Jednom davno, raspravljali smo o problemima s kojima se mladi susreću tijekom odrastanja. Ne toliko o onome što oni sami čine, već više o tome kako se moraju nositi s izazovima u okolini u kojoj odrastaju.

Ja sam imala stotine primjera za sve živo, ali sam navodila samo one primjere koje sam upravo u svojoj okolini i primijetila.

Nakon određenog vremena, netko mi je prigovorio da ja ne znam kako je drugima i da prestanem pričati o drugima kad ja sama nemam iskustva. Ali imala sam. Imala sam puno vlastitog iskustva.

Imala sam puno primjera koje sam dijelila s drugim ljudima, ali sam pričala o primjerima ljudi koje mi svi međusobno poznajemo i na kojima smo mi svi to primijetili jer na meni mnogi nisu primijetili s čim se ja to svakoga dana susrećem.

Osoba koja mi je prigovorila bila je prvo emocionalno, a kasnije (s vremenom) i mentalno nestabilna. Ta osoba nije mogla spoznati tuđe probleme jer se sve uvijek svodilo samo na probleme te osobe.

On je bio centar svog svijeta i očekivao je da se i tuđi životi okreću oko njegovog. On je uvijek govorio samo i jedino o sebi, zanemarujući postojanje i tuđih problema. Zanemarujući da se mi svi borimo s puno toga i to svakoga dana.

Već sam u to vrijeme shvatila da dijeljenje iskustva neće uvijek biti za svakoga. Uvijek će postojati ljudi kojima će uistinu trebati neka vrsta stručne medicinske pomoći.

Mi 'obični' ljudi nećemo moći tako lako pomoći drugima koji si u velikoj mjeri niti ne žele pomoći, a u velikoj mjeri niti ne znaju primiti pomoć.

Počela sam govoriti više o sebi i o svojim primjerima, ne zato što sam htjela govoriti o sebi, već zato što sam htjela dati ljudima mogućnost da se poistovjete sa mnom te da se pokušaju koristiti i mojim primjerima rješenja.

Ne kako bih im ja nametnula rješenja ili im govorila što da rade, već kako bi oni imali mogućnost sami provjeriti što oni osjećaju i sami odlučiti slažu li se sa mnom.

Ako imamo slična iskustva, možda ih možemo podijeliti i iz njih nešto korisno izvući za sebe, a ako dijelimo vlastita iskustva, možda će ljudi lakše prihvatiti da znamo o čemu govorimo.

To ne znači da ćemo drugima nužno pružiti rješenje. Nekad je ljudima samo potrebna podrška onih koji prolaze isto. Nekad im je jednostavno potreban osjećaj sigurnosti, a sigurnost vide kod onih koji razumiju i ne osuđuju.

Počela sam govoriti više o sebi, ali sam nastavila govoriti i o drugima jer sama nisam prošla baš sve u životu, pazeći pritom da sve bude činjenično i obrađeno iz više kutova, da bude korisno, ali i da štiti identitete ljudi ako je to potrebno.

Tako je kod mene započeo ovaj koncept 'komunikacije dijeljenjem iskustva s ciljem informiranja' i to prije više od 25 godina.

„Ne vjeruje sit gladnome“, rekao mi je tad on koji ne vjeruje nikome. „Ne vjeruje zdrav bolesnome.“

„Zanimljiv izbor poslovica“, komentirala sam tad njegovu izjavu. „A znaš li zašto je to tako“, pitala sam ga, ali on nije dao suvisli odgovor. Naravno da nije jer mu je poanta bila obezvrijediti drugoga, a ne ga prosvijetliti.

Susrećemo se s tom stvarnošću u kojoj 'ne vjeruje onaj koji ima onome koji nema'. Susrećemo se s tim svakodnevno, ali ne zato što to tako mora biti, već zato što se radi o nerazvijenim jedinkama.

Za djecu u razvoju je razumljivo da mnogo toga ne razumiju odnosno da mnogo toga tek trebaju naučiti, no kad se radi o odraslim ljudima koji još uvijek ne razumiju, iako su se s nečime ranije sreli, tada se radi o nerazvijenim odraslim ljudima.

No imajte na umu, samo zato što nešto nije razvijeno, ne znači da nema tendenciju razviti se. Onaj tko još nešto ne zna, još uvijek to nešto može naučiti.

Ovdje se ne radi o tome da treba mrziti nekoga zato što on još uvijek nešto ne zna, već se pitati zašto on to još uvijek odbija shvatiti.

Zašto onaj koji nije gladan ili onaj koji nije bolestan ne vjeruje da drugim ljudima može biti teško? Zato što on sam to nema u svom osobnom iskustvu ili pak ima, ali to ignorira odnosno pravi se da to ne postoji.

To je ono što mi svi pretpostavljamo, ali kako je moguće da taj netko ne prihvaća raznolikost? Da ne prihvaća da nam svima ne mora uvijek biti isto? Da ne prihvaća da je drugima teško ili da im pak nije teško?

Tu vidimo da nešto nije u redu, odnosno da je posrijedi nešto više od samo nerazvijene jedinke. Odbijanje prihvaćanja očite stvarnosti i raznolikih mogućnosti. U mom je primjeru ta osoba pokušala pametovanjem skrenuti pozornost na sebe.

On zapravo nije htio filozofski raspravljati o gorućim temama. On je samo htio pozornost preusmjeriti na sebe tako što se koristio poslovicama koje su općepoznate, a za koje je smatrao da će ga prikazati nekim tko promišlja.

Cijeli se nastavak razgovora sveo na to kako je njemu teško i kako ga nitko ne razumije i kako on ovo, on ono, zaobilazeći preuzimanje odgovornosti za sve ono loše što je sam odlučio ili učinio, a u što smo mi ostali bili dobro upućeni.

Upirao je prstom u druge, optuživao je druge, krivio je druge i to za sve, čak i za ono što je on sam učinio. Navodna odrasla osoba.

Tog se dana dogodilo nekoliko stvari. Prvo, ja sam došla do svog koncepta jer mi je bilo ukazano na to da će se ljudi lakše sa mnom poistovjetiti ako s njima podijelim svoje osobno iskustvo.

Drugo, shvatila sam da se mnogima sviđa i da žele takav način komunikacije dijeljenja iskustva s ciljem informiranja.

Treće, shvatila sam i da će biti onih kojima se taj koncept ne sviđa, koji ga nisu razumjeli, bilo da im nije shvatljivi ili da ga odbijaju shvatiti, i koji će ga čak i pogrešno koristiti, da ne kažem i zlorabiti.

Četvrto, ponovno sam si potvrdila da su među nama u velikom broju ljudi kojima treba stručna pomoć, a da ju mnogi za života nikada neće dobiti, no to ih neće spriječiti da i dalje aktivno sudjeluju u društvu nanoseći zlo na razne načine mnogim ljudima oko sebe.

I peto, upravo zato i jest bitno doprijeti do ljudi koji su istog stava ili mišljenja, istih pogleda na život, istih ciljeva kako bismo zajedno radili na zdravijim promjenama.

Pametan nije onaj koji se nabacuje naučenim (nabubanim) poslovicama. Pametan je onaj koji ih razumije i koji ih znao adekvatno i upotrijebiti. Koji ih neće koristiti kako bi obezvrijedio ljude oko sebe, već kako bi im ukazao na nešto što su oni možda propustili, kako bi ih informirao ili potaknuo da budu bolji.

Samo zato što mi imamo namjeru svojim radom pomoći ljudima, ne znači da ćemo i pomoći svima ili da će svi htjeti našu pomoć.

To ne znači da mi radimo nešto pogrešno, već da mi nismo za svakoga.

S tim na umu, promislite o tome što vama paše, što vama treba, što vi želite i što vi možete učiniti. Koji je način komunikacije najbolji za vas? Koji vama donosi najviše dobrobiti i putem kojega vi možete dati najbolje od sebe?

Nemojte da vas obeshrabre oni koji (još) nisu razvijeni. Vi se imate svako pravo dalje razvijati, ali i pomagati onima kojima možete pomoći.

Uvijek će biti ljudi kojima ne možete pomoći, ali to nije vaša krivnja, stoga se nemojte zbog toga niti kriviti.

Učinite ono što možete i ne mučite sebe onim stvarima koje su uistinu iznad vaših mogućnosti.