Je li vam se ikad dogodilo, a vjerujem da jest, da ste nekoliko dana zaredom ostali kod kuće iz bilo kojeg razloga? Jeste li primijetili da, što ste duže bili u kući, to vam je kuću bilo teže napustiti?
Kad je čovjek kod kuće, često misli da će se tako odmoriti, no što više vremena provede u zatvorenom prostoru, to je nekako umorniji.
Svaki put kad sam bila prehlađena, ostala sam kod kuće nekoliko dana i, iako sam vrijeme uglavnom provodila ležeći, bivala sam sve umornija i umornija unatoč tomu što sam bila sve zdravija.
Kako se bližio trenutak povratka u stvarnost, u rutinu, tako je meni bilo teže izaći iz kuće, no onaj tren kad bih napokon izašla, više se nisam htjela vratiti u zatvoreni prostor i pitala bih se zašto mi je uopće trebalo toliko vremena da izađem van.
Jer istina je da, iako mislimo da odmaramo u 'sigurnom', zaštićenom prostoru, mi zapravo polako trunemo, polako iscrpljujemo sami sebe, iscrpljujemo svoju vitalnu životnu energiju blokiranjem njenog prirodnog toka.
Stagniranjem ne odmaramo, već se trpamo teretom zbog kojeg će nam se biti sve teže pokrenuti, a teret koji smo natovarili na sebe je prožet nezadovoljstvom vlastite situacije, odnosno nezadovoljstvom koje osjećamo zato što ne živimo život koji želimo živjeti.
Što smo duže na jednom mjestu, to nam je teže krenuti s tog mjesta. Teško je, ali je nužno.
Kad čitamo knjige, mi puno toga otkrivamo, spoznajemo, učimo, pa čak i proživljavamo u mislima, ali ne živimo to, ne uistinu. Knjige nam mogu dati puno, ali nam ne mogu pružiti sve.
Mogu nam ponuditi informaciju, zabavu, potaknuti nas da propitamo vlastito znanje, mišljenje, percepciju, ali nam ne mogu dati iskustvo koje nam je nužno za rast i razvoj, za poboljšavanje i usavršavanje vlastite izvedbe.
Da bismo živjeli, moramo napustiti udobnost doma, udobnost knjige i zakoračiti u svijet, gibati se, pustiti energiji da se kreće, da slobodno teče.
Kad smo zatvoreni u kući i kad razmišljamo o kretanju, o putu kojim trebamo ići, sve nam se čini teškim, dalekim i nedostižnim, ali kad krenemo na put, shvatimo da sve ima svoj puteljak kojim možemo hodati.
Ništa nije nedostižno, samo je možda malo izazovnije, stoga se moramo nastaviti kretati i tražiti ili pak stvoriti put koji je prohodan. To nećemo uspjeti ako ostanemo zarobljeni u udobnosti vlastitog doma.
Tijelo je stvoreno za gibanje, tijelo traži gibanje. Energija mora slobodno teći i umjesto da stojite i odupirete se tomu, možda je vrijeme da shvatite da se i vi sami morate kretati, morate gibati, morate teći.
Knjige vam mogu pružiti neki novi svijet, ali taj svijet je samo mašta koju tek treba pretočiti u stvarnost.
Mašta nije život, mašta je sredstvo kojim stvarate život. Mašta je korisna, ali nije dovoljna, ne bez praktičnog rada, ne bez materijalizacije, bez kretanja, bez manifestacije.
Možda ste umorni, možda vam se čini da odmarate, ali nemojte stagnaciju zamijeniti za odmor.
Ako osjećate da vam nedostaje energije, počnite se kretati jer energiju nećete prikupiti predugim ležanjem. Suprotno tomu, energija će polako početi istjecati iz vas.
Čitajte knjige, aktivirajte svoju maštu, ali nemojte sami sebe zarobiti u tom stagnirajućem svijetu misleći da je to život.
Ja vam pišem kako biste čitali moje riječi, ali ne kako biste živjeli u mojim pričama. Pišem vam jer vas želim potaknuti da živite svoj život.
Mojim se riječima uvijek možete vratiti, ali nemojte predugo ostati samo u njima. Vi ste tu kako biste napisali svoju priču, ali i kako biste ju prije svega proživjeli.
Knjige vam mogu pružiti toliko toga, ali život se živi van knjiga. I? Jeste li spremni napokon izaći u svijet i steći iskustvo kojim ćete ispisati stranice svoje knjige?
