„Voli onog tko tebe voli“ jedna je od mnogih izreka koje se šire na društvenim mrežama među onima koji vole podijeliti svoje 'zrno mudrosti' s drugim ljudima. Tko tebe, ti njega. Budi s onim tko tebe voli, pomozi onom tko tebi pomogne. Sve na istu foru.

To je s jedne strane u redu, ali što ako i ta druga osoba čeka da prvo nju netko voli kako bi i ona nekoga mogla voljeti? Ili čeka da njoj pomogne netko kako bi i ona uzvratila istom mjerom?

Svi bi da netko drugi napravi prvi korak kako bi im onda oni uzvratili zahvalnost? Jeste li i vi sami takvi? A jeste li spremni za preokret?

Jeste li spremni upravo vi biti osoba koja će napraviti prvi korak?

Jeste li vi spremni voljeti ili pomoći bez da tražite to isto zauzvrat? Jeste li spremni pokazati drugima vlastitim primjerom?

Svi bi uvijek da netko drugi bude prvi, a na kraju se sve svede na očekivanje Godota.

Ljudi bi htjeli voljeti onog tko njih voli, ali se uopće ne otvaraju mogućnosti da budu voljeni. Ako želite da vas netko voli, morate biti spremni i sami voljeti druge, ali voljeti i sebe.

Zašto uvijek čekate da netko drugi napravi prvi korak? Zašto čekate da netko drugi bude taj koji će se pokrenuti dok vi samo sjedite i čekate? Zašto?

Bojite li se da neće biti uzvraćeno? Možda i neće, ali tad ćete imati priliku krenuti dalje sa svojim životom u nekom drugom smjeru, u smjeru prema vlastitoj sreći koja uistinu negdje čeka na vas.

Ne želite pomoći nekome jer ne znate hoće li ta osoba pomoći vama? Pomoć je nešto što se daje bez da se išta očekuje zauzvrat, inače se radi o 'poslovnoj transakciji'. Ako pomognete nekome, a ta ista osoba ne pomogne vama kad vama to bude potrebno, barem ćete znati na čemu ste i moći ćete krenuti dalje.

To ne znači da nekome morate pomoći, već da, ako nekome pomognete zato što to želite, ne očekujete odmah nešto zauzvrat.

Koraci su nešto što se 'poduzima' kako bi nas nekamo odveli.

Prvi korak je početak, ali ne i kraj. Prvi korak je potreban kako bismo krenuli na putovanje, ali putovati možemo samo ako nastavimo koračati.

Ne poduzmete li prvi korak, vi zapravo stojite na mjestu. Ne krećete se, ne pomičete se, ne razvijate se. Stagnirate, a preduga stagnacija se s vremenom pretvara u nazadovanje.

I bit će situacija u vašem životu kada će biti potrebno pričekati da druga osoba napravi prvi korak upravo zato kako bi ta druga osoba pokazala kako je i ona spremna za putovanje. Na vama je da mudro razlučite kada treba krenuti, a kada pričekati drugu osobu da ona krene prva.

No puno je više onih situacija u kojima ćete se vi morati pokrenuti prvi. Ne zbog drugih, već zbog samih sebe.

Život nije čekanje. Život je put. Život je putovanje. Život je kretanje. Život je tu da se živi.

Ako ne napravite prvi korak, nećete znati na čemu ste. Čekanje bi se moglo pretvoriti u vječnost, ali nemojte zaboraviti jednu stvar. Iako vi stojite na mjestu i čekate, vrijeme ide. Vrijeme će proteći. Jednog dana vremena više 'neće biti'.

Vi možda mislite da stojite kako biste vidjeli razvoj situacije, ali ako se nitko ne pokrene, ništa se neće niti dogoditi.

Možda pak strahujete da ćete, ako učinite taj prvi korak, spoznati bolnu istinu. Onu istinu za koju duboko u sebi osjećate da je točna, a stagnacijom odgađate tu spoznaju. Odgađate bol za koju znate da vas čeka.

Ali i bol će proći kao i sve drugo u životu i to samo ako, pogađate, nastavite dalje.

Ne bojte se boli spoznaje. Ona je neugodna, ali je i oslobađajuća. Ona nas otvara za novo, za svježe. Otvara nas za napredak, za razvoj i prepuna je potencijala za sve ono što može biti, a čega još nismo niti svjesni.

Nećemo stići ako nismo niti krenuli. Nećemo saznati ako ne učinimo taj prvi korak. Nećemo se oporaviti ako ćemo se bojati biti povrijeđeni. I nećemo se osloboditi ako ne spoznamo gdje smo to zarobljeni.

Možda vam se u ovom trenutku čini teškim napravit taj prvi korak, ali pokušajte samo osvijestiti koliko je teško i bolno živjeti u neizvjesnosti, u neznanju, u spoznaji da vam je odgovor na dohvat ruke, ali ga ne dohvaćate jer ne želite ispružiti ruku.

Možda se bojite pokrenuti, ali nekad je puno gore ostati na mjestu koje vas ne vodi nikamo.

Jeste li, dakle, spremni saznati? Jeste li spremni spoznati?

Jeste li spremni krenuti? Jeste li spremni živjeti?

Jeste li spremni napraviti taj prvi korak?