Jednom sam prilikom naišla na osobu koja me pitala zašto bi čovjek morao raditi na sebi. Komentirao je da su to gluposti i da sve što čovjeku treba jesu posao da zaradi za život i slobodno vrijeme nakon posla da se podruži s ekipom.

Kad je u pitanju obrazovanje, čovjek uči kako bi naučio posao odnosnu stekao vještinu koju će u životu koristi kako bi se zaposlio te kako bi zarađivao za život.

Daljnjim usavršavanjem i specijalizacijom ima mogućnost boljeg zaposlenja, boljih uvjeta, bolje financijske sigurnosti, ili pak radi na istraživanju kako bi otkrio nešto novo na području tehnologije, znanosti ili slično.

U sportu, čovjek radi na svom tijelu kako bi ostvario bolje rezultate radi probijanja vlastitih granica, postizanja rekorda, slave, financijske sigurnosti.

Možda radi na tijelu i kako bi obavljao poslove koji iziskuju dobru fizičku spremu što znači da radi na tijelu kako bi bolje obavljao svoj posao.

U glazbenoj industriji, čovjek radi na svom glasu kako bi mogao iznijeti ono što želi poručiti te kako bi mogao doprijeti do svoje publike.

Također radi na svom glasu kako bi se izdigao iznad konkurencije i kako bi si osigurao duže bivanje na sceni.

Čovjek će raditi na mnogim segmentima vlastitog tijela i uma kako bi se probio i opstao u poslovnom svijetu, no zašto čovjek mora raditi 'na sebi'?

Što će vam sva slava i svi novci svijeta ako niste u stanju uživati u njima? Ako se ne osjećate dobro u vlastitoj koži? Ako se ne znate nositi s vlastitim emocijama? Ako vam sve oko vas predstavlja okidače? Ako niste u stanju održavati zdravi odnos s partnerom, obitelji, prijateljima, sa samim sobom?

Čemu sve to ako ne podnosite sami sebe? Ako ujutro niste u stanju ustati iz vlastitog kreveta jer ne vidite smisao svog života, jer ne vidite ljepotu samog življenja? Čemu svi novci svijeta ako nemate sebe?

Neki me također znaju pitati što još osim tijela i uma ima 'za raditi' na čovjeku.

U jednom od svojih prethodnih tekstova napisala sam kako je primarni čovjekov dom njegovo tijelo, a um mu je domaćin, stoga da bi čovjek bio zdrav, mora se baviti sobom kao cjelinom, a to se odnosi na njegovo tijelo jednako kao i na njegov um, ali i na njegovu dušu.

Dušu bih definirala kao čovjekovo središte mišljenja, htijenja i osjećanja, ono što predstavlja čovjekovu osobnost u budnom stanju svijesti – čovjekova bît. Duša je ono što ima tijelo, um i emocije.

Da bi duša bila zdrava, mora se na zdrav i prirodan način nositi s elementima koji ju definiraju, koji ju oblikuju. To također znači, da bi čovjek bio zdrav, mora se, između ostalog, znati nositi i s onim što osjeća, odnosno emocijama koje proživljava.

Kao odgovor na pitanje 'na čemu još čovjek ima za raditi', mogli bismo navesti sve i svašta, ali došla sam do zaključka da jedna od osnovnih stvari kojima se čovjek, za početak, treba pozabaviti jest njegov EMOCIONALNI PROBAVNI SUSTAV.

Probavni sustav kao takav odnosi se na kvalitetu onoga što unosimo u tijelo (namirnice) i način na koji se tijelo ophodi s njima od njihovog ulaska pa sve do njihovog izlaska iz tijela.

Prvo, kakvog je okusa ta namirnica? Hoćemo li ju ispljunuti ili nastaviti žvakati, gutati? Hoće li nam opržiti usta, jednjak? Hoće li ju naš želudac moći provariti? Hoćemo li imati žgaravicu od nje? Hoće li naše tijelo iz te namirnice uzeti korisne tvari ili toksine, otrove? Hoće li se ostaci te namirnice predugo zadržati u našim crijevima ili će eksplozivno izletjeti van te hoće li nam oštetiti 'vrata' na izlasku?

Sva ta pitanja možemo postaviti i kad govorimo o emocijama, stoga sam odlučila cijeli proces nazvati EMOCIONALNI PROBAVNI SUSTAV.

Nekvalitetna, neadekvatna ili loša hrana negativno utječe na naše tijelo i naš um. Tijelo kroz hranu uzima tvari koje su mu potrebne za pravilno i zdravo funkcioniranje organa odnosno cijelog organizma, ali isto tako neadekvatnom prehranom dolazi do razvoja bolesti.

Ako namirnice zamijenite emocijama, vidjet ćete da ono što osjećamo također može imati pozitivan i negativan učinak na nas, ovisno o tome o kojim je emocijama riječ, koliko traju i zadržavamo li ih predugo u sistemu.

Emocije nisu nešto što unosimo u tijelo, već su one izražaj, odnosno nešto što se u nama javlja kao reakcija na vanjski ili unutarnji podražaj. Osjećaj je naš subjektivni doživljaj emocije. Dok je emocija intenzivno afektivno stanje koje traje nekoliko sekundi, raspoloženje je pak difuzno (rasprostranjeno) stanje koje može trajati duže vrijeme.

Emocije su informacije i kao takve bismo ih trebali doživljavati. Te nas informacije navode na osjećanje, na subjektivno doživljavanje, što je također svojevrsna informacija jer nam ukazuje u kakvom smo odnosu naspram onoga što je u nama izazvalo emociju.

Mi bismo informaciju trebali primiti na znanje, a zatim nastaviti dalje djelovati ovisno o tome što smo saznali. No ono što se događa jest to da ljudi jednostavno nastave proživljavati emociju, na taj ju način nasilno zadržavajući u tijelu. Ona počinje gubit svoju svrhu te postaje toksin.

Nasilnim zadržavanjem emocije u tijelu i neprestanim intenzivnim proživljavanjem te emocije, čovjek prividno namiruje potrebe svog bića. Kao što i svaka namirnica koju kao hranu unosimo u svoje tijelo ima ostatak koji mora izaći iz sustava, tako i emocija mora biti otpuštena nakon što preda onaj hranjivi dio sebe, odnosno informaciju. Sve duže od toga postat će štetno za čitav organizam.

Da bi čovjek bio tjelesno zdrav, svi sustavi u tijelu moraju funkcionirati na zdrav i prirodan način. Da bi čovjek bio u potpunosti zdrav, i svi ostali sustavi o kojima možda ne učimo u školi ili iz svoje okoline moraju funkcionirati na zdrav način.

Čovjek, stoga, mora raditi na sebi da bi se mogao nositi sa svime što se događa u njegovom životu, ali i da bi, na kraju krajeva, bio u stanju biti sretan i zadovoljan.

Čovjek može vježbati tijelo kako bi stekao snagu nešto držati, no snaga nije u ruci koja drži – snaga je u volji koja 'govori' toj ruci da drži.

Radeći na sebi, pružamo si mogućnost ostvariti svoj puni potencijal i živjeti zdrav, ispunjen i sretan život.

Ako ne znate kako raditi na sebi, počnite od osnova. Slušajte svoje tijelo, slušajte što vam govori. Promatrajte svoje reakcije, svoje osjećaje. Ne zadržavajte emocije i energiju, već ih pustite da protječu vama. Postavljajte si pitanja i ne bojte se tražiti odgovore na njih.