Zima je. Ustajem rano. Iako sunce još nije do kraja izašlo, dan se počeo buditi. Obuvam cipele, navlačim stari kaput na sebe te uzimam pripremljenu vrećicu. On me čeka na stolici pored radijatora.

„Idemo“, rekla sam mu više nego što sam ga pitala. Sneno me pogledavši, duboko je zijevnuo te me pustio da krenem prva. Otvorila sam kuhinjska vrata te zakoračila na terasu.

„Ideš li sa mnom ili ćeš izaći kroz prozor?“

Pogledao me svojim velikim dubokim očima, a zatim je pogled uputio prema prozoru.

Zatvorila sam vrata za sobom te se stepenicama spustila u dvorište. Do tog trenutka, on je već sjedio na prozoru, dajući mi još malo prednosti, a onda se zaletio punim trkom.

Stigli smo do mjesta kod ograde gdje je bio veliki grm. Prazne mrežice lelujale su na prohladnom jutarnjem zimskom vjetru. Trebalo ih je zamijeniti.

Dvorište se bijelilo od snijega koji je jučer napadao. Mir i tišina. Čule su se samo ptičice koje su nas promatrale sa starog bora te susjedov pijevac koji je kukurikao neovisno o tome koje je doba dana bilo.

Otvorila sam vrećicu u kojoj je bilo nešto starog kruha, zatim sjemenki, novih mrežica s kuglicama te ono što je najbolje išlo, kikiriki u masnoći. Sjedio je pored mene promatrajući me budnim okom.

Propeo se na zadnje noge kako bi pomirisao vrećicu. Odobrio ju je. Ja sam prvo smrvila malo kruha i bacila ga na tlo zajedno sa sjemenkama. On je, kao i svakoga dana, prvi probao kruh i sjemenke. Kao da ih vidi prvi put. Kao da će ptice dobiti nešto posebno, nešto što je finije od onog čime njega hranimo. A možda je samo vršio inspekciju kvalitete namirnica.

Nakon što je obavio svoj dnevni ritual pregleda ptičje hrane, pustio me da u miru zamijenim prazne mrežice punima. Dobro, gotovo me pustio da radim u miru. Još uvijek je morao držati šape na vezicama kojima sam pričvršćivala mrežice za ogradu.

Uvijek mi je pomagao. Kad je smatrao da je njegov dio posla gotov, trčao bi malo po dvorištu dok ja obavljam svoj dio posla. Zatim bi se popeo na drvo i s njega me dozivao. Morala sam ga doći maziti dok bi on glasno preo, sve dok nije bio zadovoljan pa bi me pustio da još malo radim.

Kad je ograda bila ispunjena novom hranom, okrenula sam se prema njemu, a on se protegnuo uzduž moje noge tražeći da ga uzmem u ruke. Uvijek sam ga morala nositi kad smo išli prema kući.

Povukli smo se na terasu i čekali. Malo po malo, ptičice su pristizale na obrok. Svakim ih je trenom bilo sve više.

Uzela sam fotoaparat i počela ih fotografirati. On je sjedio pored mene, povremeno tražeći da mu pokažem fotke. Pronjuškao bi ih malo, a zatim bi nastavio gledati ptičice koje su prelijetale preko dvorišta.

Zimi smo svakoga dana hranili ptičice. Stavljali smo hranu na ogradu kod grma. Kasnije nam se pridružila i njegova mlađa seka, pa zatim i ostala braća i sestre. Svake ih je godine bilo sve više, ali on i ja smo i dalje imali svoje rituale.

Promijenilo se samo to što ga više nisam smjela nositi pred drugima. On je sad bio veliki brat i nije si htio kvariti reputaciju. Zbog toga se uvijek znao sakriti negdje gdje nas nitko od ove mlađarije ne vidi i dozivati me na maženje.

Hranili smo ptice, promatrali smo ptice, fotografirali smo ptice.

Teško se razbolio. Vodili smo ga veterinaru, ali bio je užasno tvrdoglav. Pred kraj je odbijao liječenje. Zadnji put kad sam ga pokušala odvesti veterinaru, svom se snagom odgurnuo iz mog naručja. Po prvi put mi je razderao ruku. Još uvijek imam ožiljak.

Pokopali smo ga u dvorištu kod ograde, ispred grma.

. . .

Jutros sam rano ustala. Sunce je polako izlazilo. Bilo je hladno, ali mirno. Čule su se samo ptičice i stari pijevac. Obula sam cipele i navukla stari kaput. Ušla sam u kuhinju, uzela pripremljenu vrećicu i pitala tko ide sa mnom.

Nekoliko njih se temeljito protegnulo te znatiželjno krenulo za mnom u dvorište. Putem su njuškali vrećicu koju sam ponijela sa sobom. Odobrili su ju.

„Bok, ljubavi moja mala“, rekla sam kad sam stigla do grma kod ograde. Bacila sam nekoliko sjemenki na to mjesto, mjesto na kojem trava još uvijek nije izrasla.

Dok sam skidala prazne vrećice s ograde i stavljala pune, slušala sam ptičice koje su prelijetale preko dvorišta. Iza mojih leđa nekoliko se pari nogu veselo igralo. Samo je najstarija seka sjedila mirno i sve nas promatrala.

Udisala sam svježi zrak. Osjećala sam se smireno. Umirivalo me moje okruženje. Već sam bila navikla da ne možeš nikog zadržati na silu u svom životu, stoga sam bila iznimno zahvalna što su mnogi, pa barem i na kratko, na ono što se meni činilo kao tren u vječnosti, bili dio mog života.

Ostavila sam ptičicama hranu, a zatim smo se svi povukli na terasu i promatrali ih kako jedu. Ja sam fotografirala, a zatim sam i njima pokazivala fotografije. Oni su ih njuškali, pa se malo mazili, pa smo nastavili gledati. Nastavili smo bivati u trenutku. Nastavili smo disati. Nastavili smo uživati.

Još uvijek imam ranu na ruci. Više me ne boli. Sad sam još samo neizmjerno zahvalna što ju imam.