Ako stalno slušate laži, ali ne i istinu, kako ćete znati što je istina? Kako ćete znati što je istina ako ljudi šute kako ne bi povrijedili one koji lažu? One koji zlostavljaju? One koji maltretiraju?

Kako ćemo znati što je istina ako govore samo oni koji lažu?

Kako ćemo znati što je istina ako će žrtve uvijek šutjeti?

Kako će žrtve progovoriti ako mi njima nećemo biti sigurna okolina u kojoj mogu reći istinu bez straha i srama i bez bojazni da ćemo mi njima zbog istine učiniti nešto loše?

Kako će govoriti istinu ako ćemo mi uporno štititi njihove zlostavljače?

I kako ćemo mi dalje dijeliti istinu ako više uživamo u zavodljivosti laži i obmana?

Ne obraćam se samo ljudima koje netko zlostavlja i ne tražim samo od njih da izađu i progovore. Obraćam se okolini koja uporno dodatno zlostavlja žrtve.

Prestanite podupirati zlostavljače samo zato što se nadate da će jednoga dana i vama biti progledano kroz prste kada budete počinili zločin jer to i jest glavni razlog zbog kojeg činite ono što činite, a činite to samo zbog sebe.

Ali stvari nisu tako jednostavne kao što se čine. Jednoga dana možda neće biti nikoga tko će pokrivati oči pred vašim zločinima.

Zločina i zlostavljanja ima mnogo vrsta. Nemojte misliti da nije zlostavljanje to što nekoga svakoga dana iznova i iznova mentalno, psihički, emocionalno, financijski i slično zlostavljate.

Puno sam i previše puta u životu čula kako netko govori „ali ja nisam nikoga udario“. Možda ga nisi udario šakom, ali ono što mu radiš svakoga dana i gore je od jedne 'pljuske', a još je gore i zbog toga što to nastavljaš činiti misleći da imaš svako pravo na tu vrstu zlostavljanja nekoga.

Daješ si za pravo nekoga zlostavljati, ali misliš da tebe taj netko zlostavlja kada ti se usprotivi ili kada o tome progovori, a onda pripremaš teren i lažeš. Lažeš kako bi unakazio istinu, kako bi obezvrijedio žrtvu te uništio njezin kredibilitet, a sve kako bi mogao nastaviti sa zlostavljanjem.

Ljudi koji lažu rade to javno, glasno i konstantno. Trude se održavati neistinu prisutnom kako bi ju učinili istinitom te kako bi istisnuli pravu istinu, odnosno zataškali ju.

Laganje je proračunato, dozirano i sveprisutno. Da bi se održalo, mora se stalno ponavljati.

Od malena nas uče da budemo pristojni. Uče nas da se ne smijemo odupirati, da ne smijemo proturječiti i da ne smijemo povrijediti tuđe osjećaje. Sve nas to uče dok istovremeno upravo to čine nama. A mi? Mi sudjelujemo u toj nakaznoj igri koja nam je prezentirana jer u svojoj suštini zapravo i jesmo pristojni.

Našu pristojnost okreću protiv nas. Naš trud da ne povrijedimo druge okreću protiv nas. Rade nam upravo ono što nas uče da mi ne smijemo raditi njima i drugima.

Mene se oduvijek uči tom ponašanju, a ne ide mi ni u korist što duboko suosjećam s ljudima. Što sam u svojoj srži empat koji duboko osjeća energije oko sebe.

I to ne znači da se nikad nisam borila za sebe ili da se nisam usprotivila drugima. To samo znači da to nisam radila dovoljno snažno i agresivno koliko sam trebala jer snažno i agresivno su se drugi odnosili prema meni.

Najgori je onaj šljam, oni propali ljudi koji igraju na kartu da ćete se sažaliti nad njima i da ćete ih pustiti da vas zlostavljaju samo zato što je to netko možda radio njima.

No većina njih nisu prave žrtve. Većina ih je onih koji su zlostavljanje podupirali i provocirali kako bi održavali ulogu žrtve jer dok je god osoba u ulozi žrtve, dotle ona 'nije kriva' odnosno 'ne posjeduje odgovornost' za išta u svom životu.

Oni koji su prave žrtve ne odbacuju odgovornost. Oni se samo žele osloboditi zlostavljanja kako bi odgovorno nastavili živjeti svoj život, ali za to im treba potpora koju ne pronalaze u životu.

Oni koji igraju uloge žrtve bacaju sjenu na one koji su stvarne žrtve, stoga stvarne žrtve uvijek nekako ostaju u sjeni.

Raspoznat ćete žrtvu od onoga tko glumi žrtvu prema načinu na koji govori o svojoj žrtvi.

Prava žrtva pati jer je umorna od bespoštedne borbe. Onaj u ulozi žrtve to razglašava na sva zvona samo kako bi skinuo sve odgovornosti života sa sebe.

Prave žrtve trebaju potporu okoline. Vi ste ta zatrovana okolina koja žrtve održava žrtvama dok istovremeno dopuštate neodgovornima da glumljenjem žrtve odbacuju sve svoje odgovornosti u životu.

Ovisno o tome koju ulogu u ovom trenutku igrate, na vama je da učinite nešto od navedenog.

Morate napraviti prostor za istinu. Morate reći istinu. Morate reći što vam se točno događa kako biste spremili zlostavljače tamo gdje im je i mjesto. Isto tako, morate prestati glumatati i dozvoljavati lažima da vas zavode. Morate shvatiti kad je netko u vašoj okolini zlostavljan i od strane koga. Morate prestati podupirati i štititi zlostavljače kako bi se žrtve oslobodile zlostavljanja. Morate prestati sa zlostavljanjem.

Morate prestati smatrati da su samo fizički udarci zlostavljanje. Cijeli je popis vrsti zlostavljanja i sva su ona i dalje zlostavljanja.

Reći istinu je nužno. Zaustaviti zlostavljanje je nužno. Pomoći drugima kojima je potrebna pomoć je nužno. Zatražiti pomoć kad vam je potrebna je nužno. Sve je to nužno.

Ja imam problem s tim što ne želim povrijediti druge, već im želim pomoći da se oslobode i razviju, pa čak i kad je riječ o ljudima koji zlostavljaju.

Kažem da je to problem zato što jest. Na taj način, dok pokušavam pomoći, ne uspijevam se dovoljno obraniti od onoga što ti ljudi čine meni. Ja šutim kako bih im pomogla, oni glasno lažu o meni jer to jest ono što oni rade. Lažu, manipuliraju, izvrću, zlostavljaju i to samo zato da uvijek netko drugi bude kriv, ali da oni sami nikada ne budu krivi ni za što. Počnimo od najbližih, od članova obitelji.

Meni je članova moje obitelji uvijek bilo žao, no dok je meni njih bilo žao, oni su mene maltretirali, zlostavljali, ogovarali i gazili. Razlog? Da bi sebe prikazali onakvima kakvi oni nisu, a to su radili kroz usporedbu sa mnom. Jer ako sam ja ta koja je odvratna, onda su oni ti koji su sveti. I to sve zato što sam im ja oduvijek htjela pomoći dok su ih drugi zlostavljali.

Da, drugi su ih zlostavljali, ali oni se nikada nisu suprotstavili svom zlostavljaču, već su tu ulogu zlostavljača projicirali na mene, iako su i oni postali ti koji zlostavljaju. Tako im je bilo lakše. Znali su da sam ja – pristojna i da neću činiti njima ono što oni čine meni.

Članovi obitelj? Oni maltretiraju bez prestanka i bez granica, a kad ih se upozori i kad se čovjek pokušava obraniti od njih, oni ga napadaju još žešće.

„Kako se samo usuđuješ govoriti da mi tebe zlostavljamo?“ To oni rade. Nije ih sramota što zlostavljaju. Sramota ih je što je netko glasno izgovorio da ga se zlostavlja. Pravoj se žrtvi sad nameće krivnja što proziva svoje zlostavljače.

Dosta. Ili se prestanite ponašati tako odvratno kako se ponašate iz dana u dana ili se naučite nositi s posljedicama izgovaranja istine na glas.

Onaj tko vas zlostavlja želi da vi o tome šutite jer se boji posljedica SVOG ponašanja. Zna da nije dobro to što radi i prisiljava vas da šutite o tome.

Nije ga sram onoga što on/ona čini, već ga je sram da i drugi to znaju.

Ne možete vječno bježati od posljedica svog ponašanja i ne možete vječno lagati sebi i drugima. Mislim, možete vi što hoćete, ali nećete proći u životu baš onako kako priželjkujete.

Sve što činite ima svoju posljedicu, stoga nemojte očekivati da će ljudi vječno puštati da ih zlostavljate samo zato što im je žao vas jadnih.

Dosta mi je laži i skrivanja kako ne bih 'povrijedila tuđe osjećaje'. Osjećaje onih istih drugih koji nikada nisu suzdržali jezičinu kako mene ne bi povrijedili i obezvrijedili.

Počnite raditi na sebi. Nemojte se nadati da ćemo svi sudjelovati u vašoj lošoj kino produkciji. Ako vam smeta stvarnost, onda se počnite ponašati drugačije pa vas neće biti sram vlastitih postupaka niti činjenice da se za njih zna.

Ja sam ono što jesam zahvaljujući svakodnevnom i cjeloživotnom radu na sebi. Nemojte misliti da i vi to ne možete postići, ali prvo, za promjenu, morate dići svoju lijenu guzicu i početi raditi na sebi.

I da, vrijeme je da preuzmete svoje odgovornosti na sebe. Ne možete očekivati da će drugi ljudi iz pristojnosti baš sve činiti umjesto vas samih.