Posljednjih godina često se susrećem s engleskim izrazom čije značenje razumijem, ali me zanimalo kako ga mi to točno prevodimo i odakle je uopće potekao taj izraz. Zanimalo me prvenstveno zašto je taj izraz odjednom toliko popularan i zašto se ranije nije upotrebljavao.

Pojam 'gaslighting' je prema američkom rječniku definiran kao 'čin ili praksa grubog dovođenja nekoga u zabludu, posebno za vlastitu korist'.

Opisuje se kao 'manipulacija izluđivanjem' ili pak kao 'oblik emocionalnog zlostavljanja u kojoj zlostavljač manipulira opisima situacije kako bi žrtvu naveo da posumnja u vlastiti doživljaj stvarnosti'.

Daljnjim istraživanjem hrvatskog pojma 'izluđivanje' saznala sam da se on opisuje kao vrsta mentalnog nasilja koje se manifestira tako što zlostavljač manipulira informacijama s ciljem dezorijentacije i manipulacije svoje žrtve, da njegova žrtva počne sumnjati u svoje opažanje, svoju percepciju stvarnosti, svoje pamćenje te svoje vlastito duševno zdravlje i to tako da zlostavljač ili laže ili poriče ili pak inscenira radnje.

Takvo ponašanje zlostavljača odnosno takvo dugoročno i sistematsko izluđivanje u žrtvi izaziva osjećaj tjeskobe te ruši samopouzdanje i duševnu ravnotežu same osobe koja često postaje ovisna o nasilniku.

Ako je zlostavljač dovoljno uporan i metodičan, kao što je slučaj kod osoba s narcisoidnim poremećajem ličnosti, to može dovesti do potpunog psihičkog i fizičkog sloma žrtve.

Takve su tehnike izluđivanja poznate kod procesa 'pranja mozga' i mučenja koje provode npr. tajne službe.

Nisam stala na tome. Nastavila sam istraživati odakle je potekao baš pojam 'gaslighting' jer ga mi prevodimo sa plinsko svjetlo ili plinsko osvjetljenje, a izluđivanje nekoga bismo na engleski preveli sa 'driving someone crazy'.

I onda sam naišla na članak o predstavi britanskog romanopisca i dramatičara Patricka Hamiltona, inače poznatog po psihološkim trilerima i mračnim prikazima londonskog života između dva rata, predstavi čija je premijera izvedena 5. prosinca 1938. u Londonu, a koju su slijedile britanska (1940.) i američka (1944.) ekranizacija.

„Gas Light“ iliti „Plinsko svjetlo“ triler je smješten u viktorijanski London (1880-ih godina) u kojem, ukratko, u izvrsno razrađenoj atmosferi paranoje, kriminalac pokušava opljačkati suprugu i nastoji ju namjerno izluditi.

Filmovi koji su napravljeni po predstavi dostupni su na internetu pa sam jedan od njih odlučila i pogledati. Ne znam mogu li riječima opisati osjećaje koje su u meni izazvali taj točan i precizan prikaz onoga što sam gledala i proživljavala cijeloga života.

Točan i precizan opis ponašanja mog dede prema mojoj baki, ali i drugim članovima obitelji, ponašanje mog starog prema mojoj mami, ali i nama ostalima, ponašanje naših susjeda prema svojim suprugama, naših rođaka i prijatelja prema svojim ženama.

Točan prikaz onoga što sam i sama prolazila u vezama, ali i u komunikaciji s muškarcima s kojima nisam bila u vezi, s onima s kojima sam imala prijateljske odnose, pa čak i s onima s kojima nisam imala apsolutno nikakve veze, ali smo se prisilno susretali na događanjima.

Znači, bilo da se radilo o poznaniku kojem sam se sviđala, bilo da se radilo o čovjeku koji mi se pokušao ugurati u red u trgovini, bilo da se radilo o poznaniku s kojim sam se susretala na obiteljskim druženjima, bilo da se radilo o osobi koju nisam niti poznavala - tehnika 'izluđivanja' bila je jednaka, bila je naučena, bila je prirodna svim tim muškarcima.

Ta količina izluđivanja kojoj sam svjedočila, ali i koju sam osobno doživjela i koju još uvijek doživljavam je bolesno raširena u svim segmentima našeg postojanja.

Ta učestalost i količina 'pravljenja nekog ludim' je toliko raširena i toliko općeprihvaćena da se smatra normalnom jer pogotovo 'mi žene jesmo lude i prema nama se tako i treba ponašati'.

Ono što ja smatram zabrinjavajućim jest zašto to nikoga ne zabrinjava u tolikoj mjeri da se već ranije nije nešto poduzelo u vezi toga.

Triler je iz 1938., filmovi su iz 1940. i 1944., ali tema je suvremena onoliko koliko je i povijesna. Tema je aktualna. Nikad nije niti prestala biti aktualna.

Zašto sad odjednom tomu pridodajemo toliku važnost? Zašto je sad toliko grozno nešto što se događa kroz čitavu našu povijest? I zašto je nešto što se događa toliko dugo još uvijek aktivno i nije iskorijenjeno?

Dok pišem o ovoj temi, a kojoj će biti posvećen 14. broj Omnije, susrećem se sa situacijom u kojoj me se smatra „histeričnom i egoističnom odnosno narcisoidnom“ zato što „bahato trkeljam o sebi kao da sam ja najvažnija na svijetu“ jer „što ja to glumim, tko to mene pravi ludom“. Vau. Ono kad se primjeri sami od sebe stvore.

U vrijeme interneta i neprovjerenih digitalnih sadržaja koji se šire brzinom munje, ljude odjednom uznemiruje manipuliranje informacijama i činjenica da ih netko pravi ludim. Što ste čekali do sad?

Zašto ste okretali glavu svih ovih godina dok se to događalo 'drugima'? Zašto ste se i sami pravili ludi kao da ne vidite kako netko nekoga pravi ludim? Zašto ste i sami sudjelovali u tome?

Bolje ikad nego nikad, često kažu ljudi. Zašto je to pak ljepše nazivati 'gaslightanjem' umjesto izluđivanjem? Valjda, kao i sve ostalo, daje odraz profinjenosti i obrazovanosti ako upotrijebimo strani izraz ili je pak riječ o čistom pomodarstvu.

Možda upravo strani izraz naglašava važnost tog pojma koji bi bio obični, suhoparni, nebitni pojam da je upotrijebljena riječ našeg izvornog materinjeg jezika. Možda se pojam želi odvojiti od onoga što mi žene prolazimo već generacijama bez da nam itko staje u obranu.

Kako god bilo, imajte ovo na umu. Izluđivanje je oblik emocionalnog i psihološkog zlostavljanja u kojem zlostavljač, manipulator, tjera žrtvu (više nego što ju navodi) da preispituje vlastiti razum, pamćenje i percepciju stvarnosti s ciljem preuzimanja moći i kontrole nad žrtvom, čineći žrtvu čak i ovisnom o zlostavljaču.

Prepoznati ga možete kao uporno zlostavljačevo poricanje događaja, insceniranje događaja, laganje, ali i okrivljavanje same žrtve za njezine reakcije.

Čut ćete ga kroz nijekanje stvarnosti i sjećanja, izazivanje sumnje, umanjivanje osjećaja, nametanje krivnje, izbjegavanje ili odbacivanje odgovornosti, suptilne manipulacije, izolaciju, kontrolnu i slično i to kroz izjave tipa: „umišljaš si“, „izmišljaš stvari“, „to nije istina“, „to se nikada nije dogodilo“, „ja se toga ne sjećam“, „previše si pod stresom“, „preosjetljiva si“, „pretjeruješ“, „pretjeruješ, to je bila samo šala“, „dramiš“, „paranoična si“, „isprovocirala si me“, „sve je to tvoja krivnja“, „nikad to nisam rekao“, „pogrešno si shvatila“, „s tobom se ne može razgovarati“, „ti si luda“, „svi znaju da si luda“, „svi znaju da pretjeruješ“, „to nije tako strašno“, „ja te najbolje poznajem“, „radim to jer te volim“, „radim to za tvoje dobro“, „ne sviđaju mi se tvoji prijatelji / bolje ti je bez njih / ja sam ti dovoljan“, „mislio sam da si pametnija“, „ti bi to trebala raditi za mene“, „ne sviđa mi se kako reagiraš / kako se ponašaš“, „tvoja me reakcija uvrijedila, ispričaj mi se“…

Primijetit ćete ga kod svjesnog mijenjanja informacija kako bi se žrtva zbunila, kod okretanja situacije odnosno prebacivanja krivnje tako da je žrtva uvijek kriva, ali i kad žrtva počne gubiti samopouzdanje te se počne osjećati tjeskobno i izolirano od dragih ljudi.

Žrtva će trpjeti ozbiljne psihičke posljedice koje uključuju anksioznost, depresiju, gubitak osjećaja stvarnosti, čak i ovisnost o zlostavljaču bilo da se radi o partneru u vezi, članu obitelji ili nadređenom na radnom mjestu.

Primijetit ćete to na žrtvi, a možda čak u ovom trenutku i na sebi.

A ako još uvijek niste sigurno što je to točno, pogledajte jedan od filmova. Nemojte samo odmahnuti rukom i reći nam da smo ludi mi koji o ovoj temi upravo progovaramo.