Već neko vrijeme osjećam u sebi poziv da uspostavim ravnotežu svega što ja jesam. Ravnotežu između onoga što želim, što mislim, kako se osjećam, što poduzimam ili što pak puštam da se oko mene odvija.

Uspostava ravnoteže za mene predstavlja poravnanje onoga što želim s onime što činim kako bih stvorila uvjete za ostvarenje svojih želja.

Nije dovoljno nešto samo željeti, bitno je i stvoriti odnosno oformiti sigurno okružje oko naših želja, a to uključuje i naš odnos, stav, mišljenje te osjećaje prema tomu što želimo.

Da bismo dobili nešto novo, prvo moramo biti zahvalni za ono što već imamo. Ne glumiti zahvalnost kako bi nas drugi veličali zbog našeg plemenitog govora, već uistinu shvatiti i obznaniti da imamo na čemu biti zahvalni. Na sitnicama, na iskustvima, na lekcijama, na zaštiti, na velikim stvarima, na skretanju s pogrešnog puta, na ljudima koji su dotakli naš život, na prirodi koja nas uči mudrosti, na mnogočemu.

Osim poziva za uspostavom ravnoteže, osjećam poziv uzemljiti svu tu energiju u svoju materijalnu stvarnost jer nije dovoljno samo misliti o nečemu, treba poduzeti i nešto praktično u vezi toga.

Osjećam potrebu boraviti u prirodi, doticati prirodu rukama, stopalima, kožom svog tijela. Udisati zrak, upijati zrake svjetlosti, osluškivati zvukove, osjećati vibracije. Osjećam potrebu osjetiti prirodu, ali i potrebu da priroda osjeti mene.

Kad mi je najteže, boravak u prirodi me oporavlja, obnavlja, dodatno osnažuje, stoga sam htjela prirodi izraziti zahvalnost na svemu što mi pruža.

Period kroz koji prolazim je iznimno intenzivan i trajat će još neko izvjesno vrijeme jer se velike stvari preokreću, stoga sam često izgubljena u emocijama koje me preplavljuju i mislima koje lutaju oko tih emocija.

Plivala sam u moru kad me pogodila iznenadna želja da mu zahvalim na svemu što čini za moje tijelo i dušu. Pitala sam se hoće li more osjetiti što mu želim poručiti, a onda sam se sjetila jedne druge situacije.

Sjetila sam se osobe koja je bila uznemirena. Sjetila sam se kako sam uzela njenu ruku i položila ju na svoje srce. Sjetila sam se kako sam polako i duboko disala držeći ruku te osobe na svojim otkucajima. Gledala sam ju u oči i pomogla joj da se smiri uz moje otkucaje, da se sinkronizira s mojim disanjem i da umiri svoje nemirno tijelo.

Možda je sve što trebam učiniti upravo to. Možda se jednostavno trebam umiriti i osjećati. Možda će more osjetiti vibraciju mog tijela, sinkronizirati se sa mnom i shvatiti što mu to poručujem.

Pogledala sam to beskrajno prostranstvo mora oko sebe, zatvorila oči te pustila ljubavi da teče mojim tijelom jer ljubav je upravo ono što me preplavljuje kad sam u vodi. Ponovno sam otvorila oči, a osjećaj ljubavi je još jače zavibrirao cijelim mojim tijelom.

Obratila sam se moru, zamolila ga da osjeti koliko ga volim, poštujem i koliko sam mu zahvalna na svemu. Zamolila sam ga da osjeti ono što ja osjećam kad sam u njegovoj blizini, ali i u blizini vode općenito. Zamolila sam ga da osjeti moje osjećaje.

Zahvalila sam mu se mnogo puta, svakom zahvalom osjećajući još jači intenzitet sreće u svom tijelu. Iskazujući zahvalu i izražavajući poštovanje, osjećajući ono na što su mi misli i riječi usmjerene, s namjerom da more čuje što mu želim reći, proživljavajući svoju namjeru duboko i intenzivno, moje je tijelo bivalo sve sretnije, zadovoljnije, voljenije, ispunjenije.

Mislim da nisam uistinu očekivala da ću se osjećati toliko dobro nakon monologa s morem, iako mi se čini kao da je zapravo bila riječ o razgovoru jer me more cijelo vrijeme nosilo valovima.

Poljubila sam površinu mora bezbroj puta, a zatim sam zaronila očiju otvorenih u njegove dubine. Ne znam uživam li više plivati ili roniti, ali znam da me i sam doticaj s morem ispunjava mirom, uzbuđenjem, skladom i ljepotom.

Unutarnji poziv za uspostavom ravnoteže potaknuo je potrebu za iskazivanjem zahvalnosti. Iskazivanje zahvalnosti prirodi u kojoj se uvijek dobro osjećam učinilo je da se u svojoj koži osjećam još i bolje. Možda to i jest poanta svega. Možda je to lijek za nemir. Možda je to put ravnoteže. Možda sam je na dobrom putu ka ostvarenju vlastitog cilja.

Možda je s prirodom isto kao i sa životinjama. O tome sam već ranije pisala. Vaš kućni ljubimac neće nužno odmah znati koju ste riječ upotrijebili, ali kad mu pokažete da ga volite, a to ćete učiniti kad jednostavno pustite da ljubav teče kroz vas i iz vas u prisustvu vašeg ljubimca, on će to osjetiti i znat će, točno će znati da ga volite, a onda će i on vama dati do znanja da i on vas voli. Bez riječi, ali vi ćete to znati.

Možda i prirodi treba upravo to. Možda i prirodi treba vaša energija, vaša vibracija, vaša iskrena emocija. Možda je i prirodi potrebno da osjeti ono što joj želite reći i možda će i ona vama na isti način pokazati da i ona vas voli. Možda.

Kad mi je bilo teško, boravila sam u moru u kojem se tako dobro osjećam. Mislila sam da se zahvaljujem moru, a zapravo sam na taj način, tim iskrenim činom od srca, punila vlastitu dušu.

I izazovi neće biti lakši, ali ja se dalje lakše nosim s njima. U novoj, ispunjenijoj energiji koja kola mojim tijelom, ja još snažnije privlačim dobre stvari, korisne informacije, nove opcije, prave ljude. Privlačim ono što mi pomaže da postignem željeni cilj.

Možda je upravo to način koji je dobar i ispravan za postizanje ravnoteže. I možda moram nastaviti koračati tim putem koji sam osjetila kao poziv u sebi kad mi je bilo najteže.

Moje je srce puno zahvalnosti. I još je toliko toga čemu svoju duboku zahvalnost želim i iskazati.