Kao gotov proizvod, Omnia Mea Magazin nastao je u proljeće prije 5 godina, ali je svjetlo interneta ugledao tek u ljeto prije godinu dana. Puno je simbolike vezano uz datum pokretanja same internetske stranice, ali to nije ono o čemu ću sad ovdje govoriti.

Jednog dana, u meni se rodila savršena ideja za knjigu. Sjela sam i u jednom dahu napisala uvod i sažetak. To je trebala biti jedna od onih knjiga koju bih ja voljela čitati pa sam ju odlučila i napisati.

Samoj sam sebi rekla, sve da napišem samo jednu stranicu dnevno, ma sve da mi treba i 10 godina da ju napišem, spremna sam na to jer je tema vrijedna čitanja i vrijedi ju čekati dok ne bude napisana kako treba.

Moj je život bio ispunjen turbulentnim izazovima i silnim lekcijama koje su se nizale jedna za drugom. 12 godina kasnije, ja vadim bilježnicu sa zapisanim samo uvodom i sažetkom toliko željene knjige. I rasplačem se k'o ljuta godina.

Ne da mi je trebalo 10 godina da napišem knjigu, nego mi je trebalo 12 godina da smognem hrabrosti ponovno otvoriti bilježnicu.

Plakala sam toliko dugo dok se nisam u potpunosti fizički umorila od plakanja. Nisam plakala samo zato što nisam napisala knjigu. Plakala sam zato što sam znala koliko mi je teško pisati u okolini u kojoj se nalazim, okružena svakodnevnim izazovima koje su često uzrokovali upravo ljudi kojima sam okružena.

Ja jesam pisala, ali nikako nisam mogla ostvariti toliko željenu rutinu pisanja koju sam u potpunosti željela i trebala.

Prvo, nisam imala svoj mir. Drugo, čak i kad bih pisala, redovito me se i u velikoj mjeri prekidalo u pisanju iz razno raznih razloga. Treće, bila sam svakodnevno opterećena (i opterećivana) egzistencijalnim pitanjima i rješavanjem istih. Četvrto, svakodnevno mentalno maltretiranje ubijalo je moju kreativnost jer mi se mozak stalno pokušavao prvo rasteretiti onoga što mu se nametalo, onih odvratnih misli koje su mi bile gurane u glavu kako bih se ja njima bavila, a koje su tamo redovito usađivali ljudi iz moje bliske okoline. I peto, nakon svih tih izazova, bila sam previše iscrpljena da bih se kvalitetno posvetila temama o kojim sam željela pisati i nisam ih bila uvijek u stanju pisati iz 'dobrog mjesta', odnosno iz energije koju sam željela prenijeti.

Možda se mnogima pisanje čini glupim, ali ja sam, između ostalog, rođeni pisac. Moja glava je prepuna raznih ideja koje neprestano trče kroz moje misli i osjećam se fizički loše ako se ne bavim ostvarivanjem svojih ideja.

Zamislite to ovako: puni ste energije koja nikud ne izlazi, ali se pojačava i raste. U jednom trenutku vas toliko preplavi da želite iskočiti iz vlastite kože. To se događa meni. Ja sam kao vrč koji se konstantno puni vodom, ali ga se ne koristi za prelijevanje vode u čaše.

U jednom trenutku, voda će se početi prelijevati preko ruba vrča i nepovratno će i beskorisno nestajati, ali će se nova voda i dalje nastaviti ulijevati u vrč. Ukratko, sve je to beskorisno ako se vrč neće koristiti da se iz njega voda prenosi dalje.

Plakala sam, ali vrijeme nisam mogla vratiti. Plakala sam, ali stvarnost oko sebe nisam mogla promijeniti. Nisam mogla promijeniti ljude oko sebe. Jedino što sam mogla bilo je mijenjati, odnosno poboljšavati samu sebe.

Sve sam više donosila odluke koje su me udaljavale od drugih, koje su me povlačile u mene i moj mir i koje su mi dopuštale da pišem u tišini svoje intime.

Kad bih se otvorila drugima, oni bi se vraćali starim obrascima kojima su me iscrpljivali do besvijesti, a zbog čega smo ja i moja kreativnost opet patili i bili na gubitku.

Isto se ponavljalo i s novim ljudima koji su ulazili u moj život. Sve su njih privlačile moja energija, moja sposobnost, moja upornost i moje vještine. Svi su oni htjeli da ja sebe i svoj život ostavim po strani kako bih se bavila njima, njihovim problemima i njihovim životima.

Nisu prihvaćali moje osobne granice i redovito su ih, odnosno svakodnevno gazili, a ja bih se onda nakon nekog vremena u potpunosti udaljila i ogradila i od tih novih ljudi, opet bivajući sve više i više sama.

Bila sam u začaranom krugu. Kad sam bila vani među ljudima, što mi odgovara jer sam vrlo društvena i otvorena, oni su me iscrpljivali jer su uporno htjeli crpiti i mene i moju energiju. Kad bih se branila od tih ljudi postavljajući zdrave osobne granice, oni bi postajali agresivni jer nisu htjeli da se udaljim od njih, a kad bih podigla zidove da se spasim od njih, bivala bih sama.

Pisanje za Omniju postao je kompromis na koji sam pristala sama sa sobom. Mogla sam u svojoj intimi pisati o svemu o čemu sam htjela i osjećala da moram pisati, a mogla sam pomagati ljudima, ali na malo drugačiji, zdraviji način tako što sam bila dovoljno udaljena da me ne mogu nezdravo i štetno iscrpljivati.

Mogla sam dijeliti s ljudima, ali im ne nametati ništa jer svaki čovjek se mogao poslužiti mojim riječima samo ako je htio uložiti vlastiti rad i trud, odnosno samostalno čitati ono što bih ja zapravo napisala.

Mogla sam napokon pisati više, iako se još uvijek nisam u potpunosti prebacila na željeni radni ritam jer sam i dalje bila okružena okolinom koja je trebala moju pomoć isto kao što sam bila okružena i egzistencijalnim pitanjima koja nam svima vise nad glavom, a da ne govorim i o svakodnevnim izazovima koji su nosili nova iskustva i lekcije koje su trebale biti naučene.

I što se dogodilo? Pisala sam sve više, imajući sve manje opipljivih ljudi oko sebe, a i ta nekolicina ljudi u većoj mjeri nije bila po mom izboru, već su to ljudi za koje me vežu svakodnevne stvari, a od kojih bih najradije pobjegla glavom bez obzira.

Kako napraviti balans između onog što želim cijelim srcem, cijelim svojim bićem i onog što me u realnosti okružuje? Kako dozvati svoje pravo pleme, moju prirodnu zajednicu i osloboditi se one koja me okružuje?

Pitala sam se i pitala, uporno i uporno svakog dana, a onda sam shvatila da nemam konkretno rješenje, već da imam korake koje moram poduzeti kako bih svoj hod usmjerila u pravcu kojim želim ići.

Prvi korak je da ne odustajem od sebe. Toliko sam već puta u životu stavila sebe na stranu kako bih se brinula o drugima i kamo me to dovelo?

Moj život je moj život, ne tuđi. Svijet gledam svojim umom kroz svoje oči. Svi su drugi samo uloge u mojoj životnoj priči i ja sam ta koja bira žanr svog života. A zatim nastavljam koračati.

Ako ne radim ono što me usrećuje, osuđujem vlastiti život na propast. Ako nemam odobrenje okoline za ono što želim raditi, nema veze, radit ću u svojoj intimi, daleko od tuđih očiju.

Ja nisam ovdje kako bih u svojoj odrasloj dobi tražila tuđe dopuštenje za svoje odluke. Ja sam ta koja donosi svoje vlastite odluke.

Čak i kad ne radim ono što volim, volim ono što radim. Kad spoznate mudrost ove izjave, život će vam postati još malo bolji i sretniji.

Svakog dana posvetim vrijeme sebi, svom umu, svom tijelu. Njegujem samu sebe. To je toliko važno i nužno za naše zdravlje da nam svima to treba biti među najvišim prioritetima. Njega sebe ne znači nešto poput nanošenja šminke na lice, već nešto poput čišćenja uma od toksičnih i neproduktivnih misli.

Svakog dana boravim neko vrijeme u prirodi. Nekad je to iznimno kratko, a nekad sam u prirodi satima. Najbitnije mi je da se svakodnevno krećem, a ritam dana će odrediti koliko će to taj dan trajati.

U svoj život svakodnevno unosim sitnice i boje koje me usrećuju, koje podižu moju razinu energije i koje pobuđuju moju aktivnost i kreativnost, ali pazim da ne opterećujem niti svoj život niti svoj životni prostor materijalnim stvarima koje mi ne trebaju.

Svakog dana iznova balansiram svojim životom tako što koračam u realnosti koja me okružuje, ali mislima usmjerena prema realnosti odnosno cilju koji želim postići.

Nećemo uvijek imati gotovo rješenje za svoje probleme. Nekad ćemo imati jedino volju da nastavimo dalje, a koraci kroz nepoznato će nas s vremenom dovesti do cilja koji želimo. Najbitnije je da svakodnevno održavamo kretanje prema naprijed, neovisno o količini koraka koju taj dan prijeđemo.

Ne opterećujte se prošlošću. Ja sam nakon 12 godina isplakala tugu što nisam napisala knjigu, ali nisam ostala u toj tuzi. Prošlost je tu da nas nečemu pouči, a ne da ostanemo zarobljeni u njoj.

Možda još uvijek nisam napisala baš tu knjigu, ali poučena tim iskustvom, nastavila sam ispunjavati želje svog srca. Nastavila sam pisati. Nastavila sam ići dalje.

Nastavila sam pisati za Omniju. Objavila sam Omniju i 12 mjeseci kasnije mogu s ponosom reći da je iza mene prvih 365 dana kontinuiranog rada na ovoj razini, s ciljem ispunjenja želje mog srca i ostvarenja moje duše.

Punih godinu dana nisam odustajala od sebe i svojih želja i danas mogu reći da sam ponosna na samu sebe.

Da je bilo jednostavno, nije. Da je bilo lako, nije. Da je bilo izazovno, bilo je. Da me ispunjava srećom – u potpunosti.

Vrijeme leti. Možda vam se sad čini da je to puno vremena, ali za godinu dana ćete se osjećati kao da je vrijeme proletjelo s treptajem oka. Ako danas počnete, za godinu dana ćete se okrenuti i bit ćete ponosni sami na sebe. Ponosni što ste donijeli odluku i što ste imali hrabrosti krenuti svojim putem.

Moja internetska stranica će za dva dana proslaviti prvi rođendan. Ne znam što mi budućnost nosi, ali znam koliko mi je ovo iskustvo obogatilo život i ne bih ga mijenjala nizašto na svijetu.

Hrabro slijedite svoje srce čak i kad ne znate kako dalje. Srce će vas uvijek voditi, čak i kad vam je cijeli svijet u magli.