Svatko od nas ima neki događaj u prošlosti za koji želi da se drugačije odvio, odnosno svatko od nas žali zbog nečeg što se u prošlosti dogodilo.

Nije čak niti važno je li se to dogodilo 'našom krivnjom' ili mimo našeg utjecaja, ali neka situacija, ili više njih, u svakom od nas nosi etiketu nečeg neželjenog.

Možda smo imali sretnu prošlost, možda smo imali nesretnu prošlost. Možda smo živjeli turbulentno, možda smo živjeli monotono, a možda nam je život bio vrtuljak sretnih i nesretnih dana koji su se konstantno izmjenjivali.

Sve što smo proživjeli oblikovalo je ono što smo sad i sve ono što sad činimo (ili ne činimo) oblikovat će našu buduću verziju, ali neće promijeniti prošlu.

Sve što se dogodilo, već se dogodilo. Sve što je bilo, prošlo je i mi to ne možemo promijeniti na način na koji bi mnogi ljudi to željeli – a željeli bi se vratiti u prošlost.

Mi možemo iskoristiti znanje koje smo stekli na temelju prošlih događaja, ali mijenjati možemo samo i jedino u sadašnjosti.

U redu je okrenuti se i pogledati u prošlost. U redu je pogledati gdje smo to bili kako bismo dobili povratnu informaciju o situaciji u kojoj se nalazimo u sadašnjosti.

U redu je pogledati u prošlost kako bismo shvatili što nas je to dovelo ovamo i kojim smo putem išli do ovdje. Kako bismo usporedili ono što smo bili s onim što smo sad. Kako bismo dobili uvid u razvoj situacije i kako bismo, eventualno, poveli računa o tome da izbjegnemo neke neželjene buduće situacije, ali u prošlost se ne možemo vratiti.

Mi pogledom u prošlost u sadašnjosti promatramo ono što je bilo, ali se tamo ne vraćamo, ne uistinu.

Prošlost 'ne postoji' sad, prošlost je sjećanje u našem umu koje mi možemo proživljavati u sadašnjosti, ali na taj način prošlost 'oživljavamo' samo kroz svoj percepciju. Mi ju vidimo, mi ju osjećamo, ali ju drugi ne vide.

Prošlost postaje naša sadašnjost ako se njome bavimo. Ako tako odlučimo, mi u sadašnjosti možemo rekreirati neke prošle radnje, ali smo i dalje u sadašnjosti, što znači da time nećemo promijeniti ono što se već dogodilo.

Mi se nikad uistinu ne vraćamo u prošlost. Možemo ju samo oživjeti u sadašnjosti čime ona prestaje biti prošlost i postaje naša sadašnjost.

Sve i da se sad okrenemo te krenemo prema onome što je bilo u prošlosti, mi u sadašnjosti hodamo prema nekim događajima što ih automatski stavlja u našu budućnost dok god ne stignemo do njih.

Ne možemo ići unatrag kroz vrijeme. Mi možemo hodati unatraške, ali bez obzira na položaj našeg tijela, mi i dalje, kad idemo, idemo prema budućnosti. I kad razmišljamo o prošlosti, razmišljamo o njoj u našoj sadašnjosti.

Mi ne možemo vječno žaliti zbog nečega iz prošlosti. Vi ne možete vječno žaliti zbog toga što u prošlosti niste znali bolje. Sad znate.

Naša je prošlost ovdje kako bi nas nečemu naučila. Jeste li naučili? Jeste li uistinu naučili nešto iz vlastite prošlosti?

Onda niste znali, ali sad znate. Onda niste napravili drugačije, ali to je bilo onda. A što je sad? Što ćete sad učiniti?

Hoćete li sami sebe zarobiti u mislima i to prošlim radnjama (ili propustima) ili ćete sad napokon nešto poduzeti u vezi toga? Poduzeti ili jednostavno otpustiti, osloboditi se žaljenja i krenuti dalje sa svojim životom?

U raznim fazama života bila sam okružena ljudima koji su sami sebe zarobili u prošlost. Radnje koje su se dogodile (i koje su u prošlosti završile) ti su ljudi svakodnevno održavali živim tako što su o njima svakodnevno razmišljali – danima, mjesecima, godinama.

Teško je povjerovati da je netko u stanju dugo biti zarobljen u prošlosti. Još je teže probaviti tu činjenicu kad se susretnete s takvom osobom, pogotovo kad ona nije netko tko je samo u prolazu, već netko tko je dio vašeg života, vaše zajednice.

Osoba toliko odvojena od stvarnosti. Osoba koja živi, ali ne živi jer ne može prijeći preko onoga što se u prošlosti dogodilo.

I pomislio bi čovjek da je riječ o nekoj velikoj traumi, nekom velikom, teškom i traumatičnom iskustvu, no ljudi su bili zarobljeni doslovno zbog sitnica, zbog stvari za koje ne možete vjerovati da mogu nekoga porobiti.

Biti zarobljen u prošlosti stvar je odluke.

Da, neke su stvari teške. Za neke osjećaje ne znamo kako se s njima nositi. Za neka iskustva ne znamo kako ih preboljeti i za to nam treba vremena, ali 'do kraja života' nije ono što je definicija koja opisuje pojam 'uzmi si koliko god ti je vremena potrebno'.

U jednom trenutku moramo odlučiti da je dosta. Život ide dalje. On neće stati samo zato što smo mi ostali na jednom mjestu, u jednoj točci u vremenu.

Vrijeme ide, leti. Vrijeme će proći. Naš će život proći. Zar zaista želite izgubiti svoj život samo zato što je nešto bilo teško?

Čak i najgora trauma nije vrijedna da izgubite vlastiti život. Ništa vam ne smije oduzeti moć i volju da nastavite dalje! Vi imate pravo na svoj život i nitko drugi ne bi smio odlučiti da vaš život nije vrijedan življenja.

Vi imate pravo ozdraviti, otpustiti, iscijeliti se i nastaviti sa vlastitim životom!

Treba vam vremena? Uzmite si vremena, ali ne do kraja života. Nemojte cijeli život potratiti bez da napokon krenete dalje, pogotovo ne zbog sitnica koje porobljavaju većinu ljudi koje sam ja upoznala i koje su dio mog života, moje zajednice. Nisu sve stvari iz prošlosti toliko traumatične koliko ih ljudi koje poznajem čine traumatičnim.

Oživljavajući i održavajući bolnu prošlost na životu vama će učiniti štetu. Nije li vrijeme da napokon poradite na tome i krenete dalje?

Upravo zbog tolikog broja ljudi koji su se mučili ovim problemom, puno sam u životu razmišljala kako promijeniti prošlost na zdrav i funkcionalan, ali realan način, znači u sadašnjosti. I došla sam do zaključka.

Prošlost je moguće promijeniti na jedan način koji će nam pomoći da krenemo dalje.

Prošlost je u našim mislima, stoga bismo tamo i trebali otići u taj prošli događaj koji nas muči. Misleći o tom događaju, dovodimo ga u sadašnjost, oživljavamo ga i proživljavamo i u tom trenutku, dok ga proživljavamo, trebamo promijeniti svoj stav, svoj pogled i svoju reakciju na taj događaj.

Ako je potrebno, možemo u mislima čak i odreagirati onako kako bismo htjeli da smo tad to učinili ili izgovoriti sve ono što smo htjeli da smo tad izgovorili.

Trebamo promijeniti perspektivu i promotriti taj događaj iz novog kuta sa znanjem koje sad imamo. Trebamo si oprostiti što tad nismo znali bolje.

Trebamo si dopustiti osjetiti emocije koje će popratiti tu spoznaju i trebamo isplakati ono što nas boli.

Kad isplačemo bol, trebamo ju pustiti. Mi smo do sad imali svoje viđenje prošlosti i emocije koje smo vezali uz neki prošli događaj, ali iskazivanjem razumijevanja prema toj situaciji, prihvaćanja da se dogodila i zahvalnosti što danas znamo bolje, mi si dopuštamo da se promijene i emocije koje će se vezati uz naše sjećanje.

'Mijenjanjem' prošlosti, odnosno našeg doživljaja te prošlosti, direktno utječemo na sadašnjost u kojoj i jesmo, pa čak i na budućnost koja tek treba doći.

Promijenili smo doživljaj prošlosti iako nismo spriječili da se dogodi ono što se već dogodilo, ali smo omogućili da se naš život nastavi.

U redu je okrenuti se i pogledati u prošlost. U redu je pogledati što nam se dogodilo ili kakva smo osoba bili. I u redu je nastaviti sa vlastitim životom.

Biti zarobljen u prošlosti stvar je odluke, a odluka je na vama. Na vama je da odlučite hoćete li sami sebe porobiti nečim što je bilo ili ćete si u sadašnjosti dati priliku da nastavite s vlastitim životom, da na prošlost gledate kao na učiteljicu i da spremno krenete prema svemu onome što negdje čeka na vas.