskrivljenim načinom odbijaju mnoge ljude kojima su pomoć i informacije potrebni.

U svemu tomu potrebno je naći ravnotežu, kao što je potrebno i malo poniznosti.

To ne znači da se morate ušutkati, već da informacije koje dijelite budu nešto više od samo površnog pomodarskog mišljenja.

Ne ponavljajte samo tuđe riječi kako biste odali dojam 'uzvišene' osobe.

Upotrijebite svoju urođenu radoznalost i svoje kritičko razmišljanje kako biste i sami bolje razumjeli ono o čemu govorite.

A sad se zapitajte što vama predstavlja duhovno buđenje. Smatrate li da ste se 'probudili'?

Zašto mislite da se 'duhovno buđenje' dogodi jednom i gotovo? Zašto mislite da je to 'evo, probudio sam se' i to je to? Vi ste sad probuđeni! Zar ne vidite da je to samo prolaz iza kojeg se nalazi hrpa stepenica?

Vi se iznova budite svakom stepenicom kojom se uspnete.

Svakom promjenom svijesti prema višoj razini i vaša je svijest 'budnija'.

Buđenje nije jednokratni posao, već put.

Put kojim morate nastaviti koračati kako biste i dalje mogli tvrditi da ste probuđeni.

Samo zato što ste u sebi prepoznali neke od 'simptoma' probuđenosti, ne znači da i razumijete što se krije iza svih onih stvari za koje ste upravo shvatili da su obmana i lažna predstava. Ljudi će vas u takvim situacijama odmah po naredbi prozvati teoretičarima zavjere i ako ćete vi stati na 'probuđenosti', a nećete nastaviti tragati za istinom u smjeru rasta i razvoja, samo ćete te ljude jače uvjeriti da su oni sami u pravu kad vas blate.

Ne uzimajte tako olako pojam duhovnog buđenja u redove svojih površnih riječi.

Duhovno buđenje je tek početak. Tek prvi korak u smjeru duhovnog razvoja.

Činjenica da ste se 'probudili' još uvijek ne znači i da ste nastavili dalje tom putanjom.

A što je sa svim onim ljudima za koje smatrate da se nisu 'probudili'? Ljudima za koje vi želite da se probude? A što ako se drugi ljudi ne žele 'probuditi'? Što tad? Gdje je granica poštivanja tuđih želja?

Ne govorim vam što trebate raditi, već vam predlažem da se zapitate zašto nešto želite. Što želite postići time? Želite li i da drugi poštuju vaše želje i vaš osobni tajming? Ako sve ima svoje vrijeme, kako znate da je došlo vaše vrijeme i kako znate kad je drugima došlo njihovo? Kako razlikujete ono što znate od onoga što samo želite?

A ako je patnja često ključan faktor koji potiče buđenje, zašto ju pokušavate spriječiti? Ako 'probuđeni' imaju mogućnost zaustaviti patnju, neće li time onemogućiti drugima da se 'probude'?

Puno je tu pitanja bez odgovora i puno je tu stvari o kojima 'probuđeni' uopće nisu promislili prije nego što su na sva zvona počeli razglašavati kako su, eto, upravo oni 'probuđeni'!

Možda nije poanta u tome da sva ta pitanja budu odgovorena, ali postoji poanta u onome što želim reći.

Imajte malo više razumijevanja za druge ljude. Ne mislim pritom da im trebate dopustiti da od vas rade što hoće. Zauzmite stav i zauzmite se za sebe! Ne dajte svakome 'na sebe'. Učinite ono što smatrate potrebnim, ali imajte razumijevanje.

I drugi ljudi pate. Ne nanose štetu samo onima oko sebe, već i samima sebi. Ti ljudi možda nikad neće otkriti ljepotu 'buđenja' koju vi smatrate da ste iskusili. Možda s tim ljudima morate promijeniti taktiku da bi ih osvijestili. Ne činite štetu sebi, ali ne činite ju ni drugome koji ništa drugo osim 'činjenja štete' niti ne poznaje.

Možda im jednostavno trebate pokazati vlastitim primjerom, ali im isto tako morate i dati prostor da sami odluče za sebe, da sami odluče žele li se 'probuditi', unaprijediti, razviti. Takve stvari kod drugih ljudi (ali i kod sebe) ne možete isforsirati jer bi moglo doći do kontraefekta.

Budući da spoznaja dolazi iznutra, jesu li svi 'probuđeni' zaista 'budni'? Je li budan onaj koji se 'probudio' sam od sebe ili i onaj kojeg je netko drugi 'probudio'?

Ljudi u velikom broju slijede pomodarstvo i idu svijetom vičući na sav glas kako su 'probuđeni', ali osjećaju li oni doista u sebi tu budnost i ponašaju li se u skladu s njom?

Kao što ne idete svijetom i ne vičete na sav glas koje je boje vaša kosa, koliko su vam ruke dugačke, kojeg je materijala vaša odjeća i jesu li vam noge obuvene, već računate s tim da će ljudi oko vas to sami vidjeti, možda ne trebate onda niti ići okolo i na sav glas vikati kako ste 'probuđeni', već trebate svojom pojavom i svojim djelovanjem drugima to dati do znanja, odnosno omogućiti im da to sami vide.

Budite ono što jeste i ne uvjeravajte ljude da ste ono što niste.

Ljudi će to sami vidjeti ili neće, a ako ne vide, možda samo još nisu spremni. Samo zato što su oči oči, ne znači da su u stanju vidjeti. Oči su slijepe pored zatvorenog srca i uma.

I na kraju krajeva, tko zna. Možda nisu svi ovamo došli kako bi bili spašeni.

Jedna me osoba po milijunti put tražila savjet. Ta me osoba često traži savjet, ali rijetko posluša ono što joj imam za reći. Štoviše, s vremenom sam naučila da ta osoba neće poslušati moje mudrosti, iako ih od mene traži, sve dok sama ne dođe do istog zaključka.

Prosjek vremena koje je potrebno da ta osoba dođe do istog zaključka je četiri do osam godina. Zvuči puno, no ja smatram da je bolje ikad nego nikad. Bolje da i prođe nekoliko godina, nego da ta osoba nikad ne spozna mudrost koja joj je potrebna u životu.

Kad me ta osoba, a riječ je o muškarcu, kad me tražio savjet, pitala sam ga, želi li biti sretan ili biti u pravu. On to pitanje nije shvatio. I inače sklon pretjerivanju i pretjeranom te krivom razmišljanju, da ne pričam i o filozofiranju, započeo je svoje razlaganje o tome kako on mora biti u pravu i mora drugima dokazati da je u pravu jer ne može popuštati budalama. Ne može drugima koji su u krivu dopustiti da oni budu u pravu, kad je on taj koji je u pravu.

To nije ono što sam ja njega pitala. Kad sam pokušala razjasniti ono što sam htjela reći, naljutio se i pobjesnio. Rasprava se pretvorila u svađu, a ja sam onda odustala jer sam znala da daljnja rasprava nema smisla.

Neki su ljudi jednostavno gluhi pored zdravih ušiju jer čuju samo ono što sami imaju za reći, a govore puno, iako kažu malo.

Želite li biti sretni ili biti u pravu? Razumijete li uopće to pitanje? Hoćete li vi, kao i on, raspredati o budalama kojima se ne treba popuštati ili ćete malo dublje razmisliti o postavljenom pitanju?

Taj je muškarac svoj dobar unutarnji osjećaj podredio svojem razmišljanju. On je u stanju razmišljati i smišljati te graditi misli na prethodnim mislima, gubeći stvarnost u dubiozama nekontroliranog i neurednog uma. Iako sam smatra da je intelektualac, da je pametan i napredan, istovremeno uopće nema dobro mišljenje o sebi, što je jedno drugome kontradiktorno. Žalosno je da smatra kako je jedino dobar u razmišljanju i objašnjavanju, iako će često reći da nije dobro objasnio ili nije dovoljno razmislio. Prijeđimo na konkretan primjer.

Primjeri poput ovog u njegovom su se životu nizali godinama. Broj im je nepregledan kao i dubina njegovih misli. Mogla bih satima navoditi primjere, ali smatram da će i ovaj jedan biti dovoljan.

Muškarac je bio, nazovimo to tako, pretplatnik kod jednog pružatelja usluge. Usluga ne da nije bila dobra, usluga je bila smeće i on je to znao. Izgovor mu je bio da nema drugih pružatelja usluge koji su u njegovoj blizini, ili barem da nema onih koji imaju mjesto za novog pretplatnika.

Godine su prolazile, on je bio nezadovoljan, ali nije tražio dalje, uvijek uz isti izgovor i to sve do jednog dana kad se pojavila prilika za novog pružatelj usluge.

Novi pružatelj usluge, nažalost, izučio se kod starog, onog koji uslužuje smeće te je muškarac pretpostavio da će se povijest ponoviti. Ne samo da je pretpostavio, on je to i znao. I bio je u pravu, ali to ga nije spriječilo da ne posluša samog sebe što se tiče osjećaja, već je slijedio onog sebe koji razmišlja. A razmišlja loše. Razmišlja destruktivno.

Muškarac je odlučio pružiti priliku tom novom pružatelju usluge iako je od početka imao loš osjećaj. Danima je dogovarao termin, danima je gubio termine, a zatim, kad je napokon dobio konačni termin, kad se pojavio na dogovoreni termin, pružatelj usluge nije imao vremena za njega te mu je rekao neka ode prošetati dok se termin ne oslobodi. To navlačenje trajalo je satima. Iako je muškarcu odmah bilo jasno koliko je sati, on je nastavio forsirati.

To je najbolji opis cijele situacije. Forsirao je iako je znao da je novi pružatelj usluge smeće, neodgovoran i nepouzdan.

Satima je šetao i zatim svraćao pružatelju usluge samo kako bi vidio da su novi korisnici dolazili bez termina, a njega se uporno ignoriralo, iako je davno dogovorio osobni termin.

Pružatelj usluge se ponašao, najblaže rečeno, odvratno i nakon nekoliko sati, muškarac je napokon odustao i otišao kući.

Dok je muškarac forsirao termin kod nepouzdanog i neodgovornog pružatelja usluge, istovremeno je odbijao dogovoriti termin kod jednog drugog pružatelja usluge jer je smatrao da taj pružatelj usluge nema vremena za njega. Ukratko, nije ga pitao ima li on vremena za njega ili ne, već je on smatrao da taj pružatelj usluge nema vremena za njega.

Nakon dugog niza godina svojih tupih izgovora, nakon cijele ove sage sa smećem od potencijalno novog pružatelja usluge, muškarac se napokon odvažio i nazvao onog pružatelja usluge za kojeg je smatrao da nema vremena za njega.

Gle čuda, vremena se našlo. Muškarac je napokon dobio svoj termin te je napokon pronašao svog novog pružatelja usluge kojim je zadovoljan. Ali prošlo je nekoliko godina. Nekoliko nepovratno izgubljenih godina.

Iako je muškarac odmah znao, odmah je osjećao da nešto nije u redu s prethodnim potencijalnim pružateljem usluge s kojim se pokušavao dogovoriti, osjećao je da neće biti sretan niti sa novim pružateljem usluge niti s njegovom uslugom, on je forsirao uspostavu termina samo da bi svima dokazao da je on u pravu i to je ono o čemu ja ovdje govorim.

Ako znate da nešto nije u redu zato što osjećate da nešto nije u redu, ako svima govorite da to nešto nije u redu, zašto onda uporno forsirate to nešto za što već svi znamo da nije u redu?

Zašto forsirate to loše?

Zato i samo zato što želite svima pokazati da ste vi taj koji je u pravu, a ne zato što želite biti sretni.

Da želite biti sretni, poslušali biste svoj osjećaj i krenuli biste dalje, ali ne. Vi nađete govno na cesti, znate da je govno na cesti, svima vičete da je govno na cesti, svi mi vidimo da je govno na cesti, svi mi osjetimo kako govno na cesti smrdi, a vi zatim gurate prste i razmazujete to isto smrdljivo govno po cesti samo kako biste pokazali da je to govno uprljalo vašu ruku i da ste vi bili u pravu kad ste rekli da je to na cesti smrdljivo govno!

Taj muškarac pati na to da svi glasno i jasno znaju kako je on u pravu, ali istovremeno ništa neće poduzeti kako bi bio sretan.

Napravit će apsolutno sve kako bi svima pokazao koliko je nezadovoljan i nesretan, ali ni pola tog truda neće uložiti u svoju sreću.

To je priča o muškarcu koji ne želi biti sretan, već želi biti u pravu.

Pitat ću vas još jednom.

Želite li biti sretni ili biti u pravu?

Razumijete li pitanje?

Ako razumijete pitanje, znate i odgovor na to pitanje. Ne trebaju vam drugi ljudi kako biste znali što i kako dalje. Ne trebaju vam tuđi savjeti.

Vi samo morate napokon početi slušati sami sebe, slušati ono što osjećate, a ne slijediti nezrele misli, nerealne dubioze utemeljene na fantaziji o kojima danonoćno raspredate u vlastitom umu.

Slijedite svoj dobar unutarnji osjećaj, a ne svoje pogrešno usmjerene i toksične misli.

Uče nas da moramo biti dobra osoba. Uče nas kako da budemo dobri, često i glupi, jer to je ono što ljudi uglavnom vežu za pojam dobrote. Onaj tko je dobar, taj je i glup i naivan. Njega svih iskorištavaju jer je dobar. Krivo.

Onaj tko je glup – glup je. Onaj tko je naivan – naivan je. Onaj tko je dobar – dobar je. Sve nas netko može prevariti. Svi mi možemo ispasti glupi. I svatko može biti i dobar.

Dobru, dragu osobu je možda lakše prevariti jer ona želi pomoći i biti od koristi, ali nemojte nikako misliti da je dobra osoba i glupa osoba.

Dobra je osoba obično i pristojna, a ljudi uglavnom pristojnost vežu uz slabost, ali imajte na umu:

pristojnost je izbor, a ne znak slabosti.

Ljudi uglavnom pristojnu, dobru, dragu osobu vide kao nešto pozitivno, ali, vjerojatno već pogađate što ću reći, sve u životu ima i svoju drugu stranu. Ne suprotnost, nego drugu stranu. Onu stranu drugačijeg predznaka. U ovom slučaju riječ je o - dobrici.

Dobrica je dobar dečko (ili djevojka), tako bar on sebe vidi i samog sebe naziva. Dobar je zato što mari, što brine, što radi samo ono što je ispravno. Zato što je vedar i veseo i zato što i druge želi uveseliti.

Dobar je zato što vam dijeli komplimente, ali ih uvijek očekuje natrag. Ako mu ne uzvratite, duboko ćete ga povrijediti. Još niste niti svjesni koliko. Govorit će vam da ste nevjerojatni i da ste super, čak i kad ne misli to u potpunosti jer želi da se drugi zbog njega osjećaju dobro.

Slagat će se s vama oko svega (barem ispočetka), čak i kad se ne slaže s vama, samo da biste se vi osjećali dobro. Pazit će što kaže oko škakljivih tema, sve uz osmijeh, naravno, a smiješit će se čak i kad će ga neke stvari mučiti, zbog čega će lagati i potiskivati svoje prave osjećaje. Sve to, naravno, zbog vas.

Bit će pretjerano sladak i zabavan, a kad se osjeti dovoljno sigurnim za taj korak, počet će biti malo uvrjedljiv i bezobrazan, ali na 'pozitivan' i 'poučan' način jer će vam htjeti pokazati koliko je on samo pametan i, naravno, dobar što vam to govori.

Dobrica će biti dobar zato što vam se želi svidjeti. Vi mislite da se on s vama želi povezati, ali on se ne želi s drugim ljudima povezati na način na koji im se predstavlja, a i ne predstavlja se autentično.

Dobrica se predstavlja onako kako misli da ga drugi žele vidjeti, a sve kako bi dobio njihovo odobravanje. Njihovu pozitivnu potvrdu njega samog.

On želi da vi njega odobrite. On se vama želi svidjeti jer će tako potvrditi svoju vrijednost. Učinit će sve da vam se svidi, pa makar išao protiv sebe.

Od vas će zahtijevati i pozornost i divljenje te konstantno verbalno potvrđivanje svoje dobrote. On će stalno tražiti da na glas izgovorite kako je on 'dobar dečko'.

No njegova dobrota nije njegova snaga. Njegova dobrota ne proizlazi iz njegove samouvjerenosti. Njegova je dobrota krinka straha od odbijanja, neodobravanja, nevrednovanja. Straha od osjećaja 'nesavršenosti' i manje vrijednosti. Straha da se nekome ne sviđa ili da ga se ne voli.

On će biti dobrica odnosno, bolje rečeno, glumatati dobricu kako bi dobio ono što želi, ali kad ne dobije ono što želi, i njegova će krinka pasti.

Kad djeluje iz straha, čovjek se ponaša kao i prestrašena zvijer. Ali polako, dobrica se neće odmah zvjerski ponašati.

Prvo će biti duboko razočaran i to će vam glasno i jasno morati i pokazati. Bijesno će šutjeti, bit će pasivno agresivan, a zatim će se prikazivati u ulozi žrtve i patnika svijeta, pokušavajući u vama izazvati krivnju za vaše ponašanje prema njemu. Bit ćete krivi čak i zato što je on bio dobar prema vama, iako ste nezahvalni, i zato što se slagao s vama, iako to niste niti tražili.

Postat će toksičan, i to vrlo toksičan, a zatim i bijesan i verbalno agresivan. Manipulirat će vama u onoj mjeri u kojoj mu dopustite. Da, u kojoj mu vi dopustite, jer on je i dalje netko bez osjećaja vlastite vrijednosti i teško da će preći granice koje mu nisu dopuštene. Ali ljudi popuštaju dobrici. Ljudi rastežu svoje granice tolerancije. Znate li zašto? Ah, pa kad je on 'uvjerljivo' glumatao da je tako dobar dečko.

Dobrica je oblikovan da vas pridobije u zamjenu za ono što njemu treba. Dobrica vam zvuči bezopasno? U većini slučajeva i jest. Više je samodestruktivan, nego što je fizički nasilan prema drugima, ali i njih ima u čitavom spektru.

Neiskusna osoba će teško prepoznati dobricu kad je on tako dobar, ili barem druge uporno uvjerava koliko je on samo dobar.

No ne zaboravite jednu bitnu stvar u životu.

Ne slušajte ljude koji vam govore što su jer ljudi će vam uvijek pokazati tko su.

Dobrica treba stručnu pomoć zbog samog sebe jer se ne nalazi na 'dobrom mjestu'. Tuđi komplimenti nisu nešto što je održivo kod osobe koja se svaki čas može 'raspasti od svoje nesigurnosti'.

Dobrica ne vidi svoju vrijednost, što je u jednu ruku žalosno, a žalosno je i to što mu svi komplimenti svijeta neće ispuniti srce i dušu.

Dobrica mora naučiti voljeti sebe, vrednovati sebe i cijeniti sebe, i to bez drugih ljudi.

Ako si dobrica, znaj da i ti zaslužuješ biti dobro, kao i svi ostali.

U pratnji ulazim u bolničku sobu. On leži nepokretno na bolničkom krevetu. Ima 70 godina, ali ne izgleda kao starac. Generacija mojih roditelja se zapravo jako dobro drži za svoje godine ako ćemo ih usporediti s prethodnim generacijama. Leži tužan i svjestan da je sam kriv za situaciju u koju se doveo.

Ne treba kriviti ljude kad im se nešto loše desi, čak i kad su si sami za to krivi. Ne treba ljudima željeti zlo. Ono što prolaze i dovoljno je teško te im nema potrebe trljati sol na ranu. Žao mi ga je, ali mu ne mogu pomoći. Mogu biti uz njega, ali on mora sam zacijeliti, a za to će biti potrebno vrijeme.

Pomisli čovjek da će tragedija promijeniti ljude, ali neki se ljudi ne mijenjaju. Neki ljudi ostaju isti. Tragedije, kao i sve ostalo, mijenjaju mene. Uvijek rastem iz novih spoznaja. Rastem i razvijam se u bolju, zdraviju i veću verziju sebe. Voljela bih vjerovati da je tako svima, ali sam svjedok da se u praksi to ne dogodi uvijek.

Neki ljudi se razvijaju, neki stagniraju, neki nazaduju. Neki nauče brže, neki sporije, a neki za života nikad ne nauče. On nije osoba koja se razvija u nešto veće i bolje. On je onaj isti izgubljeni dječak koji je bio otkako ga pamtim. Dječak koji je predugo ostao u jednoj fazi života, a koja je već nadišla svoju svrhu i koja se pretvorila u toksično gnijezdo koje on uporno savija svojim otrovom.

Ja sam kroz život razvila svoj način komunikacije s njim. To je za mene jedna vrsta stjecanja vještine preživljavanja. Moglo bi se reći, znam se ophoditi s njim na probavljiv način, ali to ne znači da se povremeno ne pokliznem u njegov ponor. Kad on govori, ja pozorno slušam. Kad me nešto pita, ja brzo razmišljam i pomno biram riječi koje ću upotrijebiti. Uvijek sam 2-3 koraka ispred njega kako bih se pripremila za sve opcije koje imam, ali ni to nije uvijek dovoljno.

On sam mi je pomogao u tome. On sam me cijeli život trenirao za to. On je taj zbog kojeg sam tako snažno razvila svoj i inače oštri um. Da, mi dijelimo sličnosti, što je i prirodno u obiteljima, ali smo opet toliko različiti. Ja ga razumijem, i sama sam prošla (i prolazim) mnoge stvari s kojima se i on u životu suočio, ali on ne razumije mene. On mene ne poznaje, ne uistinu. On ima sliku o meni koju je razvio na temelju svog mišljenja, a ne na realnosti i upravo tako gleda i na sve ljude oko sebe.

On živi u svojoj glavi, u svojim mislima, u svojim fantazijama, u svojim otrovima. On je toksičan i ta ista toksičnost njega probavlja iz dana u dan, sve dok ga jednog dana u potpunosti ne probavi i on ne nestane u svojoj bolesti.

On živi život, ali sam odrađuje i svoju ulogu i ulogu svih ljudi iz njegovog života. Svi mi živimo u njegovoj glavi i svi smo mi iskrivljeni, izmasakrirani i mračni. Svi smo mi odvratni jer nam je on tu ulogu odredio, dok je na sebe preuze ulogu patnika svijeta.

I laže. Laže toliko toksično i odvratno. Laže čim progovori. Laže na sva usta, duboko i pomno. Laže iz dana u dan, cijeli dan, svaki dan. Laže i duboko vjeruje u to.

On nije u stanju izgovoriti istinu. On uzima male djeliće informacija iz svijeta, tek male segmente koje onda oblikuje prema sebi i iznosi ih svima nama i to na način da ih ponavlja i ponavlja i ponavlja u beskraj, hipnotizirajući mase koje samo čekaju da ih netko obmani, hipnotizirajući i samog sebe, ponavljajući kako ne bi zaboravio što je slagao, ali nekad i zaboravi pa promijeni priču. Ali nikad ne kaže istinu.

On vješto oblikuje riječi oko tih informacija samo kako bi odao dojam važne, obrazovane, informirane i pravedne osobe, ali slušate li ga dovoljno dugo, shvatit ćete o čemu se tu radi i upravo zbog toga on ne može puno vremena provesti s istim osoba koje su normalne, a ne može svoju priču prodavati niti u prisustvu svjedoka, zbog čega je uvijek sam (ili u društvu onih 'manjih' od sebe) kad prodaje svoju priču nekoj osobi.

Kažem prodaje jer on upravo to radi. Prodaje sebe. Prodaje prašinu pod zlato onima koji zlato nikad vidjeli nisu. Vješto radi lažni marketing kako bi se prodao i koristi sve resurse koje ima kako bi ljude uvjerio u svoje laži. Laže, manipulira, obmanjuje i tako cijeloga života, a u duši je manji od makovog zrna. Mali, prestrašen, usamljen.

Dame i gospodo – pripovjedač!

Ovaj je tekst ujedno i nastavak, odnosno prošireno izdanje teksta iz 3. broja Omnije, glavnog tekst 4. poglavlja naziva „Cenzura“. Ako ste ga do sad propustili, pročitajte ga kako biste se bolje upoznali s mojim unutarnjim i vanjskim borbama te kako biste, u jednu ruku, bolje razumjeli mene.

U djetinjstvu mi je pričao priče. Ja sam jako volje priče. Volje sam čuti nešto novo, voljela sam slušati govor i način na koji se govori. Volje sam učiti i jednostavno znati sve i svašta. Iako sam voljela priče, nisam ih miješala sa stvarnošću. Nikad, recimo, nisam vjerovala u Djeda Božićnjaka i slično. Voljela sam priče o tome, ali sam ih upravo tako i doživljavala, kao priče. Znala sam da nam roditelji daju poklone, iako 'glume' da ih je donio netko drugi, ali me to nije niti diralo niti duboko razočaralo. To je za mene jednostavno bila – zabava.

Isto je bilo i sa knjigama i slikovnicama. Voljela sam sve te stvari, ali nisam ih doživljavala kao stvarnost, već sam u njima vidjela neke poruke koje čovjek može primijeniti i iz njih učiti, a koje su iznijete na zabavan i zanimljiv način. Otkako pamtim i otkako sam svjesna same sebe, tako razmišljam.

Što se tiče stvarnosti, tu mi je trebalo malo vremena da shvatim da ljudi nekad jednostavno lažu. I nisu to samo male nevine laži poput „ma nije to ništa strašno“, „ne boli to jako“, „da, moje je dijete mlađe od 5 godina i možete mu dati besplatan ulaz na to i to događanje“ i slično.

Vrlo sam brzo shvatila da neki ljudi na lažima temelje vlastiti život i da su u stanju svojim lažima uništiti druge ljude i njihove živote. Sjećam se kako sam upravo o tome razmišljala nakon jednog razgovora koji smo vodili, a koji se ticao naših članova obitelji. Imala sam 7 godina, ali to je priča za neki drugi put.

Voljela sam priče, ali sam vrlo brzo shvatila da ne volim laži, a lažima je bio ispunjen njegov život i upravo to je toliko dramatično i agresivno utjecalo i na sve naše ostale živote, živote svih drugih članova obitelji. Ne samo da je utjecalo na nas – uništavalo nas je. On nas je uništavao i to radi još i uvijek, bez srama, bez milosti, bez zadrške.

Ovdje nije samo riječ o lažima. Ovdje je riječ i o mnogim drugim stvarima. Nekontroliranom bijesu, agresiji, mržnji, nasilju, zastrašivanju, napastovanju, manijakalnom, maničnom i dvoličnom ponašanju, poremećaju osobnosti, poremećaju pažnje, neodgovornosti, alkoholu. Mnogim psihološkim i antisocijalnim poremećajima. Sve to iza krinke patnika svijeta. Sve to iza onog koji uvjerava svijet da upravo njega treba uzdizati u nebesa. Svijet, koji ga je na kraju i poslušao.

On je tempirana bomba. Iako ima faze mira, nikad ne znate što će ga aktivirati, a zatim slijedi cijeli niz eksplozija koje uništavaju tuđe živote. On je patnik, svetac, mučenik, uvijek sa suzom u oku. Tvrdi da ga nitko ne voli i da su svi protiv njega. On sam zapravo ne voli nikog osim sebe. On mrzi sve, ali više od ičega mrzi – žene. „Sve su žene kurve, osim njegove mame, ali i njegova mama je žena“, to je pouka na kojoj nas je odgajao. U to nas je uvjeravao. To nam je usađivao. „Sve su žene kurve, a kurvu treba dobro izjebat da vidi tko je pravi muškarac.“

Kad kažem da laže, ne mislim na male laži. On stvara priče kojima nas predstavlja kao najgori ološ svijeta, samo kako bi on pored nas mogao izgledati bolje. Sad zamislite, koliko mi moramo loše izgledati da bi on takav pored nas izgledao kao svetac.

On laže i kad apsolutno nema potrebe za tim i to samo zato da bi stalno tu ideju držao podgrijanom za druge. Da se ne zaboravi. A kad njega netko prozove zbog nečega, onda o nama izmišlja toliko odvratne laži da se normalnom čovjeku povraća od pomisli da je nekome nešto takvo prešlo preko usta.

Svaku i najmanju informaciju o nama, on nekontrolirano širi dalje. Svu našu intimu, sve, ali ne kroz istinu. On uzima segmente naše intime i onda ju oblikuje u nešto odvratno i ljigavo, samo kako bi drugima servirao koliko se mi njemu gadimo, a koliko on nas, jadan, mora trpjet jer postojimo.

Njegove su riječi dizajnirane kako bi povrijedile drugu osobu.

I ne radi on to samo nama. On to radi svima. I nitko nikada ništa poduzeo nije u vezi toga. Žalosno i nevjerojatno!

Da ga je netko na vrijeme odgajao, možda danas ne bi bio takav. Da ga je netko lupio po prstima kad je prvi put nešto ukrao, možda danas ne bi bio takav. Da ga je netko liječio kad je prvi put pokazao znakove agresije, pa čak i one uzrokovane alkoholom, možda danas ne bi bio takav. Možda da ljudi nisu odmahivali rukom uz osmjeh kad je počeo lagati i izmišljati, možda danas ne bi bio takav, ali ne, on je njih zabavljao svojim izmišljenim pričama u kojima su oni tako predano uživali.

Možda da mu se netko usprotivio kad je postao nasilan i agresivan, možda danas ne bi bio takav. Da je netko stao u obranu njegovoj ženi i djeci kada je bio nasilan i agresivan prema njima, pogotovo da je to učinio muškarac jer on takve poštuje za razliku od žena, možda danas ne bi bio takav. Drugi su se još i ismijavali njegovom ponašanju prema nama, stajali iz njega, nekad ga čak i ohrabrivali. Hvala im na tome. Hvala i onima koji su šutjeli, pa mu kasnije ipak opet otvarali vrata svog doma, da ga prime, da ga ugoste, da mu prešutno potvrde da se ne misle miješati u njegove poslove. Hvala im na svemu.

Tko je, od onih koji su imali tu moć, nas zaštitio od njega? Tko je mene ikad zaštitio? Nitko. Ama. Baš. Nitko.

Mnogi su opravdavali njegovo nasilno ponašanje, a osuđivali naš pokušaj da se obranimo od njega i da se izborimo za sebe. Njemu je dozvoljeno maltretirati i zlostavljati, ali nama nije dozvoljeno braniti se. Zašto?

Zato što u ovoj realnosti više vrijedi jedan manijakalan muškarac od svih žena svijeta.

Mi smo njemu odvratni, ali on bez nas ne može. Ne može apsolutno ništa. Čak ni sad dok nepokretno leži u bolničkom krevetu. Sad i više nego ikad ovisi o nama. I mi smo dali sve od sebe da mu pomognemo zato što smo ljudska bića, a što on radi? Isto što i uvijek. Laže, izmišlja, blati nas, ogovara i to pred apsolutno svima.

Odrasla sam okružena lažima, ogovaranjem i rušenjem kredibiliteta mene i mojih bližnjih te sam se, htjela-ne htjela, morala naučiti nositi s tim da me ljudi mrze, ali mi i podmeću, zbog tuđih laži, a ne zbog onoga što ja jesam.

Ne samo da me mrze, već su mi nanosili zlo te su bili fizički i verbalno nasilni prema meni.

Nitko me nije štitio, sve sam to morala sama.

I sve to zato što je nasilje počinjalo upravo tamo gdje ga ne bi trebalo biti – unutar obitelji.

Mnogo je još priča o drugim ljudima koji su se ponašali jednako kao i on. Mnogo je djece bilo tijekom mog odrastanja koja su bila upravo takva, toksična, prepuna laži i obmane, koja su mene pokušavala prikazati gorom od njih samih.

Ne samo djece, već i odraslih ljudi, učitelja, profesora, susjeda, članova obitelji, poznanika. To dovoljno govori o tome koliko je ovaj problem gorući i koliko ovako bolesnih ljudi kroči svijetom, ljudi koje se slavi u njihovoj bolesti, umjesto da se ukaže na njih i da im se pomogne da ozdrave.

Ja sam osoba koja uči iz svog iskustva. Uči i razvija se. Borim se za istinu, a ne zabavljam se lažnim dramama. Ja želim da bolesni ozdrave i nađu svoj mir, zato još uvijek, nakon svega što sam prošla, pokušavam odabrati bolje, transformirati konflikt u razumijevanje, razjasniti sve nejasnoće i izbalansirati mjesta koja su u disbalansu.

Ja sam spremna ostaviti prošlost iza sebe, ne i zaboraviti kako ju ne bismo ponavljali, i pametnija krenuti prema budućnosti. Spremana sam u miru i skladu provesti ovaj život što je još pred nama, ali on leži u tom bolničkom krevetu i laže. Ocrnjuje nas, blati, omalovažava pred drugima i to uglavnom nama iza leđa. Spletkari i laže.

On doslovno iz petinih žila izvlači sve ono bolesno što je u njemu kako bi nas još uvijek prikazivao odvratnima pred svijetom.

No on ne bi mogao ništa da nije cijelim putem imao toliku potporu svijeta kakvu je imao, a kakvu mi ostali nikad nismo imali. Potporu koja ga je održavala svo ovo vrijeme. Potporu koja mu je vjerovala, čak i kad su se njegove riječi činile toliko nevjerojatnim.

On je pred sobom i iza sebe imao svijet, svijet koji je bio njegova pozornica. Pozornica na kojoj je on čvrsto stajao i izvodio svoju životnu tragediju.

I svijet još uvijek, nakon toliko godina, sluša pripovjedača, vjeruje mu i gazi nas.

On je izopačen, a svijet kao da voli upravo takve. Voli i podržava.

Mogao je biti pisac, pripovjedač, mogao je biti sretan čovjek. Mogao je imati obitelj, prijatelje, zdravlje, ali on je bolestan i sve što percipira, percipira kroz svoju bolest. Nitko mu nikad nije pomogao, ali su ga mnogi, i sami bolesni, upravo podržavali u toj njegovoj bolesti.

Mi sami kao obitelj nismo mogli puno jer su svi drugi, uključujući i njega, bili protiv nas. On je bio vodeći govornik koji je zagovarao svijet protiv nas, a umjesto da svijet pomogne njegovom ozdravljenju i spasi nas, svijet je nas pokušao uništiti.

S godinama, malo po malo, ljudi su počeli mijenjati priču i mišljenje. Nedovoljno i puno prekasno. Mi smo svoju patnju odradili, iako još uvijek s njom nismo gotovi, da ne pričam i o trajnim posljedicama koje je sve to imalo na nas, a pogotovo da ne pričam i o onima koji njegovu priču ponavljaju.

Gdje smo mi ostali danas u svemu tome? Gdje sam ja danas u svemu tome? Kako da se iscijelim kad on u mene ulijeva bijes svojom agresijom, svojim lažima, svojom izopačenošću, iskrivljenom stvarnošću, manipulacijom i toksičnošću?

Kako da se iscijelim kad je on takav kroz cijeli život imao više potpore i povjerenja od drugih, nego što sam ga ja ikad imala? Nego što smo svi mi ostali kao obitelj ikad imali.

Sve što mi drugi savjetuju jest „šuti, šuti, pusti“. Zato i jesmo tu gdje jesmo, jer žrtve šute dok se zlostavljač veliča. Zato i jesmo upravo tu gdje jesmo. Štitimo onog tko zlostavlja, dajemo mu potporu, dok gazimo žrtvu koja si je ionako 'uvijek sama kriva'. Veličamo onog tko je bolestan, umjesto da mu pomognemo da ozdravi.

Zato i jeste tu gdje jeste. Šutite dok ja govorim. Mnogima ću opet ja biti kriva. Mnogi će mene optuživati i samoinicijativno me pokušati kazniti kao i prije, nasilno, tjelesno i verbalno, ali to me neće spriječiti da govorim istinu.

Nemam samo ja pripovjedača u obitelji. Imaju ga i mnogi drugi. Mnogi točno znaju o čemu ja govorim. Mnogi upravo prepoznaju sebe i svoj život u ovom tekstu. A vi?

Prepoznajete li i vi pripovjedača zlostavljača? Prepoznajete li i vi sebe u tim ljudima koji vole obmane, a poklapaju oči i uši pored istine? Volite li i vi radije slušati laži jer vas uzbuđuje tuđa drama? Volite li i vi bacati kamenje na nevine žrtve? Volite li i vi ušutkavati one koji zadnjim snagama pokušavaju pustiti glas istine?

Gdje ste vi u svemu tome? Koja je vaša uloga ovdje? Na čijoj ste vi strani? I tko će sutra biti na vašoj strani, sutra kad i vama bude bila potrebna tuđa pomoć?

Postoji nešto s čim se mnogi ljudi ne mogu poistovjetiti sa mnom, a u vezi čega mi je uvijek bilo teško drugima dati savjet koji će na pravi način doprijeti do njih. Ja nekome mogu dati savjet kad on to traži od mene, ali ne mogu postići da on taj savjet i usvoji jer to ovisi o samom čovjeku koji je savjet tražio.

U ovom tekstu govorim o slici koju čovjek ima sam o sebi.

Mnogi ljudi ovise o tuđem mišljenju. Točnije rečeno, sreća mnogih ljudi ovisi o mišljenju koje drugi imaju o njima.

Oni će vječno biti u potrazi za tuđim odobravanjem njih samih, o tuđem vrednovanju njih kao osobe, njihovog izgleda i njihovih karakteristika i uglavnom će se jako teško nositi s tuđim negativnim komentarima koje će doživljavati toliko osobno da će se biti u stanju i ponižavati samo kako bi se svidjeli drugima.

Ironija svega toga je da upravo takvi ljudi u današnje vrijeme javno na internetu traže od drugih, uglavnom nepoznatih ljudi, da ih ocijene, a onda pate jer, gle čuda, trolovi interneta su ih izvrijeđali.

Ljudi se sve više poistovjećuju sa stvarima. Kao kakva slika u galeriji, mnogi ljudi svoju vrijednost gledaju kroz ono koliko su drugima poželjni i koliko su drugi spremni platiti za njih.

I poslovni svijet nam je takav. Plaće rastu ovisno o tome koliko netko nekoga jako želi u svom timu. I sve je to shvatljivo, zakon ponude i potražnje. Nešto vrijedi onoliko koliko je netko za to spreman platiti i jasno je da će vrijednost radnika biti proporcionalna s onim što je on u mogućnosti pružiti, ali to se nikako ne bi trebalo odnositi na vrijednost samog čovjeka.

Autorica sam ciklusa „Umjetnička djela“ nastalog pod okriljem krilatice - Svi smo mi umjetnička djela, nekad dovršena, nekad nedovršena. – Ideja tog projekta je da smo svi mi uistinu umjetnička djela na kojima radimo cijelog svog života, no to nikako, nikako ne znači da se trebamo poistovjetiti s umjetninom na zidu nekog muzeja čiju vrijednost određuje onaj koji je za nju spreman platiti. Umjetninu čija je vrijednost često, ironično, bila bezvrijedna za života samog umjetnika.

Ono što mene razlikuje od mnogih, ali i dalje postoje ljudi poput mene, jest to da moj osjećaj vlastite vrijednosti proizlazi iz mene same. Uvijek je bilo tako. Ono kako sam ja sebe doživljavala bila je slika koju sam imala o sebi i tuđe mišljenje ju ne bi mijenjalo.

Takav stav ima svoje dobre i svoje loše strane. Navedimo neki primjer. Ako se ja pogledam u ogledalo i doživim se lijepom, ja ću sebe vidjeti lijepom. Sretnem li tog dana nekog tko će mi reći da sam ružna, moje se mišljenje o meni neće promijeniti.

Ono što se može dogoditi će biti sljedeće. To me može naljutiti ili frustrirati ako mi se tuđe mišljenje agresivno nameće, a događalo se da me netko agresivan baš uporno i namjerno pokušava poniziti ili me može razočarati odnosno rastužiti ako se radi o osobi do koje mi je stalo, što će me pak navesti na pokušavanje da saznam zašto je to tako.

Tuđe mišljenje će utjecati na mene, ali ne i na moju sliku o meni.

S druge strane, ako se ja pogledam u ogledalo i doživim se ružnom ili debelom, ja ću sebe vidjeti ružnom ili debelom. Sretnem li tog dana nekog tko će mi reći da sam lijepa ili mi dati bilo kakav drugi kompliment, moje se mišljenje o meni neće promijeniti. Štoviše, iritirat će me što me netko drugi 'smara' svojim mišljenje kad ja sama nisam zadovoljna sobom.

Shvatila sam to u osnovnoj školi kad mi je jedan dečko prenio kako on i njegovi prijatelji o meni govore kao o 'onoj s velikom kljukom'. Okrenula sam glavu i pogledala svoj odraz u prozoru. „Glupost“, odgovorila sam mu, „moj nos savršeno pristaje mom obliku lica!“ I to je bilo sve. U meni se ništa uzdrmalo nije. Nije me čak niti natjeralo na dublje promišljanje jer sam bila savršeno svjesna kako moje lice izgleda. I bila sam savršeno zadovoljna njime.

Ali u tom trenutku, upravo u tom trenutku, a sjećam ga se još i danas, ja sam u sebi osvijestila spoznaju. Shvatila sam da ja sebe ne doživljavam kao druga djeca sebe, da nemam uobičajene komplekse koje imaju drugi i da zrelije gledam i na sebe i na svijet oko sebe.

U tom sam trenutku shvatila da sreća i zadovoljstvo dolaze iznutra, barem u mom slučaju, i da ću ja sama uvijek biti odgovorna za svoju sreću.

Moje mišljenje o meni oblikovalo se prema mom viđenju mene, ne prema onome kako me drugi vide i doživljavaju.

Upravo zbog toga nisam niti osoba koja baš voli komplimente. Ako se nekomu svidim i taj netko mi uputi pogled i osmjeh koji to i pokazuju, meni je to i više nego dovoljno. Svaka suvišna riječ mene, naprosto, samo iritira. Važnije mi je da se drugi ljudi osjećaju dobro te se zbog toga i ponašaju dobro u mom društvu, ne da i o tome razglabaju.

Moj osjećaj vlastite vrijednosti rezultat je onoga koliko sam ja sama zadovoljna sobom i tuđe mišljenje mi ne može umanjiti tu vrijednost. Može me rastužiti, povrijediti ili razočarati, ali me ne može umanjiti.

Iskreno me boli kad vidim koliko mnogi traže procjenu vlastite vrijednosti od drugih ljudi, ali nisam sigurna kako im pomoći i što im reći kako bi to i doprlo do njih. Ne znam što reći upravo zato što moj osjećaj dolazi iz mene same.

Možda su i drugi nezadovoljni sobom, ali misle da će tuđe mišljenje to promijeniti, pa namjerno tuđe mišljenje traže upravo na onim mjestima za koja znaju da su toksična i negativna, samo kako bi druge krivili za svoj osjećaj nezadovoljstva. Možda, a možda i ne. Ne znam.

Ono što vam mogu reći jest da vrijedite. Možda ste izgubljeni, možda nezadovoljni, možda niste sretni niti ispunjeni, ali to je samo neravnoteža koja je nastupila u čovjeku. Ako nismo u nekom za nas prirodnom balansu, možda se ne osjećamo vrijednima, ali to ne znači da je to uistinu tako.

Vi jeste umjetničko djelo, ali niste umjetnina na zidu skupog muzeja.

Vaša prava vrijednost ne ovisi o tome koliko je netko drugi spreman platiti za vas.

Osjećaj vrijednosti je spoznaja do koje vi sami morate doći.

Možda ovim tekstom ne mogu promijeniti baš svako mišljenje, ali se iskreno nadam da će doprijeti barem do nekoga. Da će barem netko shvatiti kako nisu drugi ti koji određuju našu vrijednosti i koji određuju imamo li vrijednost uopće.

Uputi li nam netko nešto ružno, pogotovo ako ga ništa nismo niti pitali, to je odraz te osobe, a ne one kojoj je svoje riječi uputio. Svi mi imamo svoje mišljenje, ali nametati drugome svoje mišljenje nije nešto što si olako trebamo dati za pravo.

Možda se ne osjećate lijepo, dobro ili pametno, ali prvo se zapitajte je li to možda tuđe mišljenje koje ste prihvatili pod svoje. Možda ste jednom davno, onda kad niste znali bolje, mislili da drugi znaju bolje od vas i zadržali ste ta mišljenja do današnjeg dana.

Možda nije sve tako crno. Možda samo nikad niste malo dublje razmišljali o ovoj temi. Možda ste danas spremni razmisliti o tome i shvatiti kako stvari stoje. Možda ste danas napokon spremni prihvatiti da drugi griješe i da ne morate slijepo vjerovati svemu što vam nameće netko tko je siguran u svoje mišljenje.

Kako god bilo, sve je na vama. Ja ću vas samo još jednom podsjetiti da ja vjerujem u vas i da duboko vjerujem da vrijedite, vjerojatno i puno više nego što to u ovom trenutku o sebi mislite.

Ja ne bivam u okruženju koje je prilagođeno mojim željama i potrebama, već svakoga dana moram iznova uspostavljati željenu energiju u tom postojećem okruženju te organizirati vlastiti prostor kako bih radila u uvjetima koji su meni potrebni, kako bih svom tijelu pružila ono što je tijelu potrebno i kako bih si omogućila ostvarenje onoga što mi leži na srcu.

U svojoj se okolini, okolini koja uključuje i druge ljude, češće osjećam kao korov, nego kao ljekovito bilje.

Korov su, ako toga niste ranije bili svjesni, sve biljne vrste koje nisu cilj uzgoja na nekoj uzgojnoj površini. To su najčešće biljke iznimnih svojstava koje mogu nicati u različitim tlima i klimatskim uvjetima te imaju izraženu sposobnost samoodržanja. Biljke koje razvijaju otpornost na pojedine skupine herbicida, a podzemni organi su im bogati pričuvnim hranjivima pa odolijevaju i nepogodama.

Ukratko, korov je vegetacija koja se sukobljava s interesima čovjeka.

Maslačak. Prije širenja poljoprivrede, divlji maslačak se koristio u prehrani i medicini. Svi biljni dijelovi maslačaka su jestivi, cijela biljka ima ljekovita svojstva i, iako ga oprašivači rado posjećuju, on formira sjemenke i bez oprašivanja. Taj tip razmnožavanja naziva se partenogeneza, što znači da se nova jedinka razvija iz neoplođene spolne stanice.

Ljekovita svojstva maslačka bila su poznata kroz čitavu povijest, a i sama koristim čaj od korijena maslačka za čišćenje jetre. Koristan je i za ispašu, ali najčešće je i dalje samo - korov. Da, maslačak se smatra čestim, ali ne i posebno opasnim korovom.

Gdje god da se nalazim i s kim god da se nalazim, drugi se uvijek osjećaju pozvanim uzurpirati moj osobni prostor. Uvijek smatraju da mogu u bilo kojem trenutku zahtijevati ili moju pozornost ili pak da se ostavim 'svog posla' kako bih se bavila 'njihovim'.

Redovito me prekidaju, uznemiruju, pa čak i napadaju, a onda kad mi i iskažu 'svoju potporu', to je uvijek kratkog vijeka. I sad pazite, ja nisam plaha osobica, nisam iskompleksirana i nemam urođen poriv udovoljavanja drugima. Ja sam samo osoba koja je obzirna, koja može i želi pomoći, ali i koja se zna zauzeti za sebe.

Kad se ostavim 'svog posla' da bih se posvetila drugima, u puno slučajeva mi se dogodi ono što po starinski kažemo „proš'o voz“. Moja koncentracija na moj posao prođe, moja inspiracija prođe, moje ideje se sakriju, moje tijelo se umori.

Ja se ne mogu uvijek samo tako vratiti svom poslu jer i ja imam određeni ritam koji slijedim. U različito doba dana, moja je razina energije na različitom nivou. Neke stvari pak mogu započeti samo rano ujutro kako bih ih obavila efikasno, a ako ih započinjem tek poslijepodne, sporija sam i duže mi treba da se skoncentriram.

Imam i ritam spavanja koji je već godinama uzurpiran činjenicom da sam rijetko apsolutno sama u kući, a to je, uglavnom zbog veličine prostora, jedino vrijeme kad zaista mogu spavati onako kako je meni potrebno.

Kad radim od kuće, u tom periodu mog osobnog vremena, periodu u kojem bih radila da sam fizički na nekom radnom mjestu, od mene se uvijek 'zahtjeva' da radim sve ono što bismo svi mi trebali raditi po kući ili obavljati sve one poslove izvan kuće jer, znate, 'ja sam doma i imam vremena'.

Ukućani pak očekuju da ih se pusti na miru i da im se nakon 'teškog radnog dana' pruži tako potreban mir za odmor i za nečinjenje ničega, a ja u tom vremenu ne bih trebala raditi 'ništa što taj mir uznemiruje'.

Naravno da me sav taj odnos redovito dovodi u sukobe, odnosno u svakodnevnu borbu i verbalno sukobljavanje sa svima s kojima živim na bilo kojem mjestu na kojem boravim. I nije uvijek bilo tako. Pokušavala sam ja na razne načine mirnim putem uspostaviti svoja prava i naći kompromise, ali nikad mi se nije dogodilo da je miran način uspio. Ljudi koji bijes gutaju na dnevnoj bazi nisu u stanju mirno rješavati stvari.

Reći će mnogi da je problem u meni, ali upravo ti isti mnogi i jesu od onih koji su dio problema. Ako živimo zajedno, bez obzira na naš odnos (obiteljski, partnerski, prijateljski), svi mi kao dio zajednice imamo svoje obaveze. Ako živimo zajedno, a imamo različiti ritam bivanja, svatko od nas ima pravo živjeti svojim ritmom. Ako smo pak nastanjeni u malom prostoru i nemamo financijsku mogućnost to promijeniti, ono što nam ostaje jesu poštovanje, suradnja, dogovori i kompromis.

Ništa od toga nisam postigla mirnim načinom i ništa od toga nisam trajno uspostavila. Ono što ja radim jest svakoga dana krećem ispočetka.

Čovjek bi mogao živjeti po svom, ali nemamo svi financijski luksuz koji će nam omogućiti da živimo potpuno sami. A i zašto bismo život htjeli provoditi sami? Mi i jesmo tu da bismo naučili živjeti i postojati s drugima. A naše veze? Idealnog partnera ne pronalazimo kao gotovu osobu, već se zajedno stvaramo kroz suživot.

Idealno, nerealno, mi možemo zahtijevati svoja prava. Stvarno, realno, mi se za svoja prava moramo izboriti na dnevnoj bazi.

Zašto vam ovo govorim? Vi možda čekate da vam se u životu sve posloži kako biste živjeli onako kako vi sami želite i radili ono što vi sami želite, ali čekanjem se neće ništa dogoditi. Vi sami morate stvarati uvjete koji su vam potrebni i to unutar uvjeta odnosno konteksta u kojem se trenutno nalazite.

Mi uglavnom nećemo moći cijelog života živjeti sami, ali

sunce neće ući u naš prostor sve dok mi sami ne razmaknemo zavjese.

Samo zato što nemate prostoriju za rad o kojoj sanjate, ne znači da ne možete sami sebi za početak stvoriti mali kutak koji će nositi energiju onoga što je vama potrebno. Samo zato što stanujete s drugima, ne znači da vječno morate popuštati drugima. Izborite se za sebe, makar ta borba ne bila onako tiha kako ju vi priželjkujete. Neki ljudi čuju tek visoke frekvencije tuđeg glasa.

Moj bi život bio drugačiji, uspješniji, efikasniji da sam imala potporu svoje okoline, ali što-bi-bilo-kad-bi-bilo. Ne govorim o situaciji koja bi bila idealna, već o onoj koja je realna. Iako je moj svaki dan borba za pravo da živim svoj život i radim ono što je moj posao, ja odustala od sebe nisam.

Ne odustajte. Tražite dalje, gurajte dalje. Samo zato što u ovom trenutku nemate idealne uvjete koje priželjkujete, ne znači da do tih idealnih uvjeta ne možete doći svakodnevnim malim koracima. Vi svoju budućnost gradite već danas, a ne sjedite i ne čekate da se vaša željena budućnost stvori ni iz čega.

Da, drugi nas redovito ne poštuju, no to nikako ne znači da uvijek moramo popustiti radi 'mira u kući'. U takvoj kući nema mira, pogotovo ne dok netko u sebi bukti od nezadovoljstva.

Uznemiravanje mog osobnog prostora naučilo me s vremenom kako da brže uspostavim mir unutar same sebe i energetski stvorim uvjete koji su mi potrebni za rad. Da je lako, nije. Da je moguće, jest. Da bih volje da je drugačije - bih, ali još uvijek radim na tome i to me ne sprečava da radim i dalje, kako svoj posao, tako i pripremu za ono što si želim u budućnosti ostvariti, a to su uvjeti rada i njege duše i tijela za koje se neću svakoga dana morati žestoko izboriti.

Možda se u svojoj okolini više osjećam kao maslačak korov, ali vjerujem u sebe i znam da sam ja zapravo maslačak ljekovita biljka.

Možda se moji interesi sukobljavaju interesima ljudi kojima sam okružena, ali njihovi su interesi jad, cendranje, umjetno produljivanje patnje, žaljenje bez poduzimanja akcije, suhoparno bivanje, maltretiranje drugih svojim osobnim ograničenjima, ne življenje vlastitog života, ne slijeđenje vlastitih snova, bivanje bolesnim, bijesnim i ogorčenim, postojanje u stalnom strahu…

Samo zato što moja okolina iznova bira biti bolesna, ne znači da ću i ja pristati na to. Samo zato što drugi ne žele da ja uspijem, i to iz svog vlastitog osjećaja ograničenosti, ne znači da se ja neću proširiti svijetom.

Sve je stvar perspektive. Možda nam uvjeti života u ovom trenutku nisu idealni, ali to nas ne smije spriječiti da nastojimo živjeti život upravo onako kako mi sami želimo.

Ne odustajte od svojih snova samo zato što je vaša okolina zaboravila kako sanjati.

“(moje ime).“

Otvaram oči. Ležim sama u svojoj sobi, na lijevoj bočnoj strani okrenuta prema zidu. Netko je izgovorio moje ime trenutak prije nego što sam se probudila i otvorila oči. Trebao mi je tren da shvatim gdje sam i da shvatim da nema nikog pored mene.

Analiziram glas. Nije imao zvuk pa nisam mogla prepoznati boju glasa. Bio je kao šapat, a definitivno nije bio samo misao. Znate ono kad u mislima imate ispisanu riječ koju vidite, bez da ju čujete. E, ovo nije bilo to. Ovo je baš bio govor, ali na onoj razini da se ne može razaznati zvuk.

Prvo sam pomislila da ja sama možda nisam izgovorila svoje ime, ali osjećaj nije bio takav. U tom šaptu ispod razine glasa osjećalo se nešto više od moje budne svijesti. Možda uistinu nije bila neka druga osoba, možda je to bilo samo moje više ja, ne znam sa sigurnošću i vjerojatno nikad neću niti saznati.

Ono što mogu sa sigurnošću reći jest da je to bila proba, test. I to uspješan jer od toga dana pa sve do danas, taj mi glas, koji je uvijek odvojen od snova, prenosi kratku poruku kao pripremu za ono što će se uskoro dogoditi.

Dok spavam, svjesna sam da sanjam, ali kad se krenem buditi, sve se oko mene počne naglo mijenjati. Onaj zadnji trenutak, prije nego što se naglo probudim, ponaša se kao portal kroz koji može proći samo jedna kratka poruka, jedna kratka rečenica, a katkad i neka slika, koje sam odmah svjesna i koju ne mogu zaboraviti tijekom dana.

Dok većinu stvari iz snova počnem zaboravljati kako dan odmiče, ta zadnja poruka jasno ostaje sa mnom, a poruka koju prenosi odnosi se na ono što će se dogoditi unutar tjedan dana. Poruka nikad nije veselog tona, već se uvijek radi o nekom neugodnom izazovu ili problemu koji ulazi u moj život. Navest ću vam samo jedan primjer, iako ih se nakupilo more svih ovih godina.

Taj jedan put prošla je slika u kojoj mi je moj dečko izgovorio „A dobio sam otkaz“. Kratko i jasno. Otvorila sam oči. Subota ujutro. Isti sam se tren naljutila jer sam znala da će se to dogoditi, iako nije bilo najave toga.

Konteksta radi, moj je dečko imao gripu i to u sezoni u kojoj je nevjerojatan broj ljudi bolovao, a u novinama je izašla i vijest kako je od gripe u prva dva mjeseca umrlo više od 80 ljudi. Nakon što je 2 tjedna proveo na bolovanju, vratio se na posao pod prisilom poslodavca, ali mu se stanje zbog toga toliko pogoršalo da je ponovno otvorio bolovanje u kojem je još 3 tjedna proveo u krevetu teško bolestan.

Nisam mu odmah rekla što sam sanjala, ali on je tijekom dana shvatio da nešto nije u redu pa sam mu sve ispričala. U ponedjeljak je otišao na posao i tamo je sve bilo u redu. Nitko nije ništa rekao, nitko prigovorio, ništa. Javio mi je da sam se bezveze brinula, a onda je došao kući s posla da bi u poštanskom sandučiću pronašao pismeni otkaz. Dobio je otkaz jer je 'bio previše na bolovanju'.

Dobrodošli u moje carstvo snova i lucidnog sanjanja.

Moji su snovi uvijek bili živopisni. Sanjam u bojama. Sanjam nevjerojatne stvari, nevjerojatna mjesta, stvarna mjesta, ali i mjesta koja su malo izmijenjena u odnosu na ona iz stvarnosti, a znam da se odnose na ta određena mjesta u mojoj stvarnosti. Sanjam meni poznate ljude, sanjam nepoznate ljude, a sanjam i ljude koje poznajem samo u snovima i koji se tamo redovito pojavljuju.

„Sanjaš li umrle“, pitao me jednom prilikom otac moje prijateljice. „Ne još“, odgovorila sam na što je on uzvratio „Stigneš, još si mlada“. A onda sam počela sanjati i umrle. Ne često, samo ponekad i samo rijetke od njih.

Snove koje sanjam znaju se ponavljati, a ponavljaju se i u nastavcima, odnosno kao razvoj događaja iz prethodnih snova. Sanjam tako što gledam iz svoje perspektive, a nekad i samu sebe promatram iz povišene perspektive nekako s leđa.

Sanjam mjesta na koja redovito idem, ali su ti snovi kao posjeti gradovima. Uvijek proširujem vidike u odnosu na prethodno sanjanje istih mjesta.

Sanjam i na stranim jezicima koje govorim tečno za razliku od stvarnosti. Isti jezik koji u snu govorim bez greške i zadrške je onaj jezik s kojim se u stvarnosti ponekad mučim da pronađem riječi ili da se uopće pravilno izrazim.

U mojim snovima postoje razne osobe s kojima imam razne odnose, ljude za koje nisam sigurna poznajem li ih i u ovom životu jer ih nikad nisam susrela, ili ih barem nisam susrela u istom liku i onom odnosu koje s njima imam u snovima.

Moglo bi se reći da u snovima živim jedan sasvim drugačiji život, ili mnogo njih, drugačiji od onog koji živim ovdje, u 'stvarnosti'.

Teško mi je točno reći kad, ali vrlo sam rano shvatila da sam svjesna kako sanjam. Nekad mi treba malo vremena da shvatim da sam 'u snu', ali uvijek relativno brzo to osvijestim. Kako sam rano postala 'svjesna sanjanja', tako sam se i rano počela razvijati u snovima ili, bolje rečeno, razvijati svoje 'sposobnosti'. Mogu upravljati svojim odlukama i ponašanjem u snovima, ali samo u nekih 98% slučajeva. Nekad, iako iznimno rijetko, ne mogu puno toga, a onda se pokušavam probuditi kako bih zaustavila san koji je jako težak i loš.

Znalo se dogoditi da zapnem u snu, a nekad čak i da se iz sna budim u novi san i onda se opet pokušavam probuditi jer nešto nije u redu. Tada se cijelim tijelom pokušavam vratiti u stvarnost i pokušavam alarmirati nekog tko je u mojoj fizičkoj blizini da me probudi jer ne mogu sama. To u stvarnost izgleda jezivo jer se trzam i pokušavam govoriti kroz zatvorena usta, a samo ispuštam neartikulirane zvukove. Čak pružam i ruku i pokušavam dosegnuti nekoga u nadi da pored mene netko i jest. Imala sam sreću da sam u dva takva navrata imala pored sebe osobu koja me probudila.

„Ružno si sanjala pa sam te probudio“, rekao mi je dečko u jednoj toj prilici, a ja sam mu zahvalila na tome i rekla mu da ga već neko vrijeme pokušavam dozvati da to učini. Tad sam shvatila da ga grčevito držim za ruku, kao što sam i u snu znala da posežem za nekim u nadi da će me vratiti u stvarnost.

Svi smo mi sanjali kako padamo u snu da bismo čak i u stvarnosti trznuli nogom, što nas je znalo i probuditi. I sama sam to sanjala u djetinjstvu, a onda sam jednom pomislila „hej, a zašto se ne pokušam zaustaviti“. I zaista, dok sam 'padala' u snu, ja sam samo naglo usporila i ispravila tijelo kako bih se mirno dočekala na površini, iako se ne sjećam jesam li stala na nešto, na nekakav pod, ili sam nastavila lagano lebdjeti iznad površine. Od tog sam se trenutka redovito sama zaustavljala pri padu, a nekad bih i nastavila letjeti prema drugim mjestima.

Ako se u stvarnosti mučim s nekim problemom, u stanju sam nastaviti taj problem rješavati u snu. Moje tijelo odmara, ali se moja glava ne gasi. Svijest mi se samo iz budnosti prebaci u 'budno sanjanje' i ja nastavim raditi isto što sam radila do tad. Najjednostavniji primjer je onaj iz škole. Rješavala sam jedan teški, komplicirani matematički zadatak na kojem sam cijelo vrijeme zapinjala. Kad sam, iscrpljena, legla spavati, u jedno sam trenutku shvatila da spavam, ali sam samo nastavila rješavati zadatak sve dok nisam došla do rješenja. Probudila sam se i ponovno na isti način riješila zadatak i to uspješno.

Osim što sam rješavala zadatke, nekad sam sanjala i ispitna pitanja. Polaganje mature je bilo vrlo stresno. Sreća u nesreći, noć prije usmenog dijela Hrvatskog jezika sanjala sam kako trčim školskim hodnikom sa sjekirom zabijenom u glavi. Mislim da i sami pogađate koje sam djelo iz svjetske književnosti dobila kao pitanje. Ista mi se stvar dogodila i na faksu. Pred sam ispit iz kemije, sanjala sam dijelove poglavlja koje nisam stigla naučiti. Brzo sam izvadila skriptu i pročitala taj tekst pred vratima učionice. To je bilo prvo što me na ispitu dočekalo.

Osim takvih stvari, sanjam i značajne ljude koji se upravo spremaju ući u moj život. Uvijek sam, bez greške, sanjala sve i jednog dečka koji je ušao u moj život i s kojim sam bila u vezi. Svaki put mi se najavio u snu, iako u snu nikad nije izgledao onako kako izgleda u stvarnosti.

Svjesna sam ljudi u svojim snovima, ali jednom mi se prilikom dogodilo nešto drugo. Dok sam u snu prolazila kraj jedne osobe iz moje stvarnosti, osjetila sam da je okrenula glavu prema mene i duboko me gledala dok smo se mimoilazile. Dok su svi drugi bili samo likovi, ja sam osjećala njenu prisutnost u tom snu. Tek godinama kasnije, kad smo se srele, ja sam joj ispričala svoj san. Saznala sam da ona i ja imamo mnogo sličnosti u životu.

Sanjam budućnost, ali ne svakodnevno i ne pamtim baš puno toga, već samo djeliće onoga što će se dogoditi. Uvijek su mi govorili da je to samo déjà-vu, anomalija pamćenja, iluzija sjećanja u kojoj se sasvim novo iskustvo trenutačno doživljava kao poznato, već viđeno i doživljeno. I iskreno, već mi je bilo dojadilo da mi nameću da je svako moje viđenje anomalija pa sam napravila nešto drugo.

U osnovnoj školi, kad sam shvatila da se događa ono što drugi nazivaju samo déjà vu-om, kad sam se našla u situaciji za koju sam znala što će sve slijediti, ja sam napravila sljedeće. Pred svjedocima oko sebe okrenula sam leđa stepenicama, zatvorila oči i počela detaljno opisivati događaje koji su uslijedili: tko se pojavio na stepenicama, tko je silazio, tko je došao iz druge prostorije, tko je otišao do fontane popiti vodu i slično. Prepričavala sam sve ono što sam već bila vidjela u snovima i za što sam znala da će se tada dogoditi. I dogodilo se. Sve do jedne stvari koju sam rekla žmireći, okrenutih leđa svim događajima.

Osim takvih prizora, imam i uvide u druge buduće događaje koji uključuju i druge ljude, ne samo mene. Opisala bih to ovako. Nakon što je netko donio odluku, znači nakon što je odluka donesena, energija te odluke krene prema meni i ja ju primim, odnosno sanjam. Sanjam da će se to dogoditi. Dok god osoba nije donijela odluku, ništa se ne događa, ali nakon što je odluka donesena, meni dolazi na uvid.

Sanjala sam što se događa u životima raznih ljudi, meni bliskih ljudi, a onda i onih koji su mi bili dalji ili onih s kojima sam imala jedva nekakvih poveznica. Pokušavala sam otkriti koliko su moji snovi točni. Nije bilo drugog načina nego da jednostavno pitam te ljude. Zanimljivo je koliko sam precizno 'pogađala' što se to događa u životima tih ljudi i koje su odluke donijeli, ali njih je to uznemiravalo. Bilo je situacija i da me jedna osoba obrisala i blokirala na društvenim mrežama jer joj se nisu sviđale te moje 'Baba Vanga stvari', barem je ona to tako rekla, inače zadrta katolkinja koja se pak morala oprati od 'grijeha koje je činila u mladosti'. Mene je pak samo zanimalo jesu li moji snovi bili točni ili pak obična glupost. Na kraju su bili i više nego točni, štoviše, te novosti ta osoba još nije niti stigla podijeliti s velikim krugom ljudi.

Određene ljude iz stvarnosti u snovima doživljavam drugačije. U snovima su u svom izvornom obliku, onakvi kakvi su u svojoj biti, u svojoj srži. Onakvi kakvima se na javi možda godinama neće pokazati. Zanimljivo je da sam godinama bila u vezi s dečkom o kojem nikad nisam imala niti jedan lijepi san. Bez obzira kakav bio u stvarnosti, u svakom je snu bio užasan. Nikada si to nisam mogla objasniti dok godinama kasnije nisam shvatila da je on svoj vrhunac davno dosegnuo i da nakon toga propada kao osoba i to prema truloj srži koja je bila duboko u njemu.

Još jedan primjer različitih tipova odnosa je i moj deda o kojem sam već pisala. Bio je teška osoba i s godinama je počeo propadati u svojoj bolesti. Nije bio normalan i zadnje je mjesece proveo s nama. Gubio je razum u potpunosti. Dok je još bio pokretan, uhvatila sam ga usred noći kako kopa po stolu u mojoj sobi dok sam ja spavala. Tražio je telefon kako bi zvao 'tarot na televizijskom programu da skine magiju s njega'. Uspjela sam ga smiriti i vratiti u njegov krevet.

Tu sam ga noć sanjala. Vodili smo normalan, zdrav razgovor, družili se onako kako nikad nismo, a onda se oprostio od mene. Doslovno mi je rekao da se došao oprostiti. Kad sam se probudila, otrčala sam u njegovu sobu. Tijekom noći je imao niz od nekoliko moždanih udara zbog kojih više nije mogao komunicirati i u potpunosti se izgubio. Presjekla mu se i komunikacija unutar vlastitog tijela jer je mogao mahati nogama, ali više nije mogao ustati iz kreveta. Gotovo ništa više u njemu nije funkcioniralo. Nedugo nakon toga je i umro, iako se do tad još dobro napatio.

On je prva umrla osoba koju se sjećam da sam sanjala. Otkako je umro, kad ga sanjam, on je uvijek zatvoren unutar nekog objekta, nekog stana ili zgrade i ne može izaći van, ali to niti ne pokušava. Ti su objekti uvijek vezani uz jedno nama značajno mjesto. Nikad ga ne sanjam u lošem kontekstu, što je vrlo različito od onoga kako je vodio svoj obiteljski život.

Svi mi sanjamo situacije koje nam se događaju u stvarnosti, one koje nas opterećuju i s kojima se ili ne znamo nositi ili se pak teško nosimo. Meni najgore razdoblje za snove bilo je kad sam na dvije godine zapela na užasnom poslu kojeg se nisam mogla osloboditi. Svo to vrijeme ja sam svaku noć, i to pune dvije godine, sanjala radno mjesto i manijake koji su s nama tamo radili te nam zagorčavali život. Pune dvije godine ja se nisam mogla osloboditi čak ni u snovima.

Kad sam prestala tamo raditi, trebalo mi je još neko vrijeme da otpustim te snove. Sjećam se kad sam prvi put provela cijelu noć bez da sam sanjala taj posao. Ujutro sam se probudila nevjerojatno sretna jer sam napokon vratila svoje uobičajene snove. Osjećala sam se ponovno živom.

Još jedna značajna stvar je ta što mi se u snu javi informacija o onome što u stvarnosti tražim. Ako iz, uzmimo za primjer, zdravstvenih razloga tražim nešto što će mi u tome pomoći, obično se dogodi da sanjam neku riječ, tekst ili pripravak koji ujutro ne mogu izbaciti iz glave. Istražim li malo više ono što sam sanjala, uvijek se pokaže da je upravo to ono što mi je i potrebno. Isto je i sa svim drugim aspektima mog života, ne samo sa zdravljem.

Ovisno o tome u koje doba dana nešto značajno sanjam, a to znam tako što se probudim i pogledam na sat, različita su vremena odnosno periodi u kojima će se ostvariti ono što sam sanjala. Tako nije isto jesam li nešto sanjala do pola 4 ujutro ili popodne tokom drijemanja. Vrijeme u snovima teče mi drugačije. Znala sam odspavati 15 minuta, a san koji sam imala činio se dugim kao uobičajeni cijelonoćni san.

Nisu svi snovi jasni ili doslovni, već su redovito puni simbolike. Trebalo mi je vremena da naučim raspoznavati mnoge simbole koji su se ponavljali, a nekad bi se dogodilo da i određene Sanjarice (nipošto ne bilo koje) daju vrlo točna tumačenja snova.

Moji su snovi veliki dio mog života. Oni su produžetak moje stvarnosti, ili je moja stvarnost produžetak njih, teško je reći. Oni su toliko živopisni, ispunjeni, poučni, zanimljivi, tajanstveni, ali i inspirirajući. Oni su jedna viša, ili dublja, dimenzija mene.

U životu sam srela ljude koji sanjaju kao i ja, ali i one koji uopće ne razumiju ono što ja sanjam i kako sanjam. U snu sam pak srela ljude koje smatram dio svoje 'više stvarnosti'.

Teško mi je objasniti svoje snove onima koji to ne razumiju pa se niti ne trudim. S vama dijelim samo mali dio onoga što moji snovi jesu. Na vama je da to doživite onako kako vi sami to želite, a možda se neki od vas u ovom opisu i prepoznaju.

Koliko god ja obožavala svoje snove, ne miješam ih sa ovom stvarnošću. Ne bih nikad htjela 'prespavati' život.

Obožavam svoje snove. Obožavam ljude i mjesta iz svojih snova, ali ima nešto što još nisam doživjela, odnosno ponijela sa sobom u stvarnost. Imam jednu neostvarenu želju.

Imam jednu veliku želju. Oduvijek ju imam. Voljela bih vidjeti i sjećati se početka sna.

Svi smo mi upoznati sa izlaskom i zalaskom Sunca i već po navici možemo više-manje procijeniti njihovo točno vrijeme kao što svi znamo i da je zimi dan kraći, a ljeti duži. Ono što sam ja godinama prihvaćala zdravo za gotovo jesu izlazak i zalazak Mjeseca.

Ne mislim se opravdavati, znala sam da i on ima svoje cikluse, svoje pomake, ali nikad nisam svjesno o tome vodila računa. Iako sam znala da nekad Mjesec vidim i tijekom dana, uvijek sam ga nametnuto smatrala 'bićem noći'. I to sve do jednog trenutka kad sam nabavila dobar fotoaparat i kad sam osjetila kako želim fotografirati faze Mjeseca kroz period od mjesec dana.

Prvi pogrešan korak koji sam napravila jest taj što na internetu nisam provjerila Mjesečev kalendar. Nadobudno, ali optimistično, mislila sam kako je dovoljno da s fotoaparatom izađem van kad padne noć. Koje razočarenje, Mjeseca nije bilo.

Tad sam se odlučila detaljnije informirati kako bih svoj naum ipak ostvarila. Zapanjilo me koliko sam samo nesvjesna bila cijelog tog Mjesečevog nebeskog plesa. Detaljno sam se informirala o mjesečevim mijenama, o vremenu izlaska i zalaska Mjeseca na mojoj hemisferi i spremna sam ga išla dočekati idućeg dana. Mjeseca opet nije bilo. Sad sam zaboravila povesti računa o vremenskoj prognozi.

Budući da sam živjela 'na relaciji' i da sam redovito putovala, to je još nešto o čemu sam morala povesti računa. Predano sam se posvetila fotografiranju Mjeseca. Ustajala sam u gluho doba noći, pronalazila najbolje pozicije za promatranje njegove putanje, ali nisam mogla utjecati na vremensku prognozu.

Mjesto na kojem sam najviše boravila imalo je užasnu vremensku prognozu tijekom cijele godine. Pod užasnu mislim da, čak i za lijepog dana, noći su bile uglavnom u magli.

Za ono što sam mislila da će mi biti potrebno samo 30-ak dana, pretvorilo se ne u mjesece, nego u godine. Nikako nisam uspijevala fotografirati Mjesec duže od 8 dana za redom prije nego što me vremenska prognoza ili neki drugi faktor spriječio u tome i natjerao me na pauzu.

Nekoliko godina kasnije mogla sam spojiti faze mjeseca iz različitih razdoblja u jednu svrsishodnu prezentaciju, ali to i dalje nije bilo u nizu onako kako sam htjela. Pitala sam se kako je moguće da ne mogu u uvjetima u kojima jesam fotografirati uzastopnih mjesec dana bez prekida, ali odgovora nije bilo.

Nisam odustala, ali pauzu uzela jesam. Jednoga dana svoj naum ću i ostvariti, ali mi se čini da će to biti tek u gradu u kojem tek nekad u budućnosti budem boravila, u tom neprekidnom nizu koji mi je potreban.

Dok sam se bavila proučavanjem Mjeseca, u jednom sam trenutku odlučila provjeriti kakav je Mjesec bio na dan mog rođenja. „Balsamic (Dark) Moon as Birth Phase“ rezultat je koji sam dobila. Naslovna slika ovog poglavlja ne odgovara toj fazi jer je Mjesec tad bio tek tanka srebrna linija netom prije mladog Mjeseca.

Proučavanjem same simbolike te faze, došla sam do neviđenih otkrića. Opis osobe rođene 'pod takvim Mjesecom' bio je priča mog života. Otkrića su me ostavljala bez daha. Svjesna sam da mnogi ljudi ne vjeruju u takvu 'znanost' i ne razumiju kako je netko mogao doći do tih drevnih saznanja, ali to nije umanjilo činjenicu da je moj životni put bio ocrtan u tom mističnom opisu.

Puno je toga što Mjesec krije, a što mi ne razumijemo. I puno je toga mističnog u našem životu što možda nikad nećemo niti razumjeti.

Samo zato što mi možda ne razumijemo neke stvari, ne znači da one nisu stvarne. Iako su čarobne, magične, predivne, iako ih možda nismo u stanju pojmiti u potpunosti, tajne su upravo onakve kakve i trebaju biti – očaravajuće i tajanstvene.

U današnje vrijeme brzog pristupa netočnim, neprovjerenim i lažnim informacijama, od iznimne je važnosti naučiti prepoznavati istinu, a to možete samo ako uspostavite dobar i zdrav komunikacijski odnos sa vlastitom intuicijom. Istina ima svoju vibraciju, stoga vi morate u tijelu naučiti raspoznavati istinu.

Nekad smo drugu osobu mogli pogledati u oči dok nam govori i odmah bismo znali da nam laže. To je bila vještina koja se stjecala iskustvom. Danas sve manje ljudi ima priliku naučiti tu vještinu, pa čak niti ne vjeruju da je takvo nešto moguće.

Tijekom odrastanja sam naučila kako se moja okolina u kojoj situaciji ponaša, kad govore istinu, kad lažu, kad nešto skrivaju, kako se osjećaju u tom trenutku i što osjećaju prema temi o kojoj se govori. Naučila sam raspoznavati njihov govor, govor njihovog tijela, njihov izbor riječi te ponašanje općenito. Osjetila bih promjenu u njihovoj energiji i znala bih da se nešto događa.

Kad bih naišla na njima slične ljude, ti bi se ljudi slično ponašali pa se obrazac mogao i na njima primijeniti.

Sve sam to stekla iskustvom i interakcijom s drugim ljudima te konstantnim stjecanjem novih informacija iz kojih bih učila.

Nisam imala službeno obrazovanje na tom području niti me je netko poučavao. Jednostavno sam radoznalo promatrala.

Isto je i s vijestima, natpisima i tekstovima u medijima i slično. Postoji obrazac ponašanja i u tom slučaju. Vi možda ne možete znati što se točno događa, ali vidite kad se nešto događa, kad se nešto skriva, kad se odvraća pažnja i kad se manipulira. I sve to dolazi s iskustvom.

Ali ako ste bačeni u taj svijet lažnih medija i lažnih ljudi, bez da ste prethodno imali priliku iskustvom spoznati i učiti razliku, kako da se od vas očekuje da razumijete ono o čemu govorim?

Iako ne zna, ne razumije i ne sviđa mu se puno toga što ga okružuje, čovjek i dalje u sebi osjeća da nešto nije u redu. Odakle mu dolazi taj osjećaj? Mislim kako je došlo vrijeme da on to sam sazna.

Bili mi toga svjesni ili ne, mi osjećamo. Osjećamo nešto. Osjećamo pomak, promjenu.

Mi osjećamo i pomoću osjećaja se možemo navigirati, pa čak i u mraku.

Upravo zato

čovjek ne treba blokirati svoje osjećaje niti emocije koje proživljava jer one nose vrijedne informacije.

Umjesto da blokirate ono što osjećate, budite radoznali. Pružite sami sebi priliku ispitati što se to u vama događa i zašto se to događa. Što osjećate i zašto to osjećate te što je to što u svemu tome nije u skladu s vama i vašim težnjama.

Kad se nađete u vrtlogu emocija, nemojte odmah početi previše razmišljati, nego promatrajte. Dišite duboko, umirite um i promatrajte sebe. Promatrajte što vam se to događa i kako utječe na vas, što izaziva u vama, što budi u vama. Promatrajte i skupljajte informacije kako biste ih mogli obraditi.

Nakon toga bi bilo dobro kad biste odradili neku žustru tjelesnu aktivnost kojom ćete ubrzati protok energije kroz svoje tijelo, ali i dopustiti emocijama da izađu iz vas.

Tek tada ćete moći u miru obraditi ono što ste upravo saznali i lakše će vam biti dokučiti što i kako dalje.

Imajte malo više povjerenja u sebe. Vi niste bili potpuno prazna ploča kad ste došli na ovaj svijet. Vi ste došli s nekim znanjima koja su negdje duboko u vama. Došli ste i sa potprogramima vašeg tijela i vaše se tijelo u biti zna brinuti za sebe (i za vas). Vi mu samo morate pomoći, asistirati mu kako bi moglo zdravo i prirodno odrađivati svoj posao.

Niste vi baš bilo tko. Pružite si priliku upoznati samog sebe. Shvatit ćete da ste sposobniji i moćniji nego što to sad mislite o sebi.