Nikad u životu nisam osjećala bezuvjetnu ljubav drugih ljudi niti bezuvjetnu sigurnost nekoga tko mi 'drži leđa'. Sve je uvijek nekako kratkog vijeka, prepuno uvjeta ili pak obmana.

To me ipak ne čini osobom koja ne vjeruje u te stvari jer sam upravo ja ona koja zna voljeti bezuvjetno i koja zna pružati snažnu potporu drugima.

Ono što smatram jest da je to samo rašireni obrazac ponašanja nerazvijenih ljudi i vjerujem da ću jednoga dana kad napokon (ili ako) budem okružena ljudima koji su razvijeni, osjetiti sve ono što do sad nisam.

Svjesna sam da se ljudi ne znaju ponašati, da ne znaju razmišljati, ne znaju osjećati, ali pretpostavljam da to nije slučaj sa baš svim ljudima na ovom svijetu samo što su razvijeni ljudi raštrkani u masi nerazvijenih.

Nerazvijene osobe ne utječu svojim ponašanjem loše samo na sebe. One direktno negativno utječu i na svoju okolinu, što pretpostavljam da i sami već jako dobro znate.

Ono čega sam se ovim tekstom htjela dotaknuti jest potreba za razgovorom s drugim ljudima onda kada nam neka težina leži na srcu.

Zanimljivo je da sam ja toliko vedra i otvorena osoba i da sam istovremeno toliko zatvorena te da jako čuvam svoju intimu. Zvuči kontradiktorno? I jest. 'Moram' biti 'ono što nisam' (povučena i samozatajna) kako bih se zaštitila od svih onih iz moje okoline.

Toliko otvoreno mogu razgovarati sa svakime, a istovremeno ne smijem razgovarati otvoreno s tim istim ljudima jer oni to uporno okreću protiv mene na tako bezobrazno ružan i toksičan način.

Moram sam napisala pod navodnicima jer ništa se ne mora, ali je nešto nekad potrebno ako želimo održati neke stvari ili odnose. Ja mogu na primjer otići, ali ako želim ostati, moram poduzeti neke korake koje ne bih morala da nisam ostala.

Osobno, kad na primjer imam probleme, pokušavam se ne fokusirati na ishode koje ne želim. Čak i kad nemam neko konkretno rješenje ili cilj, i dalje se ne fokusiram na ono što ne želim. No, svaki razgovor s mojim članovima obitelji svodi se upravo na to – na drastično i invazivno fokusiranje na najgori mogući neželjeni ishod.

Oni nisu jedine osobe u mom životu koje su takve, ali krenimo od njih koji su mi 'najbliži'.

Bez obzira na moje mišljenje ili stav, oni se odmah refleksno fokusiraju upravo na ono najgore i onda mene dave s tim. Kukaju, zapomažu, 'podsjećaju' me koliko sam 'jadna' i koliko mi je teško i ne zaboravimo onaj dobri stari „kako neki mogu, a drugi ne mogu“, u smislu kako nekima sve pada s neba, a nama jadnima ništa ne ide od ruke.

Fokusiraju se na najgore i ponašaju se kao da se to već i dogodilo. Ponašaju se kao da ne postoji niti jedna druga opcija i da je propast pred nama jednosmjerna ulica kojom već koračamo.

Moja pozitivnost i moj optimizam ili barem pokušaj vedrog gledanja na stvari ih duboko uznemiruje, a kad ih opomenem, uvrijede se kao da sam im presudila smrtnu kaznu.

Govore mi da sam nepravedna i prežestoka prema njima, stoga im još samo preostaje da pate zbog onoga kako se 'ja ponašam prema njima', a onda nastave zazivati zlo 'u tišini'.

Sa mnom danima razgovaraju odbojno, tmurno, beznadno i čude se da kako ja mogu biti protiv njih i njihovog šupka, ovaj, hoću reći mišljenja, kad sam upravo ja ta koja ima neki problem. Kako je moguće da sam ja toliko bezobrazna da se usudim ne dijeliti njihov stav koji je jedini ispravan?

Članovi moje obitelji misle da imaju svako pravo gaditi moj osobni prostor i moj tok misli odnosno moj proces razmišljanja svojom gadošću i svojom negativnošću.

Moj obrambeni stav smatraju bezobraznim i aktivno ili pasivno mi nameću osjećaj krivnje – osjećaj krivnje što sam ja njih povrijedila!? I to sve zato što sam ja tako naivno s njima pokušala podijeliti težinu koja mi leži na srcu. I onda se nakon svega još čude što ja s njima ne želim dijeliti ništa što je moje osobno.

Ja sam godinama, a pod tim mislim na desetke godina, s njima postupala lijepo, mirno, poučno. Pokušavala im objasniti gdje griješe i da se nemaju pravo tako ponašati prema meni. Sad ih odmah pošaljem u pič.u mate.inu.

Koliko bezobrazan moraš biti da sa svojih 40, 50, 60, 70 godina još uvijek kretenski razgovaraš sa mnom, da se još uvijek izdrkavaš na mene i da još uvijek misliš da imaš pravo po meni sipati svoj toksični otrov samo zato što si ti nezadovoljan svojim vlastitim životom i što kao kakva kukavica od osobnog razvoja bježiš glavom bez obzira?

Ako nisu dio rješenja, a gotovo nikad nisu, samo su još jedan problem u nizu. I onda krene ono dobro staro 'filanje' mene da moram paziti kako govorim jer je on/ona osjetljiv, ne smijem ga/ju uznemiravati, da zašto uvijek moram vikati, zašto sam tako 'agresivna' i slično.

Nakon toga su živčani, zamislite, zbog mene, a ne zbog mentalno i emocionalno nestabilnih zlostavljača koje se i dalje potiče da vrše teror umjesto da im se napokon potraži stručna psihološka pomoć.

Koliko dugo se čovjek može tako ponašati bez da se malo zapita nad vlastitim reakcijama i ponavljajućim obrascima?

Osim što se 'u moje ime' fokusiraju na sve negativno, još i bahato smatraju da imaju svako pravo na taj čin.

Ono što ja njima nisam uspjela utuviti u glavu, koliko god pokušaja u životu do sad imala, to je da je fokus bitan. Jedan tekst u budućem broju Omnije govorit će na tu temu, a osvrnut će se na to kako je fokus doslovno nekome spasio život, odnosno da ga je skoro oduzeo kad je bio usmjeren na neželjeni ishod.

Pomoću fokusa na željeno, mi dozivamo ishod koji nas vodi putem ostvarenja naših želja. Fokus na neželjeno ima isti efekt. Vodi nas prema ishodu koji mislimo da ne želimo upravo zato što se na njega fokusiramo.

Iako mislimo da je nešto neželjeno, fokusiranjem na to, ono jednostavno postaje želja/cilj i kao takvom mu se povećava mogućnost ostvarenja.

S kojim pravom čovjek misli da može dozivati neželjeno u ime druge osobe? S kojim to pravom misli da se može uvrijediti kad se osoba pokušava obraniti od takvog stava onih koji nemaju nikakve veze sa tuđom situacijom?

Zašto ljudi misle da je u redu napadati osobu koja samo želi podijeliti teret svoje duše, ali ne želi prizivati neželjene ishode niti se želi na njih fokusirati?

S kojim pravom to netko nameće krivnju osobi kojoj je ionako teško i samo je htjela olakšati dušu?

Kad ljudi ne žele razgovarati s vama o svojim osobnim stvarima, zapitajte se zašto je to tako. Što je to što vi činite da se oni ne osjećaju sigurno uz vas? Zbog čega će to oni radije šutjeti, nego svoj teret podijeliti s vama?

Ja želim u svom životu imati ljude s kojima mogu slobodno razgovarati o svemu, pa i o svojim problemima i onome što mi predstavlja teret, ali s vremenom sam u sve većoj mjeri okružena ljudima koji to nisu u stanju biti. Čak i oni koji su to bili, s vremenom su postali sve zatrovaniji.

Gledam sve to i osjećam se bespomoćnom. Ne mogu im pomoći koliko god ja to željela, a ne mogu im pomoći iz dva razloga. Prvi je taj što mnogi još uvijek više vole jad i nesreću od vlastite sreće, i drugi, zato što mnogi s vremenom odustaju od svakodnevne borbe protiv nepravde i priklanjaju se otrovnoj masi.

Drugima ne mogu 'na silu' pomoći, ali sebi još uvijek želim pomoći, stoga radije pišem, nego da osobno s drugima pričam o svojim problemima.

Ponekad se osjećam kontradiktorno, ali ja ne biram tuđe ponašanje. Oni ga biraju sami za sebe. Sami za sebe donose odluke i sami biraju što će učiniti i kako će se ponašati.

Iako sam ja, a iskustvo mi je to već toliko puta pokazalo, dosta snažna osoba, i meni je često teško, a onda pomislim, kako li je tek onima koji još nisu ostvarili snagu kojom će se izboriti za sebe čak i kad je njihova bliska okolina protiv njih?

Kako pomoći ljudima koji prolaze isto što i ja, koji ni sami nemaju u svojoj okolini one s kojima mogu podijeliti teret svoje duše? S onima koji se samo žele izjadati, ali ne i u potpunosti prepustiti negativnosti i fokusiranju na neželjeni ishod?

Ono čemu se ja nadam jest da će nas ovaj svijet interneta povezati na načine na koje to ranije nije bilo moguće i da ćemo ipak doprijeti do onih kojima je pomoć potrebna i ono najvažnije, da ćemo si moći pomoći na zdrav i prirodan način.

Ako je već svako zlo za neko dobro, iskreno se nadam da će moje iskustvo potaknuti one koji to žele na preispitivanje onoga što oni sami žele u svom životu i dati im poticaj da se bore za sebe.

Da će ih potaknuti da rade na sebi i da ne odustaju od sebe. Da će ih potaknuti da pronađu snagu koja je već negdje duboko u njima, a pomoću koje će hrabro tražiti rješenje za svoje probleme.

Da će se usuditi živjeti svoj život na zdrav i prirodan način unatoč svemu čime su u ovom trenutku okruženi.

Da će pronaći svoj sreću. Da će pronaći svoju svrhu. Da će pronaći svoj cilj. I da će pritom uživati i u samom putovanju.

Fokus je bitan. Vodite računa o tome na što se fokusirate i nemojte se bojati uspostaviti zdrave osobne granice s onim ljudima koji vam bez dozvole nameću svoj otrov.