Skratit ću priču. Kad me osa prvi put izbola po vratu, ostavila je pod mojom kožom svoj žalac. Nisam ubila osu ako vas zanima. Otvorila sam joj prozor da odleti.

Žalac koji je ostavila mi je smetao, ali ga nisam uspjela sama izvaditi. Na hitnoj su me pitali zašto sam došla kad nemam alergijsku reakciju i neka pričekam da žalac sam izađe.

Dani su prolazili, ali se ništa nije dogodilo, stoga sam napravila ono što mnogi rade: pitala sam internet.

Da, prvo sam sama guglala, ali trebao mi je koristan i djelotvoran savjet osobe koja iz iskustva zna o čemu govori. Tako sam i sročila zamolbu.

Komentari su bili upravo onakvi kakve sam i očekivala jer iz iskustva već znam shemu. Postoji nekoliko tipova odgovora i svaki je zastupljen određenim postotkom te se upravo to dogodilo i ovog puta.

Između ostalog, nekoliko je ljudi pitalo glupa pitanja, nekoliko je sa mnom podijelilo bapske savjete koje oni sami nisu isprobali, iako se redovito korisni savjeti nalaze upravo u tradicionalnoj i narodnoj medicini, a nekoliko se njih naljutilo do te mjere da su me obrisali iz svojih kontakata na društvenim mrežama. Nisu se naljutili ni zbog čega drugog osim činjenice da sam pitanje postavila na internetu.

Starija žena, koja inače radi u međunarodnoj humanitarnoj organizaciji posvećenoj spašavanju života, ublažavanju ljudske patnje i zaštiti ljudskog dostojanstva, koja me osobno poznaje, napala me što kao i svi mladi ljudi guglam umjesto da idem doktoru i ne, nikako nije istina da bi me na hitnoj odbili.

Njeno uvjerenje je 'istinitije' od mog osobno proživljenog iskustva, a to je da su me odbili na hitnoj. Isti me dan obrisala iz svojih kontakata, ali je prije toga odlučila ostaviti mi neuljudnu poruku koja je ponižavajuća za nekog njenih godina, a za kog se očekuje da već ima nekog realnog životnog iskustva koji joj je mogao podariti mudrost.

Još jedan primjer je taj da sam se tijekom 'pandemije' susrela sa zdravstvenim problemom koji je iziskivao medicinski pregled. Hitna me odbila jer sad ne primaju takve slučajeve te su me uputili na klinike za žene. Osam klinika me odbilo jer mi je curio nos. Nema veze što sam imala testove koji pokazuju da nisam 'zarazna' i što nos curi iz mnogo razloga, ali oni nisu mogli riskirati život svojih 'pravih pacijentica', a moj nos ih je životno ugrožavao. I da, nema veze što ja obilno krvarim bez prestanka više od mjesec dana.

Što sam napravila? A što sam mogla? Guglala sam. Naišla sam na '50 razloga' koji mogu biti uzrok mom problemu. Među prvim razlozima su bili navedeni svi mogući karcinomi, a nakon što su se istrošile sve mogućnosti bolesti, preostao je još samo 50. razlog, a to je „upravo ste navršili 35 godina.“

Jesam. Navršila sam. Bez mogućnosti dobivanja medicinske pomoći, moj je 'problem' nakon nekog vremena prestao. U moru 'savjesnih medicinskih stručnjaka', utješio me samo taj prokleti internet.

Moji primjeri nisu toliko strašni poput svih oni primjera s kojima se svakoga dana susrećem na internetu. I da, mnogi ljudi postavljaju pitanja na portalima i društvenim mrežama onda kad bi trebali ugasiti internet i otići npr. liječniku, ali mnogi pitaju internet upravo zato što nemaju koga drugog pitati.

I sad malo razmišljam o nečemu o čemu sam već pisala. U mladosti nam je bilo teško, ali smo gotovo uvijek imali barem nekog s kim smo mogli razgovarati, gdje smo se mogli savjetovati ili barem na glas raspraviti o onome što nas muči, no kako se nekako sustavno radi na poglupljivanju novih generacija i na njihovoj izolaciji jednih od drugih, pitam se, a gdje ti mladi ljudi mogu saznati nešto više o onome što ih muči, a da informacije budu uistinu točne i provjerene?

Kako oni, bez puno životnog iskustva, mogu znati kad je nešto što im se servira laž, a kad istina?

S kim bi oni to trebali razgovarati ako njihovi vlastiti zatucani roditelji samo sjede na internetu po cijele dana?

I kako doći do informacija koje su osjetljive prirode bez bojazni da će zbog toga biti izvrgnuti ruglu odnosno javno osramoćeni?

Zašto napadamo guglanje mladih ljudi umjesto da se pitamo zašto oni imaju potrebu (i naviku) sve izguglati? Zašto?

„Jesam li ja šupak? Am I The Asshole?“ Da, mnogi jesu šupci, ali mnogi ljudi postavljaju to pitanje zato što je to nekakva norma započinjanja razgovora na internetu. To je nekakav uvod koji će ljude interneta uputiti da slijedi priča koja traži procjenu i savjet. To je sad ono što bismo okarakterizirali kao prepoznatljivi uvod u nešto.

Internet nije rješenje, ali je često jedina opcija. Nije li to žalosno? Ali ljudi su to sami dopustili, koga onda kriviti u cijeloj toj priči? Onog krajnjeg korisnika koji i nema baš puno opcija među kojima može birati?

Optužujete ljude koji traže savjet na internetu, ali dopuštate da im se kote razni neprimjereni, toksični, neispravni i opasni odgovori jer smatrate da je to primjerena kazna za one koji su se usudili nešto pitati na internetu? Tko je tu na kraju lud? I kako ćemo tome stati na kraj?

Ljudi bi trebali imati one koji će ih pravilno savjetovati i usmjeravati, pravilno ih i zdravo odgajati, ali mladi se ljudi često moraju odgajati sami. Tako je uvijek bilo, samo što sad imamo i internet na kojem čitamo o tome.

I umjesto da napadate i napadate, razmislite malo što vi radite živom čovjeku pored sebe? Čovjeku kojem treba pomoć, savjet, točna i provjerena informacija. Kako vi sudjelujete u svemu ovome i koji je vaš doprinos tomu?

Lako je napasti onoga tko 'pita internet', ali vi znate za to upravo zato što i vi visite na tom internetu pa ste tamo to i vidjeli!

Kad već visite na internetu, napravite barem nešto korisno dok ste tamo. Nemojte samo vječno osuđivati ako barem niste pokušali potaknuti ili stvoriti promjenu na bolje. Nemojte i sami bespotrebno biti šupak.