Briga o vlastitom tijelu jedna je od najvažnijih stvari o kojima morate voditi računa u životu zato što je upravo tijelo ono koje vas kroz vaš život nosi.

Putem tijela i pomoću tijela vi ste u mogućnosti doživjeti svijet u kojem živite, a da bi vaše iskustvo bilo što bolje, vaš receptor podražaja vanjskog svijeta mora biti što jasniji i što čišći.

Vaše tijelo je vaš dom, a o svom domu morate voditi brigu. Sigurnost i čistoća vašeg doma pružit će sigurnost i zdravlje vašem cijelom biću.

Kad govorim o čistoći tijela, pri tome ne mislim da se morate bjesomučno i detaljno prati svakog dana, iako je osobna higijena nešto što bi bilo poželjno održavati na razini zbog vas samih.

Ono o čemu govorim je jednostavno briga za tijelo, osluškivanje tijela i njegovih potreba te pomoć tijelu da se ono brine o vama prirodno i na najbolji mogući način.

Vaše tijelo je u vašoj službi, ali i vi morate biti u službi svom tijelu kako bi ono vama moglo pružiti sve što je u njegovoj moći.

Vi morate pomoći tijelu da ono može pomoći vama. Vi niste vaše tijelo, ali vi imate tijelo. Vi sa svojim tijelom imate suživot, a zdravlje jednog ovisi o zdravlju drugog.

Ljudska stvarnost je takva da bolje poznaje stvari oko sebe nego svoje vlastito tijelo. S jedne strane, to je i razumljivo. Vi stvari oko sebe možete rastaviti, možete ih detaljno promotriti i o njima samostalno učiti. Da biste znali kako mnoge stvari u vama funkcioniraju, nećete sami sebe baš moći rastvoriti, stoga ćete ovisiti o znanjima kojima će vas drugi poučiti.

Kad sam naišla na nastavni materijal biologije za 3. razred srednje škole, određene funkcije u tijelu bile su uspoređene s dijelovima automobila. Pretpostavka je bila da će djeca bolje shvatiti kako u njima nešto funkcionira tako što će im biti predočena usporedba s nečim što im je već poznato.

Kad shvatite da djeca koja još ne smiju voziti automobil bolje razumiju kako funkcionira taj isti automobil, onaj za kojeg nemaju dozvolu, od tijela koje imaju cijelog života, a za koje ih nitko nikada niti nije tražio da polažu testove i osposobe se za dobivanje dozvole za upravljanje tim tijelom, tad se zapitate koji su nam to prioriteti u podučavanju čovjeka.

Zašto se toliko odugovlači sa upoznavanjem vlastitog tijela? Zašto je važnije kako funkcionira sve oko nas od onog kako funkcionira sve u nama? I kako je moguće da mnogi ostare odnosno umru bez da su naučili osnovne funkcije vlastitog tijela?

U velikoj mjeri čovjek je ostavljen da sam proučava vlastito tijelo, a to zna biti vrlo težak posao na tako nepoznatom terenu, no opet, čovjek će samog sebe puno bolje shvatiti bude li sam sebe proučavao.

Problem je što će mnogi odlučiti učiti o vlastitom tijelu tek kad zaglibe u onom lošem ili pogrešnom što rade svom vlastitom tijelu i to je ono čega sam se htjela dotaknuti.

Mnogi će odlučiti da je vrijeme da se pobrinu za najveći organ svog tijela tek nakon što su ga godinama izlagali štetnim i toksičnim kozmetičkim i dekorativnim preparatima. Mnogi će se početi baviti očima tek kad izgube vid, zubima tek kad im se njihov broj smanji, kosom tek kad se prorijedi, jetrom tek kad počne gubiti funkciju zbog preopterećenosti otrovima, težinom tek kad im zglobovi počnu popuštati, reproduktivnim organima tek kad shvate da do trudnoće ne dolazi, prostatom tek kad ona počne bujati, žučnim mjehurom tek kad bol nakon jela postane nepodnošljiva, bubrezima tek kad bol postane nepodnošljiva, crijevima tek kad bol postane nepodnošljiva, fantomskom boli tek kad bol postane nepodnošljiva… Tek kad bol postane nepodnošljiva!

Ljudi imaju tendenciju baviti se sobom ne 5 do 12, nego u 12 i 5, a sustav u kojem se učenje o vlastitom tijelu ili točnije, o kvalitetnoj i zdravoj brizi za vlastito tijelo stavlja u drugi, treći, četvrti plan i to tek nakon učenja o 'umjetnoj inteligenciji', pridonosi cijeloj agendi postizanja što većeg broja bolesnih, nezadovoljnih i neispunjenih ljudi, ljudi koji ne poznaju sebe i svoje mogućnosti i koji nemaju vjeru sami u sebe.

I sad dolaze oni koji mi govore da pričam gluposti jer se u školi uči o tijelu i to onim tempom koji je prihvatljiv i djeci razumljiv, a da ne govorimo i o tome kako se danas sve može izguglati.

Nije toliki problem dostupna informacija, već kultura odnošenja prema tijelu. Što time želim reći?

Vi mislite da djeca uče dobrim i njima prilagođenim tempom dok istovremeno imate tone i tone tinejdžerica sa ofarbanom kosom, umjetnim ugrađenim noktima i trepavicama, prešminkanim do bola! Imate djecu punu tetovaži, ovisnih o cigaretama, alkoholu, drogama i radnjama koje ne iziskuju kretanje tijela u velikoj mjeri.

Vi imate djecu koja su sklona onome čemu su izložena, a to je pomodarstvo. Vi imate djecu koja se tetoviraju zato što to svi rade, a ne zato što to razumiju i, što je najbitnije, to istinski žele te su spremni na posljedice toga.

Djecu za koju niste sigurni unose li gore stvari na kožu ili ispod kože. Djecu koja gledaju odrasle koji rade to isto!

Djecu koja ne razumiju ono što su u školi nabubala napamet, već ponavljaju radnje odraslih koji ni sami ne razumiju ono što nisu niti učili u školi jer ih nije zanimalo.

Imate odrasle i imate djecu, ni jedni ni drugi ne razumiju što si čine niti ih je briga što si čine sve dok bol ne postane neizdrživa.

Nitko vas ne može natjerati da vodite brigu o vlastitom tijelu. Nitko vas ne može natjerati niti da osluškujete vlastito tijelo niti da ga sami proučavate. Da proučavate svoje tijelo.

Nitko vas ne može natjerati, ali nije niti poanta da vas se natjera. Pitanje je: zašto vi sami to ne želite?

Zašto vi sami ne želite voditi brigu o svom tijelu?

Briga o tijelu nije načrčkati ga svim i svačim i izgledati k'o klaun. Paradirati pred svima u cijelom spektru boja i zahtijevati pažnju. To nije briga za tijelo.

Vaše tijelo svakog dana čini toliko toga za vas, bili vi svjesni toga ili ne, a ako je negdje i zapelo, onda ono treba vašu pomoć, a ne osudu.

Ja vam neću sad dalje objašnjavati zašto biste trebali voditi brigu o svom tijelu. Na vama je da sami sa sobom radite što hoćete, ali svaka radnja ima svoju posljedicu. Svaki čin (ili njegov izostanak) ima svoju posljedicu. I to ne govorim kao kaznu.

Ne govorim o mističnim 'karmičkim posljedicama' onoga što činite.

Jednostavno, svaki odabir smjera ima svoj put. Kamo ste krenuli, tamo ćete stići.

Vi odabirete svoj put. A vaše tijelo? Hoće li vas ono biti u stanju nositi na tom putu? I to je, na kraju, na vama.