Na području na kojem sam živjela, snijeg nije bio baš uobičajena pojava u smislu, kad se i pojavio, kratko se zadržavao, a ja volim snijeg, stoga mi je uvijek bilo bitno iskoristiti svaki trenutak kad bi se on i pojavio.

Bila je nedjelja, a snijeg je bio najavljen u toku dana. Izašli smo u šetnju u 4 sata popodne i baš u tom trenutku s neba su počele padati predivne male pahulje.

Kako smo šetali, tako je snijeg počeo padati sve jače i jače, a i zadržavao se na tlu, što je bilo obećavajuće. Nekoliko smo sati uživali u šetnji, no onda je došlo vrijeme za poći kući.

Idućeg dana je trebao početi novi radni tjedan, što znači da smo oboje morali ustati vrlo rano, no snijeg je nastavio padati sve intenzivnije. Do 22 sata ga je napadalo 10 centimetara i činilo se kao da mu ni tu nije bio kraj. Mi smo tad odlučili – idemo opet van.

Radost koju smo osjećali bila je prava dječja, iako smo oboje imali 40 godina. Počeli smo se grudati, trčati po snijegu, praviti snješka, ali i anđele u snijegu.

Bili smo u potpunosti mokri, ali hladnoću nismo osjećali. Naše je veselje to u potpunosti nadišlo.

Vrijeme je prolazilo, a mi smo uživali u zimskim radostima. Ponoć se približavala i znali smo da je vrijeme da pođemo kući. To smo, teška srca, na kraju i napravili.

Budući da smo bili u potpunosti mokri, još sam neko vrijeme provela budna sušeći naše cipele i kapute za radni tjedan. Bilo mi je jasno da neću imati vremena za spavanje, ali dobro, spavat ću 'brzo i kvalitetno'.

Razmišljali smo o tome da idućeg dana uzmemo slobodno kako bismo mogli još malo uživati, ali smo shvatili da nemamo dovoljno slobodnih dana da si to priuštimo.

Tijekom noći na ponedjeljak je prestalo sniježiti. Do zore se snijeg već počeo otapati. Do kasnog popodneva tragovi snijega ostali su još samo na brdovitim mjestima koja su i inače cijeli dan u sjeni.

Mogli smo i ne izaći van. Mogli smo reći nešto tipa, hej, danas ćemo se naspavati, a sutra ćemo poslije posla uživati u snijegu. Mogli smo to reći. I mogli smo propustiti snijeg.

Ova priča nije ništa posebna, ali je bitna.

U tekstovima Omnije sam se već osvrtala na okolinu u kojoj sam provela cijeli život, a koja je uvijek govorila „budemo drugi put“, bez da je taj drugi put ikad došao.

Ne vole svi snijeg. Ja ga volim. Ne pozivam nužno ovim putem ljude da se vesele snijegu, ali ih pozivam da ne odgađaju raditi ono što vole jer vrijeme će proći, prilike će nestati.

Mene iskreno veseli što sam naučila zauzeti se za ono što želim. Naučila sam odgovorno donositi svoje odluke poput ove – da ću izaći van i uživati u snijegu bez obzira što je sutra radni dan i što moram rano ustati.

Veseli me što sve manje govorim onaj naučeni „budem drugi put“ jer nije uvijek dobro odgađati stvari.

Najviše me veseli što ne propuštam uživati u svom životu koliko mi god teško bilo, a teško mi je gotovo svakog dana.

Iako smo već bili vani ranije tog dana, iako je bilo kasno, iako je sutradan bio radni dan, iako sam morala ustati oko 6, ja sam htjela izaći van, htjela sam trčati po snijegu, grudati se i raditi snješka. Htjela sam uživati, pogotovo zato što mi je iskustvo govorilo da se snijeg nema namjeru zadržati u mom gradu.

Htjela sam svim srcem i to sam i učinila. Uživala sam.

Nije neodgovorno ono što sam ja učinila. Bilo bi neodgovorno ne poslušati svoje srce. Bilo bi neodgovorno odgađati užitke u životu. Bilo bi neodgovorno praviti se da život mora biti samo težak. Bilo bi neodgovorno ne živjeti vlastiti život.

Koliko ste samo puta u životu izgovorili onaj „budem drugi put“ bez da je on ikada došao?

Koliko puta se niste igrali jer ste prestari za to?

Koliko puta ste znali da će vrijeme proći, ali ste ga ipak pustili da prođe, neproživljeno?

Koliko puta ste odgodili sreću? Koliko puta ste to učinili? Jeste li ju prestali odgađati? Čekate li još uvijek neke buduće dana kako biste imali vremena biti sretni i uživati?

Koliko dugo mislite još čekati? Koliko još dugo mislite tratiti vlastiti život? Koliko vremena mislite da još imate?

Sve i da imate svo vrijeme svijeta, vi biste ga i dalje potratili jer nije problem imati vremena. Problem je vaš stav prema životu. Vaš stav prema vlastitom životu i vremenu koje imate.

Tko vam je rekao da u životu ne smijete uživati i zašto ste mu povjerovali?

Osvrnite se oko sebe! Predivni, tajanstveni, čarobni svijet nas okružuje dok mi tratimo svoje vrijeme na njemu, pateći i gledajući u vrhove svojih šupljih cipele! Dok ratujemo jedni s drugima! Dok mrzimo jedni druge! Dok dopuštamo drugima da nam čine zlo!

Ako propuštate one male radosti u životu, što još propuštate? Koje to radosti, veselje, želje, čežnje propuštate ostvariti?

I ono najbitnije – zašto? Zašto propuštate?

Sutra je novi dan, ali znate što? Mi živimo danas. Mi živimo sad.

Koliko ćete još dugo čekati taj sutra kad ćete napokon učiniti ono što vi želite?

Zašto ne biste ugodno iznenadili sami sebe i počeli svoj život živjeti već danas?