Znate li iskoristiti prilike koje vam se pružaju u životu? Znate li sami stvoriti priliku za ostvarenje želja? Znate li prepoznati priliku? Znate li situaciju iskoristiti za vlastiti osobni razvoj? I što uopće znače te prilike, te mogućnosti, ti potencijali?

Svi mi čekamo pravi trenutak kako bismo poduzeli neku akciju odnosno kako bismo ostvarili nešto što želimo ili kako bismo barem krenuli putem kojim želimo ići.

Nekad ne čekamo da se pravi trenutak stvori sam od sebe, već sami pripremimo teren koji je pogodan za ostvarenje tog nečeg što želimo, ali nekad, nekad jednostavno puštamo prilike da prođu pored nas, jednu za drugom. Nekad jednostavno nismo spremni djelovati iako nešto želimo.

'Uzmi sve što ti život pruža' ne znači da morate isprobati baš sve što vam je ponuđeno. Ne znači niti da morate prihvatiti sve što vam je nametnuto. 'Sve što ti život pruža' znači da „kad ti život da limune, ti napravi limunadu“.

'Uzmi sve što ti život pruža' nekad znači da ćemo kamen koji nam stoji na putu iskoristiti kao stepenicu za uzdizanje. Znači da ćemo neugodne situacije iskoristiti za rast i razvoj. Znači da ćemo uzeti ono što imamo i od toga napraviti nešto dobro, umjesto da čekamo da nam nešto dobro dođe samo od sebe.

Svi mi imamo svoja životna iskustva iako nemamo svi jednaku razinu mudrosti učiti iz onoga što smo doživjeli i proživjeli. Teške situacije su tu kako bi nas učinile snažnijima, ne kako bi nas oborile.

Naša iskustva nose potencijal, ali mi taj potencijal moramo sami iskoristiti kako bismo ga razvili u snagu i u mudrost kroz razumijevanje i učenje.

Sve što nam se desi, sa sobom nosi neku poruku. Ona nekad jednostavno upućuje na probleme koji se moraju rješavati, a koji se neće riješiti sami od sebe. Mi možda nemamo vremena u jednom životu riješiti sve probleme svijeta, ali još uvijek možemo ukazati na probleme kako bismo potražili pomoć pri njihovom rješavanju.

Dijeljenjem iskustva mi radimo na bazi podataka, na statistici koja ima potencijal poslužiti u rješavanju problema. Možda vi nešto ne možete sami riješiti, ali vaše iskustvo će pomoći onome tko to riješiti može.

Nemojte se sramiti svog iskustva. Nemojte se sramiti niti sebe. Ako ste i pogriješili, priznajte sami sebi pogrešku i promijenite stvari na bolje. Iskrena promjena na bolje je uvijek rješenje za ono što je u prošlosti bilo loše. I nemojte zaboraviti, kad vam život da limune, napravite limunadu, marinadu ili kolač od limuna. Napravite što god vas usrećuje.

Dolazim iz obitelji velikih manifestatora. Njihovo sredstvo manifestiranja? Copranje.

Ovo nije tekst o crnoj magiji i vješticama, o bacanju uroka ili ljubavnih čini. Ovdje se jednostavno radi o naučenom obrascu razmišljanja koji je prihvaćen bez pogovora i koji se nastoji nasilno prenijeti dalje kroz liniju.

Manifestacija je proces kojim se želja ili namjera pretvara u stvarnost. Mi ljudi, općenito govoreći, zapravo niti razumijemo taj proces niti znamo kako on točno djeluje odnosno kako se izvodi. To nije nešto poput pisanja slova rukom (olovkom, naravno) kojem nas netko podučava.

Manifestacija je realno više pretpostavka, uvjerenje kojim mi svoju energiju i misli usmjeravamo prema ostvarenju određenog cilja i kojim nešto prizivamo, prizivamo ostvarenje toga, ali samo zato što nešto želimo, ne znači da ćemo to i ostvariti.

Da bi manifestacija bila uspješna, savjetuju nas da vjerujemo kako je to moguće ostvariti, da poduzmemo sve korake u smjeru ostvarivanja te želje i da misli održavamo u stavu pozitivnog ishoda. Da ne obeshrabrujemo sami sebe te da budemo odlučni i uporni.

Realno gledano, pojam manifestacije osobno doživljavam više kao jednu riječ koja objedinjuje sve ono što bismo trebali općenito raditi kada nešto želimo postići te ono kako bismo tad trebali razmišljati, kako se postaviti te kojim osjećajima pustiti da nas preplavljuju.

Bilo da je riječ o tome da želite ispeći kruh, napisati knjigu, organizirati vlastiti prostor, položiti ispit, zaraditi/steći novac, otići na egzotično putovanje ili osloboditi dan u tjednu kako biste imali slobodno vrijeme za sebe, sve su to želje koje treba manifestirati. Sve su to želje koje želimo ostvariti, na čijem ostvarenju trebamo/moramo raditi i poduzimati korake u smjeru njihovog ostvarenja.

Zbog svih tih želja za koje želimo pozitivan ishod, mi moramo vjerovati da ćemo ih ostvariti i ne smijemo dozvoliti vlastitom toku misli da nas obeshrabri.

No od svega navedenog, nikada nećete čuti kako netko manifestira kruh, ali ćete čuti kako netko manifestira novac koji mu je potreban, odnosno 'mislima priziva' novce niotkud.

Dok ćete se baciti na posao kad je kruh u pitanju, novac ćete samo prizivati mislima i upravo zato se mnogima taj novac niti neće pojaviti jer nije uvijek dovoljno 'samo misliti'.

I tako, kao i sve ostalo u životu, i manifestacija je postala jedna od onih riječi koje mnogi doživljavaju kao 'magiju', a ne kao prirodan proces koji, eto, ima svoje ime. Proces koji je magičan više nego realan. Proces koji je osiguran samo za one koji će pristati i na ostale uvjete koji dolaze uz manifestaciju, a koji su dio nekog 'probuđenog pokreta'. Proces koji na sebe navlači reputaciju umjesto da jednostavno bude to što i jest - proces.

Kad u životu nešto želite ostvariti, vi svoj fokus morate usmjeriti na ono što želite, ne na ono što ne želite.

Ne možete nešto htjeti i onda samo smišljati sve razloge zbog kojih to nešto nije ostvarivo.

U redu je promisliti o svemu što bi moglo poći krivo samo kako biste se unaprijed pripremili i kako biste pronašli rješenje za svladavanje tih prepreka, prepreka koje vam stoje na putu ostvarenja želja. U redu je nekad i pomisliti "kvragu, kako ću ja to napraviti" ili "uh, ja to možda ipak ne mogu", ali samo zato što su nam te misli došle u glavu, ne znači da one tamo moraju ostati i 'komandirati' nam.

Uzmite si takav dotok misli kao trenutak za reviziju, kao trenutak u kojem ćete pogledati što je sve iza vas, što vas sve možda čeka, što je ono što vas muči te što je potrebno dalje učiniti i tada si postavite i najvažnije pitanje, a to je "želim li ja to još uvijek i zašto".

Trenutak slabosti nije razlog za odustajanje, već za reviziju.

Sad kad sam sve to rekla, vratila bih se na temu ovog teksta. Copranje.

U kontekstu mog pisanja, a i kontekstu stvarnosti o kojoj sad pišem, copranje je konstantno zazivanje i prizivanje svega onog lošeg što se može dogoditi kako bi se spriječilo ostvarenje neke želje, bilo da se radi u kruhu ili novcu.

Copranje je usmjeravanje fokusa na sve ono što čovjek ne želi da se dogodi, a za što, eto, on zna da će se ipak dogoditi jer to je tako u (njegovom) životu. To je promišljanje o svim preprekama i bivanje jadnim što će se sve to dogoditi, iako se ništa od toga još nije dogodilo.

Copranje je ono kad 'znate' da će sve biti loše. Kad 'znate' da vi to ne možete. Kad 'znate' da drugi mogu, a vi ne možete. Kad 'znate' i kad samo o tome razmišljate. Razmišljate o lošem i onda se i u cijelom tijelu počnete osjećati loše.

Javljaju vam se nepoželjne i negativne emocije, a vi ih stanete žvakati kao da vam život o tome ovisi i onda, nakon svega, s takvim stavom i u takvoj energiji, vi krenete ostvarivati to nešto samo kako ne biste uspjeli i, što je najvažnije, kako biste svima, cijelom svijetu, pokazali kako ste bili u pravu onda kad ste rekli da se to nešto ne može.

Copranje nije samo uvjerenje da vi nešto ne možete i da će se nešto loše ili sve loše dogoditi. Copranje je i kada vi drugoj osobi i to bez da vas je ona išta pitala, govorite, točnije glasno i agresivno joj namećete da se to nešto ne može i to već u svojoj prvoj rečenici.

I to vam je uvod u moju obitelj velikih manifestatora koji manifestiraju neželjeno samo kako bi drugima pokazali da su u pravu kad kažu da se nešto ne može.

Takav stav i takav način razmišljanja prenosi se među članovima bez njihovog odupiranja, bez propitkivanja, bez zdravog razuma. Negativni su na prvu i iz navike koja je bila tuđa, a koju oni prihvaćaju opravdavajući se kako im je netko rekao da tako moraju razmišljati.

Takvo ponašanje proizlazi iz osjećaja straha, nemoći, nedostatka vjere u sebe. Proizlazi iz kompleksa, osjećaja manje vrijednosti i sklonosti jadu i negativnosti. Osoba se ne osjeća snažnom niti bitnom pa svoju moć vidi u činjenici da će biti u pravu ako sve krene po zlu, stoga svu svoju snagu i moć usmjerava upravo u tom smjeru i s tim ciljem - osjećaja moći koji ne osjeća ako vjeruje u pozitivan ishod.

I sve bi se to promijenilo kad bi ta osoba samo promijenila svoj smjer, svoj fokus, a zadržala onu istu upornost kojom priziva negativno. Promijenilo bi se kad bi ta osoba jednostavno odustala od zastupanja svega lošeg što navodno ne želi da se ostvari, ali ona želi sve loše. Želi to kako bi osjećala onu moć koja proizlazi iz činjenica da je bila u pravu.

Sve što ja želim i na čijem ostvarenju i radim, oko svega toga moja obitelj jadikuje, sputava me i nameće mi ideju da se to ne može. Ali može se. Ja sam ostvarila puno toga, ali nažalost u tišini i to ne zato što se sramim, već zato što se branim, a i zato što mi je pun nos tuđeg sranja, negativnosti, sputavanja i ponižavanja. I sve to od strane ljudi koji se utapaju u svojim kompleksima koje nasilno žele nametnuti drugima.

Konstantno prizivaju zlo. Konstantno prizivaju neuspjeh. Konstantno mislima i riječima blokiraju pozitivan i željeni ishod.

Konstantno cvile i drame, jadikuju ne poduzimajući ništa ili pak poduzimaju sve kako se nešto ne bi ostvarilo i to zato da njihov stav ima svoju svrhu i svoj ishod. Svakoga dana. Oko svake i najmanje sitnice u životu.

Oni ovise o tome i ovisni su o širenju takvog stava, takvog raspoloženja, takvog načina razmišljanja. Kad im ne ponudite ništa što bi coprali, oni kopaju dublje. Propitkuju, ispituju, traže po čemu bi vam pljuvali i na što bi prizivali nevolju i neuspjeh. To je ovisničko ponašanje i takvi ljudi trebaju specijalnu psihološku pomoć, ali pomoći nema, pomoć im ne dolazi.

Nisu svi jednako zaglibili u takvo ponašanje, ali dok god su labilni, takvom se ponašanju uporno vraćaju. Ne odustaju od njega čak ni pod cijenu gubitka članova vlastite obitelji koji bježe od njih i njihovog živog blata negativnosti. Njihovog nasilnog copranja.

Zamislite da oko svake ideje koju spomenete, prvo čujete "ne može se", "to neće biti dobro", "ne, to nije moguće", "ne", "nikako", "nikada". Zamislite da konstantno dobivate priljev novih razloga zašto je nešto loše ili neostvarivo, da vam netko stoji nad glavom i samo trkelja gluposti koje vi ne možete zaustaviti iz usta te frustrirajući naporne osobe. A sad zamislite da se uopće ne radi o poslovnom planu, poslovnom prijedlogu ili poboljšanju kvalitete života i životnih navika jer većinu se vremena radi o običnom peglanju, pranju suđa, hranjenju ptica, odlasku u šoping po kiši, kupovini namirnica u trgovini, hodanju po ulici, mijenjanju žarulje, preuređivanju ormarića za cipele, obrezivanju voćke, košenju trave, popravljanju ručke na ormariću, o odlasku na groblje, pranju grobnice, šivanju čarapa, kuhanju jela, češljanju vlastite kose, šišanju tuđe glave, mijenjanju zastora u kupaonici, mijenjanju zavjesa u sobi, usisavanju ispod tepiha, punjenju baterija, podešavanju boje na televizoru, o izboru stolice na koju netko želi sjesti!

Zamislite svakoga dana, oko svake sitnice, oko svakog segmenta života, oko svakog udisaja! Negodovanje, neomogućavanje, prizivanje lošeg, smišljanje svega lošeg, copranje, copranje, copranje cijeloga života!!

Što god ja učinila, neki su jednostavno nezaustavljivi...

Ljudi kroz copranje privlače pažnju na sebe, ali na loš način. Oni traže pomoć koju ne žele prihvatiti, a copranjem tuđih želja samo žele pokazati kako je njima u životu loše. Oni žele biti viđeni, žele da ih drugi žale, da im potvrde kako su u pravu, kako vrijede, dok istovremeno neće učiniti ništa kako bi njima samima bilo bolje.

Takvi ljudi nisu u stanju pomoći sami sebi jer to u biti ni ne žele. Oni samo žele da se vrednuje njihov jad. Jad koji oni poput kuge uporno šire na druge ljude.

Copranje je gadna stvar. Uvjeravanje drugih da oni nešto ne mogu samo zato što vi vjerujete da sami nešto ne možete je gadna stvar, ljigava stvar, ali je svakodnevno prisutna u mom životu.

Ja se ne mogu boriti protiv zločina ako sam uporno primorana boriti se protiv ovakvih gluposti. One me iscrpljuju, izmožde, troše. Te tuđe gluposti, svakodnevne, uporne, iritantne.

Copranje. Uporno prizivanje lošega. Uporno forsiranje lošega. Uporno ulaganje energije u loše.

Čemu? Čemu sve to? Zašto ljudi uporno žele biti jadni i žele da su i svi drugi oko njih jadni? Što ćemo time postići? Daleko stići nećemo, to je sigurno. Zašto sve to i kako to zaustaviti? Kako zaustaviti nekog tko ne želi biti zaustavljen? Kako zaustaviti nekog tko ti uporno govori da si jadan, da je sve loše i da je tvoj život katastrofa? Kako zaustaviti to nasilno ponašanje? Kako se nositi s tim? Što poduzeti u vezi toga da bude konačno, trajno rješenje? Kako?

Dolazim iz obitelji velikih manifestatora. Snažnih, ali krivo usmjerenih ljudi. Usmjereni su na sve ono što ne žele i upravo to svakodnevno i ostvaruju. Oni ostvaruju ono što navodno ne žele da se dogodi. Ne ide im, ne mogu, ne uspijevaju, ne postižu. Jadni su, nezadovoljni i neispunjeni, ali i dalje prizivaju sve loše što se još dogoditi može. Prizivaju to i svojoj okolini. Ljudima koji se trude nešto postići.

Uporni su u ostvarenju svojih najvećih noćnih mora, a ja to nikad nisam uspjela promijeniti. I nije, u konačnici, na meni da mijenjam ljude koji se ne žele promijeniti, ali neću se razvijati ako ću se uporno od nekoga samo braniti.

Otuđujem se od mnogih i oni zbog toga na mene gledaju kao na negativca. Ja sam ta koja je problem. Ja koja ne dijelim njihov pogled na život. Ja koja radim na manifestaciji svojih želja, a ne na manifestiranju onoga što ne želim da se ostvari.

Ja se borim za sebe. Prihvaćam prilike koje mi se u životu pružaju, ali moj napredak je spor zato što se uporno borim sa ovakvim glupostima.

Ako vi niste bili svjesni svog ponašanja, a sad ga razumijete i želite ga promijeniti, promijenite ga. Ako niste zaglibili, promijenite smjer. Ako vam je potrebna pomoć, tražite ju, ali ju onda i prihvatite.

Vi ste moćni i možete biti moćni manifestatori, ali pazite da se okrenete manifestiranju svojih želja, a ne svojih najcrnjih noćnih mora.

Svi mi živimo na istom svijetu, ali ne živimo svi 'u istom svijetu'. Svatko od nas ima neku dramu u svom životu, ali ne moramo svi živjeti 'tuđu dramu'. Samo zato što se negdje na svijetu odvija nešto loše, ne znači da naš život mora automatski biti loš i samo zato što je nekome super u životu, ne znači da će odjednom i nama biti bolje.

Naravno da postoje globalne stvari koje se tiču većine nas tipa, ako poskupi hrana u trgovini, svima nam je poskupjela hrana u toj trgovini jer je tamo samo jedna cijena za taj proizvod ili, ako se za sve zatvori neka granica, svima nam se zatvorila ta granica. I u tim slučajevima postoje nijanse, odnosno neće nas sve jednako pogoditi taj događaj iako nas je sve zahvatio.

Kad smo se na faksu dotaknuli teme rata, spoznali smo stvari kojih nismo bili svjesni, odnosno onih o kojima zapravo nismo razmišljali. Rat smo promatrali iz svoje perspektive i nismo razmišljali kako je ljudima na drugim krajevima iste države bilo malo drugačije.

Bilo je ljudi koji su ostavljali sve svoje stvari i bježali glavom bez obzira kako bi spasili goli život. Bilo je i onih kojima je bilo teško i koji su gledali rat te doživjeli borbu na ulicama vlastitog grada, ali još uvijek nisu imali potrebu ostavljati sve i bježati, a bilo je i onih koji su bili svjesni rata, ali nisu doživjeli ono prethodno navedeno.

Kad je jedan profesor spomenuo izbjeglice, ja sam ispričala koliko ih je bilo u mom gradu i kako su nam se zbog toga izmijenili razredi u školi. Ispričala sam i kako sam navukla probleme sa zglobovima jer smo često spavali u podrumu, a to je zato što su uzbune bile toliko učestale da se nije niti isplatilo stalno ići gore-dolje te kako sam u tom istom podrumu stajala na stolu i virila kroz prozor kad je pala granata nekoliko desetaka metara od moje kuće.

Jedan je dečko sve to slušao u čudu jer je i 100 km činilo razliku. On nije proživio ništa od toga, štoviše, kao da se pomalo i čudio onome što sam ja govorila. Ista država, ali rat se nije jednako odvijao na različitim područjima.

Kad se jedno dijete rano počelo profesionalno baviti glazbom, imalo je rutinu koja je bila različita od naših. Nekoliko sati dnevno provelo je svirajući, a pazilo je i da ne igra sve igre s ostalom djecom kako ne bi ozlijedilo ruke. Ritam obiteljskog života je bio drugačiji, prehrana je bila drugačija, obiteljska druženja, ali i putovanja su bila drugačija, pa čak je i školovanje uskoro postalo drugačije. Bili smo istih godina, živjeli u istom gradu, ali smo vodili totalno različite živote i imali različite životne navike.

Isto je bilo i sa djetetom koje se profesionalno bavilo sportom, djetetom koje je rano pokazalo talent za umjetnost, a koja je bila u skladu s ostalim članovima njegove obitelji te djetetom koje će kasnije postati vozač formule. Svi smo isti, a svi različito živimo svoj život. U istom smo gradu, istih godina, ali ne idemo na ista mjesta niti imamo iste navike.

To je jedan od razloga zašto ne bismo trebali samo raspravljati o tome kako i zašto netko drugi nešto radi, već bismo se trebali posvetiti svojim interesima i svom stilu života.

Mi ne živimo sa svim ljudima svijeta. Mi živimo s određenim krugom ljudi u kojem se svakodnevno krećemo, a taj krug ljudi se obično s godinama smanjuje. Onaj krug ljudi s kojim smo zaista svakodnevno u kontaktu, do kojeg nam je stalo i koji su 'naši ljudi'.

Stoga, ako vas uznemiruju vijesti iz svijeta, ugasite televizor. To ne znači da vi zatvarate oči pred onime što se događa, već znači da ne morate svakoga dana cijelo vrijeme buljiti u tuđu, često umjetno izazvanu dramu. Ako ćete samo kao nijema publika promatrati ono što se odvija kod drugih, nećete imati vremena živjeti svoj vlastiti život.

Vi možete biti informirani i bez da se neprestano filate svakojakim sranjima, pogotovo od novinara i medija koji ne ispunjavaju svoju svrhu izvještavanja, već služe širenju laži, panike i sijanju straha.

Budete li bili orijentirani samo na one stvari koje vam drugi prenose, one koje se odvijaju negdje drugdje, za to vrijeme će netko vama pred nosom raditi probleme i širiti kriminal na vašem području, a vi to nećete spriječiti dok je u povojima jer ćete gledati svjetsku scenu.

Kako provodite dan, tako u konačnici živite svoj život.

Uvijek će negdje u svijetu biti ratova koje vi nećete moći zaustaviti. Uvijek će biti sukoba koji se u suštini vas ne tiču. Uvijek će negdje biti zlostavljanja i ljudi će nastaviti umirati svakoga dana negdje u svijetu.

Vi to nećete promijeniti buljeći u televizor i imajući svoje mišljenje na temelju onoga što su vam drugi rekli da mislite. Na vama je da živite svoj život i da s promjenama počnete od sebe. Da se razvijate i osnažite i da takvi onda radite na poboljšanju svijeta.

Svijet neće propasti ako povremeno ugasite televizor i preskočite vijesti, ali vaš bi život mogao prestati ako ga ne budete živjeli.

Kad sam jednom davno u inozemstvu radila u jednom ugostiteljskom objektu, iako je šef, glavni kuhar, bio iz te zemlje, mi ostali bili smo odasvud. U jednoj sali se održavalo vjenčanje od kojih su mladoženja i njegova strana obitelji bili Srbi. Ja sam bila glavna zadužena za taj događaj koji se odvijao usred ljeta. Ubrzo je krenulo s problemima.

Vani je bilo jako vruće, a rashladni klima uređaj se u toj sali nije mogao uključiti. Iste sekunde sam problem prijavila nadređenima, ali oni nisu poduzeli ništa u vezi toga. Naručena pića nisu se pripremala dovoljno brzo jer je glavna konobarica prvo sva pića slala na terasu, a onda je i jelo počelo kasniti.

Ja sam svoj posao uvijek odrađivala profesionalno bez obzira tko su bili moji gosti, a sigurno nisam imala ništa protiv Srba jer rat se vodio davno, a na nama je da sad radimo na civiliziranim međuljudskim odnosima u 'vrijeme mira'. No što god ja činila, stvari su se odvijale sporo, a ljudi su se otapali od vrućine.

Skratiti ću priču na bitno. Dok sam se ja trudila profesionalno uslužiti goste ugostiteljskog objekta, šefova priležnica Rumunjka, ona ista koja je pića slala svojim gostima na terasu, dreknula je na mene da što ja hoću i da me ne bi trebalo biti briga što je s gostima kad su unutra ionako Srbi, a ja sam Hrvatica. ?! Pobjesnila sam u sekundi.

Razlog tomu? Kao prvo, što ona zna o ičemu osim o tome kome jeftino prodaje svoje međunožje. Drugo, što ona uopće zna o Srbima i Hrvatima. Treće, zar je odjednom bitno tko je gost? Svi bi gosti trebali biti - gosti. I četvrto, kako joj samo pada na pamet huškati i izazivati nemir tamo gdje ga prethodno nije niti bilo.

Otišla sam u šefov ured i jednostavno se izvikala na njega. Nisam rekla niti jednu ružnu riječ, već sam navela sve činjenice i probleme do kojih je došlo. Ispostavilo se da su se samo istrošile baterije u daljinskom upravljaču klima uređaja te sam šefa natjerala da mi iste sekunde izvadi baterije iz daljinskog upravljača nadzorne kamere (kojom nadgleda konobare) kad već nitko ne može otići kupiti nove. Hrana je bila poslužena u roku 10 minuta i sva su pića bila usmjerena ravno u salu s vjenčanjem.

Iako je ostatak dana protekao dobro, neki su gosti frknuli nosom na činjenicu da sam Hrvatica, no isto bi se dogodilo i da su u pitanju bili na primjer Nijemci.

Ja sam svoj posao odradila na razini. Ono što je ostalo sa mnom jest činjenica da, čak i kad mi, Hrvati i Srbi, poštujemo jedni druge, drugi narodi i dalje guraju prste gdje im nije mjesto i pokušavaju aktivirati ono što se njih osobno ne tiče.

Imala sam 5 godina kad je počeo rat. Čak i sad kad imam 40, ljudi me još uvijek pokušavaju natjerati da se bavim prošlošću umjesto da u sadašnjosti radim na stvaranju bolje budućnosti.

Odrastala sam sa Srbima, ali i pripadnicima drugih nacija. Naši su životi isprepleteni. Ono što smo naučili jest da se ljudi dijele na temelju svoje osobnosti, ne nacionalne pripadnosti, ali nas okolina uporno pokušava okrenuti jedne protiv drugih i to samo da bi lakše manipulirala svima nama.

U životu sam se često našla u sličnim situacijama i sve mi je to postalo iznimno iritantno.

Kad u Njemačkoj pitate dijete što su ti roditelji, ono će reći tipa, tata je iz Italije, a mama iz Poljske. Kad to isto dijete pitate što je onda ono, dijete odgovara "ja sam Nijemac". Doživjela sam to više puta na vlastite uši i oči. Dijete je tamo rođeno, tamo je išlo u školu, tamo živi, radi i tako se osjeća, ali kad je o našim prostorima riječ, kad si rođen u Hrvatskoj, kad si se tu školovao, tu živio i radio, i dalje te se smatra Srbinom iako ti je otac pokopan sa svim vojnim počastima na hrvatskom tlu, a koje je 'zaradio' tako što se borio na hrvatskoj strani.

U redu je da svatko od nas zna tko je i što je te odakle potječe. Iritantno je to svakoga dana izvlačiti kao temu za raspravu.

Nas mlade stalno podsjećaju da se moramo mrziti zato što nam je tako rečeno, a ne zato što nam se netko uistinu i zamjerio. I pritom mislim na sve strane jer stariji sa svih strana se uglavnom ponašaju isto.

U razgovoru sa osobom iz Bosne, shvatila sam da je ona u prednosti preda mnom jer poznaje i latinicu i ćirilicu, a kad mi se ista situacija ponovila u razgovoru s Grkom, shvatila sam da je vrijeme i da ja savladam još koje pismo. Većinu grčkih slova znam još kao kratice mjernih jedinica, a ostalo sam upotpunila učenjem njihove abecede do kraja. Naučila sam ćirilicu, iako i ona ima razlike u slovima ovisno o kojoj je državi riječ, a tad sam počela učiti i uglatu glagoljicu.

Problem se javio kad sam javno zatražila pomoć oko jedne nejasnoće vezane uz ćirilicu. Odjednom sam postala jugofil iz srbofil i to po mišljenju ljudi koji uopće ne poznaju niti vlastitu povijest niti povijest svog jezika i svog pisma.

Nije li lijepo znati? Nije li dobro naučiti nešto novo i proširiti svoje znanje?

Takav stav došao je od ljudi koji su još uvijek izbezumljeni činjenicom da bi djeca u školi mogla, zamislite, koristiti arapske brojeve.

U životu sam naišla na Srbe koji me ne vole jer sam Hrvatica, ali naišla sam i na Hrvate koji me ne vole. Ja i dalje na ljude gledam kao na osobe dok ih ne upoznam i ne steknem točniju sliku o njima.

Kad sam bilo gdje u inozemstvu i kad sretnem ljude iz Srbije, pričam s njima normalno. Mi se ionako međusobno bolje razumijemo nego što nas razumiju na primjer Šveđani. Ne znači da će uvijek svatko reagirati isto, ali ja se uvijek postavim prijateljski i mnogi se opuste čim vide da ih ne mrzim iako nam stari uporno tako sugeriraju. Kad netko kaže da je iz Srbije, obično ga pitam odakle je točno kako bih naučila razlikovati narječja. To je isto kao što po govoru razlikujem i ljude iz Hrvatske.

Još uvijek nailazim na licemjerne reakcije okoline što pokušavam imati normalan međuljudski odnos s drugim narodima, a to licemjerstvo još jače dolazi od ljudi koji uopće nisu Hrvati, ali cijelom svijetu glume da jesu.

Upoznala sam u Hrvatskoj dečka iz Beograda koji je malo sa zadrškom govorio o sebi, ali se opustio kad je shvatio koliko pristojno i bez zle namjere razgovaram s njim. Ono što je nama zajedničko je to što se borimo sa istim problemima unutar svojih država.

Iste nas korupcije muče, isti nas ciljevi vode, ali od nas se i dalje očekuje da se mrzimo.

Stare rane još uvijek bole, ali na nama je da radimo na iscjeljenju, ne da produbljujemo mržnju.

Mi bismo iz onoga što je bilo trebali učiti da se ne ponovi, a ne podgrijavati stravične zločine nad čovječanstvom.

Mi bismo danas trebali stati uz njih kao što bi i oni trebali stati uz nas protiv onih koji zločin vrše nad svima nama, ali još uvijek nailazimo na otpor i prepreke civiliziranim međuljudskim odnosima.

Nitko od nas mladih ne može promijeniti ono zlo što se zbivalo u prošlosti, ali nas se uporno koči da radimo na boljoj budućnosti. Sve to iscrpi čovjeka koji se na kraju pita imamo li mi uopće budućnost ako nam se uporno brani da ju gradimo?

Dok nas truju odnosimo u svijetu, istovremeno nas guraju u mržnju na vlastitom pragu, a to više nema smisla. Nema smisla da je normalnije imati prijatelja iz Njemačke, Švedske, Ukrajine, ali ne i iz Srbije. Nema smisla bojati se reći kako misliš da je zgodan dečko iz Beograda, a ne neki Hrvat iz Zagreba. Nema smisla slušati glazbu Roma iz Rumunjske, ali ne smjeti slušati 'ćirilicu od nekog Srba'.

Nema smisla puno toga, ali eto, tu smo gdje jesmo jer rat još traje iako sam imala 5 godina kad je počeo i 10 kad je navodno završio.

U trećem i šestom broju magazina Omnia Mea pozvala sam vas da učinite korak dalje od samog čitanja mojih tekstova, odnosno da sami učinite nešto za sebe kako biste osjetili da je vaša sreća u vašim rukama te da su vaše odluke na vama da ih donesete, da osjetite kako snaga i moć već leže u vama i kako možete odabrati smjer u kojem se želite nastaviti kretati.

Kako se od nečega mora početi, tako se u trećem broju radilo o kreiranju jedne male, sretne misli po vašem izboru kojom biste osvijestili koliko vaše misli utječu na vaš dan i na vas općenito, dok se u šestom broju radilo o postavljanju temelja za zdravo i poticajno okruženje s ciljem podupiranja ravnoteže i harmonije u odnosima koje imamo s drugim ljudima, ali i sa samim sobom.

U ovom devetom broju, vrijeme je za korak dalje. Ovo će vam se možda na prvu činiti teškim iako je zapravo riječ o nečem vrlo jednostavnom, ali bez tog koraka nema ni razvoja ni napretka. Ovim korakom želim da se na nekoj sitnici priviknete na ono što će biti nužno da napravite temeljito u svom životu i to na svim razinama svog postojanja, a radi se o otpuštanju uz zahvalnost.

Pozivam vas da otpustite ono što više ne služi svojoj svrsi, ono što je nadživjelo svoju svrhu i što ne pridonosi vašoj dobrobiti.

Pozivam vas da iskažete iskrenu zahvalnost tomu nečemu što je bilo dio vašeg života i da jednostavno otpustite to iz svog života kako biste se otvorili novim stvarima, novim odnosima i svježoj energiji koja će vam pomoći na putu vašeg preobražaja u ono što zaista trebate postati.

To može biti kemijska olovka koja ima pokvareni mehanizam i suhu tintu, a koju odbijate baciti iako hrpa drugih olovaka čeka da ih upotrijebite. To mogu biti stare iznošene tenisice od čijih vas propalih uložaka samo bole stopala. To također može biti i neka loša navika, bilo da se radi o činjenici da ne pospremate iza sebe (npr. nakon jela ili tuširanja) ili da odmah pomislite na negativno kad vam netko nešto priopći. To mogu biti i ljudi koji vas redovito truju svojom toksičnošću, odnosno odnosi koji vam čine više štete nego što vam donose dobrobiti.

Da biste prigrlili nešto bolje, morate otpustiti ono lošije. Da biste bili ono što želite biti, morate otpustiti sve ono što su vam drugi nametnuli da morate biti, a što ste vi prihvatili iako nije u skladu s vama.

Da biste ozdravili, da biste se iscijelili, morate otpustiti ono što vas je učinilo bolesnim.

Da biste bili bolji, morate usvojiti navike koje će vas poduprijeti u tom naumu što znači da morate otpustiti, odnosno odbaciti one navike koje vas koče i sputavaju, bilo da se radi o onome što radite, onome što mislite ili onome što sami sebi govorite.

Sve što više ničemu ne služi, mora otići. Ako vas ne usrećuje ili vas ne čini boljom osobom, štoviše ako čini suprotno od toga, mora ići.

Nemojte odmah negativno zloupotrebljavati moje riječi. One su izrečene, odnosno napisane na dubljoj razini. Ne sugeriram vam da budete bezobrazni i da bez poštovanja odbacujete osobne stvari, ali i ljude iz vlastitog života, već vas podsjećam da za novo nema mjesta ako staro zauzima sav vaš prostor.

Ako ste zadovoljni svojim životom, to je uredu, no ako niste zadovoljni i ako ste spremni za promjenu, potrebno je napraviti i mjesto za tu promjenu. Sve što je bilo zaslužuje zahvalu jer je nečemu poslužilo i sve što nije dobro treba otpustiti kako bi napravilo mjesto nečem boljem i zdravijem.

Probajte s malim stvarima dok ne budete spremni napraviti i velike korake koji će unijeti značajne pozitivne promjene u vaš život. Samo hrabro, vi to možete.

Kad pišem o svojoj obitelji, radim upravo to. Pišem o svojoj obitelji i svom osobnom iskustvu. Ne radim to olako. Ne radim to zato što želim nekoga poniziti. Ne radim to ni kako bih se nekomu osvetila. Moja priča je moja priča, teška priča koja još uvijek traje. Priča ispunjena nesretnim ljudima koji svoju nesreću šire dalje umjesto da ju zaustave i iscijele. Priča o ljudima koji zlostavljaju iz svoje uloge žrtve. Ljudima koji unatoč svemu ne biraju bolje, ni za sebe ni za druge.

U prethodnim brojevima napisala sam, rekla bih, jako dobre uvode u svoj obiteljski život. Stoga, ako ste ih propustili pročitati, pročitajte ih radi boljeg razumijevanja.

Ja želim zaustaviti to mahnito ponavljanje starih usvojenih obrazaca ponašanja i razmišljanja. Želim pomoći onima kojima se pomoći može. Želim osvijestiti one koji možda još nisu svjesni onoga što oni sami rade i što se oko njih događa. Želim pomoći svima nama i potaknuti nas da radimo na sebi, da se iscjeljujemo, da ozdravljamo, da budemo sretni.

Želim pružiti perspektivu koju ste možda propustili provjeriti. Želim nam svima bolje, a to mogu jedino tako što ću s vama podijeliti svoju priču i predstaviti vam uloge koje su odlučili igrati ljudi iz moje okoline.

Ako slušate samo jednu stranu priče, ne možete procijeniti istinitost onoga što je rečeno. To je moj stari radio cijeli život te radi to još i uvijek. Izmišlja narativ kako bi oštetio sve ljude oko sebe. Izmišlja, laže, petlja, uništava, a ljudi mu vjeruju jer se nisu niti potrudili čuti što SVI drugi imamo za reći, iako i oni sami s vremenom vide da nešto nije u redu s onime što on širi. Nešto bolesno leži u svemu tome.

Svatko od nas ima svoju obiteljsku situaciju. Nitko od nas ne prolazi isti scenarij, ali mnogi prolaze slične scenarije. Ja sam od onih koji svoj um mogu koristiti tako što će svjesno odvojiti što je ono što je činjenica, a što osobni doživljaj nečega. Ne mogu to svi. Mnogi su zaslijepljeni vlastitim emocijama, stoga ja pišem kako bih pomogla ljudima da vide, da shvate, da spoznaju.

Ja raspoznajem svoju situaciju od tuđe, ali drugi često svoju vide kao univerzalno pravilo koje primjenjuju na sva tuđa iskustva. Umjesto da se potrude naučiti i razumjeti svoju situaciju, oni ju takvu bolnu lijepe preko tuđih, različitih iskustava samo kako bi druge ljude uvjerili kako nam je svima potpuno isto.

Čovjek kroz svoj obiteljski život uči o svemu što nije dobro i što treba popraviti ili promijeniti, a uči i o svemu što je dobro i što kao vrijednost treba preuzeti.

U praksi se pokazalo da mnogi to nisu u stanju učiniti. Mnogi radije bivaju povrijeđeni i ostaju povrijeđeni.

Sjedila sam za stolom s trojicom muškaraca. Jedan je član moje obitelji, drugi je moj jako dobar prijatelj i treći je zajednički prijatelj ove dvojice. Taj treći nije moja vrsta osobe niti je netko s kim bih ikada sama izašla ili popričala. Poznajem ga godinama. On je izgubljen u svom jadu, u svojim stavovima i razmišljanjima, preplavljen je kompleksima, ali je veliki filozof po prirodi koji uglavnom mlati praznu slamu.

On nije netko s kim možete voditi produktivan razgovor ako ne dijelite neki od njegovih duboko ukorijenjenih kompleksa. Čak niti fizički nije privlačan, a sve što sa svojim stavom i svojim ponašanjem može privući jesu mlade, naivne djevojke u razvoju koje misle da ga mogu 'popraviti'. Djevojke koje su sad već i 20-ak godina mlađe od njega.

Dok smo sjedili za stolom, ja sam pričala sa svojim prijateljem, treći je pričao s mojim rođakom. Sve je bilo u redu, a onda nas je treći zaustavio u priči kako bi sa svima nama podijelio što ima za reći. Tražio je svjedoke koji bi se složili s njim dok je, ni manje ni više, vrijeđao i ponižavao mog rođaka.

Vjerujem da već pretpostavljate, ja sam rođaku iste sekunde stala u obranu. Izrekla sam sve stvarne činjenice koje je treći pokušavao izvrnuti. Izrekla sam sve čime sam potvrdila istinitost priče svog rođaka, a kojoj sam osobno svjedočila te sam rekla trećem da se ne petlja u tuđe osobne stvari koje se njega ne tiču. I tad je počela paljba na mene osobno.

Konteksta radi, treći je imao teški obiteljski odnos sa svojim sad već pokojnim ocem. To je bio onaj loš spoj u kojem je stari manijak koji maltretira svoje dijete, a dijete je netko bez izgrađene ličnosti, stava i odlučnosti tko se neće niti najmanje oduprijeti zlostavljanju, a tko sad u odrasloj dobi svima pametuje dok duboko u sebi pati.

Otac mu je iznenada preminuo bez da mu je sin ikad rekao sve što mu ima za reći i to ga je pogodilo, ta propuštena prilika. Uslijed svega toga, treći je sam u sebi odvio razgovore koje žali što nije vodio sa svojim pokojnim ocem uz jednu iznimku, jedan odmak. Umislio je da je to njegovog oca temeljito promijenilo na bolje, taj umišljeni razgovor, i on sad priča kao da je njegov odnos s ocem predivan i svima želi nametnuti svoj stav.

U redu je da odvrtite film, odvrtite razgovor koji biste voljeli da ste vodili s nekim koga više nema, ali čovjek to radi samo kako bi se oslobodio tereta neizgovorenih riječi.

Ako od toga izmišljate priču koja vam šteti na neki novi način, vi ste u zabludi. Vi ne možete lagati sami sebi kako se vaš pokojni otac promijenio jer ste vi vodili samostalni dijalog u svojoj glavi, odnosno govorili ste u ime obojice riječi koje želite reći i one koje želite čuti i to nakon što je netko umro. Vi se na taj način trebate osloboditi boli, a ne stvarati novu iluziju, izmišljenu priču i tvrditi da je stvarna kao da se uistinu dogodila.

Treći je počeo vrijeđati mene osobno i počeo je djeliće moje priče, naše obiteljske priče, ukrašavati iluzijom koju je stvorio sa svojim pokojnim ocem. Sve što je izvlačio o obitelji mene i mog rođaka je bilo utemeljeno na sitnicama koje je znao, ali iskrivljeno svime onime što je on sam nadodao, a što su bile čiste laži.

Moj je rođak počeo opravdavati sebe, ne i mene, ali sam ga zaustavila. Oštro i brzo sam u kratkim crtama odgovarala trećemu, dajući mu da znanje da on ne može izmišljati našu priču samo zato što mu to odgovara za njegovu priču. Da je to nešto osobno, da se to njega ne tiče i da se prestane petljati tamo gdje mu nije mjesto. Rekla sam mu i da mi je žao što je njegov otac umro, ali da njegova priča nema nikakve veze s onim što se u mojoj obitelji događa.

Ponavljala sam to sve dok ga nisam ušutkala. On je ipak uspio izgovoriti gadosti o meni kojima me samo htio uvrijediti. Niti moj rođak niti moj prijatelj ni u jednom trenutku nisu stali meni u obranu. Niti jednom riječju. Ja sam nastradala jer sam branila muškarca koji to nije bio u stanju učiniti sam za sebe.

Da stvar bude gora, njih su dvojica ušima pokrili oči i uskoro će se početi praviti kao da ništa bilo nije.

Vrijeme je prolazilo, sretali smo trećega i on je uvijek bahato i bezobrazno dobacivao samo meni od svih koji bi bili prisutni. Jedan me dečko pogledao i pitao što se to događa jer je i sam primijetio da je nešto čudno. Ispričala sam mu što je bilo, a on je komentirao da je to tipično za tog trećeg. No ono što me iznenadilo bilo je to da niti moj rođak niti moj prijatelj nisu ništa primijetili. ?! Čudili su se da što ja to pričam? Tražili su me da im objasnim što se dogodilo.

Što se dogodilo? Pa sjedili ste s nama za istim stolom!

Vrijeme je prolazilo, a oni se još uvijek čude što je bilo kao da uopće ne usvajaju situaciju kojoj su prisustvovali. Na kraju se i dalje svi druže sa trećim i to više nego sa mnom. Trećim, koji mi i dalje dobacuje, iako se više ne usudi sjesti sa mnom za isti stol i to zbog onoga što se dogodilo, onoga što se kolektivno nije upamtilo, onoga što očito samo treći i ja znamo.

Treći je svoju iluziju, svoju fantaziju, svoj pogled na obiteljske odnose pokušao prikrpati drugim obiteljskim odnosima, ali nismo svi isti i nisu sve naše situacije baš jednake.

Još jedna situacija dogodila se s djevojkom koja je rano izgubila majku. I ona je svoj prekinuti odnos pokušala projicirati na sve druge odnose, pogotovo one u kojima su i roditelji i djeca još uvijek živi.

Ona je također svoj odnos s majkom morala odraditi sama sa sobom. Vodila je oba razgovora, izgovarajući i ono što želi reći i ono što želi čuti. Mučila se cijeli život, učila je, obrazovala se samo kako bi bolje razumjela kroz što prolazi. Ona može javno govoriti o svojoj priči jer joj nitko neće zamjeriti što govori o svom odnosu s nekim tko je umro. Ja, s druge strane, moram paziti kako govorim jer su svi sudionici još uvijek živi.

Moram prvenstveno paziti na način na koji oblikujem svoje riječi, na koji iznosim detalje koji mogu biti prepoznati, na osjećaje onih kojima osjećaji mogu biti povrijeđeni, a koji su mene povrijedili. Moram paziti da ne povrijedim njih dok pokušavam govoriti o tome kako su oni povrijedili mene.

I iako prepričavam kako su me drugi povrijedili s ciljem da objasnim što sam prošla, kako sam se toga oslobodila i od toga se iscijelila, s ciljem da i drugima pomognem svojim iskustvom, ja još uvijek moram paziti na te iste druge ljude i njihove povrijeđene osjećaje.

Moram sa zadrškom dijeliti svoja iskustva koja mogu pomoći ljudima koji žele pomoć i kojima pomoć treba, zato što moram zaštititi ljude koji odbijaju pomoć za koju tvrde da ju traže.

Psihološki nestabilni ljudi uvijek će sve druge kriviti za svoju patnju, pa čak i onda kad ti drugi nisu nimalo krivi za njihovu bol niti su ju izazvali. Neće biti orijentirani samo na one koji su ih uistinu maltretirali, već će to maltretiranje projicirati na sve ljude koji ih okružuju. I tu su ljudi poput mene u problemu, ljudi koji uistinu žele pomoći drugima, ali ne mogu pomoći onima kojima zaista treba stručna psihološka pomoć.

Ja svoja iskustva ne projiciram na druge niti prihvaćam projekciju tuđih iskustava koja nemaju veze sa mnom. Ne govorim drugima što trebaju raditi, već im dajem podršku da se izbore za sebe.

Iscjeljujte se! Učinite ono što je potrebno kako biste ozdravili, ali nemojte jednu iluziju zamijeniti drugom.

Možete voditi razgovore koji će vam pomoći da se rasteretite boli neizgovorenih riječi, ali imajte na umu da je to samo vaše sredstvo kojim radite na vlastitom ozdravljenju, a ne nešto u što ćete sve druge uvjeravati da se uistinu dogodilo.

Svi mi imamo svoje obiteljske situacije i na nama je da učimo od njih te da se oslobađamo boli koju smo u njima doživjeli. Mi moramo biti jedni uz druge i razumjeti da drugi prolaze slično, ali i različito. Moramo si dati podršku i trebali bismo prihvatiti pomoć kad nam se pruži.

Nemojte projicirati iluziju na druge i nemojte dopustiti da drugi svoju iluziju projiciraju na vas.

Kad ljudi vide da u svom životu radim nešto dobro ili nešto pozitivno za sebe, svoj boljitak i svoje zdravlje, oni traže moju pomoć. Oni žele da za njih radim to isto što radim i za sebe. Ono što oni ne razumiju jest da ja to radim sama za sebe kao što i oni moraju raditi sami za sebe. Prvo traže moju pomoć i potporu na svom putu, a onda me počinju cijediti. Maltretiraju me pričama kako su oni jadni, kako oni mene trebaju i da ja to moram odnosno da sam dužna raditi za njih zato što to radim i za sebe.

Kao prvo, to je proces na kojem aktivno i svakodnevno treba raditi sama osoba. To što je nešto dobro za mene, ne znači da je dobro i za drugu osobu i obrnuto. Svatko mora pronaći ono što njemu odgovara.

Poboljšati svoj život i svoje zdravlje nije završen posao. To je napredak na kojem treba nastaviti raditi ili ga barem održavati.

Ljudi žele da ja zaustavim svoj život kako bih se fokusirala na njihov, a zatim me žele obasipati svojim suosjećanjem jer sam ja toliko jadna da nemam svoj život, a tako vrijedno pomažem drugima. ?!

Pomoć ili pak asistencija ne znači odrađivanje posla umjesto nekog drugog.

Naravno da ću pomoći svakome koliko to mogu, ali da biste kročili nekim putem, vi sami morate kročit tim putem. Ja mogu biti uz vas, ali vi ste ti koji kročite, ali ako će netko samo sjediti i čekati da se stvari dogode, ako neće aktivno raditi na sebi dok mu netko pomaže, taj niti ne želi pomoć i takvoj osobi ne možete pomoći.

Vi ne možete odrađivati tuđi posao umjesto druge osobe.

Procesi koji se odvijaju unutar osobe, odvijaju se unutar osobe. Čak i kad je o 'vanjskom radu' riječ, osoba stječe unutarnje spoznaje od iskustva koje je doživjela, odnosno od posla koji je fizički odradila.

Kad radite posao umjesto druge osobe, vi nju uskraćujete za napredak, razvoj te za stjecanje znanja i iskustva. Uskraćujete ju za mogućnost jačanja, osnaživanja i postizanja uspjeha.

Vi njoj činite loše jednako kao što je i ona sama sebi učinila loše tako što je od drugih zahtijevala da rade umjesto nje. Promašili ste poantu razvoja jer osoba samu sebe razvija kroz svoj aktivni rad na nečemu.

Ako ste kod drugoga vidjeli nešto dobro, vi ne možete od te osobe zahtijevati da ona za vas učini to isto. Vi možete slijediti njen primjer i poput nje raditi na tome. Ako vam njen način ne odgovara, dužni ste sami pronaći ono što vama odgovara, a ne tražiti da netko drugi umjesto vas odradi vaš posao.

Vi svoje 'shvaćanje' ne možete pokloniti drugoj osobi. Ona sam mora 'shvatit'.

Pomozite drugima, ako to već želite, u onoj mjeri u kojoj će vaša uloga biti potpora i eventualno asistencija. Nemojte sebe zapostaviti kako biste kročili tuđi put jer svatko je odgovoran za svoj vlastiti život.

Mi možemo kročiti zajedno, ali nitko ne može kročiti umjesto nas.

Imala sam 16 godina. Mlada, bistra, tjelesno razvijena u ženu, no i dalje sam bila mlada i ponašala sam se u skladu sa svojim godinama. Iako sam izgledala kao žena, i dalje sam bila tinejdžerica koja još nije bila stupila u seksualne odnose.

Bila sam u, nazovimo to tako, udruzi vezanoj uz glazbenu školu. Bile smo nas tri djevojke i puno više dečki svih uzrasta, a vodila nas je moja učiteljica. Učiteljica i ja smo se znale godinama. Ona je i sama rekla koliko sam ja psihološki gledano napredna za svoje godine, ali to mi nije bilo puno od koristi jer je ona bila preopterećena svojim životom.

Bila je godina mojih roditelja. Mislila sam da me poznaje. Mislila sam da me kao majka razumije i da se kao takva prema meni i odnosi, ali ona se počela u jednom trenutku ponašati kao ljubomorna žena.

Prije večernje probe izašla sam pred školu kako bih u miru pojela sendvič. Taman u tom trenutku pojavio se kolega iz udruge, 36-godišnji dečko koji je fizički izgledao puno starije za svoje godine. Stao je ispred mene te me poljubio u obraze kako bi mi čestitao rođendan. Sjeli smo na klupu i podijelili moj sendvič.

Kad smo ušli u prostoriju u kojoj se odvijala proba, moja me učiteljica prostrijelila pogledom. "Drugi se put bolje sakrijte kako vas nitko ne bi vidio", rekla je ljutito. "Molim", upitala sam ju izbezumljeno. Odgovorila je da ju je domar već izvijestio kako se mi 'navatavamo' ispred škole. Nas dvoje smo se pukli smijati jer nismo bili svjesni da su problemi tek počeli.

Ona se prema svim mladićima iz udruge ponašala kao junica koju svi troše, a ne kao majka što im je svima mogla biti. Tu sam činjenicu ignorirala, ali ona je u tom trenutku počela iskazivati žensku ljubomoru prema meni, 16-godišnjem djetetu. Nju su svi morali izljubiti kad bi ju vidjeli, a ona je vidno malo previše uživala u tome.

Nazvala je moje roditelje i ispričala im za moje 'seksualne odnose sa starijim muškarcem'!? Kao da moj stari nije bio dovoljno nenormalan, ta je izmišljena priča podebljala njegovo uvjerenje da sam ja samo još jedna 'obična kurvetina'.

Da stvar bude gora, dotični mladić, koji je bio u vezi sa mnogo starijom ratnom udovicom, plesao je u folklornom društvu u kojem je imao prijateljicu koja se zvala kao ja. Čak se i kćer njegove partnerice zvala kao ja, a onda je njegova partnerica čula priče, zamijenila je mene s plesačicom, istražila me te me se usudila nazvati na moj kućni telefon kako bi prijeteći porazgovarala sa mnom kao 'žena sa ženom'. Na telefon se, pogađate, javio moj stari.

Te dvije stare razvratne glupače svojim su nerazvijenim ponašanjem pokušale uništiti moj mladi život. Mladića od 36 godina to je zabavljalo. Meni je samo još jedan dečko iz udruge stao u obranu, a svi su ostali povjerovali da se 'kurvam'.

Ratna udovica doselila je u grad sa svojom kćerkom koja je bila mlađa od mene. Njena je kćer bila razvratna buntovnica, konstantno pijana u gradu, navlačila se sa svima živima što sam mnogo puta vidjela vlastitim očima te je u gradu imala status kurve. Ne podržavam ni to kako se ona ponašala niti kako su ju zbog toga zvali. Samo prenosim činjenice radi konteksta. Unatoč svemu tome, njena majka mene napada za nešto što se nikada nije dogodilo.

Moja je učiteljica bila više puta rastavljena. Sva su joj djeca imala drugog oca, a ona je, iskompleksirana svojom kožnom bolesti i nezadovoljstvom vlastitog ljubavnog života, spavala sa oženjenim muškarcima što mi je sama rekla. Njezin sin je napravio dijete djevojci koja je bila jedva punoljetna (pogodite kako se i ta djevojka zvala), a njenoj 18-godišnjoj kćeri dečko je napravio dijete i onda ju je ostavio te odbio priznati svoga sina. I onda ta žena širi laži o meni i pokušava sve druge uvjeriti da sam ja ta koja se 'kurvam'. Mlada ja koja joj mogu biti dijete, a ne žena suparnica.

Godinama sam imala probleme zbog toga što su mi učinili, a to je samo jedan od tisuću primjera u mom životu. I to sve zato što sam se ja rano razvila i što sam bila pametnija i zrelija od tih starih spodoba.

Pisala sam već o disfunkcionalnoj obitelji, a ovo je primjer disfunkcionalne okoline u kojoj sam odrasla.

Kad sam imala 12 godina, bila sam na izletu s mamom u sklopu firme u kojoj je radila. Družile smo se s njenom kolegicom Marinom koja je bila žena u godinama, a koju su opsjedali mladići iz firme. Jedan od tih mladića je razgovarao s mamom i sa mnom kad se pojavila Marina koja je počela nešto jako glupo komentirati. Ja sam se zbog toga namrštila, a kolegica? Ona je odlučila da se ja, 12-godišnje dijete, 'palim' na njenog 30-godišnjeg švalera i da sam ljubomorna na nju, što je u meni samo razbuktalo bijes.

Moja je mama vjerovala njoj jer je to bilo 'jedino logično' što se moglo zaključiti. Godinama su se još svi ponašali kao da sam ja ljubomorna na odraslu ženu i da zapravo seksualno želim 30-godišnjeg muškarca. Nitko nije bio uz mene. Nitko me nije branio. Nitko nije niti pomislio da baš nije normalno kako se ti odrasli ljudi ponašaju prema meni.

Džabe meni sva moja pamet svijeta kad sam cijeli život okružena takvim odraslim ljudima. Iako sam tek godinama kasnije stupila u spolne odnose, do tog trenutka su me tretirali kao razvratnu kurvu samo zato što sam bila i tjelesno i mentalno razvijena i što sam plijenila tuđe poglede svojim postojanjem.

Primjera je toliko da ih ne bi stalo u 10 knjiga. Zbog svega toga sam se i nekoliko puta u životu našla u situaciji pokušaja silovanja, pa čak i u vlastitoj kući kad me napao prijatelj mog starog.

Taj starac kojeg sam ja ispraćala iz kuće zalupio je naša ulazna vrata, a zatim me udarao šakama po glavi dok me istovremeno napastovao i ljubio po tijelu. Nikog nije bilo da me brani. Moj stari je bio udaljen svega nekoliko prostorija od nas, pa čak mi ni on nije pomogao. Kako sam se uspjela spasiti i izbaciti ga iz kuće, ni dan danas ne znam, ali uspjela sam. Sve to da mi na kraju nitko ne bi vjerovao, a da bi me stari psihički zlostavljao jer sam "pokvarena kurvetina kao i sve ostale žene".

Disfunkcionalna okolina oblikovala je mene i moje ponašanje, ali me nikad nije pretvorila u ulogu koja mi se nametala. Nisam postala kurva, nisam spavala sa svim i svakim i nisam postala niti razvratnica niti kriminalka niti problematična osoba. Naučila sam se braniti i izboriti za sebe, ali sam i prestala poštovati ljude oko sebe.

Malo je odraslih ljudi iz moje okoline koje danas poštujem, a to su sve oni sami 'zaslužili' ili bolje rečeno, izgubili su to svojim ponašanjem.

Kad kažem da je moja okolina disfunkcionalna, ne kažem to olako. Kažem to iz osobnog iskustva s punom odgovornošću. Odgovornošću koju nema nitko od tih odraslih ljudi.

Ti nenormalni odrasli ljudi ne mogu odgajati normalnu djecu, pa se većina djece poput mene mora odgajati sama.

Upravo zato znam da mi nosimo skrivenu mudrost u sebi koja nam ukazuje na sve ono što je loše oko nas i upravo zato govorim da morate probuditi svoju unutarnju snagu kako biste se zauzeli za sebe i za sebe se i izborili.

Odrasli trebaju pomoć. I oni su samo nerazvijena djeca u odmakloj dobi. Oni su nesretni, neispunjeni, iskompleksirani, a mnogi su i psihički oboljeli.

Ne možemo samo biti fokusirani na odgoj nove djece dok nam 'stara djeca' tako hodaju svijetom. Moramo pomoći i odraslima da se iscijele, da se oslobode svoje boli i da napokon ozdrave.

Starenje je iluzija tijela.

Tijelo propada dok se um još nije niti razvio. Tijelo i um nisu usklađeni. Moramo raditi na tome. Prvenstveno moramo raditi na sebi, a zatim i na toj odrasloj djeci koja nikada nisu prestala patiti.

Muškarac dolazi sam u posjet drugim ljudima. Pomaže im, divan je, radišan, veseo. Zabavlja ih, šarmira, a nakon što stekne njihovo povjerenje, počne se jadati. Dijeli s njima svoju tugu, svoju bol, svoj život. Priča o obitelji koja je odvratna prema njemu takvom divnom, njemu koji je 'sve' dao obitelji i napravio 'sve' za svoju nezahvalnu obitelj.

On sam sebe veliča, hvali, ali nema nikoga tko bi potvrdio njegovu priču zato što uvijek ide sam. Uvjerava te ljude u ono što on jest, zavodi ih svojom pričom, obmanjuje ih svojim zaključcima i traži od njih da hipnotizirano ponove ono što im je on sam rekao da bi potvrdili kako su zapamtili njegove riječi, da bi potvrdili da se slažu s njim i onime što on govori.

U onoj mjeri koliko sebe uzdiže, svoju obitelj ponižava. Kad je netko odvratno đubre, on jako mora poniziti druge osobe da bi u usporedbi s njima on sam izgledao veličanstveno. I moj stari radi upravo to.

Preko njegovih usta je prešlo toliko odvratnih stvari o nama da mi se povraća i na samu pomisao na neke izjave. Sve njegove bolesne priče utemeljene su na nekoj istinitoj činjenici, ali svi su događaji bolesno-poremećeno i iz temelja prerađeni. Sve je to prošlo kroz njegov duboko poremećen i iskrivljen filter percipiranja stvarnosti.

On okolinu uvjerava u svoju priču, bez da itko može potvrditi istinitost i jedne izjave koju on daje, ali to nije problem. Problem je što mu okolina vjeruje. Problem je što ga okolina podupire. I problem je što okolina napada nas ostale.

Moj stari je takva kukavica da pokušava okrenuti apsolutno sve druge ljude protiv nas, svoje obitelji, kako bi nas oni napali i fizički i verbalno i materijalno, na svim razinama postojanja, i to sve samo kako bi drugi odradili njegov posao, onaj za koji je on prevelika kukavica.

Mi smo uvijek bili i još smo uvijek žrtve njegovog ponašanja i njegovog djelovanja, ali nikad nismo dobili potporu okoline i to sve govori o okolini, o društvu u kojem živimo.

On sustavno i predano, već desetljećima okreće ljude protiv nas i pokušava to stanje održati što je duže moguće, nadajući se da će se ljudi nastaviti tako ponašati prema nama čak i kada njega više ne bude. Da će ljudi nastaviti odrađivati njegov prljavi posao kako bi naši životi bili u potpunosti uništeni.

Razlog tomu?

On jednostavno mrzi sve na svijetu i ne podnosi činjenicu da netko može biti sretan. On je sebi najbolji, najpametniji, najljepši, najsposobniji i nitko mu ne smije proturječiti, a mi smo živi dokaz da je on teško psihički poremećen.

On do te mjere pokušava izbjeći bilo kakvu službenu psihičku procjenu da je odbijao pomoć čak i kad ga je uhvatio išijas jer nije htio da njegova zdravstvena dokumentacija sadrži riječ „živac“ u bilo kojem kontekstu. Toliko je poremećen.

On zna da nije normalan i učinit će sve kako bi spriječi da se to 'javno' zna, iako on uopće nije u stanju to stanje prikriti, ali društvo je inertno. Muškarci i njihovo ludilo se podupiru i pred njihovim zločinima se zatvaraju oči, a to svakoga dana može potvrditi izvještaj crne kronike.

On je glumac koji obmanjuje. Prije mu je posao bio lakši, ali kako vrijeme ide, sve i svi mu već idu na živce i nema više volje glumatati da je nešto što nije. I dalje glumi da je svetac jer sam duboko vjeruje u to, ali nema se više volje praviti fin prema drugim ljudima.

On ima više psiho-socijalnih, ali i mnogih drugih poremećaja koji su se s vremenom samo još više i dublje razvijali, ali ja ću ovdje konkretno govoriti o jednom.

On je egocentrik i njegove su potrebe uvijek najvažnije. Ne samo da su njemu njegove potrebe najvažnije, on smatra da svima njegove potrebe moraju biti najvažnije. On je uvijek na prvom mjestu, daleko ispred svih, daleko ispred svoje obitelji i svoje djece. Nema ničeg na ovom svijetu i šire što je njemu važnije od njega samog.

Tuđe potrebe za njega ne postoje, postoje samo njegove osobne potrebe. Tuđe potrebe su mu iznimno naporne, čak i kad se radi o potrebama njegove vlastite djece, pa čak i kad se radi o egzistencijalnim potrebama te djece.

On do te mjere nema empatiju prema drugim ljudima da ne podnosi čak niti kad je netko od ukućana bolestan. Njemu to predstavlja teret, a istovremeno i skreće pažnju s njega, što mu se ne sviđa. To je otišlo u toliku krajnost da je bolest svoje mame uspio prikazati kao samo svoju bol. Žena se doslovno raspadala od raka koji joj je izjeo cijelo tijelo, ali on samo priča o traumama koje je on doživio jer se on navodno 'morao' brinuti za nju, iako se nije u stanju brinuti ni za koga, što mogu potvrditi kad su moje dijagnoze počele ličiti na one moje bake.

U javnosti, on je bio jedna karizmatična divna osoba, iako to iz njegove okoline (njegove obitelji) nema tko potvrditi, dok je kod kuće jedna sasvim druga osoba. Monstruozna osoba.

Njemu je iznimno važno kakav će dojam ostaviti u društvu, u javnosti dok će u obitelji istresti sve svoje frustracije. Fin je prema drugima, pomaže im, uvijek sam sebe predstavlja u najboljem svijetlu, a u kući ne brine niti o emocionalnim niti ijednim drugim potrebama svoje obitelji. No s godinama takav dojam o njegovom statusu u društvu popušta jer on se umara od dodvoravanja drugim ljudima.

On uporno vrijeđa i kritizira druge ljude, pogotovo članove svoje obitelji, iako će članove obitelji napadati direktno dok će u javnosti druge vrijeđati zakamuflirano i kroz šalu, no on sam ne podnosi kritiku. Užasno je osjetljiv na nju do te mjere da će ona instantno izazvati njegove provale bijesa. Kako itko može kritizirati njega 'najboljeg i najpametnijeg'?

Uvijek će se braniti agresivnim ispadima te vrijeđanjem i ponižavanjem svog sugovornika. Ne možete vi njemu reći nešto toliko loše koliko on tog lošeg može reći vama.

Osim što postaje agresivan, on se i duri. On će se, duboko povrijeđen vašim pokušajem kritiziranja 'njegove veličine', ponašati toliko nerazvijeno da danima, ako ne i duže, neće pričati s vama, cijelo vrijeme očekujući vašu ispriku. Ispriku koju ste mu dužni dati jer ste se usudili reći jednu pogrešnu riječ protiv njega.

Da ne govorim i kako će vam se osvetiti zbog onog što smatra da ste mu učinili. Strašno je osvetoljubiv i smišljat će i spletkarit što vam učiniti kako biste platili za svoje ponašanje.

On je uvijek u pravu i on najbolje zna, stoga je nepopustljiv. S njim dogovora nema. Uvijek mora biti onako kako je on rekao i samo onako kako on želi, inače opet ima iznimno jake napadaje bijesa.

Prekidat će vas dok govorite jer njega ne zanima što vi imate za reći. Za njega je najljepša melodija ona njegovog glasa. Može pričati satima i vidno će vam i strastveno pokazati koliko uživa u onome što ima za reći, a kad završi s pričanjem, samo će se pokupiti i otići dalje.

Čak je i vrlo natjecateljski nastrojen jer se voli natjecati sa svima. Cilj? Samo želi svima pokazati kako nitko pored njega nema šanse te opet imati priliku veličati samog sebe. Natječe se čak i sa vlastitom djecom i to dok su djeca još vrlo mala. Toliko je bolestan njegov um.

On manipulira drugim ljudima jer želi osjećaj moći i kontrole. Želi potpuni osjećaj moći i kontrole. On želi da svi ovise o njemu i da on odlučuje o svima drugima.

On želi da vi mislite kako ovisite o njemu, a sve kako bi vas mogao kontrolirati, dok istovremeno krade od vas i živi na tuđi račun. On prividno financijski kontrolira obitelj. Kažem prividno zato što je on taj koji je uzdržavan, ali svima želi prezentirati kako je on taj koji opskrbljuje i uzdržava druge.

I ono najvažnije, on je žrtva. On je patnik svijeta. On je toliko svet da bi mu, prema njegovim riječima, „svi drugi trebali ljubiti guzicu!“.

Njemu je najgore, njemu je najteže. On je uvijek jadan i ne podnosi tuđu sreću i dat će sve od sebe da nitko u njegovo blizini nije sretan niti zadovoljan, pa čak niti da osjeća mir.

Mnogo je još stvari koje mogu napisati, ali ovo je sažetak onog najbitnijeg. Ovo je samo kratki pregled onoga s čim se moja obitelj i ja nosimo cijelog života. Onog s čim se nosimo dok se okolina iskaljuje na nama jer im je rečeno da smo mi ti koji smo bolesni i odvratni. Rečeno im je, a oni se to nisu udostojili niti provjeriti.

I dok on glumi patnika svijeta i zahtjeva da mu svi ljube guzicu, da mu se svi klanjaju, a nas kamenuju, mi smo prave žrtve od kojih svi okreću glavu. Mi smo žrtve nositelja narcisoidnog poremećaj ličnosti.

Ljudi vole stalno potezati priču o svojim roditeljima. Vole dijeliti s drugima svoje prosvjetljenje, vole pametovati kako razumiju svoje roditelje sad kad su i oni sami na primjer roditelji, ali mi neki razumijemo svoje roditelje i bez da smo sami postali roditelji i to upravo zato što smo svoj život proveli bivajući u ulozi roditelja svojim roditeljima.

Kad kažem da je netko roditelj svojim roditeljima, mislim na odgoj, podršku, odnos koji imaju prema njima i ono što im pružaju. Mislim na to kako smo mi svojim roditeljima pružili ono što je njima bilo potrebno, a što oni sami nikad nisu dobili od svojih pravih roditelja. No takvi roditelji to uglavnom ne znaju cijeniti upravo zato što se na kraju dana sjete "hej, pa mi smo ti koji smo roditelji, neće nama pametovati neki balavac", a zatim se upravo oni nastave balavo ponašati.

Nisu svi roditelji jednaki niti su sve obiteljske priče iste. Ja ovdje govorim o konkretnom vlastitom primjeru, o roditeljima koji nikada nisu prestali biti djeca i to razmažena, tvrdoglava, buntovna, neodgojena djeca. Djeca koja uporno bivaju povrijeđena svime što se u njihovom životu događa. Djeca koja ne uče svoje lekcije, koja se ne razvijaju i koja vječno pate okrivljujući cijeli svijet za svoju patnju.

Sa svakim napisanim tekstom ja mislim da će sada biti drugačije jer uporno dajem sve od sebe da pomognem drugima. Da im budem podrška, potpora, da im pomažem, da ih vodim kad trebaju nekog tko će ih voditi i da ih naučim nečemu što ih nitko drugi nije imao naučiti, no moji roditelji su davno izabrali. Oni će ostati djeca do samoga kraja.

Ono što ta 'razmažena djeca' ne razumiju jest to da oni svoju vlastitu djecu vuku sa sobom u ponor. Naučila sam u životu da to ne razumije netko tko nema takve roditelje, štoviše, uopće ne priznaje činjenicu da je takvo nešto moguće, a zatim sam upoznala more ljudi koji prolaze upravo ono što ja cijelog života prolazim. Nakon toliko godina, sad pokušavam pomoći svojim roditeljima samo da oni ne bi uništili moj život do kraja.

Pitate se, kako je moguće da netko drugi uništi vaš život? Mislite li da ste vi ti koji odlučuju hoće li netko ili nešto uništiti vaš život ili neće, jednim dijelom ste u pravu, to je i moje stajalište. Nitko vam ne može uništiti život do kraja ako mu vi to ne dopustite, ali to ne znači da se ti koji vam uništavaju život neće truditi do kraja da to i ostvare. Oni, barem u mom primjeru, to rade samo zato što su sami jadni, što ne žele otpustiti svoj jad i što žele da su svi drugi oko njih jadni samo kako oni ne bi bili sami u svom jadu.

Čak i kad sebi čine zlo, čine ga i vama jer vam se stavljaju na teret uz sve drugo što prolazite u svom životu. Umjesto da vam budu podrška, oni namjerno od sebe čine teret samo da bi učvrstili svoju ulogu jada.

Kako stare, ljudima se događaju razne stvari poput zdravstvenih problema. Po meni je normalno da mi brinemo o onima koji trebaju pomoć i da pomažemo onima koji imaju probleme sa zdravljem. Da brinemo i skrbimo o njima kad oni sami to ne mogu.

Ja u takvim situacijama dajem sve od sebe da pomognem toj drugoj osobi. Problem je kad drugi svojim nemarom i svojim ponašanjem namjerno bivaju bolesni i namjerno oštećuju svoje zdravlje kako bi bili jadni. Ako to niste doživjeli, smatram vas sretnim neznalicama. Ja vam ne mogu objasniti ono što vi ne možete razumjeti ili ne želite razumjeti, ali upravo je to ono što se kod mene događa.

Moji roditelji, koliko god oni mislili da su dali sve od sebe, nisu najbolje skrbili o zdravlju svoje djece. Skrbiti o zdravlju svog djeteta ne znači kukati i plakati što je djetetu loše. Ne znači biti tužan što je dijete bolesno, a ponekad čak i, ako ne i prečesto, okretati glavu i praviti se da ništa nije ni bilo, već poduzeti sve one korake koje dijete ne može kako bi mu bilo bolje.

Kad gledam zdravlje vlastitih roditelja i onog što oni sebi rade kako bi im bilo loše, razumijem da se nisu niti bili u stanju skrbiti za istinsku dobrobit drugog čovjeka. Upravo zbog toga, iako još uvijek imam zdravstvene posljedice svega što je bilo u prošlosti, ja ne osjećam ljutnju zbog onoga kako su se moji roditelji ponašali u svojoj mladosti, u vrijeme kad nisu znali bolje, ali moji roditelji još uvijek ne znaju bolje, još uvijek nisu ništa naučili i još uvijek ne žele ništa naučiti.

Velika je razlika među mojim roditeljima, ali suštinska je posljedica ista. Bolje objašnjenje u ovom slučaju bi bilo da različiti putevi ionako vode na isto mjesto. Samo zato što mama može, što je u biti sposobna i mogla bi postići sve što želi, ona i dalje bira loše jer želi biti jadna i koliko god mi radili na tome da njoj bude bolje, da još uvijek ima svoj život, ona dan danas još uvijek bira staro i ne odustaje od toga ni pod koju cijenu.

Da ona samo šteti sebi, i to bi bila velika šteta, no ona uporno i uporno mene povlači u sve to samo da bi mi poslije kukala o tome kako sam, pazite, ja jadna. Kako smo mi jadne. I uporno se i bez prestanka pravi da to nema apsolutno nikakve veze s njenim odabirima i posljedicama onoga što ona forsira.

Moj stari je davno zaglibio u svoje mentalne bolesti i mislim da ga apsolutno ništa više ne može učiniti normalnom osobom. Njegovi su odabiri izopačeni kao što je i njegova ličnost izopačena. No mama i dalje bira svjesno. Bira iz točke svoje duboke emocionalne povrijeđenosti za koju je odlučila da će ju obilježiti do kraja života. Ne samo obilježiti, već ju i definirati jer ona sebe vidi kao jednu veliku povrijeđenu ličnost, a ne nekog tko je sam odlučio nastaviti igrati tu ulogu.

Čak i kad je probala bolje, čak i kad je doživjela bolje, ona je odmahnula glavom i vratila se na staro.

Pišem o tome jer ne prođe dan da se ne vrtimo oko istog i da se ne bavimo istim glupostima.

Pišem o tome jer je to veoma važno.

Pišem o tome jer je to duboko ukorijenjeno i to treba temeljito iskorijeniti.

Pet minuta prije nego što sam počela pisati ovaj tekst, imala sam drugačije planove za svoj dan, ali onda sam doživjela ono što doživljavam gotovo svakoga dana i shvatila sam da to jednostavno moram zapisati i izbaciti iz sebe.

Ako ja to ne budem mogla izbaciti iz sebe, dotući će me do kraja. Ti tuđi odabiri, te tuđe odluke koje oni donose svakoga dana. Odluke koje se uvijek i jedino temelje na jadu i na dubokoj želji da čovjek ostane jadan.

Roditelji nisu ono što nas definira. Definiraju nas naše osobne odluke. Definira nas ono što mi odlučimo, ali to ne znači da naši roditelji svojim ponašanjem nemaju dubok utjecaj na nas.

Čak i kad dajemo sve od sebe da budemo zdravi, iscijeljeni i sretni, to ne znači da naše tijelo i duša neće biti svakodnevno ranjavani svime onime što se oko nas događa. To samo znači da ima jako puno posla i da naš posao iscjeljivanja nikad nije gotov.

Možete željeti biti najduhovniji ljudi na svijetu, neki možda čak misle da im je to i uspjelo, no u realnosti ćete češće susresti ljude koji se uporno i neiscrpno pokušavaju izboriti za sebe, a onda ćete vidjeti kako se njihova volja na kraju ipak iscrpljuje.

U životu sve ima svoju mjeru, pa tako i volja i želja za životom. Neki će ljudi odustati zato što se više nemaju snage boriti protiv onih protiv kojih se nikada nisu niti trebali boriti, ali eto, od njih se na kraju najviše moraju braniti.

Dok god ne počnete otvarati svijest prema onome što se događa oko vas i dok god budete odbijali razumjeti ovo o čemu ja sad ovdje govorim, nećete shvatiti zašto neki ljudi koji naizgled imaju sve, odustaju od sebe i od svog života. To ne znači da će oni postati suicidalni, nego samo da će prestati živjeti svoj život i prepustiti se jadu koji ih ionako preplavljuje sa svih strana.

Za nekog tko je odustao od svog života ne znači da je prekinuo svoj život smrću, već da je prekinuo sa životom unutar svog života. Znači da samo nijemo i bezvoljno obitava u svijetu s kojim se više nema snage boriti niti ga više ima snage mijenjati.

Previše sam ljudi srela kojima se dogodilo upravo to. Odustali su od vlastitog života i sad samo postoje. U njihovim pričama vidimo obrasce koji se odvijaju i u mom životu. Pitam se, hoću li ja imati snage živjeti svoj život ili i mene neizostavno čeka ista sudbina?

Ne znamo šta nam sutra donosi. Ne znamo hoćemo li u budućnosti promijeniti mišljenje ili stav. Mi zaista ne znamo puno toga. Jedino što imamo jesu vjera u nešto i želja za nečim. Vjera u bolje sutra i želja da doživimo to bolje sutra.

Ne govorim o religiji kada koristim pojam vjere u ovom kontekstu. Ne govorim o tome da će vam netko magično promijeniti vaš život prema vašim željama. Govorim o tome da vi vjerujete u sebe i u svoj uspjeh.

Kad kažemo da trebamo ostati djeca u srcu, mislimo na onu neiskvarenost i odsustvo predrasuda. Na želju za znanjem, učenjem, istraživanjem i otkrivanjem.

Mnogi pojam 'ostati dijete' doživljavaju kao biti neodgojen, neobrazovan, nerazvijen, neutvrđena ličnost. Za to postoji drugi izraz - biti infantilan. Izraz kao takav daje neki stručniji i znanstveniji dojam nego biti dijete i iako su možda u suštini isti, izbor riječi bi ih trebao razlikovati.

Želite li vi biti infantilni ili ostati dijete? Doživljavate li razliku u ovom izboru riječi? Jeste li okruženi djecom ili infantilnim personama? Jesu li vaši roditelji roditelji ili djeca? Trudite li se i vi još uvijek pomoći svojim roditeljima dok oni vas uporno potežu u ponor?

Prepuštate li se jadu koji vas okružuje ili ste se izolirali od svega onog što ne želite u svom životu? Jeste li se izolirali ili ste se zdravo odmaknuli u sredinu koja je po vašoj mjeri?

Jeste li pronašli svoju sreću? Jeste li izgradili svoju sreću? Jesu li i vaši bližnji pošli s vama? Možete li svojim iskustvom pomoći i drugima? Želite li svojim iskustvom pomoći drugima ili želite da drugi svojim iskustvom pomognu vama?

Jeste li naučili balansirati u životu svojim željama i realnošću koja vas okružuje? Jeste li naučili ostvarivati svoje želje ili još uvijek balansirati između samog željenja i poduzimanja koraka prema ostvarenju želja?

Uzimate li od života sve što vam život pruža? Učite li od svega što vam život nudi i znate li napraviti osvježavajuću limunadu?

Kad sam kao dijete išla s obitelji na more, to je više-manje izgledalo ovako. Ako su baka i deda bili s nama, baka je vječno zbog nečeg bila ljuta, ja sam uvijek nešto bila kriva, deda je baki radio gluposti, a ako je bio vani bez bake, onda je bio pravi glumac. Već sam kao mala primijetila koliko je deda drugačiji kad je bio vani u društvu u odnosu na to kakav je bio prema svima kod kuće.

Ako smo s roditeljima bili na moru, stari se po cijeli dan iživljavao na mami, zatim i na starijem djetetu koje je karakterno drugačije od mene, a sa mnom se ponašao bipolarno. Kad mu je pasalo za ulogu, ponašao se kao da je on mene prigrlio zato što se 'mama posvetila starijem djetetu' i da smo on i ja tim, a onda bi se izbezumio i pobjesnio jer ja nisam bila netko kime se može manipulirati niti upravljati čak ni kad sam bila dijete.

Stalno je vikao, vrištao i pio alkohol. Vječno je bio bijesan, vječno je vrijeđao, omalovažavao, siktao. Na trenutke bi se prividno umirio, ali i tad je bio otrovan prema nama. Iako je, može se reći, vrijedan u smislu posla, to je uvijek upitno jer ovisi o kontekstu.

On je radio na svojim autima, na svojim stvarima, u garaži, u dvorištu da ga svi drugi vide i čuju, ali nije radio u kući ama baš ništa korisno za obitelj. Iako bi odradio manje popravke u kući, to je neusporedivo sa svim onim što bi mama u jednom danu napravila za čitavu obitelj i to apsolutno svakoga dana.

On je, kao, bio veliki radnik, a sve i jedna nekretnina i pokretnina u životu koju smo imali, a i one koje su još uvijek ostale, su se doslovno raspale od nemara. Zidovi se urušavaju mokri iznutra, sva nam se stolarija raspada, raspada se sve što možete zamisliti i to na apsolutno svemu. Čak su se raspale i sve njegove krntije koje je vozio i koje još uvijek vozi.

Vratimo se na more. Kad smo bili i sa roditeljima i s bakom i dedom na moru, to su bili šou-ovi, glumatanja i preseravanja 'punca i zeta'. Ja imam svoje uspomene. Ja sam uspjela pronaći način da uživam u svom životu, ali iz zajedničkog obiteljskog života ne nosim lijepe uspomene.

Ti su se muškarci svakoga dana iživljavali na svojoj obitelji. Dovoljno je bilo da na trenutak predahnemo kako bi njih to uzrujalo. Cijelo odrastanje mi je svakoga dana bilo ispunjeno kućom u kojoj se stalno unosio nemir, živčanost, nervoza, bijes, sve stvari takve vrste. Ja po prirodi nisam takva i smeta mi sve to. Kako su članovi obitelji umirali ili se rastajali, u danu se više moglo od svega toga predahnuti.

Svi su nam dani na moru bili ispunjeni istom rutinom, istim koracima, istom torturom i maltretiranjem. Uvijek iste stvari, uvijek ista mjesta. Nikad zabava, uživanje, radovanje. Nikad ništa novo, nikad ništa uzbudljivo.

Sa nekih 15-16 godina počela sam lagano i sama ići na more. Ne u potpunosti sama. Budući je moj deda većinu godine živio na moru, reklo bi se da sam bila kod dede ili s dedom. On je nastavio imati svoj ritam i svoj život koji se nije odnosio na ostale članove obitelji, a u stanu su se uvijek izmjenjivale babe, odnosno 'njegove cure'.

Sa 16 sam se ohrabrila i počela istraživati mjesta dalja od one rutine u kojoj sam odrastala. Otkrivala sam nove plaže, nova mjesta, nove ulice i, ono najvažnije, otkrila sam koliko obožavam plivanje i ronjenje. Tek kad sam se odmaknula od svoje obitelji, shvatila sam koliko uživam u svemu onome u čemu nisam uživala u vrijeme kad smo svakoga dana neprestano prolazili torture.

U vodi bih (jer sam kontinentalka) provodila sate i sate. Ako sam ronila s maskom, nisam se mogla odvojiti od svih onih ljepota koje sam pronašla pod morem, a ako sam ronila bez maske, najviše me uzbuđivao sam zaron. Čim bih izašla iz vode, jedan pogled na rub na kojem se kopno spaja s morem i ja bih se vraćala u more.

Ruke su mi bile apsolutno smežurane, kosa sva slijepljena, oči su me pekle i bile crvene od soli, žgaravica mi se dizala od količine slane vode koju bih slučajno progutala, a cijelo mi je tijelo bilo hladno i promrzlo, no meni nije bilo dosta. Ja se nisam mogla zaustaviti, a onda bih legla na plažu na vrelo sunce i tad se ne bih mogla natjerati ustati. Čitala bih knjige, okretala se kao na ražnju i uživala u suncu, zvukovima ptica i mirisu mora.

Na plaži sam znala biti cijeli dan, ali me tuga svejedno lomila kad sam morala ići kući. Nisam se mogla nauživati mora.

Više od 20 godina kasnije, ja sam na plaži. Zaranjam, ronim, izranjam. Oči me peku, ne mogu gledati, ali ne želim prestati. Još jednom, još 5 puta, još 10 puta, još 2 puta, još jednom. Još 10 pa 20 minuta, sat vremena kasnije, a meni je još uvijek teško izaći iz mora. Smrzavam se i hladno mi je, ali hajde, još jedan zaron za kraj. Apsolutna nezasitnost.

Uživam u moru dok je moj život u rasulu jer dok ja letim na sve strane kako bih popravila ono što se ruši i još gradila i novo, dok letim oko drugih i držim ih da ne padnu do kraja, otpor i napad upravo dolazi od tih ljudi koji uzimaju moju pomoć. Ni ovog se puta nemam s kime boriti i lagano gubim volju. Po ne znam koji put sam iscrpljena do kraja, a vidim da mi je sva radost svijeta uvijek bila na dohvat ruke.

U ovih nekoliko dana toliko sam blizu svemu što želim čitavog života, a ništa od toga ne mogu imati duže od nekoliko dana u godini. Dok svi drugi grade zajedno, ja se otimam činjenici da moji zajedno ruše.

Tek sam kao tinejdžerica otkrila koliko me voda privlači i koliku moć osjećam u samoj vodi, bilo da je riječ o slatkoj ili slanoj vodi, o vodi za piće, jezeru, izvoru, slapu, rijeci ili moru. Doslovno sam jednoga dana samo zaronila i u meni se probudio neki novi osjećaj, neka duboka, ali 'poznata' povezanost te duboka čežnja za boravkom u vodi i pod vodom. Iako sam do tad već znala koliko obožavam boraviti u prirodi, sad sam osjećala vodu kao neodvojivi dio sebe.

Kao što sam već rekla, izlazak iz vode mi je postajao sve teži i teži. Samo koračanje van prema plaži činilo se gotovo pogrešnim, a sam pogled na more ili rijeku vezao me poput nevidljive strune, vukao me natrag, zvao me da zaronim, otvorim oči i uživam u svemu što se tamo može vidjeti. Sate i sate bih provodila u moru (ili rijeci), ali želja se nije zadržala samo ondje.

Boravci pod tušem postojali su sve duži i duži, umivanje hladnom vodom postojalo je sve duže i duže. Svaki doticaj s vodom oporavljao je moje tijelo, a svaka me duža udaljenost od vode duboko ranjavala. Kad nije bila ljetna sezona, odlazila bih na rijeku mog rodnog grada i barem sjedila na obali stopala umočenih u vodu, a u dane kad je bilo iznimno hladno, bilo mi je dovoljno i da samo dlanovima dotičem hladnu vodu.

Samo da sam u doticaju s vodom, samo mi je bilo to bilo potrebno. Taj je osjećaj proporcionalno rastao s odmakom vremena. Kao da sam probudila nešto u sebi, nešto što je samo čekalo da bude probuđeno. Nešto što me godinama pripremalo na to.

Danas, svako sjedenje na obali blizu vode (mora, rijeke, jezera) mi se čini kao odgovor na poziv, kao da me voda oduvijek dozivala, kao da mi se obraćala, kao da mi je pričala i da me iscjeljivala.

Uz vodu i u vodi sinule bi mi ideje.

Svaka moja ideja proizašla iz boravka u vodi ili pored vode bila je jasna, glasna i čista kao da je voda utjecala na čistoću kanala kojim bi mi dolazile informacije ili spoznaje.

Voda me dozivala čak i u teškim emocionalnim trenucima.

Satima bih sjedila uz vodu, ali sam i dalje imala osjećaj da mi nije dosta. Voda je nosila moje osjećaje i budila ono najbolje u meni. Nosila je sve moje emocije, moju bît, moju sreću i izvlačila moje suze.

Suze bi mi klize niz lice i osjećala bih se beskrajno sretno i beskrajno tužno. Osjećala bih se beskrajno. Osjećala bih se i veliko i malo, i potpuno i prazno. Osjećala bih sve u isto vrijeme.

Dok sjedim uz vodu, osjećam kako voda sa sobom donosi moć. Kao da je preslika kompletne životne energije sadržana u njoj. Osjećam i da vodi mogu predati sve ono što mi leži na duši i da će ona to jednostavno odnijeti sa sobom.

Ponekad osjećam i da mogu svoje misli putem vode poslati osobi koja je daleko od mene. Kao da će voda sa sobom ponijeti energiju mojih misli i donijeti je osobi o kojoj razmišljam. Znam da to zvuči suludo, ali pokušavam riječima opisati sve one osjećaje koji su gotovo neopisivi, a koji su u meni.

Voda nosi moje misli, moje osjećaje, moju prošlost, sadašnjost i budućnost. Moju bît, mene.

Kad sjedim uz vodu, osjećam i puštam vodi da nosi moje osjećaje dalje od mene, ali i da mi donosi one nove. Kroz nju kao da osjećam neki nevidljivi svemir, neku duboku povezanost s 'ostalima', tko god oni bili. Osjećam ih preko vode i nadam se da i oni osjećaju mene, ali prihvaćam i da je sve to možda samo obična mašta proizašla iz dobrog osjećaja koji voda budi u mom biću.

Voda daje bistrinu mom umu i pomaže mi u balansiranju mojih emocija.

Pomaže mi da moja životna energija lakše teče kroz moje tijelo te da se ono lakše čisti i samostalno obnavlja. Pomaže mi i da uspostavim ravnotežu unutar sebe te postignem unutarnji mir.

Spokoj pronalazim i u oluji, u zvuku kiše, bijesu gromova te slamanju valova o stijene i obalu. Opušta me jačina zvuka koju proizvodi priroda te me taj zvuk puni energijom. Oluja, iako razarajuća, i dalje je za mene tako moćna i iscjeljujuća.

Što se to jednoga dana probudilo u meni, ne znam točno reći. Teško mogu objasniti bez da zvuči pomalo nadnaravno, ali trudim se objasniti koliko god mogu onako kako to i osjećam.

Voda, kao i mnoge druge stvari, ima veliku ulogu u mom životu. Nadam se da ću jednoga dana saznati što je točno razlog tomu, a do tad mi još samo preostaje da uživam u njenim blagodatima.

"Spavaj, jedi, zarađuj, plaćaj račune, živjet ćeš kasnije. Vodi brigu, brini, strepi, strahuj, nije svatko uspio u životu. Drugi mogu, oni imaju sreće, oni imaju onog tko ih gura. Šuti, trpi, jedi ako ti ostane novaca za hranu. Šuti, spavaj, šuti, radi, trpi, daj drugima sve od sebe. Šuti, budi sretan, ali šuti i trpi, budi zadovoljan s onime što imaš."

"Kako drugi mogu? Drugi mogu, šuti, ti ne možeš, to se ne može, jadan si, jadni smo. Drugima je netko dao, nama nema tko dati. Šuti, ne protivi mi se kad ti kažem da si jedan. Tvoj je obrambeni stav povrijedio moje osjećaje!"

E pa mene vrijeđaju ovakav stav i način razmišljanja, ali ne sjedim po cijele dane razmišljajući o tome, već živim svoj život.

Kad me obuzmu frustrirajuće misli, pustim ih da prvo odvrte svoje, a onda ih pustim i da se rasplinu. Kad me savladaju teške emocije, pustim ih da mi pokažu što me muči, a onda ih isplačem i dozvolim im da napuste moje tijelo. Ne zadržavam ih na silu.

Samo zato što nas povremeno obuzme fjaka, ne znači da u tom stanju moramo ostati, već to stanje odraditi, a onda se moramo tog stanja osloboditi. Kako se tog stanja osloboditi?

Prvo treba prihvatiti da su stvari takve kakve jesu, a onda svjesno prigrliti činjenicu da može biti drugačije, da može biti bolje. Zatim treba aktivirati tijelo gibanjem, aktivnošću, šetnjom i pustiti životnu energiju da se slobodno kreće kroz nas.

Kroz svoje tekstove vam ponavljam da je kretanje iznimno važno. Kako kretanje tijela, tako i kretanje prema naprijed. Stvari mogu biti drugačije. Možda će nekad trebati duži period da se promijene, ali promijeniti će se ako im mi to dopustimo.

Ja želim više od svog života. Želim više od onog što mi se nameće da je moguće jer to mi nameću ljudi koji su odustali od sebe, ali i oni kojima je u interesu da ja odustanem od sebe.

Želim više od svog života i zbog toga s radošću prigrlim sve što mi život pruža.

Nije lijepo sve što mi dolazi, ali je sve što mi dolazi poučno, a ako je poučno, obično prestane biti teret kad svladam lekciju.

Svaka je lekcija prilika za rast i razvoj. Svaka je naučena lekcija prilika da idemo dalje i da budemo bolje. Svaka je lekcija prilika koju možemo iskoristiti, samo moramo prepoznati koja je naša korist u tome. Ne mislim na ono u ružnom smislu kad iz nečega na negativan način izvlačimo svoju korist na štetu drugih, već korist za stjecanje znanja i mudrosti.

Život nam pruža toliko toga i to svakoga dana, a na nama je da to sami uvidimo. Ne postoji jedinstvena uputa za život, ali postoje smjernice za poboljšanje kvaliteta života.

Nitko vas ne može naučiti kako se živi, ali vi ste ovdje došli kao mali istraživači i dovoljno ste sposobni nastaviti istraživati svoj život i razvijati svoje interese.

Uzmite ono što vam život pruža i iskoristite to na najbolji mogući način. Pronađite način koji vama odgovara i pronađite svoj put uspjeha. Vi to možete.

Vi možete imati više od života, ali prvo morate poraditi na svom vlastitom pogledu na život. Zdrav i realan pogled na stvari točka je s koje biste trebali krenuti.

I zapamtite, postavljanje zdravog temelja pružit će snažnu potporu onome što se na tom temelju gradi.

Koliko ste svog vremena spremni uložiti u druge ljude prije nego što shvatite da se oni neće promijeniti u smislu ozdravljenja / iscjeljenja / poboljšanja / napretka / rasta? Koliko ste vremena spremni potrošiti na svoju okolinu, svoju zajednicu iako vidite da su razlike među vama najvjerojatnije nepremostive? Koliko ste vremena spremni izgubiti na gluposti dok ste za to vrijeme mogli raditi na sebi?

Mi smo dio zajednice i mi uvijek nekako želimo pomoći svojoj zajednici, no obično je upravo zajednica ta od koje se trebamo spasiti i osloboditi. Nije jednostavno samo se odvojiti od onih s kojima smo proveli život od samog početka i naći zajednicu koja nam odgovara. Nije jednostavno, ali nekad je veoma nužno jer ne možete ozdraviti u okolini u kojoj ste se razboljeli.

Nekad je i samo udaljavanje dovoljno, ne treba uvijek spaliti sve mostove, no to je u većini slučajeva iznimno teško upravo zato što čovjek nema potporu drugih. Jer da je imao potporu, ne bi morao otići.

Iako smo dio nečega, mi i dalje moramo raditi na sebi kao pojedincu. Sve što je u našem iskustvu nudi nam mogućnost za razvoj, rast i napredak.

Svako loše iskustvo i dalje je samo iskustvo.

Mi moramo probaviti ono što nam se desilo i izvući iz toga ono najbolje što možemo. Mi smo odgovorni za to kako gledamo na stvari, kako ih doživljavamo i koje raspoloženje podupiremo. Iako nas mnogo toga boli, na nama je da od emocija 'pokupimo informaciju' te svjesno odaberemo što ćemo dalje s njom napraviti.

Iako su nas drugi rastužili, naša je odgovornost sebe učiniti sretnim. Mi imamo tu moć.

Mi smo sposobni biti sretni i mi smo sposobni sebe usrećiti. To je na kraju stvar izbora. Ako drugoj osobi niste učinili ništa loše, nemojte joj dopustiti da na vas projicira svoj jad i nezadovoljstvo. I druge osobe imaju mogućnost izbora i one su te koje su odlučile biti jadne.

Isti ljudi koji konstantno loše utječu na moje raspoloženje, od mene zahtijevaju da ja popravljam odnosno podižem njih i njihovo raspoloženje te me smatraju odgovornom za to svoje raspoloženje. Svi smo mi odgovorni za sebe i svoje raspoloženje. Da, drugi će utjecati na nas, ali na nama je da mi sami radimo na svom oporavku. Na nama je da budemo odgovorni za sebe.

Ako sam ja unutar svoje okoline jedina koja uči na svojim, ali i tuđim greškama i činim pozitivne promjene u svom životu na temelju onih lekcija koje sam naučila, tada osjećam poziv da upravo ja i progovorim o onome o čemu drugi nisu u stanju progovoriti kako bih doprla do svih onih ljudi koji se također osjećaju sami u svojoj okolini.

Gluposti koje se događaju u tuđem životu, dio su tuđe priče. Onog trena kad ti ljudi mene uključe u svoje gluposti, to počinje biti i moja priča. Da bih se iscijelila od svega što je potrebno iscijeliti, moram progovoriti o onome što me muči, a to znači progovoriti i o tim ljudima koji su me uvalili u nevolje i nanijeli mi bol i nepravdu.

Ja ozbiljno shvaćam odgovornost za vlastiti život i korake koje poduzimam. Moji me koraci vode kroz život, stoga je moja odgovornost da brinem o zdravlju vlastitih koraka.