Kad je osoba u mom životu preživjela tešku dijagnozu, znala sam da posao još nije gotov. Trebalo ju je vratiti u život. Trebalo joj je 'goriva' da nastavi. Trebalo joj je vremena ne samo da se povrati u svoju svakodnevnu rutinu, već da izgradi novu, zdraviju.

I čovjek očekuje da će svi oko nje sudjelovati u njenom oporavku u onom smislu da će joj pružiti potporu i okružje u kojem će se ona osjećati sigurno i zaštićeno kako bi mogla odraditi svoj proces iscjeljenja, no to nije bilo tako. I dalje se 'čekalo' da ipak umre jer eto.

I to je prvenstveno dolazilo od muških članova koji još uvijek nisu bili svjesni koliki posao ta žena odrađuje za njih i koliko bi i oni sami bili na gubitku da se njoj na kraju ipak nešto desi.

To je prokletstvo društva kojim sam oduvijek okružena. Nerazvijeni muškarci, djeca kojima žena ne znači ništa, a koji su toliko puta iznova i iznova dokazali da su bez majke, žene, sestre, kćeri totalno izgubljeni. Izgubljeni u toj mjeri da u njihovoj odsutnosti oni sami počnu rapidno propadati, topeći se u svom bijesu, agresiji i agoniji života koja im je preostala.

I umjesto da pruže zaštitu, oni jadnu ženu željnu oporavka zapravo podsjećaju da bi joj bilo bolje da je umrla jer, eto, samo smeta. Smeta? A još uvijek kuha, pere, sprema i vodi računa o tim 'snažnim alfama'.

Dok sam joj ja pokušavala pružiti sigurno okružje u kojem će se moći oporaviti, istovremeno sam se sama morala boriti s cendravim napadima onih koji su uporno htjeli da umru svi koji im stoje na putu 'življenja vlastitog života', ne shvaćajući da su upravo oni sami ti koji ne žive svoj život i kako im nitko za to nije kriv.

„Jer kad svi umru, ja ću tad napokon moći svojim putem. Oni sad još ne mogu bez mene.“ Zaista? Ako bez nekoga ne mogu, onda sam to ja, ali bez svakoga se može, vjerujte mi, samo čovjek to mora sam odlučiti. Čovjek mora odlučiti da želi i shvatiti da može. I, naravno, mora dignuti svoju guzicu i pokrenuti se.

Kad sam toj osobi pomagala pri oporavku, počela sam tako što sam joj nježno pomagala u terapiji koju je uzimala svakoga dana kroz cijeli dan. Namjestila sam nam alarme koji su sve nas podsjećali da je sad vrijeme za određenu vrstu lijeka, zatim bih joj pomogla da ga uzme ili ju ja sama nakapala i slično, čak bih joj i pomazila lice da se osjeća voljeno i vrijedno oporavka.

Podsjećala bih ju da se nakon terapije mora malo odmoriti i svojim joj radom to omogućavala jer sam gotovo sve njene obaveze preuzela na sebe. Sve sa smiješkom, sve uz primjerenu šalu, sve obzirno i uz toplinu.

Pomogla sam toj osobi da lagano počne raditi jednostavnije stvari kako bi osjetila da je potreba, ali i sposobna te joj kroz sitnice pokazivala male radosti u kojima čovjek može uživati.

U svemu što radi, čovjek može i trebao bi uživati. Može se smijati, veseliti, pa čak i zaplesati i zapjevati.

Sve što se radi, može se raditi tako da prihvatimo da se posao mora napraviti, ali i da shvatimo zašto se nešto mora napraviti i budemo sretni što smo sposobni mi sami to izvršiti.

Svaki smo dan ispunile sitnicama koje su nas veselile. Sve smo velike poslove podijelile na manje dijelove s iscjeljujućim pauzama u kojima smo jednostavno uživale u životu. Cijelo smo vrijeme pazile da se svi lijekovi i sve terapije uzimaju na vrijeme i pratile smo napredak, slavile ga štoviše.

No cijelo to vrijeme, ja sam nju morala štititi. Štititi od svih onih napornih, bezobraznih, agresivnih i negativnih pokušaja da se njen mir i nje oporavak naruše, što je na kraju negativno utjecalo na moje zdravlje.

Štitila sam ju dok ne stane na svoje noge i dok se opet u potpunosti ne osamostali. Dok ne bude dovoljno snažna da sama odjebe te cendrave, nerazvijene spodobe koje nemaju nikakvu srhu u životu, barem ju oni sami ne vide, pa žele posrati i sve ostale ljude koje okružuju.

Vrijeme je prolazilo, ona je bivala sve bolje, ja sam se polako vraćala svom životu i svojim rutinama. Ona je ostala okružena onim istim ljudima koji ju nisu istinski podržavali i sve se nekako počelo vraćati na staro jer dok ja sve imam na oku, sve nekako i ide. Kad se ja okrenem, kad se počnem brinuti za sebe, kad ja sama trebam svoj mir i tišinu, čak i potporu koju nikad zapravo nisam dobila, tad se opet sve okreće protiv mene i nekako se mene krivi za svo ponašanje i sve propuste drugih ljudi.

I to me smeta. To me umara. Umara me činjenica da ljudi žele da ja imam oko na njima, da vodim računa o njima, da ih držim dok plutaju, a čim ih pustim da sad sami plivaju, oni me napadaju k'o morski psi.

Ljuti me to vječno bježanje od odgovornosti za vlastiti život i vlastite postupke, ali ljudi se ne mijenjaju. Ljudi ostaju isti. Ako imate čovjeka koji se voli razvijati, on će se uvijek razvijati, no kad imate čovjeka koji je neodgovoran, on će kroz život uvijek naći način da za svoju nesposobnost okrivi druge ljude.

Kažu, prvi znak civilizacije jest dokaz o zarasloj slomljenoj bedrenoj kosti jer da bi kost zarasla, netko je morao voditi brigu o toj osobi dok se ona oporavljala. Pitam se, gdje je danas taj dokaz o civilizaciji? Gdje su danas ti ljudi koji stvaraju sigurnu okolinu osobi koja se oporavlja? Gdje su danas pomoć, potpora, briga, ljubav, smijeh, radost, želja za životom?

Što će vam svi ti uređaju na kojima trošite dane ako niste u stanju nekome biti potpora dovoljno dugo dok ta osoba ponovno ne stane na svoje noge?

Što će vam svi ti profili na društvenim mrežama ako niste u stanju biti društvo u kojem netko drugi želi biti i s kim želi provoditi svoje vrijeme?

Što će vam pametni televizori, hladnjaci, robotske kosilice i usisavači ako niste u stanju na sebe preuzeti posao kojim biste olakšali osobi koja boluje ili je u fazi oporavka?

Što će vam tehnologija ako ne znate kako biti čovjek?

Kad je osoba u mom životu preživjela tešku dijagnozu, znala sam da posao još nije gotov. Nije dovoljno samo preživjeti, osoba se treba i vratiti u život.

Kad se 'vraćate u život', počnite s malim stvarima. Počnite sa svakodnevnim sitnicama. Počnite od toga da pronađete način kako uživati u svemu što radite.

Počnite od sebe, svog osmjeha, svojih odluka, svog odabira sebe. Birajte sebe. Birajte svoj život i malim koracima pokazujte sami sebi u čemu sve čovjek svakoga dana može uživati.

Toliko je toga zbog čega vrijedi nastaviti život, ali ponekad će biti potrebno da zatvorite vrata iza sebe kako vas nerazvijeno toksično cendranje ne bi ometalo u ispunjenom i sretnom življenju vlastitog života.

Nemojte da oni koji su odlučili da njihov život ne vrijedi, svoje viđenje života prebace na vas. Vi niste drugi. Vi ste vi. Vi vrijedite i vi zaslužujete da se sami izborite za sebe.

Borite se. Borite se za sebe i svoj život.