Odsjeli smo u mjestu koje obiluje lastavicama i piljcima. Naš je smještaj na balkonu imao nekoliko gnijezda piljka i to je valjda bilo nešto na čemu sam najviše bila zahvalna u našem apartmanu koji je sam po sebi bio odlično opremljen.

Kad sam prvi put izašla na balkon, dvije su glave znatiželjno izvirile iz svog gnijezda. Poskočila sam od sreće kao malo dijete, a činilo se da njih to uopće nije prestrašilo. Gledali su me sa zanimanjem jednako kao i ja njih.

Svako jutro kad bih ustala, prvo sam njih išla pozdraviti. Svaku večer prije spavanja, njih bih išla obići. Svaki put kad sam bila u apartmanu, provodila sam vrijeme na balkonu koliko je god to bilo moguće.

Te male pernate okruglice su nešto posebno, predivno, prekrasno. One toliko podižu raspoloženje i ispunjavaju čovjeka, a zapravo ne čine ništa posebno osim što jednostavno bivaju.

Oduvijek volim životinje. Poštujem ih, divim im se i zahvalna sam im na svemu što mogu naučiti od njih. Fascinira me i to što se i one trude komunicirati s nama iako se međusobno uopće ne razumijemo, ali i dalje možemo naći neki zajednički jezik.

Fascinirana tim malim ptičicama, sjedila sam jednu večer na balkonu, promatrajući kako se u daljini formira oluja. Nebo je potamnilo, munje su sijevale iznad mora, a vjetar je nosio sve pred sobom. Stala sam uz ogradu i dopustila vjetru da ponese i moje nemirne misli.

Kosa mi se vijorila nošena snažnim vjetrom, no ja sam ostala mirno stajati. Mirna usred oluje.

Moje su se misli snažno vijorile poput vjetra, noseći i bacajući sve pred sobom. Glava mi je bila ispunjena strahovima, neizvjesnošću, sjećanjima, iskustvima, pitanjima bez odgovora. Bila je ispunjena svime onime što mi je nanijelo zlo i nepravdu i svime onime što mi opet prijeti. Bila je ispunjena krikom očaja i hladnom samoćom.

Stajala sam mirno usred oluje dok se u mojoj glavi odvijala oluja još snažnija od one iznad mora. Kako dalje? Što poduzeti? Kako se zaštititi? Kako zaštititi druge? I zašto uporno sve moram sama u moru ljudi? Zašto sam uporno okružena ljudima koji možda i žele, ali ne čine, možda i mogu, ali ne znaju kako pa ne žele niti probati.

Stajala sam mirno dok je vjetar mrsio moju dugu kosu i dok je u mojoj glavi vladao nemir. Mislima su mi trčale sve beskorisne riječi drugih ljudi, svi njihovi isprazni govori, sva njihova lažna obećanja da će drugi put drugačije. Trčale su mi i misli ispunjene mojim željama, mojim čežnjama, mojim potrebama.

Sve je to trčalo mojim mislima, no jedan me mali zvuk izvukao iz mojih misli. Jedan mali zvuk u sadašnjosti. Jedan mali, intenzivni cvrkut.

Jer dok su me misli nepregledno vodile od kraja do početka, cvrkut me vratio sad i ovdje, u ovaj trenutak, u ovo moje tijelo. Odvojio me od svega što mi šteti i podsjetio me koliko me taj magični pjev ispunjava mirom i srećom.

Što će nam misli ako ne znamo odstupiti od njih onda kad nam počnu štetiti? Što će nam misli ako ih ne znamo obuzdati? Što će nam misli ako smo im u stanju robovati?

To su naše misli. Zašto im onda dopuštamo da budu nešto što mi ne želimo da budu?

Da, neizvjesnost je grozna, pogotovo kad mnogo toga ovisi i o ulozi koju će odigrati drugi ljudi, ali kad vidimo da od razmišljanja nema puno koristi, vrijeme je da zaustavimo taj proces dok se ne saberemo, a zaustavit ćemo ga tako da se spustimo iz glave u svoje tijelo i bivamo u sadašnjem trenutku. Da promatramo svijet oko sebe. Da promatramo u sadašnjem trenutku.

Puno je toga o čemu moramo i trebamo promisliti, ali nikakve koristi od razmišljanja koje nije produktivno niti analitičko, već je destruktivno i poražavajuće.

Ako niste u stanju razmišljati kvalitetno, uzmite predah od razmišljanja. Nemojte si štetiti više nego što je potrebno. Nemojte si štetiti uopće ako je to moguće.

Ako niste u stanju zdravo razmišljati, ne forsirajte se. Ne fokusirajte se na misli koje nisu od koristi. Fokusirajte se radije na ono što je oko vas u ovom trenutku i krenite od toga.

Čovjek može puno toga naučiti samo promatrajući. Puno se odgovora krije pred našim očima, a kažem krije zato što ih ne vidimo iako su nam pred nosom, a ne vidimo ih jer ne gledamo.

Gledajte, promatrajte, osluškujte. Otvorite se odgovorima koji vam žele doći.

Ništa nećete postići ako nastavite forsirati nezdravo i štetno razmišljanje jer proces razmišljanja je tu da nam pomogne, da nam koristi, ne da nas uništava, ne ni da mi sami sebe uništavamo nezdravim razmišljanjem i fokusiranjem na toksične misli.

Stajala sam na balkonu promatrajući oluju koja je počela u daljini, a koja je sad već tutnjila i oko mene. Kosa mi se vijorila na snažnom vjetru, kapi kiše su me povremeno doticale, no ja sam stajala mirna usred oluje.

Pored mene se čuo cvrkut ptica. Piljci su virili iz svog gnijezda. I oni su, zaštićeni, promatrali oluju. Cvrkutali su tiho, nježno, opuštajuće.

Promatrala sam svijet oko sebe. Iako oluje mogu biti destruktivne, ova nije bila jedna od njih. Ova je oluja bila ovdje kako bi pročistila zrak od nemirnih misli. Ova je oluja sa sobom donosila svježinu.

Oluje su nekad takve. Dođu samo kako bi nas oslobodile stagnirajuće energije i kako bi nas revitalizirale. Nije svaka oluja ovdje kako bi uništila, već kako bi nas oslobodila, ozdravila i pogurala nas prema naprijed.

Osluškujte svijet oko sebe onda kad osluškivanje vlastitih misli izgubi smisao. Promijenite svoj fokus sa unutarnjeg na ono vanjsko.

Toliko se odgovora nalazi pred našim očima, no nećemo ih pronaći ako uporno odbijamo vidjeti ono što cijelo vrijeme stoji pred nama.

Stoga, drugi put kad osjetite nemir u glavi, bivajte u sadašnjem trenutku, postanite svjesni oluje koja se formira i umjesto da joj pustite da vas uništi, dopustite joj da vas očisti od svih energija koje stagniraju u vama.