Kad sam doma, jedna od mojih omiljenih ruta za šetnju je nasip nedaleko od moje kuće. Da bih došla do nasipa, prvo moram prijeći preko mosta, što mi pak daje predivan pogled na moju željenu putanju.
Pogled na rijeku, pogled na nasip s jedne strane i na grad s druge strane, pogled u nebo, sve me to uvijek iznova ostavlja bez daha.
Prije 16 godina došlo je do nekih intenzivnih promjena u mom životu koje su mirisale na depresiju, na neizvjesnost, na budućnost izgubljenu u magli.
Ekonomija u svijetu doživjela je svoju promjenu koja je negativno utjecala direktno na mene kao i na sve ostale oko mene.
Zima je počela, snijeg je pao, hladnoća je obuzela i grad i srca ljudi. Plaćanje grijanja je bilo upitno, stoga smo se morali snalaziti kako znamo i umijemo.
Sva ta količina jada koja je polako obuzimala i moje srce, tjerala me da iskočim iz vlastite kože.
No neka je vatra tinjala u meni i tjerala me da bijes koji sam osjećala preusmjerim na zagrijavanje tijela umjesto da mu dopustim da mi pregori um.
Šetnja nasipom, to je ono što mi je trebalo.
Hladan vjetar šibao je moju kožu kroz sve slojeve odjeće koju sam imala na sebi. Na svom sam tijelu osjećala ledenu vatru, ali to me nije obeshrabrilo.
Nastavila sam hodati nasipom prema njegovom kraju, prema mjestu na kojem sam mogla u miru sjediti uz rijeku.
Nekoliko kilometara šetnje bilo je izazovno koliko i oslobađajuće. Osjećala sam kako se moje emocije mijenjaju i kako mi se pažnja sve više usmjerava na prirodu oko mene.
Snijeg koji je još uvijek padao prekrivao je uzak puteljak te je lagano popunjavao tragove ljudi (i životinja) koji su tim istim puteljkom koračali prije mene.
Bila sam sama, ali se nisam osjećala usamljenom. Dok je rijeka žuborila u daljini, nastavila sam hodati prema svom cilju.
Na kraju nasipa, iza drveća, skrivala se obala. Učinila sam ono što uvijek činim kada se približim rijeci – skinula sam rukavice i dlanove umočila u hladnu vodu.
Nevjerojatna svježina preplavila je cijelo moje tijelo. Senzacije u meni su se smirivale, moj se dah umirivao, a ja sam sklopila oči kako bih još intenzivnije osjetila taj trenutak.
Kao kontrast hladnoći oko mog tijela, toplina je sve više ispunjavala moje tijelo iznutra. Prstima sam prolazila kroz vodu, osjećajući njezino gibanje cijelim svojim tijelom.
Sve ono što sam osjećala u sebi nekako je bilo povezano s vodom koju sam osjećala na sebi, na svojoj koži. Sve je nekako postajalo – jedno. Priroda u meni i priroda oko mene bile su jedno.
Pronašla sam mjesto na koje sam sjela kako bih uživala u tišini i u samoći s prirodom. Oko mene nije bilo drugih ljudi. Bila sam, uvjetno rečeno, sama. No nisam i uistinu bila sama.
Mir i tišina. Spokoj. Ja na obali rijeke. Sama. U tišini. To je ono što bi čovjek pomislio na prvu. Pomislio bi da uživam u tišini. No kada ste u tišini, tek tada se prepuštate novoj razini zvuka.
Tišina je simboličan, ali ne i doslovan pojam jer taman kad pomislite da je nastupila tišina, tad čujete njezin zvuk. Zvuk iz tišine. Zvuk tišine.
Prvo sam u daljini vidjela vjetar kako njiše grane. Drveće mu se nije opiralo, već je s njim plesalo. Iz daljine je tako dopirao huk vjetra među stablima.
Zatvorila sam oči osluškujući vlastito disanje. Bilo je duboko i smireno. Na trenutak sam pomislila da je sve što čujem vjetar koji njiše grane i onaj koji puni moja pluća, no tad sam ponovno čula i žubor vode.
Rijeka je žuborila cijelom svojom dužinom, ali i širinom. Povremeno bi pokoja ribica probila napetost površine pa bi proizvela tihi zvuk pljuska vode.
Valovi koji su klizili rijekom zapljuskivali bi sve na što bi naišli, a zatim bi nestajali na obali rijeke.
Iz daljine je dopirao cvrkut ptica, ali i graktanje vrana. Ti su zvukovi dolazili sa svih strana i bilo ih je mnogo. Bili su raznovrsni, i tihi i glasni, i izmjenični i jednoglasni. Bili su raštrkani, bili su u neredu, ali su bili i melodični. Bili su, nadasve, duboko okrepljujući.
Povremeno bi zašuštalo sa svih strana, zatim bi kvrcnulo, zacvrčalo, zazujalo, zazvečalo, zažamorilo, zašumilo, sipilo i rominjalo. Zalajalo, zamjaukalo, zaroktalo, zafrktalo, zagugutalo, zakreštalo, zaprhnulo i otprhnulo. Zarežalo i zakmečalo, zasiktalo i bućnulo. Brujalo je, tutnjalo, grmjelo i hučalo.
Sve se više zvukova iz tišina čulo na sve strane, a zatim su se u daljini javila i zvona.
Ono što mi smatramo tišinom samo je odsutnost zvukova koje mi sami proizvodimo, no tišina u sebi krije predivne zvukove, a na nama je samo da osluškujemo tišinu.
'Tišina' u kojoj sam boravila mi je pomogla da utišam uznemirujuće zvukove u sebi. Zvukove očaja, jada i nemoći.
'Tišina prirode' nije pomogla mojoj ekonomskoj situaciji, ali pomogla je meni. Pomogla mi je da nastavim dalje. 16 godina kasnije još uvijek sam tu.
I svaki put kad su zvukovi u meni preglasni, otputim se u 'tišinu' prirode. Zvukove koji me opterećuju zamijenim zvukovima koji me obogaćuju.
Kao što se svjetlo nalazi na kraju tunela, tako se i nada nalazi u onom tihom zvuku u daljini.
U trenucima kada želite iskočiti iz vlastite kože, sjetite se da bijes koji osjećate ne mora pregorjeti vaš um, već može zagrijati vaše tijelo kako bi vam dao snagu da nastavite dalje.
Osluškujte tišinu. Slušajte njen zvuk. Tišina zuji, zveči, zvoni, zvuči, tutnji, grmi, šumi i huči.
