Je li vam se već dogodilo da vam se netko ispriča nakon što vas prekine u poslu, gledanju filma, obavljanju neke radnje ili spavanju? A u čitanju? Meni se nitko nije ispričao što me prekinuo u čitanju knjige i zbog toga se pitam zašto je općeprihvaćeno vjerovanje da dok čitamo, zapravo ne radimo ništa?

Ja, na primjer, mogu prati suđe, mogu obavljati razne vrste poslova i istovremeno slušati nekoga dok govori. Mogu slušati dok hodam, sjedim, ležim, ali ne i dok čitam. Pa zašto onda ljudi misle da ih možete pozorno slušati dok nešto čitate ili, još bolje, zašto misle da vas mogu neograničeno mnogo puta prekinuti dok čitate?

Znate onaj osjećaj kad vas toliko puta prekinu u čitanju da više niti sami niste sigurni što ste točno pročitali i gdje ste stali s čitanjem, ali se isto tako ne možete niti koncentrirati na novi odlomak pa ga čitate iznova i iznova dok ne odustanete i ne uzmete predah od svega.

Ili možda nastavite čitati, ali niste više potpuno skoncentrirani pa propustite poantu teksta. I sve to zato što dok čitate, zapravo 'ne radite ništa'.

Je li vam se dogodilo da vas netko zove da izađete van ili da mu učinite uslugu, ali vi odbijete jer ste zauzeti pa ta osoba navaljuje i traži od vas opravdani razlog kojim će ona odobriti vaš odbitak poziva? Vaš je razlog 'neopravdan' jer zapravo 'ne radite ništa'.

Pod 'ništa' mislim odmarate, čitate knjigu, punite 'baterije', dišete duboko, opuštate mišiće u ležećem položaju, sjedite na balkonu / terasi / dvorištu ili ispred otvorenog prozora i slušate ptice, gledate nebo / prirodu / ulicu, pijete omiljeni čaj / kavu / sok / bilo kakvo piće u tišini, namačete noge u lavoru, držite mokri ručnik na licu, njegujete tijelo, odmarate um, odmarate dušu, pričate, pjevate, šutite.

Vi 'ne smijete' odbiti drugu osobu koja želi da nešto radite. Pogotovo ne smijete odabrati 'nerad' pored rada.

Zašto se vrijeme koje posvetimo samima sebi, vrijeme u kojem bivamo, u kojem radimo ono što nam je baš u tom trenutku potrebno, smatra kao vrijeme u kojem 'ne radimo ništa' značajno?

Zašto se svatko osjeća pozvanim prekinuti nas u tom 'nečinjenju' i smatra da moramo njima napraviti ono što oni od nas traže jer je to bitnije od vremena koje posvetimo sebi?

Zašto je općeprihvaćeno da nam drugi uvijek trebaju biti ispred nas samih?

Prema definiciji, nerad je stanje kad se ne radi ili kada se ne želi raditi. Po čemu je odmor tijela, duše ili uma uistinu nerad? Po čemu je opuštanje nerad? Jeste li svjesni koliki se ljudi nisu u stanju opustiti, bilo da ne mogu ili ne znaju kako?

Zbog čega se mirno sjedenje tijekom kojeg duboko dišete smatra neradom? Jeste li svjesni koliko je pravilno disanje nužno i zdravo za čovjeka i jeste li svjesni koliki ljudi život provedu dišući plitko i / ili ubrzano?

Vi opuštanjem i dubokim disanjem niste u stanju nerada, već pripreme tijela za njegovu bolju izvedbu. Vi duboko dišući čistite um kako biste bolje i kvalitetnije razmišljali, rješavali probleme ili se suočili sa izazovima. Pa ipak, to stanje će ljudi uvijek vezivati uz nerad.

Još gora verzija koju sam doživjela puno previše puta jest ta kad mi ljudi kažu „ako si htjela odmarati, mogla si otići u neki spa centar"! Znači, jedini odmor koji je validan jest onaj koji ste platili novcem? Ako niste napustili udobnost vlastitog doma, niste kvalitetno utrošili vrijeme, već ste samo uložili izgovor za ljenčarenje?!

Odmor se prihvaća prema mjerilima drugih? Tko ih je uopće pitao za mišljenje i zašto bi njihovo stajalište trebalo biti ispred vašeg? Vi odmarate, okrepljujete se, iscjeljujete sebe i vi trebate odlučiti na koji način i u kojem trenutku ćete vi svoje dragocjeno vrijeme posvetiti sebi.

Dakle, kad ste zadnji put kvalitetno 'ne radili ništa'? Kad ste zadnji put svoje dragocjeno vrijeme (kažem dragocjeno jer je ograničeno) posvetili sebi i svojim potrebama?

Kad ste zadnji put sjedili u miru i jednostavno bili smireni i zadovoljni u tom predivnom trenutku koji ste proveli u vlastitom društvu?

Kad ste zadnji put sjeli i u miru pročitali tu knjigu bez da vas je netko prekinuo milijun put? Kad ste zadnji put odbili tuđi poziv jer je poziv vaše duše ili vašeg tijela bio bitniji? Kad i jeste li ikad to napravili?

Ono što će drugi nazvati 'ne raditi ništa', nekad je upravo sve. Nekad je upravo temelj za nastavak kvalitetnog života, a kvalitetno proživljen život bi nam svima trebao biti cilj.

Život nije tu da ga potratimo. Život je za življenje, po mogućnosti punim plućima, dubokim udisajima, temeljito, zdravo.

Stoga uzmite taj trenutak ili dva, uzmite svo vrijeme koje vam je potrebno kako biste 'radili ništa'. Odvojite vrijeme samo za sebe. Uzmite to vrijeme da biste bili sami sa sobom i uživajte u njemu.

Vi ste zaslužili biti sretni i zadovoljni. Zaslužili ste biti zdravi i ispunjeni. Treba vam vremena – uzmite si vremena. Nekad je upravo taj kratki predah od svega od vitalne važnosti kao priprema za sve ono što je pred nama.

Kao što vama treba to vaše vrijeme, imajte na umu da i drugima treba to njihovo vrijeme. Imajte razumijevanje i za sebe i za druge. I za svoj i za tuđi predah.

Ako ste nekoga prekinuli u čitanju, ispričajte se jednako kao i kad ga prekinete u bilo kojoj drugoj radnji, stanju ili zbivanju, a ako netko vas prekine u čitanju, dajte mu do znanja da je i čitanje rad koji zahtjeva predanost i koncentraciju.