Knjiga mudrosti nije neka obična knjiga. To je knjiga čije ste stranice vi ispisali svojim vlastitim iskustvom. Knjiga svih onih rješenja do kojih ste sami došli. Knjiga za kojom možete posegnuti svaki put kad je neki novi izazov pred vama. Ali da biste tu knjigu mogli napisati, a za njom i posegnuti, potrebno vam je iskustvo. Potrebno je da živite svoj život.

Živjeti život nije lako, ali mi smo ovdje kako bismo živjeli vlastiti život. Mi ne znamo što nas nakon ovog života čeka, ali to ne smije biti razlog da ne živimo život unatoč neznanju. Kao što je hrabrost učiniti nešto unatoč strahu, tako se život živi unatoč neizvjesnosti koju nosi njegov kraj.

Jedna od mudrosti koju bi bilo dobro steći jest svijest o snazi zajednice. Mi sami možemo puno toga, ali mi sami često nećemo moći puno bez potpore. To ne znači da nam svima uvijek i u svakom trenutku treba tuđa potpora. Nekad ćemo se morati sami izboriti za sebe, ali u tim trenucima ćemo se otvoriti za mogućnost da u naš život uđu ljudi koji su 'naše pleme'. Ljudi koji će nas razumjeti i koji će prepoznati nas kao nekog svog, a na 'svog' uvijek paziš, braniš ga i pomažeš mu.

Da bismo pronašli svoju zajednicu, moramo pustiti svoj glas. Moramo se otvoriti svijetu i pokazati mu tko smo. Moramo željeti 'pronaći' i moramo se hrabro upustiti u potragu. Možda će nam nekad neke stvari u život ući bez da smo ih tražili, ali nekad ćemo i sami morati tražiti. Tražiti svoj glas, svoju zajednicu, pomoć i podršku.

Neće uvijek biti dovoljno samo tražiti. Nekad jednostavno treba i pružiti drugome ono što nam i samima treba, ali i ono što njima treba. Moramo drugima pokazati da ih smatramo 'svojim ljudima' i pružiti im pomoć i podršku kad je njima to potrebno. Moramo surađivati jedni s drugima.

Svi mi potječemo iz neke vrste obitelji i često, barem u mom slučaju, upravo u toj prvoj zajednici mi nemamo niti potporu niti podršku, nemamo pomoć niti utjehu. Možda nam je prije zbog toga bilo teško, ali danas kad to razumijemo, danas je vrijeme da to promijenimo i da pronađemo svoje mjesto u ovom ludom svijetu.

Teorija je zanimljiva, ali iskustvo je najbolji učitelj. Ne bojte se stjecati iskustva i ne bojte se suočavati s lekcijama koje su pred vama. Kako prelazite preko prepreka, tako će vam s vremenom biti sve lakše. Idite hrabro dalje i vjerujte u sebe. Pišite knjigu. Ispisujte stranice svoje knjige mudrosti i možda jednog dana ona pomogne još nekome. Nekome tko još traži svoje pleme.

Osjećam tuđu bol. Osjećam ju toliko duboko i toliko razorno da mi kida dušu. Ne podnosim nepravdu. Ne podnosim ju u toj mjeri da zbog nje imam fizičke reakcije u tijelu, na primjer bol, mučninu, osip, suze.

U mojoj je prirodi da želim pomoći, tražio to netko od mene ili ne, ali isto tako sam morala naučiti da nekim ljudima možeš, a drugima ne možeš pomoći. Ne možeš pomoći osobi koja pomoć ne želi, bez obzira što ta osoba rekla. Neki jednostavno vole ili, bolje rečeno, osjećaju se prirodno u ulozi žrtve i (još) ne žele to stanje promijeniti.

Neki pak pomoć vide kao prebacivanje svoje odgovornosti na druge ljude, odnosno oni će i dalje raditi gluposti i ići iz krajnosti u krajnost, a onda će zavapiti, netko će im pomoći, a oni će se vratiti glupostima i neodgovornom ponašanju na štetu sebe i drugih.

Ne možeš pomoći niti osobi koja ne zna za tebe i ne zna da joj možeš pomoći.

Što pomoć uopće predstavlja? Što znači pomoći nekome?

Nekome možete pomoći financijski, sređivanjem papirologije, ubrzavanjem procesa papirologije, informacijom. Možete mu pružiti ruku kad treba prijeći preko nečega. Možete mu pomoći nešto tražiti, raditi, urediti. Možete mu pomoći pri smišljanju nečega, pri razradi ideje, ali možete mu pomoći i utjehom ili ohrabrenjem. Nekome možete pružiti osjećaj da nije sam ili mu potvrditi da ono što radi ima smisla i to je nekad sve što mu treba.

Mnogi ljudi svakodnevno prolaze razne oblike zlostavljanja. Mnogi čak nisu niti svjesni da se imaju pravo osloboditi tog zlostavljanja. Mnogi su se pokušali suprotstaviti zlostavljaču ili zaustaviti zločin, ali ih okolina nije podržala u tome, već ih je osudila, gurajući ih tako natrag u zlostavljanje i, ono još gore, uništavajući im duh, vjeru u sebe, vjeru u pravdu, vjeru u bolje.

Koliko god ja to htjela, ja sama ne mogu pomoći svima kojima je pomoć potrebna, no to me neće zaustaviti u pomaganju. To me neće zaustaviti da i dalje dajem sve od sebe i da tražim nove načine.

Svijet medija je opasan svijet. Svijet interneta je opasan svijet. Možete mu jednostavno pristupiti i nikakav vatrozid (sigurnosna zaštitna stijena) neće vas moći u potpunosti zaštititi od onoga što ćete tamo pronaći.

Nove generacije, one koje nemaju dovoljno iskustva života, sve što znaju, saznale su na internetu. Ne možemo ih kriviti za to. Oni žive u svijetu koji je netko za njih stvorio i sve što znaju im je nametnuto, a oni sve što čine, čine tako da i dalje razvijaju takav svijet. Kako kriviti nekoga tko ne zna za drugačije?

Mi koji znamo drugačije jedino još možemo izgraditi najbolju verziju samih sebe te onima koji ne znaju drugačije pružiti uvid u to drugačije, zdravije i bolje, ali ne na nasilan ili invazivan način, nego jednostavno vlastitim primjerom. Možemo im dati i podršku da teže boljem, zdravijem i sretnijem.

Uz sve to, možemo se duboko nadati da oni, kao i mi, imaju onaj osjećaj u sebi kojeg, iako ga ne razumiju, žele poslušati. Osjećaj koji će ih voditi u njihovo oslobođenje, iscjeljenje, osobni razvoj i sreću.

Svijet interneta je opasan svijet, ali u njemu i dalje sudjeluju gotovo svi. Nemaju svi čistu vodu i čist zrak, ali imaju mobitel i imaju internet.

Ono što još možemo... ono što ja još mogu napraviti jest upotrijebiti taj opasan svijet i u njega pustiti nešto svoje, a sve u nadi da će doći do onih kojima je to potrebno, a koji niti ne znaju da ja postojim.

Nije važno niti tko sam niti gdje sam. Važno je da ti koji trebaš u ovom trenutku čuti ove riječi, čuješ što ti govorim, a govorim ti da vrijediš, da možeš i da ne odustaješ. Govorim ti da nepravda koja ti je nanesena ne oblikuje tebe kao osobu kakva jesi, već je samo dio iskustva iz kojeg se ti sam gradiš.

Nemoj se poistovjetiti s nasiljem koje si proživio, niti s nepravdom, niti s bolestima, fizičkim ili mentalnim, niti s poremećajima do kojih je unutar tebe došlo.

Sva mjesta u tebi na kojima je došlo do neravnoteže, imaju se priliku iscijeliti. Ti se imaš priliku iscijeliti i biti osoba, a ne bolest, poremećaj ili seksualnost - osoba.

Ti imaš svako pravo biti najbolja verzija samog sebe, ali od sebe moraš početi. Ti, upravo ti moraš aktivno sudjelovati u tom procesu.

Ti imaš ključ vlastitog ozdravljenja, vlastitog iscjeljenja i vlastite sreće. U tebi ima dovoljno snage da to sve postigneš, ali moraš donijeti odluku, možda tebi tešku odluku da to i želiš. Moraš početi vjerovati u sebe i moraš nastaviti dalje, ma koliko koraci bili mali ili bolni, a onda kad ti je teško, odmori, ali ne odustaj.

Svijet medija i svijet interneta nisu jedino mjesto na kojem se živi. Oni su sredstvo koje može biti od pomoći, ali koje se u velikoj mjeri zloupotrebljava. Internet je trebao poslužiti da nas povezuje, ali nas na kraju razdvaja. Razdvaja nas i od drugih, ali i od nas samih.

O životu nećete naučiti samo buljeći u mobitel, a tako nećete niti proživjeti svoj život. Dok mislite da živite, vi samo stagnirate ili spavate otvorenih očiju. Zakoračite u svijet. Izađite iz svoja 4 zida i iz svojih digitalnih uređaja. Iskustvo života čeka vas izvan mjesta na kojem provodite veliki dio svog dana.

Iskustvo života vam je na dohvat ruke, ali ga nećete dosegnuti dok god ne ispustite svoje digitalne uređaje iz ruke barem na tren. Život neće čekati na vas. Vrijeme neće stati zbog vas. Iskustvo se neće steći samo od sebe, a lekcije neće imati značenja ako ih vi ne usvojite.

Otvorite prozor i udahnite dan. Otvorite vrata i zakoračite u svijet. Razvijamo se stjecanjem iskustva i rastemo sa novim spoznajama. Ako želite sve to, vrijeme je da aktivno počnete živjeti svoj vlastiti život.

Svima je vjerojatno poznata izreka 'pametni ljudi uče se na tuđim greškama, budale na vlastitim'. Točno bi bilo da čovjek može i trebao bi učiti i na tuđim greškama, odnosno tuđem iskustvu, ali ne bi trebao uvijek tu situaciju uzimati zdravo za gotovo bez da promotri što se to točno drugoj osobi dogodilo, odnosno kako je do tog iskustva ili te greške došlo.

Nećemo imati niti vremena niti mogućnosti u ovom životu sve probati ili provjeriti sami. Nekad ćemo se jednostavno morati osloniti i na tuđa iskustva, ali tuđa iskustva su i dalje – tuđa. To ne znači da bi se nama dogodilo isto, odnosno da bi ishod bio jednak. Ne znači niti da bismo se mi sami u istoj situaciji ponašali isto kao i drugi. Upravo zato mi moramo cijelu situaciju tuđeg iskustva uzeti 'sa zrnom soli'.

Tuđe iskustvo je tu kako bi nas pripremilo za nadolazeći izazov ili kako bi nam dalo neki uvid u ono što je moguće, odnosno u neki mogući ishod. I dalje nam nije garancija za ono što će se dogoditi nama u istoj ili sličnoj situaciji, ali može nam biti neki mali uvod u stvari.

S druge strane, ako smo dovoljno razvijeni i otvorene svijesti, možemo iz tuđeg primjera naučiti što to nikako ne bismo smjeli raditi ili ponoviti.

Naše iskustvo života je ono što će nam pomoći da učimo i iz tuđeg iskustva.

Iako od drugih možemo naučiti vrijedne lekcije, drugi nikako ne bi trebali biti jedina riznica našeg znanja. Mi i dalje moramo učiti sami jer spoznaja ionako dolazi iz nas samih.

Kad ljudi dijele svoja iskustva s drugima, najbitnije je da to rade svjesno i pažljivo. Činjenično, štoviše. Najbitnije su činjenice i kontekst da bi se neka situacija razumjela, odnosno da bi se razumjelo kako je do toga došlo i zašto je do toga došlo.

Možda ćete nekad biti pod dojmom vlastitog osobnog doživljaja stvari, što ne umanjuje ono što ste doživjeli, ali može u drugima izazvati krive zaključke. Drugi bi mogli odbaciti vaše iskustvo kao istinito ako ga vi prezentirate na previše dramatičan i subjektivan način.

Imajte na umu, koliko god vi bili korektni i koliko god vi iznosili činjenice i govorili istinu, neki ljudi će i dalje sumnjati u vas. To jest problem, ali to nije vaš problem. To može vama izazvati još više problema, a probleme treba rješavati, no nećete uvijek vi biti ti koji ćete taj problem moći riješiti, stoga nemojte previše svoje energije trošiti na dokazivanje drugima.

Ako oni nisu u stanju učiti od vas, neka onda jednostavno nauče na vlastitom primjeru. Ili neka ne nauče pa neka ponavljaju ono što će im se obiti o glavu.

Ako nekome nešto ne možete utuviti u glavu, maknite se od te osobe. Ona vam neće donijeti ništa dobro, a mogla bi vam donijeti nešto loše. Što više pronađete ljudi koji vam vjeruju, to ćete biti snažniji, stoga ne trošite vrijeme na one koji to nisu zaslužili.

Samo zato što ste vi u stanju učiti i iz tuđeg iskustva, ne očekujte da će to baš svatko biti u stanju. Pred tim ljudima je još dug put, ali vi ne biste trebali kočiti svoj napredak zbog tuđeg zaostatka. Svi smo mi ovdje kako bismo živjeli svoj život. Drugima možemo pomoći, asistirati, ali ne možemo umjesto njih niti učiti niti živjeti. Ne zaboravite to.

Učite, tragajte, stječite iskustva. Učite i na tuđim greškama, a nemojte se bojati nekad napraviti i one vlastite. Sve je to proces učenja. Bitno je samo da sami sebi priznate kad ste pogriješili te idući put postupite ispravno.

Prolazila sam šetnicom, tog dana neopterećena životom, ne razmišljajući ni o čemu posebno. Uživala sam u predivnom sunčanom danu i tad sam vidjelu nju. Sjedila je na klupi, sama, okrenuta prema rijeci i suncu. Bila je žena zrele dobi koja se osmjehivala danu u kojem je postojala. Izgledala je tako snažno i zadovoljno obasjana suncem koje je uskoro zalazilo. Izgledala je predivno.

Sve sam joj se više približavala, ali ona nije doživljavala nikog oko sebe. Pogled joj je bio usmjeren na drugu stranu obale. Točno se vidjelo da je ona taj trenutak svog života posvetila sebi.

Bila sam zadivljena tim prizorom zbog načina na koji je ona ponosno držala tijelo dok je sjedila na toj klupi pri kraju šetnice, zbog čega sam osjetila nalet sreće koji mi je obuzimao tijelo. A onda sam joj vidjela oči.

Kažu, slika vrijedi tisuću riječi.

Jedan pogled na njene oči u meni je u trenutku izgovori sve te mnogobrojne riječi.

Nešto me stegnulo oko srca i suza mi je potekla niz lice. Ona mene nije niti doživjela, barem se meni tako činilo. Dok sam se mimoilazila s njom, kao da sam prošla kroz cijeli vrtlog njenih misli i emocija koje su bile oko nje. Na licu joj je i dalje bio osmjeh. U očima joj je bilo cijelo srce.

Kako sam se samo isplakala tog dana. Koliko je toga, izrečeno samo tim očima, mene duboko pogodilo. Imala sam 13 godina. Imajte na umu da ja tad još nisam znala riječima opisati što ja to doživljavam u prisustvu drugih ljudi. Nisam još u potpunosti shvaćala što ja sama točno prolazim i tko sam zapravo. Nisam znala što smo mi na ovom svijetu, niti sam u potpunosti bila svjesna što prolazimo u životu i zašto to prolazimo.

Sve što sam mogla, samo je opisati osjećaje koji su odjednom bili u meni, a koje je izazvao pogled na njene oči. Mogla sam opisati, ali ne i objasniti zašto odjednom osjećam sve to.

Njene su oči prikazivale konačnu pomirenost sa svim onim što se u njenom životu dogodilo, što ona ne želi, ali što ne može promijeniti. Ona kao da je napokon prihvatila da život jednostavno nije i neće biti drugačiji i da joj još samo ostaje izbor da uživa u svemu onome u čemu može uživati, iako nikad neće imati ono što joj srce želi.

Kao da je godinama umirala od tuge nad izgubljenim godinama svoje mladosti i da je sad napokon shvatila da izgubljeno vrijeme nikad neće vratiti. Kao da je shvatila da joj je 'najbolji dio' prošao i da tu više povratka nema, i kako sad još samo može donijeti svjesnu odluku da duboko udahne onaj život koji joj je preostao, život ispunjen malim radostima, ali nikad više onim velikim snovima.

Koliko sam samo samoće osjetila u njenoj blizini. Sva ta silna samoća kao da je oštro presjekla moje biće na pola. A ona, ona je napokon prihvatila tu samoću. Prihvatila je da će zauvijek biti sama, ma koliko ju ljudi okruživalo i ma koliko članova obitelji živjelo u njenoj kući. Prihvatila je da je potpuno sama na cijelom svijetu, bez ikog svog, onako istinski svog.

Prihvatila je da nema nikog svog tko bi s njom podijelio taj intimni trenutak života i ona je odlučila da će ga onda jednostavno proživjeti sama, umjesto da ga propusti. Osjećala je sreću koju je krasila osmjehom, a taj je osmjeh ležao na hladnoj samoći koju ja napokon prihvatila kao svoju stvarnost.

„Zar je to sudbina nas žena“, pitala sam se dok sam odmicala od nje. „Zar se na to naš život svodi? Da na kraju shvatimo sa smo same i da nemamo nikog svog, ne uistinu?“

Cijelog života nisam odrastala uz primjer pravog i ravnopravnog zajedništva u braku ili partnerstvu bilo koje vrste. Ne onom u kojem su ljudi jednaki po svemu što rade, nego su jednaki po vrijednosti, međusobno se, iskreno i duboko poštuju, nadopunjuju se i drže jedno drugome leđa.

Sve što sam doživjela, uvijek je bio kompromis koji to nije. Kompromis u kojem žena, radi mira u kući, ali i svog vlastitog mira, na kraju vodi brigu o apsolutno svemu samo kako bi njena zajednica opstala. Trga se za oboje, za sve, dok istovremeno sama ostaje neostvarena.

Tješi se u starosti kako ima stabilan brak, ali ne smije niti na trenutak pomisliti na svoju prošlost, na svoju mladost, kako ne bi istini pogledala u oči. Kako ne bi shvatila da je ona i 4 kuta i 4 zida kuće i krov i sanitarni čvor i kanalizacija i vrt i septička jama i alat i dekoracija, sve.

Gledala sam to u svojoj kući, gledala sam i oko kuće, u susjedstvu, među prijateljima i članovima šire obitelji. Kako je moguće da se sve uvijek svodi na isto? Kako da vjerujemo da može biti drugačije ako cijeli život samo gledamo kako nije drugačije?

U vezama sam uvijek tražila partnera, nekog tko će biti 'moja osoba' i kome ću ja biti 'njegova osoba'. Počinjalo je tako, ali vrlo bi se brzo mijenjalo. Mijenjalo se tako što sam ja i dalje htjela ravnopravnog partnera, ali je druga osoba htjela mamu.

Moji dečki su, bez obzira na to iz kakve obitelji potekli, na kraju uvijek htjeli ono što su imali kod kuće. Nekog tko im služi, kuha, pere, sprema, vodi iz doktoru za rukicu, tko općenito vodi cjelokupnu brigu o njima, kao što je to radila njihova mama, ali nekog na kog će se moći izderati onako kako je to radio njihov tata.

Nisu htjeli razmišljati ni o čemu što ih nije zanimalo, ali su zahtijevali da se briga o njima vodi. Uzimali bi bez da su davali, štoviše, svaki od njih je počeo zanemarivati svoju partnericu i doslovno ju uzimati zdravo za gotovo.

I sad biste pomislili kako su svi oni isti. Na kraju i jesu bili, ali na početku su svi bili užasno različiti, i to je ono što me i muči. Različiti tipovi osoba, različiti tipovi obrazovanja, različiti fizički izgled, različiti ukus, različito ponašanje, a onda se svede na isto. I to upravo na ono što gledam cijelog života da se svuda oko mene događa.

Kako da mislim da može biti drugačije? Kako da vjerujem da može biti drugačije kad iz iskustva uvijek doživim isto?

Na samoj sam sebi počela primjećivati kako bih s godinama veze samu sebe degradirala kako bi sve bilo održivo, ali to na kraju nema nikakvog smisla. Ja izgubim sebe (kroz lažni kompromis) zbog nekog koga okolina podržava, a tko mene nikad u potpunosti podržavati neće.

Tu je najveći problem. Sve njih uvijek okolina podržava. Uvijek je žena ta koja je kriva, koja se mora mijenjati, koja mora odustati od sebe i koja, na kraju krajeva, mora i šutjeti.

Možda one ravnopravne partnere ne vidim upravo zato što su se morali odmaknuti od okoline kako ih ona ne bi sputavala i/ili razdvojila? Možda je u tome riječ?

Razgovarala sam kroz neki duži period sa nekoliko žena na ovu temu. Neke od njih su se žestoko usprotivile onome što sam ja iznijela kao svoj zaključak, ali i neko svoje promišljanje. Zavarale bi me da ih nisam poznavala. Da nisam bila upućena u sve ono što su one godinama doživljavale u svojim vezama.

Zanimljivo je da ljudi misle kako ćete i vi zaboraviti sve ono što je bilo samo zato što su se oni sami počeli praviti kao da 'ništa nije bilo'.

Uglavnom, jedna od njih mi je održala cijelu čitabu o mom pogrešnom i jednostranom razmišljanju, pozvala se na svoj skladni odnos sa tada budućim suprugom i naglasila kako je zapravo u meni problem. A onda se njen dragi budući muž okrenuo prema njoj i, zbog neke svoje frustracije, izvrijeđao ju pred cijelom prostorijom punom ljudi. Izvikao se na nju i na kraju ju je još i ušutkao kad mu se ona pokušala usprotiviti.

Crvena od bijesa, okrenula se prema meni i samo prokomentirala „Ah, tako ti je to kad se zaljubiš.“ Ne! Nije! Kroz cijelu smo povijest odgajani da tako razmišljamo i da se tako ponašamo, ali to nije normalno. Mi ljudi smo to unormalili svojim prihvaćanjem i podržavanjem, ali to normalno nije.

Sve one koje blisko poznajem, na kraju su same sa sobom, pa čak i kad su u vezi, iako mnoge od njih uporno i svakodnevno radi ostavljanja dojma okidaju slike sa svojim dečkima ili mužićima, kite ih heštegovima tipa 'ljubav', 'sreća', 'volim-što-se-volimo', da bi se oni zatim okrenuli svatko u svom smjeru, daleko jedno od drugog jer se očima ne mogu vidjeti.

Godinama kasnije, ja sam sjedila na šetnici na klupi, gledajući u daljinu na drugu stranu obale, pitajući se leži li moja sreća negdje s druge strane. Osjećala sam potpunu samoću među svim ljudima koji su bili oko mene i u vezi u kojoj sam bila, iako sam mislila da sam ovog puta našla partnera. Sjetila sam se žene i njenih očiju. Sjetila sam se što sam sve osjetila kad sam prošla pored nje i što sam sve vidjela u njenom pogledu.

Prihvaćanje. Prihvaćaš onda kad ne možeš promijeniti. Ali ja ne mogu prihvatiti, ne još, a ne mogu niti promijeniti, ne sama. Što mi je onda činiti?

Kako da već sad prihvatim i pomirim se sa činjenicom da me čeka samoća? Da, bez obzira tko sam, što sam i što činim, svi oni na kraju samo trebaju nekog tko će se brinuti o njima? Koliko god sebe da dajem, njima nije dovoljno, a ja ne dobivam ništa za uzvrat.

Zar je to zaista ono što nas čeka? Zar će njene oči jednoga dana postati moje? Hoće li moje oči postati njene? Hoću li i ja jednoga dana prestati plakati nad izgubljenom mladošću, prihvatiti da sam sama i prigrliti život koji mi je preostao. Ili nada u zdravi, ravnopravni partnerski odnos još uvijek negdje postoji?

Volim životinje općenito, ali vjeverice obožavam. One meni predstavljaju onu prirodnu radoznalost koju osjećam u sebi i zbog toga im volim biti blizu i promatrati ih.

Ono što ja volim učiniti jest kupiti veliku čokoladu s cijelim lješnjacima, pojesti čokoladu, a lješnjake staviti u vrećicu. Zatim otići u obližnji park u potragu za vjevericama.

Kad dođem u park, obično se smjestim na mjesto na kojem mi vjeverice mogu prići na sigurnu udaljenost. Kad me vide, obično mi priđu iz čiste radoznalosti. Ja tad vadim lješnjake iz vrećice i dobacujem ih radoznalim vjevericama.

Prekrasne su. Toliko su divne i slatke dok grickaju lješnjake koje sam im donijela. Njihova me prisutnost čini nevjerojatno sretnom. Te male krznene loptice koje skaču s grane na granu, s drveta na drvo, svojim akrobacijama me podsjećaju na superjunake iz stripova. Elegantne su koliko su i snažne. Jednostavno savršene, a tako prirodne.

Mogu ih promatrati satima i svo to vrijeme se osjećam sretno i ispunjeno. Vrijeme provedeno u društvu vjeverica za mene je poslastica kao i sama čokolada. Oduvijek mi je bio san imati svoj životni prostor ispred kojeg će stajati drvo na koje će dolaziti vjeverice, a ja ću im dobacivati lješnjake.

Situacije poput ove s vjevericama su one zbog kojih se osjećam sretno, ali i zbog kojih sam zahvalna što postojim na ovom svijetu. Kako je sam život ispunjen teškim i mučnim situacijama, boravak u prirodi i promatranje vjeverica je nešto što me osnažuje za daljnju borbu.

Isto mi je bilo i s promatranjem ptica. Dok sam bila mala, uvijek sam se čudila ljudima koji su se bavili promatranjem ptica. Što tu ima zanimljivo, pitala sam se sve dok i sama nisam osjetila dobrobiti koje nešto takvo pruža čovjeku.

Toliku moć krije jednostavno promatranje prirode i života u njoj. Toliku snagu u čovjeku budi sama činjenica da je i on sam dio te prirode. Teško mi je objasniti zašto je to tako, ali apsolutno doživljavam da je to tako. Ne samo da doživljavam, već uživam blagodati toga.

Kad god sam u prilici, svoje vrijeme provodim u prirodi i promatrajući prirodu. To me stavlja u sadašnji trenutak, u jedini trenutak u kojem čovjek biva svojim tijelom.

I dok misli šeću od prošlosti do budućnosti, tijelo je ono koje biva samo u sadašnjosti.

Sadašnjost je i jedino vrijeme u kojem možemo boraviti s drugim ljudima. Kad razmišljamo o budućnosti ili se prisjećamo prošlosti, drugi ljudi mogu biti s nama u mislima, ali nisu s nama u stvarnosti.

Tek u sadašnjosti mi možemo uistinu bivati jedni s drugima.

U danima kad zaboravim živjeti u sadašnjosti, ja se okrenem prirodi kako bi me ona vratila u sadašnji trenutak.

U mislima čovjek može promišljati, ali tek u stvarnosti, u sadašnjosti, čovjek može djelovati.

Svaki trenutak proveden u prirodi mene čini bogatijom i ispunjenijom, ali i zahvalnijom. Čini da se osjećam živom, a često mi se u životu dogodi da se upravo tako ne osjećam. Ne osjećam se tako kad se nosim sa teškim izazovima ili kad se nosim s teškim ljudima. Ne osjećam se tako dok se borim s nepravdom i dok se borim za čisto preživljavanje.

Boravak u prirodi i promatranje živog svijeta u prirodi podsjeća me da se moj život ne smije vrtjeti samo oko golog preživljavanja. Podsjeća me da je život ispunjen radostima koje imam svako pravo doživjeti. Podsjeća me da se život udiše punim plućima. I podsjeća me da svijet krije tolika znanja koja ja tek trebam otkriti, a moja me prirodna radoznalost traži da ih otkrijem.

Do nekih spoznaja ćemo doći tek promatranjem onoga što se nalazi oko nas. Neke ćemo mudrosti spoznati tek kad njene primjere vidimo u prirodi koja nas okružuje. Koliko god teorije usvojili, često će nam tek iskustvo pomoći da nešto uistinu shvatimo.

Naša radoznalost nas može voditi kroz život. Naša radoznalost nam može pomoći da se oslobodimo straha i jednostavno prigrlimo život onako kako nam dolazi. Može nam pomoći da učimo o sebi i svijetu oko sebe. Može nam pomoći da živimo svoj život.

Prigrlite život. Uživajte u životu. Uživajte u prirodi koja vas okružuje i dopustite joj da vam pokaže svoju čaroliju. Otvorite se učenju i dopustite prirodi da vam otkrije svoja drevna znanja i svoju urođenu mudrost.

Rješavate li ikad križaljke iz novina? Ako rješavate, koje su vam najdraže? Volite li one u kojima pokazujete svoje opće znanje, one u kojima odgovarate na pitanja, ili one logičke, u kojima slažete ili popunjavate već ponuđeno? Volite li slova ili brojeve? Volite li zagonetke? Rebuse? Ili volite one u kojima morate zacrniti polja kako biste dobili sliku?

Što kada ste riješili već toliko križaljki da vam one više ne predstavljaju izazov, a željni ste nastaviti rješavati? Napravite li ikad nešto novo, odnosno začinite li malo izazov? Rješavate li istu križaljku na drugačiji način ili drugačijim pismom? Budi li sve to vašu kreativnost i kreirate li i sami nešto svoje?

U mladosti sam jako puno rješavala Sudoku, ali mi je s vremenom prestao biti izazovan, sve dok nisam naišla na njegove drugačije verzije. Prva je, umjesto standardnih 9, imala 16 polja u koja su se upisivali brojevi od 1-9 i slova A,B,C,D,E,F i G. Druga je imala samo prikazan zbroj koji su davala određena povezana polja, a treća je verzija bila sa rimskim brojevima, i to nepotpunim rimskim brojevima. Što to znači? To znači da ste imali upisano npr. V, ali to nije nužno značilo da se radi o broju pet, već ste vi morali dokučiti je li to čak možda 4, 6, 7 ili 8.

Kod križaljki u koje su se upisivali brojevi, ja sam umjesto arapskih upisivala rimske brojeve. Kod onih u kojima se morao upisati traženi pojam, ja sam umjesto latinice počela upisivati ćirilicu, a zatim i uglatu glagoljicu (što mi je bilo malo teže jer nju još nisam u potpunosti savladala), a za ekstra izazove, upisivala sam sve to rukom suprotnom od one kojom primarno pišem.

Čak i najjednostavnije križaljke počele su biti izazovnije i zanimljivije, a sve to samo zato što sam ih odlučila rješavati na drugačiji, teži i zahtjevniji način.

Ono o čemu do tad nisam puno razmišljala, a što se dogodilo, bilo je to da sam na taj način malo više aktivirala mozak, zbog čega sam iznenada došla do neki novih kreativnih ideja, ali i kreativnih rješenja za već postojeće probleme ili izazove.

Sam postupak drugačijeg pristupa rješavanju križaljki u meni je otvorio nešto novo, nešto svježe.

Potaknuo me na razvoj, na izlazak iz vlastitog okvira razmišljanja i nadilaženje vlastitih misaonih procesa.

Promjena pristupa promijenila je i moj pogled na stvari te me potakla na širenje svijesti. Odjednom sam mogla dokučiti nešto što mi je do maloprije bilo nedokučivo te pronaći rješenja koja su mi se do maloprije činila nedostižnim. Sve to zbog male promjene u rješavanju 'običnih križaljki'.

Zamislite što sve čovjek može postići ako ovo načelo primjeni i na svim ostalim poljima svog rada, ali i svog života.

Što sve može postići, što sve dokučiti, čega se sve sjetiti i što sve kreirati samo ako malo promjeni svoj stari pristup koji je imao pri obavljanju svakodnevnih stvari i pri nošenju sa svakodnevnim izazovima.

Znajte, nekad je potrebno tako malo da bi se postiglo tako puno. Probajte i sami se u to uvjerite.

Onaj tko ima potporu drugih iza sebe, taj može raditi što god želi. Uopće nije bitno je li to nešto ispravno i moralno ili nije. Samo i jedino je bitno ima li potporu i koliko ga ljudi podupire.

Unutar kućanstva smo se dohvatili teme jedne osobe iz susjedstva. Što je taj čovjek radio, nije bilo normalno. Bio je nagle naravi, agresivan, glasan. Tukao je ljude koji su mu se zamjerili, a čak je znao istući i one koje nije planirao jer bi ih zamijenio s onima koje je planirao istući. Tukao je i članove obitelji.

I nije samo on bio agresivac. I ostali članovi njegove obitelji su imali svoje specifične karakteristike. Unatoč svemu tomu, ta je obitelj opstala takva kakva je bila. Čak je bila i uspješna. Zašto? Zato što su na prvom mjestu, unutar sebe, unutar vlastite obitelji, imali potporu jedni od drugih.

Upravo to je ono što moja, ali i mnoge druge obitelji nemaju. Potporu unutar sebe. Međusobnu podršku njenih članova. Čak i kad se mi neki podupiremo, ni to nije vječno, a nije niti dovoljno snažno da bi opstalo. Dovoljno članova obitelji ima problema sa mentalnim zdravljem, tako da je i najmanji problem dovoljan da, blago rečeno, razjebe odnose.

U takvim se slučajevima ljudi odvajaju od stvarnosti, od realnosti i okreću se svom umu koji voli pretjerano razmišljati, ali i fantazirati o stvarima koje uopće ne postoje, a koje oni smatraju istinitima samo zato što ih doživljavaju u svojim glavama. To je vrijeme kad nastupa onaj poznati „a ja sam mislio…“, ali nije. Nije mislio.

Kad netko od njih kaže da je mislio, zapravo kaže da nije slušao, nije pratio, nije obraćao pažnju niti ga je uopće briga što se oko njega uistinu događa.

On je mislio misli utemeljene na svojim strahovima i samopodignutim iliti samopritisnutim kočnicama, a na temelju koji je postavljao pretpostavke, da bi zatim promišljao o tim pretpostavkama, dodjeljivao im kontekst i izvodio zaključke koji su predstavljali njegove osobne stavove te ih prezentirao kao jedinu moguću istinu. Jedinu moguću zato što on ne može pojmiti da išta drugo može biti istina, osim onog čega se on sam dosjetio razmišljajući u nedogled.

I dan danas sam alergična na ono kad čujem nekog da je upotrijebio 'a ja sam mislio', a očito je da uopće mislio nije ili barem nije razmišljao realno i normalno. Taj tuđi 'a ja sam mislio' toliko me je puta došao glave. I taj isti 'a ja sam mislio' je uvijek bio početak opravdavanja koje je samo izgovor za krivnju.

Dok su kod mene neki 'mislili', djelovali nisu. Podupirali nisu. Nisu niti štitili. Mogao nas je napasti tko je htio i kad je htio. Mogao nas je upotrijebiti i kao žrtveno janje, još pogotovo zato što nas je moj stari (a i oni prije njega) koristio upravo kao one koje će žrtvovati kako bi postigao svoje uvrnute i bolesne ciljeve.

I taman kad bih pomislila kako će stvari napokon krenuti na bolje, opalio bi me šamar stvarnosti. Oni koji su se napokon prividno probudili iz svojih samozapočetih iluzija, šakom i kapom su dijelili izjave kako sad tek vide što su radili u prošlosti, kako im je žao zbog toga, kako bi voljeli to promijeniti i zauzeti se za druge te kako će od sad pa na dalje bolje i pametnije. Ali to se nije dogodilo. Ovaj dio sa 'bolje i pametnije'.

Umjesto toga, stare su iluzije počeli mijenjati novima. Stari 'a ja sam mislio' sad je imao novu, updejtanu verziju. Drugačiju, ali jednako pogrešnu i nakaradnu. Ništa se uistinu promijenilo nije, a i vječno pitanje je ostalo isto. „Kako drugi mogu, a mi ne možemo?“ Tako što drugi rade zajedno. Čak i kad se ne mogu međusobno smisliti, i dalje su zajedno protiv ostatka svijeta.

Koliko ste vi ispravni, na kraju je najmanje bitno ako ćemo gledati na to koliki ćete javni uspjeh postići. Osobni uspjeh možete postići, on ne ovisi o drugima, ali koliko ćete biti uspješni u društvu, ovisi samo i jedino o tome koliko 'podupirača' imate, koliko sljedbenika imate, koliko imate onih koji će glasno reći da su uz vas.

Je li vaša obitelj uz vas, ona iz koje ste potekli? Je li uz vas vaša nova obitelj, ona koju ste za života oformili? Je li vaša okolina uz vas? Je li vaše susjedstvo uz vas? Jesu li i vama nepoznati ljudi uz vas? Je li netko uz vas? I koliko ih ima?

Dok god imate potporu, i kriminal vam prolazi ispod stola.

Sve je to naša realnost.

Čak i oni koji nisu za vas, ako šute, prešutno vas podupiru i time vaša potpora raste još i više.

Pojedinac bez potpore i dalje može postići velike stvari, ali povijest nas uči da će takav obično podnijeti javnu žrtvu te biti lišen života kao primjer drugima. Promjenu koju će potaknuti, potaknut će na početku u svima, ali samo na tren. Mnogi će se kasnije vratiti starim navikama dok će se samo nekolicina uistinu promijeniti.

Ali pojedinac s velikom potporom prestaje biti pojedinac i počinje biti dio cjeline, dio snažne cjeline istomišljenika i njihovih simpatizera, a takvima je samo nebo granica.

Neovisno o tome iz kakve ste okoline potekli, razmislite malo u kakvom okruženju sad živite. Imate li potporu drugih i pružate li i vi potporu drugima? Jeste li vi od onih koji vjeruju da smo zajedno jači? Jeste li od onih koji rečenice započinju sa 'a ja sam mislio'? Pitate li se i vi još uvijek kako drugi mogu, a vi ne možete? I znate li točno zašto drugi mogu, a vi ne možete?

Možda vam treba potpora, ali ju u svojoj okolini nemate. Nemojte očajavati, ali nemojte niti odustajati od onoga što želite. Mnogi od nas ne obitavaju u okolini koja će im pružiti potrebnu potporu. Upravo zbog toga mi moramo pustiti svoj glas i posegnuti u svijet, u potragu za 'svojim ljudima'. U potragu za onima koji isto misle, ali i djeluju jer nije sve samo u razmišljanju, smišljanju i promišljanju, ima nešto i u djelovanju.

Potpora je važna, ali nije nužna za baš sve u životu. Vi i dalje možete postići osobni uspjeh, nemojte to nikada zaboraviti. Nisu drugi ti koji će odlučiti jeste li vi uspješni ili niste. To je osjećaj zadovoljstva koji proizlazi iz vas samih.

Budite jaki i gradite se snažno i zdravo. Vjerujte da vaša potpora postoji i otvorite se ideji da su oni negdje tamo, a da ih vi još samo trebate pronaći. Možda upravo to privuče baš te ljude u vaš život.

Tog dana se od ranog jutra izdogađalo puno stvari koje su imale i svoja vremenska poklapanja. Nekoliko različitih mjesta istovremeno je zahtijevalo moju prisutnost, stoga sam nekoliko puta morala trčati tamo-natrag. Ovdje nije riječ o tome što se sve dogodilo, već o jednom ključnom zaključku.

Moj je veš, između ostalog, bio u praonici. Već se bio oprao i sad je bio u sušilici namještenoj na 30 minuta. Praonica je bila prepuna i znala sam da moram točno na vrijeme izvaditi svoje suhe stvari kako bi drugi ljudi mogli koristiti sušilicu.

Dok se veš sušio, obavila sam još neke stvari i dobro da jesam jer mi je tad stigla i poruka kako mi u roku pola sata dolazi majstor kojeg dugo čekam. Poruka je došla sa 15 minuta zakašnjenja, što znači da će majstor doći prije nego što mi se veš osuši.

Do praonice imam pune 2 minute hoda, što znači da ću ili majstora nakratko ostaviti samog ili će ga morati dočekati netko drugi. Zovem tadašnjeg stanodavca koji živi u istoj zgradi i zamolim ga da dođe pripaziti na situaciju, ali u to dolazi i majstor.

Morao je promijeniti samo jedan ventil pa sam naštimala alarm na 4 minute prije nego veš završi sa sušenjem. U trenutku kad mi je alarm zazvonio, stanodavac je došao na moja vrata, a majstor je upravo završavao posao. Pomislila sam, ne mogu sad ići, pričekat ću još minutu-dvije, bit će dovoljno.

Sve se brzo privelo kraju, majstor je požurio na iduću lokaciju, stanodavac je krenuo svojim putem, a ja sam požurila u praonicu. Kasnim jednu minutu. Jednu jedinu minutu.

Kako sam se približavala lokaciji, kroz veliki stakleni zid sam primijetila gužvu, a onda je jedan muškarac otvorio sušilicu s mojim stvarima, zgrabio dobar dio njih i krenuo ih baciti na pod jer nigdje drugdje nije bilo mjesta.

Potrčala sam i u zadnju sekunda viknula na njega da što to radi i nek smjesta ostavi moje stvari na miru.

Nisam gubila vrijeme. Izvadila sam vreće iz ruksaka i veš, koji inače uredno slažem, sam počela ubacivati u vreće kako bih što prije oslobodila sušilicu drugim ljudima. Čovjek koji je dirao moje stvari počeo je vikati, a ja sam mu uzvratila vikanjem, i dalje radeći svoj posao.

Bez obzira na situaciju, znala sam da ljudi čekaju i nisam htjela stajati dok se s nekim svađam. U biti, on je htio izraziti svoju ljutnju, iako mu je bilo neugodno što sam ga uhvatila. Htio se opravdati, iako bijesno, kako neki ljudi svoj veš ne pokupe satima, na što sam mu ja odbrusila da kasnim samo jednu minutu, što mogu potvrditi točnim vremenom na računu koji imam, a i da je bolje za njega da nisam svoj veš pronašla na podu.

On je i dalje tupio svoje dok sam ja skupljala svoje stvari. Kad sam završila, odjurila sam dalje jer je još nekoliko poklapajućih obaveza čekalo na mene.

S obzirom na sve što se dogodilo, ja sam i dalje stigla na vrijeme da zaustavim moguću katastrofu i tog sam dana odradila svih 11 obaveza koje su se samo redale, a čije vrijeme događanja nisam sama birala.

Kad sam kasnije pričala sa stanodavcem i kad sam mu prepričala cijeli događaj, on je počeo jaukati oko onoga što je moglo biti. Ljutio se i sam te je očekivao da će raspiriti i vatru u meni zbog ljudi u praonici, ali ja sam stigla na vrijeme. Da, znam da je moglo biti gore, ali nije. Iako je čovjek krenuo nešto napraviti, ja sam ga zaustavila u zadnji čas.

Kasnije tog dana, pričala sam sa još jednom osobom i situacija se ponovila. I ona je počela buktiti od bijesa u nadi da ćemo sad obje bjesniti zbog onoga što se moglo dogoditi. „Ali ja sam stigla u zadnji čas i zaustavila sam neželjeni razvoj događaja“, rekla sam joj, što je nju pak malo razljutilo, to kako sam razumom nadjačala vlastiti bijes.

Situacija se ponovila još jednom na isti način, s istim razvojem, ali je osoba ovoga puta bila vidno razočarana što ne bjesnim, već na to gledam onako kako i jest, a to je da sam stigla u zadnji čas.

Ja sam mogla biti ljuta. Mogla sam jadikovati, bjesniti ili dramiti, ali ja sam stigla. U. Zadnji. Čas. Moglo je biti, ali nije bilo. Krenulo je, ali sam to zaustavila.

Koja je poanta da budem uzrujana oko cijele situacije više od minutu-dvije? Koja je poanta da bjesnim oko toga što je moglo biti, umjesto da osjećam zadovoljstvo što sam stigla na vrijeme da to spriječim?

Bit će situacija u životu u kojima će čovjek pobjesniti s razlogom, ali ovo nije ta situacija. Ovo je bio splet okolnosti koji ipak nije rezultirao s najgorim ishodom i to zato što sam ja stigla u zadnji čas, odnosno na vrijeme da to spriječim.

Trošiti svoje vrijeme i energiju na bijes zbog onoga što je moglo biti, ali ipak nije jest trošenje dragocjenog vremena i energije.

Mog vremena i moje energije. Imajte to na umu kad se idući put nešto slično vama dogodi.

Kad se nađete u sličnoj situaciji, zapitajte se. Pitajte sami sebe je li ovo vrijedno bijesa ili zahvale što je ipak na kraju dobro prošlo.

Jeste li, na primjer, ljuti što je bus krenuo bez vas ili ste zahvalni što vam je ipak stao da vas pokupi? Jeste li ljuti što vam je nešto ispalo ili ste pak zahvalni što ste to nešto uhvatili u zadnji čas prije nego što je palo i razbilo se?

Jeste li ljuti što se nešto moglo dogoditi ili ste zahvalni što ste to uspjeli spriječiti?

Razne situacije će u nama izazvati razne reakcije. Možda ne možemo uvijek kontrolirati koje se emocije bude u nama, ali s vremenom i radom na sebi možemo odlučiti kojim se osjećajima želimo, a kojima ne želimo prepustiti. Možemo odlučiti kako ćemo gledati na stvari. Možemo birati. Možemo odabrati bolje za sebe.

Bijes je normalna reakcija koju će izazvati uglavnom nepravedne i neželjene situacije. Iako pojava bijesa može biti opravdana, to ne znači da vi u tom bijesu morate ostati.

Budete li u životu birali gledati širu sliku stvari, budete li imali suosjećanje prema drugima, ali i prema sebi te budete li bili otvoreni zahvalnosti za ono što vam se u životu dogodi, vi ćete biti taj koji diktira melodiju svog dana, a nećete dopustiti neželjenim emocijama da to čine umjesto vas.

Vi se možete osloboditi onoga što ne želite osjećati, samo morate svjesno raditi na tome.

Birajte bolje za sebe. Učinite to za sebe.

Iskustvo mi kaže, preživjet ćeš i to. Iskustvo mi također kaže, borba će biti duga, teška i nemilosrdna, a ti ćeš cijelo vrijeme morati aktivno sudjelovati u njoj. Izgubit ćeš financije, vrijeme, živce, a vjerojatno i zdravlje. Svakog ćeš dana doticati ponor i htjet ćeš odustati od svega, pa čak i od života. Gazit će te, blatit će te, omalovažavat će te, gotovo nitko ti neće vjerovati. Borit ćeš se protiv nepravde, ali i protiv svih onih zlosutnih spodoba koje imaju samo vlastito mišljenje i ništa više od toga.

Iskustvo mi kaže, već si nešto slično prošla, možeš opet. Iskustvo mi kaže i pogledaj ponosno svoje ožiljke, oni su dokaz da si preživjela.

Iskustvo mi kaže da ja to mogu. Iskustvo mi kaže i da nikad nije bilo lako.

Što kad nam iskustvo kaže da ćemo na kraju izaći kao pobjednici, ali da ćemo do kraja doći samo i jedino ako se upustimo u žestoku borbu preživljavanja? U borbu u kojoj ne smijemo odustati iako će sve u nama vrištati od bola i moliti se da sve to jednostavno prestane?

Što kad su u pitanju bitne, životne stvari, a ne neke površne gluposti? Što kad se radi o vlastitom životu?

Ako izguram do kraja, neće mi puno ostati, neću puno dobit, ali ako odustanem, platit ću cijenu koja je bila namijenjena drugima. Platit ću sve ono za što nikad nisam bila kriva.

Kad je u redu odustati? Kad je u redu dići ruke od svega? I kako živjeti dalje kad ti oduzmu pravo na vlastiti život?

U mom je iskustvu puno borbi koje sam vodila kako bih se izborila za svoja osnovna prava. Borbi protiv nenormalnog, protiv lažnog i protiv nepravednog. Borbi koje su me iscrpile, a preda mnom su još i neke nove borbe.

Borbama nikad nema kraja. U periodu između tih borbi, ja malo odahnem, uvijek se nadajući da će od sad pa na dalje biti bolje, biti lakše, ali život baš voli nuditi nove izazove. Život kao da mi kaže „izgradit ću te ovim borbama“ a ne vidi koliko sam ja cijela izranjavana.

Koja je svrhe svih tih malih pobjeda? Koja je svrha boriti se? Koja je svrha dijeliti svoje iskustvo kad drugi to ne čuju, ne cijene niti vjeruju? Drugi koji će na kraju proći to isto, praveći se kao da se nikome prije njih to nije dogodilo.

Mislila sam da mogu pomoći drugima svojim iskustvom, ali moje iskustvo mi je pokazalo da jedino na kraju mogu pomoći sebi tako što rastem i razvijam se.

Misli čovjek kako može promijeniti svijet, a svijet na kraju promijeni čovjeka.

Sve što smo na kraju proživjeli, proživjeli smo radi sebe, ne radi drugih. Nikome mi nismo pomogli kad smo podnijeli žrtvu. Većina ih uopće ništa nije naučila iz onoga što smo mi prošli. Većina je nastavila po starom, ponavljajući upravo one obrasce koji su nama naštetili.

Na samo mali broj ljudi će pozitivno utjecati ono što mogu naučiti od vas, a to su obično upravo oni ljudi koji i sami prolaze isto ili barem slično. Ljudi koji ni sami nemaju niti podršku niti potporu vlastite okoline i nemaju nekog tko im vjeruje.

Zbog koga ili čega se onda borite?

Borite se zbog sebe i za sebe, ali pazite da to ne bude na način da bespotrebno nanosite štetu drugima.

Neće svaki dan biti borba, ali će u vašem životu biti mnogo borbi koje ćete imati priliku voditi. Borbi koje će se voditi neravnopravno i nepravedno. Borbi na koje ćete morati pristati jer nećete imati izbora, odnosno izbor neće biti niti dobar niti povoljan.

Vi možda mislite da se borite za druge, ali i drugi moraju na to gledati baš kao i vi, inače je sve uzaludno. Ako drugi ne doživljaju vašu borbu kao borbu i za njih i njihova prava, oni neće imati poštovanja niti za vaš trud niti za vašu žrtvu.

Čovjek sam stječe svoje spoznaje, sam uči, sam raste i razvija se. Sve je to unutarnji proces koji čovjek mora odraditi sam.

Vaš izbor je bio boriti se. Njihov je izbor doživjeti to onako kako to oni želi. Vi ne možete spasiti drugu osobu ako vam ona to ne dopusti, kao što ne možete spasiti niti sami sebe ako si to ne dozvolite i ako se toj mogućnosti ne otvorite.

Ako se već želite boriti za druge, borite se pomireni s činjenicom da i drugi imaju izbor. Drugi sami moraju prihvatiti vašu borbu kao i borbu za njih. Oni sami moraju shvatiti što vi činite i zašto to činite te sami moraju prihvatiti da je to i za njihovo dobro.

Vi možete odgajati drugog čovjeka, ali njegova će spoznaja proizaći iz njega samog.

Nije sve uzaludno. Nastavite se boriti, nastavite odgajati i sebe i druge. Nastavite usađivati zdrave i čvrste temelje i nastavite se graditi snažno na tim temeljima.

Svi mi imamo izbor. Budemo li imali i zdravi primjer oko sebe, lakše ćemo vjerovati da je i nama to moguće.

Iskustva stečena tijekom života koristimo kako bismo zaključili je li nešto vjerojatno ili nije te je li nešto moguće ili nije. Odnosno, zahvaljujući iskustvu, prosuđujemo vjerojatnost nečega. Znači li to da ono za što zaključimo da nije moguće, neće niti u budućnosti biti izvedivo? Smatramo li da nešto nije moguće ili da nešto trenutno, pod ovim uvjetima, nije ostvarivo?

Nekoliko sam puta u medijima naišla na tekstove o izumima u kojima stoje tvrdnje kako danas imamo ono što se u prošlosti smatralo nemogućim! „Nitko nije vjerovao da je to moguće!“ Kako? Kako je moguće da nitko nije vjerovao da je to moguće? Jer da je uistinu tako, danas do toga ne bi ni došlo. Netko je, unatoč svemu i unatoč svima, vjerovao da je nešto moguće i radio je na tome dok to nije i ostvario.

Netko je vjerovao i to je bilo dovoljno!

Mediji tvrde kako u prošlosti nitko nije vjerovao da je moguće ono što je danas sasvim normalno, ali do tog nečeg je došlo i to nešto je postalo normalno, odnosno uobičajeno upravo zato što netko nije razmišljao 'ne, to nije moguće', nego je to poželio i razmislio kako da dođe do onoga što želi.

Netko se fokusirao na ostvarenje svoje želje, umjesto da je fokus usmjerio prema pretpostavljenom neuspjehu.

Jer dok se nešto ne proba ostvariti, neuspjeh je samo pretpostavka.

Ako probate, možda ćete uspjeti, a možda i nećete, ali dok god nešto niste probali postići, i uspjeh i neuspjeh su samo pretpostavke. Što god vi sad pretpostavili, ne znači da ste i u pravu. Stoga, probajte, što vas to košta?

Ako vjerujete u rast, razvoj, napredak, evoluciju, shvatit ćete da je pogrešno razmišljati kako je nešto nemoguće. Sve je moguće, mi samo možda još nismo spremni to prihvatiti jer nemamo dovoljno kapaciteta za razumijevanje ili iskustva koje bi nam podržalo tu teoriju.

Sve je moguće, samo mi još moramo biti sposobni prihvatiti takav način razmišljanja.

U prošlosti 'nitko nije vjerovao', a danas to imamo. Danas nitko ne vjeruje da su neke stvari moguće, a ja sam sigurna da netko upravo sad radi na rješavanju tog problema.

Netko vođen željom da nešto ostvari, a ne sputan strahom od neuspjeha.

Je li nešto moguće ili nije, na kraju neće ovisiti o našem iskustvu, već o onome u što mi vjerujemo. Da, iskustvo i stečena znanja nam omogućuju da izračunamo neku vjerojatnost, ali to je i dalje samo vjerojatnost. Nekad se ostvare i one stvari koje su imale mali, gotovo nikakav postotak vjerojatnosti uspjeha, a znate li zašto su se ostvarile? Zato što je netko vjerovao i nije odustajao!

Bez obzira koliko iskustva stekli, bez obzira koliko znanja prikupili i bez obzira što naša okolina mislila o tome, sve se na kraju ipak svodi na ono u što mi sami vjerujemo.

Uspjeh ovisi o vjeri u ono što pokušavamo ostvariti ili postići!

To i dalje nije garancija da ćemo nešto ostvariti, ali možda samo nećemo ostvariti od prve. Nekad je možda pitanje koliko smo uporni u pokušavanju. Nekad će možda biti potrebno i 40 pokušaja, WD to najbolje zna.

Ali ako nešto želite, ako nešto uistinu želite, vjerujte u to. Vjerujte da je moguće. Budite prva podrška ostvarenju svog sna. Vaš san treba vas kako bi se ostvario. Budite upravo vi onaj netko tko je ipak vjerovao.

Godinama sam slušala kako ljudi govore da smo upravo tamo gdje i trebamo biti, ali mi nije bilo jasno zašto netko vjeruje u to. Ako imamo slobodu izbora, zašto bismo onda trebali vjerovati da nas nešto drugo ili netko drugi usmjerava ili sve nekako magično premeće kako bismo išli tamo gdje trebamo ići ili kako bismo radili ono što trebamo raditi.

Nije mi bilo jasno, a onda sam počela primjećivati obrasce. Obrasce koje nisam doživljavala u trenutku kad su se događali, već sam ih tek s odmakom, retrospektivno mogla prepoznati. S vremenom sam i sama počela uviđati da sam upravo tamo gdje sam u tom trenutku i trebala biti.

Nekad je to bilo vremenski tempirano, znači baš na određeni dan, a nekad je bilo malo drugačije. Nekad sam stizala tamo gdje sam trebala i biti tek kad bih se okuražila i donijela odluku nešto napraviti ili se napokon nečega osloboditi. Kao da je moje 'stizanje na to pravo mjesto' ovisilo o mojim čvrstim odlukama, onima bez koji tamo nikada ne bih došla, ali i bez kojih tamo ne bih opstala.

Budući da smatram kako ne možemo sa sigurnošću znati što je bilo prije, ali niti što će biti nakon ovog života, otvaraju se mogućnosti koje mogu potvrditi da mi imamo slobodnu volju, ali se možda mijenja trenutak kad smo mi to nešto odlučili. Možda smo zaista prije ovog života odlučili koje će nam neke smjernice života biti, ali na nama je i dalje da, nesvjesni toga, donosimo slobodne odluke na konto onoga što već unaprijed planirano prolazimo.

Uvod u ovaj tekst već je napisan u 4. broju Omnije, tekst 7. poglavlja naziva „Uvod u anatomiju /Studirati medicinu ili spašavati svijet/“. Ovdje ću jednostavno nastaviti pisati u tom tonu.

Kroz život su mi se događale teške stvari, ali ne nužno i one najteže. Tragedija je bilo, ali još uvijek nisu najgore na svijetu. Još sam uvijek u jednom komadu, izuzev umnjaka koji su mi izvađeni.

Prolazila sam i još uvijek prolazim teške borbe, ali nisam nepovratno klonula duhom. Na život gledam s pozitivom, ali sam realno optimistična. To ne znači da ushićeno kao nadrogirana hodam svijetom i na sav glas vičem kako je sve prekrasno. To znači da razlikujem kad je nešto dobro, a kad loše i shvaćam da se iz svega na kraju može nešto naučiti, tako da ipak ništa nije uzaludno.

Reputacija koju sam kroz život stekla je da sam brutalno iskrena i iskreno brutalna, ali to ne znači da nemam takta, već da ne podnosim preseravanje. Znam 'pročitati prostoriju', znam kad nešto trebam reći, a kad nešto zadržati za sebe. Uvijek mislim ono što kažem, iako neću uvijek na glas izgovoriti ono što mislim. Nekad ljude jednostavno ostavim u neznanju jer nisu niti zaslužili čuti istinu.

Empatija je u meni snažno izražena, ali nečije sranje osjetim na kilometre. Koliko god milo i drago izgledala drugim ljudima, ne dam se zajebavati, a ljudima to nije drago. Ljudi se jednostavno vole izdrkavati po drugima i ne podnose tuđe osobne granice.

Mogla sam izabrati i uljudnije riječi u ovom tekstu, ali to je ništa naspram svih onih koje sam ja doživjela od drugih ljudi. Rekao bi pokojni Malnar, „neke stvari ne možeš izraziti drugačije nego psovkom“, pa se i izražavam upravo onako kako sam se i htjela izraziti.

Bez obzira što mi se dogodilo u životu, ima nešto što se ipak nikad nisam pitala. Nikad se u životu nisam osjećala tako niti sam si postavljala pitanja tipa „ah, zašto baš ja“, „zašto se baš meni (ili samo) meni ovo događa“, „zašto uvijek meni“ ili slično. Nisam doživljavala da se sve samo meni događa, nego sam shvaćala da se događa mnogima, pa tako i meni.

Kad se ljudima nešto ružno ili nešto loše dogodi, odmah posežu za pitanjem „zašto baš ja“. Mnogi kao da ne vide što se sve oko njih događa. Mnogi kao da uopće ne doživljavaju patnju drugih ljudi. Oni kao da vide samo ono čemu oni sami teže, a za što misle da je njima nedostižno dok drugi to mogu imati.

Ljudi kao da su slijepi za realnost i žive samo neku svoju unutarnju stvarnost.

I iako su svakom čovjeku njegovi problemi najteži, neki kao da uopće ne vjeruju da itko na ovom svijetu osim njih samih ima probleme.

Rano sam primijetila da ja jako dobro – primjećujem stvari, da znam pogoditi srž problema i da znam što reći i kako to reći. Primijetila sam da se ljudi bolje osjećaju uz mene i da jednostavno teže mojoj prisutnosti, ali i da, bez progovorene riječi, u ljudima koji su vrlo van balansa ili imaju komplekse, izazivam bijes i ljubomoru.

Doslovno je dovoljno samo da sam u prisustvu takvih ljudi. Ja ću njih namirisati na kilometre, a oni će svoj bijes usmjeriti na mene čim me vide. To se događa kod ljudi koji ne vjeruju u sebe pa smatraju da moraju mrziti one koji imaju nešto što oni sami žele, a to su npr. samopouzdanje, prijatelji, talenti, stav u životu, uspravan hod ili pak mogućnost uživanja u životu.

Primijetila sam da ja, kao i drugi ljudi, prolazim teške stvari, ali da se ja za razliku od mnogih znam izraziti, spremna sam se usprotiviti i zauzeti za sebe, ali i za druge, i spremna sam svoje stečeno znanje podijeliti s onima kojima je to potrebno.

Čemu se pitati glupa pitanja poput „zašto baš meni“? Zašto ikome od nas?

Zašto bi itko trebao doživjeti nepravdu? Ili bolest? Ili nesreću?

To mi je u rangu onih gluposti, kad netko mlad nastrada, a ljudi odmah kažu „ah, bio je ili bila je tako lijepa. Šteta što joj se to dogodilo!“ Je li, a da je bila ružna, nikom ništa?! Kakve su to gluposti?

Ovdje smo očito kako bismo doživjeli neka iskustva i kako bismo se kroz njih izgradili. Neki će sami spoznati sebe, a nekima će ipak u tome trebati i tuđa pomoć. Neki su ovdje da se bore za sebe, a neki da se izbore i za druge.

Svi smo mi ovdje da učimo, ali i da doprinosimo svojim kvalitetama.

Obrasci koje sam primijetila u svom životu su me uvijek još i više i dublje gurali u psihologiju, u filozofiju, ali i u kreativno stvaralaštvo. Sve što se oko mene rušilo, pružalo mi je uvid u stanje stvari, pružalo mi je potrebne informacije, poticalo me na osobni rast i razvoj te me neizostavno stavljalo u ulogu onog tko pomaže drugima i svojim im primjerom pruža podršku da i oni sami to učine.

Sve me guralo u ovo što jesam i sve me vodilo ovdje gdje jesam.

Pa kako da ja onda ne budem ono što sam došla biti kad se sve tako posložilo da mi to i omogući?

Pod tim ne mislim da mi je išta stiglo na pladnju, već mi je svaki izazov pred kojim sam se našla pružio mogućnost da sama steknem željenu vještinu.

Možda vi u ovom trenutku ne znate točno tko ste, što ste ili zbog čega ste ovdje, ali imajte malo vjere u ovaj život. Poslušajte onaj unutarnji osjećaj koji vam se obraća i bacite pogled na sve ono što ste prošli te na ono kamo vas je sve to dovelo. Nije sve izgubljeno. Možda tek u ovom trenutku života dolazite do neke točke spoznaje i promjene smjera ili pak još čvršćeg držanja dosadašnjeg kursa.

Primjećujete li i vi ponavljajuće obrasce u svom životu? Primjećujete li koje ste to osobne vještine izbrusili svim ovim iskustvima koja ste do sad imali? Primjećujete li išta neobično, pomalo neobjašnjivo? Primjećujete li išta?

Mislite li i vi, sad kad pogledate cijeli svoj dosadašnji život, da ste upravo tamo gdje i trebate biti?

Mnogo toga ne znam sa sigurnošću, ali mnogo toga osjećam da bi moglo biti točno. Jedna od tih stvari je da sam tamo gdje i trebam biti. Pitanje je samo kamo sad i kojim putem trebam poći dalje.

Bila sam još mala kad je kod nas pala velika količina kiše. Padala je toliko jako i toliko uporno da su nam se začepili svi odvodi. Odvodi od kanalizacije koji su se nalazili na cesti više nisu mogli primati vodu, stoga se niz ulicu slijeva rijeka kiše.

U našoj kući, voda je u podrum navirala kroz sve odvode, pa čak i kroz pukotine u betonu. Udubljenje u kojem se nalazio sat za vodu bilo je ispunjeno do vrha.

Cijeli kvart je bio na nogama, pogotovo zato što su mnoge zgrade imale podrumske stanove. Znali smo da je duga noć pred nama, a sve što smo mogli bilo je puniti kante vodom iz podruma i prazniti te iste kante izvan kuće, odnosno izlijevati ih na ulicu koja je bila zaštopana.

Bila sam mala, ali sam htjela pomoći, iako to nitko nije zahtijevao od mene. Na svoje bose male nožice obula sam mamine velike klompe, uzela kantu koju sam mogla nositi te se bacila na posao. Satima sam silazila u podrum, punila kantu, a zatim ju nosila uz stepenice sve do ulaznih vrata. Svi smo radili zajedno.

Kako je vrijeme odmicalo, situacija se na tren činila beznadnom, a na tren obećavajućom. Jutro je donijelo nadu i stvari su počele ići na bolje. Iako su mnogi bili izgubili svoje podrumske stanove, mi smo uspjeli spriječiti da nam voda dođe do razine na kojoj mi boravimo.

Godinama kasnije, kao srednjoškolka, vraćala sam se kući iz škole. Na sebi sam imala plavu majicu s oznakom Supermena na prednjoj strani. Kako sam se približavala kući, tako sam primijetila da se sve više ljudi nalazi na ulici. Dok sam se probijala kroz ljude, neki su počeli klicati „Eno Supermena, on će nas spasiti!“. Naravno da su se šalili, a ja u tom trenutku još nisam znala što se događa, sve dok nisam došla do mosta.

Izgledalo je kao da je cijeli grad izašao na ulicu. To je bio prvi veliki prosvjed koji sam do tad vidjela uživo. Ljudi su se borili za tvornicu i to onu istu koju su moji baka i djed pomogli graditi. Ljudi su ustali kako bi spasili svoja radna mjesta, svoj grad, svoj opstanak. Svi su bili jedni uz druge. Tako se barem činilo.

Iako smo bili djeca, pridružili smo se prosvjedu. Činilo se kao da će to ujedinjeno zajedništvo napraviti promjenu, no onda sam se susrela s pukotinama, s unutarnjim razdorom. Neki ljudi koji me poznaju počeli su meni, djetetu, dovikivati gluposti. Pitali su se što ja ovdje radim kad ja nisam dio toga. „Čega“, pomislila sam, „svog rodnog grada“? Dovikivali su kako ja nemam što ovdje raditi jer, pazite, moji roditelji rade u drugoj tvornici, onoj nedaleko ove za koju se oni sad bore. Čak su mi dovikivali da se 'gonim kući'.

Tad sam se još pokušala opravdati kako su moji baka i djed sudjelovali u izgradnji baš te tvornice, kako mnogi moji poznanici tamo rade i kako je tvornica dio našeg grada i da se svi moramo boriti za nju. Uzalud, to je samo još više razbjesnilo ionako bijesnu nekolicinu. Nekolicinu koja se, kad je propadala tvornica u kojoj su moji roditelji radili, nije niti udostojila izaći na ulice. Nije izašla niti kad su počeli zatvarati sve ostale tvornice moga grada. Našeg grada.

Nekoliko godina kasnije, dok sam studirala, situacija u gradu, ali i u državi i svijetu postajala je sve gora. Koliko god smo se trudili nešto pokrenuti, nešto poduzeti, zajedništvo je uporno izostajalo. Vrhunac sam doživjela kad smo prosvjedovali zbog sveg onog zla koje se uporno dopuštalo, ali i poticalo. Onog koje je uništavalo obitelji, a punilo džepove kriminalnim pojedincima.

Dok je nekoliko stotina nas hodalo ulicama centra našeg grada, ljudi s balkona su nam počeli dovikivati jako ružne stvari, a zatim su počeli i pljuvati po nama. U doslovnom smislu. U tom trenutku sam znala da je sudbina mog grada da propadne, a kad će opet stati na noge, ne zna se.

Kad su huligani ubili mladića, u glavnom smo gradu prosvjedovali obilno i jako. Svi smo bili ujedinjeni istom boli i istim ciljem. Ništa se od onda promijenilo nije, a situacija se po medijima čak i izokretala kako bi osudila žrtve.

Svi za jednog, jedan za sve, ali samo na kratko.

To je istina našeg društva ovdje na našim prostorima.

Svi ćemo ustati, zatim će razdor početi iznutra, a onda ćemo se razrijediti kao magla.

Onaj tko je pametan, zna da će se svaki ustanak na našim područjima urušiti sam od sebe. Čovjek treba biti samo malo strpljiv dok se to ne dogodi, a ljudi? Ljudi kao da ništa ne razumiju. Kao da ništa nisu naučili. Kao da uopće nemaju niti volje niti strpljenja izboriti se za sebe, ali su u stanju jadikovati do kraja života o tome koliko im je samo teško.

Puno se toga dogodilo tijekom mog života, a onda se i tlo zatreslo. Stajala sam u kuhinji tijekom najgoreg podrhtavanja, jednim okom gledajući zidni sat, drugim mamu koja je bila sa mnom, ali na drugom kraju prostorije. Pokušavala sam ju umiriti riječima jer nikako nisam mogla hodati do nje.

Kakva tragedija, a takvo se zajedništvo akumuliralo u trenu.

Ljudi su doslovno u trenu bili na ulicama i pomagali jedni drugima. Pomagali da se raskrče te iste ulice i spase ljudi kojima je pomoć potrebna. Toliko se toga pozitivnog pokrenulo, toliko smo bili jaki, skladni, a onda je i to počelo kopniti. Počele su prevare, počela je korupcija, počeli smo se okretati jedni protiv drugih.

Zajedništvo je u nas jako, ali kratkotrajno. Zajedništvo zajednice bilo koje vrste. Zajedništvo grada, države, nacije, ali i zajedništvo unutar obitelji. Ako zajedništva nema unutar obitelji, osnovne zajednice iz koje svi potječemo, kako ćemo graditi snažnu zajednicu na većoj razini?

Neke su obitelji male, neke su velike, ali sve one se svode na to da ta zajednica od minimalno dvije ili pak više osoba dijele određene karakteristike ili motive te da djeluju zajedno. Problem počinje kada se članovi zajednice okrenu jedni protiv drugih.

U mojim dosadašnjim tekstovima mogli ste primijetiti kako zagovaram da se čovjek gradi, da vodi brigu o sebi, da raste i razvija se. Zagovaram da slijedi svoje srce čak i kad nema potporu svoje okoline. Zagovaram da misli na sebe, ali ne na onaj ružan, sebičan način kojim bi namjerno radio štetu drugima. Ne na način da ne brine o svojoj okolini i da ju oštećuje.

Smatram da čovjek treba, uvjetno rečeno, biti 'sebičan' onda kad se želi razvijati, a njegova bliska okolina ga u tome sprečava. Onda kad on može postići puno toga, ali ga drugi sprečavaju tako što mu nameću svoje vlastite okove i mentalna ograničenja. Onda kad želi spriječiti zločin, a izdaju ga upravo oni kojima korupcija ulijeva kovanice u džepove. Onda kad čovjek želi promjenu na bolje, a okolina ga pokušava ušutkati.

Čovjek treba graditi sebe kako bi bio zdrava sastavna jedinka svoje zajednice.

Čovjek se, gradeći, ne gradi samo zbog sebe. To čini i zbog svih ostalih. Kako bi im pomogao, kako bi im pružio primjer i kako bi im postavio zdrave temelje. Svaki čovjek je bitan i ima svoju ulogu na ovom svijetu. Ulogu koju će odraditi tako što će živjeti svoj život.

Kao i ptica, čovjek može biti slobodan i istovremeno biti dio jata. Može misliti na sebe i svoje potrebe i istovremeno pomagati svom jatu i potrebama jata. Potrebno je samo uvesti ravnotežu i u sebe i u zajednicu. Potrebno je zdravo balansirati životom.

Čovjek može biti moćno biće. Skladna zajednica stvara još veću moć. Dok god dopuštamo da nas razjedinjuju i odvajaju od drugih, dopuštamo im da nam oduzimaju našu moć.

Zajedništvo predstavlja osjećaj pripadnosti zajednici te izražavanje tog osjećaja. Predstavlja ukupnost nastojanja i napora za održanje i dobrobit zajednice.

Vi ne morate biti dio neke zajednice na silu, ali na vama je onda da pronađete 'svoju' zajednicu, svoje pleme. Da pronađete svoje istomišljenike koji su spremni međusobno podupirati svoje članove.

Kad radimo zajedno, naša se snaga množi.

Množi se tako da je i naša motivacija tim veća, pa upravo zbog toga još i veća snaga izvire iz nas.

Kad osjećamo potporu oko sebe, kad osjećamo podršku svoje okoline, kad osjećamo da pripadamo i da možemo pridonijeti, mi tad i radimo upravo to. Pridonosimo onime što mi možemo pružiti. Povećavamo svoj osjećaj vrijednosti, povećavamo empatiju prema drugima i povećavamo želju pružiti sebe za bolje svih nas.

Čak i kad je samo jednoj osobi potrebna pomoć, zajednica se u stanju snažno ujediniti upravo zbog te jedne osobe.

Nije da ta jedna osoba vrijedi više nego svi ostali, već svi ostali vrijede upravo zato što pokazuju koliko je svaki član bitan.

Mi imamo toliku snagu na dohvat ruke, ali razdor među nama sprečava nas da tu snagu dosegnemo. Razdor koji često sami potičemo. Razdor koji su nam usadili oni koji su nas htjeli pokoriti. Razdor koji mi sami svakodnevno podgrijavamo, a da se više i ne sjećamo zašto to činimo.

Kad dođe do tragedije, ona će iz ljudi izvući i ono najbolje, ali i ono najgore, ovisno o tome što je čovjek u sebi hranio svih ovih godina.

Kako ćete reagirati u ključnom trenutku ovisi o tome kako živite i u onom 'običnom' trenutku. Kad budete morali reagirati bez puno razmišljanja, reagirat ćete iz srca, a time će se pokazati i vaše pravo lice. Pokazat će se i iz koje točke sebe djelujete. Djelujete li iz straha, bijesa, mržnje ili možda ljubavi.

Kad netko bude trebao vašu pomoć, a kad ćete vi imati vremena samo reagirati, ne i razmišljati, pokazat ćete pravog sebe. Pokazat ćete i kakvi ste kao osoba i kakav ste kao član zajednice. Upravo zato, vi morate raditi na sebi.

Nemojmo odustajati niti od sebe niti od drugih! Naša zajednica treba našu pomoć, a mi jesmo dio naše zajednice. Mi trebamo sami sebe. Trebamo da budemo zdravi i snažni. Trebamo vjerovati sebi i u sebe.

Vi to možete. Vi sami možete biti ono što vam je potrebno da budete. Budite hrabri unatoč strahu. Budite ono što možete biti. Budite najbolja verzija vas samih. Ovdje ste kako biste to postigli. Ja već vjerujem u vas, vjerujte i vi u sebe.

U okolini mog odrastanja, ali i kasnijeg života, okruživali su me ljudi, bolje rečeno, još uvijek me okružuju ljudi koji imaju filozofiju da dan treba potrošiti. Da kroz dan treba izgurati do kraja i to tim brže što je dan teži. Kad je dan ispunjen problemima, ti protrči kroz dan kako bi što brže pobjegao tim problemima. Ali nisi im pobjegao. Štoviše, i sutra te čekaju ti isti problemi kojima se jučer nisi pozabavio.

Ako je dan težak, protrči kroz dan. Ako je dan dosadan, protrči kroz dan. Ako je dan predivan, protrči kroz dan kako bi sutra mogao plakati za jučerašnjim proletjelim danom. Trči kroz dan, trči kroz život. Trči kako bismo svi mogli sjediti i žaliti se kako vrijeme leti.

Da, vrijeme leti. Vrijeme nam ponekad i bježi. Zašto onda da se utrkujemo s vremenom, tko će od koga prije pobjeći?

Nekad će nam dan biti težak i htjet ćemo da završi što prije. To je razumljivo. Prirodno je da se tako ponekad osjećamo, ali ako se tako osjećamo često, nešto u svemu tome radimo krivo.

Zašto čovjek bježi od života?

Smatra li da mu je to još jedina preostala opcija? Jednostavno pobjeći? Požuriti prema njegovom kraju? Zašto?

Ako vam život nije zadovoljavajuć, treba ga mijenjati, a ne bježati od njega. Promjena nije laka, ali takve su promjene. Takve su transformacije, takva su uzdizanja. Teška i bolna. Ali bolno bi bilo ostati i zakopan u mjestu koje nam nije po volji. Boljet će i ovako i onako, onda je bolje jednostavno hrabro ići za onim što nam srce želi.

U dan koji je pred nama treba uložiti. Iako nam je teško, bolje nam je onda malo predahnuti, sabrati se i odlučiti iskoristiti dan na najbolji mogući način. Ne morate odmah raditi velike stvari. Bit će dovoljno da za početak radite male korake u smjeru u kojem želite ići. Da napravite sve one sitnice koje će vam donijeti neku dobrobit. Da riješite one male rješive probleme, naučite nešto novo, neku sitnicu. Da uživate u mali radostima, da si ispunite one male želje.

S vremenom ćete moći odraditi i velike stvari, ali kad je teško, dovoljni su i mali koraci prema naprijed. Svaki korak prema naprijed se računa.

Nemojte vječno nekud žuriti ili od nečega bježati. Usporite malo i uživajte u životu. Da, problemi su teški, problemi se moraju rješavati, ali nekad nam je odmor potreban kako bismo se mogli nositi s tim problemima. Nekad je uživanje potrebno kako bismo došli do nekih novih ideja, nekih novih rješenja.

Nemojte bježati. Nemojte misliti da je sve samo teško. Ima i onih stvari koje nisu takve. Pronađite ih, pronađite svoje male užitke. Istražujte radoznalo i nemojte lako odustajati. Predahnite, odmorite, ali ne odustajte.

Meni je teško nositi se s okolinom koja ne gleda na stvari kao što ja na njih gledam, stoga moji problemi, odnosno rješavanje tih problema postaje teže. Borim se i sa svijetom, ali i sa onima koji se boje života i koji taj teret straha uporno pokušavaju prebaciti na mene.

Potrebno nam je zajedništvo. Potrebna nam je sloga. Potrebno nam je međusobno iskazivanje poštovanja. Surađujte s drugima umjesto da radite jedni protiv drugih. Zajedno ćemo uvijek biti jači.

Osvijestite kako nam je bolje držati se zajedno jer u tom zajedništvu ćemo naći i potporu i utjehu koje su nam nužne za opstanak.

Ne odustajte od sebe, ali ne odustajte niti jedni od drugih. Pružite i sebi i drugima priliku za bolji i sretniji, ispunjeniji život. Negdje u tome leži snaga ljudskog roda. U slozi i zajedništvu.

Svjetionik je visoka građevina smještena uglavnom na istaknutoj točki obale koja emisijom svjetlosnih signala brodovima omogućava navigaciju. Svjetionik može pomoći i u zračnoj navigaciji. Njegova glavna uloga je označavanje opasnih područja te usmjeravanje prema sigurnim ulazima u luke.

Svjetionik pomaže, navigira, no svjetionik ne trči spašavati brodove, već snažno i uspravno stoji na mjestu s kojeg ga drugi mogu vidjeti. Mjestu koje je sigurno i prema kojemu trebaju poći oni koji traže pomoć.

Trčite li vi uvijek pomagati drugima? Pomažete li im tako što umjesto njih odrađujete ono što je na njima samima da odrade? Radite li umjesto drugih njihov posao? Živite li umjesto drugih? Kad imate vremena za sebe ako uporno radite sve umjesto drugih?

Drugim ljudima možete pomoći, ali pomoći nekome ne znači raditi umjesto njega.

Vi ste dužni raditi na sebi i razvijati sebe, a drugima možete pomoći dok oni sami rade na sebi. Nemojte miješati te pojmove jer tako više odmažete nego što pomažete.

Zajednica se jača tako što se osnažuju svi njezini članovi.

Lanac je uvijek jak onoliko koliko je jaka i najslabija karika. Upravo zato vi ne možete stalno odrađivati posao umjesto drugih jer ih tako samo uskraćujete za jačanje, razvoj i postizanje uspjeha.

Niste sebični ako brinete o sebi. Briga za sebe je nužna, a članovi zajednice koji brinu o sebi, bit će u stanju pomoći drugima i pokazati im kako da se i oni sami brinu za sebe.

Mi učenjem o sebi i osnaživanjem samih sebe stvaramo iskustvo koje možemo drugima ponuditi kao pomoć ili smjernicu dok su oni na svom putu razvoja, ali im moramo dopustiti da sami uče i da sami stječu svoja iskustva.

Vjerujem da biste često drugima pomogli i više nego što je to nužno, i više nego što je to za njih dobro, ali znajte, nekad najbolje što možete učiniti za druge jest ostaviti im upaljeno svjetlo.