Sjedili smo s društvom na terasi i trudili se bar malo uživati u životu unatoč svim nedaćama koje su nas snašle i koje su nas pritiskale sa svih strana.

„Sutra je 26.“, odjednom je rekao moj bratić. „Ići će se položiti vijenac kod spomen-ploče.“ To rade svake godine. Pogledao me svojim plavim očima u kojima sam vidjela onu istu suzu koju sam osjećala i u svom oku.

Na tren smo zastali kako bismo se sabrali, a onda sam na sebi osjetila zbunjeni pogled svog dečka. Naime, njemu još uvijek nisam ispričala tu priču jer neke uspomene suze jednostavno izblijediti ne mogu.

Nekoliko dana kasnije pitao me o čemu se to točno radi, a tad mu je postalo jasno i zašto to ranije nisam podijelila s njim.

Mislila sam da je to, 35 godina kasnije, postala samo priča, no suze nisam mogla zaustaviti. Slijevale su se niz moje lice kao i kad sam prvi put saznala što se dogodilo.

Odrasla sam u obitelji koja broji mnoge članove. Braća, sestre, bake i djedovi, bratići i sestrične, tete, ujaci, stričevi u prvom, drugom, trećem koljenu. Da, na papiru smo šira rodbina, ali u stvarnosti smo se blisko družili.

Bila sam mala, sjećanja su u tragovima, ali dobro se sjećam vreće s igračkama iza vrata. Sjećam se dvorišta, traktora i duge ceste koja se protezala kroz nekoliko sela u kojima su mnogi bili u rodu.

U ono vrijeme, na počecima rata, mi smo živjeli nekih 40-ak km od granice, no dobar dio moje rodbine je živio uz samu granicu.

Tog dana započeo je snažan minobacački napad, a agresori su upadali u kuće i izvlačili civile na cestu stvorivši od njih živi štit. Agresori su palili kuće, zlostavljali mještane, prijetili im strijeljanjem, tukli ih oružjem, rukama i nogama, neprestano pucajući sa svih strana.

Živi ljudi hodali su s rukama u zraku ispred, a improvizirani oklopnjak, minobacač i protuzrakoplovni top vukli su se iza, neprestano pucajući iz topova i strojnica preko glava zarobljenika prema hrvatskim braniteljima.

Branitelji nisu otvarali vatru strepeći za živote ljudi koji su tvorili živi štit, ali agresori su napredovali i tad je jedna odluka promijenila sve. Odluka mladog, uskoro 36. godišnjeg čovjeka, koji je gledao 36 civila s rukama u zraku, koji je gledao svoju 50-ak metara udaljenu kuću u kojoj su se nalazili njegova supruga i djeca.

Odluka koja je donesena u trenu.

Opasao se eksplozivom i ručnim bombama, izišao iz svog rova, sakrio se iza potpornog zida te pričekao da prođu civili, a zatim se bacio na vozilo i aktivirao eksploziv.

Posljedica tog čina, osim što je oduzela mnoge živote uključujući i njegov, bila je stjecanje dragocjenog vremena da se civili izvuku s tog područja. Ne da ponesu vreću s igračkama koja se nalazila iza vrata, već da sjednu u vozila i na traktore te spase goli život.

Po prvi put tijekom Domovinskog rata, agresori su bili poraženi i natjerani u povlačenje, iako su prošle još godine prije nego što je sam rat u teoriji završio.

Tek 12 godina kasnije sam opet bila tamo, ovog puta zbog vjenčanja njegove kćeri. Moj bratić i ja smo se kroz sva ta sela vozili u istom autu, u tom trenutku još uvijek premladi da bismo u potpunosti shvatili razmjere žrtve koja je tamo podnesena, da bismo shvatili bol koju su tu ljudi doživjeli i proživjeli i da bismo shvatili težinu izbora čovjeka koji je dao svoj vlastiti život u nadi da će spasiti živote drugih.

I gdje smo mi danas? Gdje smo mi danas nakon svega što nam se dogodilo, nakon svega što smo proživjeli i preživjeli?

Gdje smo mi danas nakon svih tragedija koje su poharale našu obitelj, ali i mnoge druge obitelji? Gdje to?

Zar ja danas moram još uvijek pisati o svim nepravdama, tragedijama i zlostavljanjima kroz koje sam prošla i još uvijek prolazim? Zar još uvijek moram progovarati o svemu onome što ne prestaje? Zar još uvijek moram prozivati zlostavljače, ali anonimno kako ne bih 'povrijedila njihove osjećaje' ili kako me oni ne bi pravno gonili? Na temelju čega? Na temelju onoga što oni čine?

Zar ja danas još uvijek plačem jer se ništa ne mijenja na bolje, na zdravije? Zar još uvijek plačem kako me sve ono što prolazim ne bi opasalo nekom zloćudnom bolešću kao i mnoge prije mene?

Zar još uvijek doživljavam i proživljavam razdor zajednice čiji članovi uporno rade protiv svojih umjesto da uspostavljamo zdrave međuljudske odnose?

Zar još uvijek?

Prije 35 godina, jedan je mladi čovjek iz moje obitelji donio nemoguću odluku. Ono čemu ja svjedočim od tog trena su odvratne odluke koje ljudi svakoga dana svjesno donose, a koje samo produbljuju razdor i agresiju te donose destrukciju i autodestrukciju.

Agresor više ne prelazi preko granice. On je već među nama i nekad mi se čini da ga ništa neće zaustaviti, ali i da sve više ljudi bira takav način života.

I dok slušam „Bili cvitak“ koji još uvijek zasuzi moje oči, pitam se jesmo li na kraju ostali slobodni kao što Jura tvrdi? Ili se pak ostvario njegov strah da će nam, kada ode, slomiti krila?

Vijenac pored spomen-ploče podsjeća nas na žrtvu koja je podnesena kako bismo mi nastavili živjeti, ali na kraju dana, podsjeća nas i na to kakav smo poklonjeni život sami odlučili živjeti.

I, je li to život koji vi sami sebi želite? Ili napokon želite živjet život koji uistinu želite?