Gdje god pođete, vi vadite mobitel i fotografirate. Fotografirate sve što vidite, sve što vam se svidi, sve što želite pokazati drugima ili čuvati kao uspomenu, ali nakon što ste pohranili fotografiju na svoj uređaj, vi jednostavno idete dalje i zaboravljate na nju.

Vi gomilate fotografije svega i svačega samo da biste ih gomilali, ne da biste ih i upotrijebili. Čak ne niti da biste ih redovito pregledavali.

Svijet više ne promatrate vlastitim očima, već kroz objektiv uređaja kojim fotografirate.

Sve ono što ste planirali pohraniti kao uspomenu, vi zaboravljate, a u trenutku dok ste imali priliku to nešto i doživjeti, vi ste to radije fotografirali jer, naravno, gledat ćete kasnije.

Mi smo se nekako odlučili da ćemo svoja iskustva radije proživljavati kasnije dok promatramo fotografije umjesto da iskustvo iskusimo u trenutku u kojem ga i doživljavamo, a kasnije ga se uz fotografije samo prisjećamo.

Sve se nešto svodi na „budem kasnije“, a to kasnije uopće ne dođe ili pak, ako i dođe, gubi svoj smisao.

Ljudi fotografiraju zalazak sunca umjesto da ga promatraju. Fotografiraju prirodu umjesto da uživaju dok šeću prirodom. Fotografiraju razna događanja umjesto da uživo duhom sudjeluju u njima.

Svi žele imati uspomene na vremena koja zapravo nisu niti proživjeli.

Mi kao da nekako imamo tendenciju gomilati stvari. Kao da moramo skupiti što više, imati što više, ali, isto tako, čini se kao i da smo zaboravili zašto to radimo.

A onda se mobitel pokvari ili nestane, fotografije se gube, uspomene nestaju ili je pak memorija preopterećena pa se brišu sve one neproživljene uspomene kako bi se fotografirale nove.

Zašto to radite? Zašto gomilate fotografije koje ne koristite, koje ne pregledavate? Zašto gomilate iskustva koja su nepostojeća, neproživljena?

Zašto gledate svijet očima objektiva? Zašto jednostavno s vremena na vrijeme ne ispustite taj mobitel ili bilo koji drugi uređaj i ne proživite ono čemu se navodno toliko divite?

Zašto ne upotrijebite te fotografije koje tako vrijedno skupljate? Zašto ne učinite nešto s njima, nešto korisno?

Zašto ih samo skrivate na memorijskim karticama gdje one čame čekajući da budu obrisane i da ustupe mjesto nekim novim zaboravljenim uspomenama koje će također u tami čekati brisanje?

Radite li to zato što i svi drugi to rade? Znate li zašto nešto radite ili samo ponavljate ono što vidite od drugih?

Što vama znače sve te fotografije? Imaju li one uopće pravo značenje ili su plod neke pokupljene navike?

Zašto imate toliko fotografija koje niti ne pregledavate niti ih za nešto koristite?

Zašto svoja vrijedna iskustva mijenjate za digitalnu vrijednost bez vrijednosti?

Fotografije bi trebale biti kruna naših iskustava, a ne njihova zamjena. Sjetite se toga svaki put kad posegnete za mobitelom ili bilo kojim drugim uređajem.

Mediji su tu da nam pomognu nešto očuvati, a ne da bi bili zamjena za stvarni život.

Svaka neproživljena uspomena niti nije uspomena, već vjetar prošlosti koji je samo prohujao kroz naš život odnoseći sa sobom sve ono što smo mogli imati, ali na kraju ipak nismo.

Nismo jer smo mislili da je fotografija na prenatrpanoj memorijskoj kartici vrjednija od življenja u sadašnjem trenutku.

Vi sami odlučujete što ćete i kako učiniti sa sobom. Sami odlučujete i hoćete li nešto samo fotografirati ili ćete to nešto i doživjeti.

Pazite samo da vaše odluke budu ono što vi sami želite, a ne da nešto radite samo zato što i 'svi drugi to rade'.

Hoćete li gomilati fotografije, vaša je stvar. Hoćete li ih upotrijebiti ili nećete, i to je vaša stvar. Vi radite sa sobom ono što vi hoćete, ali koji je smisao u tome? Ili vas ni smisao toga uopće ne zanima?