Što kad ste vi jedina osoba koja uzdignute glave promatra zvijezde na nebu, okruženi ljudima koji kopaju po dnu svog neispunjenog i nesretnog života?

Što kad vaše srce gori od želja, ali uporno slušate kako želje nisu tu da bi bile ispunjene, snovi nisu tu da se ostvare, život nije tu da bude dobar?

Što kad vi želite, ali vas drugi uvjeravaju da ste pogrešni upravo zato što želite, zato što se odbijate pridružiti njima u njihovom jadnu? Jadu za koji niti ne znaju gdje je točno počeo niti zašto ga nastavljaju forsirati, ali to i dalje vjerno čine.

Što kad je unutar vaše zajednice sve ono što vi smatrate pogrešnim, nezdravim, zabrinjavajućim? Što kad ste sami u moru ljudi?

„Tko nema novaca, ne može ništa u životu. Tko nema čime platiti, ne može ništa niti imati. Tko nema, taj je nitko i ništa.“

Novac je problem. Novac je oduvijek bio problem. Ne sam novac kao materijalno sredstvo, već pritok novca i ono kako su osobe koje su dobivale novac dalje raspolagale s njim.

Odrastajući u obitelji koja nije znala s novcem, koja se nije znala ponašati s novcem, ali koja nije znala niti kako se ponašati kad novca nije bilo dovoljno, nametana mi je patnja uzrokovana djelovanjem starijih od mene.

Što to znači? Mi moramo patiti jer nemamo novaca. Nema veze što je moj stari uzrok tomu, a moja stara njegova produžena ruka. Mi moramo patiti umjesto da oni koji su odgovorni preuzmu svoju odgovornost na sebe i učine nešto zdravo po tom pitanju.

Nama djeci je od najranijih dana nametano da preuzmemo njihovu odgovornost i sudjelujemo u krpanju kraja s krajem, bez da su stariji ikad stali na kraj svojim lošim odlukama i postupcima.

Jednostavno rečeno, prisilili su nas da ubacujemo mrvice u rupu koju su oni nastavili kopati i koju kopaju još i danas.

Zašto kažem prisilili? Zato što smo bili djeca, a djeca žele iskreno i od srca pomoći svojoj obitelji, pa čak i kad ih ta obitelj košta glave, ali djeca tog još uvijek nisu svjesna. Jer kako meni moji roditelji žele zlo? Pa njima je potrebna pomoć i na nama, djeci, je da damo sve od sebe da pomognemo obitelji koje smo dio.

Prisilili su nas svojim emocionalnim ucjenama, ali zašto smo to nastavili raditi i u odrasloj dobi? Zato što se vrtimo u začaranom krugu u koji smo jednom davno nasilno bili gurnuti. Vrtimo se jer smo toliko duboko dio toga da se bez vanjske pomoći ne možemo ishrvati iz svega, a pomoć ne dolazi.

Nismo stvorili svoje, nismo izgradili svoje jer smo živjeli od dana do dana, preživljavali točnije, kao kolektiv koji će, jednom kad se uruši, urušiti se na sve nas.

I pokušala sam se izvući toliko puta, ali uvijek je neka 'magična' bolest, nesreća, tragedija ili slično ispružila svoju ruku i povukla me natrag u ono isto bolesno okružje kojem sam se pokušavala othrvati.

Toliko sam sebe uložila u razvoj, boljitak, napredak, ali što sam ja više rasla, to su se ruke koje su me vukle natrag množile i postajale nasilnije u svom nastupu.

Jednom sam prilikom sjedila i očajavala za nekom iznenadnom vanjskom silom koja će me izbiti iz tog kruga, no to se nije dogodilo. Nije dolazilo ništa vanjsko dovoljno snažno da me izbije iz te putanje vječnog kruženja pa sam pomislila da je očito jedini način da ja kao sila postanem prevelika za tu dirigiranu putanju.

Novaca nema. Novac ne dolazi u onoj mjeri da bi učinio razliku, već samo da bi nam pomogao da nastavimo dalje, iz dana u dan, dok se izazovi gomilaju u toj mjeri da sam preplavljena samom činjenicom da moram ustati i ponovno se sa svime (i svima) suočavati.

Umorna sam, premorena, bez novaca, ali nešto u meni kuca. Nešto tiho, svakodnevno, dosljedno u meni kuca. Nešto me zove, nešto mi šapće, nešto me tjera da podignem pogled i usmjerim ga u zvjezdano nebo.

Nešto mi govori da postoje stvari veće od mene same, veće od svih naših umjetnih tvorevina i samodestruktivnih obrazaca. Nešto puno veće od 'neimanja' dovoljno novaca.

Ljudi oko mene to ne vide i ne čuju, ali ja vidim, ja čujem, ja osjećam i ne želim to ignorirati. Ne želim i ne mogu ignorirati želje svoga srca, šapat svoje duše.

Nešto snažno dolazi iz mene i želim prigrliti taj poziv, poziv koji osjećam od najranije dobi. Dobi koja je ovjekovječena fotografijom kao trajnim podsjetnikom da sam već tad čula ono što mi se još uvijek obraća, da sam već tad duboko osjećala želje svoga srca. Fotografijom starom 38 godina koja me zauvijek podsjeća na događaje od toga dana.

Novaca u ovom trenutku nema, ali za razliku od moje okoline, za mene postoji nešto što je iznad onoga što u ovom trenutku nedostaje, a to je ono što je u ovom trenutku prisutno.

Pođimo od zahvalnosti za ono što imamo prije nego što počnemo patiti za onim čega u ovom trenutku nema.

Kako vjerovati da će novac doći ako prvo ne vjerujemo u obilje koje možemo stvoriti onime što već imamo, onime što mi jesmo? Ako prvo ne vjerujemo da mi to možemo? Ako ne krenemo putem kojim želimo ići?

Želje našeg srca su put prema obilju jer ispunjene želje vode ispunjenom životu. Obilje je puno više od onoga u što nas uvjeravaju da jest, stoga se radije pitajte što je ono što uistinu želite u svom životu. Ne novac, ne materijalne dobiti, što je ono što želite postići, što želite dostići? Što je ono što želite biti, što želite stvoriti?

Samo zato što su drugi usmjereni prema tlu, ne bojte se vi svoj pogled usmjeriti prema zvijezdama ako je to ono što osjećate da želite učiniti.

Dignite pogled, pogledajte nebo i možda baš u tom trenutku ugledate zvijezdu padalicu, a onda znate što vam je činiti. Zaželite želju i sami krenite prema putu njenog ostvarenja.