Kad smo prešli u više razrede osnovne škole, naša je bivša učiteljica i dalje vodila računa o nama. Mi smo bili njezina dječica i bilo joj je stalo da se nastavimo razvijati.

Ona je, tako, s vremena na vrijeme, zavirila u imenik svog bivšeg razreda kako bi vidjela s čim se njezina dječica muče i to sve s namjerom da nam pomogne.

Jednog sam se dana vratila iz škole, a doma me je dočekala drama. Moji su znali da se 'mučim' sa zemljopisom, iako nisu nikako to mogli znati. Tad sam shvatila što se zapravo dogodilo.

Moja je učiteljica, divna kakva jest, mislila da mi čini uslugu i da mi je potrebna pomoć. Da mi je potrebna zaštita. Ono što je fulala bila je činjenica od koga me to točno treba zaštititi.

Moj stari nije bio uključen u odgoj svoje djece i to svojom voljom, inertnošću i nezainteresiranošću, ali i nesposobnošću da to čini. Bio je uključen samo u maltretiranje gdje je zapravo vodio glavnu riječ.

Ionako nije niti bio sposoban ičemu nas naučiti jer on po svojoj prirodi nije dobar učitelj, a čak i kad bi pokušao, na kraju bi samo vrištao i iživljavao se na svima nama.

Ovoga puta on je bio 'uzrujan' što ga je 'škola' obavijestila o mojoj nesposobnosti. Morao je sad i sam sudjelovati u mom 'obrazovanju' kad nitko drugi to nije bio u stanju učiniti.

Posjeo me pred kartu svijeta i k'o kakvom idiotu mi objašnjavao - strane svijeta. Puna dva sata.

Taj je čovjek dva sata našeg života meni 'glupoj' objašnjavao strane svijeta. Znam jer smo sjedili ispod sata koji je stršao nad našim glavama i koji sam ja očajno pogledavala svo to vrijeme moleći se da ova muka napokon završi.

Na kraju je, izmožden, ustao i rekao mi da 'nastavim ponavljati' dok mi gradivo ne sjedne.

Ono što je bio problem bila je činjenica da sam sutradan imala ispit iz zemljopisa što je značilo da moram naučiti gradivo koje se protezalo na 80 stranica u knjizi. Ne strane svijeta, ne kartu samu po sebi, nego tekst.

Ono što je bio još veći problem jest da upravo zbog starog nisam mogla učiti.

On je razmažena, nerazvijena, vrlo agresivna ličnost s mentalnim poremećajima i naglašenim poremećajem osobnosti. Sve se u njegovom svijetu vrti samo oko njega, oko njegove svetosti i njegove patnje.

Svaki je naš dan bio ispunjen njegovim glasom koji se izmjenjivao iz frekvencija vrištanja do frekvencija hvaljenja samog sebe putem priča koje nam je morao neprestano pričati.

Kad bih ja sjela učiti u svoju sobu, zatvorila bih vrata od svoje sobe kako bih imala mira, no on bi tad naprasno 'upao' u moju sobu i počeo pričati o sebi i svom danu.

Ako sam ga ignorirala ili ako nisam gledala ravno u njega, počeo bi vrištati i vrijeđati me, stoga sam ga slušala. I gledala. Satima. Danima. Godinama. Nikada nije prestajao.

Upadao bi u moju sobu i pričao o sebi i do pola sata, zatim bi zalupio vrata samo kako bi ih mogao ponovno otvoriti i nastaviti svoju priču. Znao me prekidati i po 3-4 sata u komadu. Znam, gledala sam sat na zidu moleći se da ta muka prestane.

Radio je to svakoga dana. Izmjenjivalo se samo vrištanje i vrijeđanje s entuzijastično pričanim izmišljenim hvalospjevima i nategnutim anegdotama.

Sve je to dovelo do toga da sam, s godinama, počela sve više izbivati iz kuće i vrijeme provoditi u hodniku škole u suprotnoj smjeni, no to je priča za neki drugi put.

Taj nas je čovjek godinama maltretirao da se nekad pitam kako sam uopće tako uspješno uspjela završiti školu budući da sam uvijek bila odlikaš.

On nije podnosio da mu kažemo ne, nije čuo kad bismo mu rekli nešto tipa „ne mogu te sad slušati, moram učiti“ i nije podnosio da mi govorimo uopće.

Počela sam bivati sve duže budna i učiti po noći, što nije zdravo za dijete u toj ranoj dobi i zbog toga sam bila dosta umorna i imunitet mi je bio oslabio.

Povrh svega, tijekom zime se gotovo uopće nismo mogli grijati jer se moj stari vozio na lož ulje koje bi mama ili deda kupili za centralno grijanje, što znači da smo se cijelu zimu smrzavali.

Nitko od starijih nije učinio ništa po tom pitanju. Svi su šutjeli radi mira u kući. Kojeg vražjeg mira?! Toga kod nas nikad nije bilo!

S druge strane, učiteljica iz zemljopisa. Zbog oslabljenog imuniteta, odnosno zbog bolesti, nisam bila prisutna na ključnim prvim satima nastave. Kad sam se vratila u školu, prozvala me na ispitivanje pred pločom. Naravno da ništa nisam znala.

Staja sam pred pločom i mučila se da 'izmislim' odgovore na pitanja o temama s kojima uopće nisam bila u doticaju, pokušavajući se osloniti na logičnost, no to mi nije pomoglo kad su u pitanju činjenice koje je trebalo nabubati napamet.

Najgore od svega, smrzavala sam se. Stajala sam pred pločom ledenih ruku pokušavajući cijelo vrijeme rukave svoje dukse prevući preko šaka, no duksa se cijelo vrijeme povlačila prema gore. Tenisice su mi bile potrgane i hladnoća ledenog poda mi je prodirala u stopala te sam cijelo vrijeme nekako prebacivala težinu s noge na nogu što je ostavljalo dojam da 'cupkam'.

Učiteljica je, iznervirana mojom pojavom, bijesno ustala i počela navlačiti rukave svoje veste i cupkati na mjestu te me javno verbalno sramotiti pred cijelim razredom.

Meni nije smetalo to što ona mene 'pokušava' sramotiti pred drugom djecom. Smetalo mi je što je nesposobna učiteljica i neadekvatni odgajatelj koji se našao iživljavati na djetetu koje se nakon bolesti upravo vratilo u školske klupe.

Ona je u tom trenutku izgubila svako moje poštovanje i moj interes da se uopće više trudim na njenom satu. Zapamtila me je i nastavila je verbalno maltretiranje do kraja školske godine.

Kad se saznalo da je teško bolesna i kad sam saznala da je umrla, nisam osjećala ništa. Iako joj niti najmanje nisam željela zlo, apsolutno me nije bilo niti briga što joj se dogodilo. Tad sam se prvi put svjesno susrela s osjećajem ravnodušnosti.

Ona nije bila učitelj. Ona nije bila primjerena za rad s djecom. Ona je bila već stara i nezainteresirana, a i zloba je isplivavala iz nje. Možda je u mladosti bila drugačija, ali ja o tome mogu samo nagađati.

Ona je za mene bila samo priča za koju sam čula, a za koju više nisam vezala apsolutno nikakve osjećaje. Činjenica da se kasnije razboljela nije ju oslobodila njene ranije dužnosti, njenog posla za koji je bila plaćena, a to je da bude učitelj, a u jednu ruku i odgajatelj jer je radila u osnovnoj školi.

Ona je, što god da je bio njezin problem, to ispoljavala kroz svoj odnos s maloljetnom djecom koja su bila u njenoj učionici i pod njenim nadzorom.

Moja bivša učiteljica koja je 'dobronamjerno' pokušala pomoći svojoj dragoj učenici, godinama je ranije ignorirala ono što joj je bilo pred nosom, a to je da je moj stari, njen bivši 'drug' iz škole, bio zlostavljač od kojeg je trebalo zaštititi njegovu djecu.

I ne krivim ju, u smislu, ne patim zbog toga u životu. Ona je živjela u neko drugo vrijeme. Ona je od one generacije žena koja nije imala baš previše izbora u životu, već je morala slijediti ono što se od nje i očekivalo.

I njezin je život bio popraćen tragedijama i borbom za preživljavanje. I njezin je život bio ispunjen 'muškarcima' poput mog starog. Nikad na nju nisam gledala zlonamjerno, ali sam shvaćala da neke stvari ona jednostavno neće razumjeti, a ako ih i razumije, neće znati što učiniti po tom pitanju.

Koja je poanta ovog teksta? Poanta je da čujete ovaj primjer.

Možda ste se i sami našli u takvoj situaciji, bez obzira na kojoj strani te situacije se nalazili, a možda ste se susreli s ovim primjerom bez da ste ga razumjeli, bez da ste shvaćali da nešto dublje leži iza djeteta koje navlači rukave i cupka dok pokušava smisliti odgovore na gradivo s kojim nije upoznato.

Možda ste se susreli s neadekvatnim odgajateljima ili neadekvatnim roditeljima, sa zlostavljačima, a možda ste pomislili i da ste vi kao dijete odgovori za to što se netko iživljava na vama.

Neću vam govoriti što trebate misliti ili pak iz ovog primjera zaključiti. To je na vama.

Možda vas ovaj primjer uopće ne dotiče. Možda vas je uzrujala činjenica da sam osjetila ravnodušnost kada sam čula da je netko umro, iako nisam osjetila sreću. Nisam osjetila praktički ništa.

Ljudi umiru svakoga dana. Osjećate li i vi tugu zbog apsolutno sve i jedne osobe koja je napustila ovaj svijet ili o nekima uopće ne razmišljate?

To vas ne čini lošima. Ne možete se baviti baš apsolutno svime što se na svijetu u svakom trenutku događa, to bi previše opteretilo vaš sustav.

A možda, možda vam je ovaj primjer ipak ukazao na nešto što ste jednom davno propustili primijetiti. Možda je upalio jednu malu žaruljicu iznad jednog neosvijetljenog sjećanja.

Na vama je da odlučite što ćete i kako dalje s ovime što ste sada pročitali ili da pak jednostavno nastavite dalje sa svojim životom kao da ništa nije niti bilo, baš kao što su to učinili i toliki prije vas.