U vrtu ste. Osjećate opojne mirise i zrake sunca na licu. Ugledate ružu. Svidi vam se i odlučite ju ubrati. Uberete ružu, ali vas ubode njen trn. Što ćete učiniti?
Sudeći po refleksima, otvorit ćete šaku i ispustit ćete ružu iz ruke. Ako vam se trn zabio u dlan, izvadit ćete ga. Ako vam ruka krvari, očistit ćete i previti ranu kako bi ona zacijelila.
Ovisno o tome koliko ste razvijena osoba, ili ćete oprezno podići ružu jer vam je jasno da ruža jednostavno ima trnje i da vi jednostavno morate biti oprezni kad ju berete ili ćete šutnuti ružu nogom i više ju nećete gledati.
Prvo ste reagirali refleksno (otvorili ste šaku bez puno razmišljanja), zatim instinktivno (izvadili ste trn), a zatim intuitivno (previli ste ranu kako bi ona zacijelila). Potom je slijedila reakcija koja je došla ili iz mjesta razvijene svijesti i stečene mudrosti (kada ste znali kako se dalje treba odnositi prema ruži) ili emotivne povrijeđenosti (kada ste ružu šutnuli nogom).
Primjer je vrlo banalan, ali je i vrlo poučan kada ga obrazložimo ovako detaljno. On pokazuje neki prirodni slijed događaja, neki obrazac ponašanja.
Ruža vas je privukla svojom ljepotom i/ili svojim mirisom – svojom vanjštinom. U vama je izazvala sreću, zadovoljstvo i želju da ju imate.
Vi ne poznajete ružu osobno, ali ono kako se zbog nje osjećate, probudilo je želju da ju uzmete i ponesete sa sobom kako biste se nastavili osjećati dobro zbog nje.
Koliko god vam se ruža svidjela kad ste ju vidjeli, vi ste ju ispustili onda kad vam je nanijela bol kako biste se oslobodili boli i kako biste se pobrinuli za sebe. Ispustili ste ružu kako biste zaustavili bol, odstranili ono što vam i dalje uzrokuje bol i kako biste iscijelili svoje rane.
Zašto čovjek to radi s ružom, ali ne i sa svim ostalim stvarima u životu? S teškim odnosima s drugim ljudima koji mu nanose bol?
Zašto ne reagira refleksno, instinktivno i intuitivno, a zatim i iz mjesta razvijene svijesti i stečene mudrosti?
Zašto odmah ide direktno na emocionalnu dramu i prepušta se hodnicima svog nepreglednog, neosvijetljenog uma?
Zato što nas se od rođenja potiče da zanemarimo one prirodne alate koje imamo u sebi. Zato što nas se ne potiče da ih razvijamo, već nam se pokazuje kako da se ponašamo, a ponašamo se kao nerazvijene odrasle jedinke iz naše okoline koje nas koče u našem osobnom razvoju.
Mladi ljudi možda ne znaju kako pravilno reagirati u tim situacijama, a pod pravilno mislim zdravo za njih, ali odrasli su ljudi kroz svoje iskustvo to već trebali naučiti, zar ne?
Odrasli su već trebali naučiti da kad ti nešto nanosi bol, ti to moraš zaustaviti, odmaknuti se, iscijeliti i ići dalje. Odrasli su već trebali naučiti da im drugi nemaju pravo nanositi bol, iako si ti drugi to uzimaju za pravo.
A što odrasli rade? Odrasli stišću šaku, stežu ruku oko ružine stabljike, zabijaju si taj trn još dublje u ruku, trpe bol, potiču bol, inficiraju svoje rane, truju svoju krv, razmišljaju nezaustavno o tome zašto ih ta ruža toliko ozljeđuje kad ju oni samo žele voljeti i još se ispričavaju ruži što ona njima nanosi bol. Poznato?
Niti refleksno, niti instinktivno niti intuitivno reagiranje. Niti razvijena svijest niti stečena mudrost. Samo drama, nerazvijena osobnost, emocionalna nerazvijenost i udaranje glavom u zid koji se nema namjeru pomaknuti.
Možda bi mladi to s vremenom sami od sebe i naučili, osvijestili, savladali, a možda i ne bi. Možda im ipak treba netko tko bi tu mudrost potaknuo u njima, netko tko je i sam sve to prošao i tko je svoje lekcije savladao. Možda, no takvo nešto u praksi viđam sve rjeđe.
Kad čovjek osjeti da nešto nije u redu, ismijava ga se i podcjenjuje. Umanjuje se njegov osjećaj i uvjerava ga se da je lud i da griješi.
Kad čovjek vidi da nešto nije u redu, kad to očito i doživi, okolina još uvijek radi prethodno navedeno.
Kad čovjek nastrada, okolina se čudi. Kako to? Sad, odjednom? Zašto čovjek sam to nije spriječio? Sigurno je to i zaslužio!
Čak i kad čovjek pokuša reagirati refleksno, instinktivno i intuitivno, okolina ga u tome sprečava, koči ga i uvjerava ga da griješi. Sili čovjeka da odbaci sve prirodno što se u njemu pokušava razviti te ga pokušava nasilno oblikovati u nešto što nije niti zdravo niti normalno.
Umjesto da se razvijamo, sve se više ljudi manufakturno degradira.
Govorim o ljudima općenito. Govorim o svim ljudima koji to prolaze, ali govorim iz pozicije žene jer ja jesam žena.
Govorim počevši od sebe, svog iskustva, svog primjera. Govorim u ime svih onih koji trebaju nekog tko će stati na njihovu stranu i govoriti u njihovo ime, ali i dalje govorim ja.
Upozoravam na nelogičnosti, na nepravdu, na iskorištavanje, na zlostavljanje. Ukazujem na sve ono što nije u redu, što nije zdravo i što nije normalno jer se sama s tim i protiv toga više ne mogu boriti.
Danas je 8. mart, Međunarodni dan žena. Razmislite o onome što sam prethodno napisala prije nego što reagirate na činjenicu da sam napisala mart, a ne ožujak.
Ja poznajem svoj materinji jezik i koristim hrvatske nazive u svakodnevnom govoru, no 8. mart je nešto internacionalno, nešto prepoznatljivo, nešto što u sebi nosi puno veće, teže i značajnije vrijednosti od činjenice da bi to mogao biti 'srbizam' ili da bi pak mogao nositi 'jugonostalgični prizvuk'.
Pomislite radije na sve one žene koje bivaju izluđivane od strane svoje okoline, koje bivaju umanjivane, podcjenjivane, omalovažavane, izrabljivane, zlostavljane, ubijane. Na sve one žene kojima se cvijeće stavlja na grob, a ne u ruke na 8. mart.
Razmislite o svemu onome što se od njih traži, a to je da sustavno zanemaruju sve one osjećaje i predosjećaje koje tako prirodno imaju u sebi, da se ne razvijaju, već da samo histeriziraju zbog čega će kasnije biti osuđivane upravo od okoline koja ih je silila da se tako ponašaju.
Razmislite malo svojom glavom. Nemojte samo vrtjeti tuđe stavove i tuđa zatrovana mišljenja.
Razmislite o svoj onoj djeci kojoj se na dopušta da se prirodno razvijaju, već ih u njihovom razvoju sakate robovlasnički orijentirane ideologije.
Razmislite i o svim onim muškarcima koji stišću trnje i odbijaju pustiti bol. Razmislite o svima jer ja ovdje nikoga ne isključujem.
Razmislite o svom životu. O tome kako se vi ponašate, kako vi reagirate ili kako ne reagirate. Razmislite o tome što su vas drugi naučili, o tome što ste sami naučili, o tome što tek trebate naučiti. Razmislite o svemu.
Pitajte se zašto refleksno ne ispuštate bol kad ju osjetite. Tko vas je to uvjerio da morate zanemariti ono što osjećate? Zašto ne vadite trnje i ne iscjeljujete svoje rane? Zašto još uvijek sami sebi nanosite bol i udarate vlastitom glavom o zid? Zašto?
Tko vas je to naučio? Tko vas nije naučio? Tko vas je krivo usmjerio i zašto sad ne birate put za koji osjećate da je ispravan? Zašto?
U vrtu ste. Osjećate opojne mirise i zrake sunca na licu. Ugledate ružu. Svidi vam se i odlučite ju ubrati. Uberete ružu, ali vas ubode njen trn. Što ćete danas učiniti u vezi toga?
