Francuska. Osobno sam veoma vezana uz Francusku, ali o tome nekom drugom prilikom. Cijeli sam ju (ovaj) život htjela posjetiti i onda mi se napokon pružila prilika.

Realno, ja ne govorim francuski. Splet životnih okolnosti bio je takav da ga nisam imala priliku naučiti, iako sam si bila zadala vremenski rok za učenje, no sve je išlo u nekom drugom smjeru, u više drugih smjerova, no i dalje ga namjeravam naučiti.

Ono što znam jest svega nekoliko rečenica i izraza koje i dalje ne volim koristiti zato što mi onda govornici kažu kako je moj izgovor jako dobar i jednostavno nastave govoriti, ne shvaćajući da ja nemam pojma što su oni dalje rekli.

Jedan od izraza koji znam je i „je ne parle pas français“ na koji sam dobila komentare da zašto sam dobro naučila izraz da 'ne govorim francuski', ali nisam naučila jezik. Što reći? Nije bilo vremena. Uglavnom. Govorim engleski i njemački, mogu se sporazumjeti na talijanskom i španjolskom te površno na mnogim slavenskim jezicima.

Odlučili smo, stoga, otputovati u Strasbourg koji je smješten na granici Francuske i Njemačke te je povijesno obilježen stoljetnim smjenjivanjem vlasti između te dvije države. Čak možete u Njemačkoj sjesti na tramvaj koji vas vodi ravno u Francusku i natrag.

Svi su nam, ali apsolutno svi, govorili da se u Strasbourgu govori i njemački, no mene je, iskreno, nešto kopkalo. Nešto što je poteklo iz mog iskustva, ali i nekog znanja koje sam imala o povijesti, o kulturi, ali i o psihologiji ljudi.

Kad smo stigli u hotel, na recepciji smo pitali govore li njemački ili engleski jer mi ne znamo francuski. Recepcionarka, mlada žena, nam se posprdno obratila kako smo mi u Strasbourgu i kako ovdje svi znaju njemački, no ona je, zanimljivo, s nama odlučila razgovarati na engleskom.

Krenuli smo u razgledavanje grada. Dok su ulice bile prepune turista i dok su se svi jezici svijeta izmjenjivali u zraku, na arhitekturi grada se uistinu vidio francusko-njemački miks.

Prvo smo u centru grada ulazili u trgovine namijenjene turistima, suvenirnice i slično. Kad god smo trgovce pitali govore li njemački ili engleski, odgovor je bio – ne, samo francuski. Ok, to je bilo malo čudno budući je grad bio ispunjen i starim njemačkim turistima koji ne govore ništa drugo osim svog jezika.

Nastavili smo dalje. Išli smo u knjižare, trgovine odjećom, elektroničkim uređajima, kafiće, restorane. Odgovor je bio isti. Nakon nekoliko sati hodanja gradom već smo se blijedo gledali. Zašto oni uporno govore da ne govore niti jedan jezik osim francuskog ako je to turistički grad i ako oni od tog turizma i žive?

Bila je nedjelja navečer i morali smo nešto jesti, ali nam je ponuda u tom trenutku bila ograničena. Tražili smo restoran i napokon smo ga našli - talijanski restoran u samom centru grada.

Izvana je sve bilo u talijanskom stilu. Ušli smo unutra i pitali glavnog konobara „sprechen Sie Deutsch“, a on nas je samo ljutito pogledao i odmahnuo glavom. „Do you speak english“, nastavili smo, ali njegov je bijes rasao. Dobro, što govorite onda? On je digao ruke i pokazao na unutrašnjost restorana. Bili smo u 'talijanskom' restoranu. „Parli italiano? Un tavolo per due, per favore“, ali naravno da nisu govorili niti talijanski. Mahao je rukama „Français, français“. Odlično. Sugerirali smo mu „table pour deux“.

Kad smo se smjestili, pregledali smo jelovnik. Naručili smo pizze i kolu izgovarajući njihova imena na francuskom kako u jelovniku i piše. Sastojke smo mogli prepoznati jer smo ih gledali napisane.

Nakon što smo obavili narudžbu, okrenuli smo se jedno prema drugome i počeli razgovarati na hrvatskom i tad smo primijetili kako su konobari utihnuli. Očekivali su da smo Nijemci, no mi smo odjednom pričali nešto sasvim deseto.

Izraz lica glavnog konobara se drastično promijenio, kao da mu je odjednom bilo neugodno. Svi oni koji su na početku mahali da nas ništa ne razumiju, sad su nas počeli izbjegavati. Na kraju su nam poslali nekog mladog dečka da nas poslužuje do kraja.

Naše se iskustvo u istom tonu nastavilo i idućeg dana. Znači govorim o samom centru turističkog grada. Engleski su sa nama pričali stranac koji je radio u McDonaldsu, Sirijac koji je radio u kafiću, Španjolka koja je prodavala suvenire pred katedralom i mlada recepcionarka koja nas je dočekala u hotelu, a njemački starija recepcionarka koja nas je ispratila kad smo se odjavljivali iz hotela. Svi su drugi odmahivali rukama.

Naravno, kad smo s drugim ljudima podijelili svoje iskustvo, svi su nas odmah napali kako to nije moguće. Čak su se i ljutili jer 'lažemo' i to najviše oni ljudi koji u Francuskoj nikada nisu niti bili. „Možda vi tako mislite,“ rekli su nam, „ali to nije istina“.

Cijela stvar se ponovila kada smo se za Božić vratili u isti grad. Ovog puta su u centru bili štandovi u kojem nam se samo jedna djevojka odmah obratila na engleskom kad je vidjela da se mučimo s narudžbom. Ostali su i dalje šamarali po svom.

Mi nismo ušli u 100% sve i jednu trgovinu i nismo razgovarali sa sve i jednim stanovnikom grada, ali u tih nekoliko dana smo ušli u previše trgovina/restorana da bi to bio samo 'izolirani' slučaj.

Ljudi su nam govorili da naše iskustvo nije bitno zato što se ne podudara s uvriježenim mišljenjem. Znači, nije onako kako se smatra pa samim time nije niti istinito. Ma nemoj.

Pitam se samo, koliki su ljudi doživjeli isto što i mi, ne samo u Francuskoj, već i u drugim državama, ali su njihova iskustva odbačena kao 'lažna' i 'nemoguća'.

Zašto ljudi uvijek misle da je uvriježeno mišljeno, ono koje se prenosi kao općenita istina, uvijek točno? Zašto ljudi slijepo vjeruju u klišeje čak i kad uopće nemaju iskustva u stvarima čije stavove tako gorljivo brane? Jesu li se ikad pitali tko je proširio te neistine i s kojim ciljem?

To je isto kao i kad mi ljudi počnu govoriti o 'njemačkoj preciznosti' jer se slijepo vjeruje u nju, bez da su ikad došli u doticaj s njom i bez da su ikad živjeli s Nijemcima i upoznali ih onakve kakvi oni uistinu jesu.

Zašto uvijek slijepo branite vjerovanja koja se šire bez da ste se ikad zapitali jesu li ona istinita, bez da ste ih provjerili, istražili, testirali? Zašto ste uvjereni da lažu oni koji vam iz svog vlastitog iskustva daju oprečne informacije? Zašto?

Ja svoj zaključak nisam izvela iz samo jednog primjera niti iz tuđeg iskustva, već iz svog vlastitog. Isto tako, vjerujem da su mnogi od tih ljudi razumjeli strani jezik ako ga već nisu znali dobro govoriti, ali to neće promijeniti činjenicu da su se u jednom povijesnom turističkom gradu na granici s Njemačkom danima s nama odbijali sporazumijevati na bilo kojem drugom jeziku osim francuskog.

To ne znači da ja više neću ići u Francusku, ali ću prije toga naučiti još koji izraz koji će mi pomoći pri sporazumijevanju, čime ću samo još više razvijati sebe i svoje sposobnosti.

Da, mnoga su općeprihvaćena mišljenja utemeljena na stvarnosti, ali mnoga i nisu ili barem više nisu.

Nemojte uvijek pretpostavljati da je nešto takvo kakvo jest zato što vam je netko drugi to rekao. Laži se uvijek šire brže od istine. Nekad čak nije niti riječ o laži, već o različitim iskustvima.

Različita iskustva mogu biti jednako istinita, imajte to na umu. Različita su, ali su se jednako dogodila.

Prihvatite da su neka mišljenja i stavovi općeprihvaćeni, ali i dalje dopustite sami sebi iskusiti stvari i izvesti svoje zaključke. Nije sve uvijek crno ili bijelo. Svijet je šaren i pun nijansi tog šarenila.