Bili smo na godišnjem odmoru u kući punoj drugih, nama znanim i neznanih ljudi. Bilo je tu odraslih, a bilo je i puno djece.

Mjesto u kojem smo boravili obilovalo je lastavicama i piljcima i mnogi su se mladunci pripremali za svoj prvi let. Neće svaki mladunac biti uspješan u tome, znali smo to, ali nismo previše razmišljali o tome, no onda me domaćica kod koje smo odsjeli zamolila za pomoć.

„Jedan je ptić na podu“, rekla mi je. „Odnesi ga negdje dalje od djece da ga ne navlače po rukama.“

Izašla sam na dvorište i ugledala ga kako leži na pjeskovitom tlu. U tom trenutku još nisam znala je li ranjen ili samo nije u mogućnosti vinuti se u nebo s tla.

Djeca su bila oko njega i pokušavala mu dati vode iz čepa boce koji sam im ja dala. Približila sam mu se i pokušala ga podignuti na noge, no njegovo je krilo bilo očito slomljeno. Mladom ptiću nije bilo spasa.

Zamolila sam djecu da se maknemo kako bismo dali priliku drugim pticama da pokušaju pomoći malom ptiću, no to se nije dogodilo. Nitko nije dolazio iako su mnogi prelijetali nebom.

Uzela sam ptića u ruke i uputila se dalje od djece, još uvijek se nadajući da će se on nekim čudom oporaviti.

Otišla sam na drugi kraj ogromnog parkinga, blizu kamenjara, vrteći u glavi bezbroj misli kojima sam pokušala pronaći rješenje, no ništa mu više nije moglo pomoći. Ja mu više nisam mogla pomoći, ali ga nisam mogla niti ostaviti samog da ga mačke ili mravi ne počnu jesti živog.

Stajala sam tako sama, s mladom lastavicom u rukama, i počela se tresti dok su mi suze jurile niz lice. Onaj očaj bespomoćnosti dok gledate ciklus života u prirodi koji ne možete promijeniti, već mu samo možete svjedočiti me počeo razarati.

Da, mlada je ptica bila u pitanju. Ptica koja nikada neće poletjeti. Ptica koja neće živjeti. Ptica u mojim rukama koje joj nikako ne mogu pomoći.

Nisam joj mogla pomoći, nisam ju mogla ostaviti. Iako sam cijelo vrijeme izgovarala „molim te, budi dobro, molim te, poleti“, nisam mogla ništa učiniti. Ne uistinu.

Podigla sam pogled prema kući u daljini. Nikoga nije bilo na dvorištu, a onda sam pomislila na svog dečka i počela mu se obraćati. „Dođi, molim te. Molim te, nađi me. Dođi mi, molim te.“

Ponavljala sam te riječi upućene njemu, pogleda usmjerenog prema stražnjim vratima kuće. Dozivala sam ga ispod glasa u nadi da će me ipak čuti. Stajala sam i dozivala ga u tišini, a onda su se vrata otvorila.

Od svih ljudi, od svih znanih i neznanih, moj je dečko izašao na dvorište. Bez nekog povoda, bez nekog cilja kako mi je kasnije rekao. Jednostavno je izašao van.

Mahnula sam mu jednom rukom dok sam u drugoj držala umirućeg ptića, a on je pojurio prema meni.

Ispričala sam mu što se dogodilo i onda je on preuzeo ptića u svoje ruke. Nismo ga mogli ostaviti samog te smo stajali tako neko vrijeme nad ciklusom života kojem možemo jedino svjedočiti, a onda se ptić prestao micati.

Pričekali smo još malo da budemo sigurni kako ga više nema prije nego što smo ga položili u kamenjar.

Vratili smo se u kuću punu znanih i neznanih, odraslih i djece. Nitko nije ništa primijetio niti smo mi ikome išta govorili. Glupost, pomislio bi netko. Plačemo nad običnom pticom. Koliko ih samo umire svakoga dana.

Da, možda jest glupost, ali i dalje me lomila nemogućnost da spasim živo biće koje je umiralo u mojim rukama. I dalje me lomila činjenica da u životu ne mogu spasiti svakoga i da je nekad jednostavno sve što mogu biti pored bića koje je pri kraju svog puta.

Dogodilo se takvo nešto mnogo puta u mom životu i nikad nije bilo lako, ali je u meni uvijek budilo očaj bespomoćnosti. Sve što sam na kraju htjela jest da to biće osjeti da nije samo i da ga ja držim do samog kraja.

Samo sam ih htjela utješiti i pokazati im da nisu sami, da ću ja biti uz njih do samog kraja puta.

Nekoliko godina ranije, pronašla sam galeba koji je bespomoćno plutao u moru. Izvukla sam ga jer nisam htjela da ga ribe počnu živog gristi te ga pokušala osušiti kako bi on mogao poletjeti, no to se nije dogodilo.

Sreća je bila ta što je veterinarska stanica bila udaljena svega 500 metara od nas. Požurili smo jer je bilo 20 minuta prije kraja radnog vremena.

Nosila sam tog mladog galeba u rukama, cijelo mu se vrijeme obraćajući i govoreći mu da mu želim dobro, da mu želim pomoći i da mi oprosti ako mu je neudobno u mojim rukama.

Veterinar je rekao da je galeb pretrpio udarac i da je malo vjerojatno da će se izvući, ali da će mu on probati pomoći. Ne znam je li to rekao zbog mene ili je stvarno nešto pokušao učiniti, no ono što znam jest da ja više od toga nisam mogla učiniti. Mogla sam ga ostaviti u moru ili ga donijeti veterinaru. Ja sam se odlučila barem pokušati mu pomoći.

Mogla bih nastaviti s primjerima, ali svi oni završavaju isto i nikad ne prestaje biti teško.

Da, možda to jesu 'gluposti'. Da, prošla sam ja i gore stvari u životu. Da, plakala sam od očaja i u gorim situacijama, ali ništa od toga neće umanjiti ono što sam osjećala svaki put kad sam životinju ispratila s ovog svijeta.

Ništa neće umanjiti osjećaj bespomoćnosti u kojem znate da sve što možete učiniti jest držati biće u svojim rukama i prihvatiti stvarnost koja se raspliće pred vama.

I ne, ptice ne umiru pjevajući. Kako energija napušta njihovo tijelo, tako se ono gasi u tišini.

Stoga pjevajte još danas iz sveg glasa. Pjevajte životu dok je energija još uvijek u vašem predivnom tijelu.