Svi smo mi odrasli unutar nekog vida obitelji i svi smo se mi 'naučili ponašati' unutar okvira obrasca ponašanja s kojim smo bili u izravnom doticaju.

Mi imamo neku svoju prirodu u sebi, ali i dalje smo svoju prvu interakciju s okolinom bazirali na onome što smo vidjeli oko sebe.

Nije svakome bilo dozvoljeno ponašati se kako želi. Sve su nas više-manje usmjeravali kako da se ponašamo, što znači da su i mnogi morali negdje zatomiti svoju prirodu jer im možda nije bilo dozvoljeno da ju pokazuju.

Ono o čemu ovdje želim govoriti jest činjenica da smo se u djetinjstvu češće ponašali naučeno, nego prirodno. Što to znači?

Mnogi su gledali kako im se roditelji ponašaju jedno prema drugome i onda bi to ponašanje ponavljali u igri s drugom djecom.

Mnogi su govorili na način na koji se govorilo u njihovoj kući, bez obzira kako se govori u njihovom susjedstvu. I mnogi su rano pokazivali nasilno ponašanje jer je to ono što su naučili kod kuće.

Kad sam bila dijete, u mom je susjedstvu bio cijeli spektar različitih obitelji, što po statusu, što po ponašanju, što po svojoj strukturi, što po nacionalnosti.

Način na koji su se djeca ponašala u igri točno je ocrtavao njihovu obiteljsku situaciju ili strukturu njihove obitelji. I ja sam to sve vidjela.

Vrlo sam rano počela shvaćati zašto se određena djeca ponašaju kako se ponašaju i bilo je lako zaključiti što se to kod njih doma zbiva. I nisam imala s kim dugo razgovarati o tome, stoga mi je preostalo samo da promatram i učim.

Tijekom odrastanja, a to se dogodilo i meni, mladi čovjek uvidi da je njegovo naučeno ponašanje, ono ponašanje koje je naučio unutar svoje obitelji, pogrešno i često destruktivno te mu preostaju dvije stvari na izbor.

U jednom trenutku, mladi čovjek će se ili početi zauzimati za sebe i svoje stavove, one stavove koji su u skladu s njegovom prirodom i onime što osjeća u sebi ili će se pak nastaviti ponašati onako kako je naučio, bilo da je to ono što želi ili misli da mora, ili se boji nešto mijenjati.

Ako se mladi čovjek odluči izboriti za sebe i svoja stajališta, to očito znači da će naići na otpor unutar vlastite obitelji koja se ne ponaša onako kako bi se mladi čovjek želio ponašati, što pak znači da često riskira gubitak obitelji ili barem nekih njenih članova, stoga je razumljivo da neki to na kraju ne učine, da se ne zauzmu za sebe.

Razumljivo je, ali nije nešto s čime se trebamo složiti i što trebamo opravdavati.

Vratimo se na djecu i na njihovo naučeno ponašanje koje možda nije u skladu s onim kakva će osoba jednog dana u budućnosti postati i to onda kad sami budu donosili svoje odluke.

Zamislite da vas je u djetinjstvu povrijedilo neko drugo dijete. Možda vas je ozlijedilo, možda vas je ogovaralo, ponizilo vas pred drugima, možda vam je čak i napravilo neko veće zlo ili vas je maltretiralo kroz duži period.

Zamislite da je to drugo dijete uzrokovalo cijeli niz po vas negativnih događaja i to ponašanjem koje je naučilo unutar svoje, vrlo vjerojatno, destruktivne obitelji. Dijete se ponašalo onako kako se naučilo ponašati i to je vrlo loše utjecalo na vas.

Vi ste trpjeli posljedice takvog ponašanja kraći ili duži period i to je zasigurno ostavilo neki trag na vaš život, ali vi ste sad odrasla osoba.

Vi ste odrasla, relativno izgrađena osoba koja je danas rezultat svih lekcija koje je naučila kroz život. I onda sretnete tu osobu iz djetinjstva. Osobu koja vas je maltretirala. I što sad?

Dvije su mogućnosti. Ta osoba iz djetinjstva je ili onaj isti mali zlostavljač, nerazvijena mala sjena čovjeka ili je pak osoba koja se razvila i koja je svjesna posljedica svog ponašanja, svog neprimjerenog ponašanja i danas joj je žao zbog svega. Kako se vi osjećate i što ćete učiniti po tom pitanju?

Osoba će vam se ispričati ili neće. Osobi je možda iskreno žao zbog svega jer danas zna bolje ili joj uopće nije žao ni zbog čega, pa čak se možda niti ne sjeća te situacije. I što sad? Što vi očekujete u toj situaciji? Što vi mislite da trebate u toj situaciji?

Mislite li da vam je potrebna tuđa isprika kako biste otpustili bol i krenuli dalje sa svojim životom? Što vi mislite da vam je potrebno?

Vi donosite svoje odluke, drugi donose svoje odluke. Drugi nisu tu da bi živjeli vaš život i definitivno vi ne biste trebali drugima dopustiti da upravljaju vašim životom i vašom srećom, a to činite upravo onda kad im dopustite da stanuju u vašim svakodnevnim mislima.

Vi ne trebate tuđu ispriku da biste oprostili toj osobi!

Vi, vaš život, vaša dobrobit, vaš oporavak ne smije ovisiti o tuđem stajalištu niti o tuđem viđenju te situacije.

Vi ne trebate tuđu ispriku da biste imali pravo ići dalje sa svojim životom! Vi ste ti koji donose odluku! Vi ste ti koji morate odlučiti da ste oprostili, ne nužno i zaboravili, i krenuti dalje!

Zašto kažem oprostili, ali ne nužno i zaboravili? To ne govorim sa zlonamjernom primjesom.

Ne zaboraviti znači spremiti naučenu lekciju. To je informacija o situaciji. Informacija o svemu što se dogodilo, a koja vam može poslužiti za buduće situacije ili pak za bolje razumijevanje budućih situacija u kojima ćete se naći.

Kad nešto oprostite, to znači da u sadašnjosti više ne osjećate bol dok razmišljate o situacijama koje su vam u prošlosti izazivale bol. Vi se sjećate u mislima, ali ne proživljavate bol u tijelu.

Vi ste nekome nešto oprostili zbog sebe, zbog toga da vi nastavite dalje s vlastitim životom. Vlastitim životom!

Nemojte čekati tuđe isprike koje nikada neće doći. Radije oprostite sebi što ste toliko dugo čekali i krenite dalje.

Bol iz prošlosti nije ono što vas definira. Ona je tu samo da iz nje nešto naučite.

Nemojte dopustiti da vas u životu koči tuđe ponašanje, pogotovo ne ponašanje osobe koja u tom trenutku možda nije znala bolje. Vi danas znate bolje, stoga učinite bolje za sebe.

Razmislite malo o situacijama koje vas još uvijek bole. Razmislite malo o osobama koje su vas povrijedile kad nisu znale bolje, kad su bile djeca koja se ponašaju naučeno, a ne prirodno.

Razmislite o tome je li vrijedno svoj život opterećivati prošlim situacijama koje ne možete promijeniti.

Vi morate ići dalje sa svojim životom. Vi morate ići putem vlastite sreće i osobnog uspjeha.

Vi se morate izdići iznad svega toga i baciti sjenu na sve one situacije koje nisu vrijedne stajati s vama pod suncem.

Tuđa isprika možda zvuči lijepo ako je iskrena, ali vam nije potrebna. Nije uistinu. Vi možete živjeti sretno i ispunjeno i bez nje.

Nemojte svoj život podrediti tuđoj odluci. Nemojte čekati tuđe isprike i nemojte više čekati niti tren kako biste živjeli svoj život onako kako vi to želite.