Svi mi koristimo svoj um za mnoge stvari, no nekad nam se čini da taj istim um radi protiv nas. Kako je moguće da naš um ima 'svoju volju' i da se bavi stvarima kojima se mi ne želimo baviti? Da misli misli koje mi ne želimo misliti i da nas sputava u našem životu, našim htjenjima, našim željama?

Mi nismo naš um, kao što nismo niti naše tijelo niti naši osjećaji. Mi smo biće koje ima tijelo, um i osjećaje koji pak rade po nekom zadanom programu.

Kao što naše tijelo ima programe prema kojem funkcioniraju svi naši organi bez da mi svjesno razmišljamo o tome, tako je i naš um samo program koji je 'netko isprogramirao'.

Kad smo se rodili, promatranjem smo učili iz vlastite okoline i preuzeli smo mnoge obrasce ponašanja, mada toga nekad nismo niti bili svjesni.

Naš je um isprogramiran u vrijeme kad mi sami još nismo imali velikog utjecaja na to, no kako život odmiče, kad postanemo svjesni programa koji su štetni za nas, dođe i vrijeme da reprogramiramo vlastiti um kako bi on bio zdrav i kako bi bio u službi naše dobrobiti.

Kako reprogramirati vlastiti um?

Prvo i osnovno, kad to odlučite učiniti, morate to raditi svjesno. Na ono što činite, morate obratiti pozornost u sadašnjem trenutku.

Usredotočena svjesnost ili pomnost (mindfulness) jest stanje svijesti koje obraća pozornost dok je prisutno u sadašnjem trenutku. Vi morate biti svjesni što radite kako biste nešto promijenili.

Svjesno mijenjate sve dok niste zadovoljni rezultatom, a zatim ponavljate radnju sve dok vam ne uđe u nesvjesni dio, odnosno dok to ne počnete raditi automatski i bez puno razmišljanja.

Da biste razumjeli zašto razmišljate o stvarima o kojima ne želite razmišljati, odnosno zašto u glavi čujete riječi koje vas obeshrabruju, prvo morate osvijestiti odakle dolazi takav obrazac.

Gdje ste naučili takvo ponašanje? Gdje ste već čuli te riječi koje si sad sami ponavljate?

Ako ste taj obrazac preuzeli od drugih, vrijeme je da izgradite svoj vlastiti obrazac, no ako je to poteklo od vas samih, prvo ćete morati detaljno preispitati zašto se tako obraćate sami sebi, što je to što u vama izaziva strah od npr. uspjeha, zašto imate osjećaj manje vrijednosti i možete li se sami nositi s tim ili ipak trebate tuđu pomoć i podršku.

Tek kad shvatite zašto nešto radite, tek onda možete to ponašanje korjenito promijeniti, ali mijenjati morate aktivno i pomno.

Postoje misli koje nam dolaze, a koje ne želimo imati u glavi na repertoaru. Tada moramo učiniti sljedeće: te misli moramo odbiti.

Odbiti neproduktivne, teške ili toksične misli znači dati im do znanja da mi znamo kako one žele pažnju, ali im, isto tako, dati do znanja da se mi njima ne mislimo baviti.

Odbiti takve misli i blokirati neke misli nije isto. Blokiranjem misli mi od sebe skrivamo neku istinu, neku situaciju, neki događaj. Mi se pravimo kao da to nešto ne postoji i blokiramo to nešto sami od sebe, potiskujući tako to nešto dublje u svoje tijelo.

To ne da nije zdravo, to je uistinu štetno i što duže to radimo, teže probleme ćemo si izazvati.

Slično je i sa ignoriranjem nekih problema kojima se moramo pozabaviti. Mi problem nećemo riješiti niti ćemo učiniti da nestane samo ako ga budemo ignorirali, odnosno pravili se da ne postoji ili da ga mi ne vidimo. Takvo ponašanje također nije dobro.

Problemima se treba pozabaviti, odnosno treba ih riješiti. Ako je problem velik, možete ga razbiti na manje dijelove i rješavati dio po dio. Ako je pak pretežak, zaista biste trebali potražiti pomoć oko njegovog rješavanja.

Dakle, misli ne treba niti potiskivati, odnosno blokirati niti ih ignorirati. Treba ih svjesno odbijati.

Na taj način mi sami sebi dajemo do znanja da se odbijamo fokusirati na neželjeno i da ćemo svjesno birati drugačije.

Recimo da imate neku ideju oko koje ste vrlo entuzijastični. Vi tu ideju provodite u djelo i onda vas u jednom trenutku počnu zaokupljati negativne i obeshrabrujuće misli pune očaja, beznađa, anksioznosti.

Riječi u vašoj glavi odjednom rade protiv vas. Vi vodite unutarnju borbu sami sa sobom oko onoga što želite i onoga čega se bojite da bi moglo biti. Osjećate se loš, depresivno, iscrpljeno i nemate volju nastaviti dalje sa svojom idejom.

Najbolji način koji sam ja davno otkrila jest taj da taj isti razgovor iz misli preselim na papir.

U trenucima kad nisam u stanju pisati, ja doslovno u mislima kažem „Ne!“ i počnem svjesno razmišljati o nečem drugom. Tako svojim mislima dajem do znanja da im neću prepustiti pozornicu jer se ne slažem s onim što mi žele izvesti, a ako već nemam o čemu razmišljati, pjevam u mislima.

Da se vratim na zapisivanje. Kad mi je teško i kad moj um počne 'raditi protiv mene', odnosno kad vidim da se više ne mogu obraniti od takvih misli i da tonem sve dublje, ja počnem zapisivati.

Prvo zapisujem što je to što me muči i zašto me muči. Pišem kako se osjećam i koje posljedice na mene imaju te misli i ti strahovi. Zatim pišem što je ono što ja želim, zašto to želim i zašto smatram da to i zaslužujem. Zašto mislim da je to nešto dobro i kako može pozitivno utjecati i na druge.

Pišem o svemu, bez cenzure i obično u jednom dahu (to je samo izraz, naravno da dišem cijelo vrijeme). Tek kad sam zapisala sve na tu temu, tek onda stanem.

Kad iscrpim sve što sam imala za reći, tek onda u meni nastupi onaj osjećaj praznine. Ne osjećam puno u tom trenutku jer sam sve osjećaje prenijela na papir.

Taj trenutak praznine doživljavam kao blagoslov jer je došao kao oslobođenje od onoga što me do maloprije mučilo i izjedalo.

U tom trenutku ja sam se u stanju pomaknuti jer su me moje misli bile paralizirale i mogu početi obavljati neke uobičajene stvari da se malo odmorim od svoje 'glave'. Kroz određeno vrijeme opet se vraćam u rutinu i mogu koliko toliko normalno funkcionirati.

S vremenom će mi se vratiti i moj početni entuzijazam i moja volja za životom, ali dok god se nisam uhvatila pisanja, moja su bol i patnja bile rupa bez dna koja me gutala u sebe.

Moj mi je um bio stran i bio mi je neprijatelj. Ja sam ga pisanjem ispraznila i promijenila sam fokus vlastitih misli na ono što želim, umjesto na ono čega se bojim. Ispraznila sam čašu misli i počela ju puniti nekim novim stvarima.

Takvo rješenje možda neće trajno promijeniti baš sve stvari. Neki moji strahovi će mi se vraćati jer svijet je teško mjesto puno izazova s kojima se često teško nositi, no to je i dalje odlično rješenje koje će biti moj mehanizam za nošenje s problemima.

Za nošenje s problemima, otpuštanje teških briga koje me more i vraćanje fokusa na željeni cilj.

Vi niste vaš um. Vi ste biće koje ima um koji pak radi prema nekom programu, najčešće obrascu koji ste pokupili u djetinjstvu, u vrijeme kad ste tek upoznavali svijet. Program koji ste pokupili od ljudi koji ni sami nisu znali bolje.

Vi se možete osloboditi neželjenih procesa, neželjenog, neproduktivnog ili toksičnog toka misli.

Vi možete reprogramirati svoje misli.

Vi to možete, ali nemojte zaboraviti da to morate raditi svjesno, pomno i prisutno kako ne biste ponovno dobili neželjene rezultate.

Vi možete birati svoje misli i odbiti one koje su štetne ili vam nisu od koristi.

Vi možete sve to, samo morate vjerovati u sebe i aktivno se baciti na posao.