Prvih tjedan dana boravka u obiteljskom domu u potpunosti me iscrpilo. Osjećala sam fizičku i mentalnu bol koja me duboko prožimala i uništavala. Teška tamna energija ovila se oko mog tijela i počela me nagrizati.

Ušla sam u carstvo negativnosti i loše (poražavajuće, agresivne) energije te nisam mogla učiniti ništa kako bih to stanje promijenila jer je ono temeljeno na tuđim odlukama i tuđem osobnom odabiru.

Sve i jedan član obitelji birao je za sebe, a samim time, birao je i za svoju okolinu. Ono što su izabrali bilo je duboko samodestruktivno stanje koje se širilo kao destrukcija i izvan njih.

Više od 40 godina ja se trudim i svo to vrijeme gledam kako je moj trud uzaludan. Ne možete na bolje promijeniti osobu koja želi da joj bude loše i koja želi da sve oko nje ostane loše samo kako bi na taj način ta osoba opravdala ono što ona sama želi osjećati, a želi se nastaviti osjećati loše. Jer dok god je njena okolina loša, ta osoba 'nije odgovorna' za ono kako se ona sama osjeća i kako se ona sama ponaša prema drugima.

Nesreće se nižu svakoga dana. Nisu nesreće najveći problem. Najveći je problem to uporno osobno forsiranje razdora i destrukcije same zajednice.

Teško mi je pronaći razlog za nastaviti dalje kad vidim koliko ljudi odbijaju pozitivnu promjenu, odbijaju zdravlje, odbijaju sreću.

I nema valjanog razloga da to čine. Oni jednostavno žele biti centar svijeta u kojem će drugi veličati njihovu patnju i pridružiti im se u opravdavanju njihovih loših odluka.

Shvaćam da ne možete pomoći drugim ljudima, pogotovo ne onima koji pomoć ne žele. Ono što me iz dubine duša iscrpljuje jest taj uporni lažni vapaj. Vapaj kojim ti ljudi lažno prezentiraju traženje pomoći, a zapravo samo kamufliraju svoju potrebu da imaju publiku za svoj cirkus jer predstave bez publike.

I navodim im primjere iz svoje okoline, iz naše okoline, koji odgovaraju i situaciji u kojoj se ti ljudi iz mogu obiteljskog doma nalaze. Navodim im primjere kako bi ih čuli kad već mene ne čuju onda kada im se izravno obraćam. Navodim primjere u nadi da će sami sebe u tim primjerima prepoznati.

I osuđuju oni ljude iz tih mojih primjera. Pljuju ih i osuđuju, ali sebe u tim primjerima ne vide. Ne vide da su isti kao i oni koje tako žestoko osuđuju.

Ako me ne slušaju direktno, ako me ne slušaju indirektno, ne žele me uopće čuti i nema potrebe da ja više išta kažem.

Osjećala sam se toliko loše da sam mislila da ću iskočiti iz vlastite kože. Čim se pružila prilika, odvojila sam se od njih na dva dana. I naravno da nam je život nastavio pružati izazove, no ja sam skupljala snagu kako bih se mogla nositi sa onime što mi život pruža dok su oni nastavili producirati otrov koji su posipali po svima nama.

Ništa se nikada promijenilo nije. Sve je u toj zajednici ostalo isto. Samo se ja iznutra osjećam drugačije.

Oduvijek se osjećam izdvojeno od njih, a s vremenom se ta razlika produbljuje još i više. Produbljuje se najviše onda kada im ja pomažem, ili barem pokušavam pomoći, a oni mene za to vrijeme krive za svoje vlastite loše odluke.

„Dokle više“, pitam na kraju sama sebe. Već sam navikla da oni nikad neće stati, ali pitam se kad ću ja napokon stati.

Izazovi s kojima se ja osobno susrećem su u ovom trenutku na rubu života, na rubu opstanka. Za mene je ovaj trenutak 'sad ili nikad' trenutak, ali dok se ja borim za svoj život, oni me uporno povlače u svoje proklete dubine.

Toliko sam puta pisala na tu temu i uporno joj se vraćam. Vraćam joj se onda kad se više ne mogu s njom boriti i kad osjećam da ću se razboljeti ako ponovno o njoj ne pišem. Jer da pišem o toj temi uvijek kad se ona dogodi, kad je aktualna, onda bih o njoj pisala svakoga dana.

U ovom trenutku pokušavam izgraditi život na obali dok istovremeno pokušavam svoj život spasiti od utapanja, a utapam se jer me druge čvrste ruke povlače na dno.

I pitam se uporno, iznova i iznova, zašto tu istu snagu, zašto tu istu odlučnost ti ljudi ne upotrijebe za svoj spas, svoj napredak, svoju sreću, svoju borbu sa vlastiti život?

Koliko slijepi pored zdravih očiju mogu biti? Koliko još misle glumiti misleći da nitko drugi ne vidi da je sve to samo predstava? Samo loša tragikomedija?

Ovih dana kad se nasmijem, ne osjećam osmijeh na svom licu. Osjećam težinu natečenosti, podbuhlosti i suza na rubu očiju. Shvaćam da se smijem, ali ne osjećam da se smijem. Osjećam da ponovno umirem iznutra.

Nekim ljudima jednostavno nema spasa. Ne zato što ih nitko ne može spasiti, već zato što oni ne žele biti spašeni. Oni žele da njihova situacija uvijek i zauvijek ostane ista.

Ali ja želim ići dalje, samo je moj napredak spor jer se uporno spotičem na ljušture onih koji su jednom davno imali potencijal biti ljudi.

Pišem da u potpunosti ne izgorim iznutra. Pišem kako bih izbacila teret iz sebe te kako bih mogla nastaviti raditi sve ono dobro što radim svakoga dana.

Pišem kako bih sačuvala svoje zdravlje i svoj zdrav razum i nadam se da možda negdje postoji osoba koja će ovo pročitati i prepoznati se u mojim riječima, u mojim primjerima.

Možda toj osobi njena vlastita obitelj nije mogla otvoriti oči, kao što ja ne mogu svojoj, ali možda sad napokon iz mojih riječi shvati ono što do sad shvaćala nije.

Nemojte na silu birati loše samo zato što se u ovom trenutku osjećate loše.

Osjećati se loše znači osjećati se loše u ovom trenutku, a ne identificirati se s tom emocijom i forsirati ju kao pravilo za vlastiti život.

Sve loše što se događa oko vas može vas i povrijediti, ali to vam ne daje pravo da vi nastavite nanositi povrede i sebi i drugima oko sebe.

Vi možete birati bolje, ali ta je odluka na vama, ne na drugima.

Drugi su odgovorni za ono loše što vam čine, ali nisu odgovorni za vaše odluke da nastavite činiti loše, pogotovo kad za time nema apsolutno nikakve potrebe.

Vi se ne možete osvećivati nevinim ljudima samo zato što je netko drugi vama učinio nešto loše. Na taj se način izjednačujete sa vlastitim agresorom.

Vrijeme je da radite na vlastitom iscjeljenju. Vrijeme je da iscijelite svoje rane jer dok god to ne učinite, nastaviti ćete napadati druge, a drugi će se braniti od vas i vašeg napada.

Vi možda mislite da imate svako pravo napadati druge, ali od napada se svatko ima pravo braniti. Nitko nije dužan trpjeti dok ga vi zlostavljate.

I dok se vi čudite zašto vas drugi vide kao zločinca, ne vidite kakav zločin vi zapravo činite.

Vrijeme je da otvorite svoje oči. Vrijeme je sad, a vrijeme istječe.

Jednog dana više neće biti dovoljno vremena za sve. Možda ćete imati dovoljno vremena da shvatite, ali ne i da napokon živite onaj život koji ste cijelo vrijeme trebali živjeti.

Vaša odluka je na vama.