Kad ste osoba koja pomaže ljudima, okruženi ste ljudima kojima treba pomoć. U vrijeme kad još niste svjesni da ste vi osoba koja pomaže, začuđuje vas vaša okolina i iznenađuje vas kako se isti obrazac ponavlja svaki put kad promijenite lokaciju.

Iznenađuje vas kako se iste stvari ponavljaju na različitim mjestima i kako ljudi uporno posežu za vama kad im je pomoć potrebna.

Vi još ne shvaćate da ste vi taj koji pomaže, ali primjećujete obrazac. Primjećujete stvari koje vam nitko nije rekao, ali o kojima možete sami izvesti dobar zaključak jer imate već puno iskustva u tome.

Vi ne znate tko ste, ali počinjete shvaćati da se nešto događa s razlogom.

Kad još niste svjesni da ste vi onaj koji pomaže, ali u sebi osjećate da ste u mogućnosti pomoći, vi pomažete. Vi dajete sebe jer znate da ste u prilici nekome pomoći. Vi dajete i više od toga, često i previše. Vi dajete sebe u potpunosti, a oni koji trebaju, ali i oni koji ne trebaju, uzimaju bez mjere.

Vi pomažete jer možete i jer želite, ali ne znate stati jer onih kojima je pomoć potrebna je previše, a onih koji ju traže i uzimaju iako ju ne žele uistinu, njih je još i više.

Kad ne shvaćate da ste vi taj koji pomaže, okruženi ste ljudima koji uporno posežu za vama. Ljudi vas nose kao rijeka i vi se u toj rijeci hrvate kako se ne biste utopili u tuđoj vodi.

Kad napokon spoznate da ste vi taj koji pomaže, život na vas baci more ljudi bez da vas upozori da morate zadržati dah.

Kad ste vi onaj koji pomaže, to znači da ste vi osoba koja pomaže. Navest ću primjer za bolje razumijevanje.

Imate liječnika koji radi svoj posao, koji zapravo izvrsno radi svoj posao. Liječnik odrađuje dežurstva, ali ne ide kući kad mu istekne radno vrijeme, već kad je posao obavljen. Zamislite da kirurg napusti operacijsku salu jer mu je završila smjena, a operacija još nije niti blizu gotova jer se dogodilo nešto neočekivano.

Uglavnom, zamislite da ste liječnik i netko vas od vaših prijatelja u vaše slobodno vrijeme traži medicinski savjet. Hoćete li reći toj osobi svoje mišljenje ili ćete uputiti tu osobu da nazove ordinaciju i zakaže termin bez da ste isti tren malo porazgovarali o toj temi?

A što ako ste na godišnjem odmoru i dogodi se nesreća u kojoj je potreban liječnik? Hoćete li odbiti dužnost zato što ste na godišnjem odmoru?

Može li liječnik uistinu biti na odmoru i odbiti hitan slučaj zato što to nije njegovo radno vrijeme? Ne mislim smije li on to učiniti, nego pitam hoće li on to sam moći?

Kako se isključimo iz obavljanja posla kojim se bavimo? Tko ima pravo na odmor, a tko nema? Tko sam može odbiti pomoći iako zna da je to ono čime se bavi, da je dobar u tome i da je u mogućnosti pomoći?

Hoće li vatrogasac zaobići požar jer nije njegovo radno vrijeme, iako je možda jedina osoba koja je u blizini i koja može pomoći u gašenju požara i spašavanju unesrećenih?

Hoće li čovjek moći u potpunosti odvojiti svoj privatni od svog poslovnog života? Nije li njegovo poslovno dio njega? Nije li to poslovno postalo dio njegove osobnosti zbog čega se onda automatski uvlači i u njegov privatni život?

Gdje je granica? Gdje je linija koja se ne prelazi? Kad je 'dozvoljeno' osobi da ne obavi svoj posao van radnog vremena jer joj je potreban predah?

I što kad je ono čime se osoba bavi i u čemu je dobra zapravo volonterski rad od kojeg nema financijsku korist? Hoće li onda imati 'pravo na predah', a da se pritom nitko ne uvrijedi?

Kad ste osoba koja pomaže i kad napokon shvatite da ste onaj koji pomaže, zapitate se, tko li će vama pomoći? Tko će vama pomoći kad vam je najteže budući da ste okruženi ljudima koji traže, a ne daju.

Tko će vama pomoći da predahnete, da se opustite, da napunite baterije? Tko će vama pružiti ruku bez da vas kasnije ne iscijedi sa stostrukim vraćanjem te usluge? Tko će biti tu za vas, osim vas samih?

Kad ste onaj koji pomaže, često ste sami i upravo ste vi onaj koji i sam sebi pokušava pomoći. Oslanjate se na sve ono što osjećate da vas vuče jer u sebi znate da je upravo to ono što će vam pomoći.

Okruženi ste ljudima koji ne razumiju što je vama potrebno i koji ne shvaćaju što puni vaše baterije, a to često znači da se morate osamiti, da ne kažem ponekad i otuđiti od drugih ljudi, barem od svih onih koji traže, a ne shvaćaju.

Kako sam odrastala, sve sam više shvaćala da čovjeku ne smiješ uloviti ribu, već ga moraš naučiti pecati. Naučila sam to, kao i mnogi drugi, na teži način.

Čovjek pretpostavi da će nakon nekoliko desetaka godina svi znati pecati, no ono što je meni jedan od mojih 'šamara stvarnosti' jest činjenica da kako vrijeme ide, sve je manje ljudi koji uopće žele naučiti, a više onih koji samo sjede otvorenih usta zahtijevajući hranu, derući se na sav glas.

Kad ste osoba koja pomaže, doći će ne jedan, nego mnogi trenuci kad ćete proklinjati sami sebe zbog toga što radite i zbog toga što jeste, a onda ćete isplakati dušu, obrisati suze, ustati i nastaviti pomagati.

Ja želim pomagati, ali isto tako želim i da pomoć ima uspješan ishod. Ne želim bacati kamenčiće svog života u rupu bez dna, u rupu koja je nezasitna, duboka i mračna. Ja mogu pružiti puno toga, ali više neću drugome loviti ribu.

Mogu ljudima pokazati kako ja pecam, možemo pecati i zajedno, ali ljudi moraju sami shvatiti što žele. Moraju se odlučiti i moraju krenuti svojim putem, a mi se na tom putu možemo i ne moramo sresti.

Kad ste osoba koja pomaže, boli vas kad nekome ne pomognete. Ono što boli još i više je kad pomognete, a bilo je uzalud.

Stoga, ono čega morate biti svjesni je da, ako je netko uistinu gladan, s radošću će naučiti i pecati, a onog koji ne želi naučiti pecati, neće nahraniti niti svi ribari svijeta.