Na sprovodu se često naslušam izjava tipa 'eh, da sam znao/znala, proveo bih više vremena s tom osobom' ili 'da sam joj barem rekao što sam mislio dok je bilo vremena' ili 'da barem nismo gubili vrijeme na gluposti' ili 'trebali smo napraviti ono što smo uvijek odgađali' i slično. Kad osoba umre, svi odjednom žale što nisu nešto napravili dok je osoba bila živa.

Svi smo se rodili, svi ćemo i umrijeti. I svi to znamo. Zašto onda gubimo vrijeme?

Ljudi će ignorirati živu osobu da bi zatim ronili suze nakon njene smrti zbog onog što jesu ili nisu učinili. Zašto?

Zašto čekati, zašto odgađati nešto kad nitko ne zna kad ćemo umrijeti, ali svi znamo da ćemo jednog dana svi umrijeti.

Uistinu, zašto?

Ako nešto želite učiniti, učinite to. Ako nekome imate nešto za reći, recite. Ako nešto želite napraviti s drugom osobom ili pak sami sa sobom, napravite to. Ako imate želje, ostvarite ih ili barem pokušajte. Koliko mislite čekati? Koliko mislite da imate vremena? Koliko je još 'sutra' ili 'kasnije' pred vama?

Ja nisam od tih osoba. Jednom davno sam samoj sebi rekla, kad voljena osoba umre, plakat ću što je naše vrijeme završilo, ali ne i zato što nismo učinili ono što je bilo u mojoj moći. Neću plakati jer sam trebala ovo ili ono. Učinit ću to. Učinit ću ovo ili ono još danas dok još imam vremena.

Samoj sam sebi rekla, ako je u mojoj moći ili ako ovisi o meni, dat ću sve od sebe. To i činim. Činim ono što ovisi o meni i što je u mojoj moći.

Naravno da ne mogu sve. Za neke je stvari prekasno, neka mjesta više ne možemo obići, neke stvari više ne možemo raditi, ali ima još toliko toga što možemo. Još uvijek toliko toga možemo.

I plaču ljudi, plaču za izgubljenim vremenom, a onda ponavljaju radnju (iliti propuste) i s drugim osobama, a kad i tim drugim osobama istekne vrijeme, plaču oni isti ljudi iznova i iznova. Kao da se svaki ispraćaj odnosi samo na razglabanje o propuštenom, umjesto da se slavi ono što smo imali.

Svi bi patili zbog gubitka, ali nitko ne bi vrijeme koje ima posvetio onome što mu srce želi.

I čemu, kažu neki ljudi, čemu nešto učiniti danas kad će sutra biti kraj, ali gledajte, živi se danas. Uvijek se živi 'danas'. Ne živite sutra. Vi živite danas, sad i ovdje.

Jednom će svanuti i posljednji dan. Jednom više neće biti sutra, ali sutra ionako nije dan u kojem se živi. Taj sutra mora postati danas jer živi se danas.

Vi danas postavljate temelje za sutra, ali, isto tako, vi živite samo danas. Ne jučer, ne sutra, nego danas. Sad.

Ja ne mislim plakati zbog onog što sam trebala učiniti, a nisam jer nisam shvaćala da sutra možda nećemo imati. Ne mislim plakati zbog toga i upravo zato nekad stavljam stvari na stranu kako bih učinila sve ono što je u mojoj moći.

Nekad zastanem, stavim svoj život na stranu, stavim svoje obaveze na stranu jer nekad, upravo nekad, netko drugi treba našu pomoć kako bi nastavio imati sutra. Kako bi mi zajedno imali sutra.

Svi mi nekad moramo zastati kako bismo bili uz ljude kojima je pomoć potrebna. Ne da bismo plakali jer nismo nešto učinili, već kako bismo učinili upravo to zbog čega smo mogli plakati.

Nekad je iznimno važno da stanete kako biste pomogli drugoj osobi da nastavi dalje. Kako biste joj pomogli ili kako biste vodili brigu o njoj tijekom njenog oporavka. Kako biste bili uz nju i kako biste joj dali nadu u sutra i povratili vjeru u sebe.

Nekad će jednostavno biti iznimno važno da zastanemo kako bismo bili uz drugu osobu.

I kao i u svemu, mnogi će i u tim situacijama pronaći način da izrabljuju ili obmanjuju druge osobe, da ih na zloban način vežu uz sebe i da pomoć druge osobe koriste protiv same osobe.

Tu jednostavno vi sami morate odlučiti i vidjeti što vam leži na srcu i što vam unutarnji glas govori. Morate naučiti razlikovati kad je osobi potrebna pomoć, a kad patnju koristi kako bi vama svjesno učinila štetu.

Ono o čemu morate voditi računa jest hoćete li jednog dana plakati zbog onog što jeste ili niste učinili? Hoćete li jednog dana plakati za izgubljenim vremenom, što god to vama predstavljalo. Hoćete li plakati ili ćete slaviti vrijeme koje ste imali?

Svi mi nekad moramo zastati kako bismo pomogli drugoj osobi.

I svi mi bismo trebali učiniti sve što je u našoj moći da nam se život ne svede na isprazan govor pored drvenog sanduka o 'izgubljenom vremenu', o svemu onom što je moglo biti, ali nije jer, eto, 'nismo znali' da sutra jednom neće doći.