Kiša je padala od ranog jutra. Volim sva godišnja doba i sve vremenske prilike jednako. Svako od njih ima svoju čaroliju isto kao što i svako od njih može biti moćno i razarajuće. Duboko ih poštujem takve kakvi jesu i to mi omogućuje da vidim njihovu prirodnu ljepotu.

Zvuk kiše u meni budi osjećaj smirenosti. Čini mi se da i moje srce uskladi svoj ritam s kapima koje čuje jer uvijek osjetim promjenu u disanju, pa čak i prije nego što osvijestim da pada kiša. Rekla bih, stoga, da moje tijelo 'čuje' prije mene.

Današnji dan nije nimalo tmuran. Oblačno je i vjetrovito, ali je istovremeno i vrlo svijetlo. Krošnje drveća sjaje se pod težinom kristalnih kapljica koje nose elegantno kao dragocjeni nakit.

Ptičji pjev dopire iz grmova i ta mi melodija obogaćuje dušu. Sve je nekako bistro i jasno te magnetski raščišćuje moje misli. Osjećam jasnoću što me otvara novim, svježim idejama.

Duboko dišem i ne razmišljam ni o čemu – jednostavno osjećam. Osjećam mokri vjetar na licu, mokro tlo pod nogama, osjećam svjetlost u očima, melodiju u ušima, osjećam zvukove, osjećam svoje tijelo, osjećam sebe.

Osjećam kako mi tijelom struji energija i kako je sve protočno.

I moji osjećaji teku s kapima kiše. Sve se oko mene sjaji, sve se zeleni, sve se njiše, sve miriše.

U jednoj fazi života iznenada sam počela osjećati potrebu za uzemljenjem. Nisam čitala o tome niti sam proučavala taj pojam, već sam se jednog jutra jednostavno probudila sa snažnom potrebom da uzemljim vlastito tijelo.

U meni je već postojala ideja o uzemljenju, ali na malo drugačiji način. Ona je više bila dio manifestacije vlastitih želja, no sad sam imala potrebu i svoje vlastito tijelo 'uzemljiti' kako bih bila povezanija s prirodnim okruženjem. Osjećala sam da je to nužno za moje zdravlje, bez da sam znala odakle točno dolazi ta potreba.

Nisam znala ništa o uzemljenju sebe, ali sam cijelim tijelom osjećala da to želim i moram učiniti. Pa kako bih to onda trebala učiniti, pitala sam samu sebe, ali jasan odgovor mi nije dolazio. Sve što sam osjećala je bilo da trebam razmišljati o tome i 'zamišljati' da to činim.

Iskoristila sam znanje koje sam u tom trenutku imala (ili barem ono što sam smatrala znanjem).

Svjesno sam udisala zrak zamišljajući kako mi u potpunosti ispunjava tijelo te kako pobire sve emocije koje sam osjećala. Tada sam emocije mislima 'usmjerila' prema stopalima i pustila ih da uz izdah iz mene prijeđu u tlo.

Kako sjeme polažemo u zemlju, kako ga uzemljujemo, tako sam ja zamišljala da u zemlju polažem svoju energiju, svoje emocije. Zamišljala sam kako magnetno polje Zemlje preuzima energiju iz mog tijela i kako ju obrađuje te u mene vraća energiju koja je zdrava za moje tijelo.

Zamišljala sam kako se svakim korakom moje tijelo puni novom energijom. Ideja mi je došla iz činjenice da sam se u životu uvijek osjećala puno bolje nakon duge šetnje. Odnosno, što su moje brige bile veće, duža mi je šetnja bila potrebna.

Ideja da Zemlja preuzima moje emocije došla mi je iz činjenice da je svakom šetnjom moje tijelo bilo 'oslobođeno' teških emocija s kojima sam se borila. Uvijek mi se činilo kao da iz mene izlazi težina i u mene ulazi svježina. Stoga sam ovoga puta to činila svjesno.

Ideja da moja bît izvorno potječe negdje iz svemira dovela je do pomisli kako sam na neki način još uvijek povezana s energijom univerzuma, ako ćemo upotrijebiti latinizam, ili kozmosa, ako ćemo upotrijebiti grecizam. Ako sam još uvijek povezana s kozmosom, onda sam još uvijek i u doticaju s energijom iz svemira, energijom koja posjeduje znanja kojih sama trenutno nisam svjesna.

Zamišljala sam kako moj um privlači energiju univerzuma koja pak ulazi u moje tijelo, a da zatim tu istu energiju kroz stopala spuštam u tlo, u Zemlju. Zamišljala sam kako Zemlja obrađuje tu energiju i kako ju prilagođava za moje ovozemaljsko, fizičko tijelo. Kako ju obrađuje i vraća ju u mene i da je to ona ista svježina koju ja osjećam nakon šetnje.

Zamišljala sam kako se gibanjem energija ravnomjerno širi mojim tijelo i kako sam istovremeno povezana i sa svemirom i sa planetom Zemljom. Zamišljala sam kako sam balansirana između dva svijeta i kako uzimam najbolje za sebe dok istovremeno i dajem najbolje od sebe.

Tako sam počela s uzemljenjem sebe i to u trenucima kada je svaki dio mog tijela nijemo vrištao od potrebe za tim.

Kiša je padala od ranog jutra. Moji su otkucaji srca usklađeni s ritmom kiše. Melodija ptičjeg pjeva obogaćuje mi dušu.

Mislima tvorim riječi dok udišem miris kiše. Tijelom osjećam emocije te ih puštam da kroz moja stopala prijeđu u magnetno polje Zemlje. Od Zemlje preuzimam pročišćenu energiju koja je prirodna i zdrava za moje ovozemaljsko tijelo.

Proces izmjene cirkulira mojim tijelom dok čvrsto stojim na zemlji. Bivam u ovom trenutku, bivam u svom tijelu. Udišem kišu i upijam melodiju ptica.

Dopuštam si da budem sretna sad i ovdje. Pripremam tijelo i osnažujem ga kako bi me lakše nosilo kroz život. Zahvalna sam mu na svemu dok lagano koračam kroz kišne kapi.