Rano sam otkrila svoj dar za pisanje, a otkrili su ga i moji učitelji. Ono što oni nisu znali jest koliko sam samo tekstova ja zapravo napisala.
Budući da je pisanje sastavaka, priča, pjesama, ali i osvrta na određenu temu bio dio školskog programa i budući da mnogima to nije išlo od ruke, ja sam, između nekolicine ostalih, bila ona koja je mnogima pisala te tekstove, često direktno iz glave bez prethodne pripreme, često preko telefona u kasne večernje sate, a redovito i pod odmorom tik prije školskog sata.
Unatoč tomu, moji radovi nikad nisu sudjelovali na natjecanjima niti su bili objavljivani u zbirkama. Mene se uvijek 'hvalilo', ali me se nikad nije 'guralo', poticalo niti ohrabrivalo, a nije mi bila niti pružena potpora da nastavim dalje.
Danas mi je, kad sve mogu u miru sagledati, drago zbog toga jer sam vidjela koliki su bili cenzurirani, često i oblikovani da pišu drugačije od onoga kako su uistinu htjeli pisati, ali su bili i povezivani sa stvarima za koje su u to vrijeme bili premladi da bi ih shvatili, a kamoli odabrali. Pa kad već nije bilo drugačije, barem nije bilo niti gore nego što jest.
Mnoga su moja ostala ostvarenja gurana pod tepih, moji uspjesi zanemareni i ignorirani, često i izvrijeđani jer su zasjenili neke druge ljude. Mene je to ljutilo i frustriralo, ali nikada me nije natjeralo da sumnjam u samu sebe. Ako sam nešto i htjela, znala sam da moram nastaviti dalje kako bih se razvila i bila još bolja u tome. Jedino što sam to nastavila raditi u tišini.
Mogla sam i htjela sam ostvariti toliko toga, ali me sve uvijek guralo u neku drugu stranu. Ne toliko da meni našteti, već da mi pomogne da vidim, shvatim i naučim. Kao da je bilo bitno da to savladam zbog onoga što jest moja uloga ovdje. Zbog nečega što tek moram napraviti.
Bila sam odlična na mnogim poljima. Sve je to nekako prirodno proizlazilo iz mene, no tu se dogodilo isto što i sa pisanjem. Iako sam svojim darovima mogla pomoći drugima i svojoj zajednici, drugi često nisu bili spremni prihvatiti pomoć niti su ju uistinu željeli unatoč tomu što su za njom 'vapili'. Sve me to guralo da idem dalje, negdje drugdje.
Mogla sam pisati, stvarati, istraživati, doprinijeti cijelom svijetu, ali svijet nije htio da se to desi. Svijet je htio da šutim, trpim i pustim da drugi odlučuju umjesto mene. Svijet je htio da se umanjujem kako bi netko drugi došao do izražaja i kako tuđi osjećaji ne bi bili povrijeđeni.
Cijeli me život uče da moram paziti na tuđe osjećaje, ali ne kako bih zaštitila te druge, već kako bih umanjila samu sebe i izdigla bolesti osobe o čijim osjećajima ja trebam voditi računa. Cijeli život 'moram' paziti na druge, ali mi nikad 'nije bilo dopušteno' da pazim na samu sebe i na svoje osjećaje.
Cijeli život se od mene traži da budem nešto što se 'očekuje od mene', no ja sam nešto znala. Jedno sam oduvijek znala. Ja sam ovdje da bih bila JA.
Ja nisam ovdje da bih bila netko drugi. Te su uloge već zauzete, te su opcije već rezervirane. Ja sam ovdje da ja budem ja.
Jednom sam prilikom vodila svađu s dečkom koja je u najmanju ruku eskalirala. Jedna od stvari koje sam mu rekla jest da sam ja u životu mogla postići toliko toga da sam i u jednom trenutku imala potporu barem jedne osobe, da sam i u jednom trenutku imala njegovu potporu svih ovih godina, ali nisam, nisam imala tu potporu koja mi je trebala. Nisam imala nekog tko će uistinu biti uz mene i na mojoj strani kao što sam ja cijeli život bila uz druge ljude.
Iako sam sposobna, pametna, vrijedna i uporna, nisam ostvarila sve ono što sam mogla, nisam se maknula od konstantne borbe preživljavanja, pa ako je već tako, ako već nisam postigla sve ono što sam smatrala nekim 'normalnim' koracima u životu, onda znači da se sve ovo dogodilo s nekim razlogom.
To onda znači da ja prolazim sve ovo što prolazim zato što sam dovoljno snažna da izdržim, dovoljno sposobna da shvatim i naučim te dovoljno kreativna i bistra da o svemu tomu pišem onako kako ja osjećam da trebam pisati.
Ja sam očito morala proći ovaj put da bih se razvila u ono što danas jesam, da bih spoznala ono što sam spoznala i da bih djelovala u skladu sa svojim spoznajama.
Ja ne mogu ignorirati sve što se dogodilo, ali ne mogu niti biti ono što nisam. Ja sam ovdje da bih bila jedno, a to je da budem ja.
Mogla sam pisati knjige koje sam oduvijek htjela napisati. Mogla sam stvarati nove svjetove, ali i pisati znanstvene radove. Zahvaljujući iskustvu koje su mi pružili drugi ljudi, zbog sebe i svog zdravlja prvo moram pisati o sebi.
Ljudima se to ne sviđa. Mogli su me pustiti da pišem u miru, ali oni su donijeli svoje odluke, oni su odabrali ponašati se prema meni onako kako su se i kako se još uvijek ponašaju, tako da su oni nekako izravan uzrok ovog mog pisanja. Zbog čega se onda sad odjednom žale?
Kao što sam već spomenula u 8. Omnijinom Malom Podsjetniku, pišem o sebi s ciljem informiranja dijeljenjem iskustva kako bi drugi imali priliku i mogućnost poistovjetiti se sa mnom, kako bi im se podigla svijest o onome što je pred njima, a što možda u ovom trenutku ne doživljavaju kao problem. Kako bi vidjeli da nisu sami, da i drugi ljudi prolaze ono što i oni sami prolaze, kako bi možda mogli pronaći nešto što i njima može biti od pomoći ili kako bi mogli prepoznati osobu iz svoje okoline kojoj je potrebna pomoć. Kako bismo se povezali, izgradili zajedništvo, pomagali jedni drugima, čuvali jedni druge. Kako bismo postali jači, zdraviji i stabilniji, kako bismo se razvijali i kako bismo napredovali.
Ne pišem s ciljem da povrijedim ljude iz svoje okoline koji su tema mojih tekstova, već s ciljem da se oporavim, iscijelim i ozdravim od svega onoga što su oni meni učinili svojim djelovanjem, svojim osobnim odabirom, ali i da ukažem da problem postoji i da pokažem gdje problem leži jer problem treba riješiti kako ne bi naštetio i drugima.
A ako se prepoznate u mojim tekstovima u kojima nitko nije imenovan, onda je vrijeme da prestanete raditi ono loše što već radite, da prestanete cendrati, lagati i uništavati te napokon preuzmete odgovornost za sebe, svoj život i svoje postupke. Toliko je jednostavno, a činjenica da to uporno izbjegavate učiniti dovoljno govori o vama samima.
Zlatni rez (lat. sectio aurea, božanski omjer) se u arhitekturi i umjetnosti nerijetko smatrao idealnom proporcijom te se poistovjećivao sa skladom jer, prema nekim empirijskim estetičarima, svojim skladnim odnosima uvjetuje najsnažniji doživljaj ljepote.
U matematici je to iracionalni broj koji se dobije kao omjer dvaju dijelova neke dužine kada se cijela dužina odnosi prema većemu dijelu kao što se veći dio odnosi prema manjemu.
Teorija zlatnog reza seže do antike dok je svoj procvat imala u renesansi kada su umjetnici, matematičari, fizičari, ali i astrolozi tražili savršenstvo u kompozicijama poznatih struktura.
I tako, danas se, nakon mnogo stoljeća teorije, smatra da je zlatni rez najsavršeniji rez u prirodi, potpuno savršen ljudskom oku, harmonija između izrazite preciznosti i kaotične nesavršenosti.
Dakle, zlatni rez jest kompozicijski zakon u kojem se manji dio prema većem odnosi kao veći dio prema ukupnom. No, pitate se, kakve to veze ima s ovime o čemu ja govorim u ovom tekstu?
Kada pričam o svom iskustvu i kad progovaram o problemima koji su aktualni i koje treba rješavati, ono što vam zapravo želim reći jest da su globalni problemi na velikoj sceni upravo oni 'mali' problemi koje možemo prepoznati unutar male zajednice, npr. obitelji.
Kako se obitelj odnosi prema svom članu, tako se društvo odnosi prema obitelji.
Ako želite shvatiti što se to događa oko nas, pogledajte što se događa među nama. Ne morate ići daleko da biste shvatili cijeli svijet jer cijeli svijet u malom vam je već na dohvat ruke.
Ja bih mogla pričati o cijelom svijetu, ali počinjem od početne točke, počinjem od sebe i svoje obitelji. To ne znači da je moja obitelj loša u smislu najgora na svijetu. To znači da moja obitelj ima probleme, uzrok, posljedicu i slobodnu volju koji su vidljivi i u drugim obiteljima, drugim, većim zajednicama, koje su vidljive i u našem društvu.
Sve se to na kraju svodi na isto, stoga ja biram razraditi primjer koji je najjednostavniji kako bi se rješenje problema moglo primijeniti i na većoj razini.
To jest poanta mog pisanja jer kad razumijete čovjeka, kad razumijete njegovu blisku zajednicu, razumjet ćete i društvo kojeg je ta zajednica dio.
Meni su mnogi naštetili, ali ja nisam ovdje da bih naštetila drugima. Ja sam ovdje kako bih razradila situaciju, proširila svijest o problemu i radila na njegovom rješenju.
Da, moje izražavanje će nekad biti žestoko, nekad će biti vođeno emocijama koje je u meni netko ili nešto izazvalo, no to je dio procesa iscjeljenja koji ja prolazim.
Citiranje onoga što su mi drugi govorili, opisivanje onoga što su mi napravili i što je to izazvalo u meni, nekad će biti popraćeno teškim riječima, čak i psovkama, i umjesto da se ljutite na mene što o tome pišem na svom osobnom prostoru, zapitajte se zašto vas to nije dovoljno razljutilo da to spriječite, u smislu, da spriječite kad netko napada ili vrijeđa nevinu osobu kao što sam ja to u tim situacijama bila.
Ono kako se vi u ovom trenutku ponašate, vaš je osobni izbor kao što je i osobni izbor bio ono kako su se drugi ljudi ponašali prema vama. Ne toliko djeca jer su ona često još bila premala da bi uistinu shvatila što točno čine, već odrasli ljudi.
Vi ste sad odrasla osoba. Vi imate pravo izbora. Vi možete bolje od onoga što su vam drugi pokazali i pružili svojim primjerom. Vi sad donosite odluku za sebe.
Kakav je zlatni rez kojeg ste vi dio? Što ćete učiniti po tom pitanju? I hoćete li svojim postupcima učiniti da zlatni rez napokon bude zlata vrijedan?
