Prije nekoliko godina ljetovala sam sama. To je bio moj pokušaj da se odmorim od svega i od svih te da napunim svoje potpuno iscijeđene baterije. Bila sam okružena kaosom i to je loše utjecalo na moje premoreno fizičko tijelo, na moj preopterećeni um, na moj tok misli, moje probavljanje vlastitih emocija i moju percepciju smisla.

Ono što je uslijedilo bio je i kaos na tom odmoru. Novi stanari zgrade radili su probleme, a namjerna huškanja pokušavala su stvoriti razdor među ostalima te nas natjerati da svi pošto-poto prodamo, točnije predamo svoju imovinu u korist onih s punim džepovima koji bi nama bacili siću pred noge dok bi sebe pretrpavali novčanicama od luksuznog iznajmljivanja.

Ja sam treća generacija u tom stanu i na svom imenu nosim tek nekoliko kvadrata njegove ne tako velike kvadrature. Dobar dio svog života, svog odrastanja provela sam tamo.

Sanjala sam velike snove vezane i uz taj stan i uz taj grad, ali mi živimo u realnom svijetu što znači da ćemo se morati boriti s onime što se uistinu zbiva oko nas, a to neće nestati samo zato što mi imamo drugačije snove.

Najvažnije od svega, osim što je potpora obitelji bila nepostojeća, što i ne bi bio toliko veliki problem sam za sebe, upravo je unutar obitelji i bio najveći problem jer su opet i uvijek isti članovi obitelji oni koji su radili protiv svojih. Namjerno, bijesno, pokvareno i beskrupulozno.

U mnogim mojim tekstovima moći ćete čitati o onima koji su radili na uništenju svoje (naše) obitelji, ali ovdje nije riječ o njima. Ovdje je samo spomen o tome kako je prvi problem nastao upravo unutar naše zajednice.

Problemi koje smo imali unutar zgrade prenijeli su se i na mene, treću generaciju, a još su i rasli upravo zbog onoga kako su prethodne generacije igrale svoju ulogu i kako su se one ponašale, ali i kako su podmetale svojima umjesto da su se sa svojima ujedinile protiv drugih.

Tih nekoliko dana u godini bilo mi je sve, a upravo tih nekoliko dana počelo se urušavati na mene.

Znala sam da neću izdržati više niti dana, a kamoli cijelu godinu ako se ne odmorim. Raspadala sam se, pucala pod pritiskom problema, svjedočila kako mi se tijelo izobličuje i propada jer se nema snage boriti.

Vjerovala sam, ako mi propadne ovih nekoliko dana za odmor, ovih nekoliko nužnih dana koje sam trebala imati samo za sebe, ja više neću moći dalje.

Dani su bili sve gori i gori koliko god ja davala sve od sebe da popravim stvari i riješim probleme, upravo zato jer sam bila sama i bez vidljive potpore, žena k tome, ni stara ni mlada, ali mladolika što je u ljudima pobuđivalo krivi dojam, ljudi su me još više otvoreno i bezobrazno napadali, pokušavali me zastrašiti, uznemiravali me, pa čak mi se i prijetili. A ja sam samo trebala malo odmora, to je sve.

Čak ni odlasci na plažu nisu bili bolji jer se ljudi agresivno ponašaju prema tuđim stvarima kad vide jedan ručnik i jednu torbu. Znaju da je osoba sama pa joj bacaju stvari dok se osoba kupa kako bi zauzeli njeno mjesto. Čak su puštali i pse da mi leže na ručniku dok sam ja bila u moru.

Maltretiranje sa svih strana, ne zato što sam glupa, slaba ili nesposobna, već zato što sam sama i što sam žena. Ta se teorija više puta pokazala točnom prijašnjih i narednih godina. Dok sam bila sama na plaži, ljudi bi bili bezobrazni prema meni i dirali mi stvari, ali kad bi se moj dečko kasnije pojavio, oni bi u strahu mijenjali priče, opravdavali se bez da ih je to netko tražio te se čak pokušali i sprijateljiti s njim. Ne sa mnom, s njim.

Umorna, preumorna, iscrpljena, premorena. Bila sam na osamljenoj plaži, u moru, nogama sam dodirivala dno, pogled usmjerila prema užarenom podnevnom suncu – i brutalno se rasplakala u tišini.

Nisam znala što bih i nisam znala kako dalje. Nisam se mogla osloboditi niti problema niti obitelji, niti sam se mogla odmoriti. Plakala sam dugo i obilno, licem usmjerenim prema suncu, stopalima dodirujući dno, uronjena u hladnu morsku vodu.

Nakon nekoliko sati plakanja, u meni se probudila riječ o kojoj sam i ranije razmišljala, ali nisam do tad nikad saznala ili, bolje rečeno, istraživala kako to postići. Riječ je o uzemljenju. Ja beznadno plačem, nemam snage za život, nemam nadu u bolje sutra i nemam izlaz na vidiku, a u glavi mi se javlja pojam o kojem ne znam ništa. Uzemljenje. I što s tim? Što da radim s onime što ne znam što je niti kako se radi, ali niti kakvog efekta bi trebalo imati na mene.

Mala napomena radi boljeg razumijevanje mojih navoda. Suze su mi tekle niz lice i ja sam satima plakala sama od sebe uz male pauze, ali sam ulazila u more i iz mora izlazila nekoliko puta u tom periodu.

Stojim ja tako u moru, tijelom okupanim morem, licem okupanim suzama i razmišljam kako su moje suze slane i kako ja zapravo plačem more. Razmišljam o bilju koje raste iz tla i pod morem i izvan mora, a koje svoje korijenje drži ukopanim pod zemljom dok se pruža u visinu.

Razmišljam o energiji koja struji mojim tijelom i o tome kako se bolje osjećam nakon duge šetnje te kako ja ne mogu svoje noge zakopati u zemlju, ali ih mogu držati pod vodom dok gledam uvis, dok gledam u nebo prema svemiru.

Razmišljam o svemu tome i pitam se što uzemljenje znači za čovjeka, kako on to izvodi, koje koristi od toga ima te zašto ja sad odjednom o tome razmišljam.

U svom sam tijelu osjećala potrebu, osjećala sam nužnost da boravim u prirodi, da učim iz nje i od nje, ali me istovremeno užasavala stvarnost koju nikako nisam mogla spriječiti upravo zato što je bila satkana od odluka poteklih od slobodne volje drugih ljudi. Ljudi od kojih nisam mogla pobjeći jer su me u potpunosti okruživali na svim poljima mog života.

S odmora sam se vratila još umornija, a zatim sam nastavila svoj puta dalje iscrpljena do bola. Ni sama ne znam kako sam izdržala, ali jesam.

Godinu dana kasnije, opet sam ljetovala sama. Ovog je puta situacija bila malo izmijenjena. Kao da je svemir odlučio da će mi dati malo oduška, iako su i dalje mnoge stvari bile jednako problematične kao i ranije.

Htjela sam se odmoriti i što više vremena provoditi u prirodi i na plaži, ali dogodilo se nešto što nisam mogla odbiti, a to je inspiracija. Pisala sam nevjerojatno puno i skakala s teme na temu. Bila sam neiscrpno vrelo i iz mene su izlazile razne teme te razni koncepti i ja sam ih jednostavno sve morala zapisati, ali vremena nije bilo puno i morala sam birati želim li pisati ili vrijeme provoditi vani 'ne radeći ništa' osim bivajući.

I pokušala sam uživati u prirodi, ali mi je glava bila toliko ispunjena riječima da su mi se pojavile glavobolje i pritisak u očima. Ideje su morale izaći iz mene i ja sam donijela odluku.

Tog sam ljeta ispisala stotinu stranica i barem još toliko je čekalo da bude zapisano. Nisam mogla stati, iako bi povremeno iz mene izvirila grižnja savjesti što uglavnom samo 'sjedim i pišem'.

Pitala sam se, jesam li se ja došla odmoriti ili u miru raditi?

U jednom trenutku, a sjećam ga se kao da ga upravo sad proživljavam, iz mene je izvirao tekst koji je bio početak jedne nove ideje. Omniju sam već bila započela i dobrim dijelom i napisala, ali ju još nisam bila objavila.

Dok sam pisala taj tekst, pitala sam se zašto ja to sad pišem i čemu sad još i to kad ono primarno nisam u potpunosti provela u djelo, a onda su se u mom tijelu oblikovale riječ „samo piši“. Svaki put kad bih zastala, u sebi sam čula „nastavi pisati“. I tako se rodio prvi Omnijin Mali Podsjetnik, onaj koji je na kraju prvi i objavljen.

Činilo mi se da si zadajem previše toga, a da ne uspijevam dovoljno brzo ostvariti ono što sam prvo zamislila, ali nešto me uporno tjeralo da nastavim pisati. Napisala sam ga u jednom dahu, a onda sam ih napisala još nekoliko.

Unatoč tome, znala sam da prvo moram javno pokrenuti sam Magazin, a tek s odmakom u taj koncept uključiti i ono što sam smatrala Malim Podsjetnikom. Vidjela sam to kao cjelinu, kao nešto što će dati potporu brojevima samog Magazina i što je neodvojivi dio ideje same Omnije.

Usput su se rodile i neke nove ideje, nove nadogradnje, ali sve u svoje vrijeme.

Prvi Mali Podsjetnik objavljen je godinu dana nakon što sam ga napisala. Bila sam sretna, ali nekako i tužna jer me mučila koncepcija, odnosno protok mog osobnog vremena. Toliko sam toga bila započela, toliko toga pokrenula, ali mi je i toliko vremena prošlo dok sam ostvarila željeno, a da ne pričam koliko toga neostvarenog je još čekalo.

Život mi je protjecao pred očima i ta me misao duboko mučila. „Kamo je nestalo moje vrijeme“, pitala sam se, „i ima li išta više u mom životu smisla ako ja toliko odugovlačim sa vlastitim životom?“.

No ono što mi se u meni obraćalo bilo je ono jednostavno „samo nastavi pisati“. I nastavila sam pisati.

Mučilo me što mi treba toliko dugo da ostvarim ono što želim, a onda je treptaj oka donio 52 objavljena Mala Podsjetnika i 8 brojeva magazina Omnia Mea.

Ono o čemu nisam odmah toliko razmišljala, a čega sam sad duboko svjesna jest koliko sam ja samo pišući rasla kao osoba i koliko sam se razvijala kao ličnost.

Mnoge spoznaje, saznanja i zaključci proizašli su upravo iz tog mog automatskog pisanja za kojim sam imala neutaživu potrebu. Moje misli su imale dublji razvoj kad sam ih počela zapisivati, moje razumijevanje se širilo i moja je svijest nadilazila samu sebe.

Manifestiranjem svojih misli u pisanu riječ razvijala sam vlastitu snagu koja me vodila kroz život. Kroz pisanje sam ponovno pronašla svoju unutarnju snagu koja je cijelo vrijeme i bila u meni, ali je bila skrivena.

Život se ne svodi samo na osobne odluke proizašle iz naše slobodne volje, već i na suživot s okolinom koja također sama odlučuje, a čije odluke utječu i na nas ostale.

Iako se još uvijek borim s osjećam prebrzog i nepovratnog protoka mog osobnog vremena na ovoj planeti, ja ne odustajem od sebe, ne uistinu. I ne odustajem od svog pisanja.

Još uvijek osjećam one riječi u sebi „samo nastavi pisati dalje“. Riječi koje su pomogle meni samoj, a koje možda pomognu još nekome da shvati, da spozna i da nešto promijeni. Da ga podsjete na nešto što je možda zaboravio.

Kad sam prije nekoliko godina umirala iznutra i kad sam vjerovala da bez odmora više neću moći dalje, a odmor mi nije polazio za rukom, pribojavala sam se najgoreg, ali sam unatoč tome nastavila sa životom. Još uvijek sam tu.

Kad ste najsretniji i kad vam je najljepše, vi znate da će to proći. Kad vam je najgore u životu, znajte da će i to proći. Sve se izmjenjuje, a mi za to vrijeme imamo priliku rasti i razvijati se.

Nemojte odustajati! Nemojte odustati do sebe! Sve je ovo škola i sve su ovo stepenice našeg osobnog uzdizanja. Snažniji smo nego što to mislimo. Naša je snaga već u nama, samo ju moramo probuditi.

Ja ću nastaviti pisati. Nastavit ću i sa svim onim stvarima kojima mi srce teži i dat ću sve od sebe da iscijelim bol koju uzrokuje spoznaja o protoku vremena.

Slijedite svoje srce ili ako već ne znate što želite, onda krenite na put otkrivanja sebe i svojih želja. Pred vama je velika avantura, ali samo ako si dopustite krenuti na put.

I tko zna, možda se i sretnemo negdje putem, ako se već možda i ne poznajemo… 😉 Sretno!